Na nedavno održanom „Beogradskom sigurnosnom forumu“ (16.-18. listopada), 9. po redu u organizaciji „Beogradskog fonda za političku izuzetnost“ (BFPE), „Europskog pokreta u Srbiji“ i „Beogradskog centra za bezbedonosnu politiku“ (BCBP), glavni je moto bio – „Stremljenje za pravdom u podijeljenome svijetu“. Pod ovim glavnim motom održan je niz panela – o odnosima Istoka i Zapada, Srbije i Kosova, MENA regiji, o klimatskim promjenama i ženama u sigurnosnom sektoru, itd… Jedini izrazito vojni panel bio je onaj pod naslovom „A case for Military Neutrality in the 21st Century“, održan drugog dana Foruma (17. listopada), na kojem su sudjelovala dva načelnika glavnih stožera – general Milan Mojsilović, načelnik Generalštaba Vojske Srbije i general Robert Brieger, načelnik GS OS Republike Austrije. Tijekom 45 minuta, koliko je trajao ovaj panel, dva su načelnika govorila o vlastitim pristupima vojnoj neutralnosti, koja se u slučaju Austrije i Srbije temeljito različito percipira.

No austrijski načelnik, general Robert Brieger, govorio je i o izazovima na Zapadnom Balkanu, s čijim je problemima dobro upoznat budući je tijekom svoje vojne karijere služio i u misijama u BiH te na Kosovu. S te se pozicije general Brieger zauzeo za jačanje „europske posvećenosti“ zemalja Zapadnog Balkana i odlučnom suprotstavljanju „negativnim kretanjima i trendovima“, uključujući tu i nove hibridne rizike. „Ne smijemo dopustiti stvaranje zrakopraznog prostora u našem susjedstvu, i time prepuštanje Zapadnog Balkana utjecaju vanjskih igrača. Ako neće budemo izvozili sigurnost, nužno ćemo uvoziti neizvjesnost,“ rekao je general Robert Brieger. istaknuvši pritom 4 glavna koraka koja bi Europska unija trebala primijeniti na ovom području. To su (1): uključivanje Zapadnog Balkana u EU misije, (2) jačanje sposobnosti za kontrole granica te sposobnosti zaštite od hibridnih prijetnji, (3) unapređivanje regionalnog odgovora na katastrofe, kao i (4) širok raspon bilateralnih te regionalnih obučnih aktivnosti. Kao trenutno veliki tekući izazov, čijem rješavanju se priključila i Republika Austrija, Brieger je istaknuo problem migracija na Zapadnom Balkanu, posebno uzduž granica Hrvatske i BiH gdje su se, po njegovom mišljenju, pogoršali humanitarni i sigurnosni problemi.

Govoreći o glavnoj temi panela, vojnoj neutralnosti, general Robert Brieger podsjetio je da je Austrija proglasila neutralnost još 1955. godine, tumačeći je kao sredstvo kojim je Austrija ponovno zadobila suverenost nakon Drugog svjetskog rata. Temeljem pravila o suštinskoj neutralnosti, Austrija ima 3 osnovne obaveze: (1) da ne započinje rat, (2) da ne dopušta uspostavu tuđih stalnih vojnih instalacija na svom teritoriju, te (3) da ne bude dijelom vojnih saveza. „Naša interpretacija neutralnosti ide u smjeru da mi tumačimo kako je sudjelovanje u Zajedničkoj sigurnosnoj i vanjskoj politici unutar EU okvira moguće. Dakle, tako dugo dok postoji mogućnost iskakanja (iz „Klauzule međusobne pomoći“ Lisabonskog ugovora, op.a.), mogućnost nacionalnog samoodređenja, to ne mora biti u kontradikciji s vojnom neutralnošću. (…) Rekao bih da je to bio jedan uspješan model, iako bih kao načelnik Stožera priznao kako bi za efikasnu zaštitu naše neutralnosti trebalo više vojnih resursa“, istaknuo je general Brieger.

Nakon završetka panela, iskoristili smo priliku za razgovor s načelnikom GS OS Austrije, generalom Robertom Briegerom, u kojem smo se dotaknuli ne samo pitanja vojne neutralnosti, nego i austrijskih iskustava s nabavom aviona i obaveznim vojnim rokom.

Kada se govori o Austriji, pojam neutralnosti dolazi gotovo automatski. Kako gledate razlike između neutralnosti u slučaju Austrije i onoga što smo o neutralnosti čuli na primjeru Srbije? Da li je to ista neutralnost?

„Ja ovdje imam ograničeno znanje. U Austriji je neutralnost definirana u Ustavu i to je dio naše državne ustanovljenosti, što se razvilo iz situacije nakon 2. svjetskog rata. A u Srbiji, koliko ja znam, to nije na razini ustava, već je tu riječ o jednom vojnom konceptu koji više ili manje signalizira jedan određeni način pristupanja sigurnosnim problemima u regiji. Pokazat će se da li taj oblik sigurnosnog koncepta, takoreći, ima svoje mjesto ovdje na Zapadnom Balkanu. Ali mogao bih si predočiti da vojna neutralnost – prema svim izazovima koji su prisutni ovdje u regiji – može biti svrsishodan koncept ako bude kombiniran s pravim potezima“.

Ali takav neutralitet – proizlazi li on iz države same, ili moraju i drugi tu činjenicu prihvatiti i pristati na to stanje neutralnosti? Kad netko kaže – „ja sam neutralan“ – je li to dovoljno, ili i drugi trebaju prihvatiti tu činjenicu?

„Ja vjerujem da na političkoj razini priznavanje statusa neutralnosti je, naravno, bitan preduvjet da bi ta neutralna zemlja odgovarajuće bila svrstana u okviru sigurnosno-političke prosudbe i da za jednu neutralnu zemlju mora postojati predvidivost (postupanja, op.a.). Za Austriju mogu reći kako naše nastojanje ide u smjeru da našu neutralnost vjerodostojno štitimo. Austrija, dakle, ne predstavlja neka ulazna vrata za bilo kakve agresore, bilo tijekom Hladnoga rata ili poslije njega, i zaštita te neutralnosti je vojna zadaća koja traži određene resurse. To sam izrazio i svojim stavom kako bih želio više pojedinih resursa. Politički koncept neutralnosti ima, kako sam rekao, tri obveze – u slučaju Austrije mislim da je uspjelo jednom aktivnom politikom neutralnosti postići maksimum suradnje i integracije u međunarodnom kontekstu, a s druge strane taj status vojne neutralnosti ipak vjerodostojno predstavljati, i do sada moram reći s puno uspjeha voditi u budućnosti. Zbog toga pitanja koje se svako malo iznova postavlja – ‘da li austrijska neutralnost ima smisla?’, i ‘da li bi je trebalo zadržati?’ – to iz moje perspektive nije primjereno, budući je ona bila i jest uspješan koncept. Naravno da tijekom razvoja taj koncept podliježe i određenim prilagodbama i interpretacijama. Ali kao temeljni koncept izgleda mi i za neke druge države slične veličine itekako vrijedna promišljanja“.

Ako se kaže da je država neutralna, evo čuli smo iz Srbije kako po njihovom gledanju to znači da se sa svima radi na isti način, na istoj razini – bi li Austrija svoju neutralnost tumačila tako, i bi li to npr. kod vojnog opremanja otvaralo prostor i za rusku opremu?

Vojni panel s djelomično vojnom publikom

„Ja tu zapravo ne vidim nikakve nepremostive razlike, budući da neutralnost pojedinoj državi ne brani pribavljanje ove ili one vojne robe i naoružanja, već neutralnost ima te temeljne obveze koje sam naveo. A otkuda dolazi konkretna vojna oprema u principu mi izgleda kao jedno vojno-ekonomsko i konceptualno pitanje. U tom smislu, mislim da je korisno kada se i u međunarodnom kontekstu neutralna država trudi postići priznavanje tog svog statusa. Kada se, dakle, jedna država poput Srbije odluči biti vojno neutralna, tada polazim od toga da će ona i u odgovarajućim političkim forumima biti tako zabilježena, i da za to postoje mehanizmi. Ali diplomacija je bolje u stanju definirati te stvari. U osnovi ne vidim u tome kontradikciju“.

Ako pričamo o naoružavanju, Hrvatska pokušava pribaviti borbene avione. Kakva su iskustva Austrije u tome?

