Dvije od triju europskih oligarhija u nedjelju su na izborima potvrdile svoje statuse. Srbija i Mađarska ostaju pod upravama kružoka oko Vučića i Orbana, no trenutno je ipak mnogo zanimljvija budućnost Mađarske s obzirom da je ta država članica EU i NATO saveza tijekom prvog rata u Europi u 21. stoljeću.
Možda bi malo prenategnuto bilo reći da je Viktor Orban trojanski konj Vladimira Putina u ovim dvjema organizacijama. Ali samo malo, jer recimo, američki mediji uredno pišu kako je pobjedu u Mađarskoj odnio „Putinov saveznik”. Te riječi imaju dodatnu težinu nakon Orbanovih pobjedničkih riječi, gdje je zapravo ušao u verbalni sukob s Bruxellesom kao simbolom Europske unije ali i s Ukrajinom, odnosno ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. Najprije je kazao da se njihova pobjeda vidi s Mjeseca, a „zasigurno iz Bruxellesa”. Potom je pojasnio kako je pobjeda velika s obzirom na to tko su sve bili protivnici, pa je nabrojio svoju domaću oporbu, briselske demokrate, neprolaznog Soroša, medunarodne medije, ali i „ukrajinskog predsjednika, također, nikad nismo imali toliko protivnika”.
Odnosi s EU i NATO
Nakon odlaska Angele Merkel s mjesta kancelarke Njemačke Orban je najavio kako će daljnja politika biti bez rukavica. I ovakvim nastupima sad to i dokazuje. Ali postoji mogućnost da se malo zaletio sa svojom samouvjerenošću. Jer početne su postavke jednostavne: Orbanu je potrebno da je Mađarska u EU i NATO-u, prije svega zbog ekonomske situacije – mađarska privreda skončala bi bez slobodnog europskog tržišta. Orban kupuje jeftine poene na domaćem terenu izigravajući frajera izjavama, ali mu ni u jednom trenutku ne pada na pamet izaći iz te birokratizirane Unije koju stalno proziva. A hrabrost da neće biti izbačen skuplja na činjenici da će Poljska uvijek sprječavati takvo što u strahu da ona ne bude sljedeća na listi za odstrel zbog svog osebujnog shvaćanja ljudskih prava. Dobar dio domaćih medija smatra kako je Orbanu to dovoljan osigurač, čini se kako i on to smatra, ali sasvim je moguće da su svi tu u krivu. Jer, da, strah Poljaka od izbacivanja iz EU postoji, ali imaju oni još jedan izraženiji. Onaj od Rusa, jer Poljaci su – uz izuzetak baltičkih država – jedini i član EU-a i NATO-a koji ima zemaljsku granicu s Rusima, dapače, s njihovom kalinjingradskom enklavom koja je faktički tvrđava. Uz povijest kakvu imaju s Rusima, apsolutno postoji granica do koje su Poljaci spremni ići kad je obrana Mađarske, odnosno Orbana, u pitanju. Onaj tren kad zaključe da je previše blizak Putinu Mađarska može pakirati kofere. „Putin je dugoročna opasnost i za Mađarsku, i tko to ne vidi čini veliku pogrešku”, kazao je u ponedjeljak ministar vanjskih poslova Poljske Marcin Przydacz, šaljući dosta jasnu poruku. Dojam je kako Poljacima nije najjasnije zašto su Mađari tako blagonakloni prema Rusima, uz koje ih vežu nelijepe uspomene iz 1956. godine. Ne shvaćaju Poljaci da je Orban bliži Matyasu Rakosiju nego Imre Nagyju.
Zanimljivo će biti i s članstvom Mađarske u NATO-u, iz kojeg formalno čak ni ne može biti izbačena, ali praktično je to potpuno drugačija stvar – mnogo će lakše odletjeti ako ostatak Saveza tako odluči. Jednostavno će biti dovedeni u situaciju da moraju otići sami. A takav scenarij, koliko god djelovao šokantno, nije uopće nerealan. Mađari, odnosno Orban kao stvarna personifikacija te države, ozbiljno su se zamjerili brojnim članicama NATO-a zbog svog mekog odnosa s Rusijom, odnosno Putinom. Oligarsko-diktatorski ustroj ovih dviju država očituje se baš u ovom uzajamnom odnosu, a odnos država manifestira se baš njihovom korelacijom. Da, Mađarska je implementirala neke sankcije protiv Rusije, bar formalno; veliko je pitanje poštuje li ih i u stvarnosti. Ali kakvi su stvarni osjećaji, najbolje sugerira čestitka iz Rusije na pobjedi, koja je srdačna kao da je sam Putin uzeo izbore. Jednostavno, današnje Rusija i Mađarska izuzetno su prijateljske zemlje.
Odnosi Rusije i Mađarske
Kakav je odnos Mađarske s Rusijom, svjedoči i pomalo bizaran podatak o mađarskoj državnoj novinskoj agenciji MTI, koja je pod apsolutnim utjecajem vlasti. Od početka invazije na Ukrajinu oni su to nazivali „ruska vojna operacija”, opasno slično onome „specijalna vojna operacija” kako sam Putin govori. Prema statistikama nezavisnih medija, samo u prvih pet dana rata MTI je 431 puta upotrijebio sintagmu „ruska vojna operacija”. Invaziju su nazvali ratom tek nakon što su se ozbiljno pobunili i mediji i tamošnji diplomatski zbor.
A koliko je Mađarska sigurnosni i politički problem za Europu i Ameriku, pokazuje uznemirujuća priča koju je prije nekoliko dana objavio Direkt36, nezavisni istraživački medij iz Mađarske. Naime, prema dokumentaciji koju su dobili, ruski obavještajci najkasnije su sredinom 2021. godine probili računalne komunikacije mađarskog Ministarstva vanjskih poslova i trgovine, tako da su Rusi vjerojatno unaprijed znali sve poteze mađarske diplomacije. Mađarska vlast ovo je zabrinjavajuće istraživanje nazvala „predizbornim podmetanjima”, a da sve dobije dodatnu notu bizarnosti, pobrinuo se sam ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto, koji je krajem prošle godine, dakle u doba kad su Rusi, prema mediju Direkt36, imali puni pristup komunikacijama njegovog resora, od samog Vladimira Putina primio orden Reda prijateljstva, najviše priznanje koje strani državljanin uopće može dobiti od Rusije.
Mađarska i Hrvatska
Dodatno treba razraditi još jedan aspekt kada je Mađarska u pitanju. Jer, osim što je meko tkivo Europe i NATO-a, Hrvatska s njima dijeli drugu najdužu kopnenu granicu. A međusobni odnosi duboki su, prožeti i polukriminalnim i kriminalnim odnosima na visokoj razini, garnirani jednim dronom od nekoliko tona, naftnom kompanijom, nogometnim klubom i potihim mađarskim pretenzijama na hrvatski teritorij. Krenimo od nafte i MOL-ove kupnje Ine, što je na kraju završilo boravkom bivšeg hrvatskog premijera iza rešetaka. Taj naftni odnos do danas je kompliciran, a nekako čitavo vrijeme visi u zraku kako bi neki i iz trenutne vlasti nakon nekog vremena po sudovima mogli objašnjavati svoje odnose s Mađarima. Ne smijemo zaboraviti, od starta se nekadašnjeg, sadašnjeg, a – kako stvari stoje i budućeg – čelnika MOL-a, Zsolta Hernadija, teretilo da je prodaju INA-e MOL-u pospješio mitom od deset milijuna eura Ivi Sanaderu. Hernadi je jedan od glavnih energetskih stratega Mađarske danas, a ta energetska strategija možda je i glavni razlog velike ljubavi Budimpešte i Moskve. I još je uvijek tražena osoba od hrvatskog pravosuđa, koja u RH treba dvije godine odslužiti iza rešetaka. S Orbanovom pobjedom pitanje INA-e i dalje će biti problematično, a nad hrvatskim građanima stalno će visjeti pitanje je li samo Sanader uzeo eure.
Osim Hernadija, utjecaj na Hrvatsku ima i Orbanov dvorski tajkun Lőrinc Mészáros, koji se strelovito obogatio od dolaska na vlast svog prijatelja iz djetinjstva. Mislimo na Viktora Orbana, jasno. Mészáros je u Mađarskoj zadužen za gradnju stadiona, način izvlačenja državnog novca za privatne potrebe, a taj biznis prebacili su i na hrvatske terene – preuzimajući NK Osijek, te potom gradeći stadion za koji je novac dala i mađarska država. Mészáros je inače kod Orbana prije svega zadužen za nadzor medija jer je vlasnik ogromnog medijskog holdinga KESMA, do kojeg je došao bez velikih ulaganja iako se radi o medijima vrijednima desetke milijuna eura. Uz to se bavi bankama, turizmom, energetikom, poljoprivredom, nogometom, a stigne biti i gradonačelnik grada u kojem je Orban odrastao. Godine 2013. Mészárosa se računalo kao 88. najbogatijeg Mađara, 2017. već je bio peti najbogatiji, a danas je, jasno, prvi. „Za moje bogatstvo zaslužni su Bog, sreća i Viktor Orban”, izjavio je sam tajkun prije pet godina.
I, za kraj, jednu stvar ne se smije zaboraviti: Viktor Orban ima teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj. Koje zapravo jako loše skriva. „Oduzeli ste nam dvije trećine teritorija”, objavio je na Twiteru u lipnju 2019. godine, a iz njegovog su ureda pojasnili kako se radi o referenci na Trianonski ugovor, po kojem je nekadašnjem Ugarskom Kraljevstvu nakon Prvog svjetskog rata oduzeta većina teritorija, odnosno čak 72 posto. U svibnju 2020. godine pak na istoj je platformi objavio sliku globusa s velikom većinom Hrvatske u Mađarskoj. Slične eskapade imao je i prije. Uglavnom, Orban ne bi imao ništa protiv da otkači dio hrvatskog teritorija za sebe, ali trenutno nije dovoljno moćan za to. Pored prepreka u vidu NATO-a i EU-a, navodi se da je i Mađarska vojska prožeta korupcijom, a kako takve vojske izgledaju na terenu, vidimo na ruskom primjeru u Ukrajini. Uostalom, kad se stanje smiri i kad domaći političari prestanu lupetati svašta o padu drona u Zagrebu, Mađari će morati objasniti i što im je s radarima. Jer je to na kraju jedino bitno – kako se, kvragu, nešto od nekoliko tona leteći nekoliko stotina kilometara na sat moglo propustiti vidjeti na njihovim radarima.
A dalje?
Dakle, Mađarska definitivno ostaje neuralgično mjesto Europe, a pobjede oporbe u Budimpešti nisu bile dovoljne za umanjiti gotovo pa apsolutnu vlast Viktora Orbana – i tamo mala mjesta i sela iznose izbore. Dosta brzo EU i NATO morat će vidjeti što dalje s njima, za sada je gotovo pa sigurno da još neće biti odmrzavanja sredstava EU-a za Mađarsku, koja bi im sigurno dobro došla s galopirajućom inflacijom. Krug oko Orbana možda bi i bio najsretniji da zbilja uzmu one dijelove Ukrajine koje im Ruska Federacija u medijskim tekstovima režimskih „novinara” nudi. Ali ne smiju, još nije vrijeme da budu baš toliko bez rukavica. A i vojni odnos takav je da su Ukrajinci jednostavno mnogo moćniji od prvotnih očekivanja. Hrvatska će sva ova zbivanja morati pozorno pratiti jer velikomađarska agenda kod Orbana nikad nije bila prošlost. I, koliko god u ovom trenutku to možda zvučalo previše kataklizmično, sjetimo se da nitko nije mogao 2013. godine ni u najluđim snovima predvidjeti da će se ni za deset godina voditi krvave masovne bitke Rusa i Ukrajinaca pred Kijevom.
*gost autor: Danko Radaljac, novinar s dugogodišnjim iskustvom praćenja tema s područja obrane i sigurnosti
