U sklopu regionalne turneje, u Zagrebu je protekla 3 dana boravio Ramin Mehmanparast, glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Islamske republike Iran i viši pomoćnik tamošnjeg ministra vanjskih poslova. Osim političkih susreta, Mehmanparast se susreo i s dijelom hrvatskih novinara, među kojima su bili i predstavnici portala Obris.org, pa je to bila prigoda za razgovor o iranskom gospodarstvu, međunarodnim sankcijama i suradnji s Hrvatskom.

Ramin Mehmanparast, glasnogovornik iranskog MVP

Suradnja sa zemljama regije u obostranom je interesu

Izražavajući nezadovoljstvo zbog niske razine trgovačkih odnosa sa zemljama regije, Mehmanparast je posebno istaknuo kako u postojećoj globalnoj gospodarskoj i financijskoj krizi postoje brojne mogućnosti koje bi naše trgovinske odnose s Iranom mogle prenuti iz letargije. Iran je zemlja koju je ova mega-kriza tek okrznula, a veće štete izbjegnute su upravo zbog sankcija, koje su Iran prisilile smanjiti gospodarske odnose sa zapadnim zemljama. U vrijeme prije nedavnog daljnjeg pooštravanja sankcija, iranski je BDP navodno bilježio rast od 6,2%, a upravo je prošla prva od ukupno 5 godina planiranih gospodarskih reformi, koje bi, prema gostu iz Tehrana, trebale bitno ojačati postojeći razvoj zemlje. Za Hrvatsku, kao i za druge zemlje regije, Iran bi mogao biti novo veliko tržište, sa sponama prema svojih 15 susjeda, koji bi također mogli predstavljati veliki tržišni potencijal. Sam Iran prosječno daje oko 10 milijuna turista, od kojih oko 2 milijuna putuje u europske zemlje, pa bi Hrvatska, kao orijentirano turistička zemlja, mogla gricnuti i u taj dio kolača.

Nedavno je Vlada Zorana Milanovića donijela odluku da Hrvatska, kao buduća članica Europske unije, podrži i provodi sankcije protiv Irana. No to, smatra Ramin Mehmanparast, nije problem:

 „Mi shvaćamo da je iz Unije izvršen pritisak na Hrvatsku. Ali  Iran uopće nije prodavao naftu Hrvatskoj, pa ne vidim razloga da vaša zemlja uvodi embargo na iransku naftu. Mi smo suočeni s ekonomskom i gospodarskom krizom zapadnih zemalja, a same članice Europske unije imaju ozbiljne razlike u stajalištima oko sankcija Iranu. Unatoč sankcijama, predstavništva njihovih tvrtki trenutno pregovaraju o različitim načinima suradnje s Iranom. Ne treba se biti takav rob diktatu određenih zemalja, svaka zemlja treba gledati svoj nacionalni interes. Mi smo spremni neograničeno proširiti trgovačke i gospodarske odnose s Hrvatskom, ali i sa drugim zemljama.“

S obzirom da su sankcije na snazi, upitno je i ulaganje Tvornice duhana Rovinj, koja bi tijekom ove godine u Iranu trebala otvoriti tvornicu vrijednu 25 milijuna dolara. Prema Mehmanparastu, TDR će morati sam odlučiti hoće li i kako uvedene sankcije na naftu utjecati i na njihove investicije, budući da, kako kaže, „…ove jednostrane i nezakonite sankcije ne obuhvaćaju svu suradnju. Određene suradnje mogu se nastaviti i unatoč sankcijama. Sve zemlje koje su prekinule suradnju s Iranom naštetit će same sebi“.

Ramin Mehmanparast (sredina), Mohsen Sharif Khodaei, veleposlanik Irana u RH (lijevo)

Što nas ne ubije, to nas ojača

Sankcije pod kojima se Iran nalazi, a odnose se prvenstveno na trgovinu naftom i pripadajuće financijske transakcije, ne mogu naštetiti toj zemlji, tvrdi Ramin Mehmanparast, glasnogovornik MVP i viši pomoćnik tamošnjeg ministra vanjskih poslova. Štoviše, Iran je poduzeo i protumjere, najavom o prestanku isporuke nafte zemljama Europske unije.

 „Rekli smo da će prve na udaru biti Francuska i Engleska. Neke zemlje EU nisu bile u stanju platiti isporuku nafte, poput Grčke i Španjolske. Koliko znam, i Njemačka se nalazi na listi zemalja s kojima prekidamo trgovinu, ali mi nije poznato je li već došlo do toga. Ako želimo izvoziti naftu određenim zemljama, onda one moraju imati sve preduvjete za provođenje financijskih transakcija – mogućnost da plate takve isporuke, i mogućnost da novac dođe u naše ruke. Ako one ne mogu platiti naftu koju su kupile, mi ćemo je onda prodati onome tko može dati novac. Jedan od ciljeva embarga je da gospodarstvo Irana padne na koljena. Naša maksimalna zarada od nafte je 90 milijardi dolara, a naš ovogodišnji proračun iznosi 500 milijardi dolara. Mi pokušavamo smanjiti utjecaj profita od trgovine naftom na budžet, kako se on ne bi oslanjao samo na naftu. Ali, kada se uvode sankcije na naftu kupljenu od Irana, istodobno se povećaju cijene nafte, pa u praksi ispadne da mi malo prodamo, ali nam zarada ostaje ista“.

Kao jedna od iranskih protumjera na europske sankcije najava je embarga na poslovanje sa 100 europskih kompanija. No s iranskog gledišta, tu nije težište na kaznenoj mjeri, protuodgovoru na europske sankcije, već na mjerama za jačanje domaćeg gospodarstva: „Nećemo uvoziti one proizvode koje možemo sami proizvoditi. Prema našim analizama, ustanovili smo da, prekinemo li odnose sa 100 kompanija u EU, iste te proizvode možemo proizvoditi u Iranu, na jednakoj ili čak kvalitetnijoj razini“.

Sankcije kojih svakim danom ima sve više i sve su teže, vlasti u Iranu smatraju nelegitimnima i nepravednima. Insistiraju na tome da svoj nuklearni program razvijaju izričito u mirnodopske svrhe, te da se pridržavaju NPT-a (“Treaty on the non-proliferation of nuclear weapons”), potpisanog davne 1968. Za razliku od Irana, Izrael nije potpisnik tog ugovora – a međunarodni igrači tvrde da tko nije potpisnik, ne mora se dokumenta ni pridržavati, ma kako to bilo krivo – pojašnjava Mehmanparast razlog zbog kojih nametanje sankcija samo Iranu smatra nepravednim. Iako napominje da, što se Irana tiče, postoji „jako, jako, jako mala“ mogućnost rata s Izraelom, zadovoljan je tijekom pregovora o iranskom nuklearnom programu koji su se proteklih tjedana vodili u turskom Istanbulu, a nastavit će se u iračkom Bagdadu. No, s iranskog gledišta, nije problem ni u njihovom nuklearnom programu, ni u odnosima s Izraelom. Problem je u tome što se, objašnjava Ramin Mehmanparast, „ …Amerikanci s izgovorom o nuklearnom programu pokušavaju riješiti svoje konkurencije“. Naime, u narednih 10 do 15 godina pojavit će se nekoliko gospodarskih velesila, poput Kine, Japana, Koreje, nekih zemalja-članica EU, Rusije i Brazila.

„One su glavna konkurencija američkom gospodarstvu, a Amerika, da bi ih ometala u tome da postanu velesila, ometa njihov gospodarski plan. Razvoj svake zemlje ovisi o energetici, a svaka zemlja ima dugoročni program razvoja za narednih 20 do 30 godina. Da bi ga mogla ostvariti, svaka zemlja mora biti sigurna da ima sigurne izvore energije za narednih 20 do 30 godina. Ove zemlje naše su najveće mušterije, a kada ih Amerikanci pritisnu da ne kupuju naftu od nas, prisiljene su to nadoknaditi kod drugih zemalja za 5-6 mjeseci, prisiljene su da kupe manje količine nafte, zbog čega ne mogu dugoročno planirati svoj razvoj. Poznato vam je da će mnoge zemlje-izvoznice nafte uskoro izgubiti svoj utjecaj, i za nekoliko će godina od izvoznica postati uvoznice. Te zemlje ne mogu nadoknaditi mjesto Irana. Iran je drugi po zalihama plina u svijetu, i četvrti po zalihama nafte. Ako i ne nađemo nova polja nafte u Iranu, mi je i dalje možemo izvoziti još narednih 85 godina. Čak ako i ne nađemo nove izbore plina, možemo ga izvoziti daljnjih 150 godina. Koliko to još zemalja može?!“

Teoretičari zavjere ovime su došli na svoje.