Austrija i Eurofighter – od optimizma 2011. do teških problema 2019. godine

„Ah, to je jedna tema za zaseban seminar. Nisam siguran da li je austrijski model pribavljanja lovačkih aviona međunarodno za preporučiti (smijeh). Ima raznih metoda… Postoji mogućnost raspisivanja natječaja, postoji mogućnost korištenja modela ‘government-to-government’… Mislim da se po mjeri vlastitih potreba i prema vlastitim konceptualnim zadanostima, a i prema ekonomskim mogućnostima, svaka nacija mora odlučiti koja vrsta obrambenog materijala će biti pribavljena. A to naravno  vrijedi i za kompleksne sustave kao što su borbeni zrakoplovi. Čini mi se da razumijem podlogu Vašeg pitanja, jer znam da je i kod vas bilo teškoća s F-16. Ja zasigurno tu nisam u prilici davati savjete, ali općenito – preporučio bih da se gleda prema sustavima koji su dokazani u praksi i koji su prilagodljivi na specifične zahtjeve pojedine države. Mi smo se početkom 2000.-tih odlučili pribaviti jedan vrlo napredan kompleksni sustav, dakle Eurofighter, no u praksi mi od mogućnosti tog aviona  za zaštitu zračnog prostora koristimo samo jedan vrlo uski spektar njegovih mogućnosti. Dakle, zbog toga sam rekao da to možda i nije model kojeg treba slijediti“.

Još jedna razlika između Hrvatske i Austrije – krajem 2007. Hrvatska se odlučila za profesionalnu vojsku. Austrija je prije nekoliko godina krenula potpuno drugim putem. Kakva su tu vaša iskustva – da li ste zadovoljni tim sustavom?

Izložba o doprinosu austrijskih OS u civilnim zadaćama u Beču 2018.

„Mi smo zadovoljni odlukom da zadržimo opće služenje vojne obveze. Ona je faktor integracije Oružanih snaga u stanovništvo, i daje mogućnost da se kroz Miliciju (naziv za pričuvne snage OS u Austriji, op.a.) organiziraju određene snage ljudi koje su potrebne za npr. prostorno opsežnija djelovanja za zaštitu kritične infrastrukture. Ona, dakle, omogućava jedan veći opseg mobilizacije. Naravno, postoje tu poslovi koje ne uspijemo obaviti. Naime, trajanje vojnog služenja je kod nas ekstremno kratko i to je također jedna točka o kojoj se diskutira. Bitno je to temeljno služenje vojnoga roka urediti dovoljno atraktivno budući da ono u Austriji stoji u konkurenciji sa civilnim služenjem. Dakle, otprilike 40% mladih muškaraca odlučuje se za civilno služenje, koje je također nužno potrebno, prije svega za organizacije koje se bave spašavanjem i hitnom pomoći. Ali ovdje načelno postoji jedan odnos konkurencije, i radi toga se nalazimo pred izazovom da to služenje vojne obveze napravimo atraktivnim, da mladim ljudima damo nešto za daljnji život, a ne samo učenje neke konkretne vojne funkcije i da im, naravno, ponudimo ukupno dobru izobrazbu i infrastrukturu, što je opet i jedno od pitanja proračuna. I tu, naravno da ima s time vezanih želja“.

Ja ne znam kako je kod vas, ali za kompleksnije sustave, koji stvarno traže više znanja – da li se to kod vas ostavlja profesionalcima?

„Mi ‘de facto’ imamo jedan mješoviti sustav. Dakle, imamo otprilike 16.000 profesionalnih vojnika, časnika, dočasnika i ljudi u dugotrajnijoj službi, i onda još otprilike i jednak broj regruta koji budu pozvani u sustav na rok od 6 mjeseci. To znači da ‘de facto’ kompleksnije sustave poslužuju profesionalci i osobe u dugotrajnijoj službi, dok regruti tijekom tih 6 mjeseci u najboljem slučaju budu izučeni za neke od osnovnih vojnih funkcija. Naravno, nedostatak je taj da tim kratkim vojnim rokom i kasnije mogućnosti uvježbavanja počivaju na dragovoljnosti. Time je onda ograničena uporabljivost takvog osoblja u Miliciji, i time neka obveznija uporaba u toj Miliciji nije moguća. To je politički aspekt o kojem se u nas također na veliko diskutira.“

U ovoj regiji, a i u Hrvatskoj, jedan od naših najtežih problema je kako ljude potaknuti i motivirati za karijeru u OS. Kako s time stvari stoje u Austriji? Mislim, Austrija je jedna puno bogatija država, ali ipak…

„Mi također imamo izazove pri pribavljanju osoblja jer demografski, naravno, ne doživljavamo uzlet. Mnogi pripadnici vojnog kadra odlaze u mirovinu i tu je izazov koji sam već spomenuo – da trebamo to obvezno služenje vojne obveze učiniti atraktivnijim, ne bi li muškarci, a poželjno je i žene, onda ostali kod nas, te da time možemo osigurati podmladak u takvom opsegu koji je nužan za održavanje nužnih djelatnih snaga. To je nedvojbeno izazov koji i nama izaziva glavobolje“.