Današnja ukupno 9. sjednica saborskog Odbora za obranu u tekućem sazivu trebala je biti jedna od onih uobičajeno dosadnih, tijekom koje se u nepunih 15-ak minuta obrazloži angažman OS RH u misijama i operacijama NATO-saveza, EU i UN-a u 2018. godini – sve bez puno pitanja ili suštinskih novosti. Sve je i izgledalo da će tako i biti, dok državni tajnik u MORH-u Tomislav Ivić, nakon jedne rečenice o povećanju sudjelovanja OS RH u operaciji „Resolute Support“ u Afganistanu, nije neočekivano najavio promjenu jedne nedavno usvojene Vladine odluke.
„Svakako treba ovdje reći i to da će Vlada RH uputiti amandman u Hrvatski sabor gdje će tražiti povlačenje odluke za misiju u Libanonu. Vidjeli ste u prijedlogu da je traženo odobrenje, odnosno odluka Hrvatskog sabora za misiju u Libanonu do 70 pripadnika OS RH. Ta misija se trebala odvijati u suradnji s Talijanskom Republikom, međutim zbog pogoršanja sigurnosne situacije u Libanonu – vjerujem da ste svi to pratili, ostavke libanonskog premijera i moguće eskalacije na tom području – donesena je odluka da se i Saboru predlaže povlačenje ove točke iz procedure, odnosno odustajanje od sudjelovanja u ovoj misiji iz sigurnosnih razloga zbog moguće ugroze, je li tako, pripadnika OS koji bi sudjelovali u toj operaciji. Iz ovoga je vidljivo, je li tako, da je sigurnost pripadnika OS na prvom mjestu“.
Iz ovog Ivićevog izlaganja moglo bi se zaključiti da su Vlada i Ministarstvo obrane odustali ne samo od povećanja broja hrvatskih vojnika u misiji UNIFIL u Libanonu, već i da će povući i dosadašnju odluku o sudjelovanje s najviše 5 pripadnika OS RH, te time u potpunosti napustiti sudjelovanje u ovoj operaciji. No kako je Ivić sklon brkanju pojmova, treba ipak pričekati Vladin amandman s točnim objašnjenjem budućeg (ne)angažmana OS RH u UN-operaciji u Libanonu. Na izričito pitanje Željke Antunović, vanjske članice saborskog Odbora za obranu, da li je to definitvna odluka da se ne ide u Libanon, Ivić je kratko odgovorio: „Za sada da. Vidjet ćemo, pratiti ćemo, naravno, situaciju i sukladno tome postupiti“.
Zanimljivo je da se pogoršanje sigurnosnih okolnosti nije primijetilo prije samo dva tjedna, kada je Vlada predložila povećanje broja hrvatskih vojnika u UNIFIL-u, već je tada konstatirano da se „operacija UNIFIL odvija u strateški vrlo značajnom području koje predstavlja jedno od dominantnih kriznih žarišta u svijetu“, zbog čega je povećanje angažmana OS RH u toj operaciji „važan doprinos naporima međunarodne zajednice“. Potpunim izostankom obnove parlamentarnog ovlaštenja za sudjelovanje OS RH u misiji UNIFIL ne samo da bi se izbjeglo „moguće ugroze“, već bi Hrvatska ujedno izgubila i detaljniji uvid u tamošnju situaciju kojeg daje dosadašnje simboličko djelovanje u Libanonu. Budući da bi to bila ozbiljna vojno-obavještajna šteta, treba se nadati da se tu zapravo odustaje samo od povećanja tamošnjeg hrvatskog sudjelovanja, uz izbjegavanje potpunog povlačenja iz ove UN aktivnosti. No, takav razvoj situacije ipak traži dodatne korake i u saborskome smjeru, o kojima nije bilo ni riječi na današnjem sastanku Odbora za obranu.
Za potrebe jačeg angažmana RH u UNIFIL-u, MORH i OS RH od Vlade SAD-a dobili su početkom ovog mjeseca jedan kopač-utovarivač i 2 teretna motorna vozila u vrijednosti od 462.000 USD. Tada je iz Ministarstva obrane rečeno da je ta donacija prvi dio od ukupno 3,5 milijuna USD odobrenih kao potpora SAD-a hrvatskom doprinosu UN-snagama za misiju u Libanonu. Malo je vjerojatno da će MORH tu opremu morati vratiti, no ova je epizoda, ako ništa drugo, dobar prikaz problema u analitičkoj pripremi hrvatskog mirovnog djelovanja u Libanonu i tom dijelu svijeta uopće – gdje je ponešto napetija sigurnosna situacija u Libanonu postala razlogom hrvatskog povlačenje iz netom najavljene misije, dok taj isti razlog u Afganistanu ima posve suprotan učinak, i postaje motivom jačanja kontingenta OS RH u opasnom okolišu.
Libanon u krizi
Napomenimo za kraj ukratko i ponešto o okolnostima koje su MORH potakle da već javno predstavljenu odluku o slanju dodatnih snaga OS RH u Libanon tako naglo preokrene. Naime, nije sporno kako je Libanon politički nestabilna država okovana tvrdom državnom infrastrukturom. Riječ je o državnome sustavu nastalom 1943. i modificiranom 1989. godine, u kojem se od početka vrh države dijeli među glavnim vjerskim skupinama. Tako kršćani Maroniti imaju predsjednika, sunitski muslimani premijera, a šijitski muslimani predsjednika parlamenta. Ovaj politički vrtuljak ponešto podsjeća na susjednu Bosnu i Hercegovinu, koja s Libanonom dijeli i teškoće provođenja popisa stanovništva, kao i povremene krize formiranja te djelovanja središnje vlasti u državi.
Vođa Hezbollaha Hasan Nasrallah i Michel Aoun po sklapanju sporazuma 6. veljače 2006. godine
Napomenimo i da posljednjih desetljeća u Libanonu ustrajno jača ukupna frakcija šijitskih muslimana, čiji je međunarodno najvidljiviji izdanak pokret Hezbollah, organizacija koja ozbiljno sudjeluje u vlasti Libanona, održava najveću preostalu oružanu miliciju u državi, te vojno djeluje u Siriji i na granici sa susjednim Izraelom. Snaga libanonskih šijita posebno je vidljiva od 2006. godine, od kada su uspjeli postići i političku suradnju s dijelom libanonskih kršćana – što je na vlast opet izdiglo veterana tamošnjih vojno-političkih igara, Michela Aouna. Upravo je zato i uspon Aouna na mjesto predsjednika Libanona 31. listopada 2016. godine bio tumačen velikom političkom pobjedom libanonskih šijita (a onda posredno i njihovog sponzora, države Iran). Spomenuti je izbor okončao dvoje godine upražnjenog predsjedničkog mjesta, gdje se praznina loše nadopunjavala s izostankom parlamentarnih izbora (koji su trebali biti u ljeti 2013. ali se nisu dogodili, što i nije posebno čudno za Libanon). Kako su godine bez predsjednika države uvelike bile posljedica političke blokade sustava od libanonskih sunita, nije čudo da je izbor predsjednika u stopu pratio i izbor novog premijera – gdje se na tu sunitsku izvršnu poziciju 18. prosinca 2016. vratio Saad Hariri, premijer između 2009. i 2011. godine, te politički štićenik Saudijske Arabije. Ovom političkom mijenom u listopadu i prosincu prošle godine u Libanonu je lokalno potvrđen odnos etničkih i vjerskih manjina, ali je ujedno ocrtan i utjecaj Irana te Saudijske Arabije na tamošnja događanja.
Mohammad bin Salman Al Saud
Imajući u vidu stanje na bojištima u Siriji – gdje od osvajanja Aleppa krajem prosinca 2016. neprekidno jača režim u Damasku i njegovi regionalni saveznici – ne čudi ni da su i u Libanonu praktično ojačale snage koje su u susjednoj državi vojno ispale pobjednicima. No problem je kada se taj razvoj situacije kombinira sa smjenama u nasljednom redu same Saudijske Arabije – gdje je od 23. siječnja 2015. na vlasti kralj Salman bin Abdulaziz Al Saud, nositelj promjena. On je, odmah po dolasku na vlast, svog tada tridesetgodišnjeg sina Mohammada bin Salman bin Abdulaziz Al Sauda postavio za ministra obrane, da bi ga 21. lipnja ove godine postavio i na mjesto prvog prijestolonasljednika Saudijske Arabije. Uspon ovog mladog čovjeka mnogi vežu uz dinamičnu politiku Saudijske Arabije posljednjih godina, koja uvelike sadrži i element neprestane konfrontacije s Iranom, tradicionalnom državom takmacem s druge strane Perzijskoga zaljeva. Upravo je to interni politički element u Saudijskoj Arabiji koji spaja podršku radikalnim sunitskim elementima u Siriji i Iraku, neuspješnu vojnu intervenciju u Jemenu (od ožujka 2015.), aktualnu blokadu Katara (od lipnja ove godine), s posljednjim zaoštravanjima ionako napete političke situacije u Libanonu. No, o čemu se tu radi?
Kriza ili farsa?
Finale aktualnih političkih previranja u Libanonu započelo je 4. studenog kada je premijer Saad Hariri tijekom posjeta Saudijskoj Arabiji (gdje je živio i radio do smrti oca Rafika 2005. godine) objavio da podnosi ostavku na premijersko mjesto, i to zbog navodnih prijetnji svome životu. Ove su izjave u Libanonu protumačene drugačije, a čelnik Hezbolahha Hassan Nasrallah čak je krenuo spekulirati da je mladi Hariri možda i talac u Rijadu. Navodno bivši premijer takve je ideje opovrgnuo 12 studenog, najavivši povratak u domovinu unutar dan ili dva, do čega onda nije došlo – izazvavši u Libanonu val podrške Haririju osobno, ali i val neprijateljstva prema Sudijskoj Arabiji koju se optužilo za miješanje u lokalne odnose moći. No, umjesto rata Libanona (posebno njegova šijitskog dijela) sa Saudijskom Arabijom (i sunitima Libanona), dogodila se samo međunarodna turneja libanonskog premijera u ostavci, tijekom koje je Hariri 18. studenog sa svim službenim počastima bio dočekan i u Parizu. Čitava je situacija tu već počela nalikovati periodičkim krizama u nama susjednoj Bosni i Hercegovini, a rasplet ove situacije desio se baš danas – na sam dan kada je Odbor za obranu Hrvatskoga sabora bio obaviješten o tome kako MORH misli reagirati na stanje o Libanonu.
Libanonski državni vrh na današnjoj proslavi Dana neovisnosti
Konačno, u skladu s najavama danim iz libanonskih izvora tijekom posljednjih dana, jučer kasno navečer Saad Hariri je pristigao natrag kući, u Beirut. Nakon današnjeg sastanka s predsjednikom Aounom pala je i objava povlačenja sporne ostavke: “Danas, ja sam predao svoju ostavku predsjedniku, koji je ustrajao da se toga suzdržim, ne bi li vodili dijalog o njenim razlozima te njenim političkim podlogama… i ja sam to prihvatio“. Sve je bilo obavljeno u svjetlu današnje proslave 74. godišnjice neovisnosti Libanona, praćene vojnom paradom te službenim polaganjima vijenaca na spomenike palima u građanskome ratu uz prigodne topničke plotune. Za razliku od izjava od prije gotovo tri tjedna u Rijadu, aktualna obraćanja javnosti Saada Haririja više ne sadrže prozivanja Irana ili Hezbollaha, već samo pozive na razgovore, partnerstvo i zajedničke nacionalne interese raznih strana u Libanonu.
Od nedavnih promišljanja rata ili saudijske blokade Libanona (u stilu blokade Katara, koja bi lako obustavila barem slanje kući oko 8 milijardi USD koliko zaradi oko 400.000 Libanonaca na radu u Saudijskoj Arabiji) izgleda da je ostalo vrlo malo. U tom svjetlu i međunarodni promatrači generalno stanje u Libanonu nakon par tjedana napetosti polagano kreću knjižiti kao operativni poraz agresivne saudijske politike na Mediteranu. No, možda je baš hrvatsko Ministarstvo obrane tu bolje obaviješteno, pa se sigurnosna situacija ipak nastavi zaoštravati. Tko zna, možda… ili se jednostavno kasni s procjenama i na situaciju u Libanonu ne gleda dovoljno duboko.
