Nakon započinjanja desetodnevne proslave 100. rođendana Kim Il-sunga, osnivača današnje Sjeverne Koreje, 10. travnja 2012. godine, održan je i kongres Radničke partije Koreje. Na tom, inače relativno rijetkome skupu, njegov nasljednik Kim Jong-un imenovan je Prvim sekretarom Radničke partije Koreje – što je novo-kreirana funkcija i ujedno prva državna titula dodijeljena nasljedniku oplakivanog “Dragog vođe” Kim Jong-ila od prosinca prošle godine. Ujedno, mladi je vođa na sastanku i unaprijeđen s mjesta dopredsjednika partijske Centralne vojne komisije u njenog predsjedavatelja, te je imenovan i članom Prezidija Političkog biroa Centralnog komiteta partije. No, sve te političke pomake u sklopu proslave pratile su i mnogo konkretnije demonstracije moći.
Tako je danas u ranim jutarnjim satima (7.39 po lokalnome korejskom vremenu ili oko 0.39 po našem vremenu) lansirana i duže najavljivana raketa Unha-3, s navodnim meterološkim “Satelitom ljubavi”. Nakon samo oko 90 sekundi leta rakete, došlo je do eksplozije – vjerojatno pri odvajanju prvog od tri stupnja rakete – i više od 20 većih komada zasulo je more na oko 165 kilometara zapadno od Seula, glavnoga grada Južne Koreje. Dok se još procjenjuju političke posljedice neuspjeha, Južnokoreanci traže dijelove naprave za analizu – zanima ih raketa-nosač, koja je navodno identična vojnoj interkontinentalnoj balističkoj raketi Taepodong, radi čega su mnogi ovo lansiranje i promatrali prvenstveno kao vojno testiranje.
Za razliku od sličnih navodnih lansiranja satelita iz 1998. i 2009. godine, danas su Sjevernokoreanci brzo priznali neuspjeh. Nije jasno je li time i stvarno oslabljen novi vođa Kim Jong-un, za kojeg se nagađa da već mjesecima konsolidira svoj utjecaj i podršku u vojsci i političkim strukturama države. S druge strane, kako su raketni pokusi iz 2006. i 2009. godine bili tempirani usporedno s pokusnim nuklearnim eksplozijama, otvara se i pitanje hoće li se i ovih dana nuklearno zatresti na vojnim poligonima sjevera Sjeverne Koreje. Sve to, i testiranje raketne tehnologije, ali i moguće nuklearno testiranje, u izričitoj je suprotnosti sa sporazumom postignutim 29. veljače ove godine između Sjedinjenih američkih država i Sjeverne Koreje, nakon čijeg je sklapanja izgledao opet otvorenim put za pregovore te humanitarnu pomoć režimu u Pyongyangu. Tada ugovorenih 240 tisuća tona američke hrane omogućile su i dugo očekivanu proslavu 100. rođendana Kim Il-sunga – u čijem je sklopu i današnje otkrivanje ogromnih kipova djeda i oca mladog koreanskog diktatora (čiju snimku još neko vrijeme možete pogledati i u Obris.org video-kutku).
No, podsjetimo se kratko i na okolnosti u kojima je prije gotovo četiri mjeseca Kim Jong-un dospio na vlast.
Tekst koji slijedi objavljen je pod naslovom “Dragi vođa je mrtav, živio poštovani vođa! “, i s redakcijskom opremom, u tjedniku Nacional 27. prosinca 2011. godine.
U ponedjeljak, 19. prosinca 2011. godine, i službeno je objavljena smrt Kim Jong-ila, poglavara Sjeverne Koreje, koji je navodno od srčanoga udara preminuo rano ujutro u subotu, 17. prosinca. Uz objavu je ujedno u toj zemlji uvedeno izvanredno stanje, a onda je za 28. prosinca zakazana i ceremonija oproštaja, te objavljen period od deset dana javne žalosti, do četvrtka 29. prosinca, kada bi trebala biti održana i konačna nacionalna komemoracija. Za trajanja te svojevrsne pojačane izolacije postalo je jasno kako je u tijeku glatki prijenos vlasti na novog vlastodršca, sina pokojnog „Dragoga vođe“, prema proceduri navodno razrađenoj za 15. travnja iduće godine, kada se planiralo ionako provesti ovakovu smjenu vlasti prigodom proslave 100-te godišnjice rođenja Kim Il-sunga, „Velikog vođe“ i osnivača Sjeverne Koreje. Dok još nije jasna konačna titula novoga poglavara, već su krenula nagađanja o ustroju te prirodi nove vlasti u „Kraljevstvu pustinjaka“ na korejskome poluotoku.
Dok sjevernokorejska deklarativno komunistička diktatura u javnosti svako malo izaziva posebnu pažnju, dva su razloga relativnog mira kojim su smjenu na čelu vlasti te iznimno izolirane države popratili pasionirani promatrači tamošnjega stanja. S jedne strane, teška bolest Kim Jong-ila nije bila novost i njegov se nasljednik naslućuje već praktično tri godine. S druge strane, poprilično je jasno kako prave promjene tek predstoje, budući da mladi Kim Jong-un tek sada ostaje stvarno sučeljen s pravim nosiocima vlasti u državi – prije svega sjevernokorejskom vojskom, ali i pojedinim dijelovima vlastite obitelji. Sve su to sučeljavanja koja će vrlo vjerojatno obilježiti život na Korejskome poluotoku, ali i u široj regiji oko Sjeverne Koreje tijekom idućih mjeseci te godina.
Zatvoreno carstvo
Usprkos ismijavanju, pa i dugogodišnjoj te ustrajnoj negativnoj propagandi iz Južne Koreje te dijelova međunarodne zajednice, ostaje činjenica da je Sjeverna Koreja u nekim svojim aspektima i vrlo uspješna država. Osim pri razvoju vlastite vojne i nuklearne tehnologije, ta je zemlja iznimno dobra i u čuvanju svojih državnih tajni, iznenadivši međunarodne igrače ne samo neočekivanim izvođenjem vojno-nuklearnih pokusnih eksplozija 2006. i 2009. godine, ili prezentiranjem poprilično naprednih tajnih postrojenja nuklearne industrije krajem 2010. godine, već i načinom na koji je prije tjedan dana javnosti priopćena vijest o smrti „Dragoga vođe“. Zahvaljujući tome velu državnih tajni i ne čudi da se pri većini rasprava o stanju u Sjevernoj Koreji uvelike zapravo i ne radi o uspoređivanju čvrstih saznanja, već o procjenama iskusnih promatrača – koji svoju vještinu njeguju analizom detalja vidljivih izdaleka, u stilu kvazi-specijalnosti „kremljologije“ iz doba hladnoga rata.
Ova je uspješnost u čuvanju informacija bila dobro vidljiva u slučaju biografije pokojnog Kim Jong-ila, za kojeg su se službeni podaci iz Sovjetske Rusije i njemu rodne Koreje temeljito razišli već na pitanju mjesta i vremena rođenja, ali i u slučaju njegova nasljednika Kim Jong-una – navodno pod lažnim imenom u Švicarskoj obrazovanoga mladića, starog između 27 i 30 godina, na kojeg je nasljednička čast izgleda najednom pala početkom 2009. godine. Budući su i gotovo svi ostali podaci iz Sjeverne Koreje jednako pouzdani, ne čudi što čitava priča o tamošnjem životu i političkoj situaciji obiluje tek više ili manje argumentiranim nagađanjima.
Vojno sučeljavanje
Pa ipak, neki su načelni podaci bitni za razumijevanje stanja na korejskome poluotoku. Prvenstveno je tu riječ o odnosu snaga Sjeverne i Južne Koreje, ali i pitanje društvene uloge sjevernokorejske vojske – organizacije koja posljednjih desetljeća postupno jača svoj utjecaj u državi na sjevernome dijelu korejskoga poluotoka. Dok Sjeverna Koreja dijeli oko 17 kilometara granice s Ruskom federacijom na krajnjem sjeveru države i preko 1400 kilometara kopnene granice s prijateljskom Kinom, srž problema koncentrirana je na jugu – uzduž 238 kilometara demilitarizirane zone uz kopnenu granicu s Južnom Korejom, državom koja s režimom u Pyongyangu nema sklopljen mir, već samo klimavo primirje iz 1953. godine.
Sjeverna i Južna Koreja samo su načelno vojno izjednačene. Nasuprot nuklearnog oružja te oko 1,2 milijuna djelatnih pripadnika vojske Sjeverne Koreje, četvrte po brojnosti armije svijeta, stoji tek oko 650 tisuća južnokorejskih vojnika u državi bez nuklearnoga oružja. No, na ovu sliku sad treba dodati i ponešto korektiva. Naime, dok Sjeverna Koreja u svoje oružane snage navodno ulaže nešto manje od 5 milijardi USD godišnje – što je oko pet puta više od ne baš ratnički sposobne Republike Hrvatske – Južna Koreja u istome periodu za obranu odvoji preko 25 milijardi USD. Pri tome, dok je poprilično vjerojatno da Sjeverna Koreja još uvijek ima problema s pouzdanošću i minijaturizacijom svog navodnog nuklearnog arsenala – što znači da je on, iako nominalno na dohvat ruke, zapravo itekako težak za korištenje u mogućemu sukobu – nedostatak nuklearnoga oružja Južnoj Koreji donekle nadomještaju sigurnosne garancije Sjedinjenih američkih država, saveznika za kojeg se smatra da ondje trenutno ima i oko 28 tisuća vlastitih vojnika. Upravo zato, u većini se situacija može s pouzdanjem tvrditi da je jakom industrijom potpomognuta vojska Južne Koreje itekako na terenu sposobnija od postrojbi „papirnatoga tigra“ sa sjevera.
Vojska u vlasti Sjeverne Koreje
Ovu uvjetnu vojnu ravnotežu moći Sjeverna Koreja posljednjih godina održava tek uz velika odricanja. Oružane su snage ondje povlaštene još od 1995. godine, kada je u nesigurnim početcima svoje vladavine Kim Jong-il njenu političku vjernost kupio uvođenjem principa Songun ili „Vojska ispred svih!“ u sve aspekte sjevernokorejskoga društva. Osim što su njime oružane snage i njihovi pripadnici dobili na značaju u Sjevernoj Koreji, stvoren je i sloj društva kojem uvelike odgovara trajno stanje određene napetosti u odnosima s južnim susjedom njihove države. Tu treba tražiti i razlog za periodičke vojne incidente na granicama dviju Koreja – spomenimo tu samo prošlogodišnje potapanje južnokorejske fregate Cheonan, krajem ožujka, ili topnički okršaj oko otoka Yeonpyeong, krajem studenoga 2010. godine. Ujedno, davanjem ovakvoga utjecaja na cjelokupnu državu tamošnjim oružanim snagama, praktično je zagarantirano da kontrola nad vojskom i ubuduće bude bitan dio opstanka na vlasti u Sjevernoj Koreji – zbog čega je jedan od osnovnih elemenata uvođenja mladog Kim Jong-una u strukture vlasti bilo i njegovo primanje vojnoga čina generala zbora, odnosno, generala s četiri zvjezdice, u rujnu 2010. godine.
Suvladari
No, na pravu prirodu problema koje će mladi vlastodržac Sjeverne Koreje morati uskoro svladavati ukazuju zorno i vijesti od srijede 21. prosinca. One govore da će do daljnjeg Kim Jong-un svoju vlast u državi morati dijeliti, u svojevrsnom suodlučivanju ili kohabitaciji, ne samo sa svojim politički iskusnim tetkom Jang Song-thaekom, već i s Ri Yong-hoom, načelnikom Glavnoga stožera sjevernokorejskih oružanih snaga. Time, ne samo da je u Sjevernoj Koreji potvrđena snaga senioriteta, gdje mladi i politički neiskusni vođa za efektivno održavanje na vlasti nužno treba starije suradnike za podršku i pokriće, već je i čitav državni sustav odmaknut od čiste samovlasti pojedinca ka svojevrsnom obliku balansa kolektivne vlasti između novoga vođe i njegovih jakih te samostalnih „suradnika“.
Sada, u prvim trenucima tranzicije vlasti, oružane snage izgledaju čvrsto uz novoga državnog poglavara. Njegov rođak Jang Song-thaek, točnije, muž mlađe sestre pokojnoga Kim Jong-ila – bitno je kompliciraniji igrač na političkoj sceni Sjeverne Koreje. Zapažen nakon 2001. godine kao gorljivi pristalica Kim Jong-nama, 2001. godine osramoćenog polubrata današnjega vlastodršca, Jang Song-thaek je 2004. završio na dvogodišnjem progonstvu iz vrhova državne vlasti (na „preodgoju“), ne bi li se uspješno vratio do 2009. godine. Ovaj vješti političar ujedno ima i jako zaleđe u sjevernokorejskim oružanim snagama, gdje mu je i stariji brat obavljao brojne visoke vojne dužnosti. Dok ne bi bilo bez presedana u korejskoj povijesti da regent i rođak sruši s vlasti mladoga princa, tek ostaje za vidjeti hoće li Kim Jong-un na duži rok prihvatiti ovakvo ograničavanje vlasti, te može li uopće ovakav oblik balansirane vlasti u Sjevernoj Koreji biti stabilan na duži rok.