Kao što smo početkom ovoga mjeseca već pisali na portalu Obris.org, posljednje se vrijeme širom Europe zahuktavaju rasprave o reformiranju EU koncepta borbenih skupina. Naime, ta struktura (u kojoj aktivno sudjeluje i Hrvatska) već dugo ima teških i dubinskih problema, kako sa svojim smislom, tako i sa svakovrsnom provedbom teorijski joj namijenjenih zadataka. Upravo je o tome početkom mjeseca bilo govora na međuparlamentarnome skupu u Rimu – ne bi li se iznašlo neki novi način proboja kroz mrežu EU birokratskih prepreka, te omogućilo dosad neviđeno terensko raspoređivanje snaga Europske unije, a na lakši i brži način.

Nick Witney, bivši prvi čovjek European Defence Agency (EDA), prošlog je mjeseca oštro kritizirao ovaj koncept izjavivši da su “mnogo hvaljene borbene skupine za brzo djelovanje temeljito diskreditirane nakon posljednjih neuspjeha oko raspoređivanja u područja kriza u Maliju te Srednjeafričku republiku” – kada je u oba ta slučaja Francuska na kraju intervenirala sama. “Ako EU neće baš ništa poduzimati sa svojom CSDP (EU zajednička sigurnosna i obrambena politika), tada se treba prestati prenemagati, i treba dati UN-u barem nešto od podrške koja im je potrebna u naporu za održavanje svojih operacija širom svijeta“, rekao je Witney. Pri tome, sve više glasova unutar EU sada tvrdi da bi članak 44 EU Lisabonskog sporazuma mogao ubrzati takve operacije pod EU zastavom – dajući alternativu osloncu na nezgrapne EU planske strukture.

Ta odredba, koja nikad do sad nije bila korištena za pitanja raspoređivanja vojnih snaga, kazuje da Europsko vijeće može predati neki nedefinirani “zadatak” manjoj grupi zemalja članica, “koje su voljne, a imaju potrebne sposobnosti za ostvarenje takvoga zadatka“. Taj bi “zadatak” moralo jednoglasno odobriti Europsko vijeće, ali bi ga mogla izvršiti grupa članica koje se prijave za njegovo provođenje. “Ideja bi tu bila da imamo operaciju pod EU zastavom, u ime Europske unije, uz korištenje EU mehanizama financiranja, ali izvan EU planske strukture, što bi je učinilo bržom“, istaknu je Thierry Tardy, stariji analitičar pri EU Institutu za strateške studije. “Sve međunacionalne planske strukture su spore, a u ovom slučaju prespore za evakuaciju građana iz Afričke zemlje unutar roka od 72 sata, na primjer” ustvrdio je Tardy. Pod člankom 44, ta bi operacija mogla početi odmah, rekao je, a ako bi ona potrajala više mjeseci, mogla bi tada postati redovitom EU operacijom. U radu kojeg je objavio prošlog mjeseca, Tardy je upravo i tvrdio kako je francuska intervencija u Maliju prošle godine mogla postati EU misijom da je bio iskorišten članak 44, s obzirom na činjenicu da je Europsko vijeće podržalo operaciju.

U najboljoj varijanti – mnogo novaca za malo učinka?

Ovoga mjeseca, na inter-europskome sastanku parlamentaraca u Rimu političari su planirali kako bi spomenuti članak 44 mogao osnažiti postojeći EU koncept borbenih skupina. “Ideja je oživjeti te borbene skupine, koje prijete neuspjehom“, rekao je Massimo Artini, član Odbora za obranu talijanskoga parlamenta. “Mi trošimo po pola milijarde eura na te skupine godišnje. Ili ih moramo koristiti, ili to mora prestati“, dodao je. “Mi imamo borbene skupine, ali nemamo instrumente za njihovo korištenje“. “Članak 44 je možda i naša posljednja šansa“, rekao je Artini. Dokument usvojen na tom sastanku nazvao je članak 44 “vrlo korisnim oruđem za EU, kojim se može intervenirati u scenarijima kriza, s više brzine i fleksibilnosti, te je ohrabreno njegovo korištenje“. Ovaj je dokument pozvao i na održavanje nastavnoga sastanka EU političara, idućeg proljeća u Rigi, ne bi li se dalje razvilo taj plan. Italija, Francuska i Nizozemska su oformile radnu skupinu koja treba sastaviti nacrt prijedloga za taj sastanak u Rigi, rekao je Artini, dodavši da će se i Njemačka, Poljska te Španjolska pridružiti ovoj radnoj skupini.

Izgledale su sjajno. Još da i rade!

Tardy je bio skeptičan po pitanju mogućeg korištenja ovog članka za raspoređivanje borbene skupine, tvrdeći da je on bolje prilagođen za redovita raspoređivanja postrojbi zemalja članica koje se prijave za pojedinu misiju. “Članak 44 je zapravo suprotstavljen čitavome konceptu borbenih skupina, jer on ovisi o zemljama koje pokreću misiju, a ne o državama koje se zateknu u pojedinoj borbenoj skupini koja je baš tada u stanju pripravnosti“, rekao je. “S druge strane, ako država koja je u pripravnosti želi sudjelovati u raspoređivanju, ona bi se i sama mogla pozvati na članak 44“. Mnogo je još stručnjaka za obranu zabrinuto oko sudbine EU borbenih skupina. “One su izgledale gotovo kao neko čarobno rješenje, izgledale su provedivo i priuštivo“, rekao je Alessandro Politi, direktor fondacije NATO obrambenog učilišta u Rimu. “One nisu obuhvaćale grandiozne ideje o pokretanju tisuća vojnika naokolo, a i doprinosi pojedinih država bili su jasni. Međutim, problemom su se pokazali troškovi“, izjavio je Politi. “Uz to, bilo je tu i straha kod pojedinih država, kao što je to Velika Britanija, da će borbene skupine oslabiti NATO, kao što je bio problem i postizanje konsenzusa među Europljanima“.

Za utjehu, EU borbene skupine nisu jedine snage brzog odgovora koje su posljednjih godina krenule blijediti, a nakon prilično sjajnoga starta. I snage brzog odgovora samog NATO saveza, pokrenute 2002. godine na poticaj američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda, uspjele su  provesti tek jednu misiju u Pakistanu, usmjerenu na davanje pomoći žrtvama velikih potresa. Ova zajednička sudbina i ne treba čuditi previše, znamo li da mnoge EU i NATO članice za obje te formacije deklariraju iste ili vrlo usporedive snage, a i postupci odlučivanja su u oba slučaja praćeni poprilično sličnim globalnim problemima.

——————————–

Glavnina ovoga teksta objavljena je na engleskom 17. studenog 2014. pod naslovom “EU Plan Offered To Simplify Battle Group Deployment”, na portalu Defense News (www.defensenews.com). U originalu je tekst dostupan na adresi: http://www.defensenews.com/article/20141117/DEFREG01/311170011/EU-Plan-Offered-Simplify-Battle-Group-Deployment