Nakon što smo u prvom nastavku ukratko obrazložili tipove i upotrebu podmornica u suvremenim mornaricama svijeta, vrijeme je da se vratimo u Lijepu našu.

Ako sve ono ranije rečeno pomno, objektivno i racionalno analiziramo, valjda ćemo shvatiti što smo propustili i ako je moguće – a moguće je – pokušamo vratiti izgubljene sposobnosti. Postoje još neki koji uz jasnu viziju znaju što znači imati podmorničke sposobnosti prije svega u gradnji, a svakako i u vlastitoj floti. Kada se raspravlja o podmorničarstvu upravo oni moraju imati glavnu riječ, a ne zadovoljavati neke nerazumljive i beskorisne forme, te pričati o „Drvarima“. Uz dužno poštovanje svima, nije produktivno, umjesto onoga o čemu bi trebalo raspravljati, pričati o onome što netko zna ili čega se sjeća iz mladosti. Međutim, „uzalud je gluhom šaptati i slijepom namigivati“.

Pojave nove „Pirane“ trebala bi motivirati Zapad, prije svega države EU, na adekvatan odgovor i pristup dizajnu podmornica od 200 do 1.000 tona. Upravo u tome bi i Republika Hrvatska mogla pronaći sebe. Ne smijemo gubiti vrijeme jer su nam kadrovi ostarjeli i iz raznih razloga ne prate suvremene trendove, a kapacitete smo sveli na skoro pa ništa. Pored toga, pojava malih podmornica s dovoljno velikim akcionim radijusom može biti strašno oružje u rukama terorista i čudnih ideologa „svetih ratova“, možda strašnije i od balističke rakete s nuklearnim punjenjem.

Nakon izrečenog, opet je nužno zapitati se: Ima li potrebe, te treba li, i može li Republika Hrvatska svojoj floti priuštiti podmornice?

Kao što je rečeno u prvome tekstu, na navedenih devet pitanja (a neka sigurno nisu navedena) trebalo bi odgovoriti prije konačne odluke o nabavi podmornica. Samo prva dva, eventualno tri pitanja su u domeni mornaričkog strateškog promišljanja.

1. Za koje bi zadaće podmornice bile dizajnirane?
2. Koliko ih treba?
3. Koliko to košta?
4. Kako ih nabaviti?
5. Ako ih ne može nabaviti, zašto?
6. Da li se na neki drugi način u većoj ili manjoj mjeri mogu supstituirati podmorničke sposobnosti?
7. Ako mogu – na koji način i s kojim sredstvima?
8. Koja su to sredstva i koliko koštaju?
9. Koliko je to povoljnije u odnosu na nabavu podmornica?

Nakon odgovora na pitanja 1, 2 i 3 treba odgovoriti na pitanja broj 4 i 5 koja nisu, ili nisu isključivo u domeni promišljanja pomorske strategije. Odgovorima  na pitanja 4 i 5 sve postaje jasnije, pa se ili otvara projekt nabave podmornica ili se nastavljaju tražiti odgovori kako, koliko učinkovito i uz koje troškove možemo supstituirati nedostatak podmorničkih sposobnosti. Tek tu se traže onda i odgovori na pitanja od 6 do 9, te se pristupa izgradnji alternativnih sposobnosti, ili se odustaje od daljnjih napora.

Najgore bi bilo donijeti odluku da ćemo se odreći svih podmorničkih i protupodmorničkih sposobnost i flotu svesti na surogat obalne straže ili pak na mornaricu protokolarnog karaktera. Strah je opravdan, jer se mogu prepoznati indikatori da se krećemo upravo u tome smjeru, preko vrste i starost brodova, neadekvatnog školovanja i obuke kadrova, uz zapostavljanje mornaričke infrastrukture, nestanaka brodograđevnih sposobnosti za gradnju ratnih brodova i podmornica, te nestanak remontnih kapacitet, puštanje Brodarskog instituta da propada, itd.

Za koje bi zadaće podmornice bile dizajnirane?

Podmornicu treba gledati kao višenamjensku platformu od strateške važnosti za pomorsko ratovanje, a ovisno od osposobljenosti za djelovanje po ciljevima na kopnu i od strateške važnosti za cjelokupno ratovanje. Načelno se podmornice dizajniraju za sljedeće zadaće:

• protupodmorničku borbu;
• protu-brodsku borbu;
• asimetrično djelovanje (ratovanje);
• obavještajno djelovanje;
• nadzor i izviđanje;
• minsko borbeno djelovanje;
• borbena djelovanja protiv ciljeva na kopnu.

U literaturi, posebno na Zapadu, često se umjesto „borbeno djelovanje“ koristi pojam „ratovanje“. Čini mi se da je našem jeziku i našoj veličini primjereniji izraz borbeno djelovanje, a sva borbena i neborbena djelovanja svih struktura društva činila bi jedinstveno ratovanje.

Svakako, pored navedenih sedam glavnih zadaća moguće je podmornicu uporabiti i za još neke zadaće. Toga je bilo u povijesti. Sve zadaće su same po sebi jasne, ali ako bi ih se išlo objašnjavati – bilo bi nužno ući u taktiku i tehniku provedbe svake zadaće ponaosob. To nije cilj ovog članka. Bilo bi dobro kad bi ovo ponukalo neke hrvatske, i ne samo hrvatske podmorničare po profesiji prošloj ili sadašnjoj, da napišu neke stvari o taktičkoj i tehničkoj uporabi podmornice, kao i o načinu provedbe njenih zadaća. Međutim, ovdje je nužno ukratko se osvrnuti na zadaću borbenog djelovanja po ciljevima na kopnu. To bi podrazumijevalo da podmornica ima ili balističke ili krstareće-krilate rakete. Svakako balističke ne dolaze u obzir, iako i one mogu biti od taktičkog značaja. Primjerenije i načelno preciznije su krstareće-krilate rakete. Naime, te rakete također mogu biti lansirane iz vertikalnih lansera, ali što je još važnije za obalne podmornice od nekih 200 do 1.200 tona – i iz torpednih cijev, onih najčešćeg kalibra od 533 mm. Podmornica može biti opremljena i protubrodskim podmorničkim raketama. Može biti opremljena i raketama-torpedima. Ovo oružje zasad je na Zapadu napušteno, iako ga Rusi i dalje razvijaju. U uvjetima uskog mora, ili razvedene obale s mnogo otoka, izobilje je mogućnosti za razmještanje protu-brodskih raketa, ali… Povećanjem dometa, brzine i uvođenjem boljih sustava samonavođenja, torpeda doživljavaju novu renesansu i ostaju glavno protupodmorničko oružje suvremenih podmornica, brodova i zrakoplova. U različitim fazama razvoja torpeda su dosega 200 km i brzine 200 uzlova. Ne moraju i vjerojatno još dugo neće biti obje te veličine spojene u jednom torpedu.

Ako bi se i odlučili za nabavu podmornica, te dobili privolu partnera iz NATO i EU, opremanje sposobnostima protiv kopna bilo bi zasigurno dio zajedničkog dogovora. Samo mali broj zemlja proizvodi krstareće-krilate rakete za gađanje ciljeva na kopnu, a mi kao članica NATO na neke od njih ne možemo računati.

Koliko ih treba?

Broj je obično negdje između ambicija admirala i vojnih stratega te onih koji to sve trebaju platiti. Najčešće je to ispod optimalnog broja i nalazi se u nekom suboptimalnom području. Ako tek analiziramo stanja u svijetu, temeljna podmornička postrojba najčešće broji između pet i sedam podmornica. To je negdje flotila, negdje skvadron ili pak podmornička brigada.

Jednom prilikom ugledni strani admiral izrazio je mišljenje da je za podmornice idealan broj šest i njegovi višekratnici. To bi se moglo potvrditi i na nekoliko primjera. Izrael ide na 6 podmornica, Norveška ih ima 6 kao i Njemačka, Australija ima 6 podmornica i zamjenjuje ih s novih 12, a Kanada je upravo odlučila krenuti u nabavu novih 12 podmornica s AIP pogonom. Naravno, to se optimizira temeljem zadaća, troškova nabave, troškova održavanja i operativnih aktivnosti. Istina, postoje flote koje imaju i manji broj podmornica, ali to je najčešće uvjetovano pomanjkanjem sredstava, ili plan još nije do kraja realiziran. Također okruženje, savezništva i podjela zadaća imaju utjecaj na broj podmornica pojedinih zemalja. Nizozemska ima 4 podmornice, Španjolska 3, a kao zamjenu planira 4 nove. Portugal ima 2, iako je planirao 3, ali je zbog pomanjkanja financijskih sredstava jednu otkazao. Izrael se dugo mučio s 3 podmornice, a sada ih ima 5 i jednu u gradnji. Blizu je ugovaranja za još 3, vjerojatno kao zamjenu za 3 starije.

Uz izvrsno održavanje i ostalu logističku te personalnu potporu, za sigurno raspolaganje s jednom podmornicom za borbene zadaće u miru treba imati tri podmornice u flotnoj listi – jedna borbeno spremna, jedna u fazi obuke i borbene pripreme, te još jedna u remontu. Vrijeme operativne uporabe kroz broj dana na moru može se povećati ako se za svaku podmornicu ustroje dvije posade. To je u svijetu poznato rješenje. U JRM su pored redovitih posada postojale, istina u manjem broju, i djelatne pričuvne posade. To podrazumijeva podmornice vrhunske kvalitete i velike raspoloživosti, dvostruko ili veći broj dana u odnosu na maksimalno prihvatljivo angažiranje posade u miru. Dvije podmornice osiguravaju periodične misije, ali i održavanje spremnosti za daljnju nabavu kada se steknu financijske mogućnosti ili se zbog ratne opasnosti sudbonosno poveća potreba. Tu su svakako potrebni i pouzdani saveznici.

Manji broj podmornica može činiti dio zajedničke postrojbe sa saveznikom, kao dio ugovorenih zajedničkih snaga za nadzor, zaštitu i obranu određenog morskog prostora s ciljem smanjenja troškova. Naše potrebe zadovoljile bi 4 podmornice deplasmana oko 600 tona ili – kao osjetno lošije rješenje, ali bolje od ništa – 6 podmornica deplasman 200 do 400 tona, u oba slučaja s protupodmorničkim i protubrodskim naoružanjem.

Koliko to košta?

Za većinu borbene tehnike, a poglavito za složene, skupe i mnogima teško dostupne sustave kao što su podmornice, cijena najčešće nije unaprijed definirana. To je stvar pregovaranja i često su u cijenu ugrađeni politički i razni drugi interesi, također i interesi saveza kojem dotična država pripada. Treba biti svjestan i činjenice da često nije dovoljno biti s nekim u istom vojnom saveza pa da se on suglasi s nabavom određene vrste vojne opreme i naoružanja. To je posljedica stare i dobro poznata istine kako savezi nisu stalni i vječni, a među susjedima uvijek tinjaju neke prikrivene želje i ambicije. I među saveznicima te prijateljima dominantan čimbenik je interes. Jao li je onome tko to nije shvatio, jer je već osuđen da to jednog dana skupo plati! Zato, kada pokušavamo proniknuti u cijene, moramo se rukovoditi poznatim trendovima i objavljenim cijenama nekih natječaja. Pored cijene podmornice, u ukupne troškove treba uračunati i cijenu naoružanja, te izgradnju cjelovite infrastrukture s potrebnom tehničkom opremljenosti i svakako najvažnijim čimbenikom na svim razinama i svim područjima djelovanja – a to su ljudi.

Vidimo kako je cijena podmornica U-209  od pojave do danas porasla preko 30%. Vjerojatno je u međuvremenu došlo i do nekih poboljšanja. Ako usporedimo podatke iz tajlandskog natječaja, cijena podmorničke tone je za U-209/1400 – 207.000 USD, za „Chang Bogo“ – 236.000 USD i za S26T – 99.000 USD. Pored cijene treba naglasiti kako S26T ima i kineski AIP na bazi Sterlinga. U ovom prikazu najskuplja je U-212, s cijenom od 352.000 USD po toni iz 1999.godine. Ovdje je teško dati procjenu jer sadašnja cijena zbog većeg broja izgrađenih i prodanih  AIP na bazi gorivih ćelija možda je realno i niža. Inflacija također ima svoj udio u ukupnoj cijeni, a ona od 1999. pa do danas nije zanemariva.

Također je teško biti egzaktan jer je često nepoznato što je sve naručitelj platio – možda pomoć u održavanju, školovanje kadra, uvježbavanje posade, pričuvne dijelove, prijenos nekih tehnologije, itd. To pokazuje i cijena egipatskih U-209 od 460 milijuna eura po podmornici, na bazi od dvije podmornice. Ako se realizira namjera o nabavi još dvije, one će po cijeni biti povoljnije u odnosu na prve dvije. U-209 može se isporučiti i s AIP-om na bazi gorivih ćelija. Sustav je isti ili skoro isti kao za podmornice U-214. Turski ugovor o gradnji šest podmornica U-214, prema objavljenim podacima, košta 2,5 milijarde eura. Nije poznato da li je u taj iznos u cijelosti uračunat i udio turskih poduzeća. Za manje podmornice od 400-800 tona površinskog deplasmana cijena po toni za istu opremljenost je veća. Znači, ako bi se opredijelili za četiri obalne diesel-električne podmornice zapadnog dizajna i proizvodnje, treba računati na cijenu od 250-350 tisuća USD po toni. Cijena bi uvelike ovisila i o pogonu. Već smo spomenuli kako je najsuvremeniji AIP na bazi gorivih ćelija skup i složen. Na podmornici „Super Sōryū“ vidljiva je ogromna cijena Li-ionskih baterija.

Uzmemo li srednji površinski deplasman od 600 tona („Heroj“ – 614 t; „Sava“ – 770 t), ukupna cijena 4 podmornice bila bi 600 do 840 milijuna USD. Na ovu cijenu svakako treba dodati cijenu naoružanja, infrastrukture , školovanja i obuke podmorničkog kadra od nule na svima razinama, te kadra za logističku potporu, posebno za održavanje na kopnu. Pored tog potrebno je obnoviti te u život vratiti i Brodarski institut.

Cijena podmornica U-212NG, koje su naručile Norveška  i Njemačka, nije niža od 600-700 milijuna USD po podmornici. Znači, 4 podmornice koštale bi ne manje od 2,5 milijarde USD. Ova inačica je preskupa i s ovakvim društvenim proizvodom – razumno nedostupna. Najjeftinija, ali i najslabija inačica s kojom se zadržava podmornička komponenta bila bi gradnja malih („mini“) torpednih podmornica deplasmana 200-400 tona. Među takvim podmornicama trenutno su najpoznatije ruska Projekt 865 „Pirana“ (NATO oznaka „Losos“) i njemačka koncept „Type 200/300“ prema kojem se rade podmornice na Pacifiku. Na idejnoj razini postoje neke takve zamisli i u Republici Hrvatskoj. Procjena ponuđača je da bi takva podmornica od 220 tona površinskog deplasmana koštala oko 60 milijuna.

Sve ukazuje na potrebu drugačijeg pristupa. Treba najprije donijeti odluku, organizirati domaću pamet, obnoviti vitalne institucije, prije svega Brodarski institut i brodograđevne kapacitete, angažirati domaću industriju za proizvodnju suvremenih baterija elektroničke opreme, hidrauličkih sustava, elektromotora, diesel-generatora i mnogo toga. Svakako treba naći kvalitetnog europskog partnera, bez čega se vjerojatno ne bi išlo ni uvjeravati saveznike i prijatelje kako bi baš mi mogli biti ti koji će za zajedničke potrebe i izvoz graditi obalne podmornice pod oznakom „Napravljeno u  EU“ (Made in EU). Na ovaj bi se način značajno smanjila cijena za vlastitu nabavu, dobio bi se pristup najsuvremenijim tehnologijama, unaprijedila bi se domaća znanost, stručnost i sposobnost industrije. Razvijene tehnologije našle bi široku primjenu u mnogim područjima, što bi neposredno i posredno dovelo do stvaranja novih radnih mjesta i povećanja izvoza. Ne manje značajno – postali bismo dio najkvalitetnijeg, a time i najzahtjevnijeg dijela europske ratne brodogradnje. Osmišljenim i pametnim postupanjem taj na prvi pogled nedostižni cilj možemo doseći, troškove pretvoriti u kvalitetnu investiciju i dugoročno ostvariti značajnu dobit.

Na ovaj način izgrađene podmornice bile bi značajno jeftinije. Za dalje od ovoga treba imati jasan državni stav!

Zaključak

Podmornice na nenuklearni, prvenstveno hibridni pogon, doživljavaju renesansu zahvaljujući prije svega najnovijim znanstvenim, tehničkim i tehnološkim dostignućima. Suvremeni AIP još će dugo imati ograničenje u odnosu na nuklearni pogon, ali nisu daleko godine kada će on biti toliko moćan i vremenski nadmašiti psiho-fizičku izdržljivost posade u zaronjenom stanju. Na taj bi se način u važnoj sposobnosti, vremenskom ostanku u podvodnoj plovidbi po kriteriju realne potrebe, nenuklearne podmornice izjednačile s podmornicama na nuklearni pogon. Kada tome dodamo činjenicu da je suvremeni AIP na načelu gorivih ćelija tiši od nuklearnog, to hibridne pogone čini još poželjnijima. Svakako će najdulje ostati prednost nuklearnih podmornica njihova možda nikad dostižna podvodna brzina, jer raspolažu s praktički neograničenom količinom energije.

Osim gorivih ćelija, ostale AIP tehnologije imaju puno pokretnih dijelova koji stvaraju buku. To nije poželjno jer je tišina vrlo bitna za sve podmornice. Podmornice koje kao AIP koriste CCD (Closed Cycle Diesel Engines), MESMA ili Sterling kompromitiraju najvažniju sastavnicu nezamjetljivosti – a to je tišina – kako bi se postigla veće podvodna autonomija. Iako AIP na bazi gorivih ćelija ima mnoge prednosti, još je vrlo skup za nabavu i zahtjevan za održavanje, što ga većem broju mornarica čini nedostižnim. Međutim, povećane narudžbe AIP na bazi gorivih ćelija i veći broj zemalja koje su ovladale ili će ovladati tom tehnologijom mogle bi ga učiniti dostupnijim.

Podmornice kada plove s uključenim AIP-om načelno plove brzinom manjom od 10 uzlova, kako bi se postigla podvodna autonomija od 14 do 18 dana, što proizvođači ističu kao glavnu prednost. Za usporedbu, podmornica na nuklearni pogon može pod vodom ploviti neograničeno dugo, brzinom 30-35 uzlova bez utjecaja na vremenski ostanak ispod površine. Na današnjem stupnju razvoja, AIP-om opremljene podmornica ne mogu zamijeniti nuklearne podmornice u dalekim oceanskim prostranstvima (plave vode; Blue Water; открытое море; Blaues Wasser) ili u dugotrajnim  operacijama u zaronjenom stanju.

Neovisno što je podmornica opremljena s AIP tehnologijom, ona se neće njome nužno koristiti na svakome mjestu. Ovisno o zadaći i području djelovanja, podmornica će često koristiti sustav za dovod zraka (šnorkel) kako bi se omogućio rad diesel-motora i punjenje baterija. Tek kada je to nužno – iskoristit će AIP za povećanje podvodne autonomije. Glavni razlozi za to su vrlo visoke cijene većine goriva, oksidirajućih sredstava i drugih potrošnih materijala koji se koriste u AIP-u. Nije ih ekonomično često dopunjavati, a u vodama neprijatelja to je i tehnički vrlo složeno, praktički nemoguće. Uvođenjem suvremenih litij-ionskih baterija u kombinaciji s AIP tehnologijom, poglavito na bazi gorivih ćelija, značajno će se povećati sposobnosti nenuklearnih podmornica s hibridnim pogonom. Litij-ionske baterije povećat će sposobnosti diesel-električnih podmornica bez AIP sustava. Upravo suvremene diesel-električne podmornice s litij-ionskim baterijama mogle bi biti rješenje za uska mora, i područja „ne predaleko“ od vlastite obale.

Na području novih baterija provode se opsežna istraživanja uz sve više igrača, od država do velikih i malih kompanija, i to rezultira povećanjem kapaciteta te pouzdanosti istih. Neke od sadašnjih AIP tehnologija bit će poboljšane, ali značajne kapacitete za poboljšanje imaju samo AIP na bazi gorivih ćelija. Integracija u primjeni AIP tehnologija i suvremenih baterija omogućiti će podmornicama blistavu budućnosti i sposobnost ostanka pod vodom mjesecima bez izranjanja, što će ih učiniti „pseudo-nuklearnim“ podmornicama. Ušli smo u subatomsku strukturu i nano tehnologije, što bi u skoroj budućnosti moglo znatno povećati kvalitetu baterija (akumulatora) za pogon suvremenih nenuklearnih podmornica. Puno se radi na Li-silicijskim baterijama, koje puno obećavaju. Na takvim podmornicama s ljudskom posadom ograničavajući čimbenik boravka pod vodom neće biti pogon, već čovjek. AIP tehnologija ima budućnost i bit ćemo svjedoci kako je sve više modernih mornarica usvaja i ugrađuje u diesel-električne podmornice vlastite flote. Prema DEFENCYCLOPEDIA (objavljeno 6. srpnja 2016. od strane N.R.P.) njemačka podmornica U-32 s AIP-om na principu gorivih ćelija provela je u podvodnoj plovidbi bez izranjanja 18 dana i preplovila 2.800 km. Gornja granica za klasične diesel-električne podmornice je oko 500-800 km. Na obzoru je i novi (ili nova inačica) AIP pogon, uz oznaku TBC („to be confirmed“). To je AIP pogon koji bi trebao biti potvrđen na podmornici klase HDW 218 SG, što se u Njemačkoj gradi za Singapur. Prema prikazu pogona nenuklearnih podmornica u skoroj budućnosti, očekuje se njegova zastupljenost od 12 posto.

Podmornica je ako ne najsloženija, onda sigurno jedna od najsloženijih tvorevina ljudskog uma. Istovremeno je pouzdano jedan od najkompleksnijih borbenih sustava današnjice. Ovladavanje ili sudjelovanje u procesima dizajniranja i gradnje podmornica te njenih borbenih i drugih sustava podrazumijeva vladanje najvišim tehničko-tehnološkim dostignućima u prirodnim znanostima i iz njih proizašlim tehničkim područjima – od brodogradnje preko strojarstva, elektrotehnike, hidroakustike, hidrodinamike, hidraulike, primijenjene kemije, kibernetike, računalnih tehnologija, itd. Na žalost, sve što smo 1991. godine zatekli i preuzeli – uništili smo. Istovremeno, neki drugi su samo nastavili razvoj, između ostalog i projekta balističke rakete R-300 (sada „Šumadija“).

Svakako, treba biti svjestan teškoća koje bi pratile novo osposobljavanje Republike Hrvatske za gradnju podmornica, ali je i sigurno da će svaki dan koji prođe to činiti još težim. Imali smo tradiciju. Bili smo nositelj i prostor ratne brodogradnje od davnina, a podmornica od 1908. godine, još iz vremena Austro-Ugarske. Imamo bogato nasljeđe iz SFRJ, od obnove potopljenih podmornica iz Drugog svjetskog rata u Puli do gradnje podmornica u Splitu po projektima B-71 „Heroj“, B-72 „Sava“ i B-91 „Una“, a radilo se i na projektu B-73, raketno-torpednoj podmornici. Međutim, ni na Zapadu, a niti na Istoku se iz različitih razloga nije uspjelo nabaviti raketu. Torpeda na LOX (kisikova) nabavljena su u Rusiji i nikad nisu ušla u uporabu. Projekt je najprije odgođen, a da bi se zadržali kapaciteti – krenulo se u realizaciju projekta B-91 iz kojeg je proizašla diverzantska podmornica  P-911 “Una“ s dobro poznatom namjenom. Tijekom Domovinskog rata, Republika Hrvatska jednu od njih dogradila je na razinu P-911D. Zbog pomanjkanja novca i političkih događanja prije raspada Jugoslavije, projekt B-73, pod kodnim imenom „Lora“, je otkazan. Nije isključeno da su neke njegove ideje i rješenja primijenjeni pri gradnji sjevernokorejske podmornice klase „Sinpo“. Dobro je poznato da smo uz Ruse i Kineze u Sjevernu Koreju izvozili „pamet“, i ne samo pamet, a pomogli smo im i izgraditi podmorničku flotu. Neovisno o tome što mi sad mislili, svi ti projekti naše su intelektualno vlasništvo. Vjerojatno postoji i tehnička dokumentacija koja bi mogla biti korisna.

Na kraju treba odgovoriti na obećano.

Odgovor na pitanje „Trebaju li Hrvatskoj podmornice?“, kao i na samom početku, je nedvosmisleni DA. Odgovor na puno poštenije i svakako teže pitanje: „Može li si Hrvatska priuštiti podmornice, (naj)savršen(iji) ratni stroj?“ Odgovor je također DA. Naravno, uz jasnu viziju i pametno vođenje projekta.

Projekt treba i mora postati razvojna investicija i multiplikator mornaričkih obrambenih i gospodarskih sposobnosti društva. Preko usvajanja novih znanja i tehnologija, brodograđevne sposobnosti narasle bi na značajno veću razinu. Također, to bi posredno pomoglo oživljavanju i stvaranju mnogih te raznovrsnih industrijskih djelatnosti. Sve bi to bio značajan doprinos otvaranju brojnih visokostručnih, a samim time i dobro plaćenih radnih mjesta. Odluku je nužno donijeti što prije i bez odlaganja. Za početak to mogu biti relativno mala sredstva koja bi se povećavala s tempom porasta aktivnosti, sukladno napretku projekta. Red koraka je sljedeći: (1) odluka Vlade i svih relevantnih čimbenika u društvu, a koja glasi: „Hrvatskoj trebaju podmornice!“, te (2) taj krupni projekt dati na upravljanje najboljima!

U ovom slučaju, Republika Hrvatska bi u skoroj budućnosti, ali ipak ne tako brzo (za nekih 10-15 godina) mogla imati podmornice na dostupan način. Ako bi se ispunio veći dio iznesene zamisli to bi postala investicija, a ne trošak. Ne treba se zavaravati i zanositi izvoznim uspjehom ophodnog broda jer tako nešto mogu sagraditi mnogi, i to po nižoj cijeni. Usvajanje tehnologija i tehničkih rješenja za gradnju podmornica državu uvodi u elitno društvo tehnološki najrazvijenijih zemalja, i to ne samo u brodogradnji. To je prilika da u kratkom vremenu napravimo veliki skok.

Što bi u tom slučaju trebalo napraviti?

1. Naći način kako angažirati najbolje, a ne najpodobnije. Na čelu glavnog projekta i podprojekata trebaju biti vizionari i stručnjaci.
2. Okupiti sve znanstvene, stručne i industrijske kapacitete.
3. Odmah početi obnovu i izgradnju potrebne infrastrukture.
4. Naći partnera u inozemstvu, prije svega u EU.
5. Osposobiti P-01 „Velebit“ kao eksperimentalnu podmornicu za ispitivanje opreme koju će razvijati domaća znanost, struka i industrija.
6. Sa suradnikom, pa bio on ravnopravan, stariji ili mlađi, pokrenuti marketing i tražiti moguće kupce.
7. Cijeli projekt treba donijeti neposrednu i posrednu korist gospodarskom razvoju i obrani Republike Hrvatske.

Kao što je vidljivo, u prvom planu nije nabava podmornica na svjetskom tržištu, već projekt vraćanja sposobnosti dizajniranja i gradnje podmornica uz pomoć pouzdanog partnera, i nakon toga nabavka podmornica. Drugi cilj je biti zemlja-partner u dizajniranju i upravljanju, te graditelj malih (obalnih) podmornica deplasmana do 1.200 tona. U ovakvom scenariju bilo bi lakše i puno jeftinije nabaviti podmornice za vlastite potrebe jer bi bile (kad se uračuna povrat sredstava u državni proračun preko PDV-a, i svih ostali doprinosi iz plaće) jeftinije najmanje za trećinu. Na to svakako treba dodati zadovoljstvo ljudi koji su dobili posao i društveni mir, a on nema financijsku cijenu.

Mi bismo trebali biti  prvi kupac! Naime, mora nam  biti jasno da je teško, skoro nemoguće, prodati tako složen i skup proizvod trećim državama ako ga nemate u vlastitoj floti. Tko ne shvaća koliko je to veliki posao, trebao bi pročitati jedno lijepo štivo pod naslovom „Vlastitim snagama do Heroja“. Ako nema dovoljno vremena ili strpljenja, ono najvažnije glede ove zamisli napisano je u uvodu – ova maksima „Vlastitim snagama do Heroja“ nastala je kao izbor autora puno godina od realizacije projekta B-71. Za naš projekt, umjesto sentimentalnosti i raznih pseudo-domoljubnih doskočica, bolje je koristiti  jednostavne, ali snažne riječi, kao što su: znanje, umijeće, promišljenost, strpljenje, upornost, i prije svega domoljublje te briga za buduća pokoljenja. Treba se bojati neukosti ili, ako je nekome razumnije, neznanja, što nas je puno koštalo i iz dana u dan košta sve više i više. Svakako treba biti oprezan i ne zaboraviti staru mudrost izrečenu u samo jednoj rečenici „čuvaj se onih koji ne znadu i učiti se ne dadu“. Takvi na odgovornim funkcijama predstavljaju opću opasnost poput katastrofalnih požara, poplava i potresa zajedno. Obrana se mora zasnivati na vrhunskom kadru, na suvremenoj tehnici i tehnologiji. Svojim mornarima i vojnicima moramo dati najbolje moguće alate, uz pomoć kojih će, kad bude trebalo, obraniti narod uz najmanje moguće gubitke.

Svakako, moramo paziti da megalomanski zahtjevi i neprimjereni troškovi ne unište i ovako katastrofalno niski standard građanima. Više nitko ne nasjeda na podvale u stilu „ pasti travu i biti svoji na svome“. Vidimo da mnogi – baš kako ne bi pasli travu – odlaze u Njemačku, Irsku, i u neke druge države. Također, dobro se prisjetiti utrke u naoružavanju, „rata zvijezda“ i kolapsa SSSR. Ponekad, pa i u naoružavanju, često je dogovor najbolji odgovor. Konačno, neće nam pomoći ni najmodernije podmornice, niti borbeno nadzvučno zrakoplovstvo, ako ne bude imao tko na podmornicama ploviti i u zrakoplovima letjeti.

 

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini