Austrija, koja je 1797. u velikom stilu izašla na sjever Jadrana, nije u dovoljnoj mjeri posvećivala brigu ratnoj mornarici. Bilo je tu nekih pokušaja u vrijeme carice Marije Terezije i Josipa II., ali su oni završili neuspjesima. U to doba, Jadranskim morem plovili su i ratovali flotni sastavi velikih sila – britanskog, te francuskog i ruskog carstva.

Ruska eskadra u Mediteranu, kojim 1805-1807. zapovijeda viceadmiral Dmitry N. Senyavin

Za vrijeme rata Druge koalicije protiv Napoleona (1798.-1802.), a nakon pobjede rusko-turske flote nad Francuzima u Jonskom moru, ruska flota je uplovila u Jadran s 10 linijskih brodova, nekoliko fregata, korveta i brikova, te na njima 6.000 vojnika pod zapovijedanjem admirala Senjavina (Dmitry Nikolayevich Senyavin, 1763.-1831.). Za nas je zanimljivo i poučno njegovo pismo ruskom caru u kojem svjedoči o zvjerstvima Crnogoraca nad stanovništvom dubrovačkog kraja (mi smo svjedoci da se povijest zna ponoviti i više puta, onima koji iz nje nisu naučili lekciju, op.a.). Francuzi su iz Jadrana stvarno izbačeni 1813. godine, a formalno je to obavljeno 1814. na Bečkom kongresu.

Za Austrijsku ratnu mornaricu je vrlo važno razdoblje bilo od 1814.-1866. godine, tj. Od Bečkog kongresa do Viškog boja. Naime, nakon Napoleonovog poraza Austrija je dobila cijelu francusku flotu u Jadranu, zajedno s arsenalom u Veneciji. Mornarica se razvijala, i već 1823. imala je dvije flotile, ali i dalje nije bilo svijesti što znači i što bi u određenom vremenu mogla značiti mornarica. Zapovjednici  brodova bili su isključivo Talijani. U austrijskoj mornarici i dalje je vladao venecijanski duh, koji se nije saživio s novom državom, iako su Talijani u njoj bili jedna od manjina.

Odore i oprema austrijske mornarice oko 1820. godine

Kratkovidnost austrijskog vodstva osvetila se Austriji 1848. u vrijeme talijanske revolucije, kada su se i zapovjednici s brodovima stavili na stranu revolucionara. Nakratko su izbacili Austrijance iz Venecije, da bi se oni u nju vratili 1849. godine. No, Austrija je iz toga izvukla pouke. Premjestila je svoju glavnu ratnu luku iz Venecije u Trst i – što je najvažnije – shvatila da krajevi na Jadranu nisu baš sigurni kao što je mislila vlast u Beču. Shvatili su da moraju puno više pažnje posvetiti časničkom kadru, posadama, napretku u brodogradnji, ali i tehničkom održavanju. Počela je reorganizacija mornarice. Austrija gradi nove brodove na paru, a mnogi od njih su i oklopljeni. Izmijenjena je struktura zapovjednog kadra i brodskih posada – mornari su bili većinom Hrvati iz Dalmacije, Istre i Hrvatskog primorja.

Viški boj i njegove posljedice

Italija je također pripremala svoju ratnu mornaricu s očitim namjerama za obračun na Jadranu. Na suprotstavljanju austrijske i talijanske mornarice vide se prednosti i mane država s jednim obalom („jednim izlogom“) nasuprot država s dvije ili više obala („dva i više izloga“). Italija je počela graditi flotu za obranu barem dva mora pa je trebala i snažniju mornaricu. Imala je i prednost što je pri povoljnim odnosima na jednom moru mogla izvršiti koncentraciju mornarice u drugome moru, što je i učinila 25. lipnja 1866. kao pripremu za Viški boj 20. srpnja iste godine. S druge strane, austrijska mornarica i politička elita to je morala imati u vidu i nikako ne previdjeti. Kada je došlo do Viškoga boja, jedne od najznačajnijih pomorskih bitaka  toga vremena (koja je znatno utjecala na ratne mornarice i njihove pripreme do Prvog svjetskog rata), za takav rasplet događaja austrijska mornarica zapravo tehnički nije bila spremna. Ipak, prirodni položaj te snaga obale i otoka bili su na korist istočnoj obali Jadrana, a sam Vis bio je utvrđen i branjen obalnim topništvom.

