Prije nego što se u ovom članku pozabavim ICBM, RS-28 (NATO, SS-30 Satan II), držim potrebnim objasniti praksu označavanja tih sustava, nekad u SSSR  i danas u Rusiji i iz toga posljedično njihov kratki, službeni raspored u strateškim raketnim snagama (Ракетные войска стратегического назначения Российской Федерации – РВСН РФ). Ako se vratimo u prošlost, uočit ćemo kako se prva interkontinentalna raketa u SSSR pojavila 1959. godine. Ako pratimo te sustave od uvođenja u uporabu do izlaska iz uporabe uočit ćemo relativno kratka razdoblja. Razlog za to je nastojanje stalnog sustizanja globalnog protivnika, zaostalije tehnologije i tehničkih rješenja, što nije omogućavalo dogradnje. Nasuprot dogradnjama, prisiljeni su uvijek ići od „početka“. Bilo je raketa koje su – prema dostupnim podacima – povučene iz uporabe nakon samo jedne godine.

• MR-UR-100 Sotka, SS-17 Spanker – U službi od 1975. do 1995. (20 godina)
• R-7 Semyorka, SS-6 Beljika – U službi od 1959. do 1968. (9 godina)
• R-9 Desna, SS-8 Sasin – U službi od 1964. do 1976. (12 godina)
• R-16, SS-7 Sedlar – U službi od 1961. do 1976. (15 godina)
• RT-2, SS-13 Savage – U službi od 1968. do 1976. (8 godina)
• RT-20P, SS-15 Scrooge – U službi od 1961. do 1962. (1 godinu)
• RT-21 Temp 2S, SS-16 Sinner – U službi od 1976. do 1986. (10 godina)
• RT-23 Molodets, SS-24 Skalpel – U službi od 1987. do 2005. (18 godina)
• UR-100, SS-11 Sego – U službi od 1967. do 1974. (7 godina)
• UR-200, SS-10 Scrag – U službi od 1963. do 1964. (1 godinu)

Na prvi pogled je jasno da su navedeni raketni sustavi većinom imali male promjene u odnosu na prethodne te da su koristili mnoga rješenja s njih. Gledajući strogo, razlike često nisu bile opravdanje za dati im značenje novonastalog sustava. Više bi odgovaralo nazvati ih nekom daljnjom modifikacijom uz manja ili nešto veća unapređenja. Ipak, to je pravo onoga tko daje oznake, a pristupi su različiti. Kad bi to bili novodizajnirani sustavi s dovoljno novih i različitih komponenti, bilo bi jako skupo i to vjerojatno ne bi izdržalo ni jedno gospodarstvo, a i ovako male promjene na postojećim konstrukcijama, skupo su stajale SSSR.

Nema značajnijih promjena u starom pristupu ni u današnjoj Rusiji, iako na mnogim područjima ima napretka i silne želje za modularnim pristupom složenim sustavima. Veći napredak onemogućuje slaba razvijenost mnogih industrijskih grana, poglavito u tehničkim rješenjima takozvane „dvojne namjene“, te zbog vlastitog imperijalnog ponašanja, političke i društvene neslobode.

Aktualni arsenali

Slično kao i SSSR, i Rusija u uporabi ima neobično veliki broj balističkih interkontinentalnih raketnih sustava s baziranjem na kopnu, što stacionarnih, što pokretnih. U današnje vrijeme ukupno ih je sedam. Nasuprot tome, SAD ima samo jedan sustav, LGM-30 Minutemen, koji se u tri modifikacije koristi 60 godina, od 1962,. a posljednja inačica MLG-30, Minutemen III, 52 godine, od 1970.

Prema dostupnim podacima ruske raketne snage strateške namjene raspolažu sa sljedećim raketnim sustavima i s mogućim brojevim raspoređenih nuklearnih bojnih glava.

• 46 R-36M2 (SS-18) baziranih u silosima s do 10 bojnih glava, planirane su za povlačenje 2022. Do toga sigurno neće doći jer kasni raspoređivanje RS-28. Ovo je moćna i ogromna raketa s raketnim pogonom na tekuće gorivo, mase 209.600 kg, dosega 10.200-16.000 km, nosi 10 MIRV bojnih glava snage od 550-750 kilotona. CEP (circular error probable/vjerojatnost kružne pogreške) je od 220-1.300 metara. Prva originalna inačica bila je u uporabi od 1966.-1979. Nosila je jednu bojnu glavu snage od 18-25 megatona. Ovih 46 raspoređenih raketa može nosit 460 nuklearnih bojnih glava od 550-750 kilotona.
• manje od 45 mobilnih RT-2PM „Topol“ (SS-25) s 1 bojnom glavom, povlači se iz uporabe kako pristižu novi i suvremeniji mobilni sustavi. Raketa ima doseg 11.000 km i CEP 200-900 metara. Ukupno 45 nuklearnih bojevih glava snage 800 kilotona.
• 60 u silosima, RT- 2UTTH „Topol M“ (SS-27) s 1 bojnom glavom, dosegom 11.000 km s CEP manjim od 200 metara. Šezdeset raketa s ukupno 60 nuklearnih bojnih glava svaka snage 1 megatone.
• 18 mobilnih RT-2UTTH „Topol M“ (SS-27) s 1 bojnom glavom. Karakteristike su iste kao za raketu s rasporedom u silosu. Znači, 18 raketa s ukupno 18 nuklearnih bojnih glava snage po 1 megatonu.
• 15 silosa RS-24 „Yars“ (SS-29) s 3-4 bojne glave snage 300-500 kilotona. Razvijena iz stacionarne inačice rakete „Topol M“. Doseg je 11.000-12.000 km s točnošću pogađanja od 150 m. Ukupno je to 45-60 nuklearnih bojnih glava.
• 135+ mobilnih RS-24 „Yars“ (SS-29) s 3-4 bojne glave snage 300-500 kilotona ili 4-6 bojnih glava snage 150 kilotona. SS-29 je inačica razvijena iz mobilne rekete „Topol M“. Doseg je 11.000-12.000 km. Ukupan broj nuklearnih bojnih glava je od 405-810, pojedinačne snage od 150-500 kilotona.

Napomena: Iz rakete „Topol M“ je razvijena i mornarička balistička raketa RSM-56 Bulava (NATO: SS-N-32).

• 6-10 (vlastita procjena, to je načelni broj raketa u diviziji), UR-100N UTTH (SS-19 „Stiletto“) je raspoređeno s Avangardom. To je bila najsuvremenija raketa koja se razvijala prije raspada SSSR i nosila je šest nuklearnih bojnih glava. Bila je otpisana u skladu s dogovorom o kontroli i smanjenju nuklearnog naoružanja. Neke od tih raketa naknadno je od Ukrajine preuzela Rusija na račun duga za plin. Zbog dobre kvalitete raketa je poslužila za ispitivanje i početni raspored sustava HGV Avangard. Koliko je Avangarda raspoređeno na raketu je nepoznato, vjerojatno jedan. To svakako ovisi i o sposobnosti, koliko raketa može iznijeti tereta na potrebnu visini. Težina jednog klizećeg Avangarda je oko 2.000 kilograma.

Načelno se na sve ove rakete može ugraditi sustav Avangard (Vanguard), jedno ili više HGV (Hypersonic Glide Vehicle).

Što se tiče RS-28 ona može iznijeti na potrebnu visinu masu od 10 tona. To sugerira da bi na tu visinu mogla iznijeti oko pet HGV Avangard. Realno je očekivati da će upravo Sarmati biti opremljeni Avangardima. Predviđeno je da Sarmati (Sotona II) po načelu jedan za jedan zamjene Vojvode, R-36M2 (SS-18 Satan).

U mornaričkoj komponenti strateških nuklearnih snaga SAD koristi jednu balističku interkontinentalnu raketu, UGM-133 Trident II s više bojnih glava po sustavu MIRV koje se po potrebi mogu naoružati s HGV umjesto s MIRV. Rusija na svojim novim podmornicama klase Borei (Bura) koristi rakete RSM-56 Bulava, a na starijim podmornicama Delta IV, rakete R29RMU2 Sineva, šifra RSM-54 (NATO: SS-N-23A Skiff).

Što to Sarmat nosi novoga?

Što to novoga nudi raketa RS-28 Sarmat prije nego što se na nju stavi HGV u odnosu na SS-18 Vojvodu? Reklo bi se ništa spektakularno. Prije bih rekao kako je to dobro plasirana propaganda, a nešto istina i puno smišljene laži. To je propaganda s obje strane, ruske i američke. Rusi pokušavaju uplašiti svijet potičući nepoznavatelje raketnog oružja i raketne tehnike općenito da sudjeluju u njihovim igrama. Također, uvjeravaju svoju javnost u nepobjedivost ruskog imperijalnog genija na čelu s velikim vođom. Zato se ta raketa – slično kao i Vojvoda, ili u najnovije vrijeme pomorski dron ili torpedo na nuklearni pogon s čudovišnom snagom nuklearnog punjenja „Posejdon“ – nazivaju, ili im se čak tepa, kako su to „oružja sudnjeg dana“. Nažalost, s njima i bez njih, u rukama ljudi ima toliko oružja za izazvati ne jedno uništenje ove naše jedine Zemlje. Naravno, u 10 tona mase može se upakirati mnogo destrukcije. Pa što bi mogao biti motiv i jednih i drugih da vezano za ovu raketu ne govore istinu ili je u najmanju ruku zaobilaze?!

Nedavno ispaljivanje RS-28 Sarmat

Rusi žele plašiti svijet svojom raketnom tehnologijom jer, eto, mogu doseći bilo koju točku SAD i to neovisno preko sjevernog ili južnog pola jer 18.000 km ulijeva strahopoštovanje, a k tome može ponijeti ogromnu snagu nuklearnog uništenja. Pored toga, prisiljavaju SAD na nove izdatke ako Amerikanci žele graditi protubalističku i kvazibalističku obranu za prijetnje koje dolaze preko južnog pola. Amerikanci izmišljaju zastrašujuće nazive kao što je „Sotona“ i na taj način mobiliziraju svoj narod u podršci za izdvajanje više sredstava za obranu i gradnju još moćnijih sustava. Uvjeren sam da je to samo nešto finija dorada sa suvremenijim tehnologijama iste rakete. RS-28 je uljepšana (Face Lifting) SS-18. Kako bi se uvjerili, dovoljno je pogledati osnovne taktičko-tehničke parametre i usporediti ih. Najviše o tome govori masa raketa i raketni pogon na tekuće gorivo. SAD su još početkom  šezdesetih godina prošlog stoljeća prešle na kruto gorivo. Razlika nastaje kada se na raketu stavi HGV Avangard umjesto klasičnog MIRV sustava bojnih glava ili pak jedne bojne glave kako je vrijedilo dok je u cijelosti bio na snazi sporazum START.

Neki naši vojni analitičari s velikim operativnim iskustvom, neki koji se kriju iza redakcija ili pak neki koji su s minimalnim ili bez ikakvog znanja o raketnom oružju, pišu kako je to Putin poslao snažno upozorenje Zapadu, u prvom redu SAD. Naravno, ne može se nikome zabraniti da za nekoga navija i nekritički prikazuje njegovu moć, ali treba imati mjeru prema čitatelju ili slušatelju zbog napisanih ili izgovorenih riječi. Bojne glave sustava HGV Avangard su puno opasnije i jako ih je teško srušiti kada se rasprše i počnu neovisno ulaziti u atmosferu, koriste sposobnost klizanja za gađanje ciljeva daleko od mjesta na koje bi udarile kad bi se kretale po zakonu balistike. Za to je potrebno pravovremeno otkriti lansiranje rakete i imati sustave koji će gađati raketu na njenom putu prema točki prije nego ispusti bojne glave. Uvođenje HGV će neminovno voditi u daljnju spiralu utrke u naoružanju a vjerojatno i postavljanjem nekih vojnih sposobnosti u svemiru. Pri napadu interkontinentalnim balističkim raketama s nuklearnim bojnim glavama velike razorne moći nije toliko važno kolika je preciznost udara (CEP). Također prijetnja s takvim naoružanjem navesti će ugroženu stranu na razvoj oružja za precizni preventivni udar.

Radarskim sustavom na zemlji zbog putanje leta otkrivanje HGV je dosta kasno pa ga je teško presresti pri brzine većoj od 20 maha. Prema ruskim podacima HGV Avangard leti brzinom od 27 maha. Za pravovremeno otkrivanja prijetnji neophodni su namjenski sateliti.

Ruska državna propaganda stalno galami o najboljim ruskim oružjima kakvih nema na svijetu, među kojima su bar dva sustava – sustavi „sudnjeg dana“. Prema toj propagandi oni su nezaustavljivi za protivničke obrambene sustave, što neodoljivo podsjeća na propagandu iz doba Hitlera i nacizma kada su na sličan način zavaravali svoj narod i prijetili svijetu. Govorili su – eto, samo što nismo napravili oružja preokreta. Istina, na kraju se pokazalo da je puno toga bilo u različitim fazama razvoja, ali na sreću nikad nije došlo do faze uporabe.

Ipak ne treba ništa shvatiti olako jer neuravnotežena osoba u totalitarnom sustavu može napraviti veliko zlo i sebi i drugima, poglavito ako se paranoično boji svoga kraja. To može biti gubitak vlasti ili – iz raznih razloga – približavanje smrti.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini