Eksplozija vojnog skladišta kod Pađena skrenula je i pažnju javnosti na probleme viškova streljiva

Nedvojbeno je da Hrvatska ima problema s viškovima streljiva, jednako kao i sa skladištima u kojima bi se i “perspektivno” streljivo i ti viškovi sigurno držali. Iako je široj hrvatskoj javnosti ovo pitanje ozbiljnije upalo u fokus tek po prošlogodišnjoj eksploziji skladišta u Pađenima, višak streljiva i njegovo zbrinjavanje velik je posao koji se odrađuje tek vrlo polagano.

Do danas se tu malo promijenilo od listopada prošle godine, kad je tadašnji ministar obrane Davor Božinović tvrdio da u vojnim skladištima ima oko 17.000 tona zastarjelih i u najvećem dijelu neispravnih ubojitih sredstava (UbS). Dok hrvatska Vlada već godinama nastoji raditi na rješavanju tog problema, samo 2011. je, prema Božinoviću, za uništavanje stare municije te gradnju i modernizaciju vojnih skladišta utrošeno gotovo 35 milijuna kuna. Koji je, ipak, više simbolički učinak ta investicija imala, vidi se i u posljednjem javnom sumiranju ovoga posla. Njega je hrvatskoj javnosti prije nekoliko dana (23. kolovoza) dala Višnja Tafra, zamjenica ministra obrane RH:

“…nažalost, mi u proračunu Ministarstva obrane za prošlu godinu, i u proračunu za ovu godinu, smo osigurali određena sredstva – koja bi služila samo za uništavanje. Znači, ne za skladištenje, nego za uništavanje UbS-a. U prošloj godini smo uspjeli po tome uništiti samo 70 tona, a ove godine će po natječaju – znači, imamo novaca za uništavanje negdje oko 300 tona“.

U listopadu 2011. SAD su donirale još milijun USD za zbrinjavanje viškova UbS-a

Videći u 2011. godini uništavanje tek 0,41 posto od ukupne problematične količine UbS-a u RH, a imajući u vidu da novaca nedostaje i za mnoge dnevne potrebe, ne čudi da se, uz vlastite napore pri zbrinjavanju viškova streljiva, počelo posezati za donacijama – koje u nas pretežito dolaze iz Sjedinjenih američkih država. Na tom je polju vidljiv i razvoj odnosa – od prvotnog koncentriranja na uništavanje samo viška lakih protuzračnih sustava (Man-Portable Air Defence Systems – MANPADS), regulirano posebnim Sporazumom o uništavanju i zbrinjavanju viškova protuzračnih sustava i provođeno novčanom donacijom SAD (tijekom 2008. godine – milijun USD), prema ponešto širem zahvatu problema (opet milijun USD u listopadu 2011. godine, na ime Sporazuma o donaciji SAD-a za zbrinjavanje neperspektivnog UbS-a). No, već 2011. bilo je jasno da SAD kao donator za neku opsežniju suradnju po ovome pitanju želi i nešto razrađeniju strukturu koja bi pratila (a vjerojatno i nadzirala) hrvatsko djelovanje te trošenje tih namjenski dobivenih sredstava.

Na tom mjestu u priču upada ITF (International Trust Fund) – međunarodna organizacija ustanovljena u rujnu 1998. godine od Republike Slovenije, koja se prvo počela baviti humanitarnim razminiranjem u BiH i Hrvatskoj, da bi od toga postupno širila svoje djelovanje. S njima je već prošloga srpnja po pitanju viškova UbS-a razgovarao tadašnji ministar obrane RH Božinović, da bi onda (samo tjedan dana nakon Pađena) RH i ITF o zbrinjavanju viškova UbS razmijenili i pisma namjere o uključivanju ITF-a u financijske projekte toga tipa na prostoru Hrvatske. Radi se o suradnji na djelatnostima uništavanja viškova streljiva, pomoći pri nadzoru uništavanja streljiva, unapređenju uvjeta održavanja streljiva, te edukaciji osoblja na području rada s eksplozivnim sredstvima. Ova je suradnja dalje konkretizirana 23. kolovoza ove godine, potpisivanjem Memoranduma o suradnji RH i ITF.

Memorandum o suradnji krajem kolovoza ove godine otvorio je nove puteve rješavanju pitanja starog streljiva u RH

Time je formiran kanal kojim će izgleda ubuduće i SAD dalje pomagati zbrinjavanje viška UbS-a u Hrvatskoj – za sada novoobjavljenom donacijom u iznosu od 1,5 milijuna USD, koja bi mogla biti početak jednog novog oblika šire te dugotrajnije suradnje. O detaljima ovog novog smjera suradnje na zbrinjavanju viškova UbS-a u Hrvatskoj čulo se ponešto i od Dorijana Maršiča, direktora slovenskog International Trust Funda (ITF):

“…već nekoliko godina ITF se na području Jugoistočne Europe bavi i financiranjem projekata na području uništavanja zaliha streljiva i starog, opsolitnog oružja. To je moguće uz suradnju koju imamo već dugo godina sa Sjedinjenim američkim državama, koje u ovom primjeru – kao i u ostalim državama gdje mi radimo – naš najveći donator. Kao što je zamjenica ministra rekla – za ovaj program, koji će trajati negdje oko godinu dana, obezbeđenih je 1,5 milijuna USD – koje će biti financirane preko ITF-a baš za rješavanje problema starih zaliha streljiva u Hrvatskoj, koje će biti obezbeđene, naravno, poslije tendera, kad ćemo odabrati najboljeg izvođača. Ti programi će biti kroz demilitarizaciju ili delaboraciju, ili čišćenje i odstranjivanje tih sredstava, ali mislim da ćemo se baviti i oko financiranja i razmišljanja oko poboljšavanja menagementa, i, recimo isto, situacija u kojima se nalaze sama skladišta“.

Dakle, Hrvatsku i tu očekuje međunarodni tender – javni natječaj, za izbor tvrtke koja će u praksi uklanjati opasan i star UbS, po mogućnosti na industrijski način većega opsega. O tome je svoje rekla i Višnja Tafra:

“Prvi projekt za koji se nadamo i vjerujemo da će se temeljiti na ovom Memorandumu, bit će raspisivanje međunarodnog natječaja za odabir tvrtke koja će dobiti posao zbrinjavanja UBS-a i to na temelju donacije Vlade SAD, u iznosu od 1,5 milijuna USD. Predviđamo da ćemo za taj iznos uspjeti zbrinuti oko – možda, nešto manje od 4000 tona viška UBS-a“.

Tu sad ostaje otvoren i niz zanimljivosti. S jedne strane, dok Hrvatska planira za oko 1,5 milijuna USD ukloniti oko 4000 tona UbS-a (oko 24 posto ukupnog tog problema u RH), Crna Gora za praktično istu količinu smatra da joj treba između 4 i 6 milijuna USD (prema izjavi Rifeta Kosovca, pomoćnika ministra obrane CG, iz travnja ove godine) – gdje za sada baš i nisu jasni korijeni tog prilično radikalnog razmimoilaženja u procjenama. S druge strane, bit će zanimljivo vidjeti i  odaziv raznih specijaliziranih tvrtki, inozemnih i domaćih, na tom predstojećem javnome natječaju u Hrvatskoj.

Srbija je usluge Tehničkog remontnog zavoda (TRZ) u Kragujevcu regiji ponudila načelno, neposredno pred izbore

Naime, krajem travnja ove godine – a prigodom održavanja sastanka ministara obrane Procesa suradnje u Jugoistočnoj Europi (SEECP – South East European Cooperation Process) u Beogradu – tadašnji je ministar obrane Srbije Dragan Šutanovac zemljama regije ponudio usluge Tehničkog remontnog zavoda (TRZ) Kragujevac – inače, državnog poduzeća duge tradicije, dijela kompleksa namjenske industrije Republike Srbije – po pitanju zbrinjavanja viškova UbS-a. Dok su službeni izvori u Beogradu odmah ocijenili da je ponuda bila dobro dočekana od zemalja učesnica konferencije, tek će i predstojeći javni natječaj u Hrvatskoj biti jedan od pravih testova ove inicijative sada već bivšega šefa obrambenog resora Srbije.

Na verbalnoj razini svi nadležni do sada rekli su baš sve što se od njih očekivalo. Višnja Tafra, zamjenica hrvatskog ministra obrane još je 23. kolovoza, a na pitanje novinara portala obris.org, istakla: “Nema razloga ni da se ta tvrtka ne javi na natječaj, kao i sve druge iz, eventualno, regije ili dalje – jer, sporazumom nije uvjetovano iz koje zemlje, da je znači uvjetovano da to može… To može biti bilo tko, tko se na natječaj javi – tko ispunjava uvjete tenderskog natječaja“. Jednako tako, novi ministar obrane i prvi potpredsjednik Vlade RS Aleksandar Vučić, također na direktno pitanje novinara portala obris.org (na Batajnici, 2. rujna ove godine), o Hrvatskoj kao tržištu za vojnu industriju Srbije – odgovorio je “To više zavisi od Hrvatske! Mi sve u regiji vidimo i kao potencijalno tržište i kao ljude s kojima možemo surađivati“. Time je, među ostalim, načelno postavljena i regionalna scena za ovo međunarodno natjecanje.

Novi ministar obrane Srbije još je kompletno u fazi općenitih odgovora na konkretna pitanja

Dok se za nadati da će Hrvatska biti u stanju provesti ozbiljan i javan međunarodni tender za zbrinjavanje problematičnih viškova UbS, s “onu stranu Drine” će biti zanimljive tri stvari – kao prvo, je li ponuda oko TRZ Kragujevac uopće bila mišljena van reklamnog predizbornog konteksta? Zatim, je li vojno-industrijski kompleks Srbije (na koji je ta država izrazito ponosna!) uopće voljan za nove poslove izlaziti na natječaje (ili se za dobivanje poslova i dalje više oslanja na politiku te konferencijsko dogovaranje ispod stola i iza zavjesa)? Te konačno, je li TRZ Kragujevac uopće sposoban na natječaju ispuniti ozbiljne zahtjeve, koje bi Hrvatska trebala tražiti od svih koji razmišljaju o ovome poslu u Lijepoj našoj?!