Uz europski fokus na Ukrajinu i šire odnose EU prema Sjedinjenim Državama i Rusiji, ipak je teško zanemariti obrise masivnog okupljanja američkih vojnih snaga nedaleko Irana, s očiglednom namjerom vojnog pritiska paralelnog političkim i diplomatskim usuglašavanjima. No, spomenuto vojno prikupljanje efektiva potrebnih za potencijalnu intervenciju ipak nije došlo „s neba pa u rebra“ već je rezultat niza događaja u zadnjih 8 mjeseci. Naime, nakon američkog uključivanja u izraelske napade na Iran 22. lipnja moglo se čuti o „kompletno i totalno zbrisanim“ nuklearnim kompleksima Fordow, Natanz i Isfahan – no kasnije analize učinaka operacije nazvane „Ponoćni čekić“ nisu do kraja opravdale takve tvrdnje američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Te napetosti nastavile su se i do kraja 2025., pa onda i početkom 2026. godine, kada se od kraja prosinca do prvih tjedana siječnja bilježilo masovne prosvjede iranskih građana protiv loše ekonomske situacije u državi. Uz štete od sukoba s Izraelom i SAD u lipnju 2025., tu su još i posljedice u rujnu 2025. nanovo uvedenih sankcija Ujedinjenih naroda, koje su dodatno pogodile čitavu iransku privredu, iako im je glavni sadržaj bio koncentriran na ponovno uvođenje klasičnog embarga na promet naoružanjem (posebno balističkim raketama, za koje se višekratno nagađalo da su izvožene i u Rusku Federaciju radi korištenja protiv Ukrajine, ali što nije bilo činjenično dokazano), ograničenja na preradu i obogaćivanje uranija, globalno zamrzavanje sredstava u inozemstvu i ograničenja za niz pojedinaca i poduzeća. Ako te mjere uvelike i nisu direktno pogađale iranske građane, posljedični pad vrijednosti valute i inflacija itekako su se osjetili širom države.
Treba napomenuti da je na vrhuncu prosvjeda, dok su režimske snage sve krvavije suzbijale demonstracije, 13. siječnja bilježilo i objavu američkog predsjednika Trumpa – kojom se on javno svrstao uz demonstrante, pozvavši ih da nastave s prosvjedima i zauzimaju institucije – obećavajući da im je američka pomoć „na putu“. Naravno, iako se do 12. veljače u medijima čulo da su SAD u Iran prokrijumčarile oko 6.000 satelitskih komunikacijskih sustava Starlink kao svojevrsnu komunikacijsku pomoć oporbi, tada se ipak konstatiralo da bilo kakva ideja konkretne američke vojne intervencije ipak ne dolazi u obzir iz vrlo prozaičnih razloga. Naime, Sjedinjene Države u to doba nisu u široj regiji imale niti jedan nosač zrakoplova, kao ni okupljenu dovoljnu vojnu silu kojom bi se samostalno moglo u širem opsegu napasti demonstracijama navodno uzdrmani iranski vjerski režim.
Pozicionirano brodovlje
Sve te okolnosti počele su se postupno mijenjati krajem siječnja – prvo dolaskom u regiju (u područje djelovanja američke 5. flote i vojnog zapovjedništva „Centar“ – CENTCOM) nuklearnog nosača zrakoplova USS Abraham Lincoln (CVN-72) sa svojom skupinom pratećih plovila. Ovaj nosač je u Indijski ocean stigao iz Južnokineskog mora 19. siječnja, da bi oko tjedan dana kasnije pristigao pred obale Omana, praćen i razaračima klase Arleigh Burke (USS Frank E. Petersen Jr., USS Spruance i USS Michael Murphy, u okviru postrojbe DESRON-21), uz još dva opskrbna broda i prateću podmornicu. Ove su snage u regiji pridodane plovilima tzv. „Namjenske skupine 59“ (među ostalim balističke podmornice USS Georgia (SSGN-729) i USS South Dakota (SSN-790), te niz besposadnih resursa), a kombiniraju se i s flotilom u prostoru Hormuškog tjesnaca (razarači klase Arleigh Burke: USS Mitcher, USS McFaul, a kasnije još i USS Pinckney), uz spomen i dodatnih snaga ispred Izraela (USS Roosevelt i USS Bulkeley) te u Crvenom moru (USS Delbert D. Black). Naravno, uz ove američke razarače naoružane i raketama dugog dometa, u prostoru Perzijskog zaljeva nalaze se i još barem 3 obalna borbena broda („Littoral Combat Ship“, konkretno plovila klase Independence – USS Canberra, USS Santa Barbara te USS Tulsa) i barem još 6 kutera Obalne straže SAD (USCGC Glen Harris, USCGC Robert Goldman, USCGC John Scheuerman, USCGC Clarence Sutphin, USCGC Charles Moulthrope i USCGC Emlen Tunnell).
USS Ford opet ulazi u Mediteran (Afrika u pozadini) – 20. veljače 2026. godine
Svemu ovome se od 12. veljače krenuo pridruživati i nuklearni nosač zrakoplova USS Gerald R. Ford (CVN-78) – koji je krajem listopada napustio hrvatske vode radi odlaska pred obale Venezuele – od kuda sada ide na novu misiju, prvo opet u Mediteran, a možda i pred obale Irana. Ovaj nosač sada u svojoj borbenoj skupini ima ukupno 5 razarača klase Arleigh Burke (USS Mahan, USS Bainbridge, USS Winston S. Churchill, te dodatno i USS Thomas Hudner i USS Stockdale), dva logistička broda i eskortnu podmornicu – a čitava je skupina do 18. veljače stigla u područje djelovanja američke 6. flote i registrirana je zapadno od Gibraltara. Dok se još čekaju vijesti o njihovom ulasku u Mediteran (procjene dolaska u domet korisnih djelovanja po pitanju Irana govore o nedjelji 22. veljače ili kasnije), još je otvoreno i pitanje hoće li se ovim snagama u prilasku pridružiti i američki razarači klase Arleigh Burke stacionirani u bazi Rota u Španjolskoj (USS Oscar Austin i USS Paul Ignatius). Do njihovog dolaska u regiju oko Irana, lako bi im se na terenu mogao krenuti pridruživati i treći američki nuklearni nosač sa svojom borbenom skupinom. Pri tome se nagađa o USS George Washington (CVN-73) iz Japana, a po nekima možda i o USS George H.W. Bush (CVN-77) s istočne obale SAD-a, ako ovaj po ubrzanom rasporedu uspije dovršiti svoja pripravna uvježbavanja.
Američki zračni resursi
Prisustvo snaga SAD u Zaljevu
Ovakvo okupljanje mornaričkih efektiva SAD, kakvo navodno nije viđeno od intervencije u Iraku 2003. godine, prati jednako impresivno okupljanje i dodatnih zračnih snaga različitih tipova. Naime, dok je u odvojenim lokacijama od Sjedinjenih Država pa sve do Bliskog Istoka postupno raspoređeno preko 109 specijaliziranih zrakoplova za dopunu gorivom u zraku (oko 20 posto ukupne flote, do 19. veljače oko 25 KC-46A „Pegasus“ i 84 KC-135R „Stratotanker“), već tjednima traje i dopremanje raznih zrakoplovnih resursa iz SAD, preko baza u Europi, pa uglavnom u zračne baze „Muwaffaq al-Salti“ u Jordanu, „Princ Sultan“ u Saudijskoj Arabiji, „Al Udeid“ u Kataru te „Ali Al Salem“ u Kuvajtu. Napomenimo da se proteklih dana spominjalo i stacioniranje određenih snaga u Velikoj Britaniji (RAF Fairford u pokrajini Gloucestershire) i na otoku Diego Garcia (britanskom posjedu u Indijskom oceanu, na oko 3.800 km jugoistočno od Irana), da bi se onda 19. veljače čulo kako službeni London zapravo oklijeva dati dozvolu koju SAD trebaju ne bi li u mogućoj intervenciji koristile ove baze. Osim što je takvo britansko oklijevanje odmah izazvalo Trumpovo praktično protivljenje budućem prepuštanju otoka Diego Garcia iz UK u ruke Mauricijusa, nagađa se i o mogućem hitnom raspoređivanju niza američkih bombardera B-52 „Stratofortress“ s baze Diego Garcia na prostor zrakoplovne baze „Al Udeid“ u Kataru.
Detalji funkcioniranja višetjednog zračnog mosta Ratnog zrakopllovstva SAD
Osim preko 250 teretnih letova aviona Lockheed C-5M Super Galaxy i C-17A Globemaster III s raznom vojnom robom i potrepštinama od početka ove godine (među ostalim i s dodatnim bitnicama protuzračnih sustava THAAD i MIM-104 Patriot na razne ključne lokacije u široj regiji), u regiji zapadno od Irana okupljen je i veliki broj drugih specijaliziranih zrakoplova. Prema neslužbenim podacima temeljem praćenja preleta iz SAD i preko Europe, kao i komercijalno dostupnih satelitskih slika tih vojnih kompleksa, riječ je o barem 6 zrakoplova Boeing E-3 Sentry (leteći radari AWACS, kojih SAD imaju 16, a stalno je operativno do 9 komada), te još i 6 aviona Bombardier E-11A Battlefield Airborne Communications Node – BACN (specijalizirani avioni za jačanje koordinacije i komunikacije raznih zračnih efektiva, kojih Ratno zrakoplovstvo SAD navodno ima 8, od čega je njih 6 sada raspoređeno u Europu i nedaleko Irana). Uz to, uočena je i doprema još barem jednog aviona U-2 Dragon Lady, letjelice specijalizirane za nedavno modernizirano strateško izviđanje te dodatnu borbenu koordinaciju snaga, koja je krenula iz baze RAF Fairford u Velikoj Britaniji vjerojatno prema Cipru ili bazi „Princ Sultan“ u Saudijskoj Arabiji.
E-11A BACN, strateški resurs u zoni operacija
Prema podacima specijaliziranih pratitelja okupljenih u tim „Military Air Tracking Alliance“, uz to su Sjedinjene Države do srijede 18. veljače u jordanskoj bazi „Muwaffaq al-Salti“ okupile 36 borbenih aviona F-15E „Strike Eagle“, 6 EA-18G „Growler“, 30 borbenih aviona F-35A „Lightning II“, te 12 A-10C „Thunderbolt II“, uz još barem 48 borbenih aviona F-16C/CJ u regiji, zajedno s barem 12 aviona F-22A „Raptor“ u britanskim zrakoplovnim bazama (priprema tranzita), te još ponešto savezničkih letjelica koje bi mogle potencijalno sudjelovati. Uz to, u zadnjih je 24 sata u regiju blizu Irana pristiglo navodno još oko 50 raznih aviona, a ta brojka će vjerojatno i dalje rasti idućih dana. Ako se tim američkim borbenim avionima širom regije u intervenciji na Iran pridruži i Izrael (potencijalnih do 200 borbenih aviona), onda već sada govorimo o potencijalnoj intervenciji s oko 400 borbenih aviona, a ako onda u sve to uračunamo i američku mornaričku avijaciju koju nose dvije borbene skupine nosača aviona – zasigurno bi se moglo govoriti o više od 500 raznih raspoloživih borbenih aviona.
Diplomatski pritisci i uzvratne vojne vježbe
Dinastija Pahlavi
Napomenimo da su se i lanjskog ljeta prije intervencije Izraela i Sjedinjenih Država u međunarodnim krugovima spominjali pregovori (započeti 12. travnja) te potreba da Iran popusti pred zahtjevima iz inozemstva i postigne dogovor u roku od 60 dana. No, kada se iz Bijele kuće konačno 19. lipnja čulo da si Donald Trump uzima barem dva tjedna za odluku o intervenciji – SAD su u operaciju krenule samo tri dana kasnije. Pri tome, predsjednička administracija tu nije tražila posebno kongresno ovlaštenje za uporabu sile, tvrdeći kako to i nije bilo potrebno budući je američko djelovanje bilo jednokratno, ograničeno i potpuno uspješno – ali ne i rat kojeg bi Kongres trebao proglasiti. Slična su se pitanja otvorila i posljednjih dana kada američka administracija opet vodi pregovore s Iranom, no masivno gomilanje snaga na Bliskom Istoku ukazuje na mogućnost bitno većeg sukoba, kojem za sada uopće nije definiran točan cilj. Dok se povremeno spominje smjena režima u Iranu, ili barem temeljito uništavanje tamošnje vojne infrastrukture, raketnih kapaciteta i protuzračne obrane, izgleda da SAD u svom djelovanju em opet ne planiraju ikako konzultirati Kongres, em se u praksi ne oslanjaju ni na iransku oporbu koju u inozemstvu zadnje vrijeme posebno glasno pokušava predstavljati sin pokojnog šaha Mohammada Reze Pahlavija, sada 65-godišnji Reza Pahlavi.
O američkim zahtjevima prema Iranu raspravljalo se uz posredovanje Omana prvo 6. veljače direktno u Muscatu, glavnom gradu Omana, a onda opet i ovoga tjedna u Ženevi, u utorak 17. veljače, paralelno s tamošnjim održavanjem i trilateralnih pregovora SAD, Rusije i Ukrajine. O oba spomenuta kruga razgovora Irance je predstavljao njihov ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi, dok je na oba teška diplomatska polja u Ženevi Sjedinjene Države predstavljao politički podobni dvojac Steve Witkoff i Jared Kushner (prijatelj i zet Donalda Trumpa, obojica bez prethodnog diplomatskog iskustva). Na razgovorima u rezidenciji omanskog veleposlanika u Ženevi, iranska je delegacija tijekom tri i pol sata razgovora navodno inzistirala na pitanjima nuklearnog programa i potencijalnog ukidanja sankcija, dok su SAD još inzistirale i na problemu iranskog raketnog programa, oko čega nije bilo dogovora.
Usprkos diplomatskim izjavama o „postignutom napretku“ i spomenu da je drugi krug ipak bio „konstruktivniji“ nego prvi, čulo se i da je postignut tek sporazum oko „generalnih usmjeravajućih principa“ prema kojima bi Iran u iduća dva tjedna mogao izraditi prijedloge za kontrolu nuklearnog programa pod međunarodnim nadzorom. Dok im je Trump nakon razgovora poručio kako „Ne mislim da žele posljedice nepostizanja sporazuma“ – iranski vođa, ajatolah Ali Hamnei, odgovorio je kako „je opasnije od nosača zrakoplova ono oružje koje ga može poslati na dno mora“, te da „Američka vojska je najjača vojska na svijetu. No, i ‘najjača vojska na svijetu‘ može ponekad dobiti takav udarac da više ne može ustati“. U svjetlu takve razmjene teza treba gledati i izjave Donalda Trumpa od četvrtka, 19. veljače, da će svijet vidjeti „u idućih, vjerojatno, 10 dana“ hoće li SAD s Iranom postići sporazum ili će započeti vojnu akciju.
40 dana od udara na prosvjede
Iran – komemoracije za siječanjske žrtve
Za to vrijeme, širom samog Irana se u utorak 17. veljače obilježavalo 40 dana od smrti tisuća prosvjednika, a režim je užurbano radio i na dodatnom utvrđivanju niza ključnih vojnih te industrijskih lokaliteta. Ujedno, u strateški važnom Hormuškom tjesnacu započele su i međunarodne pomorske vježbe Irana, Ruske Federacije i Narodne Republike Kine. Aktivnost pod nazivom „Pomorski sigurnosni pojas 2026“ nastavak je niza vježbi započetih 2019. godine (nakon povlačenja SAD iz tadašnjeg međunarodnog sporazuma o kontroli iranskog nuklearnog programa), a ove se godine održava usred istovrsnih napetosti. Iako je formalna tema vježbi suzbijanje piratstva, pomorska sigurnost te koordiniranje traganja i spašavanja – jasno je da njihovo aktualno izdanje šalje i brojne druge poruke. Dok Iran nastoji potvrditi svoju kontrolu nad Hormuškim tjesnacem i u okolnostima okupljanja američke armade, Rusija koristi priliku naglasiti izgradnju „multipolarnog svjetskog poretka na oceanima“, dok Kina praktično vježba osiguravanje nacionalno bitnih opskrbnih lanaca te pokazuje stratešku volju za ovakav izlazak iz vlastitog dvorišta usprkos tekućih nesuglasica i rivalstva sa Sjedinjenim Državama. Iz svih tih razloga je onda bilo i zanimljivo vidjeti pristizanje ruskog flotnog sastava u srijedu 18. veljače (korveta klase Steregušćij, RSF Stojkij (F-545) i prateći tanker RSF Jeljnja (A-168) trenutno u sastavu Baltičke flote) u iransku luku Bandar Abbas – kao i prisustvo 48. kineske pomorske eskortne skupine (sastavljene od razarača tipa 052DL PLAN Tangshan (122), fregate tipa 054A PLAN Daqing (576) i logistički brod PLAN Taihu (889) tipa 903A). U sklopu ovih vježbi, za četvrtak, 19. veljače, najavljuje se opsežno zatvaranje zračnog prostora nad jugom Irana, uz najave ispaljivanja raketa u okviru zajedničkih vježbovnih aktivnosti.
Kinesko specijalizirano plovilo Dayang Yihao u obavještajnoj misiji
Kako izgleda, uz ovaj kineski flotni sastav je blizu obala Irana osvanuo manji specijalizirani „istraživački“ brod Dayang Yihao, kojeg se početkom mjeseca vidjelo kako prati dolazak američkog nosača USS Abraham Lincoln – ne bi li onda otplovio prema Bengalskom zaljevu. Ipak, istodobno se nedaleko Omanskog zaljeva spominje i prisutnost još jednog kineskog flotnog sastava, kojeg navodno uz razarače tipa 055 i 052D čini i bitno veći te sposobniji brod za elektroničko praćenje i komunikacije zvan „Liaowang-1“. Prisutnost ovakvih specijaliziranih plovila ukazuje na žarku želju službenog Pekinga da što je moguće detaljnije prati aktualne američke vojne poteze – uz ustrajne glasine kako postoji mogućnost da ta plovila i samom Iranu pomognu po pitanju komunikacija i senzorskih podataka za obrambene potrebe u slučaju početka kakve veće vojne intervencije SAD. Naravno, to bi bilo u načelnom neskladu s dosadašnjim nastojanjima Kine da se ne miješa u tuđe ratove, ali bi ujedno predstavljalo i ključnu podršku savezniku od kojeg se ionako kupuje dosta energenata. Dakle, to je samo još jedna aktualna vojno-diplomatska nedoumica čije se rješenje idućih dana očekuje na prostoru Omanskog zaljeva te Hormuškog tjesnaca, ispred vojnim snagama zakrčenih iranskih obala.
* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 20. veljače 2026. pod nazivom “Neviđeno od Iraka ‘03., Kina zbog Irana u povijesnom zaokretu? Najveći svjetski ratni brod ulazi u Mediteran” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/sad-gomila-snage-oko-irana-nosaci-f-35-diplomacija-na-rubu-15681304
