„Ljudima spavanje, ljubav,  pjevanje i igranje prije dosade nego rat“ (Homer)

Na početku, ima smisla dobro promisliti gdje početi razmatranje i gdje je na prostorima istočne obale Jadranskog mora nastala ratna mornarica s pravim i prepoznatljivim značajkama, i gdje su tu na povijesnom vremeplovu Hrvati.

Ilirski brod serilija iz kojeg je nastala starohrvatska Kondura

Pretpostavlja se da su ljudi prvi put naselili istočnu obalu Jadrana oko 20.000 godina prije nove ere. Tada su stanovnici te, sada naše obale stupili u pomorske veze s drugim krajevima Sredozemlja. U 5. stoljeću p.n.e. u Egiptu su građeni veliki brodovi sposobni za plovidbu između Egipta i Sirije, prevozeći libanonske cedrove za gradnju vladarskih grobnica u Egiptu (3.315-2.895. godine p.n.e.). Svakako nije bez razloga stvorena sirakuška imperija na Tirenskom, Jonskom i Jadranskom moru, a u vremenu od 4.100-367. godine p.n.e. Jadransko more je bila važna sastavnica starogrčkog svijeta. Prva dokumentirano utvrđena pomorska bitka na Jadranu vjerojatno je ona kod Peskare iz VIII. ili IX. stoljeća p.n.e. Prva datirana pomorska bitka na istočnom dijelu Jadrana bila je na Hvaru i akvatoriju Hvara 383. godine p.n.e. između brodovlja Sirakužanina Dionizija Starijeg (koji je došao pomoći grčkim doseljenicima) i ilirskog brodovlja. Sukobi na Jadranskom moru i pripadajućem mu kopnu nastavili su se za vrijeme Grka i Ilira, Ilira i Rimljana, u vrijeme Bizanta, Mlečana i hrvatskih knezova i kraljeva, između Mlečana i hrvatskih gradova, i kasnije, što ćemo prikazati u tekstovima što slijede.

Od dolaska Hrvata do 1102. godine

Bizantski car poslaniku Rimsko-njemačkog cara Otta I. Velikog (936.-973.): “Tvoj gospodar nema brodova, a ja sam moćan na moru i mogu, ako hoću, svojom flotom spaliti svaki grad koji tvome gospodaru pripada”

Hrvati su naseljavali ove prostore vjerojatno u V. i VI. stoljeću, a možda i ranije. U poslanici papa Grgur I. spominje da su Hrvati došli u današnju Istru 590. godine. Salona je porušena 614. godine u avarskoj provali na ove prostore. Nakon toga, Hrvati su pobijedili Avare i uspostavili svoju vlast. Najbolja potvrda ratničkih sposobnosti Hrvata je poziv cara Heraklija da mu pomognu istjerati Avare iz njegove države južno od Dunava. Hrvati su se brzo „sljubili“ s morem, te su mudro i znalački koristili pomorska znanja starosjedilaca, naslonivši svoju brodogradnju na ilirska dostignuća. O pomorskom umijeću Hrvata svjedoči langobardski povjesničar Pavao Đakon (Paulus Diaconus) zapisavši 642. godine – „Slaveni (Hrvati, op.a.) došavši s mnoštvom brodova nedaleko od grada Sipontea podigli su svoj tabor, kojeg su okružili skrivenim jamama“.

Saracenska flota oko 820. prema rukopisu Ivana Skilicesa

Polovicom IX. stoljeća na istočnoj obali jaku mornaricu imali su Hrvati i Neretljani. Saraceni su već dugo bili u ovim prostorima. Vladali su Barijem, a s morske strane ugrožavali su i Rim. Postali su moćni i opasni za kršćanski svijet, pa su za oslobađanje Barija sklopili sporazum bizantski car Bazilije I. Makedonac i zapadni car Ludovik I Pobožni. Temeljem sporazuma, bizantska flota od oko 400 brodova je pod zapovijedanjem drungara (admirala) Niketasa Orifasa (Νικήτας ὁ Ὀρύφας) doplovila pod Bari. Zaključili su da Ludovik nema dovoljno vojske (trupa) pa napustili područje i s flotom se vratili nazad. Caru Ludoviku je bilo od velike važnosti osloboditi Bari pa je, pozivajući se na ugovor iz 812. godine, pozvao Hrvate da mu pošalju svoju mornaricu. Zajedničkim djelovanjem Ludovikove vojske i hrvatske mornarice oslobođen je Bari, a Saraceni su protjerani. Dok je Domagojeva flota proganjala Saracene, Orifas je uplovio u neretljansko područje te Neretljane prisilio da priznaju bizantsku carsku vlast. Istovremeno je opljačkao hrvatske krajeve, vjerojatno kao osvetu jer su Hrvati pomogli Ludoviku i njega u praksi učinili suvišnim. Car Ludovik je protestirao kod cara Bazilija protiv podlosti Orifasa, pa između ostaloga piše „… to je izvedeno u odsutnosti hrvatskog brodovlja. Da su Hrvati slutili da će do toga napada doći, ne bi im se to dogodilo jer bi ostali kod kuće i spriječili takvu pljačku“. Iz pisma cara Ludovika je jasno kako su Hrvati u to vrijeme imali mornaricu koja je bila u stanju spriječiti napad i samog Orifasa, vrhovnog admirala Bizanta. Hrvatska mornarica bila je ne samo brojna, nego je i tipovima brodova, opremom te jačinom odgovarala bizantskim brodovima.

Starohrvatski brod Kondura

Bizantinci nikada nisu Hrvatima oprostili savezništvo s Ludovikom pa su nastavili pljačkati hrvatske krajeve uz pomoć i nagovor mletačkih saveznika. Domagoj se nakon pobjede nad Saracenima vratio u domovinu sa znatno oslabljenom mornaricom pa osveta Hrvata Mlečanima počinje 872. godine. Zbog toga su Mlečani kneza Domagoja nazivali „najgori slavenski vojvoda“, i sam ga je papa Ivan VIII. na nagovor Mlečana, nazvavši ga „slavnim knezom“, upozorio da spriječi neretljanske gusare u napadanju kršćana. Kao i u svim bitkama, tako i u bitkama Hrvata i Mlečana, bilo je s obje strane i pobjeda i poraza. Ipak, za vrijeme kneza Domagoja, Hrvati i Neretljani su vladali istočnom obalom Jadranskog mora, sve do njegove smrti 876. godine. Nakon smrti kneza Domagoja na prijestolje je došao Zdeslav (877.-879.), koji više nije priznavao vrhovnu vlast zapadnog cara, već bizantskog cara Bazilija I.  Pod utjecajem Bizanta dolazi do sporazuma i mira između Hrvata i Venecije. To se smatra obnavljanjem mira iz 866. godine, a koji je prekinut 871. pljačkom neretljanskih i hrvatskih krajeva. Venecija se obvezala Hrvatima plaćati stalni godišnji danak (pristojbu) za slobodu plovidbe Jadranskim morem, a za uzvrat hrvatski knez Zdeslav i njegovi podanici nisu napadali mletačke brodove. Nakon ustanka protiv bizantske strane i ubojstva Zdeslava, na prijestolje je došao Branimir, kojem je osnova bio ugovor iz 812. godine, a to je značilo ponovno vraćanje Hrvatske na Zapad, što je imalo dalekosežne posljedice. Branimir je održavao prijateljske veze i s Bizantom i s papom, a što je za njegovo vrijeme i vrijeme njegovih nasljednika Hrvatskoj omogućilo miran razvoj. Snažnu i uređenu hrvatsku državu opisuje car Konstantin Porfirogenet (912.-959.), a napose njenu pomorsku i kopnenu snagu. Car Porfirogent kaže: „Ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat protiv bilo koga, osim ako netko njih ne napadne, nego s ovakvim lađama idu hrvatski trgovci u luke, ploveći od mjesta do mjesta po neretljanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu i sve do Venecije… Krštena Hrvatska može dići šezdeset tisuća konjanika, stotinu tisuća pješaka, osamdeset sagena i stotinu kondura“.

Pečat kralja Petra Krešimira IV.

Dulje razdoblje na Jadranskom moru nije bilo sukoba, a Venecija je plaćala naknadu za slobodnu plovidbu hrvatskim morem. Kada nema vanjskog neprijatelja – počinju unutarnje trzavice i borba za vlast. U dinastičkim borbama ubijen je kralj Miroslav (949. godine), pa je došlo do velikog slabljenja hrvatske mornarice i hrvatske države. Nakon što su Hrvati za kralja priznali Držislava ponovno su podigli snagu Hrvatske i uspostavio se mir na moru. Kada je mletački dužd postao Pietro II. Orseolo počinju problemi na Jadranu jer on više nije želio plaćati danak za slobodu plovidbe, a istovremeno je sklapao rodbinske veze i trgovačke ugovore s Njemačko-rimskim carstvom i Bizantom, koje koristi protiv Hrvatske. U to vrijeme umro je hrvatski kralj Držislav, a zbog naslijeđa kraljevstvo je ponovo došlo u teškoće. Nakon smrti dužda Pietra II Orseola (1009.) Hrvatska ponovo jača, posebice nakon 1054. godine kada na hrvatsko prijestolje stupa Petar Krešimir IV. Baš je on dalmatinske gradove, koji su već u mnogome pohrvaćeni, pripojio Hrvatskoj pa nosi titulu „Kralj Hrvata i Dalmatinaca“.On je bio neprikosnoveni gospodar Jadrana, pa je u jednoj ispravi koju je izdao gradu Ninu Jadransko more nazvao „naše more – mare nostrum“. Kralj Petar Krešimir IV. reče kako je „… svemogući Bog proširio hrvatske državne granice na kopnu i na moru“ („… quia Deus omnipotens terra mariquenostrum prolongavit regnum“), i da u prisutnosti svoga sjajnog dvora daruje samostanu sv. Krisogona (Krševana) u Zadru „naš vlastiti otok u našem dalmatinskom moru, koji se otok zove Maun“ („nostram propriam insulam i nostro Dalmatico mari sitam quae vocatur Mauni“). Kralj Dmitar Zvonimir održao je snažnom i Hrvatsku i njenu flotu. Bio je u savezu s Normanima i u vazalnom odnosu prema papi Grguru VII. U ovome su razdoblju bile vrlo važne pomorske bitke između normansko-hrvatske s jedne, i bizantsko-mletačke flote s druge strane, sve do 1085. i pomorske bitke kod Valone.

Papa Nikola II potvrđuje kao vojvodu Roberta Guiscarda

Koliko su Normani cijenili hrvatsko brodovlje i njihove posade pokazuje odabir Roberta Guiscarda (normanskog istraživača i osvajača) dvanaest hrvatskih brodova za svoju i pratnju svoje žene, između normanskih i hrvatskih brodova. Hrvatski brodovi su se po svim karakteristikama mogli mjeriti s najboljim, pa i najvećim brodovima bizantske i mletačke flote. Hrvatska država imala je razvijenu brodogradnju pa je svoje brodove sama gradila i sama održavala. Nakon pomorske bitke kod Sesene umro je Robert Guiscard, a njegov sin se s flotom povukao iz Jadrana te otplovio u svoju pravu domovinu. Hrvati su izgubili saveznika, ali je i daljnja flota kralja Zvonimira bila vrlo jaka i Mlečani se nisu usudili uzeti dalmatinske gradove, iako su ih dobili od Bizanta. Sa sigurnošću možemo tvrditi da je za vrijeme kralja Zvonimira Hrvatska imala svoju državnu mornaricu koja se sastojala od velikih brodova, kao što su dromone, helandije, galije i troveslice, da su se ti brodovi gradili u hrvatskim brodogradilištima. Ratnim brodovima su zapovijedali iskusni, odlučni i izvrsni zapovjednici, vješti u pomorskim bitkama. Potkrijepu takvoj tvrdnji nalazimo u činjenici kako su Hrvati s  Normanima potukli bizantsku mornaricu koja je  imala dugu tradiciju i visoku pomorsku naobrazbu, kao i mletačku, koja se izdizala, dosežući sve veće pomorsko umijeće.Veliki problemi za hrvatsko kraljevstvo nastupaju nakon smrti kralja Zvonimira, pa su 1091. godine dalmatinski gradovi ponovo pod Bizantom. Gdje i kako je nestala velika državna mornarica je nepoznanica jer se više ne spominje, dok se mornarice dalmatinskih gradova spominju i nakon 1097. godine.

Poznato je kakva je sudbina zadesila Hrvatsku 1102. godine, nakon poraza na Gvozdu (Petrovoj gori). Iz ovog sjajnog razdoblja Hrvata i njihove uređene države može se potvrditi izreka – „najbolja strategija je uvijek biti vrlo jak“, kao što je u svom kapitalnom djelu „O ratu“ napisao  Carl von Klausewitz.

Utakmica Mađara i Venecije

Starohrvatski brod Sagena

Nakon poraza zadnjeg hrvatskog kralja iz hrvatskog naroda, Petra Svačića na Gvozdu, hrvatski krajevi velikim dijelom dolaze pod utjecaj Arpadovića uz svesrdnu pomoć kraljice nenarodne krvi, ali i već tradicionalne nesloge hrvatskih velikaša. Dolaskom stranca na hrvatsko prijestolje nestaje osjećaja za važnost Jadranskog mora. Država naslonjena na Jadransko more postala je puno veća, a mornarica je praktički nestala. Upravo u činjenici da je tuđinac vladao Hrvatskom i Dalmacijom krije se istina o nestanku moćne hrvatske mornarice iz vremena Kralja Zvonimira. Venecija naglo jača i zadaje si glavni cilj – zagospodariti objema obalama Jadranskog mora. Prema broju nasrtaja može se zaključiti kako joj je najveći trn u oku bio Zadar.

Križarska opsada Zadra 1202. godine (Andrea Vicentino)

Već 1115. godine – nakon dopuštenja Bizanta – Venecija je zauzela Zadar, a nakon toga, u ponovljenom pohodu, zauzela je i ostale dalmatinske gradove. U to vrijeme Zadar je većinski hrvatski grad, koji se 1183. pobunio protiv venecijanske vlasti. Zabilježeno je osam napada mletačke flote na njega. Nakon pobjede zadarske mornarice kod Puntamike 14. svibnja 1190. godine, Venecija je ponovo sklopila primirje s Belom III. No, Enrico Dondolo, najveći mletački dužd u povijesti, znajući što Zadar znači za položaj Venecije, pokušao ga je zauzeti već 1194. godine, ali nije uspio. Kroničar je zapisao da se nakon toga više nije potpisivao kao „dux Dalmatiae“ nego samo kao „dux Venetiae atque Croatiae“, što ga je podsjećalo kako mora osvojiti Zadar i ponovo dobiti naziv „dux Dalmatiae“ – jer je „Zadar u slavenskoj zemlji, jedan od najutvrđenijih gradova na svijetu, a kojeg mu je ‘oteo’ ugarski kralj“. Dondolo je iskoristio pohode križara u Svetu zemlju kako bi zajedno ne osvojili već razorili Zadar, grad koji je tada pod zaštitom pape i sina Bele III., hrvatsko-ugarskog kralja Emerika. Razoreni  Zadar predao se 24. studenog 1202. godine. Od XIII. stoljeća Jadransko more počelo se nazivati „Mletačkim (Venecijanskim) zaljevom“.

Ludovik I. Anžuvinac (Chronicon Pictum, oko 1360.)

Hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinac (1326.-1382.) želio je slomiti Veneciju na kopnu i moru, te vratiti Dalmaciju koju je Venecija oduzela njegovu ocu. Međutim, njegova država, iako velika (od Baltika do Jadrana i od Bugarske do Alpa) nikad nije bila velika pomorska sila. Vratio je Dalmaciju, ali nije uspio slomiti mletačku prevlast na Jadranu. Imao je vrhunske i kroz povijest dokazane pomorce, poglavito u hrvatskim krajevima, ali je za snažnu mornaricu, koja bi bila u stanju poraziti Veneciju na moru i preuzeti pomorsku prevlast, uvijek nedostajalo financijskih sredstava (čini li vam se to odnekud poznato?!). Nasuprot tome, Venecija je svu svoju gospodarsku moć zasnivala na snažnoj mornarici, pa je sva raspoloživa sredstva koristila za izgradnju goleme ratne mornarice koju je uvijek smatrala svojom obranom i avangardom u stjecanju novih trgovačkih putova i gomilanju bogatstva. Kad je Ludovik I. Anžuvinac dobio Zadar početkom 1358. godine, prije nego je s Venecijom sklopio mir, imenovao je zadarskog plemića Jakova de Cessana za admirala. U jednoj ispravi od 10. veljače 1358. godine spominje se „Jakov de Cessano, vitez našeg dvora, naš pomorski admiral i knez Hvara i Brača“ („Jacobus de Cessano, aulea nostrae miles, amiratus noster maritimus, ac comes insularum, nostrarumFarae et Bratiae“). Admiral Jakov Cessano bio je i knez Hvara te Brača (kasnije još i Korčule), i na taj način je u rukama kraljeva admirala bio centar starog neretljanskog pomorstva i srednje-dalmatinskih otoka. Ludovik je vladao cijelom istočnom obalom Jadrana od Kvarnera do Drača i apulijskom obalom, koja je pripadala napuljskome kraljevstvu, pa nije bilo racionalnog razlog neizgradnje jake ratne mornarice. Jedini shvatljivi razlog je u činjenici  da on i njegovi vlastodršci nisu imali izgrađen osjećaj za more i nikad nisu shvatili važnost mora i mornarice. U konačnici, neizgradnja ratne mornarice imala je poražavajuće učinke na njegovu pomorsku, i ne samo pomorsku politiku.

Krajem XIV. stoljeća ponovno se javlja gusarenje na istočnoj obali Jadrana. Naima, dok je Hrvatska bila jaka i na kopnu i na moru, njeni kraljevi su držali pod nadzorom gusare istočne obale Jadrana, ali nakon njenog rastrojstva ponovno se probudilo gusarstvo – najjače u Omišu. Povijesno su ti gusari poznati kao Omišani ili Kačići. Bili su „pravi gospodari“ srednjeg Jadrana. Kako bi sačuvala pomorsku prevlast, Venecija je svojoj mornarici davala najveću važnost i poklanjala joj izuzetno veliku pažnju. Ugovorima s dalmatinskim gradovima osiguravala joj je operacijsku osnovicu. Građeni su veliki i moderni arsenali za gradnju i održavanje brodova. Za zapovjednika mornarice u miru najprije se udomaćio naziv „kapetan kulfa“ („capetanues culphi“) i njemu je pripadala zaštita mletačkih interesa na cijelom Jadran. Zadaća mu je bila paziti na pojavu gusara, te ako se pojave – progoniti ih bez milosti. Također mu je bila zadaća paziti na ulaz u Jadran, kako se u njemu ne bi pojavili strani ratni brodovi bez znanja Venecije. Kapetan kulfa je stalno krstario uzduž istarske i dalmatinske obale, ali je s dijelom flote isplovljavao i van Jadrana. Bio je strah za dalmatinske gradove. U kolovozu 1345. godine javlja se titula „kapetan mora“ („capitaneus maris“), a osoba s tom titulom zapovijeda i flotom koja blokira Zadar. Kasnije se ta titula ustalila pod nazivom „generalni kapetan mora“, ali ostaje i „kapetan kulfa“. Pri tome, generalni kapetan mora vodi velike pomorske ekspedicije protiv turske flote u turskim krajevima, a kapetan kulfa odgovara za Jadransko more do Otrantskih vrata.

Kako bi povećala svoju pomorsku moć Venecija izgrađuje infrastrukturu i određuje luke za prikupljanje pomorskih snaga. Na mletačkim galijama služili su mornari, plaćenici, ali i pomorske čete (u današnje vrijeme to bi bili marinci). Vodila se briga o svakom detalju koji bi mogao utjecati na moć njihove mornarice, pa i o nacionalnom sastavu. To zorno pokazuje odredba iz 1335. godine, o pripremi opreme galija za obranu Jadranskog mora i za saveznu mornaricu protiv Turaka, a u kojoj je izrijekom naloženo da na tim brodovima ne smije biti drugih mornara osim Hrvata, jer se oni rado ne druže s mornarima drugih narodnosti (Grga Novak, „Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća“). Venecija je pazila da joj kopnena vojska bude jaka, ali je uvijek, kao izrazita pomorska sila, svoju glavnu brigu posvećivala mornarici. Zadaća kopnene vojske bila je pomagati mornarici u ekspedicijama na primorske gradove. Vlada je neprestano preporučivala vojnim odborima, koji su se bavili opsadom gradova, da budno paze na očuvanje pomorskih četa, te da ih koriste samo u najnužnijim slučajevima i što rjeđe iskrcavaju za kopnene operacije. Za vrijeme Zadarskog rata 1346. godine vlada je naložila vojnom odboru kod Zadra – „ako slučajno dođu đenovske galije, na njih junački navaliti, ali se ne udaljavati daleko od kraja, kako vojska na kopnu ne bi izgubila odvažnost i snagu“. Ukratko, u mornaricu se uzdala vlast i cijela država, a od nje je pobjedu očekivala i kopnena vojska.

Venecijanski arsenal je tijekom više stoljeća bio najveći industrijski pogon u Europi (na slici oko 1797. godine)

Mornarica je bdjela nad kopnenim operacijama, a arsenali su zauzimali značajno mjesto u Republici – oni su bili i brodogradilišta i remontni zavodi. Veliki broj ih je bio i na istočnoj obali Jadranskog mora. Upravo sagledavanje pomorske moći u njenoj punini omogućilo je Veneciji postati i dugo opstati velikom pomorskom silom, i za svoje potrebe kontrolirati Jadransko mora.

Kraj Venecije

Poredak snaga u bitci kod Lepanta 1571. (freska u Vatikanu)

Poslije višestoljetnog venecijanskog gospodstva na moru i njene pomorske prevlasti na Jadranu, Levantu i Egejskom moru na sceni se pojavljuje moćna osmanska mornarica. Za vrijeme sultana Sulejmana Veličanstvenog zapovjednik moćne osmanske flote bio je kapudan-paša Hajredin (Khair-ed-din) zvani Barbarossa. U to vrijeme osmansku vojsku i unutarnju politiku vodio je Mehmed paša Sokolović. Najpoznatija pomorska bitka tog vremena između kršćana i Osmanlija bila je on kod Lepanta, 7. listopada 1571. godine. Na strani Venecije bio je cijeli kršćanski svijet, na čelu s papom Piom V. i španjolskim kraljem Filipom II. Kršćanski svijet se ujedinio kako bi ponovno ovladao Sredozemnim morem, ili bolje rečeno – spasio Europu od nasilnog prodora Islama morskim putem. U Lepantskoj pomorskoj bici sudjelovalo je i osam hrvatskih galija. Hrvatski gradovi dali su svoje galije ne samo kao obvezu prema Veneciji, nego i kao izraz potrebe te bojazni za vlastiti vjerski opstanak. Bitka kod Lepanta bila je velika pobjeda Svete lige i kraj turske prevlasti na moru. Gubici, ljudski i materijalni, bili su iznimni – smatra se da su ukupni gubici bili između 35.000 i 40.000 ljudi. Kršćani su zarobili i spasili 15.500 robova veslača, od čega 12.000 kršćana. Povijesna je činjenica kako je ovo bio posljednji veliki bljesak venecijanske moći. Mir je sklopljen, ali je Cipar izgubljen, i to je bio početak njenog pada. Iako je Veneciji opadala pomorska moć, i dalje je bila gospodarica Jadranskog mora.

Uskočki napad na mletački brod ispred Senja (XVI. st., Vatikanska knjižnica)

Hrvati ne bi bili Hrvati da su se s takvim stanje pomirili. Nova prijetnja za Veneciju bili su senjski uskoci. Uskoci su se nemilosrdno, hrabro i odlučno borili protiv venecijanske vlasti i njihovih doušnika, pa je bila opće poznata izreka „Bog vas čuvao senjske (uskočke) ruke“ („Iddio vi guardi delle manidei Segnani“). Venecija je držala kako Talijani nisu dorasli za borbu protiv uskoka, a Hrvatima nije vjerovala, pa je za borbu protiv uskoka unajmila Arbanase, koji u svireposti nisu imali sebi ravnog. Uskoci – hrabri, neustrašivi i nemilosrdni gusari – borili su se protiv mletačkih interesa, ali i protiv njihovih krvoločnih sluga Arbanasa. Venecija je problem uskoka podigla na međunarodnu razinu, pa im je mir sklopljen u  Parizu 1617. godine presudio. Bili su izdani od onih za čije su se interese borili i Veneciji osporavali prevlast na moru i istočnoj obali Jadrana. Po tko zna koji put se pokazalo da tuđinac vodi računa samo o svojim  interesima, i kako je interes jedina nepromjenjiva kategorija u međudržavnim odnosima (pametnima dosta). U veljači 1618. godine u Senj je ušla njemačka posada. Nakon 80 godina uskoci su bili prisiljeni napustiti more. Slomljeni, ali ne i pokoreni, mnogi su izginuli u borbi pokazujući svijetu nesavladivu snagu Hrvata. Iako se Venecija smatrala gospodaricom Jadrana – u stvarnosti to nije bila, jer na njemu su uskoci protiv njene volje i protiv njene velike flote slobodno plovili. Neustrašivi, gordi i drski, pokazaše koliko vrijedi na hrvatskom moru pojedinac, mornar i ribar koji se ne boji ni najbjesnije bure, domoljub i ratnik koji sve daje za slobodu i domovinu. Mirom u Campoformiju 1797. godine Venecija je kao država prestala postojati. Teritorij koji je imala na Jadranskom moru, grad Venecija s primorjem do granice s Austrijom na sjeveru, Istru i Dalmaciju sa svim otocima dobila je Austrija, zajedno s preostalom mletačkom flotom i izvrsnim mletačkim arsenalima.

Ako promotrimo šire vremensko razdoblje na Jadranu, pretežita prevlast bila je na istočnoj obali koja svojim oblikom dominira Jadranskim morem, u odnosu na zapadnu obalu. Prema nekim procjenama, ilirska dominacija na Jadranu trajala je oko 2.000 godina, a zamijenila ju je rimska u trajanju od 600 godina. Koristeći geostrateški položaj istočne obale Hrvati i Neretljani vladali su Jadranom dok ih dinastičke borbe nisu koštale države. Pali su pod vlast tuđinca, pod vlast vladara tuđe krvi, a mađarski i austrijski vlastodršci zaokupljeni kontinentalnim shvaćanjima države nisu imali razumijevanja za hrvatsko more. Da bi se vidjelo koliko su cijenili more, dovoljno se podsjetiti da je Venecija otpor Omišana i Kačića uspjela slomiti 1409. godine, kupivši Dalmaciju od Ladislava Napuljskog, i tako je postala gospodaricom Jadrana.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini