Jedna svijeća, bez zastava na pola koplja, bez ijedne crne zastave. Takav su prizor u utorak, 20. srpnja, zatekli novinari na ulazu u Ministarstvo obrane, ni 24 sata nakon vijesti o smrtno stradaloj vojnikinji u Vinkovcima. Val samoubojstava, do sada još nezabilježen u Oružanim snagama RH, neće rezultirati nekim bitnijim promjenama ili odgovornošću, jer hrvatski vojnici i vojnikinja digli su ruku na sebe van službe, a načelno se ne smatra da sam taj čin ima veze s njihovim poslom. I to je to.

Na press-konferenciji u MORH-u državni tajnik Branko Hrg ponovio je  sve ono što se već ranije moglo čuti – da slučajevi nisu međusobno povezani, da niti jedan slučaj nije vezan uz službu niti je počinjen u prostorima vojarni Oružanih snaga RH. Naravno, napomenuo je Hrg, sve je još u procesu istraga koje provode civilna i vojna policija.

Direktor GS OS RH general-bojnik Ivica Olujić napomenuo je da se samoubojstvo u Oružanim snagama smatra težim oblikom incidentnih događaja. U posljednjih 20 godina, odnosno od 2001. godine pa do danas, samo 2011. godine nije bilo niti jednog slučaja samoubojstva u OS RH, dok je u svim ostalim godinama tijekom tog razdoblja bilo takvih slučajeva. U posljednjih 15 godina, otkad su OS RH ustrojene otprilike u sadašnjoj brojčanoj veličini, godišnje je bilo između 1 do 4 slučaja samoubojstva. Prošle godine bio je zabilježen 1 slučaj, te još jedan pokušaj samoubojstva prilikom kojeg je čovjek spašen. Ove godine – s današnjim danom – zabilježeno je 5 samoubojstava, od toga 4 u lipnju i srpnju.

„Samoubojstva su počinili pripadnici koji su praktički u svim kategorijama, dakle u kategorijama ročnik vojnika na dragovoljnom služenju, vojnika pod ugovorom koji rade u OS s vojničkim činovima, te dočasnici i časnici. Kao što je rekao državni tajnik, oni su bili na službi po potrebama, u različitim postrojbama, u različitim mjestima službe, i doista niti na jedan način nisu bili međusobno povezani. Samoubojstva su počinjena u 3 slučaja vješanjem, i u dva slučaja uporabom vatrenog oružja – jedan slučaj uporabe pištolja koji je bio u vlasništvu smrtno stradale osobe (u legalnom vlasništvu i registriran), drugi slučaj je bio aktiviranjem ručne bombe koja je, jasno, bila nelegalno u posjedu“,

rekao je ponešto detaljnije general Olujić. Svih 5 pripadnika OS RH bilo je na liječničkom pregledu u 2019. te 2020. godini, i tom prilikom nisu pronađeni indikatori koji bi ukazivali na nekakve teškoće. „Imamo već plan i mjere koje moramo poduzeti i učiniti sve što moramo učiniti da eventualno prepoznamo i spriječimo takve događaje“. Dok traje istraga, ponešto se za sada može saznati iz ostavljenih poruka:

„Pripadnici koji su digli ruku na sebe imali su svoje razloge. Vrlo su ozbiljni razlozi u nekim slučajevima, a naravno da se time bave istražni organi, i civilna policija i vojna policija, i da nikada do kraja nećemo rasvijetliti. U nekim od ovih događaja su ostavljene određene poruke, pisma, i ona na neki način pomažu da razumijemo što se dogodilo. I naravno, mi ćemo sve to koristiti u budućnosti koliko budemo mogli“.

Koliko je do sada poznato, naglasio je direktor GS general Ivica Olujić, niti u jednom slučaju nije bila riječ o ovisnosti o drogama: „Postoji drugi set problema u svakom od ovih slučajeva, pa i ovisnosti, ali ne o drogama“.

Na tom su tragu, samo koji sat ranije, bile i izjave predsjednika HR Zorana Milanović, koji je tijekom posjeta Varaždinu na novinarski upit što se to događa u hrvatskim Oružanim snagama rekao:

„Pratim ja to i znam o tome cijelo vrijeme od načelnika i vojnih zapovjednika. To su nažalost stvari koje se događaju, posebno u ovako jednom psihološki uzdrmanom periodu, kao nakon godinu i pol dana izolacije i života u nenormalnim okolnostima. Vojnici su ljudi kao i svi drugi, imaju obitelj, imaju svoje probleme, imaju neki i svoje dugove… Znam dosta o stvarima koje su se dogodile, o tragedijama koje su se dogodile u zadnje vrijeme i čekat ću još malo prije nego što kažem svoj sud o mogućim uzrocima ovakvih tragičnih događaja, ne samo kad su u pitanju vojnici“.

Kauzalna povezanost između ovih slučajeva ne postoji, rekao je Milanović, ali – „Moguće da postoji povezanost s nekim elementima socijalne patologije i poremećaja koji postoje u vojsci i izvan nje“. Nešto slično izjavio je istoga dana i državni tajnik u Ministarstvu obrane Zdravko Jakop u programu N1 televizije:

„Nakon prvih slučajeva ove godine, koji su se nekako u kratkom vremenu dogodili, dali smo dodatni napor – analizirajući što se to u biti događa. Svi znamo da živimo i još u jednim dodatnim okolnostima, to je bolest Covid-19 i nekako smo došli do spoznaja da… ovoga, ni jedan slučaj koji se, evo, dogodio – nije se dogodio zbog nekog stanja u službi. Nekog mobbinga, pritiska ili nečeg trećeg. Najčešće je to teška situacija, ili nekako vezano za određene vrste ovisnosti. Mi ćemo nastaviti raditi dalje. Sve aktivnosti, u biti, provodimo i sa civilnom policijom, i civilnim službama, i pokušat ćemo nekako preventivno djelovati. Da budem konkretan, u tom dijelu smo i poduzeli određena osvježenja, ovoga, određenih programa, koji se tiču školovanja, ali i da se pomogne zapovjednicima i vojnim psiholozima koji dnevno rade s ljudima, kako bi nekako ukazali na to što se događa i preventivno mogli djelovati. I, kao što sam rekao, u budućnosti eventualno smanjiti, ako ne spriječiti takva događanja”.

Osvježenja koja je Jakop najavio tiču se ne samo vojnih školski programa, nego i rada u postrojbama. Što se dosadašnje prevencije tiče, kako je rekla vojna psihologinja bojnica Marcela Kovačić Tomac, psiholozi prate vojnike od njihovog ulaska pa do izlaska iz vojske, no postoje i drugi vidovi psihološke pomoći:

„Krizna psihološka potpora postoji na dva načina – prva je nekakva psihološka prva pomoć za koju osposobljavamo dio zapovjednog kadra koji je neposredno u kontaktu s vojnicima koji bi mogli biti izloženi stresu na nekakvim vježbama ili međunarodnim vojnim operacijama. Dakle, to provode i psiholozi, ali i ne-psiholozi, to je doslovno prva pomoć. Isto tako imamo i psihološke krizne intervencije po nekakvom nemilom događaju – na žalost, kao što smo sada bili svjedoci ovih zadnjih pet… Provode se psihološke krizne intervencije, a to provode ovlašteni službeni vojni psiholozi koji imaju zadovoljene i završene određene obuke i izobrazbe”.

No koliko to u obrambenom sustavu točno ima psihologa, general Olujić ne izričito pitanje novinara nije želio odgovoriti, već je samo rekao: „Psihologa imamo dovoljno. (…) Ta brojka je nekoliko desetina“. Međutim, kada se govori o konkretnih 5 slučajeva samoubojstva: „Ovi ljudi nisu zatražili pomoć u onom obliku i na onakav način da bi netko nešto morao poduzeti, a da je to propustio učiniti. To nismo utvrdili u ovih 5 slučajeva“. Čelni ljudi obrambenog sustava odbijaju svaku mogućnost da razlozi za ovaj aktualni val samoubojstava leže u službi, u poslovima i zadaćama koje su smrtno stradale osobe obavljale, te kategorički tvrde kako uzroke treba tražiti u njima samima ili u njima bliskim ljudima.

Prije 12 godina regiju je potresla vijest o samoubojstvu slovenske vojnikinje, koja se ustrijelila u NATO misiji na Kosovu, i to pred očima dočasnika koji je došao s njom porazgovarati o njenom izostanku s obuke. Za nju je te 2009. rečeno baš sve kao i za hrvatske vojnike 2021. godine – prošla je psihološke pripreme prije odlaska u misiju, i ni u jednom trenutku nije zatražila psihološku pomoć. Kada je prošle jeseni samoubojstvo ispred vojarne „Vasa Čarapić“ u Beogradu počinio pripadnik Vojske Srbije, također je rečeno da taj čin nije imao veze sa službom, niti s međuljudskim odnosima u tamošnjoj vojsci, već je preminuli vojnik imao privatne probleme. Kao što je rekao predsjednik Milanović, „i vojnici su ljudi“, no ovakav val samoubojstava u OS RH nije nešto što se samo tako može podvesti pod taj nazivnik. Samoubojstva vojnika itekako su odgovornost obrambenog sustava, te jasan znak kako sve te razne postojeće prevencije, psihološka testiranja i preglede pod hitno treba dorađivati, a možda i mijenjati. No, do tada, već i samo crna zastava na vojnim institucijama bila bi napredak.