Povijest uči da je pomorska moć/dominacija uvjet za cjelovitu, globalnu dominaciju otkad su jedra postala glavni izvor energije za plovidbu svjetskim morima. Pomorska dominacija igrala je veliku ulogu i u vrijeme brodova na vesla, naravno u „umanjenom globalnom“, odnosno prostoru primjerenom takvim brodovima i tadašnjem stupnju razvoja (npr. pomorska bitka kod Salamine, Punski ratovi, pa i Lepantska pomorska bitka – vesla i jedra, itd.).

Bitka kod Salamine, autor: Konstantinos Volanakis, ulje na platnu

No utjecaj pomorske dominacije posebno je zanimljivo promatrati kroz noviju povijest, a koju su obilježili linijski brodovi, bojni brodovi i još uvijek nosači zrakoplova. Svakako dužno poštovanje zaslužuje i podmornica – još od početka prošlog stoljeća, a poglavito od 2. Svjetskog rata do danas. Posebnu, zastrašujuću ulogu imaju podmornice s nuklearnim  pogonom, naoružane balističkim i krstarećim raketama s nuklearnim punjenjima. Nadati se kako to strašno nuklearno oružje neće biti upotrijebljeno. U naravi to i nije oružje rata kao politike, već oružje uništenja civilizacije. Iako su se glavni igrači na globalnoj razini opremili i opremaju s još razornijim nuklearnim i termonuklearnim oružjima na moru, pod izravnim i neposrednim odlučivanjem čovjeka, još veću opasnost u skoroj budućnosti predstavljat će plovila bez ljudskih posada, na morskoj površini, ali i ispod morske površine, bolje rečeno iz morskih dubina.

O navedenom u uvodu nekom drugom prilikom, a ovdje izrečeno služi kao upozorenje na činjenice kakva se opasnost krije i s kakvim mogućnostima neki raspolažu u slučaju da iz bilo kojih razloga upotrijebe ono što imaju. U ovom razmatranju u sjeni prijetnje razornog sukoba i svjetskog rata, možda i nuklearnog, pokušati ću iznijeti razmišljanje koje ne pretendira na apsolutnu istinu, a to je:

“Zašto Kina – kao novi pretendent na svjetsku dominaciju – želi ultimativno osporiti američku pomorsku dominacija?”

Povijesno najmoćnije pomorske države bile su u pravilu najmoćnije i u ostalim sposobnostima potrebnim za oblikovanje svijeta. Raspolagale su velikim financijskim sredstvima, u prvom redu stvorenih trgovinskim monopolima i raspolaganjem tuđim prirodnim bogatstvima. Čak i  po površini i broju stanovnika manje države, ili pak gradovi državice, živjele su u blagostanju zahvaljujući pomorstvu. Dovoljno se prisjetiti Genove i Venecije, Portugala, Španjolske, Francuske, Nizozemske i Engleske. Znamo da je i hrvatska država u svojoj povijesti bila najmoćnija kad je imala jaku mornaricu.

U početku su to bili trgovački brodovi koji su po potrebi postajali ratni, da bi se kasnije te dvije kategorije brodova razdvojile i danas po pomorskom pravu predstavljaju dvije glavne kategorije brodova. SAD su prevlast na moru izborile u 2. svjetskom ratu i ona traje do današnjih dana. Nadzor mora i glavnih plovnih ruta daje ogromnu prednost, doprinosi bogatstvu nacije i jača njen gospodarski i politički utjecaj, te u danim okolnostima uspostavlja dominaciju u oblikovanju svijeta. Pomorska flota i pomorska moć predstavlja kamen temeljac kojeg je potrebno izbiti iz cjelovite konstrukcije pa će se urušiti i dominantna nacija. Dobro je znati što se desilo s moćnom Engleskom kad je povukla svoju flotu sa svjetskih mora i oceana, te je „vezala“ za vlastito kopno. Upravo to za SAD želi današnja Kina. Naravno, za početak je izabrani teatar – Južno kinesko more – uz održavanje napetosti u Istočnom kineskom moru te sve agresivnijem izlasku u Indijski ocean sve do Afrike, ali i s Rusijom u Arktički ocean. Također, uspostavom bliskih odnosa sa Sjevernom Korejom kontrolira se Žuto more.

