Kako je odlučeno jučer, 2. ožujka, Švedska se od iduće godine sprema barem donekle nanovo uvesti obvezno služenje vojne obveze. Tamošnja politički lijeva vlast, sastavljena koalicijom Socijalnih demokrata i Zelenih, taj potez prvenstveno opravdava porastom napetosti s Ruskom Federacijom na prostoru Baltika. Švedsko Ministarstvo obrane u Stockholmu navodi kako će ukupno oko 4.000 mladih — muškaraca i žena — biti pozvano na osnovnu vojnu obuku tijekom 2018 i 2019. godine, budući da se “pogoršao sigurnosni okoliš u Europi i u švedskome susjedstvu“. “Ako želimo popunjene i uvježbane vojne postrojbe, dragovoljni sustav mora biti dopunjen novačenjem“, izjavio je za švedsku televiziju SVT Peter Hultqvist, ministar obrane. Iz vlasti se moglo čuti i da “popuna isključivo dragovoljcima nije dala dovoljno obučenog ljudstva za Oružane snage. Time je reaktiviranje ročne obveze potrebno za osiguravanje vojne spremnosti“. Prema izjavi Marinette Nyh Radebo, glasnogovornice švedskoga ministra obrane, “70 posto parlamenta podržava odluku o jačanju vojske i suradnji s državama u našem susjedstvu“. Ovi se navodi samo nastavljaju na istraživanja mišljenja švedske javnosti koja pokazuju kako 72 posto građana pozdravljaju povratak obveznog služenja vojne obveze, a samo 16 posto misli da je to loša ideja (Ipsos, 2016.).

Nekada davno neutralna Švedska imala je ogroman obrambeni sustav

Švedska je sustav obveznog služenja vojne obveze imala od 1901. godine, a tijekom Hladnoga rata oko 85 posto švedskih muškaraca prolazilo je kroz Oružane snage, služeći vojni rok prosječnog trajanja 11 mjeseci. Svoj je sustav obveznog služenja vojne obveze za muškarce Švedska ukinula 2010. godine, za mandata prošle vlade desnoga centra, budući da je bilo dovoljno dragovoljaca za podmirenje kadrovskih potreba obrambenoga sustava kojeg se smanjilo za oko 90 posto u odnosu na neka prošla vremena. U prijašnja doba na službu u vojnim snagama pozivani su samo muškarci, i do današnje odluke Švedska nije imala ročni sustav za žene. No, iz Vlade Kraljevine Švedske čuje se kako je “moderno novačenje rodno neutralno, i ono će uključivati i žene i muškarce“. U tome smjeru ide i izjava ministra Hultqvista: “U Norveškoj imamo sustav koji obuhvaća i novačenje i profesionalnu organizaciju, a to je ono što i mi nastojimo kopirati“. Naime, baš je Norveška 2013. zakonski nanovo uvela obvezni vojni rok za oba spola, i ondje su tijekom 2016. godine žene sačinjavale oko 33 posto od ukupno pozvanih 10.000 ročnika. Dok je Norveška time postala prva NATO država koja novači i muškarce i žene, pridruživši se time malome krugu svjetskih država predvođenih Izraelom – sada je Švedska tu na mjestu broj dva.

Jačanje obrambenog sustava

Prema javno dostupnim podacima, švedske Oružane snage danas načelno obuhvaćaju oko 15.000 stalno zaposlenih djelatnih pripadnika (od toga oko 84 posto muškaraca i 16 posto žena), još i oko 21 tisuća pripadnika ugovorne “Domobranske” pričuve, oko 10.000 vojnog osoblja na ugovor, oko 5.000 civila te još nekoliko stotina ostalog osoblja. Zaoštravanjem sigurnosnog stanja u regiji, od svibnja 2015. se tu pričuvu krenulo pojačano obučavati, započet je i ubrzani rad na proučavanju uočenih kadrovskih problema u popuni ukupnog obrambenog sustava — prvenstveno radom komisije za “Sustav popune radne snage u vojsci”, koja je svoje službeno izvješće pod nazivom “Snažan sustav popune za vojnu obranu” dovršila i nadležnima prezentirala 28. rujna 2016. godine. Nakon što je gospodarstvo izašlo iz gospodarske krize, a stope nezaposlenosti pale na razine od prije 2008. godine, krajem 2016. godine utvrđen je nedostatak kadrova za rad u obrambenom sustavu od oko 1.000 djelatnih pripadnika, jednako kao i 7.000 pričuvnika (za dostizanje ciljane razine s dodatnih 6.600 aktivnih djelatnika i još 10.000 dodatnih ljudi za pričuvu). Jednako kao i u Hrvatskoj, švedski se obrambeni sustav za popunu djelatnog vojnog sastava godinama uvelike oslanjao na negdašnje ročnike – ali: “Ta je zaliha sada iscrpljena, i to predstavlja velike izazove za popunu“, istaknuo je Johan Österberg, istraživač na Švedskom sveučilištu obrane. Budući da se prema švedskim državnim podacima od 2010. do 2016. godine popuna profesionalnog sastava izvodila s oko 2.500 dragovoljnih kandidata godišnje, te brojke nisu zadovoljavajuće popunjavale profesionalni sastav, dok je pričuva vidljivo nestajala. Ovaj novi bazen obučenog ljudstva bi tu mogao itekako proširiti opseg raspoloživog kadrovskoga ulaza za ukupni obrambeni sustav Švedske.

Prema planu koji je usvojen jučer, godišnje bi se željelo provoditi obveznu vojnu obuku za nekoliko tisuća osoba, izabranih iz reda mladih koji navrše 18 godina starosti. Kao prvo, od oko 100.000 mladih rođenih 1999. i 2000. godine izdvojilo bi se oko 13.000 mladih muškaraca i žena nad kojima bi država provela postupak novačenja. Taj bi postupak bio mješovit — u ovu bi kvotu ušli dragovoljci, a onda još i osobe pozvane na obvezno služenje — od čega bi onda bilo izabrano navedenih oko 4.000 osoba za samo provođenje osnovne vojne obuke. Dok su švedske Oružane snage prije ukidanja vojnoga roka bile sposobne godišnje obučavati između 8 i 11 tisuća mladih muškaraca, navodno je ovih 4000 muškaraca i žena trenutno maksimalni obučni kapacitet (kojeg se planira postupno povećavati). Sustavno registriranje mladih za potrebe ovog sustava ročnog služenja trebalo bi započeti od 1. srpnja ove godine, dok bi se sa samim pozivanjem na takvu obveznu obuku počelo od 1. siječnja iduće godine — pri tome, i nadalje “nadležne vlasti biraju one koji su voljni, zainteresirani i motivirani” ističe Marinette Nyh Radebo, glasnogovornica švedskoga ministra obrane.

Prema iznesenim planovima, postupno bi trebalo jačati sustav ovakve ročne obuke mladih — tijekom 2018. i 2019. godine ukupno bi se obučavalo oko 4.000 osoba (temeljem dragovoljnog i obveznog novačenja, te provedene selekcije), a ta bi brojka 2020. trebala porasti na 5.000 osoba. Nakon toga, spomenuta državna obrambena studija godišnje je kadrovske potrebe proračunala na 6.000 za 2021. i dalje 8.000 godišnje od 2022. do 2025. godine — iako se moglo čuti kako ove projekcije ipak ovise i o mogućim daljnjim pogoršanjima međunarodne sigurnosne situacije. Iako tu mnogo pojedinosti još i nije do kraja jasno, spominje se kako bi u najskorije vrijeme svi švedski građani rođeni 1999. i 2000. godine trebali primiti informacije o pojedinostima ponovnog uvođenja služenja vojne obveze, a nagađa se kako bi ta nova vojna obveza mogla trajati između 9 i 12 mjeseci. Pri tome bi se ciljano poticalo mlade na kasnije isključivo dragovoljno pristupanje profesionalnome sastavu, a onda i pričuvi (koju bi se nakon godina opadanja željelo ustaliti na oko 23.000 ljudi).

