Od 2008. do 2013. godine ulična i dvorišna zgrada bivše Vojne bolnice Zagreb u Vlaškoj zjape prazne, a od tada – uz tek povremena i privremena događanja – nije donesen konkretan plan njene namjene.

Nema tome dugo otkako je predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović opatrnula po Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom i njegovom gospodarenju bivšim vojnim nekretninama. “To je sramota, zgrade propadaju, urušavaju se krovovi. Oni tom imovinom moraju upravljati, a ako ne žele – neka ih predaju lokalnoj samoupravi ili neka raspišu koncesiju“, ljutila se Grabar Kitarović nakon obilaska otoka Molata. I bilo bi to sasvim u redu, da se predsjednica svakoga jutra ne budi s pogledom na jednu takvu sramotu, kojoj se počeo urušavati krov i otpadati fasada. Jer niti 500 metara od njenog stana, uspravnicom Bauerovom prema sjeveru, stoji nekadašnja austrougarska ljepotica, kojoj je višegodišnje upravljanje lokalne samouprave priuštilo oronulost i zaborav. Da je Grabar Kitarović zaista tako zabrinuta za neiskorišteni potencijal vojnih nekretnina, uključujući i zdanje u Vlaškoj 87, lupila bi šakom po stolu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, pozvala bi na red njegovog nacionalnog koalicijskog partnera HDZ, i poduzela sve što može da se bivša vojna bolnica uredi i stavi u funkciju od prvenstveno javnog interesa.

U ožujku 2008. godine, temeljem Ugovora o zamjeni nekretnina između Republike Hrvatske i Grada Zagreba, bivša vojna bolnica predana je Gradu u vlasništvo. Unatoč brojnim obećanjima i mahanjem velikim planovima, sve do 2013. ulična i dvorišna zgrada zjape potpuno prazne, prepuštene zubu vremena i povremenim “podstanarima”. U jesen 2013. najavljeno je održavanje 4. izdanja Muzeja ulične umjetnosti, na temu revitalizacije napuštenih gradskih prostora, i to baš u dvorišnoj zgradi bivše Vojne bolnice Zagreb. Dio je to projekta “Recovery the Streets”, financiranog sredstvima EU fonda “Kultura 2007.-2013.” u kojem tada sudjeluje pet europskih festivala ulične umjetnosti u Zaragozi (Španjolska), Kölnu (Njemačka), Toulouseu (Francuska), Besançonu (Francuska) i Zagrebu (Hrvatska). Ideja projekta bila je da se u svakom od gradova-sudionika pronađe neki zaboravljen, napušten i prazan prostor koji bi se – dok se čeka njegovo konačno privođenje svrsi ili neki novi projekti – revitalizirao uz pomoć intervencija međunarodnog umjetničkog tima.

Organizator Muzeja ulične umjetnosti, udruga Centralna jedinica na čelu s direktoricom Ivanom Vukšić, u početku je razmišljao o smještanju Muzeja u prostor stare uljare u Branimirovoj ulici koja se, iako je također zaštićeni spomenik kulture i zjapi prazna, godinama skriva iza skela zbog, navodno, temeljite obnove. Vlasnik zgrade stare uljare, građevinsko poduzeće Tehnika, nije bilo zainteresirano za privremeno udomljavanje uličnih umjetnika, pa je, nakon početnih nesuglasica, Grad Zagreb Centralnoj jedinici ponudio dvorišnu zgradu u Vlaškoj 87, koja je po svim parametrima udovoljavala željama organizatora i zahtjevima projekta. Temeljem ugovora kojeg su potpisali zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i direktorica MUU Ivana Vukšić, dvorišna zgrada dana je na minimalno dvogodišnje korištenje, uz obavezu “savjesnog odnošenja prema zgradi“. To je uključivalo čišćenje zgrade, pretrpane kojekakvim smećem, te angažiranje osiguranja koje se brinulo o tome da posjetitelji ne oštećuju zgrade, izloške i ne lutaju dijelovima koji nisu predviđeni za Muzej i nisu očišćeni. Muzej ulične umjetnosti svoje jednodnevne postave prikazao je 2013. i 2014. godine, a u projektu je sudjelovalo ukupno 50 umjetnika iz Hrvatske i inozemstva. Po završetku programa, zgrada je ponovno očišćena, smeće je pokupljeno, a na zidovima su ostali samo umjetnički radovi pomiješani s ranije zatečenim grafitima.

Prvi Dan D 2014. godine

Muzej ulične umjetnosti otvorio je vrata i drugim umjetničkim projektima koji su tražili privremeni smještaj. “To je potvrda našeg rada i želje da se ovakvi prostori populariziraju i stave u funkciju građanstva, ako već Grad ne zna što s njima“, kaže Ivana Vukšić, uz napomenu da je cijeli projekt u evaluaciji dobio visoku ocjenu. Već 2014. u bivšoj vojnoj bolnici održan je međunarodni festival dizajna pod nazivom Dan D, u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva. Za razliku od MUU, dizajneri su dobili na korištenje uličnu zgradu, uredili je i postavili eksponate, a posjetitelji su mogli slobodno šetati, razgledavati i sudjelovati na predavanjima i radionicama (dok se Muzej ulične umjetnosti mogao razgledati tek u grupi, uz obaveznog vodiča). U sklopu festivala, održana je i tribina “Kome pri(o)padaju demilitarizirani prostori” u organizaciji Centra za mirovne studije, a za posjetitelje su pripremljene sasvim prigodne razglednice uz “Pozdrav iz Vlaške 87”, adresirane na zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. “Cilj je bio skrenuti pažnju gradonačelnika na još jednu gradsku nekretninu koja propada u centru grada, a istovremeno pokazati kako postoje brojne ideje kako da se ta zgrada stavi u uporabu za sve građane grada”, pamti Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije.

Razglednice savjesnih građana nisu dirnule u srce zagrebačkog gradonačelnika

Bivša vojna bolnica ugostila je dizajnere i naredne, 2015. godine, ali već ove, 2016., festival seli u Pogon Jedinstvo. Iz Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, na čelu s pročelnikom Damirom Lasićem, poručuju da se radi o gradskoj strategiji upravljanja gradskom imovinom:

“Budući da je u tijeku ishođenje projektne dokumentacije za privođenje objekta konačnoj namjeni, ovaj ured dodjeljuje pojedine prostore isključivo za povremena (kratkotrajno na par dana) korištenja za održavanje manifestacija od općeg, kulturnog interesa, ili za snimanje filmova/serija”.

Serije i filmovi u bivšoj vojnoj bolnici snimali su se još u vrijeme dok je ona imala redovne stanare, a tamošnja i tadašnja prisutnost Vojnog muzeja davala je pogodnost posudbe uniformi, naoružanja i ostale vojne opreme na licu mjesta. Posljednji film koji je snimljen u Vlaškoj 87 je Broj 55 redatelja Kristijana Milića, kojem je scenografija austrougarske vojarne bila idealna kulisa za ratni film o Domovinskom ratu, čija se radnja odvija u Kusonjama kod Pakraca. Dok je još Muzej ulične umjetnosti pripremao svoj prvi postav, a umjetnici oživljavali dvorišnu zgradu, u uličnoj zgradi i dvorištu bivše vojne bolnice već su se skupljali “branitelji” i “pobunjeni Srbi”, uz rondanje vojnih transportera i štektanje kalašnjikova. No za razliku od MUU i Međunarodnog festivala dizajna, koji su prostore u Vlaškoj koristili besplatno, filmaši su morali platiti naknadu.

“Ukoliko se prostor dodjeljuje za održavanje manifestacije koju provode udruge uz prethodno mišljenje, odnosno preporuku nadležnog ministarstva Republike Hrvatske ili nadležnog gradskog ureda, ugovor se sklapa bez naknade za korištenje, a ukoliko se prostor dodjeljuje za komercijalnu namjenu, odnosno snimanje spota, filma/serije, naknada za korištenje određuje se sukladno Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba 1/14 i 12/15) i Zaključku o utvrđivanju jediničnog iznosa zakupnine i načinu plaćanja zakupnine za građevinsko zemljište (Službeni glasnik Grada Zagreba 21/15), prema mjesečnoj zakupnini”,

pojašnjava pravila igre već spomenuti Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada.

Posljednje tri godine, Vlaška je ugostila još nekoliko jednokratnih umjetničkih projekata, dok Grad smišlja što napraviti sa zapravo neželjenom nekretninom na atraktivnoj poziciji. Prema riječima Ivane Vukšić, nakon uspjeha Muzeja ulične umjetnosti, Gradu je predložen dugoročni projekt revitalizacije zgrade, koji nije zaživio dalje od preliminarnog sastanka: “Zgrada ima nevjerojatan potencijal samo zbog svoje lokacije i količine slobodnog prostora, ali zbog svog stanja potrebna je izrazito velika investicija da se ponovno učini funkcionalnom“.

Vijeće gradske četvrti Gornji grad-Medveščak u nekoliko je navrata tražilo od Grada pokretanje razgovora o budućnosti bivše VBZ, a jedino što su dobili bila je šutnja i ignorancija. Predsjednik Vijeća Luka Šimurina kaže kako to tijelo “nema saznanja o eventualnim planovima za revitalizaciju postojećeg objekta“, ali za svaki slučaj upućuje zainteresirane da priupitaju nadležne gradske urede.

Pogled iz ulične prema dvorišnoj zgradi

Gradski uredi, prije svega onaj za imovinu Grada, te za obrazovanje, kulturu i sport, ponavljaju sada već desetak godina staru priču o “smještaju gradskih obrazovnih ustanova“, za što se radi projektna dokumentacija (i tako već godinama). Štoviše, iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport potvrđeno nam je pokretanje postupka “za izradu projektne dokumentacije za prenamjenu ulične zgrade bivše Vojne bolnice za potrebe preseljenja Glazbene škole Elly Bašić, koja trenutno radi na lokaciji u Medvedgradskoj ulici“. Ravnateljica škole Mirela Buchberger priznaje da “imaju potrebu rješavanja prostornih problema“, ali o mogućnosti preseljenja u Vlašku “ne može dati konkretne odgovore“. Konkretniji je krajem prošle godine bio gradonačelnik Bandić, najavivši uređenje Vlaške za potrebe preseljenja GŠ Elly Bašić. Radovi bi, prema Bandiću, trebali početi već u svibnju ove i završiti u siječnju 2017. godine. No u proračunu za ovu godinu ne vide se sredstva osigurana za tu namjenu, pa ne treba isključiti mogućnost da velike Bandićeve najave o izgradnji, dogradnji i obnovi 6 vrtića, 9 dvorana i 11 škola nisu ništa drugo nego obećanja uoči lokalnih izbora sljedeće godine. Ne treba zanemariti ni ocjene struke iz 2008. prema kojima je Vlaška 87 potpuno neprikladna za smještaj učenika i umjetničkih škola. Jedno je sigurno:

“Treba paziti da namjena bude od javnog interesa na način da se da prednost onom javnom interesu kojega nema ili je u deficitu u urbanoj slici grada ili za kojega ne postoji neki drugi alternativni gradski prostor”,

smatra Gordan Bosanac, dodajući kako je “važno da se o tome raspravi i pokuša naći konsenzus među različitim opcijama od javnog interesa koje postoje oko tog prostora.”

Nekad Domobranska vojarna, danas Katoličko sveučilište i shopping centar

Da se bivša Vojna bolnica kojim slučajem nalazi u New Yorku, u kojem trenutno živi i radi Ivana Vukšić, sigurno bi bila brzo iskorištena, ali ne u umjetničke svrhe, nego za skupocjene stanove. Nešto slično događa se na drugom dijelu Zagreba, u bivšoj austrougarskoj “Domobranskoj vojarni”, kasnije vojarni Hrvatske vojske “Kralj Tomislav”. Ona je 2006. predana u vlasništvo Katoličkoj crkvi, koja je sićušan dio prostora na jedvite jade prenamijenila u Hrvatsko katoličko sveučilište, da bi dobar dio ostatka iznajmila, među ostalim i privatnoj tvrtki za izgradnju shopping centra. Prevaga privatnog nad javnim interesom na atraktivnoj lokaciji u Ilici ne smije biti recept i za Vlašku 87.

• ovaj tekst o sudbini bivše Vojne bolnice Zagreb objavljen je 27. travnja 2016. pod originalnim naslovom “Između privatnog, javnog i neodređenog” na portalu Kulturpunkt, te je dostupan na adresi  http://www.kulturpunkt.hr/content/izmedu-privatnog-javnog-i-neodredenog. Prvi dio serijala o prošlosti bolnice u Vlaškoj 87 objavljen je 19. travnja 2016., i može se pročitati na adresi http://www.kulturpunkt.hr/content/kronika-jednog-propadanja