U jučerašnjoj televizijskoj emisiji Javna stvar (HTV1 u 18:30) kod voditelja Gorana Rotima gostovala je Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske i Vrhovna zapovjednica Oružanih snaga Republike Hrvatske. U zadnjoj četvrtini ove oko 27 minuta duge emisije, tema je došla i na pitanje proslave 20. godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja – o čemu smo do sada pisali i na portalu Obris.org. Za početak, citirat ćemo relevantan dio spomenute emisije, koji ide od njene 19. do 23. minute:
U društvu se vodi velika polemika o načinu proslave 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja, Dana pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Ove godine, dvadeseta je – po tome i značajnija. Vlada je jučer odlučila o formiranju Državnog odbora, što ste i Vi tražili. U tom odboru su i generali Stipetić, Mareković, Gotovina, Čermak… Po vašem mišljenju, to je u redu sastav? Mislim na sastav…
Prije svega, žao mi je da se uopće vode polemike o načinu kako proslaviti Oluju. Ponavljam, imamo puno prećih problema… od gotovo 300.000 nezaposlenih, do 300 i nešto tisuća blokiranih građana, do umirovljenika koji jedva sklapaju kraj s krajem zbog niskih mirovina. To su pitanja o kojima moramo razgovarati. Oluja je jedna od najvećih pobjeda u povijesti hrvatskoga naroda. U tome bismo stvarno trebali biti jedinstveni, i poslušati jedni druge. Ako poslušate bilo naroda, bilo građana, vidite da istraživanja javnog mnijenja pokazuju da većina građana želi samo proslavu u Kninu. Ne želim da taj dan bude podjela. Ne želim vidjeti sliku dvije Hrvatske. Jedne Hrvatske u Kninu, koja nikako neće imati vremena doći do Zagreba za eventualni mimohod… do slike jedne druge Hrvatske, u Zagrebu, onih ljudi koji su ostali u Zagrebu… Zagrebu koji će biti polu-prazan. Dakle, o tome trebamo doista jako dobro razmisliti. Što želimo? Kako želimo proslaviti Oluju?
Ali, na sjednici Vijeća za obranu ste bili za mimohod?
Istina je ovakva… da sam spomenula pitanje proslave, i pitanje uopće potrebe osnivanja Državnog odbora za proslavu Oluje, ali tada i proslavu Bljeska, Dana državnosti ove godine… uopće velikih državnih blagdana. Premijer je tada rekao da to nije mjesto za razgovor o tom pitanju, a onda sam rekla – “Dobro, idemo osnovati Državni odbor!”. Poslala sam mu pitanje s prijedlogom… Međutim, u međuvremenu, Vlada je donijela odluku, a da… kako vidim, nije konzultirala niti te generale, a nisu ni nas sasvim konzultirali – kad je riječ o sastavu Državnog odbora. Ja inače mislim da bi on trebao biti širi, da uključuje i predstavnike političkih stranaka, i gradonačelnike Knina, u konačnici i Zagreba, i slično…
Dobro, da zaključimo – vi jeste za mimohod, ali iduće godine, za Dan Oružanih snaga, 28. petog?
Mislim da bi to bio puno primjereniji datum. To je 25. obljetnica od postrojavanja u Kranjčevićevoj ulici… Ali, i to sam, isto tako, spremna saslušati bilo građana – da li oni žele taj mimohod. Mislim da, zaključujući… nakon razgovora sa mnogim građanima, sa članovima Generalskog zbora, s ljudima koji su sudjelovali u Oluji… svi oni žele proslaviti Oluju u Kninu, i naravno, diljem Hrvatske, na razne načine. Mislim da postoji i način da se otvore vojarne, za one koji ne mogu doći u Knin… da ipak osjete tu proslavu, koja svakako može biti i diljem Hrvatske – ali, da je centralna proslava u Kninu.
Bude li mimohod u svibnju iduće godine… Vi spominjete i mogućnost da se Saveznike i savezničke snage uključe u takav jedan mimohod. To bi bilo… pa lijepo vidjeti, u Zagrebu, i u Hrvatskoj…
Mislim da je zapravo, u cijeloj ovoj raspravi, malo se izgubilo to… Jedno je postrojavanje onih postrojbi koje su sudjelovale u Oluji, i koje u Kninu se uvijek može izvesti. Međutim, drugo je ovaj veliki svečani mimohod, na koji smo namjeravali pozvati i naše saveznike. Za to u Kninu jednostavno nema prostora. Zagreb je, kao glavni grad, puno primjereniji za takvu vrstu mimohoda, i tu bi nam se pridružili naši saveznici, uključujući i oprema i naoružanje, a naravno i ljudstvo.
