Ako se vratimo u ne tako daleku prošlost, pa se zapitamo koji su to površinski brodovi bili ili jesu kapitalni u najvećim i najsnažnijim mornaricama svijeta, lako ćemo se suglasiti sa slijedećim izborom:

• Od 17. do 19. stoljeća kapitalni ratni brod bio je linijski brod (LB). Porivnu snagu davala su mu jedra.
  

  Kapitalni brodovi velikih flota (linijski brod, bojni brodovi, nosač zrakoplova)

  To je zahtijevalo izuzetnu spremnost kao i umijeće zapovjednog kadra i svakog člana posade zaduženog za različite poslove na jedrilju. To je brod koji se nakon brodova na vesla i kombiniranih brodova na vesla i jedra najduže zadržao kao glavni brod u ratnim mornaricama. Bilo je to vrijeme borbi za prekomorske posjede. Vjerojatno, ako ne najznačajnija, a onda svakako najpoznatija pomorska bitka linijskih brodova je Trafalgarska pomorska bitka. Poznata je i zbog umješnog i nadasve junačkog vođenja bitke jednog od najznačajnijih admirala u povijesti, admirala Nelsona (vice-admiral Horatio Nelson). Istovremeno, ta je bitka bila i neslavni kraj admirala Villeneuvea (vice-admiral Pierre Charles Jean Baptiste Silvestre de Villeneuve). Mnogi pomorski i ne samo pomorski mislioci drže da je upravo Trafalgar bio uzrok Waterlooa i konačnog Napoleonovog poraza. U čast tom slavnom admiralu svakih 100 godina održava se pomorski festival – drugi je održan 2005. godine i Hrvatska je na njega propustila poslati svoj brod iako smo obećali. Mudre glave su odlučile kako ćemo ići na sljedeći festival. Kao primjer linijskog broda prikazan je upravo zapovjedni brod slavnog admirala, HMS „Victory“, o čijem značaju za UK svjedoči i njegovo postavljanje u suhi dok pomorske baze Portsmouth. Na njemu službeno ureduje drugi lord admiraliteta (glavni mornarički personalac), a dio broda uređen je kao spomen na admirala Nelsona. Brod se i dalje nalazi u Flotnoj listi.

• Nakon linijskog broda, krajem osamdesetih godina 19. stoljeća na scenu stupa bojni brod (BB). Velika revolucija u gradnji bojnih brodova dogodila se 1906. godine kada je izgrađen prvi dreadnought (HMS „Dreadnought“ – svi nakon njega građeni po tom načelu nazivaju se dreadnought). Najvažnija novina bila je u postavljanju glavnih topova po uzdužnici broda. Na taj su način topovi mogli djelovati preko oba boka za razliku od pred-dreadnoughta gdje su glavni topovi postavljani po lijevom i desnom boku. Zadnja velika pomorska bitka pred-dreadnought bila je Cušimska bitka (Batttle of Tsushima, Цусимское сражение) između ruske i japanske flote, a prva velika – možda i najveća pomorska bitka – gdje su glavni brodovi bili dreadnoughti je Jyllandska pomorska bitka (Battle of Jutland, Skagerrakschlacht) 1916. godine između britanske i njemačke flote. Od labuđeg pjeva u 1. svjetskome ratu, bojni brodovi su relativno brzo izgubili primat u svjetskim mornaricama. Velike mornarice isključivo zbog konzervatizma ušle su u 2. svjetski rat s respektabilnim brojem BB. Ti mornarički konzervativci nisu mogli, a neki nisu htjeli, shvatiti kako je glavni brod za 2.SR već postao nosač zrakoplova (NZ) koji se stidljivo pojavio nakon 1.SR (službeno prvi borbeno upotrebljivi 1922.). Zadnju borbenu uporabu imali su BB američke mornarice 1991. godine u Zaljevskom ratu – istina, tada su pored 9*406 milimetarskih topova imali i krstareće rekete. Isti su iz Flotne liste izbrisani 2000. godine.

Definicija, klasifikacija i oznake nosača zrakoplova

• Iako su to zaslužili ranije, nosači zrakoplova (NZ) postali su dominantni u 2. svjetskom ratu, poglavito u pomorskim bitkama van dosega zrakoplovstva baziranog na kopnu, ali i za udare po kopnenim ciljevima.
  

  Razvojna linija kapitalnih nosaca zrakoplova Mornarice SAD (US Navy)

  Imali su nezamjenjivu i odlučujuću ulogu o bitki za Pacifik. Bilo bi opravdano tvrditi kako su primat zadržali negdje do kraja prošlog stoljeća, čak i u odnosu na najjače vojne sile svijeta. Predstavljali su, u pravom smislu riječi, snagu s mora. Kao velike prekretnice i skokovi u razvoju i povećanju sposobnosti nosača zrakoplova svakako su pojava parnog katapulta 1954. godine na jednom od NZ klase „Essex“ (USS „Hancock“ CV/CVA-19),  dizajniranom  za 2.SR,  te uvođenja nuklearnog pogona 1961. godine (USS „Enterprise“ CVN-65). Najnoviji nosač umjesto parnog katapulta dobio je elektromagnetski, a hoće li se to pokazati kao iskorak tek će se vidjeti. Teoretski bi ova novina trebala biti značajan napredak.

Nosači zrakoplova su napredovali postavši prave zrakoplovne baze na moru, sposobni za brzo rješavanje cijelog spektra zadaća. Kada se govori o NZ, a tako će biti i u ovome članku, najčešće se misli na udarne nosače koji svojim zrakoplovima izravno napadaju protivničke ciljeve na kopnu, iako i među nosačima zrakoplova postoji uža namjena, odnosno specijalizacija za konkretne zadaće.

Velika moć, ali i brojni izazovi

Ruske protubrodske rakete koje predstavljaju prijetnju nosačima zrakoplova

Ipak, došlo je vrijeme da se ta njihova sposobnost za rješavanje velikog, praktički cjelovitog spektra suvremenih izazova diljem svijeta počela dovoditi u pitanje već osamdesetih godina prošlog stoljeća pojavom protubrodskih raketa. Iste su se mogle lansirati s različitih nositelja, kao što su brod, podmornica, avion, ili pak s kopna. Najpoznatija protubrodska raketa iz tih vremena je P-700 „Granit“. Njome su naoružane sovjetske/ruske krstarice na nuklearni pogon klase Kirov (Projekt 1144 „Orlan“), podmornice klase Oskar II (Project 949A Antey) i NZ „Admiral Kuznjecov“. Ta je raketa dizajnirana sedamdesetih godina, u uporabu je uvedena 1983. godine, a Rusi joj toliko „vjeruju“ da je i danas u službi,. Bila je sljednik rakete P-70 „Ametist“ (ili po NATO imenu SS-N-7 Starbright) iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Raketa P-700 „Granit“ ima brzinu od 2,7 M, a može nositi klasičnu ili nuklearnu bojnu glavu. Standardni borbeni komplet podmornice Oskar II je 20 raketa s klasičnom bojnom glavom i četiri s nuklearnom. Pored podmornica Oskar II, za u prvom redu borbu s NZ bile su dizajnirane i opremljene krstarice „Kirov“ (kasnije „Admiral Ushakov“)  i „Slava“ (kasnije „Moskva“). Pravi nasljednik  rakete P-700 „Granit“ je P-800 „Oniks“-M.

Spovećanjem dosega i brzine suvremenih protubrodskih raketa za nosače zrakoplova sve je postalo još složenije i opasnije. Sada smo u vremenu skorog uvođenja u operativnu uporabu hipersoničnih raketa. Brzina tih krstarećih raketa je oko 8-10 M (npr. PBR raketa „Cirkon“), a planirajućih tijela/„glidera“ (npr. „Avangard“, ranije poznat kao Objekt 4202, Yu-71 i Yu-74) i tri puta veća. Pored krstarećih raketa pojavile su se i balističke protubrodske rakete DF-21D („Dong-Feng“ 21D, ili po NATO imenu CSS-5 Mod-4) i DF-26 („Dong-Feng“ 26) u Kini, koja nije bila obuhvaćena ugovorom o zabrani balističkih i krstarećih raketa srednjeg dometa, s baziranjem na kopnu, dosega 500-5.500 km. Nosači zrakoplova u sukobu s najmoćnijim mornaricama jednostavno ne mogu sigurno prići obali kako bi stvorili mogućnost borbenog djelovanja svojoj palubnoj avijaciji. Istovremeno su ugroženi s kopna, mora, podmorja, pa i iz svemira ili visokih orbita s kojih se velikom brzinom spuštaju „glideri“.

Osnovne taktičko-tehničke značajke nekih kineskih i ruskih protubrodskih raketa

Sve se češće nameće pitanje o mjestu i ulozi suvremenih nosača zrakoplova (još uvijek dominantno nosača aviona s ljudskom posadom). Nakon dugog niza godina, skoro stoljeća, došlo je vrijeme ozbiljnog preispitivanja uloge nosača zrakoplova (NZ), u prvom redu pri sukobu među najvećim pomorskim silama. U takvom sukobu oni postaju snaga drugog ešalona. Suvremena mornarička oružja s kopna, morske površine, podmorja, iz zračnog i svemirskog prostora „smrtno“ ugrožavaju „njegovo veličanstvo“ zvano nosač zrakoplova. Sjećam se kako su prije više desetljeća ruski pomorski stratezi s puno zavisti upravo tako nazivali moćne američke NZ, pa su govorili: „Kad Amerikanci negdje u svijetu imaju problem pošalju njegovo veličanstvo NZ i problem je riješen“. Ipak, razvoj suvremenog, prije svega raketnog oružja, navlači tamne oblake na obzore važeće doktrine najmoćnije mornarice svijeta. Jasno, to mnogi shvaćaju, ali je i dalje prisutan poznati i već spominjani mornarički konzervatizam, koji prijeti sličnim pogreškama, pa i posljedicama, kao prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, zbog nepriznavanja činjenice o gubljenju strateške važnosti bojnog broda (BB).

U čemu je problem?

Borbeni palubni avioni ukrcani na američke nosače zrakoplova

Nosač aviona jednostavno nema dovoljno „dugačku ruku“ kako bi s dovoljno sigurne udaljenosti s prihvatljivim rizikom mogao udariti po neprijateljskim ciljevima na kopnu. Glavni oponent – Rusija – nastavila je na bazi ogromne znanstvene ostavštine SSSR razvijati i razvila je učinkovito oružje s kojim može potopiti NZ. Kad već nije bila u mogućnosti odgovoriti na simetričan način i izgraditi konkurentnu flotu NZ, učinila je to zadivljujućim i nadasve učinkovitim asimetričnim odgovorom. Štoviše, svoje tehnologije su za dobre novce ustupili i drugim državama. Često su upravo tim inozemnim novcem razvijali nove sustave, pa su na taj način sačuvali znanstvene i stručne kadrove. Očiti primjer je Kina (i ne  samo Kina), koja je ostvarila izuzetan napredak u implementaciji novih oružnih sustava. Uz Rusiju, veliki izvoznik nasljeđa SSSR bila je i još uvijek je i Ukrajina.

Naime, raketni sustavi  s kopna (mora, podmorja, iz zračnog i svemirskog prostora) imaju dovoljne dosege kako bi NZ držali izvan mogućnosti efikasne uporabe njihovih temeljnih borbenih sustava – palubne avijacije. Efikasni doseg suvremenih palubnih zrakoplova uvećan za doseg oružja kojeg nose nije dostatan za ugrožavanje važnih i branjenih ciljeva na obali, a još manje u dubini kopna. Štoviše, doseg suvremenih raketa s različitih platformi je tako velik da je problematičan opstanak NZ bilo gdje na moru, pa i u vlastitim bazama (glede dosega usporediti podatke raketa iz priložene tablice sa slikom akcionih radijusa zrakoplova ukrcanih na NZ i raketa s trenutno najvećim dosegom). Suvremene krstareće, balističke, i parabalističke rakete imaju dostatne dosege i razornu moć za „jeftino“ uništenje NZ, a brzinski dijapazon od podzvučnih, preko nadzvučnih do hiperzvučnih brzina (>M 5) usložnjava obranu ratnih brodova, pa i nosača zrakoplova, te je usmjerava prema novim fizikalnim područjima. Za razvoj i implementaciju novih rješenja potrebno je znanje, novac i vrijeme. Čini se kako su zaljubljenici u nosače zrakoplova zatečeni „spuštenih gaća“.

Prvi iz nove serije američkih nuklearnih nosača s elektromagnetskim katapultom

Uz raznovrsne raketa pojavljuju se i sve moćnija podmornička torpeda, autonomna podvodna vozila i reinkarnacija hibridnog sustava, poznatog kao raketa-torpedo. Velike pomorske sile, potencijalni i opasni protivnici NZ, imaju efikasne nadzorne sustave u svemiru koji pokrivaju našu planetu u cijelosti. Vjerojatno bi upravo ti svemirski senzori bili prve mete u eventualnom ratu između velikih, a ishod tih djelovanja mogao bi usmjeriti tijek daljnjeg ratovanja. Cijena NZ je astronomska i s pripadajućim zrakoplovnim krilom kreće se oko 25-30 milijardi USD s tendencijom daljnjeg rasta. Prema nekim podacima, dosad je u gradnju najnovijeg američkog nosača zrakoplova, USS „Gerald R. Ford“ (CVN-78), potrošeno 37,5 milijardi USD, a još ima puno toga za dograditi, popraviti ili pak zamijeniti. Tu su uračunati i troškovi razvoja koji će se vremenom razdijeliti na cijelu njegovu seriju brodova. Prema službenim podacima dosada je za gradnju NZ USS „Gerald R. Ford“ (CVN-78) potrošeno 13 milijardi USD. Još veću vrijednost imaju ljudi, a na jednom NZ ukrcano ih je oko 6.000. Takav gubitak teško bi podnijele i najmnogoljudnije i najbogatije zemlje svijeta, posebice ako s druge strane nema usporedivog „uspjeha“. U ovom scenariju odvijao bi se sukob između skupog, kapitalnog NZ i u usporedbi s njim raketnih sustava „zanemarive“ vrijednosti. Istovremeno, u pokušaju primjene NZ na njih se veže veliki dio flote ratnih brodova za površinska djelovanja (krstarica i razarača), te podmornica kao borbenog osiguranja – a rezultati, koje je realno očekivati, nisu ohrabrujući.

Sastav prosječne američke Borbene skupine nosača zrakoplova (BGNZ) krajem Hladnog rata

U borbenoj grupi nosača zrakoplova (BGNZ) teško je raspoznati tko tu koga i od koga štiti, a tko je glavna snaga udara. Ako krenemo od NZ, njega pouzdano štite od napada krstarice i razarači (načelno ne manje od 4xKR/R). Obrana se svodi na proturaketnu (neovisno tko je rakete lansirao), a puno rjeđe su ostale mogućnosti djelovanja protiv nosača (kopno, brod, podmornica, zrakoplov ili…). Ovi brodovi provode i blisku protupodmorničku obranu BGNZ. Podmornice (načelno 1-2) štite grupu od napada protivničkih podmornica sa zadaćom ili ih uništiti ili onemogućiti da dođu na poziciji lansiranja, u prvom redu torpeda i raketa-torpeda. Ukrcani zrakoplovi u lovačkoj konfiguraciji (tada imaju najveći akcioni radijus) nastoje srušiti ili udaljiti neprijateljske zrakoplove što dalje, kako bi u slučaju lansiranja raketa ostalo što više vremena proturaketnoj obrani u svim njenim sadržajima (obmanjivanje, ometanje, uništenje). Ako ovaj scenarij promatramo kao realan, postavlja se pitanje tko to i sa čime vrši napad u prvom redu na zadane kopnene ciljeve. Samo po sebi se nameće kako su to u prvom redu nositelji krstarećih raketa. U prvom valu to mogu biti krstarice i razarači, napadne podmornice i/ili podmornice nosači krstarećih raketa koje mogu biti pridružene standardnoj BGNZ, ili pak prostorno odvojene i vremenski sinkronizirane. Glavno je pitanje može li u ozbiljnom sukobu s jednom ili obje mornarice koje slijede nakon prve BGNZ prići dovoljno blizu, te koliko je ostalo mjesta za krstareće rakete pored velikih potreba za raketama PR/PZO na površinskim brodovima i za torpedima na napadnim podmornicama. Ako su postignuti dostatni uspjesi i smanjena opasnost na prihvatljivu razinu, ili su neki drugi u tom trenutku važniji kriteriji ispunjeni – djeluju li ukrcani zrakoplovi u bombarderskoj ili težišno bombarderskoj konfiguraciji?

Odluka o budućem statusu NZ je veliki izazov iz puno razloga. Moraju se uvažiti – rekao bih – očite činjenice, i stručno, bez konzervativnih zabluda te pretjerane sentimentalnosti, predvidjeti sadašnji i budući izazovi te dileme glede opravdanosti zadržavanja NZ u sadašnjoj ili bilo kojoj konfiguraciji.

1. Činjenice
   • NZ je vrlo skup (brod + zrakoplovi);
   • Ima brojnu posadu s dugotrajnim i specifičnim školovanjima i obukama;
   • Postao je vrlo ranjiv;
   • Gubitke je teško podnijeti i u ratu nadomjestiti;
   • Angažira velike snage za zaštitu s vrlo neizvjesnim učinkom, a koje bi se mogle uporabiti na drugačiji način;
   • Nosač zrakoplova se gradi za životni vijek od oko 50 godina a to znači da ako bi se izgradilo planiranih 10 klase „Ford“ bar jedan bi u Flotnoj listi dočekao kraj stoljeća;
2. Izazovi
   • Može li se NZ prilagoditi novonastaloj situaciji i ostati još neko vrijeme ako ne glavni a ono . obzirom na cijenu – opravdano koristan?;
   • Mogu li ga bespilotne letjelice koje će biti jeftinije s većim dosegom i većim ubojnim teretom vratiti u „novu mladost“?
   • Bi li i nakon toga to bio NZ ili možda kao nekad planirani „arsenal ship“ iz projekta SC-21 („Surface Combatant for the 21st century“), reinkarnacija BB „Iowa“ (USS „Iowa“, BB-61) ili nešto treće?;
   • Može li se očekivati napuštanje NZ kakve znamo i spuštanje glavne pomorske snage u podmorje uz primjenu rješenja temeljenih na iskustvima SSGN klase „Ohio“?

Zaključak

Mogu li ovo biti predlošci za neke nove, glavne nositelje pomorske snage

Tehnološko-tehnički napredak u dizajniranju i proizvodnji suvremenog raketnog oružja različitih brzina, putanja leta i dosega u najmanju ruku čine potrebnim procijeniti svrhu i opravdanost NZ. Velika cijena i teško podnošljiv, a realan, gubitak NZ u srazu s najmoćnijim mornaricama svijeta dodatno potencira sveobuhvatnu analizu i donošenje mudre odluke. Vjerujem da nitko ne misli da tako skupe brodove treba imati kao drugi ešalon, za sukobe nižeg intenziteta s malim i nemoćnim mornaricama, ili pak izigravanje „oceanske pomorske straže“. Sigurno ne bi bilo iznenađenje da se ubrzo prestanu graditi NZ kakve poznajemo, iako ih još uvijek mnoge zemlje sanjaju i žele imati u svojim flotama. Projekcija sile i pokazivanje zastave može se činiti i na druge načine. Kroz stoljeća se odmjerava snaga kopna i mora – nekad je u prednosti bilo more, a nekad kopno. Čini se kako je u ovo naše vrijeme kopno u prednosti, barem što se tiče površinskih pomorskih snaga. Ipak, more ima i dimenziju podmorja, a podmorske dubine mogu u mnogome promijeniti odnos snaga i na kopnu. To su definitivno veliki izazovi, možda veći i značajniji nego odlazak u svemir. Ipak, bilo bi najpametnije kada bi se svijet mogao dogovoriti i smanjivati opasnosti od rata jer bi to mogao biti kraj naše civilizacije. Znajući nas, ljude, veća je vjerojatnost nastavak utrke u naoružanju nego izbor puta ka razoružanju. Što se tiče ratnih flota, izgledna je izgradnja moćnih podmorničkih flota i podvodnih plovila sa i bez ljudske posade. Za početak možemo očekivati SSGN na bazi podmornice SSNB „Borej“ (NATO ime, ili po ruskom Projekt 955 Borej ili „Dolgorukiy“) i vjerojatno SSBN „Columbia“ (klasa poznata i kao „Ohio Replacement Submarine“ ili „SSBN-X Future Follow-on Submarine“), ili možda sasvim novog dizajna.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini