Obilježavanje operacije Oluja zapravo je obilježavanje početka kraja Domovinskog rata, koji je u vojnom smislu završio te 1995. godine, a u političkom – 3 godine kasnije, uspješnim okončanjem mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. No dva odvojena predavanja, oba održana u zadnjih 10 mjeseci, podsjetila su na težak početak obrane Hrvatske i naoružavanja Hrvatske vojske, odnosno tadašnjih dobrovoljaca koji su potom prerasli u Zbor narodne garde. Jedno predavanje pod nazivom „Uporaba vojne tehnike u Domovinskom ratu“ održao je u studenom prošle godine umirovljeni časnik Hrvatske vojske Dean Čanić, u sklopu izložbe „Oluja u minijaturi“ u zagrebačkom Tehničkom muzeju, a drugo je izlaganje umirovljenog generala Antuna Tusa na predstavljanju knjige Dražena Rajkovića „Cijena rata“ u travnju ove godine. Iako su Čanić i Tus svoja iskustva stjecali na sasvim drugačijim bojištima i s potpuno različitih pozicija, zanimljivo je promotriti sličnost njihovih teorijskih i praktičnih dojmova o samim počecima Domovinskog rata. Pritom ćemo se ovdje koncentrirati na nabavu naoružanja tijekom ’91. i ’92. godine.

Nespremnost i nesnalaženje u ratu

Nepripremljenost Hrvatske za rat bila je potpuna – u vrijeme kada je „balvan revolucija“ prerasla u oružani sukob i prve ljudske žrtve, Hrvatska nije imala niti vojsku niti naoružanje, a ono čime je raspolagala bilo je više nego smiješno. Radilo se o nešto lakog pješačkog naoružanja, nekoliko policijskih transportera, nekoliko protuzračnih topova i lako prijenosnih PZO-sustava. Uzme li se UN-ovo priznanje aneksije Baranje i ulaska tzv. JNA u istočnu Slavoniju u srpnju ’91. službenim početkom agresije na Hrvatsku, smatra general Tus, hrvatsko je državno vodstvo izgubilo 2 dragocjena mjeseca na prazan hod:

 „Mi smo tek u rujnu mjesecu shvatili da nemamo vojske, i da nemamo ni čelna vodstva koje bi moglo, da kažemo vojnički, odraditi onaj dio rješavanja bitke. To su gradovi, poput Vukovara i drugih, već radili sami, svi su bili sami za sebe – nosioci obrane određenih prostora. Ali država se nije pripremala.“

Tek u rujnu ’91. dio bivših JNA časnika, prebjega na hrvatsku stranu, predsjednika države Franju Tuđmana uspijeva uvjeriti da nije više 5 do 12, već je 2 mjeseca nakon 12, i da treba ići na neka, barem selektivna osvajanja. U toj grupi našao se i Tus:

„Predložio sam mu da… ovdje se ne radi samo o oružju koje ćemo osvojiti… nego da mi moramo postojeće snage vojske – koje su uračunate u toj strategijskoj operaciji – spriječiti da iziđu iz vojarni, da krenu van, i da izvrše zadaću rasijecanja Hrvatske… Mi njih moramo blokirati, iz skladišta uzeti oružje, i formirati brzo 30, 40… u slijedećih mjesec dana… brigada. I stvoriti vojsku od oko 100 tisuća ljudi u dva mjeseca, i 200 tisuća – u trećem mjesecu, do kraja godine.“

Selektivna blokada i osvajanje nekih vojarni tadašnje JNA započeta je 12. rujna, i tijekom narednih 10-ak dana razoružana su gotovo 2 korpusa. To je naoružanje, streljivo i vojna oprema poslužilo za masovnije formiranje i opremanje Hrvatske vojske.

JNA tehnika – najbrojnija i najkorisnija

Ratni plijen bio je količinski najveća, i najčešće upotrebljavana tehnika u HV. Tijekom jeseni ’91. blokadom vojarni nabavljeno je više od 200 tisuća modernih automatskih pušaka i gotovo 500 tisuća tona streljiva svih mogućih kalibara. Prema Tusovim podacima, nabavljeno je i oko 240 tenkova, 330 borbenih transportera i borbenih vozila, 18 borbenih čamaca (torpednih i patrolnih), a akcijom u Remontom  zavodu „Velimir Škorpik“ u Šibeniku i topovnjača. S tehnikom iz JNA bilo je najmanje problema, slaže se i Dean Čanić, koji je te ’91. bio pripadnik 1. gardijske brigade, te potom specijalne postrojbe GS bojne Frankopan. Osim naoružanja, u osvojenim vojarnama pronađeni su većim dijelom i priručnici o rukovanju i održavanju te tehnike, a bilo je i dosta ljudi koji su bili u stanju provesti obuku za nju:

„Ljudi koji su radili npr. u Remontnom zavodu Zmaj ili u Mornaričkom centru ili u zarobljenim vojarnama imali su popratnu dokumentaciju i znali su kako će ta sredstva održavati.“

Sa streljivom je ipak bilo malo teže – budući je JNA imala dosta oružja istočnog porijekla, streljivo ili neku dodatnu opremu bilo je prilično teško nabaviti, smatra Čanić. A kada se i nabavilo, trebalo je imati na umu da se svako streljivo ponaša drugačije, odnosno da rumunjska, bugarska, istočnonjemačka ili domaća mina iz radionice JNA ne lete jednako, što je nužno zahtijevalo da se svaka pošiljka najprije isproba, pa tek onda upotrijebi na terenu.

Bez obzira na ushićenje nastalo nakon zarobljavanja opreme bivše JNA, ipak se tu radilo o jednom manjem dijelu iz bogatog jugo-opusa, tako da je naoružanje koje je bilo u sastavu 13. i 10 korpusa, kao i velikih dijelova jugo-zrakoplovstva i mornarice, uglavnom ostalo nedirnuto. Na Međunarodnoj konferenciji o mirnom razrješenju jugoslavenske krize, održanoj u Haagu u listopadu ’91., hrvatsko je vodstvo prihvatilo prijedlog Srbije i tzv. JNA da vojska napusti teritorij cijele Hrvatske zajedno sa svim naoružanjem koje joj je preostalo nakon hrvatskog osvajanja dijela vojarni.

„Naša Vlada prihvatila je da JNA kompletno naoružanje blokiranih vojarni, na teritoriju cijele Hrvatske – cijele Hrvatske – odnese uz našu pomoć. Znači, da im damo vozače, vozila, itd., i transporte, i brodove. I tako je… isto onoliko koliko smo uspjeli osvojiti – toliko je još oružja, po našoj procjeni – ili čak i nešto više – otišlo bestraga, a rat nije završio. A rat nije završio! Nama su ostala još zauzeta – van ustavnog poretka – 30 posto teritorija“,

prisjeća se general Tus.

Crno tržište – izvor brojnih problema

Drugi izvor naoružanja za Hrvatsku vojsku bio je uvoz, i to je oružje, prema Čaniću, stvaralo najviše problema. Međunarodna je zajednica prvi embargo Hrvatskoj lupila u srpnju 1991. godine, čime je u startu borbena mogućnost HV-a smanjena za 50 posto, budući da su određeni tipovi težeg naoružanja na crnom tržištu i teže nabavljivi. Uz to, tako pribavljano naoružanje puno je i skuplje, pa jedan metak više nije koštao tadašnjih 20 pfeninga već jednu njemačku marku. Oružje s crnog tržišta najčešće je dolazilo bez ikakve dokumentacije, poput VBR-a Dacia, porijeklom iz Rumunjske, koji se u jednom trenutku ukazao u Hrvatskoj vojsci, pa su nerijetko sami mehaničari ujedno pisali i priručnike za neko novo pristiglo oružje ili tehniku. U sastavu HV-a našlo se i nekoliko primjeraka helikoptera MV-500, no iako ima vrlo dobre letačke sposobnosti, a i piloti su bili vrlo brzo obučeni za let na njima, ipak su vrlo malo bili u zraku. Razlog – nije bilo rezervnih dijelova. S raznih vojnih otpada kupovala su se često vozila istočnonjemačke vojske – džipovi i kamioni. Dio naoružanja i opreme kupljen je novcem hrvatske dijaspore, potvrđuje Čanić:

„Moja specijalna postrojba, bojna Frankopan, dobila je od hrvatskih iseljenika iz Amerike i Kanade zapadno naoružanje (puške Heckler, 12,7 taktički snajper, bacač – sve zapadno oružje) – oni su našli čovjeka, rekli mu: ‘dajemo ti novac’, on je otišao u Libanon na tržnicu oružja i kupio. Oni su mu rekli – ako to oružje ne dođe u Hrvatsku, tim i tim ljudima, mi ćemo te ubiti.“

Domaća proizvodnja – obećavajuća, ali neiskorištena

Obalni top 85 mm

Treći izvor naoružanja za HV bila je – domaća proizvodnja. Ona se u početku svodila uglavnom na prepravljanje JNA-opreme. Krajem ’91. i početkom ’92. godine zaživjele su prve radionice u određenim gardijskim brigadama, u kojima su se izvodili manji popravci, dok su tijekom 1992. s radom počeli remontni zavodi – Remontni zavod za Kopnenu vojsku u zagrebačkoj tvornici Jedinstvo, za zrakoplovstvo Remontni zavod „Zmaj“ u Velikoj Gorici, te za mornaricu Remontni zavod „Velimir Škorpik“ u Šibeniku. Zavod u Šibeniku, prema Čanićevim tvrdnjama, izveo je podvig jedinstven u svijetu – spojili su od JNA prerezane cijevi na topovima 85 mm (10 komada) i 88 mm (8 komada), dopremljenih iz vojarni u Puli i na Lošinju:

„Te topove su dovezli u Remontni centar u Šibeniku i inženjer g. Mrvica i inženjer Ante Braović s meštrima su sklopili svih 18 topova, spojili su cijevi. To je izgledalo smiješno, i kad su to napravili oni su garantirali da 200 granata mogu iz tih topova ispaliti. Za vrijeme Domovinskog rata tih 18 topova u prosjeku je ispalilo do 2 tisuće granata, s time da je samo 1 cijev pukla zato što nisu poštovali režim vatre, odnosno oni su morali imati određeni redoslijed kako se ispaljuju granate da se ne prezagrije cijev. Nakon nekoliko godina u Remontni zavod Šibenik dolazi delegacija njemačke vojske, Bundeswehra, i Ministarstva obrane, i obilazi, i gleda što su oni radili s brodovima – oni su prvenstveno mornaričku opremu radili, a ovo su bili obalni topovi. I kad su Nijemci vidjeli da su oni to napravili, rekli su: Gospodo, pa vi ste jedini u svijetu koji su uspjeli prerezanu cijev spojiti i da to funkcionira.“

Samohodni sustav STRELA 10 CROA1

Od prepravljanja preko improvizacija došlo se postepeno i na pionirsku domaću proizvodnju, uglavnom inačice postojeće opreme i naoružanja. Među takve proizvode ubraja se lako prijenosni PZO sustav CRO-10 ili Strela 10, napravljen na podvozju kamiona, u ono vrijeme je to obično bio TAM 150. Riječka tvornica Torpedo početkom 1993. počela je proizvoditi lako oklopno vozilo i kamion pod nazivom Torpedo 130 (inačica kamiona TAM 110). Počelo se proizvoditi i streljivo za određene tipove naoružanja, primjerice za minobacača, a počela se razvijati i prva hrvatska bespilotna letjelica. No domaća proizvodnja, zaključit će general Tus, nije iskorištena kako treba, a imala je velikih potencijala. To se naročito vidi danas, kada Torpedo uopće više ne postoji, a sva ostala vojna proizvodnja, svedena na tek nekoliko pravih proizvođača, iz državnih je prešla u privatne ruke. Pa ipak, u ovoj prvoj fazi Domovinskog rata, domaća je proizvodnja dala priličan doprinos – i u moralnom i u borbenom smislu.