Dok se već 3. prosinca na službenim internetskim stranicama predsjednika iračke Autonomne oblasti Kurdistan moglo pročitati ponešto o posjeti hrvatskoga ministra obrane Ante Kotromanovića tome kraju, ova je tema u Lijepoj našoj postala aktualna tek posljednjih dana. Naime, riječ je o službenom posjetu tijekom kojeg je ministar Kotromanović u gradu Salahaddinu dobio priliku proćaskati s vremešnim Masoudom Barzanijem, aktualnim predsjednikom Kurdske autonomne oblasti u Iraku. Pri tome, teme su tu obuhvatile sve zamislive aktualnosti Iraka i Hrvatske – navodno sve od povlačenja paralela između aktualne borbe Kurda s radikalnim islamistima te Domovinskoga rata, pa i do stanja Sporazuma o iskorištavanju iračke nafte, kojeg su nedavno sklopile vlasti u Bagdadu s Kurdima iz Erbila.

Napomenimo i da je sugovornik hrvatskoga ministra obrane jedna od ikona kurdske politike u Iraku, osoba koja je na čelu relativno tradicionalne KDP (Demokratska partija Kurdistana, jedna od dvije velike stranke iračkih Kurda) naslijedila svog oca Mustafu Barzanija 1979. godine, te lik koji je svojedobno ratovao protiv režima u Bagdadu, ali nije ni malo oklijevao u ključnome trenutku promijeniti stranu te time dati Saddamu Husseinu priliku da baš preko njihova teritorija zaskoči snage PUK (Patriotska unija Kurdistana, druga od velikih kurdskih stranaka) i time nanese velik poraz dijelu svojih kurdskih neprijatelja i ljudstvu SAD koje je s tim Kurdima surađivalo na terenu. No, sve je to tek davna povijest, budući je posljednjih godina PUK vidljivo slabiji, a klanski organizirani KDP vodi igru – što se vidi i u činjenici da upravo sin starog Barzanija, Masrour Barzani, obnaša dužnost kancelara Vijeća sigurnosti regije Kurdistan (koje okuplja tamošnje sigurnosne službe), dok je nećak staroga Barzanija, Nechirvan Idris Barzani, aktualno opet premijer čitave iračke Kurdske autonomne oblasti.

No, dok je samo ovo putovanje bilo obavljeno u tišini, muk je na tu temu u Hrvatskoj prekinut punih pet dana kasnije, kada su i domaći mediji shvatili gdje je bio i što je to početkom mjeseca radio čelnik hrvatskoga resora obrane. Ovo se saznanje odmah nadovezalo na nedavnu kontroverzu o ulozi RH u Iraku i tamošnjoj borbi protiv organizacije Islamska država, a krenule su i špekulacije o slanju hrvatskih vojnika put tog dalekog ratišta. O svemu tome se jučer (u Hrvatskome saboru), a i danas (u MORH-u), priupitalo putujućeg ministra obrane RH, Antu Kotromanovića osobno. Evo i što je on imao za reći o svom nedavnom i zanimljivom vojno-diplomatskome izletu u središte Bliskoga Istoka.

“Kao što znate, mi imamo sadržajne bilateralne odnose sa Irakom. To ne traje od jučer. Od 2005. godine slali smo prve pomoći, pse, humanitarnu pomoć, oružje. Ja sam posjetio Irak prije pet, šest, osam mjeseci – i tad sam mislio posjetiti i glavni grad Kurdistana. Nismo mogli, zbog sigurnosne situacije.

Išli smo iz tri razloga. Prvi je bio politički – da vidimo – ipak smo mi dio šire koalicije – da vidimo što se dešava. To je zemlja koja… taj dio Iraka je prostor koji je dosta… ekonomski ide gore. Mnoge zemlje otvaraju dolje svoje konzulate, i mi smo zainteresirani da ne kasnimo. Drugi je bio gospodarski. To je vezano gospodarski – da otvorimo prostor za naše tvrtke, pogotovo one koje se bave obrambenom industrijom. A treći je humanitarni. Mi hoćemo, i mi želimo, i moj stav će biti da mi trebamo pomoći tom dijelu Iraka, i tom narodu – zato što smo i mi bili u sličnoj situaciji 1991. godine. I humanitarno. Mi pripremamo sada, recimo, 3000 zimskih jakni, 15 kilometara jednog sukna, kojeg ne znamo što će… kojeg ćemo poslati dolje da se rade nekakve deke… I, vidjet ćemo, što možemo još od oružja i opreme pomoći. To je moj stav. Naravno da ja to moram vidjeti sa svojim još političkim autoritetom“.

Ujedno, Kotromanović je odgovorio i na sumnje koje su se u javnosti pojavile oko usklađenosti njegove posjete Kurdistanu s ukupnim ostatkom hrvatske vanjske politike usmjerene prema tome dijelu svijeta:

“Svi koji su bili… koji su moji, znači, šefovi – su upoznati. Pa ne idem ja ko ono… torbar, okolo… na svoju ruku. Znači, to je koordinirana jedna akcija – vanjskih poslova, obrane… i išli smo ciljano, i znali smo gdje idemo, što hoćemo… Mislim da je put bio dobar, i da treba imati fokus na tom dijelu prostora… Zato što potencijal, bez obzira na stanje u Iraku sada, je kakvo je… Potencijal Iraka je ogroman. Mi smo radili i prije, dolje… prije devedesetih godina. Imaju velike simpatije za nas, i mi mislim da možemo… da naše tvrtke, kao što su obrambene i druge, koje se bave drugim poslovima – mogu napraviti dobar posao“.

Međunarodni sastanak u NATO kompleksu u Bruxellesu, 3. prosinca 2014. godine

Što se tiče tipa angažmana kojim bi Hrvatska mogla biti prisutna u iračkoj Autonomnoj oblasti Kurdistan, Kotromanović se izričito ogradio od momentalnog započinjanja nekakve vojne avanture:

“Vojnog angažmana, znači, nema. Nema vojnog angažmana. Kao što znate, dok smo mi bili u Kurdistanu, bio je jedan sastanak 60 zemalja koalicije, u Bruxellesu. Bila je naša ministrica vanjskih poslova. Oni su razgovarali o pomoći, i sve zemlje će se ponovo, na jedan način angažirati – u smislu… vidjet će što mogu napraviti najviše. Mogu vam samo reći da dolje već Nijemci imaju snage za obučavanje, da i druge zemlje koje su… jedni Nijemci koji – vi znate kako oni jako paze gdje idu, i koga šalju… Taj prostor je dosta siguran. Ja sam bio na tom, dolje, prostoru… Znači, što se tiče, eventualno, tog angažmana – puno je opasniji Kabul i Afganistan, i južni dio Iraka. E sad… vidjet ćemo što kažu naši šefovi, koji odlučuju o tome… Što možemo pomoći, kako možemo pomoći i kada“.

———————-

———————-

Dok se u nas nije čulo mnogo o spomenutome sastanku (na kojem su navodno dodatno produbljene podjele SAD i Turske po pitanju Sirije, dok se SAD nastojao koncentrirati na samu borbu protiv organizacije Islamska država), o mogućim detaljima te hrvatske pomoći iračkim Kurdima Kotromanović je dodao:

“To je važno. Mi ćemo otvoriti vrata, i otvorili smo vrata za naše brojne tvrtke. A, naravno, želimo također isto pomoći da ministarstvo Peshmerga, dolje, se na jedan način -ne samo mi, već su dolje i Nijemci, i Finci, Česi i Slovaci – da budu što sposobniji u borbi protiv ISIS-a. Ne govorimo o slanju vojnika. Mi ćemo vidjeti. Mi smo načelno se dogovorili da ćemo imati suradnju. I sad mi razgovaramo o tome na koji način je to prihvatljivo za sve strane. Znači, da li ćemo mi pomoći kao što smo pomogli i prije, donacijom oružja i opreme – i to je varijanta isto. Ili ćemo se uključiti na način da mi možda obučavamo jedan dio njihovih snaga – ono što njima treba“.

Pa ipak, prema izjavama ministra Kotromanovića jasno je da tu zapravo tek treba dogovoriti sve detalje onoga što “njima treba” – dok su navodno u situaciji koja ponekog promatrača podsjeća i na Hrvatsku početkom 1990-tih – u jednom od prijelomnih momenata hrvatske povijesti, od kojeg nikako da pobjegne svekoliki diskurs naše lokane politike. Naime,

“To ćemo vidjeti. Ja to moram vidjeti s našim političkim vođama, i predsjednikom Vlade, i predsjednikom države. I o tome ćemo vidjeti s ministricom vanjskih poslova. Vidjet ćemo što je najbolje za nas i za njih. Znači, ja svakako mislim da bi trebali pomoći ljudima, zato što i mi smo bili u situaciji kada smo se branili, i kada nismo imali dovoljno sredstava. Nismo naprosto imali sa čim se tući protiv neprijatelja. Oni su baš u sličnoj situaciji, i to je interes svih nas“.

Konačno, na novinarsko pitanje je li pomalo čudno da javnost u Hrvatskoj o avanturi ministra Kotromanovića po “divljem Kurdistanu” opet saznaje zaobilazno (ne od domaćih vlasti, već sa stranih internetskih stranica) – odgovor je bio prilično lakonski:

“Pa, nije. Zašto bi ja najavljivao svaki svoj sastanak, odlazak dolje? Prvenstveno radi sigurnosti“.