Knjiga “Financiranje Prvog svjetskog rata” ne samo da je štivo za znalce, već bi trebala biti obveznom literaturom, barem po fakultetima. Naime, radi se o djelu koje na sažet i zgusnut način prikazuje mehanizme koje su zaraćene strane rabile za financiranje I. svjetskog rata, kako kronološki, tako i komparativno.
Premda je nesporno da je svekolika iscrpljenost sudionika u Prvom svjetskom ratu nastupila ponajprije iscrpljenjem resursa – kako ljudskih, tako i materijalnih; to ne osporava ni ova knjiga – praktički svi sudionici u Europi pretrpjeli su bankrot. Neki su to osjetili odmah pri kraju rata, nekima je trebalo još koje desetljeće da to shvate (recimo, Britaniji), ali financijsko iscrpljenje bilo je praktički nepovratno. Posljedice su vidljive i danas: plemenita kovina trajno je nestala iz opticaja, američki dolar ustoličio se kao svjetska valuta, a ideje barem djelomične zajedničke europske monete oličene u Latinskoj monetarnoj uniji (kojom se Strachan ni ne bavi) ostvarene su za ozbiljno tek osamdesetak godina kasnije, i opet djelomično.
Djelo je nastalo kao izvadak masivnog Strachanovog opusa na temu Prvog svjetskog rata, i predstavlja kondenzat opsežnog istraživanja (samo popis literature ima petnaest stranica!). Nakon uvoda, slijede kratki prikazi funkcioniranja zlatnog standarda i pokrivenosti nacionalnih valuta plemenitom kovinom (koji su se kretali između tridesetak i šezdesetak posto), financijske mobilizacije, te gubitka kontrole nad proračunima svake zemlje ponaosob.
Sljedeća tri poglavlja bave se oporezivanjem, te unutarnjim i vanjskim zaduživanjem. Što se poreza tiče, oni su “u najboljem slučaju (u Sjedinjenim Državama i Britaniji) pokrili manje od četvrtine tekućih troškova rata; u najgorim slučajevima (u Francuskoj, Austro-Ugarskoj i Rusiji) nisu uopće pokrivali troškove rata. Rat je stoga ponajviše financiran zajmovima – a ova generalizacija primjenjuje se na sve zaraćene strane“.
Strachan daje usporedne prikaze poreznih napora, koji su ovisili o sofisticiranosti financijskih sustava općenito: u Britaniji je, primjerice, oporezivanje bitno snizilo porezni cenzus, pa je rat de facto plaćala sirotinja. Dok se Njemačka poigravala s nekom ranom primitivnom formom poreza na dodanu vrijednost (od čega nije bilo ništa), Turska je povećala porez na stoku, što je samo dovelo do pregona stoke ondje gdje je poreznici nisu mogli popisivati. Javni zajmovi su pak, analizira Strachan, suštinski značili tek razliku između oporezivanja odmah i kasnijih poreza radi otplate zajmova, pa su generalno podbacili kao sredstvo financiranja. Preostalo je vanjsko zaduživanje.
Uopće, što je nacionalna ekonomija bila primitivnija, to je bila otpornija na inflaciju i odljev zlata. Turska, primjerice, cijelo vrijeme uvozi zlato iz Njemačke, jer izvan Carigrada papir jedva da cirkulira. Općenito, kaže Strachan, Turska i Srbija bile su u ratu neprekidno od 1912. godine, pa su na kraju pokleknule pred iscrpljenjem resursa, a ne novaca. S druge strane, Britanija se i kao zajmodavac i kao zajmoprimac našla u situaciji odljeva zlata iz zemlje, dok Njemačka prenosi tiskanje novca ne samo sa svoje centralne banke na one komercijalne, već još i na neke vrsti štedionica! Okvir za kasnije pojave, poput britanskog moratorija na svoje dugove ili njemačke hiperinflacije 1923., bio je postavljen. Neutralci su pak nastojali usporiti gomilanje zlata kod sebe, budući im je to neproporcionalno jačalo nacionalne valute, sa svim negativnostima koje ta pojava sa sobom nosi.
Strachan je u relativno maloj knjižici sažeo financijske napore praktički svih bitnih zaraćenih strana: od manjih zemalja tu je ponajprije Bugarska, dok su napori britanskih dominiona spomenuti praktički usput. Unatoč tome, ova se knjiga obvezno preporučuje radi fascinantnog i sažetog uvida u materiju koja je i dan-danas jako relevantna.
PODACI O KNJIZI:
Financing the First World War, autor Hew Strachan, 268 stranica s indeksom, izdanje Oxford University Press, UK, Oxford 2004.
