Iskoristivši priliku nakon potpisivanja niza ugovora o nabavi vojne opreme za potrebe OS RH u petak 17. siječnja ove godine, porazgovarali smo i s nekoliko predstavnika vojne industrije u RH, o njihovim aktivnostima, planovima, te sveprisutnoj krizi. Dok je nedvojbeno da se tom prilikom u Ministarstvu obrane RH okupio onaj aktivniji dio proizvođača, koji svoje preživljavanje uvelike duguje izvozu, zanimljivo je i u tom društvu zamijetiti određene razlike. To i ne čudi, ima li se u vidu da sve industrijske grane ipak nisu iste, jednako kao što nije ista ni razina profitabilnosti svake pojedine od njih.

Slika 1. – maksimalni izvoz, napredne tehnologije

Kao prvo, pogledajmo slučaj poduzeća Šestan-Busch iz Preloga u Međimurju. Njih je u MORH-u predstavljao Alojzije Šestan, direktor i suvlasnik tvrtke, a ujedno i predsjedavatelj Zajednice proizvođača vojne industrije Hrvatska, organizirane pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK). Na pitanje kako stoji njegova firma u ovo krizno doba, Šestan bez oklijevanja odgovara:

“Vrlo dobro. Mi izvozimo 99 posto! Ovo je za nas jedan protokolarni potpis ugovora. Dakako, mi želimo snabdijevati svoje oružane snage, međutim, 99 posto je nama izvoz. Mi imamo u sklopu naše firme 5 firmi. Pet proizvodnji u svijetu. U Prelogu, gdje sam ja, sjedište mojeg partnera u Njemačkoj, jednu novu firmu u Rusiji – upravo smo potpisali jedan ugovor o 9000 kaciga za rusku policiju – jednu firmu u Češkoj, i jednu firmu u Italiji“.

No, to ne znači da preloške proizvođače zaštitnih sredstava od kevlara kriza nije pogodila, već da su se oni naučili nositi s nesigurnošću – u potpuno privatnom poslovanju, s relativno malo oslonca na državna sredstva. Tako Šestan ističe:

“Pa, kod nas se kriza kreće iz godine u godinu. Hvala Bogu, ove godine smo kapacitetima puni – znači, mi smo prodali svoju proizvodnju do skoro devetog mjeseca. I, već imamo potpisane ugovore, ili predugovore za nastavak godine. Ali, to je dvadesetogodišnji mukotrpni rad – na promociji. Ja sam si na početku zadao nekoliko važnih ciljeva – prvo, mi moramo biti i postati najbolji, ili barem među najboljima, ukoliko želimo uspjeti na svjetskome tržištu – što nije jednostavno. Drugo, stalna edukacija ljudi. Treće, osvajanje novih tehnologija – što mi osvajamo. I, četvrto – posjećivanje velikih sajmova. Naravno, iza svega toga – odgovorno i društveno poslovati. Mi za sada ispunjavamo te ciljeve, i to je rezultat dvadesetogodišnjeg rada“.

Pri tome, upitan o važnosti konkretnog Ugovora o opremanju OS RH za poduzeće Šestan-Busch, Alojzije Šestan konstatira:

“To je jedan mali ugovor, ali nama znači puno. Prvo, znači nam puno što je potpisan na početku godine – da si znamo planirati proizvodnju. A drugo, nama kao izvoznicima on znači certifikat za izvoz naše robe na svjetska tržišta. Ja sada potpisujem jedan veliki ugovor za Ujedinjene Arapske Emirate, gdje mi točno stoji odredba „Da li snabdijevate svoje oružane snage?“ – i dobivam 10 bodova. Znači, ovaj ugovor je certifikat za izvoz naše robe. To je znak da smo pod kontrolom naše vojske, i da snabdijevamo našu vojsku“.

No, to nije slučajno! To spominjanje novih tehnologija je u njihovome slučaju vidljivo već duže – među ostalim i po ustrajnim inovacijama koje su prepoznate i na sajmovima, bili to MILIPOL u Parizu ili pak Inova, gdje se natječu izumitelji i inovatori…

“Naša je kaciga prošle godine dobila 5 zlatnih medalja u svijetu, za inovaciju. Mi smo do sada proizveli preko 25 tipova kaciga. Zadali smo si da svake godine moramo lansirati po jednu novu. Međutim, upravo smo sada pred završetak jedne kacige, koja je neviđena na svijetu – koja je satkana od pet različitih kaciga, za pet različitih situacija, za sve rodove vojske bit će sada sve u jednoj kacigi. Za jednu minutu čovjek si može rastaviti i sastaviti kacigu po svojim potrebama“.

Dok su takvi proizvodi i kod drugih svjetskih proizvođača ovakve opreme udarna stvar već neko vrijeme – ostaje vidjeti pravu, terensku uporabljivost ovakvih modularnih kaciga. No, to je prostor za praktičnu suradnju s Ministarstvom obrane i postrojbama OS RH, o kojoj tek trebamo čuti ponešto više…

Slika 2. – jaki izvoz, ali industrijska grana niže profitabilnosti

Kao drugo, odlučili smo pogled svrnuti na Kroko International – još jedno od jakih poduzeća hrvatske vojne industrije. Žarka Popovića, direktora ovog poduzeća, upitali smo kao prvo o značenju Ugovora o opremanju OS RH za njegovu firmu:

“Potpisivanje ovog ugovora je vrlo značajno za nas, za organiziranje proizvodnje, za izlazak na strano tržište – zato što mi, u stvari, 50 posto… 50 posto naših proizvoda izvozimo, praktično u cijeli svijet – od zemalja Bliskog Istoka, Južne Amerike, Europe. I, za nas je to samo jedan dodatni poticaj, i organizacija kompletnog marketinškog plana, i proizvodnje, izvoza“.

Oslonac na izvoz je i tu istaknut kao bitan element poslovanja i uspjeha. A, kada se pita kuda taj izvoz ide – za opremanje obrambenih snaga na Kosovu, u Crnu Goru ili nekud dalje, Žarko Popović objašnjava:

“Kosovo smo već dva puta odradili. Znači, opremili smo kompletno snage Oružanih snaga Republike Kosova. Crnu Goru smo odradili, Njemačku kompletnu odrađujemo – njemačku antiterorističku policiju i policiju za javni red i mir. Isto tako, švicarsku policiju i švicarsku vojsku. Sad smo se preselili na Portugal, Ujedinjeni Arapski Emirati, Malezija… i još neki… Ali, naravno – prvo je hrvatska vojska i policija, gdje smo prisutni na tržištu 24 godine… to je domaće tržite…“

Dakle, uz izvoz, ipak i naglasak na domaće tržište. A na upit kako se s krizom nosi Kroko International – poduzeće koje se istaknulo organiziranjem nastupa hrvatske tekstilne industrije u poslovima vezanim uz sektor obrane i sigurnosti – direktor Žarko Popović kaže:

“Pa, pogodila nas je kriza, ali uspijevamo se od toga svega othrvati. Othrvati – onako, muški! Ajmo reći – borimo se svaki dan, izlažemo na dva, tri svjetska sajma… Imamo vrlo dobre partnere po cijelom svijetu, tako da uspijevamo toj krizi nekako se oduprijeti!“

Slika 3. – nešto izvoza, poduzeće u niskoprofitnoj grani

Kao treće, istaknuli bismo poduzeće “Inkop obuća d.o.o.” iz Poznanovca, sjeverno od Zagreba i nedaleko Zlatar Bistrice. Riječ je o dugogodišnjem prerađivaču kože, te proizvođaču iz redova obućarske industrije (specijaliziranom za radnu, zaštitnu i vojnu obuću). O njihovom poslovanju, a onda i naporu kojim se uspjelo proizvesti nove čizme podobne za Hrvatsku vojsku, govori Vlado Rafaj.

“Ja sam Vlado Rafaj, direktor sam firme koja zapošljava cirka 350 djelatnika. Firma postoji od 1919. godine, kada je počela s proizvodnjom kože, preradom svih vrsta kože. Evo, hvala Bogu, živi smo još danas. Radimo za izvoz 60 posto. Naša osnovna orijentacija je proizvodnja profesionalne obuće. To znači da smo razvili, zajedno s Ministarstvom obrane, 3 vrste čizama – koje su ispitane u prirodnom okruženju. I, tada smo prišli kompletnoj razradi, racionalizaciji i pripremi za proizvodnju – za potrebe najprije našeg Ministarstva obrane… da bi preko Ministarstva obrane, što im se posebno zahvaljujem… krenuli i izvoziti za van. Bez tog strateškog proizvoda, faktički nema održivosti firme!“

Inkop obuća u proizvodnji vojnih čizama za potrebe OS RH sudjeluje u okviru Zajednice ponuđača. Direktora Rafaja smo upitali o njihovom udjelu u “ukupnome kolaču” ovoga posla za MORH i Oružane snage…

“U ovome poslu, naš udio je nekih 12 posto od ukupnog ugovora. Znači da smo mi dobili određenu količinu – 13 tisuća pari čizama. I, to smo podijelili – to su novci od Zajednice… I, dogovorili smo se, između sebe – financijski podijelili – da svaka firma radi jedan dio tog posla. I, to mi je vrlo važno. U prvom mjesecu, poticaji… vjetar u leđa se dobije, da se može dalje, obveze servisirati, pokrenuti dalje proizvodnju za tekuću godinu“.

Što se tiče krize, nju se u obućarstvu itekako osjeti! Vlado Rafaj:

“Teško se nosimo sa tom krizom. Jedino što nas održava na poziciji, tu gdje jesmo – je veliko odricanje, i određenih dodataka – na plaću – na teret niskih plaća. Puno se angažiramo, radimo, i ljudi su shvatili – djelatnici, i ja osobno – da treba za male novce puno raditi da bi preživjeli… I, hvala Bogu, ja se nadam da će biti za… kroz ovu i sljedeću godinu bi trebali biti rezultati puno povoljniji – jer smo se uspjeli zadržati na tržištu, za izvoz na Zapad, a i sada radimo velike napore da plasiramo vojne čizme za Bliski istok, jer teško da će bilo tko kupiti, od Zapada, ove čizme – jer faktički, oni imaju svoje proizvode, i njih štite. Za razliku od naših, pojedinih… sem Ministarstva obrane i MUP-a… određene institucije, javna poduzeća – koja nažalost, sklona su da se uvozi roba koja nije kvalitetna. Eto! Naša roba ima sve certifikate, europske standarde i norme… i smatram da je to dobar proizvod koji bi trebali svi potrošači na teret javni, države, kupovati“.

Kako je posljednjih godina fokus javnosti bio više na oklopnim vozilima, puškama, šljemovima ili borbenim odorama, zanimalo nas je kako je uopće došlo do domaće proizvodnje novih vojnih čizama u Hrvatskoj? Je li tu kakvu ulogu odigrala i država?

“Nama je trebalo dvije godine da razvijemo čizmu, zajedno sa službama – jer, mi smo vojnu obuću proizvodili od početka, od stvaranja države… tu vojnu čizmu. Ali, tad su bile drugačije okolnosti, gdje Ministarstvo obrane nije imalo vremena niti novaca… nismo imali za razvoj. Kad je došao trenutak, da smo se opredijelili… i, najprije se opredijelilo Minisrtarstvo obrane… da pristupamo k jednom projektu – kojega su oni jedan dio i financirali… mi smo dvije godine razvijali čizmu – jer to ima svoj tok. Znači, trebalo je ispitati sve – u prirodnom okruženju, uz sve tehnološke institucije, zajedno s Tehnološkim fakultetom se pristupilo tome. Znači, velika stručnost se morala upotrijebiti, da tako velim… uključiti u taj projekt… da bi došli do ovakvog dobrog finalnog proizvoda“.

No, državna inicijativa te potpora nije bila dovoljna. Trebalo je volje, ali i dodatnih investicija u tehnologiju – o čemu direktor Rafaj ističe:

“Da, da, normalno. Trebalo je investirati u određene strojeve. To su određene mašine koje zavaruju… svaki šav je zavaren… Morali smo kupiti određene uređaje za ispitivanje vodonepropusnosti, pa paropropusnosti, i tako dalje. Znači, trebalo je ulaganja – i, to smo napravili! Ići ćemo i dalje!“

Za kraj zaključimo nekoliko stvari. Kao prvo, u ovo krizno doba vrlo je važan izvoz. Dok u nas privreda te javne investicije pretežito stagniraju – recept za uspjeh izgleda da je – (1) stavljanje jakog naglaska na inovacije, te (2) prodaja na onim propulzivnim tržištima koja je kriza zaobišla. Do takvog se poslovanja može doći uz pronalazak odgovarajućeg stranog partnera, samostalno ili uz stratešku podršku države – često i aktivnim sudjelovanjem na specijaliziranim sajmovima u inozemstvu. Dok izgleda da je to teže, što je u čitavom poslovanju veći utjecaj domaćeg tržišta i domaćih kupaca – nedvojbeno se vidi i da je svim uspješnima zajednički još jedan nimalo jednostavan faktor – rad, rad, i opet rad.