Treba napomenuti kako su švedska izdvajanja za obranu 2015. godine pala na samo 1,1 posto GDP-a, za razliku od oko 2,5 posto koliko se ondje izdvajalo 1991. godine, u trenutku okončanja Hladnoga rata. Što se tiče cijene novih planova o popuni Oružanih snaga, od ministra obrane Hultqvista čule su se procjene da bi oko 1.000 dodatnih djelatnih vojnika Švedsku koštalo oko 600 milijuna SEK (oko 66 milijuna USD ili oko 467,5 milijuna kuna). Iako bi planirana kadrovska povećanja trebala biti obavljena iz već definiranih vrijednosti obrambenoga proračuna, treba napomenuti kako će to zapravo biti teško izvedivo. Zato i ne čudi da, dok se priča o dostatnosti postojećih novčanih sredstava za rješavanje obveznog vojnog roka, Oružane snage Švedske ovoga tjedna traže i dodatnih 6,5 milijardi SEK (718 milijuna USD), povećanje obrambenoga proračuna za oko 15 posto (na već postojeći obrambeni proračun od 45 milijardi SEK, ili oko 5 milijardi USD, za 2017. godinu) — ne bi li mogle povećati broj ljudi i količine raspoložive opreme za jačanje obrambenih sposobnosti planirano do kraja ovoga desetljeća.

Koji su to regionalni strahovi?

Švede je proteklih godina šokirala učestalost incidenata, uključujući tu i potragu za nepoznatom podmornicom u arhipelagu nedaleko samog Stockholma, niz bliskih susreta ruskih vojnih letjelica i civilnih zrakoplova, te brojne povrede nacionalnog zračnog prostora. Ne treba zaboraviti ni primjetno gomilanje vojnih efektiva Ruske Federacije u eksklavi Kaliningrad, koja je na obali Baltika baš nasuprot Švedske. Kako ni Švedska ni Finska nisu članice NATO saveza — za razliku od susjednih Norveške, Danske, i baltičkih zemalja — nesigurnost koju šire nejasne ruske namjera od 2014. (i tadašnje aneksije Krima) dovela je do jačanja diskusije o mogućem ulasku obje te države u NATO savez. Napomenimo da je Švedska, jednako kao i susjedna joj Finska, članica NATO programa Partnerstvo za mir od 9. svibnja 1994. godine, te da one kao pune članice EU aktivno surađuju i sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Uz dodatno promišljanje NATO članstva, ova je nova sigurnosna slika potakla i dodatno obrambeno povezivanje na samome sjeveru Europe. Tako je Margot Wallstrom, švedska ministrica vanjskih poslova, nedavno izjavila za Financial Times da porast prijetnji iz Ruske Federacije, zajedno s nesigurnošću oko sigurnosnih doprinosa SAD i Ujedinjenog kraljevstva, ukazuje na potrebu uže suradnje nordijskih nacija. “Baltičke države – one su zaista zabrinute i preplašene svime što bi Rusija mogla napraviti. To je dovelo do bitno užih kontakata među nordijskim i baltičkim državama. Ne mislim da će to samo tako nestati“, izjavila je Wallstrom o posljedicama političkih napetosti na Baltiku.

Postrojba od 150 ljudi tijekom ljeta 2016. neočekivano je ostala na otoku Gotland

U rujnu prošle godine Švedska je također vratila i stalnu vojnu posadu na Gotland, svoj veliki otok na Baltičkome moru. Ovaj je potez ministar obrane Hultqvist opisao kao slanje signala nakon ruske aneksije Krima 2014. godine, te njihovoga “jačanja pritiska” prema švedskim susjedima na Baltiku – Estoniji, Latviji i Litvi. Susjedne nordijske i baltičke države već su i ranije neslužbeno prigovarale službenom Stockholmu naivnost zbog koje se posljednjih godina radikalno smanjivalo nacionalne obrambene sposobnosti. “Šveđani su već godinama držali glavu u pijesku“, izjavio je tako jedan od viših nordijskih dužnosnika za Financial Times.