Kina u usponu

Neki od glavnih oružnih sustava kineske fregate FFG-547 “Linyi”

Rast kineske mornarice u zadnjih dvadesetak godina je izuzetno brz i sve više zasnovan na najnaprednijim tehnologijama. Posebno su impozantni brodograđevni kapaciteti koji s radnom snagom, čak i najstručnijom, nemaju problema. Kineska flota je po broju ratnih brodova pretekla flota SAD. Istina, još će trebati puno raditi ako je misli preteći i po borbenim sposobnostima, ali ne treba zanemariti asimetrični odgovor Kine i Rusije, u prvom redu preko hipersoničnih balističkih i parabalističkih glajdera, te hipersoničnih krstarećih raketa. Bilo bi normalno postaviti pitanje zašto je kao prostor sučeljavanja izabrano baš Južno kinesko more? Odgovor nije samo jedan, ali su svi međusobno u uskoj vezi i zalog za daljnju ekspanziju, najprije u Istočno Kinesko more. Plovnim putem kroz Južno kinesko more odvija se značajan dio svjetske trgovine, posebice nafte i plina kao primarnih energenata za mnoge ekonomije. To je prostor u kojem se ratna događanja u mnogome mogu modelirati djelovanjem s kopna. U ovom slučaju, pored svih američkih baza u tom dijelu svijeta, u slučaju rata snaga kopna je na kineskoj strani. Važan čimbenik za izbor teatra je Tajvan, kojeg Kina smatra svojom pokrajinom koja se eto odmetnula, a ona ne dopušta mogućnost da Tajvan živi kao samostalna i slobodna država. Načelo da svi Kinezi trebaju živjeti u jednoj državi čini se od nekud poznato i na ovim našim prostorima. Uspjeh u ratu ili pak mirno povlačenje SAD omogućilo bi Kini zauzimanje Tajvana i nametanje svojih interese susjednim zemljama u oba kineska mora.

Kineski opskrbni brod “Weishanhu” u posjeti Splitu, početkom lipnja 2015. godine

Također ne manje važan čimbenik je u činjenici da Kina još nema SAD-u ravnu oceansku flotu. Područje Južnog kineskog mora prekrila je krstarećim i balističkim raketama kratkog te srednjeg dosega, s kojima može ugroziti američke udarne skupine nosača zrakoplova i glavne pomorske i zrakoplovne baze na kopnu. Valja priznati da je Kina vrlo uspješno iskoristila vrijeme dok je vrijedila zabrana razvoja takvih raketa za SAD i SSSR/Rusiju. Napravljeno je to uz pomoć „prijatelja iz interesa“, temeljem često pogrešnog, a ponekad i katastrofalnog mišljenja kako je „neprijatelj moga neprijatelja moj prijatelj“. Naravno, tako čudnim savezima vjetar u leđa daje i neracionalna geopolitika Zapada. Kina je napravila veliki iskorak u svim segmentima naoružanja i opreme, od podmorja do svemira, a posebice u raketnom naoružanju svih vrsta, uključujući i sposobnost gradnje raketa s hipersoničnim brzinama. Na ovaj način postavljena „šahovska ploča“ ne ide u korist floti SAD jer njihove glavne površinske snage s nosačima zrakoplova (NZ) u prvo vrijeme ne bi mogle bez velikog, pa i razumu neprihvatljivog rizika doći u prostor efikasnog dosega ukrcanog zrakoplovstva. To nameće drugačiji pristup u kojem bi neke druge snage taj rizik smanjile na prihvatljivu mjeru i osigurale djelovanje s NZ. Kao takve snage nameću se podmornice s krstarećim i/ili balističkim raketama, te bombardersko zrakoplovstvo zračnih snaga, uključujući i raznovrsne zrakoplove bez posade. Naravno, sve bi to moralo biti bez uporabe nuklearnog oružja, samo je pitanje do kada. U toj opasnoj igri pitanje je tko će prvi izgubiti samokontrolu, prigrabiti bijele figure i prvi povući potez velikog sukoba, a moguće i općeg svjetskog rata. O rezultatima sučeljavanja bez rata ili s ratom ovisi američka vjerodostojnost globalne pomorske (i ne samo pomorske) sile i zadržavanje dominantne pozicije – ali i kineskih planova o preuzimanju globalne dominacije  u svijetu do 2050. godine. Sve ukazuje da je i ovo sukobljavanje u funkciji za Kinu još jednog „dugog marša“, a za SAD način zadržavanja pozicije ako ne jedine super-sile a onda barem dominantne sile.

SAD zanemaruje mornaricu

Kineski lanseri protubrodskih krstarečih raketa YJ-83 (NATO oznaka CSS-N-8 Saccade)

Čudi višedesetljetno američko zanemarivanje mornarice, a u manjoj mjeri i ostalih dijelova oružanih snage, te nekih vrsta ofenzivnog oružja koja su omogućila asimetrični odgovor – ugrožavajući globalnu dominaciju SAD tridesetak godina od završetka „hladnog rata“. Bili su uspavani na lovorikama „pobjede“ misleći kako se stanje neće promijeniti do kraja svijete. Nisu baš puno naučili iz povijesti i načina propadanja nekadašnjih imperija – ili su mislili da to za njih ne vrijedi. Još se jednom pokazalo kako nije dobro čekati sljedeće izazove s pobjedničkim elitama. To se naročito odnosi na oružane snage. Ako nema dovoljno opreza i kritičkog uma, u pobjedi često proklija klica budućeg poraza – a poraz u ratu može biti degradirajući za naciju i državu, pa i uzrok njenog nestanka. Važna je stvar uočiti kako više ni američko kopno nije nedodirljivo jer oceani već dulje vrijeme nisu konačna prostorna zapreka. Pored toga, kvaliteta naoružanja potencijalnih protivnika, poglavito podmornica, omogućava prilaz dovoljno blizu i stavljanje važnih ciljeva pod doseg suvremenih raketa, istovremeno skraćujući vrijeme mogućeg protudjelovanja. Protiv podmornica je vjerojatno najefikasnija podmornica pa ne bi trebalo isključiti gradnju podmornica koje bi bile jeftinije, ali i ne manje učinkovite u ograničenim prostornim uvjetima, s osloncem na vlastito kopno. Takve podmornice mogle bi biti lišene skupog nuklearnog pogona s malobrojnom posadom, ili bi mogle biti bez ljudske posade.

Jedan od prikaza američkog koncepta “Arsenal ship” iz sredine 1990-tih

Ipak, čini se kako se u američkom promišljanju pomorske moći ide ka razbijanju tradicionalizma te okretanju prema konkretnim i budućim izazovima. To se najočiglednije vidi u ideji promjene strukture pomorskih snaga, povećanju broja i smanjivanju veličine brodova. Nastoji se povećati kvaliteta i ubojna moć primjenom suvremenih znanstvenih dostignuća, nastoji se graditi brodove i podmornice bez posade ili s malim brojem posade, te zrakoplove bez posade. Jednostavno, ne trebaju se za svaki zadatak i u svakom prostoru koristiti najskuplji brodovi. Nužno je uspostaviti optimalan balans između kvalitete i kvantitete. Uz povećanje automatizacije smanjuje se broj članova posade, te na brodu iste veličine ostaje više prostora za naoružanje. To je svakako jedan od načina izbjegavanja takozvanih „šupljih brodova“. Gradnja velikih površinskih brodova bez posada je razmišljanje u pravom smjeru i oživljava ideju nekadašnjeg „broda arsenala“ (Arsenal ship). Takvi brodovi bi bili osjetno jeftiniji od brodova s ljudskom posadom. Međutim, postavlja se pitanje jesu li za tako nešto raspoložive i dovoljno zrele potrebne tehnologije. Možda će u početku, bar u vrijeme mira, trebati male, visoko stručne posada.

Logistički lanac kao slaba točka modernih oceanskih flota

Prema naznakama trebao bi se osjetno povećati broj logističkih brodova koji predstavljaju krucijalnu važnost za oceansku flotu koja je dizajnirana za djelovanje širom svijeta daleko od matične države. Snabdjevački brodovi, posebice tankeri za snabdijevanje glavnih snaga oko nosača zrakoplova (NZ), bili bi među prioritetnim ciljevima raketa s brodova, zrakoplova i kopna, te raketa-torpeda i torpeda s podmornica. To nameće novi izazov i potrebu angažiranja borbenih snaga za njihovu zaštitu, a to znači kako bi istih moglo nedostajati na drugom mjestu. Velika opasnost prijeti i zrakoplovnim tankerima za dopunu gorivom mornaričkih zrakoplova s nosača i drugih s kopna. Bez zračnih tankera postaje kritičan doseg sadašnjeg krila s NZ ili pak njihov povratak na mjesto sigurnog slijetanja. Značajno bi se mogao smanjiti broj brodova-tankera za popunu brodova gorivom i ujedno povećati žilavost sastava nosača zrakoplova ako bi budući površinski brod/brodovi kao zamjena za razarače i krstarice imali nuklearni pogon. Naravno da je takav brod skuplji, ali se smanjuje broj potrebnih tankera, a samim time i broj angažiranih ljudi, te bi se kroz stručnu komparaciju modela vidjelo kakav je odnos glede ukupnog  koštanja za vrijeme cijelog ciklusa uporabe.

Nosači zrakoplova su velika baština američke mornarice pa se teškog srca prihvaćaju njihove manjkavosti i približavanje vremena teške održivosti u vihoru velikog rata. Svakako je dobro razmišljanje o manjim nosačima jer su nezamjenjivi u miru i manjim sukobima, te u stoljećima poznatoj i priznatoj mornaričkoj diplomaciji. Pitanje je koliko manjim? Svakako bi trebalo razmisliti o zadržavanju nuklearnog pogona i katapulta, a za zrakoplove s vertikalnim ili kratkim polijetanjem i vertikalnim slijetanjem mogu se graditi i osjetno jeftinije „ravne palube“. Na manjem nosaču je i manji broj posade, manje košta pa bi bilo “lakše“ i podnijeti njegov ratni gubitak. Ipak, za daljnji opstanak NZ presudnu ulogu imati će doseg ukrcanih letjelica sa i bez ljudske posade, te sposobnost da se od većeg broja ugroza sam obrani. Veliko angažiranje brodova u njegovoj zaštiti umanjuje ofenzivne sposobnosti nosača i njegove skupine za djelovanje po kopnenim i/ili morskim ciljevima.

Kako bi se uspjelo izgraditi optimalan broj brodova mora se puno napraviti na oporavku i izgradnji novih brodograđevnih kapaciteta i, svakako, na smanjenju cijene pojedinačnog broda i pratećih borbenih sustava. Približno isti brod u SAD je osjetno skuplji nego u Europi, a poglavito u odnosu na Rusiju i Kinu. Kada tome dodamo neizbježno skuplje posade, logika kazuje da veća izdvajanja SAD u odnosu na konkurentne, za mornaricu i općenito oružane snage, nisu pravi pokazatelj dostupnosti novih sustava. Veliki broj brodova zahtijeva velike brodograđevne i financijske kapacitete jer je manji teret izgraditi novi brod nego ga održavati i eventualno nakon nekog vremena modernizirati. Smatra se da uz kvalitetno održavanje i primjerenu uporabu/plovidbu svakih 10 godina brod košta kao novogradnja, što znači da će za 30 godina eksploatacije jednu četvrtinu koštati novogradnja, a tri četvrtine održavanje i ostali troškovi. Najveća šteta i najmanje razumno je izgraditi nove brodove pa da za neko kratko vrijeme čine ukrase na raznim vezovima dok im školjkama obrasta podvodni dio, a pogonski i oružni sustavi zastarijevaju i propadaju. Ratna pričuva se stvara od brodova koji se nešto ranije povlače iz operativnog sastava, a ne od novih. Definitivno glavna snaga mornarice, bar na početku, u sukobima najvećih je u morskim dubinama pa ne iznenađuju sve češći zahtjevi za povećanjem broja podmornica. Čini se kako bi bilo opravdano na temelju nove SSBN dizajnirati i nove SSGN prema već iskušanom modelu.

Što dalje?

Kineska fregata FFG-550 “Weifang” u Splitu 2015. godine

Ne treba sumnjati u intelektualne, znanstvene i inženjerske kapacitete američke nacije. Pitanje je da li će sve to biti dovoljno da se razbiju okovi konzervatizma i stanja u kojem se od šume ne vidi drveće. Moćnici navike teško mijenjaju, a kad budućnost da za pravo sadašnjim vizionarima – najčešće je  kasno. Razni vlastodršci – bez obzira jesu li oni politički, ekonomski ili pak vojni – guše slobodnoumne ideje, a „duh zamjeranja“ nastao iz propitkivanja je li nešto dobro ili nije – kriminaliziraju. Kako bi se olakšalo sustizanje u nekim područjima, prije svega u raketnim tehnologijama hiperzvučnih brzina, i njihovo uvođenje u uporabu te zadržavanje i povećanje prednosti tamo gdje postoji, neophodno je više ulagati u „mač“ (ofenzivno oružje) u odnosu na „štit“ (defenzivno oružje). Jasno je kako su obrambena sredstva puno skuplja od napadačkih. To se najbolje vidi u usporedbi cijena napadnih raketnih sustava i proturaketne obrane koja će uvijek, više ili manje, biti „šuplja“. Ujedno, pouzdano je nemoguće izgraditi apsolutno nepropusnu proturaketnu obranu.

Izazov je očigledan, a ulozi su izuzetno veliki, čak sudbonosni. Novi saveznici s figama u džepu razvlače snage najveće pomorske sile na velikoj geostrateškoj ploči u Pacifičkom, Indijskom i Arktičkom oceanu s u ovom vremenu glavnim težištem u Južno kineskom moru i težištima u Istočno kineskom moru, Barentsovom, Sjevernom i Sredozemnom moru. U danim okolnostima nužna je suradnja prijateljskih i zainteresiranih snaga u svim navedenim morima. Treba stvarati saveze i prijateljstva, a ne ih nemilosrdno raskidati. Za probleme u prijateljstvu, iako ne uvijek, ali najčešće je kriv moćniji partner. Posebno je važno ohrabriti države u Južnom kineskom moru čija su prava prema Konvenciji UN o pravu ugrožena. S druge strane, Kina kao najmnogoljudnija država svijeta i druga (?) gospodarska sila, a koja bi mogla i profitirati u ovoj globalnoj zdravstvenoj krizi, legitimno želi što prije ravnopravnu poziciju s najmoćnijom državom i jasnim ciljem s manje ili više javnim naznakama kako u budućnosti želi biti dominantna nacija svijeta. Sasvim je jasno kako je jedna od najvećih zapreka takvom njihovom cilju pomorska inferiornost na svjetskim morima i oceanima. Kao teatar potencijalnog sukoba izabrana su mora bliže svom kopnu gdje bi se počela nagrizati protivnička superiornost i skidati stigma vlastite inferiornosti.

Za kraj, ne zaboravimo da se kineska flota ubrzano gradi pa su njeni brodovi osjetno mlađi od brodova glavnog suparnika. Za to vrijeme SAD bi bez najmoćnije flote – pod uvjetom da se zbog toga značajno ne uruši gospodarstvo i ne da zamah unutarnjim neslaganjima – ostale tek velika i izolirana sila bez sposobnosti oblikovanja svijeta, a dominacija bi bila drugdje. Nije teško pogoditi gdje.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini