Na jučerašnjoj međunarodnoj konferenciji pod nazivom „Regional peacekeeping experiences from ISAF to the Middle East, and the way forward for ‘smart’peacekeeping“, održanoj u centru RACVIAC nedaleko Zagreba, neprijeporno glavna zvijezda bio je nedavno umirovljeni američki general John R. Allen, bivši zapovjednik misije ISAF u Afganistanu. Allen je na konferenciji održao poduže predavanje o svom karijernom putu koji ga je doveo do zapovjednog mjesta u Afganistanu, te je po prvi puta javno dao svoju evaluaciju ISAF-a i pogled na perspektive za Afganistan nakon 2014. godine.

Generala Allena upoznao sam prošle godine u zapovjedništvu misije ISAF u Kabulu. Tada je s velikim žarom i stručnošću iskusnog vojnika govorio o izazovima s kojima se svakodnevno susretao. No malo je poznato da je general John Allen sada već davne 1995.-1996. godine kao dio desantnih snaga 6. Flote sudjelovao u operaciji „Joint Endeavour“ na području nama susjedne Bosne i Hercegovine. S obzirom na neka mišljenja kako su Balkan ’95. i Afganistan danas donekle slični, zanimalo nas je što o tome misli poznavatelj prilika na oba ratišta.

Budući ste bili u ovim našim krajevima tijekom posljednjih faza ovdašnjih ratova, možete li kratko usporediti Balkan 1995. i Afganistan?

Nije to isto, ni na koji način. Potrebno je mnogo više izgradnje raznolikih sposobnosti, koja se tek treba dogoditi u Afganistanu – mnogo više nego što je to trebalo na Balkanu. Naime, na Balkanu je bilo potrebno razdvajanje i pomirenje, na mnogo razina, a mi nismo ni blizu toga u Afganistanu danas. Mi smo ondje još uvijek u postupku razvoja bilateralnog sporazuma o sigurnosti, koji će snagama Sjedinjenih Američkih Država dati priliku za ostanak nakon 2014. godine, kao i snagama međunarodne zajednice i NATO saveza. Mirovni proces ondje tek treba proizvesti bitnije interakcije između vlasti predsjednika Kharzaija i talibana. Dakle, bilo je daleko više sposobnosti i resursa na Balkanu, kojima se u konačnici moglo brže stvoriti stabilan okoliš, nakon Daytonskog sporazuma, i razviti pomirenje – koje je ključno za pozitivan ishod – nego što danas ima u Afganistanu. No, na oba ova faktora sada se radi u Afganistanu, i to tek traži više vremena te kontinuiranu evoluciju operativnoga okoliša.

———————————————-

———————————————-

Ovdje se pretežito pričalo o Afganistanu. Što mislite o opciji „nula snaga“, koju se posljednje vrijeme često spominje?

Ne znam koje je instrukcije nadležni zapovjednik tu zaprimio, ali on je i javno rekao da nije bio upitan da evaluira takvu „nula snaga“ opciju. Ni od mene se, zasigurno, nikad nije tražilo da razmatram takvu opciju s „nula snaga“. Dakle, sve dok to nije jasno utemeljena opcija – dana na evaluaciju zapovjedniku – mislim da smo do danas obavili dosta kvalitetnog razmatranja, da smo i NATO vodstvu i vodstvu SAD dali niz vjerodostojnih opcija, iz kojeg mogu birati – ne bi li na koncu ostvarili zadaće čijem izvršenju svi težimo. Dakle, od mene se nikad nije tražilo da ozbiljno razmatram opciju s „nula snaga“ u Afganistanu, a ako dobro shvaćam i javne komentare generala Dunforda –  ni on to nije razmatrao.

No koje je vaše osobno mišljenje o tome?

Pa, to ne može raditi! Iz mojeg iskustva, ta opcija s „nula snaga“ implicira da bi SAD ondje dospjele na nula prisustva. Ako dođemo do uspjeha u pregovorima oko bilateralnog sigurnosnog sporazuma – to bi onda stvorilo i platformu za definiranje naših dugoročnih ciljeva ondje. Mi smo jasno pokazali da smo posvećeni dugotrajnim odnosima s Afganistancima, i u kontekstu bilateralnog sigurnosnog sporazuma neki će broj američkih snaga ostati – vjerojatno, i zajedno sa NATO snagama. Ostat će, u konačnici, ne bi li kontinuirano radili na profesionalizaciji afganistanskih nacionalnih sigurnosnih snaga. Dakle, održali smo te razgovore, dali smo naše preporuke – te su preporuke zaprimljene, naše nadležno vodstvo ima lepezu opcija od kojih mogu birati, ne bi li na kraju priredili snage koje će ondje djelovati na dugi rok. Ali, mi ćemo ići na opciju „nula snaga“ ako se ne sklopi bilateralni sigurnosni sporazum. Mi ne želimo unaprijed zaključivati o volji Afganistanaca, da nas pozovu da budemo u toj državi. Bilateralni sigurnosni sporazum je taj instrument – koji Afganistancima dozvoljava da nas pozovu da ostanemo, a nama omogućava da tome posvetimo snage. Ako ne dođe do sklapanja tog bilateralnog sigurnosnog sporazuma – tada se ta situacija pretvara u tu opciju „nula snaga“. Ali, u pogledu da je to samostalna opcija, odvojena od pregovora o bilateralnom sigurnosnom sporazumu – od mene se nije tražilo da razmatram takvu situaciju. A ja ne bih želio ni spekulirati o tome koje se instrukcije dalo generalu Dunfordu…

———————————————-

———————————————-

Kad gledate na svoje vrijeme provedeno u Afganistanu…Ako bi Vas pitali da istaknete jedan, glavni problem s kojim ste se suočavali – koji bi to bio?

Mislim da je to raširenost korupcije. Kao što sam već rekao, mreže kriminalnih odnosa duboko su raširene u afganistanskome društvu, i ja sam svjestan da svaki dan kojim afganistanska vlast postaje kompetentnija, svaki dan kojim afganistanske nacionalne sigurnosne snage postaju sposobnije – to je za njih loš dan, to je dan koji umanjuje njihovu moć i njihov utjecaj na afganistansko društvo i nad afganistanskim vlastima. Dakle, ja vjerujem da afganistanske nacionalne sigurnosne snage mogu na dugi rok izaći na kraj s talibanima – ali i da je taj dugoročni korozivni utjecaj korupcije pitanje na čijem rješavanju moraju Afganistanci raditi s Afganistancima. Predsjednik Kharzai to razumije, i mislim da je on radio na rješavanju tog pitanja – a mi smo spremni pomoći, biti pri ruci u izgradnji sposobnosti, po pitanju provođenja zakona, pravosuđa – ne bi li to riješili… Ali to je afganistanski problem, kojeg moraju riješiti Afganistanci. Mi im možemo pomoći izgradnjom sposobnosti. Mislim da je korupcija ta jedna stvar koja me ondje zabrinjava. 

Nakon umirovljenja u proljeće ove godine, general Allen zaputio se u akademske vode, kao istaknuti suradnik za vanjsku politiku na američkom Institutu Brookings. Odnedavno je i poseban savjetnik američkog državnog tajnika Johna Kerrya za Bliski istok.

Kojim se sve temama bavite u „civilu“?

Nastavljam pratiti razna područja i razne teme – povezane s Bliskim istokom i južnom Azijom. Baš sam se vratio iz Singapura, gdje smo raspravljali to takozvano „prebacivanje US balansa u istočnu Aziju“. Što to sve znači? Kakva je situacija na istoku Azije? Koja je tu uloga Kine? Dakle – od, grubo rečeno, istočne Azije, preko južne Azije, Perzijskoga zaljeva te Bliskog Istoka općenito, do Izraela i Palestine posebice. Time se zanimam i bavim.

Koje bi bile stvari koje planirate raditi, koje vas zanimaju – u budućnosti? 

Osobno? Nastaviti proučavati međunarodne odnose. Vjerojatno ću se baviti i poučavanjem, kao i znanstvenim radom, pisanjem i objavljivanjem – taj tip stvari. Bavit ću se predavanjem znanja, razvojem vođenja… Veselim se i nastavku bavljenja s mladim ljudima, ne bi li im pomogao na njihovom putu ka obrazovanju… i nastavku bavljenja razvojem politika, bilo da im nudim alternativne poglede, ili da jačam nastojanja političkih nositelja – kao što sam rekao, na teme Bliskoga Istoka, regije Zaljeva, južne Azije i istočne Azije – više ili manje, na regionalne teme, a ne nužno na funkcionalne teme.