Radi sagledavanja ozbiljnosti incidenta čini mi se najvažnijim razjasniti dilemu i shvatiti bit događaja. Ako razjasnimo dilemu shvatiti ćemo bit i postaviti se na pravi način. Prva dilema traži odgovor na pitanje: Je li raketa pogodila Poljsku ili je pala na Poljsku? Nakon toga ima smisla pitanje – čija je raketa, ili preciznije tko ju je lansirao?
Kako bismo riješili prvu dilemu potrebno se podsjetiti kakva i koja je to raketa, koliki joj je doseg, kolika joj je masa bojne glave, je li namijenjena za gađanje ciljeva na kopnu… Naravno, jako je važno shvatiti motiv zašto bi netko gađao (ako je gađao) neki zemaljski cilj raketom prvenstveno namijenjenom za uništavanje ciljeva u zraku.
Prije početka potrebno je komunikaciju očistiti od šumova. Raketa nije od onog tko ju je proizveo, već od onog tko ju je upotrijebio – što se posebno odnosi na poljske tvrdnje kako je riječ o “ruskoj raketi”, misleći navodno na njenu originalno rusku proizvodnju. To načelo treba vrijediti u ovom slučaju kao i u svim ostalim slučajevima. Sjećamo se kako su neki Barjaktar kojeg su koristili Ukrajinci nazivali turskim dronom, a Turska ga je dizajnirala i proizvela, ali ne i upotrijebila. Tako ni ovom slučaju nije od presudne važnosti gdje je raketa proizvedena, osim eventualno ako su u nedavnoj prošlosti izvršene neke modifikacije kako bi se povećala preciznost gađanja ciljeva, posebno na zemlji, a što bi moglo pomoći u prosuđivanju tko je ima i tko bi je mogao lansirati.
Ostaci projektila u Przewodowu zbog kojih se sumnja na S-300
Kako izgleda iz javnosti dostupnih podataka, radi se o raketama sustava S-300 čija je prvenstvena zadaća uništavanje ciljeva u zraku – zrakoplova, krilatih i balističkih raketa, a neke manjeg dosega i bojne glave s manjom masom (9M96E1 i 9M96E2) vjerojatno bi se mogle ograničeno uporabiti i protiv većih dronova. Pri identifikaciji raketa za napad na kopnene ciljeve veliku važnost ima masa bojne glave. U ovom slučaju to su rakete s bojnom glavom od 100 do 180 kilograma. Poznato je da Rusi skoro sve rakete za PZO predviđaju i za uporabu protiv ciljeva na kopnu. To je naslijeđe iz Sovjetskog Saveza.
Prema The EurAsian Tims (autor Tanmay Kadam) od 17. srpnja 2022. godine, PZ raketni sustav S-300 je osposobljen za gađanje ciljeva na kopnu, što je dobro poznato. Zadnja poznata provjera sustava za gađanje ciljeva na kopnu prije invazije na Ukrajinu bila je 2017. godine u ruskom Istočnom vojnom okrugu. Cilj je imitirao oklopno vozilo (prema Ria Novostima). Na više ciljeva na kopnu sustav je isproban u kolovozu 2011. Oko dva mjeseca kasnije, bjeloruski medij (Novine) objavio je da su programeri ugradili inicijalne sposobnosti za gađanje ciljeva na kopnu sustavom S-300 koji je u uporabi od 1979. godine. U to vrijeme (2011.) Bjelorusija je raspolagala sustavom S-300PS koji je u uporabi od polovice 1980-tih. Taj sustav je uključivao i rakete 5V55R dosega protiv ciljeva u zraku od 90 km s bojnom glavom mase 133 kg. Prema istom mediju, doseg navedene rakete protiv ciljeva na kopnu je 120 km. Kako se vidi, doseg za kopnene ciljeve je veći za jednu trećinu u odnosu na doseg protiv ciljeva u zraku. Sposobnost za gađanje ciljeva na kopnu zadržana je i kod sustava S-400. Sustavi S-300 u većem broju su modernizirani i mogu koristiti nove rakete namijenjene sustavu S-400, a neke od njih namijenjene su i sustavu S-500. Ako bi pokušali analogijom oslonjenom na raketu 5V55R, doseg rakete 40N6E za ciljeve na kopnu mogao bi biti veći od 530 km. Držim da ove najmodernije rakete ruska strana ne bi uporabila iz više razloga, a oni su: cijena, sposobnost protiv najmodernijih zrakoplova i zrakoplova sa smanjenom zamjetljivosti (STEALTH). Osim toga, ruska strana ima jako puno starijih raketa, i konačno – ne prijeti im neka veća opasnost od bitno smanjenih mogućnosti ukrajinskih zračnih snaga.
Ako uzmemo da su starije rakete one koje su prvi put uvedene 25 do 30 godina, vidljivo je iz tablice da tu ima raketa dosega i do 200 km po ciljevima u zraku, a što bi po navedenoj analogiji značilo da takva raketa ima doseg veći od 260-270 km po ciljevima na kopnu. Sve ili neke takve rakete imaju i Rusija, i Ukrajina, i Bjelorusija. Također treba imati na umu da te sustave i te rakete Rusija ima raspoređene u Bjelorusiji. Ni jedna od tih zemalja ne bi trebala bez dobre analize biti proglašena krivom, ali ni oslobođena od sumnje. Udaljenost između Harkova i Lavova je 1.018 km, a između Dnjepra i Lavova je 817 km. Udaljenosti bi trebale amnestirati Rusiju od napada na Poljsku iz Rusije ili s okupiranih područja Ukrajine, ali ne i s teritorija svog saveznika Bjelorusije. Također nije isključeno da u tome ima prste sama Bjelorusija. Svakako, pogranično područje Poljske je dostižno iz Ukrajine.
Ono što bi moglo dodatno unijeti svjetla u razjašnjavanju dileme je li udar bio posljedica namjernog gađanja ili tek slučajni pad je poznavanje uporabe raketa za protuzračnu (PZ) i proturaketnu (PR) obranu. Za ovo treba imati odgovarajuća znanja. pa i određena operativna iskustva. Naime. kod svih ili skoro svih PZ/PR raketa postoji sigurnosni mehanizam protiv nanošenja kolateralne štete u prvom redu zbog svojih snaga, svog stanovništva i vlastitog teritorija. U raketu je ugrađen samo-likvidator. On se načelno aktivira nakon promašaja, nekoliko sekundi od preleta daljine krajnjeg efikasnog dosega. U tom slučaju na površini ne bi trebali biti tragovi fragmenata bojne glave. Ipak, mogli bi pasti dijelovi rakete i nanijeti značajnu štetu i ubiti ljude. Ako se namjerno gađa cilj na površini (zemlji), onda je cilj aktivirati bojnu glavu neposredno iznad cilja kako bi se fragmenti usmjerili poradi najvećeg učinka i nanošenja maksimalne štete. Samo-likvidator bi se trebao moći isključiti. Radi se o velikim raketama s velikim dosegom i velikom visinom efikasnog djelovanja, koje istovremeno imaju značajna ograničenja na malim visinama i malim daljinama. U slučaju gađanja niskoletećih ciljeva može doći do problema i degradacije putanje leta raketa velikog dosega iz sustava S-300/S-400. Ne bi trebao biti problem da eksperti koji istražuju slučaj utvrde jesu li štetu nanijeli fragmenti bojne glave ili dijelovi rakete svojom kinetičkom energijom.
Sad kad smo se poigrali tehničkim karakteristikama i dijelom operativno-taktičkom situacijom, moramo biti ozbiljni i odlučni uhvatiti se u koštac s problemom motiva ili pak za incident okriviti tehničku pogrešku. Ruski motiv mogao bi biti pokazati Poljacima (kao osloncu ukrajinskog naroda) da su i oni u dometu i da mogu skupo platiti svrstavanje na pravu stranu. Naravno, ako je ugrožena Poljska – ugrožen je veći dio Europe. Takvim postupanjem udara se na temelje NATO saveza. S druge strane, nije u interesu Rusije da zaoštri odnose i udari na temelje NATO, ali ni NATO savezu da za ovaj slučaj – koji je nažalost oduzeo ni kriva ni dužna dva ljudska života – aktivira članak 5. Washingtonskog sporazuma, i uđe u rat. Bjelorusija nema neki pravi interes za lansiranje rakete na Poljsku, ali imajući u vidu odnos Lukašenka i Putina ne smije se ni ta mogućnost isključiti. Važno je razumijeti i mikro situaciju kada se dogodio incident. Prema svemu sudeći, nebo je tada bilo dobro zasićeno raketnim napadima na zapadnu Ukrajinu pa se među sve te krilate i balističke rakete mogla umiješati i poneka raketa iz sustava S-300/S-400.
Što bi mogao biti motiv Ukrajine, a nadam se da nije? Mogla bi biti želja da se dobije veća pomoć sa Zapada, koju svakako zaslužuju, ali je ne dobivaju u mjeri u kojoj bi željeli. Ako su se zaigrali – to je velika pogreška. S druge strane, ako je raketa lansirana s ukrajinskih položaja u želji i nakani odbijanja zločinačkih ruskih raketnih napada, onda je to slučaj koji se događa i treba priznati nesretni slučaj. Istraga još nije završena i moguće je da se nađe neki elektronski trag na radarskim ili drugim ekranima sustava motrenja i nadzora zračnog prostora sa zemlje, zrakoplova ili pak svemira. Bila bi velika šteta, i to ne samo za Ukrajinu, ako ovaj incident izazove nepovjerenje između kolektivnog Zapada i Ukrajine. Korist od toga imao bi samo nemilosrdni ruski agresor. Uglavnom, treba spustiti loptu i u miru riješiti slučaj, te ukupno postupiti na najracionalniji način.
* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini
