Mediji, analitičari i entuzijasti će u narednim danima – pored rekonstrukcije neposrednih elemenata obaranja (sada već gotovo sigurno prema američkim i kanadskim dužnosnicima) ukrajinskog putničkog aviona Boeing 737-800 na letu PS752 između Tehrana i Kijeva – tražiti i krivca, odnosno objašnjenje – zbog čega se dogodilo da četiri sata nakon iranskih udara balističkim raketama po bazama u Iraku, u predgrađu Tehrana bude oboren civilni putnički avion i da pogine 176 nevinih ljudi? Većinom Iranaca.

Fokus će biti na zapovjednicima iranskih PZO snaga, debatirat će se o njihovoj obučenosti, „zbunjenosti“, dok su Amerika i Kanada, zanimljivo, dan nakon incidenta već kompletan događaj brendirale kao „nenamjernu slučajnost“. Mišljenja sam da je u „magli rata“ zaista moglo doći do „slučajnog“ obaranja, ali sam uvjeren i da znam krivce koji su indirektno doprinijeli da se ova „slučajnost“ uopće dogodi. To su: nepostojanje građanske države s neovisnim tijelima civilne administracije u Iranu i preciznije: nacionalno zrakoplovno regulatorno i nadzorno tijelo, odnosno civilne zrakoplovne vlasti Irana.

Što se dogodilo?

Letjelica ukrajinske avio-kompanije nestala je s ADS-B skenova 2 minute nakon polijetanja s tehranskog međunarodnog aerodroma, u 6:12 ujutro po lokalnom vremenu (02:44 UTC). Nakon nekoliko fotografija na kojima su se mogli uočiti tragovi šrapnela po oplati ostataka letjelice, pojavile su se i nepotvrđene fotografije ostataka rakete. Nagađanja su prekinuta službenim izjavama američkih i kanadskih administracija da je letjelicu oborila iranska PZO. Američki mediji dobili su od anonimnih obavještajnih izvora karakterizaciju „slučajno/nenamjerno“, isplivale su video-snimke koje ukazuju na ispaljivanje dviju raketa (svi veći PZO sustavi radi povećanja vjerojatnosti pogotka cilja ispaljuju tzv. „salvu“, odnosno dvije rakete na istu metu). Amerika je uz pomoć konstelacije svojih SBIRS satelita za nadzor planete detektirala IC potpise lansiranja raketa (dokaz koji su isto ponudili, i bili u pravu, u slučaju MH17), a postoje i medijski izvještaji da su registrirane i frekvencije ciljničkog radara koje odgovaraju ruskom PZO sustavu Tor.

Iranske rakete koje nisu stigle do baze al-Assad u Iraku

Obaranje se dogodilo puna četiri sata nakon završetka raketnih udara Irana na iračke vojne baze (koje su, potpuno nevezano za ovu priču, izgradila poduzeća iz SFRJ). Usprkos logičnom očekivanju kako bi SAD mogle uzvratiti napadom na lokacije s kojih su rakete lansirane (treba napomenuti da ove lokacije nisu ni blizu Tehrana), ali i po samom Tehranu, za četiri sata od raketnih udara do polijetanja leta PS752 s tehranskog aerodroma poletjelo je i sletjelo ukupno 27 letova. (Flightradar24 replay)

Zbog čega su krive isključivo iranske civilne zrakoplovne vlasti?

Zbog toga što očigledno nisu neovisne u svom radu na način kako bi trebale biti (barem prema međunarodnim standardima) – što je dio priče o nepostojanju elementarne građanske države. Zato što se nisu koordinirali (ako pretpostavimo da to uopće smiju) s vojnim vlastima svoje zemlje, i na kraju što nisu obustavile obavljanje civilnog zračnog prometa iznad cijelog Irana.

Amerikanci su to napravili. Za letjelice koje su u njihovoj nadležnosti izdali su konkretnu zabranu, a ostatku planete savjet – da se iznad Iraka, Irana i Perzijskog zaljeva ne leti putničkim i drugim civilnim avionima zbog raketnih djelovanja Irana po Iraku. Ovaj NOTAM izdan je odmah nakon što su prve rakete pale na Irak. Američke civilne zrakoplovne vlasti, poznati FAA, ne bi bile to što jesu, svojevrsni svjetski zlatni standard, da bukvalno nisu predvidjele što će se dogoditi. U dijelu NOTAM-a doslovno piše: „(…) due to potential for miscalculation and mis-identification”. Slobodnije prevedeno: „ (…) nemojte letjeti iznad Irana, ne znamo što se događa, lete rakete, neka budala će se zbuniti ili pogrešno identificirati nekoga, i ciao“. To se i dogodilo. Neovisno o najboljoj PZO-posadi ikad, koja je doživjela trenutak „zbunjivanja“, ili najgoroj PZO-posadi ikad koja je samo bila to što je, 176 ljudi danas bi bilo živo da je Iran država s neovisnim civilnim zrakoplovnim vlastima koji bi zabranile prelete, polijetanja i slijetanja iznad njihove zemlje.

OK, ali kako su uspjeli oboriti putnički avion?

U ovom trenutku nije jasno da li je letjelica oborena (ne)namjerno ili je iranska PZO pogrešno identificirala avion kao neprijateljski. Pri tome, bizarno je da „cilj“ nije ulazio u iranski zračni prostor već je poletio s međunarodnog aerodroma glavnog grada države. Dakle, teorija kako su pomislili da je u pitanju „uljez“ djeluje gotovo nemoguće. Ukoliko, ponovno, posadu smatramo elementarno normalnom. Sve i da je, makar iz šale, zapovjednik držao konstantno upaljen Flightradar24, njegove operativne procedure nalažu pozitivnu identifikaciju cilja prije lansiranja raketa. Kad su putnički avioni u pitanju on čak ne mora uključivati svoje radare (raketaši ne vole nepotrebno demaskiranje), dovoljno je dobiti informaciju koju putnički avion sam emitira. Sve i da je transponder letjelice bio isključen (ali zahvaljujući već spomenutom Flightradar24 znamo da nije), brzina i veličina cilja nikako ne odgovaraju ni krstarećim raketama ni brzim (manjim) borbenim avionima.

Greške se, naravno, događaju i najboljima u ratnim uvjetima. Prije 32 godine Amerikanci su bili ti koji su ispali spektakularno nesposobni. Iznad Irana, greškom njihovih mornaričkih PZO-snaga, oboren je iranski putnički avion i tom prilikom život je izgubilo 290 ljudi. Ruski pobunjenici su iznad Ukrajine oborili Malaysia Airlines let broj 17, dok su 2003. Amerikanci greškom oborili britanski borbeni avion Tornado svojim PZO sustavom Patriot (mislili su da je u pitanju proturadarska raketa). Na kraju, JAT-ov let 367 možda je također bio žrtvom obaranja PZO-raketom. Dakle, dogodi se to. Osim što se tragedija od prije dva dana nikako nije smjela „dogoditi“.

Civilne zrakoplovne vlasti u svakoj zemlji moraju biti neovisne, moraju imati samo jedan prioritet (sigurnost letenja) i moraju biti elementarno sposobne same izvesti zaključak da – ako je vaša zemlja upravo poslala 16 balističkih raketa ciljajući (tada se nije znalo da su, slučajno ili namjerno, poprilično i promašivali) Ameriku – potpuno je moguće da će SAD uzvratiti. Glavni grad susjedne države te iste SAD su prije 17 godina uništavale iz zraka zbog nebitnijih, zapravo izmišljenih, razloga. Ako je neki administrator iz FAA mogao pretpostaviti i pogoditi da je svašta moguće, njegov iranski kolega je trebao biti brži u reakciji – trebao je biti obaviješten da će za koji sat iznad njegove zemlje možda biti i ozbiljnijeg zračnog rata, i trebao je jednostavno iz predostrožnosti i sigurnosti letačkih operacija u potpunosti privremeno zatvoriti nebo iznad svoje zemlje. Da su radili svoj posao (ili da im je bilo dozvoljeno raditi svoj posao) 176 nevinih civila danas bi bili živi… to, ali možda i da proizvođači ruskih PZO-raketa razmisle o ugradnji nekog AI-programa u svoja oružja, za prepoznavanje putničkih aviona. Krajnje je vrijeme.

*tekst Petra Vojinovića, glavnog i odgovornog urednika portala Tango Six (https://tangosix.rs/), objavljen je 10. siječnja 2020. pod naslovom „Obaranje ukrajinskog Boinga 737: Krivac nije nesposobni komadant PVO sistema već direktor civilnih vazduhoplovnih vlasti Irana“, a u originalnom izdanju može se naći na adresi https://tangosix.rs/2020/10/01/obaranje-ukrajinskog-boinga-737-krivac-nije-nesposobni-komadant-pvo-sistema-vec-direktor-civilnih-vazduhoplovnih-vlasti-irana/