Dok Hrvatska po pitanju pribavljanja borbenih zrakoplova navodno namjerava raspisati propisni Zahtjev za ponudom (RfP) tijekom ovog ili početkom sljedećeg tjedna, zanimljivo je po tom pitanju uzeti u obzir i aktualna iskustva dviju europskih zemalja koje se u nas manje spominjalo na ove teme. Konkretno, riječ je o Belgiji i Austriji – a iako su obje države u bitno boljoj financijskoj situaciji od Hrvatske, njihova su iskustva s nadzvučnim borbenim zrakoplovima itekako zanimljiva te poučna.

Belgijski slučaj

Konkretno, Belgija se aktualno sprema kupovati 34 nova višenamjenska borbena zrakoplova kao zamjenu za svoja 54 preostala F-16 (44 jednosjeda F-16AM i 10 dvosjeda F-16BM). Isporuka novih letjelica morala bi početi 2023. godine, paralelno s početkom povlačenja dotrajalih F-16, i trajati do 2030. godine, ritmom od 4 do 5 novih letjelica godišnje. Spremnost novih zrakoplova je definirana kroz tri odvojene razine sposobnosti: (1) Osnovnih operativnih sposobnosti (Basic Operational Capability – BOC) dostignutih do sredine 2025. godine, uključivo tu i sposobnost odgovora na Quick Reaction Alerts (QRA), zatim (2) tzv. Inicijalnu operativnu sposobnost (Initial Operational Capability) do sredine 2027. godine, i konačno (3) Punu operativnu sposobnost (Full Operational Capability) do kraja 2030. godine. Za sve to je predviđen iznos od 3,573 milijardi eura, koji se uključivanjem očekivanih budućih operativnih troškova penje na oko 15 milijardi eura.

Belgija traži zamjenu za svoje F-16AM

Za te novce belgijske Zračne snage (Force Aérienne Belge – FAB) u inicijalnim fazama pribavljanja (između 2023. i 2030.) od svoje nove zrakoplovne flote očekuju nalet od oko 28.300 sati (mjesečni prosjek od oko 13 sati, koji bi se postupno dizao prema 20 sati mjesečno do 2030. godine). Kasnije, između 2031. i 2058. godine, Belgija od svoje nove zrakoplovne flote očekuje da se zadrži ta razina spremnosti, s oko 7.950 sati leta godišnje (moguće i do 9.150, po potrebi) – odnosno oko 240, a možda i do 270 letnih sati po zrakoplovu godišnje. Nove bi letjelice bile stacionirane u dvije zrakoplovne baze (Florennes i Kleine Brogel) – a trebale bi biti sposobne za provođenje ukupno 6 skupina zadaća: (1) zrak-zrak, (2) zrak-zemlja, po unaprijed određenim ciljevima, (3) zrak-zemlja, s autonomnim ciljanjem, (4) zrak-zemlja, uz koordinirano ciljanje, (5) protuzračna obrana (uključivo i uništavanje neprijateljske protuzračne obrane, elektroničko ratovanje i izvođenje elektroničkih napada), i (6) provođenje obavještajnih, nadzornih i izviđačkih djelovanja (ISR). Posebno tu treba spomenuti i posao održavanja zajedničkog nadzora zračnog prostora iznad BENELUX-a, u kojem Belgija sudjeluje s 2 stalno dežurna borbena aviona, uz još svojih 6 u nacionalnom stanju stalne pripravnosti.

Belgija je za svoje Zračne snage krajem ožujka i javno objavila puni Zahtjev za vladinom ponudom (Request for Government Proposals – RfGP), baš kakav se i Hrvatska uskoro sprema objavljivati. U njemu se pozvalo na detaljnije izjašnjavanje o konkretnim letjelicama, koje bi za Belgiju trebale nadomjestiti postojeću flotu F-16 zrakoplova – ukupno 5 proizvođača iz četiri države (dok Hrvatska izgleda razmišlja o tri ponuđača iz ukupno 5 država). U prvom trenutku je izgledalo kako bi se na belgijski zahtjev mogli javiti Boeing s F/A-18 Super Hornetom, Dassault s Rafaleom, Eurofighter sa svojim Typhoonom, Lockheed Martin s F-35 i Saab s Gripenom E/F – a rok za odaziv je postavljen na 14. veljače 2018. godine.

Kao i Hrvatska, Belgija je objavila da misli gledati tri osnovna kriterija za pribavljanje, no oni su ponešto drugačiji od hrvatskih: (1) “Sposobnosti” (koje nose 57 posto udjela), (2) “Ukupni financijski troškovi” (s udjelom od 33 posto), i (3) “Ključni sigurnosni interesi” (udio proizvodnje dijelova u Belgiji, s 10 posto udjela). Pri tome, dodatno je razloženo da se pod stavkom “Sposobnosti” gleda ukupno 5 segmenata, i to: (1) “Partnerstvo i vojna suradnja” (udio od 16 posto), (2) “Efikasnost u misijama” (udio od 21 posto), (3) “Operativna i tehnička podrška” (udio od 6 posto), (4) “Uporabivost i rasporedivost” (udio od 6 posto), te (5) “Razvoj i evolucijski potencijal” (udio od 8 posto).

F-35 Lightning II kao ozbiljan kandidat za Belgiju? (Photo: Lockheed Martin/Tom Harvey)

Treba napomenuti i da, na opće čuđenje, belgijski zahtjev s kraja ožujka 2017. godine nije od prve izgledao namješten za SAD (konkretno, za Lockheed Martin F-35), kao što je to bio Zahtjev za informacijama (Request for Information – RfI) iz 2014. godine – gdje se ključnim kriterijem pokazao zahtjev da i novi zrakoplovi budu u stanju nositi američke taktičke nuklearne bombe B-61. Ovaj je kriterij tada odmah eliminirao Švedsku, koja ne odobrava takvu sposobnost za Gripena, ali i europski Eurofighter (koji nije prilagođen), te francuski Rafale (čiju prilagodbu iz sigurnosnih razloga nisu odobrile SAD). No, kako novi RfP ovaj uvjet sadrži tek među sekundarnim zahtjevima (pa on određuje udio od oko 0,8 posto kriterija za izbor), u ožujku je izgledalo da bi ovaj natječaj možda i mogao biti stvarno otvoren za natjecanje. To je konkretno označilo i izrazitiju mogućnost da se Belgija ubuduće odluči za europski zrakoplov – gdje se posebno spominjalo jaku startnu poziciju za francuski Dassault, koji u Belgiji ionako ima industrijske podružnice, uz već spomenuti F-35 Lightning II, u čiju korist idu i nastojanja za budućim logističkim uklapanjem s Kraljevskim zračnim snagama Nizozemske, radi lakšeg zajedničkog nastavka nadzora zračnog prostora BENELUX-a.

“Hvala, ne hvala!”, poručuje švedski FMV Belgijancima

Spomenute nabavne preference već su obilježile ovaj natječaj, kada su 19. travnja iz američkog poduzeća Boeing objavili da u njemu neće više sudjelovati sa svojim F/A-18 Super Hornetom, budući da “Izražavamo žaljenje da po uvidu u Zahtjev ne vidimo mogućnost za natjecanje na stvarno izjednačenome polju, s našim iznimno sposobnim i cijenovno efikasnim F/A-18 Super Hornetom“. Na to se u ponedjeljak, 10. srpnja, onda nadovezala još i švedska strana, za koju su izvor problema zahtjevi za operativnom podrškom navedeni u spomenutom belgijskom Zahtjevu za vladinom ponudom. O tome govori priopćenje koje je 10. srpnja ove godine objavila švedska Agencija za materijalne resurse u obrani (FMV), u kojem stoji:

“Gripen je iznimno napredan i cijenovno efikasan sustav borbenog zrakoplova, koji u potpunosti ispunjava operativne zahtjeve navedene u belgijskome Zahtjevu za ponudom. U svom Zahtjevu za vladinom ponudom, Belgija također traži opsežnu operativnu podršku od nacije isporučitelja. To bi od švedskih vanjskih poslova i politike tražilo mandat kakav danas ne postoji. Zbog toga su Švedska i FMV odlučili ne podnositi svoj odgovor na belgijski zahtjev. Ta se javna nabava nastavlja, i FMV više neće komentirati to pitanje“.

No, pri poslu pribavljanja nadzvučnih borbenih zrakoplova stvari mogu poći krivo i na neke sasvim drugačije načine.

Austrijski slučaj

Odzvonilo austrijskim Eurofighterima (Photo: Eurofighter/Geoffrey Lee, Planefocus Ltd)

Za razliku od Belgije, koja se za obnovu svojih borbenih zrakoplova odlučila nakon više godina ispitivanja tržišta, Austrija je dugo izgledala posve drugačije – kao da je sve svoje probleme po pitanju nadzora zračnog prostora riješila još 2003. godine, svojom tadašnjom kupovinom 15 borbenih zrakoplova Eurofighter Typhoon. No, treba imati na umu kako se tu prvo razmišljalo o kupovini 24 zrakoplova, pa onda njih 18 – da bi posao na kraju završio na 15 letjelica koje su bile zaprimljene između 2005. i 2008. godine. Jednako tako, navodno se tu prvo razgovaralo o letjelicama tranše 2 (blok 8), da bi na kraju u Austriji završile tek letjelice tranše 1 (blok 5), čiju se dogradnju na noviji standard najavljivalo za budućnost – a što je ispalo iznimno skupo, pa time u praksi i neprovedivo. Time je konačno u pitanje došao čitav taj posao početno vrijedan gotovo 2 milijarde eura, od kojeg se očekivalo da za Austriju dugoročno osigura sredstva nadzora zračnoga prostora – i to zrakoplovnom tehnikom koja je trebala biti kompatibilna s najvećim europskim saveznicama službenoga Beča (o čemu se itekako vodilo računa tijekom nabave).

Zapovjednik austrijskih Zračnih snaga general bojnik Erich Wolf podnio je ostavku zbog sumnji u namještanje posla EADS-u (na slici s predstavnicima Eurofightera u Zeltwegu 2005.)

Višegodišnji prijepori, skandali i istrage oko austrijske kupovine zrakoplova Eurofighter kulminirali su proteklih dana, budući je Republika Austrija 7. srpnja ove godine objavila kako svoje letjelice Eurofighter namjerava povući iz službe do 2020. godine (nakon samo 14 godina), iako ih se prvotno namjeravalo koristiti barem 30 godina – i to zbog operativnih troškova koji su se navodno oteli kontroli, kao i tehničkih ograničenja za koja se tvrdi da bi ubuduće mogla bitno otežati ikakvo operativno korištenje austrijskih Eurofighter zrakoplova tranše 1. Po tom je pitanju Austrija u veljači ove godine pokrenula i sudski postupak protiv konzorcija EADS – u kojim se tuži za oko 1,1 milijardu eura, koliko je navodno bila precijenjena flota Eurofightera, te još i oko 183,4 milijuna eura skrivenih troškova utvrđenih pri uzvratnim poslovima (offset). Napomenimo da EADS odbacuje austrijske navode, već višekratno ukazujući i na moguću političku podlogu događanja (sada i na parlamentarne izbore zakazane za 15. listopada ove godine).

Austrijski ministar obrane Hans Peter Doskozil i zapovjednik Zrakoplovstva brigadni general Karl Gruber u potrazi za novim rješenjem za nadzor zračnog prostora Austrije

Uglavnom, prema izvorima iz austrijskog Ministarstva obrane i športa, zadržavanje u operativnom stanju ove flote od 15 zrakoplova tijekom 2017. godine koštalo bi oko 80 milijuna eura (odnosno od 4,4 do 5,1 milijardi eura tijekom idućih 30 godina), dok se za neku novu flotu borbenih zrakoplova prema sadašnjim troškovima procjenjuje uštede između 100 milijuna i 2 milijarde eura (u istom razdoblju, odnosno do 2049. godine). Takva nova ujedinjena borbena flota trebala bi obuhvaćati ukupno 18 nadzvučnih zrakoplova, 15 jednosjeda i 3 dvosjeda (namjesto dosadašnjih 15 Eurofightera i još 17 podzvučnih aviona Saab 105OE), trebala bi biti spremna za djelovanje svakodnevno od 0 do 24 sata, te biti opremljena vođenim projektilima i naprednim sustavima za samoobranu.

Nakon višegodišnjih natezanja s konzorcijem EADS, Austrija je krenula komisijski nanovo razmatrati razne opcije zaštite vlastitog zračnog prostora (navodno ukupno 19 opcija). Konačno, odluka je izgleda pala na kupovinu ili leasing novih borbenih zrakoplova, posao sklapan na razini vlada (government-to-government) – navodno već u razdoblju između 2020. i 2023. godine. U tu se svrhu navodno razgovaralo s američkim Lockheed Martinom o zrakoplovima F-16, čija je isporuka navodno moguća u roku od tri godine, odnosno dvije godine od sklapanja ugovora. Jednako tako, švedski je FMV potvrdio prošlomjesečno davanje cijenovnih i tehničkih informacija Austriji, vezano za flotu od ukupno 18 zrakoplova Saab Gripen. Nakon pribavljanja novih osnovnih borbenih zrakoplova, izgleda da bi se u Austriji postupno išlo i na pribavljanje “naprednih zrakoplova za obuku” – iako nije specificirano bi li oni imali mlazni ili turbo-prop pogon.

Zaključno

Za razliku od Bugarske, o čijem smo aktualnom postupku nabave borbenih zrakoplova već pisali na portalu Obris.org, zanimljivo je istaknuti rezon kojim je izgleda išla Rumunjska, ali i Belgija te Austrija. Riječ je o postupcima nabave kod kojih se izgleda više ili manje otvoreno preferiralo glavne strateške partnere pojedine države na obrambeno-sigurnosnome planu, pa se onda baš po njima oblikovalo i detalje čitave javne nabave borbenih zrakoplova.

Kada je to posao u kojem veliku ulogu igraju geopolitičke računice, čitav odnos lako skrene u vode dubokih neslaganja i međusobnih optuživanja među saveznicima – za što je slučaj Republike Austrije i njene svojedobne kupovine EU-letjelica Eurofighter sjajan ogledni primjer. Ako posao nije kontinentalno orijentiran, a nema ni presudne uloge uzvratnih poslova (ili sličnog sadržaja maskiranog u formu industrijske suradnje), onda je to područje u kojem za europske zemlje i Sjedinjene Američke Države najednom imaju svašta za reći te ponuditi. Dok sama država SAD nedvojbeno ima veliku ulogu pri poslovima s rabljenim letjelicama (kakav je slučaj nabave u Rumunjskoj), a ponešto manju pri nabavi novih borbenih aviona – na belgijskom se primjeru dobro vidi presudna uloga samih nacionalnih vlasti države kupca, kao i forme kojom je uobličen konkretni Zahtjev za ponudom. Preferiranje nekih ponuđača tu lako preraste u širu javnu sramotu, kada neujednačeni uvjeti tržišnoga natjecanja počnu vidljivo rastjerivati pojedine, inače ozbiljne međunarodne ponuđače. Budući se time čitavu javnu nabavu dovodi u pitanje i mnogo prije dolaska do faze odabira neke od konkretno ponuđenih letjelica, i prije ikakvoga sklapanja manje ili više povoljnoga ugovora – ovo je situacija koju treba pažljivo izbjegavati.