Admiral Carlo Pellion conte di Persano (1806.-1883.)

Zbog neuspjeha na kopnenoj bojišnici prema Pruskoj, Austrija je preko Francuske posredno Italiji za mir ponudila Veneciju, ali ona to nije prihvatila. To je, naime, Italija željela steći pobjedom na bojnome polju. Novi talijanski ministar mornarice Agostino Depretis (1813.-1887.) pozvao je glavnog zapovjednika operativne flote admirala Persana (Carlo Pellion conte di Persano, 1806.-1883.) i naložio mu pripremu mornarice za što skorije ratno djelovanje. Cijela talijanska flota bila je okupljena u Anconi s jasnom zadaćom koju je ministar mornarice Diego Angioletti (1822.-1905.) izdao admiralu Persanu – da, čim počne rat, „Jadransko more očisti od neprijateljske mornarice“. Petog lipnja 1866. godine talijanska vlada dala je i konkretne instrukcije admiralu Persanu, od kojih su najvažnije slijedeće (prema – Grga Novak, „Jadransko more u sukobima  i borbama kroz stoljeća II“):

(1) Kada primite ove instrukcije – imate s flotom, kojom vi zapovijedate, krenuti na otvoreno more, potražiti neprijateljsku flotu i u slučaju da ju sretnete bez daljnjega napadnete. Borba se ima voditi do krajnosti, da se postigne pun i odlučan uspjeh.

(2) Ako neprijateljska flota ili jedan njezin dio učini sličan pokušaj kao 27. prošlog mjeseca, treba napasti austrijsko brodovlje, i tući ga, a u slučaju da se neprijatelj povuče, treba ga bez oklijevanja progoniti, bilo da ga se odsiječe od njegovih baza i prisili na borbu, bilo da ga se blokira u luci, u koju se sklonio.

(3) U slučaju da se austrijska eskadra nalazi u pulskoj luci, ili da je ona umaknuvši progonu od strane naših brodova, imala vremena uploviti u spomenutu luku, Vaša će Ekscelencija blokirati Pulu s dovoljnim snagama, da blokada bude uspješna.

(4) Ako se neprijateljska flota nalazi u Veneciji ili nekom drugom mjestu, treba ju tamo blokirati.

(5) Ako se austrijska flota podijeli i skloni u raznim mjestima, onda treba s odgovarajućim snagama ta mjesta blokirati.
……………..

Re d’Italia tone nakon udara pramcem austrijskog zapovjednog broda Ferdinand Max

(9) Bitna svrha našeg ratovanja u Jadranskom moru ima biti, prije svega, da postanemo njegovi gospodari, da oslobodimo ovo more od austrijske eskadre. Kada se neprijatelj sretne, treba ga progoniti, napasti i potući, ili u najmanju ruku potjerati natrag u luke i tamo na takav način blokirati da on ne može izići na otvoreno more.

(10) Kad bude austrijska eskadra blokirana u Puli, Vaša će Ekscelencija zauzeti Cres, odakle ćete podržavati stalnu vezu s onim brodovima, koji će blokirati pulsku luku. S ovoga položaja može se ne samo osigurati divizija, koja održava blokadu, nego se odavde može nadzirati Rijeka i Kvarner, kao i ulazi u kanale sjeverne Dalmacije. Posljednji će cilj tražiti možda i zauzimanje otoka Molat, koji dominira unutarnjim kanalima i pograničnim morem.
……………..
(12) Treba pretražiti Tršćanski zaljev, i austrijske ratne brodove koji bi tamo bili usidreni, treba zarobiti.

(13) Južnije dalmatinske otoke treba pretražiti. Ako se u tamošnjim lukama nalaze neprijateljski brodovi, to će Vaša Ekscelencija zauzeti otok Lastovo, da na njih pazi, i na tom otoku (…) načiniti provizorna utvrđenja.
……………..
(16) Treba razoriti svjetionike na neprijateljskoj obali, kao i telegrafske spojeve nad morem i u moru…

(17) Sve operacije, o kojima se govori u posljednjih sedam točaka (10-16) treba bez oklijevanja odmah izvesti, bilo da neprijateljska eskadra bude uništena, ili zatvorena i u svojim lukama blokirana…
……………..
(18) Trebam Vašoj Ekscelenciji svratiti pažnju na to, kako nije isključena ideja kombinirane akcije (vojske i mornarice, ili ona iskrcavanja na obalama Istre ili Tršćanskog zaljeva).

Uz ove Vladine instrukcije, ministar Depretis pisao je admiralu Persanu: „Sjeti se da Italija gleda na svoju flotu kao na snagu svoje budućnosti! Na moru se nalaze najljepši talijanski gradovi, pokaži da je njeno more stvarno njeno“. (Koja sličnost s pomorskom politikom Venecije!). Iz sadržaja zapovijedi vidljivo je talijansko uvjerenje u neupitni uspjeh njihove flote. Jako je poučno i vrijedno truda razumijeti zapovijed admirala Persana floti prije isplovljenja iz Ankone, u kojoj kaže: „Mi krećemo na otvoreno more da, bez obzira na neprijateljsko oružje, steknemo Italiji zemlje, koje joj pripadaju“. Kao što je poznato, Viški boj završio je pobjedom Austrijske flote. U tom boju materijalno slabija flota s odlučnim zapovijedanjem, hrabrim posadama i sudjelovanjem hrabrih pripadnika obalne obrane ostvarila je veliku pobjedu na moru čineći ponosnom cijelu monarhiju.

Spomenik žrtvama Viškog boja na groblju Prirovo u gradu Visu

Admiral Wilhelm von Tegetthoff, zapovjednik austrijske flote u bici kod Visa

Talijanska flota nije uspjela osvojiti Vis i izgubila je bitku na moru, te se morala vratiti u svoje baze neobavljena posla. U toj pobjedi veliki doprinos dali su i Hrvati na brodovima te obalnim topničkim bitnicama otoka Visa. Na žalost, na brodovima su oni bili isključivo mornari, i to oni najmanje cijenjeni. Možda je upravo nerazumno vođenje kadrova, prevelika germanizacija i mađarizacija, bilo smetnja u boljem osmišljavanju flote i nedovoljnom postizanju sljubljenosti najviših časnika s morem. No najveća zasluga Viškog boja je činjenica što nakon blistave pobjede austrijske mornarice 1866. godine – godine slave i ponosa – u vladajućim krugovima više nije bilo nikoga tko nije shvatio nasušnu potrebu za snažnom mornaricom želi li se sačuvati vlastito more. Austrija je počela planski graditi mornaricu na najsuvremenijim tehničko-tehnološkim dostignućima, strategijskim načelima i taktičkim umijećima. Gradila je flotu s punim spektrom sposobnosti, kao i ostale svjetske sile. Gradila je bojne brodove, krstaše, topovnjače, razarače, torpiljarke i podmornice, ali i raznovrsne pomoćne brodove za tehničku-materijalnu potporu te prijevoz vojske (trupa). Iako 1866. godine gubitnik na moru, Italija je zahvaljujući moćnom pruskom savezniku dobila ogromne prostore na kopnu, a među njima i dijelove na istočnoj obali Jadrana. Nacionalisti su zagovarali tezu o velikom broju Talijana na istočnoj obali, koje treba osloboditi, a prostore priključiti Italiji.

Doba Prvog svjetskog rata

Ubrzo je sklopljen trojni savez između Njemačke, Austrije i Italije. Službena Italija nije dala naslutiti da joj je stalo do istočne obale Jadrana – iako se neslužbena Italija javno, a službena tajno, ponašala kao nasljednica Mletačke Republike. Toga je bila svjesna Austrougarska (tako se zvala od 1867. godine). Iako u istom savezu, bilo je jasno da su Italija i Austrougarska budući protivnici na Jadranskom moru. Službeno su obje države gradile svoju mornaricu, ističući da grade flotnu snagu trojnog saveza prema flotnoj snazi trojnog sporazuma (Engleska, Francuska, Rusija). Uz sve što je službeno izjavljivano, bilo je apsolutno jasno kako se i Italija i Austrougarska zapravo spremaju za obračun u Jadranskom moru, znajući da će gospodar biti onaj čija flota pobijedi. Obje su radile upravo ono što su i trebale raditi, i radile su što su bolje mogle.

Austrougarska flota 1914. godine

Austrougarska je početkom XX. stoljeća počela stvarati modernu mornaricu. To je bilo po prvi put nakon hrvatskih kraljeva i više od osam stoljeća da gospodarica istočne obale počinje promišljati kao pomorska država i da shvaća važnost mora. Austrougarska praktički svake godine od 1900. do 1914. gradi po jedan kapitalni brod. Najveći i najmoćniji među njima bili su: „Viribus Unitis“, „Thegethoff“, „Prinz Eugen“ i „Szent Istvan“, ujedno i prvi austrijski bojni brodovi dreadnought-tipa, deplasmana 20.000 tona, brzine 20 čvorova, i naoružani topovima, 12*305 mm, 12*150 mm, te 18*70 mm. Ukratko, do početka Prvog svjetskog rata Austrougarska je uspjela izgraditi respektabilnu flotu. Odnos flotnih snaga između Talijanske i Austrougarske mornarice bio je relativno ujednačen. Ipak, kada se uzme u obzir snaga obale i otoka, prevaga na Jadranskom moru bila bi na strani Austrougarske.

Odnos snaga austrougarske i talijanske mornarice 1914. godine

Prvi svjetski rat ponovo je pokazao kako su interesi glavna nit vodilja u svim savezima. Italija je odmah zahtijevala ustupke Austrougarske na Jadranskom moru. Već 25. srpnja 1914. Italija je proglasila neutralnost i ne čekajući daljnji razvoj događaja zauzela Valonu. Službena Italija je sve više slušala glas talijanske „iredente“, tražeći stupanje u rat protiv dojučerašnjeg saveznika, a svoj zahtjev konačno je postavila Austrougarskoj 10. travnja 1915. godine. Ministar vanjskih poslova Italije u vladama Antonia Salandra i Vittoria Orlanda, barun Sidney Sonnino (1847.-1922.), priznao je njemačkom poslaniku u Rimu kako Italija želi iskoristiti priliku i popraviti svoj inferiorni položaj na Jadranu, i to dobivanjem srednje-dalmatinskih otoka i luke Valona. Kada je Italija uvidjela da Austrougarska nema namjeru ispuniti njene zahtjeve, početkom ožujka 1915. počinje u Londonu formalne razgovore s Engleskom, Francuskom i Rusijom. Rusija se bojala kako pristupanje Italije savezu i njeni zahtjevi na Jadranu idu na štetu Srbije, no popustila je pod pritiskom – pa je Italija formalno pristupila Antanti 26. travnja 1915. godine, potpisivanjem Londonskog pakta. To je prouzročilo velike promjene u odnosu snaga na Mediteranu u cjelini, a na Jadranu posebice. Engleska, Francuska i Rusija garantirale su Italiji ogromnu prostornu dobit, poglavito na Jadranu, uključujući praktički sve otoke osim Velog i Malog Drvenika, Čiova, Šolte i Brača.

Replika nadgrobne ploče Janka Vukovića-Podkapelskog, čiji se original 1991. našao u bečkom Vojnom muzeju

Krajem rata zbog raznih čimbenika, ali prije svega zbog uvjerenja kako će Njemačka i Austrija izgubiti rat, zbog logističkih problema, ali i različite nacionalne pripadnosti, dolazi do pobuna u austrougarskoj mornarici. Najbrojniji su nezadovoljnici bili među Hrvatima, a posebno je zabilježena pobuna u Boki Kotorskoj početkom veljače 1918. godine. Tijekom pobune poginula su dva mornara, a čitava je buna bila ugušena u samo dva dana. Od oko 1.200 uhićenih mornara, pred vojni sud je bilo izvedeno njih devedeset osam. U zatvoru je umrlo desetak mornara, četvorica su osuđena na smrt strijeljanjem, a ostali na dugogodišnje kazne zatvora (čije su izvršenje prekinuli nadolazeći događaji). Pred sam kraj rata, u Beču je i dalje tinjala nada kako bi se mogla očuvati monarhija, no Narodno vijeće SHS u Zagrebu je 29. listopada raskinulo s Bečom i Peštom. Dio brodova zatečenih u pulskoj luci prešao je pod vlast Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba. Za to vrijeme posljednji austrijski car Karl I. je 30. listopada potpisao i formalno rješenje da se Austrougarska mornarica preda Narodnom vijeću u Zagrebu, što je 31. listopada 1918. učinio tada novounaprijeđeni viceadmiral Miklós Horthy de Nagybánya. Talijanski diverzanti su ušli u pulsku luku i potopili bojni brod „Viribus Unitis“ s 250 mornara i zapovjednikom Jankom Vukovićem-Podkapelskim. Predaju Austrougarske mornarice Narodnom vijeću nikad nisu prihvatile sile Antante, koje su kao pobjednice na nju polagale pravo, a čemu idu u prilog i uvjeti o prihvaćanju primirja između Antante i Vrhovnog austrougarskog vojnog zapovjedništva od 29. listopada 1918. godine.

Pramac SMS Viribus Unitis, izložen kao talijanski ratni trofej u Venecijanskom arsenalu

Rat je završio potpunim uništenjem Austrougarske, a iz tog doba je za ove prostore značajna i Krfska deklaracija, politički akt Vlade Kraljevine Srbije i Jugoslavenskog odbora od 20. srpnja 1917. godine. Njome se pokušalo postaviti načelne temelje poratne zajedničke države Južnih Slavena. No, nakon Prvog svjetskog rata tek se na hrvatske prostore proširila Srbija, jedna od pobjedničkih država, bez obzira kako se kasnija skupna država zvala. Uspostavljen je privilegirani položaj jednog naroda, a Srpska pravoslavna crkva se sa svojom imperijalističkom ideologijom raširila i na nekadašnje autokefalne eparhije u Austrougarskoj, gdje je i danas čvrsto usidrena. Apsolutno nepoštivanje načela Krfske deklaracije od srpske strane, među ostalim, dovest će do pogubnih rezultata u Drugom svjetskom ratu. Jednako tako, i Italija je kraj rata itekako dobro iskoristila. iako nije izbila na granice predviđene Londonskim paktom iz travnja 1915. godine. Otvorena pitanja preostala nakon Pariške mirovne konferencije krenulo se rješavati u Rapallu sredinom studenog 1920. godine, na pregovorima Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Tzv. Rapalski ugovor potpisan je 12. studenog 1920. godine, a njime se uz zajednički nastup protiv moguće restauracije Habsburgovaca dogovorilo i niz teritorijalnih promjena na račun hrvatskog etničkog prostora. Italija je tu dobila sjeverni Jadran, otoke Lastovo i Sušac, te Zadar na kopnu. Tim je putem bila uspostavljena i neovisna Slobodna Država Rijeka, koju je nakon nasilne okupacije Rimskim sporazumom od 7. siječnja 1924. godine i formalno anektirala Italija.

Međuratno doba i Drugi svjetski rat

Danas sporni školski brod “Jadran” isporučen je 16. srpnja 1933. iz Njemačke u Kraljevinu Jugoslaviju

Nova država, nasljednica i Austrougarske, od njene moćne mornarice dobila je malo, skoro pa ništa – svega 20 torpiljarki. Iako simboličkog značaja, one su poslužile kao polazište za izgradnju ratne mornarice, koja je barem na raspolaganju imala stručan časnički i dočasnički kadar. Kvalitetnu mornaricu, po mjeri potreba za obranu Jadrana, nije uspjela izgraditi, prvenstveno zbog nedovoljnih financijskih sredstava, korupcije, te nepovjerenja u pretežito hrvatski kadar iz austrougarske mornarice. Dominantni srpski faktor nije shvaćao važnost mora, a prenaglašena kopnena orijentacija čitave države nije dala pravu šansu mornarici. Veća briga bila je kako pretežito hrvatske mornaričke kadrove iz austrougarske mornarice što prije zamijeniti srpskim, nego kako graditi brodove i pripremati obranu Jadranskoga mora. Nije se ni čuditi jer je za njih i njihove „đenerale“ more bilo samo slana voda, a poznato je kako takvu ni konji ne piju.

O potrebi izgradnje mornarice u knjizi „Naše more“ pisao je pokojni akademik Grga Novak, 1928. i 1932. godine:

„Stanje današnje naše obale nikako ne zadovoljava. Potrebno je da što prije pristupimo izgradnji pravog pomorskog obrambenog programa. Mi moramo našu obalu zaštititi. U tu svrhu nisu nam potrebne nikakve velike lađe koje i da hoćemo ne smijemo graditi, nego onakve koje su zgodne za zaštitu naše obale. Nama nije potreban onako velik broj tih lađa, kao npr. Italiji, jer nas najviše štiti naša izvanredna obala, pred kojom su se kao prirodan nasip natiskali otoci, iza kojih se mogu skloniti naše lađe… Nama je dakle potrebna u prvom redu jedna dobra i to najmodernija flota torpiljarki, malih krstaša, podmornica, minonosaca i borbenih čamaca, koji će svi, zagradivši naše kanale minama, stajati iza naših otoka i uvala kao budna straža da spriječe eventualnom neprijatelju pristup na našu obalu i naše otoke. Osim tog, potrebna nam je dobra flotila hidroaviona, ne samo za izviđanje, nego i za napad. Istovremeno moramo izgraditi i svoju ratnu luku i to tako da bude sposobna za obranu i sigurna zaštita našoj mornarici“.

No, srpski vlastodršci nisu se obazirali na vapaje intelektualaca i na ljude koji su znali što u ratu znači mornarica. Rat 1941. godine zatekao je mornaricu materijalno i moralno nespremnu, slabo obučenu s posadama i zapovjednicima nespremnim na krajnja odricanja. Praktički je bez ispaljenog metka predana Talijanima. Samo su dvije torpiljarke i podmornica „Nebojša“ isplovile na more i priključile se saveznicima, a dva poručnika bojnog broda su potopili razarač „Zagreb“ – žrtvujući vlastite živote. No, nije se čuditi pokazanoj nemoći i sramnoj kapitulaciji mornarice Kraljevske vojske Jugoslavije, kao ni države u cjelini. Hrvati su bili za federalizam, a Srbi za unitarizam, i to su ipak bila dva različita svijeta koje je bilo nemoguće dovesti u skladan život. Kraljevina Srbija – koristeći poziciju zemlje pobjednice u Prvom svjetskom ratu – činila je sve da kroz Kraljevinu Jugoslaviju u stvarnosti ostvari apsolutnu srpsku dominaciju. U svim tim okvirima nametnutim tiranijom mornarica je dijelila sudbinu društva i nije imala šanse za kvalitetan razvoj, a većina primorskog stanovništva nije je smatrala svojom mornaricom. Valja priznati da Kraljevina nije imala ni dovoljno vremena, jer za izgraditi osmišljenu mornaricu potrebno je ne manje od tridesetak godina. Uz sve nedaće, pogleda li se flotni materijal, bez velike dubinske analize moglo bi se zaključiti da je, pod pretpostavkom suradnje s obalom i otocima (obalna obrana), mornarica bila dobro izbalansirana i da je mogla puno jačim flotama zadati velike probleme.

Mornarica Kraljevine Jugoslavije

Glavninu flote Kraljevine Jugoslavije činila su četiri razarača od kojih su dva izgrađena u Splitu. Još jedan, razarač „Split“, gradio se također u Splitu. Rat ga je zatekao nedovršenim, pa su ga domoljubi potopili kako ne bi pao u ruke Talijanima. Pored razarača vrijedi istaknuti kako su u floti bile i četiri podmornice. Mornarica je imala flotu od ukupno 55 brodova različite namjene. Nije imala značajnije vježbovne aktivnost od završetka Prvog do početka Drugog svjetskog rata, kad se brzo rastrojila, zajedno s kapitulacijom države. U 2. svjetskom ratu, uz „pomoć“ fašističke Italije i nacističke Njemačke, formirana je NDH – koja je toliko bila samostalna da na svome moru nije smjela imati vlastitu mornaricu, čak ni na dijelu kojeg joj je fašistička Italija „velikodušno udijelila“. Vrijedi još jednom podsjetiti kako Hrvati ne bi bili Hrvati da su klonuli i svoje more prepustili tuđincu. Odmah je počeo otpor primorskog čovjeka, koji nije bio voljan pomiriti se s nepravdom. Potomci slavnih predaka s istočne obale Jadranskog mora pokazali su hrabrost, domišljatost i odlučnost u obrani svoga mora tijekom Drugog svjetskog rata. Na drvenim brodicama ribari i težaci osporavali su apsolutnu kontrolu moćnoj fašističkoj sili i na taj način počinje stvaranje mornarice druge Jugoslavije.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini