Kabul, sjedište vlasti koja polako pod svoje preuzima sigurnost u većini države

U posljednja tri mjeseca, tijekom ovogodišnje glavne borbene sezone, dogodilo se mnogo stvari bitnih za Afganistan i međunarodna djelovanja u toj zemlji. Na konferencijama u Chicagu (NATO) i Tokiju (međunarodni donatori Afganistana) postavljena je financijska konstrukcija lokalnih sigurnosnih snaga i čitave države za idućih nekoliko godina. Ove napore međunarodne politike prate jednako dalekosežne promjene i na terenu, u Afganistanu – 13. svibnja započela je i treća faza predavanja pojedinih dijelova države u ruke lokalnih vlasti, da bi krajem srpnja krenulo i ozbiljno povlačenje međunarodnih snaga iz Afganistana (bitno olakšano 3. srpnja, otvaranjem opskrbnog puta kroz Pakistan, koje je uslijedilo nakon američke isprike za žrtve prošlogodišnjeg incidenta na granici Afganistana i Pakistana). Usprkos brojnim manjim napadima pobunjenika, svi ti elementi daju razloga ljeto 2012. godine proglasiti stvarno ključnim za daljnji razvoj ove zemlje, međunarodne prisutnosti u njoj, te same misije ISAF u kojoj i Hrvatska aktivno učestvuje.

1. Međunarodni kontekst

Afganistan ubire iznimno malo javnih prihoda i uvelike ovisi o donacijama

NATO summit u Chicagu (20. i 21. svibnja 2012. godine) okupio je više od 50 svjetskih vođa, prvenstveno predstavnika zemalja koje i vojno djeluju u Afganistanu – 28 NATO članica i još 22 zemlje-partnera (uključujući dodatno i predsjednike Afganistana i Pakistana). Tom je prilikom detaljnije razrađena strategija izlaska iz Afganistana, načelno predstavljena još na summitu Saveza u Lisabonu krajem studenog 2010. godine. Kraj međunarodnog vojnog djelovanja u Afganistanu je zadan za 31. prosinca 2014. godine, s tim da do tada čitav prostor države bude u rukama lokalnih vlasti – koje će tu odgovornost preuzeti sredinom 2013. godine, provedbom četvrte i posljednje tranše preuzimanja teritorija. Od tada pa do kraja 2014. misija ISAF bila bi još pri ruci vlastima u Kabulu, za slušaj neočekivano jakih pobunjeničkih djelovanja, dok bi nakon kraja 2014. na terenu ostala samo manja, neborbena i obučna misija NATO (koju još treba detaljnije definirati).

Na svome velikom okupljanju, NATO je odlučio i o ustroju lokalnih sigurnosnih snaga (ANSF – vojska, policija i sigurnosne službe), koje bi do kraja 2013. trebale imati ukupno oko 352 tisuće ljudi pod oružjem, da bi onda do 2015. pale na financijski lakše održivih 230 tisuća ljudi. O financiranju ovih snaga – koje pretežito ovisi o stranim uplatama, budući da Afganistan jedva da ima ikakvih prihoda – također se odlučivalo u Chicagu. Procijenjeno je da će spomenute lokalne sigurnosne snage u periodu do 2024. godine koštati oko 4,1 milijardu USD godišnje, što je ujedno i cifra o čijem se prikupljanju postigao dogovor. Dok je sam Afganistan ponudio udio od 500 milijuna USD godišnje, glavninu su rekle dati Sjedinjene Američke Države (2,4 milijarde USD godišnje), te ostali ISAF saveznici (1,3 milijarda USD godišnje). Ovdje se posljednjih tjedana iskristalizirao i doprinos Hrvatske (500 tisuća USD), Slovenije (500 tisuća USD) i Crne Gore (400 tisuća USD), nekih od zemalja regije koje sudjeluju u misiji ISAF.

Suzbijanje korupcija uvjet je za pristup dijelu doniranih novčanih sredstava

Dok je time riješen trošak lokalnih snaga sigurnosti u Afganistanu, ukupno financiranje te o donacijama ovisne države bilo je tema donatorske konferencije u Tokiju, 8. srpnja ove godine. Ondje je više od 80 sudionika, država i međunarodnih organizacija vlastima u Kabulu obećalo oko 16 milijardi USD – točnije, oko 4 milijarde USD godišnje, tijekom idućih četiri godine, od 2012. pa do kraja 2015. godine – u sklopu plana nazvanog “Tokyo Framework of Mutual Accountability“. Dok bi barem polovica obećanih sredstava stizala u afganistanski državni proračun, ostatak treba sjedati na posebne račune pod nadzorom uglednih međunarodnih organizacija (recimo, Svjetske banke) – s kojih će se barem 80 posto novca trošiti na neki od 22 “programa nacionalnih prioriteta” usklađena s lokalnim vlastima.

Sva su ova međunarodna financijska obećanja popraćena uvjetima, sadržanim u posebnome aneksu završne deklaracije donatorske konferencije (to je onaj “mutual accountability“, izražen i u imenu čitavog završnog dokumenta ovoga skupa). Uplate se njima izričito vežu uz nastavak uspostave vladavine prava u državi i borbu protiv korupcije, inače u Afganistanu prilično široko udomaćenoga fenomena. Osim općih donatorskih provjera financija, zakazanih za svake dvije godine, tu su definirani i tzv. “poticajni programi”. Oni do 2014. godine obuhvaćaju 10 posto ukupno alociranih sredstava, da bi onda rasli na 20 posto ukupne sume, a njihova dostupnost ovisi o konkretnoj provedbi mjera na zadanim područjima. Ujedno, donatori su u Tokiju dogovorili i održavanje iduće ovakve konferencije, zakazane za 2014. u Londonu – gdje će biti raspravljano o financiranju Afganistana od 2016. do 2019. godine.

2. Stanje u Afganistanu na terenu

Komercijalne djelatnosti, kao i razvoj općenito, ovise o sigurnosti i ulaganju donatora

I u samom Afganistanu 2012. je jako aktivna godina, tijekom koje ISAF namjerava (1) konsolidirati stanje na jugu zemlje (Regionalna zapovjedništva Jug i Jugozapad), (2) proširiti sigurnu zonu oko Kabula (posebice na istok prema Nangaharu, na jug prema Wardaku i Logaru, te prema Ghazniju), (3) raditi na otvaranju i sigurnosti prometne Rute 1 (glavne komunikacije između Kabula i paštunskih centara populacije oko Kandahara te centralnoga dijela doline rijeke Helmand), (4) nastaviti operacije protiv Al Qaede i drugih organizacija (recimo, tzv. pakistanskih talibana) u prostorima Nuristana i Kunara, i (5) tijekom smanjivanja snaga nastaviti nadzor bitnijih naselja i prometnih pravaca u Regionalnome zapovjedništvu Sjever (izlazi prema centralnoazijskim zemljama, koji su postali bitni u kontekstu tzv. Sjeverne distribucijske mreže) te Regionalnom zapovjedništvu Zapad (stanovništvo provincija Herat i Farah, te granični prijelazi Torah Ghundi i Islam Qala prema Iranu), te prometa po Ruti 2 (od Kabula, preko sredine države, kroz Herat, do prijelaza Islam Qala i onda u Iran).

Spomenuto smanjivanje savezničkih snaga već je započelo. Od kraja srpnja kreće izvlačenje 23 tisuće američkih vojnika (2. faza smanjivanja snaga otposlanih prije koju godinu u sklopu tzv. „Vala“), koji idu kući u grupama od 350 do 500 ljudi dnevno – pretežito iz Regionalnog zapovjedništva Jugozapad, Jug, te ponešto i iz sastava Zapovjedništva Istok. Neki odlaze i iz zapovjedništava Sjever i Zapad, gdje treba ostati oko 6000 američkih vojnika, kao specijalizirana potpora (tzv. „enablers“ – helikopteri; postrojbe specijalne namjene; obavještajne i izviđačke postrojbe; inženjerija) koalicijskim snagama pod vodstvom Njemačke (sjever) i Italije (zapad). To povlačenje treba biti dovršeno do sredine kolovoza ili najkasnije do 30. rujna. Oko 1. listopada u prostoru operacija trebalo bi ostati oko 68 tisuća američkih i oko 40 tisuća ne-američkih ISAF koalicijskih vojnika.

Povlačenje američkih trupa započelo je krajem srpnja ove godine

Ovo smanjivanje snaga pratit će i ukupna promjena koalicijskoga postava – bit će povećan broj savjetničkih timova u afganistanskim postrojbama, koji će sve manje djelovati „Rame uz rame“ („Shona ba Shona“ na Dariju), a sve više kao pravi savjetnici. Kako i ovaj proces posljednje vrijeme vidljivo napreduje, lokalne snage sve češće same planiraju i izvode operacije – otkrivajući pri tome i nove probleme, posebice po pitanju pribavljanja osoblja, resursa (planskih i provedbenih), te kohezije postrojbi viših od bojne.

Afganistanske nacionalne sigurnosne snage (Afghanistan National Security Forces – ANSF) još traže dosta posla. Kao prvo, treba dovršiti njihovo popunjavanje. Maksimalnih 352 tisuće pripadnika planira se dostići do 1. listopada ove godine, dok će samo ustrojavanje i opremanje bojni, kao i njihovo uklapanje u dodatne brigade, potrajati do prosinca 2013. godine. Posebni su problemi bili vidljivi kod ustrojavanja afganistanskog zrakoplovstva. Poništen je natječaj za nabavu turbo-prop zrakoplova za blisku borbenu podršku, čime ta sposobnost neće zaživjeti do druge polovice 2016. godine, a slične probleme ima i lokalna transportna avijacija. Bez obzira na kupovinu preko 40 Mi-17 helikoptera za ANSF, čime bi njihov broj u afganistanskoj službi uskoro mogao preći 100, ove će letjelice i ubuduće biti deficitarna roba.

Težak teren komplicira logistiku te uvjetuje jačanje afganistanskog vojnog zrakoplovstva

Poseban je problem logistika afganistanskih postrojbi. Imajući na umu da su prvo uspostavljane manje pješačke borbene postrojbe (a sada i ponešto topništva), tek se odnedavna krenulo poticati lokalne snage da i svakodnevnu opskrbu te održavanje vlastitih postrojbi krenu raditi sami – dakle, bez stalnog i aktivnog sudjelovanja koalicijskih snaga. To ide teško – identificiranje opskrbnih potreba, slanje popisa uočenih potreba po uspravnicama sustava, i odgovaranje na njih – čitav taj sustav još radi neredovito, što i ne čudi kad imamo u vidu da je tek oko pola pripadnika snaga ANSF elementarno pismeno. No, ni tu stanje nije jednako loše u svim dijelovima sustava, budući da specijalne postrojbe djeluju bitno bolje od redovite vojske ili policije. Zanimljivo je primijetiti i da se pri ustrojavanju specijalističkih, kao i općenito postrojbi višega ranga – navodno otvorio vrlo primjetan problem obrazovanja viših časnika za potrebe lokalnih afganistanskih snaga. Kako tu nisu u pitanju znanja koja je lako prenijeti na nekakvim tečajevima, vidljivo je započeto s korištenjem negdašnjih časnika, obrazovanih u Sovjetskome Savezu i drugim zemljama, a u vrijeme monarhije ili komunističke vladavine Afganistanom. Uglavnom, u okviru pojedinih savezničkih Regionalnih zapovjedništava (koja se poklapaju s područjima pojedinih korpusa Afganistanske narodne armije – ANA) lokalne snage sve češće uspijevaju planirati svoja djelovanja na korpusnoj i izvoditi ih na brigadnoj razini. Time je oko 90 posto operacija na bojištu po svojoj prirodi partnersko, dok oko 40 posto operacija u potpunosti vodi ANSF.

Velik broj suvišnih vozila i raznih roba opterećuje saveznički izlazak iz Afganistana

Dok afganistanske snage sve intenzivnije ratuju same, koalicija im postupno predaje na korištenje i vojnu infrastrukturu – vojne baze i objekte, dok ih se veći broj i jednostavno ukida. Od negdašnjih 640 baza, sada zapadne snage koriste njih oko 500, dok će taj broj za koji mjesec pasti na između 300 i 400. Na toj bi razini fond infrastrukture trebao stagnirati neko vrijeme, ne bi li onda krenulo i radikalno smanjivanje – na malo velikih operativnih baza, i onda, konačno, na tek nekoliko strateških baza u kojima će biti smještene trajnije prisutne snage NATO saveza nakon 2014. godine. Na taj se postupak veže i pitanje logističke pripreme predstojećeg povlačenja koalicijskih snaga iz Afganistana. Naime, mnogo je razne robe doneseno na teren tijekom proteklih godina, a malo je toga opet odneseno kada bi se uočilo da više nema potrebe. SAD navodno u Afganistanu imaju deklarirani višak od gotovo 50 tisuća vozila i više desetaka tisuća brodskih kontejnera punih rezervnih dijelova, oružja i opreme. Radi se tu o količini koja bi za odvoz tražila više od 30 mjeseci, pod uvjetom da se svakih sedam minuta otpošalje po jedno vozilo ili kontejner – a to su samo viškovi, dok odvoz postupno čeka i oprema operativnih snaga koje će postupno otići s bojišta. Kako tu veliku ulogu igra i dužina transportne rute, ključnim se pokazao transportni pravac kroz Pakistan.

3. SAD i prometni put kroz Pakistan

Dok su odnosi Afganistana i SAD proteklih mjeseci vidljivo ojačani – prvo sklapanjem Strateškog partnerstva (2. svibnja potpisanog u Kabulu, a na snagu stupilo 4. srpnja 2012.), a onda i američkim davanjem statusa „glavnog ne-NATO saveznika“ režimu u Kabulu (7. srpnja ove godine) – odnosi Washingtona s afganistanskim susjedom Pakistanom pokazali su se bitno problematičnijima.

Odnosi SAD s Pakistanom bili su izrazito loši još od 26. studenog prošle godine (incident kod grebena Salala, tijekom kojeg su poginula 24 pakistanca) – od kada je bio blokiran i najkraći kopneni put opskrbe NATO snaga u Afganistanu (tzv. „Ground Lines of Communication“ – GLOC) što cestama prolazi kroz Pakistan. Nakon prvotnog odbijanja svih odnosa, profilirala su se tri pakistanska zahtjeva za obnovu suradnje – (1) isprika za napad i pogibiju vojnika, (2) obustava djelovanja bespilotnih letjelica na teritoriju Pakistana i (3) plaćanje iznosa od po 5000 USD po svakom prevezenom kamionskome tovaru robe (namjesto negdašnjih 250 USD po kamionu, za svaki od oko 600 tovara dnevno – za koje SAD navodno nije bio spreman platiti više od 500 USD po komadu). Dok se još tijekom veljače špekuliralo o mogućoj američkoj isprici Pakistanu, tijekom prve polovice 2012. godine ništa se nije promijenilo – čak ni tijekom NATO summita u Chicagu, kada su kulminirali politički pritisci na Islamabad.

Afganistanske snage sigurnosti – garant Ustava i štit lokalnih vlasti

Spomenuta transportna ruta, koja započinje u velikoj luci Karachi, još početkom 2009. godine prenosila je i do 75 posto ukupnosti roba za NATO u Afganistanu. Ta je vrijednost postupno padala osposobljavanjem sjevernog opskrbnog koridora – vlakom i kamionima kroz Kazahstan, Kirgiziju, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan, a iz luka na Baltiku ili Crnome moru. Od oko 260 tisuća tona ne-ubojite robe, koju su tijekom 2010. godine SAD i NATO prebacili u Afganistan, početkom te godine još je oko 40 posto toga išlo preko Pakistana, da bi taj udio do jeseni iste godine pao na oko 30 posto i potpuno prestao tijekom 2011. godine. Procjenjuje se da je zatvaranje ovog prometnog pravca, vezano s intenzivnijim korištenjem tzv. Sjeverne distributivne mreže („Northern Distribution Network“) i zračnog transporta, NATO snage na mjesečnoj bazi koštalo dodatnih oko 100 milijuna USD.

Do preokreta je tu došlo 3. srpnja ove godine, kada se američka državna tajnica Hillary Clinton javno ispričala obiteljima 24 pakistanske žrtve graničnog sukoba iz studenog 2011. Po ostala dva pakistanska zahtjeva vlasti u Islamabadu baš i nisu postigle mnogo – napadi bespilotnim letjelicama su nastavljeni, a cijena transporta kroz Pakistan izgleda da je ostala ista kao i prije blokade (oko 250 USD po tovaru), doduše, praćena odmrzavanjem američke pomoći Pakistanu sadržane u okviru „Coalition Support Fund“ programa. Navodno je dogovoreno da će se pakistanska transportna ruta ubuduće koristiti za svu robu osim oružja i streljiva – što je ograničenje koje već postoji i na Sjevernoj distributivnoj mreži – gdje će spomenute vojne robe vjerojatno i dalje biti transportirane zračnim mostom.

4. Hrvatsko djelovanje u Afganistanu

Intenzivna obuka posljednjih godina stvorila je i nešto kvalitetnih lokalnih snaga

Dok još traje djelovanje 19. kontingenta hrvatskih snaga u Afganistanu, regulirano odlukom Hrvatskog sabora od 10. prosinca 2010. godine (koja za 2011. i 2012. godinu odobrava slanje do 350 vojnika u misiju ISAF) – Vlada RH je 26. srpnja, na svojoj 43. sjednici, postavila i nove okvire. Broj ljudi za Afganistan smanjen je u skladu s najavama koje su se čule proteklih mjeseci. Za ostatak ove godine (20. kontingent) vrijediti će po prvi put javno obznanjena „Odluka o rotaciji, broju i organizacijskoj strukturi pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske u mirovnoj operaciji u Afganistanu (ISAF)“ – koja u rujnu ove godine predlaže slanje 259 pripadnika OS RH u Afganistan, podijeljenih u 14 strukturno odvojenih dijelova. Stanje tijekom iduće, 2013. godine, regulirat će nova „Odluka o sudjelovanju pripadnika OS RH u mirovnoj operaciji u Afganistanu (ISAF)“, dokument kojeg je Vlada donijela istog tog 26. srpnja, a kojem još u jesen predstoji i saborska procedura. Pred zastupnicima Hrvatskoga sabora tada će se naći prijedlog koji također definira smanjivanje ljudstva na Hindukušu – od danas dozvoljenih do 350 vojnika, taj bi broj između 1. siječnja i 30. travnja 2013. trebao biti smanjen na maksimalno 300 ljudi, da onda od 1. svibnja do 31. prosinca bude ograničen na maksimalnih 250 vojnika. Time i Hrvatska sudjeluje u općem povlačenju iz Afganistana, postupku koji bi nakon 2014. trebao dovesti do tamošnjeg djelovanja samo manjeg broja vojnih mentora i instruktora.

————————————

Ovaj je tekst pisan za medijsku kuću Večernji list, konkretno, za njeno izdanje Vojna Povijest – na čijem je web-portalu dostupan i njegov sažetak (http://vojnapovijest.vecernji.hr/clanak/broj-17/ljeto-2012-godine-kljucno-za-buducnost-afganistana-274). Puni je tekst objavljen u mjesečniku Vojna Povijest, broj 17 od kolovoza 2012. godine, na stranicama 6-9. Ondje je bio opremljen i ovdje reproduciranim vlastitim fotografijama. 

————————————