Bojan B. Dimitrijević je u Ministarstvu obrane Srbije bio u vrijeme općeg političkog poleta

Iako se u posljednje vrijeme dr. Bojana B. Dimitrijevića i iz Hrvatske vidi kao jednog od rijetkih specijaliziranih vojnih povjesničara mlađe generacije na ovim širim prostorima, manje je poznato da je on svojedobno bio savjetnik za obranu sada već bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, kao i to da je u dva mandata obavljao dužnost pomoćnika ministra obrane Srbije. U tim je svojstvima dr. Dimitrijević bio jedan od autora glavnih obrambenih strateških dokumenata Republike Srbije – od Bijele knjige do strategija obrane i nacionalne sigurnosti. Kao jedan od čelnih ljudi tamošnjeg sektora obrane, zamislio je i počeo provoditi reformu obrambenog sustava, kao i usmjerenje Srbije prema članstvu u NATO-savezu. Dimitrijević je Ministarstvo obrane RS napustio krajem 2008. godine, kada i general Zdravko Ponoš čelno mjesto u Generalštabu Vojske Srbije – obojica zbog neslaganja s tada novim ministrom obrane Draganom Šutanovcem i njegovim viđenjem reformi u tamošnjem obrambenom sektoru. Sve je to dobar povod za razgovor, u kojem dr. Dimitrijević, osim svog nekadašnjeg rada u Ministarstvu obrane Srbije, analizira i neke aktualne teme u nama susjednoj državi.

Posljednjih godina obrambeni sustav Republike Srbije prilično se mijenjao, barem je takav dojam izvana. Koje su to bile glavne promjene?

Obrambeni sustav RS je negdje tijekom ovog proteklog desetljeća, znači poslije demokratskih promjena, imao nekoliko faza. Prva faza bila je odmah poslije tih demokratskih promjena, kada je to Miloševićevo nasljeđe ostalo u vojsci –  i to se tek počelo mijenjati sa stvaranjem državne zajednice Srbije i Crne Gore, odnosno nekako baš poslije ubojstva premijera Zorana Đinđića. Tada je došlo do formiranja nove Vlade na nivou Srbije i CG, i tada je ministar obrane postao Boris Tadić. Mi smo u tom razdoblju krenuli s nekakvim sistemskim reformskim potezima jednostavno zato da Vojsku Srbije i CG (kako se ona tada zvala) na neki način redefiniramo, da je približimo suvremenim europskim vojskama, da trasiramo jasnu politiku obrane – koja je bila u tom trenutku određenje prema približavanju Partnerstvu za mir i članstvu u NATO-u, da (koliko je god moguće), pratimo i kontroliramo, ali i da smirimo eventualne tenzije na jugu Srbije, te da s našim susjedima u regiji razvijemo normalne susjedske odnose. I naravno, jedan od ciljeva bio je smanjenje vojske, odnosno Ministarstva obrane, njegovo restrukturiranje, ali to je tek došlo u fazi kada je ministar obrane bio Stanković i kada je načelnik Generalštaba posao general Ponoš. To je u periodu između 2006. i 2007. godine pod utjecajem generala Ponoša i predsjednika Tadića – koji je tada bio vrlo zainteresiran za pitanja obrane – došlo je do reorganizacije vojske i do drastičnog smanjenja.

Tijekom 2004. i 2005. godine smanjeno je Ministarstvo obrane, ali je, po meni ključna reforma – smanjenje oružanih efektiva Vojske Srbije – izvedena 2006-2007. godine, te se nekako slučajno poklopila s odlaskom Crne Gore iz državne zajednice. To je dodatno pomoglo jer je onda proračun jasno definiran za potrebe Vojske samo na teritoriju Srbije. Poslije te reorganizacije Vojska Srbije zadržala ovu strukturu koju ima i danas. To je smanjena struktura u odnosu na onu koju je vojska imala tijekom ’90-tih godina, koja je u stvari bila ostatak od JNA. Čini mi se da je zapravo odlazak generala Ponoša dosta utjecao na promjenu smjera, prije svega u vojsci, zato što je sljedeća faza koja je trebala uslijediti (u periodu od 2009. do 2010/2011. godine) – trebala biti faza obuke, uigravanje tih novih cjelina i novih postrojbi, odnosno jedinica koje smo napravili i, čini mi se, definicija da li Srbija ide prema NATO-u ili ne. Tu je poseban negativan impuls dalo  proglašenje, odnosno priznanje nezavisnosti Republike Kosovo od strane mnogih europskih država, što je onda dovelo do radikalizacije nekih odnosa prema NATO-u u srpskom javnom kontekstu i čini mi se da je tada taj put prema NATO-u, koji smo mi trasirali od 2003. godine, sklonjen u neku drugu stranu i danas to više nitko ne spominje. S druge strane, ekonomska kriza utjecala je da se fiksiranih 2,4 posto državnog proračuna ili BDP-a, koja smo mi 2006. dogovorili s Vladom, u 2009. godini izmijeni – da se promijeni struktura proračuna i da ponovno prevladaju troškovi za plaće, mirovine, osobna i socijalna davanja, zdravstvo, itd. – a da se za istraživanje, planiranje i opremanje odvoje daleko manja sredstva.

U tom razdoblju unutar vojnog proračuna bile su i mirovine umirovljenih vojnih lica, kao i vojno zdravstvo. Recimo, to u Hrvatskoj nije slučaj. Je li to zaostatak iz prošlog režima, ili se to mijenjalo?

Kada je ministar bio predsjednik Tadić, odnosno tada ministar obrane Tadić, mi smo u proračunu imali otprilike oko 70 posto sredstava za socijalna davanja – znači za plaće, mirovine i zdravstvo. Mirovinski fond je ostao u okviru vojnog proračuna do nedavno. Dok sam bio pomoćnik ministra za obranu, imao sam u sastavu svog sektora Fond za socijalno osiguranje umirovljenih vojnih lica (Fond SOVO, op. a.) – to je negdje oko 49,5 tisuća ljudi, plus još oko 2 tisuće ljudi u Republici Srpskoj. Ne znam po kojoj je to bilo osnovi, više se ne sjećam, ali to znači oko 51 tisuća ljudi koje ste morali zbrinjavati mirovinski itd., plus aktivan sastav negdje oko 35 tisuća ljudi – to je jedna mala armija socijalnih davanja koja je jednostavno opterećivala proračun. Međutim, u razdoblju između 2004. i 2008. godine došlo je do sistemskog smanjivanja tog dijela u odnosu na ovaj dio proračuna koji se počeo orijentirati na razvoj efektiva, istraživanje itd., kao i za neke druge troškove koje vojska ima (za letenje, za gorivo, itd.). Čini mi se da je opet negdje od 2009. godine, s dolaskom tzv. svjetske krize, došlo do promjene tog konteksta i, naročito, da je profesionalizacija vojske utjecala da se sad taj veliki broj profesionalaca opet stavlja na proračun i da su to opet ta socijalna davanja, a ne davanja usmjerena za modernizaciju vojske. To je kao jedna amplituda koja ide gore-dolje. U ovom trenutku, mirovinski fond je van proračuna, ali su ta sredstva, koja su odvojena za potrebe vojske i Ministarstva obrane, opet takva da socijalna davanja prevladavaju.

Shvatih da je Jugoslavija to mirovinsko  budžetiranje držala temeljito odvojeno od civilnog ostatka države. Zašto je uklanjanje te podjele toliko dugo trajalo?

"Šutanovac ga nije volio" - Bojan B. Dimitrijević

To je sistem koji smo mi naslijedili iz stare vojske i, otprilike, nitko se to nije usuđivao razdvojiti zato što se pretpostavljalo da ta velika vojska umirovljenika predstavlja značajno glasačko tijelo, i da će taj tko to napravi izgubiti 50 do 100 tisuća glasača. Ključni problem je bio da su se vojni umirovljenici žalili zato što su vojne penzije usklađivane s plaćama u vojsci, i onda su to bile jednostavno adekvatnije mirovine nego u civilstvu. Sada su oni, dakle, prepušteni brizi civilnog ministarstva i one se usklađuju prema civilnim propisima. To je ono što vojni umirovljenici nisu željeli, a s obzirom da u tom korpusu vojnih umirovljenika imate… Mi smo imali oko 700 generala, veliki broj ovih ili onih istaknutih pojedinaca, i svi su koristili svoj utjecaj da to na ovaj ili onaj način blokiraju.

Primijetio sam u jednoj od biografija da se spominje da ste radili nacrt strategije sigurnosti RS…

Ja, kao tadašnji pomoćnik ministra Tadića 2003. godine dobio sam zadatak od ministra da rukovodim timom koji je izradio prvu strategiju obrane Srbije i CG, i u tom timu smo imali relevantne ljude iz Ministarstva obrane, vojske (Generalštaba), ali smo pozvali i ljude iz MUP-a, državne sigurnosti, crnogorskog MUP-a, nevladinih organizacija. Ja sam rukovodio nekakvim timom, koji je bio otprilike oko 15-ak ljudi, i mi smo 2004. godine napravili taj dokument “Strategija odbrane državne zajednice Srbija i Crna Gora“. Što se tiče strategije nacionalne sigurnosti, mi nikada sa Crnogorcima nismo uspjeli dogovoriti modalitete i zajedničke sigurnosne interese, i onda je to jednostavno ostalo nedefinirano. Onog trenutka kada se Crna Gora odvojila od Srbije – odnosno, 4 dana poslije – ja sam od tadašnjeg predsjednika Tadića dobio zadatak da, na bazi svojih iskustava iz tog rada i na bazi činjenica da sam završio nekakav visoki tečaj u Velikoj Britaniji, napravim nešto što bi se zvalo Strategija nacionalne sigurnosti, temeljem čega bi se pokrenula javna rasprava. Ja sam to napravio – trebalo mi je, sjećam se, tjedan dana – 7 dana za taj rad.

S druge strane, tada je to također bila jedna od mjera gdje smo mi NATO-u i međunarodnoj zajednici pokazivali da Srbija prepoznaje alate modernog sustava sigurnosti – znači: Bijela knjiga, Strategija obrane, Strateški pregled obrane, itd. Sve smo to tada napravili upravo da bi naši sugovornici iz NATO-a vidjeli da mi korespondiramo s onime što su rješenja i u Hrvatskoj, i u Sloveniji, Slovačkoj, Bugarskoj, itd. No, s ove vremenske točke moje je iskustvo da su mnoga od tih opredjeljenja u tim doktrinarnim dokumentima u stvari bila samo opredjeljenja, zato što je splet dnevnih političkih događaja utjecao da se mnoge od tih orijentacija promijene, da danas zbog tih odluka iz 2008. i 2009. godine više nitko ne spominje članstvo u NATO-u, da su sigurnosni izazovi skoro nepredvidljivi. Mi smo npr. predviđali određeni kontekst izazova za Republiku Srbiju. Onda imate situaciju da se u Beogradu događaju navijački nemiri, da navijačke grupe uđu u američko veleposlanstvo, spale ga i izazovu problem u odnosima Srbije i Sjedinjenih država. Dnevni događaji koji su uslijedili u protekle 4 godine pokazali su da su često ta opredjeljenja u stvari samo slovo na papiru, a da životni kontekst događaja i tokovi zapravo utječu da se taj okvir, bar na ovom prostoru, daleko drastičnije mijenja.

Vratio bih se na ovaj dio oko generala Ponoša – sve se zapravo dogodilo jako brzo. Je li to problem koji se dulje skupljao, i u čemu je zapravo bio problem?

Šutanovac i Ponoš su se razišli relativno brzo ali iznimno temeljito

Problem koji je tu trajao skoro godinu i pol dana je ta jedna orijentacija ministrova (Dragana Šutanovca, op. a.) da politiku vodi na jedan način, a da je on sam došao u sistem koji je već bio kreiran da ide na jednu drugu stranu – i onda je to, uz osobno nesnalaženje svih nas, eskaliralo do sukoba. Najranije nesuglasice počele su oko Zakona o obrani, definiranja što radi ministar, što predsjednik, što tko već u tom sistemu sigurnosti, pa do pitanja koja je postavio general Ponoš: pitanje vojnih nekretnina, pitanje odnosa na nivou Ministarstva obrane i Generalštaba, itd. To je onda ekscesno eskaliralo u prosincu 2008. godine – Predsjednik (Boris Tadić, op.a.) je jednostavno odlučio da generala (i mene) ukloni s tih mjesta. Ali ono što je general Ponoš izgovorio pred skupštinskim Odborom za sigurnost do dan danas nitko nije porekao, niti je itko odgovorio na ta pitanja. Znači, ta pitanja koja je on spomenuo (ja ih se više niti ne sjećam) – to su pitanja ključna za funkcioniranje sustava sigurnosti – od financija, infrastrukture, tehnologije, odnosa između Ministarstva i Generalštaba, i ona su jednostavno ostala neodgovorena.

Prije nešto više od mjesec dana jedan beogradski medij uspio je temeljem Zakona o pravu na .pristup informacija dobiti rezultat te istrage. Pokazalo se praktički crno na bijelo da stvari idu na ovo što je general Ponoš tada pričao….

Upravo tako. Znam da je ta komisija, ili kako god se zvalo to državno revizorsko tijelo, došla u Ministarstvo obrane negdje u proljeće 2009. godine, ali ti rezultati nikada nisu izašli na svjetlo javnosti do sada, kada je došlo do promjene Vlade. Očekivao sam da rezultati budu takvi kakvi jesu, ali i to na neki način potvrđuje da je general bio u pravu. Međutim, ja imam jedan osobni odnos prema svemu tome, zato što je između 2003. godine i početka 2009. godine reforma obrambenog sustava u Srbiji bila u usponu. No ta je amplituda uključivala jasno političko određenje – u kojem će Srbija dobiti i jasnu definiciju proračuna, jasnu politiku vođenja ljudskih resursa, jasnu politiku vođenja materijalnih resursa, pitanje obuke, i pitanje opće orijentacije Srbije u današnjem međunarodnom kontekstu. Mi smo se, naime, vodili motom koji je definirao predsjednik Tadić – da su vojska i sustav obrane resurs vanjske politike Srbije, upravo kao i u zemljama u okruženju RS – kao što je to u Hrvatskoj, Rumunjskoj, itd. Nakon toga, čini mi se da se i dan-danas vojska i Ministarstvo obrane u principu promatraju kao dio Vlade gdje vi raspoređujete vaše ljude, i koristite resurse obrane da bi jednostavno napredovali u političkom životu, a ne koriste se za promociju države, za jačanje položaja države, kao što je to napravljeno u nekim drugim sistemima u regiji. Mislim da u ovom trenutku država Srbija nema jasnu strategiju čemu služi vojska. Ako smo išli na profesionalizaciju vojske, što će taj profesionalni vojnik raditi!? Da li on čuva vojarnu koja je prazna i služi na granici prema Kosovu? Pa to je onda mogla raditi i ona vojska koja je bila do 2010. godine. Znači, ova je vojska samo skuplja, jer kad imate čovjeka koji je profesionalac morate stostruko više brinuti o njemu, a radi isti posao koji je radio i onaj regrut s puškom. Tako da, čini mi se, definicija tog problema – gdje se nalaze vojska i sustav obrane u ukupnom političkom životu Srbije – još uvijek čeka odgovor.

Mislite li da je članstvo u NATO-u za Srbiju definitivno stavljeno ad acta?

Mislim da je, i to dok god je na čelu ova Vlada, a možda i neke sljedeće.

A istraživanja javnoga mnijenja?

Mi smo istraživali to javno mnijenje poslije ubojstva premijera Đinđića, dok je Boris Tadić još imao tu energiju, taj zamah od Đinđića… Tada smo imali čak 40 % javnog mnijenja da Srbija bude u NATO-u, što je bilo fenomenalno. Međutim, to je onda počelo padati. Razlog, prije svega, treba tražiti u tome da se predsjednik Tadić počeo okruživati ljudima koji su bili na čelu medijskih agencija – njegovi prijatelji su ustvari samo u medijima – i oni su počeli preobličavati njegove želje, ukazujući mu da nije dobro otvarati nove teme, jer time gubi javnu podršku. Onda je on prestao otvarati nove teme, u smislu NATO-a i nekakvih drugih pitanja, upravo zato da ne bi izgubio popularnost u javnome mnijenju. U taj prostor je onda, nakon formiranja Koštuničine Vlade, ušao taj neki negativni, anti-NATO sentiment, što me najviše čudi. Dakle, s jedne strane, Srbija i NATO su bili u ratu ’99. godine, a vi ste već 2000. (promjenom vlasti), imali odjednom normalan kontekst u kojem vojska radi s tim istim NATO-om na jugu Srbije, ne znam što sve se tamo ne radi – od zajedničkih patrola, preuzimanja dijelova ove ili one teritorije… To se pozitivno opredjeljenje javilo upravo zato što je s vrha države kanalizirana politika da trebamo ići prema NATO-u, odnosno u sljedeći korak – prema EU. Ali onog trenutka kada se pojavila Koštuničina Vlada s tim mrzovoljnim stavom i anti-NATO propagandom, tada je i Predsjednikova želja za tim počela kopniti, upravo na bazi dnevnih procjena javnoga mnijenja. Ta “ziheraška” politika počela je zapravo urušavati svaku Tadićevu želju za reformom, što je na kraju dovelo do njegovog pada s vlasti. Moj prijatelj (mi smo valjda ostali prijatelji i sada) Boris Tadić je u stvari uvijek imao tu želju da se svima dopada. A to je nemoguće. Čak i ako to misli, izborni rezultati pokazuju drugačije: „Čovječe, makar 50 posto ljudi ne dijeli tvoja stajališta.“ On je žrtvovao tu jednu odlučnost koju je Đinđić nosio sa sobom, što je Zoran definirao kao – „ja nisam tu da me ljudi vole, nego da odradimo posao za državu“. Međutim, Tadić je to radio drugačije, u smislu „ajmo polako“, „daj da vidimo“, „trebamo što širi front“, itd. Na kraju je bilo previše novih iskušenja, na koja on nije imao valjan odgovor. Rasplinuo se i ostavljao je rješenja za kasnije.

Nakon gubitka vlasti, Demokratska stranka podijelila se barem na dva tabora (na slici: Boris Tadić i Dragan Šutanovac na nedavnoj sjednici Glavnog odbora DS)

Koliko Srbiji može biti dobro ovo povezivanje s Rusijom? Moj je dojam da se aktualna vlast povezuje više, ili barem deklarativno više nego što je to radila bivša vlast, ne samo što se tiče vojne suradnje, nego i na području zaštite i spašavanja, i još nekih civilnih stvari.

Čini mi se da je energetska situacija utjecala na gledanje da je, uz tradicionalne ruske sentimente koje dio srpske politike ima, Rusija jedan od bitnijih partnera Srbije. S druge strane, te izvanredne situacije utjecale su na to da se i Srbija počne okretati prema ruskim sredstvima za reagiranjem u kriznim situacijama, s obzirom da ih Srbija nema (od aviona za gašenje požara pa nadalje). Čini mi se da određena doza tih odnosa zaista treba postojati, s obzirom na sveukupne odnose u Europi. Međutim, u srpskom javnom mnijenju ili dijelu tog mnijenja taj ruski sentiment je često toliko jak da prevazilazi normalne odnose Srbije i Rusije kao dva partnera, ili države koje trebaju surađivati, i skreće u svojevrsnu mitologiju, što je nekakav korak do zablude. Ja s vrlo velikim oprezom, pa i sa zebnjom, gledam narastanje tog sentimenta u Srbiji kao na nešto što, čini mi se, može u budućnosti ugroziti neka od jasnih proeuropskih opredjeljenja koja su ranije Vlade i raniji političari na našoj sceni proklamirali kao opredjeljenje države Srbije.