Na koje saveznike mislite konkretno?
Pa ne bih u ovom trenutku konkretno govorila. Ja bih radije da oni sami to objave.
Dobro. Ali, ja vas moram pitati – bismo li mogli vidjeti predstavnike najjačih vojski NATO-a?
Svakako. Naše saveznike iz NATO-a. Točno.
Ako Vlada ipak odluči da vojna parada bude 5. osmog ove godine, tko izdaje zapovijed vojsci da… ?
Vrhovna zapovjednica Oružanih snaga. Znači, to je odluka koju Vlada ne može donijeti sama… i, ne bi bilo dobro da donose takvu odluku. Mislim da doista treba prije svega poslušati građane.
U čemu je tu zapravo stvar?
Nije dvojbeno da pitanje proslave 20. godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja polagano prerasta u veliku točku sukoba vlasti i oporbe, oko koje su se jasno povukle linije političkih fronti. Upravo zato, pomalo je populistično nakon više od mjesec dana postavljanja scene za ovaj sukob, od jednog od njegovih osnovnih sudionika čuti naricanje o suvišnosti i promašenosti ove polemike. Pri tome, nova je fraza “bilo naroda” – puls koji se sasvim slučajno poklapa sa stavovima iz glavne oporbene stranke, iz koje već gotovo dvije godine upravo i dolaze aktivnosti koje polove Hrvatsku na dvije slike – “Jedne Hrvatske u Kninu, koja nikako neće imati vremena doći do Zagreba za eventualni mimohod… do slike jedne druge Hrvatske, u Zagrebu, onih ljudi koji su ostali u Zagrebu… Zagrebu koji će biti polu-prazan“. Naravno, kao i u Vukovaru zadnje dvije godine, ona prva Hrvatska je masovna, zviždi, prijeti i okreće leđa državnome protokolu, dok je ova druga Hrvatska kod pozornice bitno malobrojnija, obuhvaćajući tek dužnosnike, strane poslanike, državni stijeg, vojsku i sve one stvari za koje su se upravo hrvatske mase donedavno klele kako baš spadaju na čelo svih kolona.
S jedne strane, nije čudo da Predsjednica RH nije zadovoljna širinom najavljenog Državnog odbora. Naime, prilično je jasno da će u njegovu sadašnjem sastavu ona sa svojim stavovima ostati usamljena i preglasana – što smo zamijetili još jučer, pri razmatranju relevantne odluke Vlade RH. Zato i ne čudi da bi se u njemu željelo vidjeti pojedine čelnike stranaka (pa i HDZ-a), kao i odabrane gradonačelnike (HDZ-ovu Josipu Rimac iz Knina, te negdašnjeg SDP-ovca Milana Bandića iz Zagreba).
I dok posljednjih dana gledamo zanimljiv primjer spajanja dvije odvojene godišnjice – postrojavanja ZNG-a iz 1991. i operacije Oluja iz 1995. godine – treba napomenuti i kako je tu riječ o do sada jedinstvenoj pojavi da se od države očekuje da po pitanju obilježavanja službenih spomena konzultira volju građana. I to, izgleda, za svaku pojedinu godišnjicu pojedinačno. Ne ulazeći u zanimljivu situaciju koju bi moglo nametnuti odbijanje građana da i iduće godine imaju državni vojni mimohod, napomenimo tek kako ipak nije sporno da se proslave održavaju širom Hrvatske – ne samo u “Zagrebu koji će biti polu-prazan“, već i u ostalim manjim mjestima, koja će onda vjerojatno biti prepuna (osim na moru, gdje broj dopunjavaju razni turisti). I, naravno, sve to uz inzistiranje (koje baš nitko nije ni za tren doveo u pitanje) – da središnja proslava bude u Kninu. Naravno, opet u igru ne uvodeći i famozne Čavoglave, koji za mnoge predstavljaju itekako centralniju i životniju proslavu Oluje (i svih njoj pridodanih dana), od svega što država formalno postavi u gradu Josipe Rimac. No, tu nije ujedno i kraj problema s planiranim “Vladinim” mimohodom. Naime, iduće bi godine Predsjednica RH na njemu vidjela Saveznike – možda baš one koje je u svom obraćanju javnosti u svečanome postroju vidio i ministar obrane Kotromanović, samo ove godine, na mimohodu zakazanom za 5. kolovoza.
Predsjednica Grabar-Kitarović i Hrvatski generalski zbor, 4. svibnja 2015. godine
A ako sve krene krivo – kao šećer na kraju teme mimohoda – Kolinda Grabar Kitarović je na pitanje voditelja Rotima imala i jedan poseban specijalitet. Naime, za slučaj daljnjeg zaoštravanja ove tematike (do kojeg će zasigurno doći), Vrhovna zapovjednica Oružanih snaga RH smatra kako u njenim rukama leži “izdavanje zapovijedi vojsci“. No, kako Hrvatska nije u ratu, niti u stanju neposredne ugroženosti, ovih je dana ipak riječ tek o mirnodopskome korištenju Oružanih snaga RH, a u takvoj situaciji zapovjedi vojsci dolaze samo iz jednoga izvora – od načelnika Glavnoga stožera OS RH, temeljem zakonske odredbe stavka 3. članka 58. Zakona o obrani. Te zapovjedi za mirnodopsko djelovanje vojnih snaga unutar granica Republike Hrvatske načelnik GS OS RH donosi temeljem zaprimljenih odluka Vlade ili ministra obrane (1 stavak članka 58.) – dok su naredbe i zapovjedi Predsjednika Republike u vrijeme mira ograničene na situacije prelaska državne granice RH (2. stavak 49. članka Zakona o obrani), temeljem saborskih odluka donesenih na prijedlog Vlade RH. Naravno, ponešto su šira zapovjedna ovlaštenja Vrhovnog zapovjednika unutar RH tijekom ratnoga stanja (članak 47.), te stanje neposredne ugroženosti (48. članak Zakona o obrani, ali uz supotpis predsjednika Vlade).
Iako članak 94 Ustava RH navodi da “Predsjednik Republike odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti RH“, a u članku 100 navodi da je on ujedno i Vrhovni zapovjednik OS RH (gdje su definirane i neke njegove mirnodopske ovlasti – jednako kao i u članku 7 Ustava, dok se članak 101 odnosi na ratno stanje i stanje neposredne ugroženosti), punu definiciju ovlaštenja predsjednika Republike kao Vrhovnog zapovjednika OS RH ipak regulira Zakon o obrani, koji neka ustavna ovlaštenja ponavlja, neka razrađuje, a neka i dodatno definira u svojim odredbama (u skladu s odredbom iz 12. stavka 7. članka Ustava – koji kaže “Obrambeno ustrojstvo, zapovijedanje, upravljanje i demokratski nadzor nad Oružanim snagama Republike Hrvatske uređuju se Ustavom i zakonom“). Time je Zakon o obrani ujedno i osnovni propis zakonske razine mjerodavan za pitanje ovlasti državnih subjekata nad obrambenim sektorom u doba mira, rata ili stanja neposredne ugroženosti.
Ako je samostalno mirnodopsko zapovijedanje Predsjednika Republike Hrvatske unutar nacionalnih granica itekako bilo moguće tijekom 1990-tih godina (kada je članak 47. Zakona o obrani iz 1991. i 1993. davao Vrhovnome zapovjedniku ovlasti da nalaže uporabu OS RH – putem direktiva, zapovjedi, odluka i drugih akata), a onda i Zakonom o obrani iz 2002. godine (gdje članak 7. i dalje prepoznaje takve direktne ovlasti Predsjednika RH) – od ljeta 2013. godine i tada usvojenog novog Zakona o obrani (NN 73/13) to više nije moguće.
Upravo su promjene predsjedničkih ovlasti (sadržanih u člancima od 46. do 64. važećeg Zakona o obrani) bile i jedan od temeljnih razloga razmimoilaženja Ive Josipovića te vrha MORH-a oko donošenja tog novog zakona, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org u doba kada je to bilo aktualno. No, bilo kako bilo, u zadnje dvije godine Vrhovni zapovjednik više nema negdašnju ovlast da “naređuje uporabu Oružanih snaga i njihovih dijelova” (negdašnja 13. točka 7. članka Zakona o obrani iz 2002. godine) – pa bio Predsjednik RH i žena, koja se s ponosom identificira funkcijom “Vrhovne zapovjednice Oružanih snaga”. I tu je situacija prilično jasna, pa makar to ne bilo svima baš do kraja ugodno.
