Već najmanje tjedan dana svjetske medije intenzivno zanima teorija prema kojoj upravo Hrvatska posljednjih mjeseci naoružava oporbene snage u Siriji. Novinari koji se time bave započeli su s postavljanjem pitanja hrvatskim ministarstvima (prvenstveno obrane i vanjskih poslova), te našim nacionalnim diplomatskim misijama u inozemstvu. Konačno, 20. veljače osvanuli su i prvi napisi, koje su onda preuzeli i hrvatski mediji, prvo oni na internetu, a onda i jedne od veliki domaćih dnevnih novina. No, krenimo od početka.
Nova oružja u Siriji
Krajem 2012. pasionirani promatrači sukoba u Siriji zabilježili su novine u opremi tamošnjih pobunjenika. Konkretno, u provinciji Daraa pojavila su se četiri pješačka oružna sustava za koje se tvrdilo kako ih redovna sirijska vojska nikad dotad nije pokazivala ili koristila, a za koje se pretpostavilo da potiču s prostora bivše Jugoslavije. Kao prvo, radilo se tu o lakom bestrzajnom topu M60A, oružju kalibra 82 milimetra, kojeg je Jugoslavija proizvodila u velikim količinama za masovnu protuoklopnu borbu, a kojeg je kasnije bilo i na svim stranama u ratovima 1990-tih. Uz to, zamijećena je pojava prijenosnog protuoklopnog sustava Osa, jugoslavenske oznake M79, kalibra 90 milimetara, te lakšeg i jednokratnog protuoklopnog sustava RPG-22 (zanimljivo da tu nije spominjan vrlo slični i također jugoslavenski sustav M80 Zolja, vidljiv u video-snimci nastave korištenja jugoslavenske vojne tehnike). Kao četvrto oružje spominjao se revolverski bacač granata RBG-6, navedeno hrvatskoga podrijetla – što je onda i čitavu priču o ovom novopristiglome oružju pobunjenika i usmjerilo na Hrvatsku.
Sva je ta tehnika iskorištena početkom godine u napadu na režimsko uporište Busr al-Harir, kod kojeg su promatrači i analitičari, uz premijerno korištenje novih oružja, registrirali i bitno bolju opskrbljenost pobunjenika streljivom – za što se nagađalo da ima veze i s novopribavljenom opremom. Uz to je poseban interes privukla i činjenica da se oprema našla – naizgled isključivo – u rukama boraca Slobodne sirijske vojske, a ne i islamista iz redova Jabhat al-Nusra. Ta je činjenica protumačena kao rezultat selektivnog naoružavanja isključivo postrojbi koje su Zapadu poželjnije za suradnju, dakle – još jednim signalom da je podrijetlo nove opreme sa Zapada, a ne iz islamskih zemalja.
——————————————————-
Jedna od ranih snimki korištenja protuoklopnog sustava M79 Osa
Riječki RBG-6 izravno usmjerava pažnju promatrača stanja u Siriji na Hrvatsku
Nakon borbi kod Busr al-Harira, pobunjenicima je na tom dijelu južne Sirije krenulo bolje, pa su u posljednjih desetak dana zarobili još i niz većih režimskih vojnih objekata i naselja oko samoga grada Daraa. Njegovo bi opkoljavanje i izolacija, ili čak zauzimanje od oporbenih snaga omogućilo direktnu opskrbu iz Jordana za oporbene snage u prostoru Damaska, što bi moglo biti bitno za nastavak tamošnjih borbi. No, bitnija je tu činjenica da se spomenuta nova vojna oprema onda počela pojavljivati i na drugim mjestima širom građanskim ratom zahvaćene Sirije – spomenuti RPG-22 i M60A uočeni su u sjevernoj provinciji Idlib; RPG-22, M79 i RBG-6 u Hami; RPG-22 i M79 u borbama unutar Aleppa; te sva četiri sustava i u borbama u Damasku. Prema pasioniranim promatračima s terena, po oznakama na raketama za M79 se moglo zaključiti da su ove proizvedene 1990. i 1991. godine.
Školski sat rada s novim oružjem – od boraca za borce
Posebnu je pažnju hrvatskih medija privukla video snimka, objavljena na mreži Youtube, na kojoj pobunjenici pred oko 40 boraca drže teorijsku poduku za korištenje nekih od spomenutih oružnih sustava. Osim što je dio “predavača” identificiran kao osobe bitne u organizaciji i opskrbi sjevernih dijelova Slobodne sirijske vojske, utvrđeno je da se tu radi o pripadnicima skupine “Brigada al-Farouq”, koji u korištenju novoga oružja podučavaju borce “Brigade Islamska zora”, ukazujući tu i na određenu razinu suradnje među inače odvojenim borbenim skupinama. Začetke ove suradnje na terenu se uočilo krajem studenog i tijekom prosinca 2012. godine – tek nekoliko tjedana nakon što je Hillary Clinton u Zagrebu najavila novi smjer američke politike u odnosu na sirijsku oporbu – te upravo u doba kada se navodno počelo zamjećivati i naznake pristizanja spomenutog novog i ozbiljnijeg oružja u ruke pobunjenika. Na temelju gotovo simultane pojave novog oružja, prvo na jugu, a onda i na sjeveru Sirije, pretpostavlja se da je ta tehnika u zemlju unesena putem dva odvojena kanala opskrbe – možda putem Jordana i Turske.
——————————————————-
Obuka sirijskih pobunjenika za korištenje nove vojne opreme
Hrvatska i Sirija, priča o sankcijama
Dok zapravo nije do kraja jasno je li Hrvatska, kada i u kojoj mjeri zapravo priznala sirijsku oporbu kao jedine legitimne predstavnike tamošnje države, o čemu smo do sada već pisali na portalu Obris.org – strani su izvori aktivno krenuli nagađati o mogućoj ulozi ovdašnjih vlasti u opskrbi sirijske oporbe novim oružjem. Pri tome, spekulirali su da Hrvatska kao tek buduća članica EU još nije vezana i europskim odredbama o vojnim sankcijama Siriji – što nije točno.
Naime, Hrvatska je još u srpnju 2011. godine prihvatila politiku Europske unije, te je 1. srpnja te godine na sjednici Vlade RH donijela i “Odluku o provođenju međunarodnih mjera ograničavanja utvrđenih odlukom Vijeća Europske Unije 2011/273/ZVSP u odnosu na Sirijsku Arapsku Republiku” – režim sankcija koje su stupile na snagu s danom objave ove odluke, 13. srpnja 2011. godine. Ove su sankcije znatno ojačane početkom 2012. godine – također na neposredni poticaj EU. Tako je Vlada RH na svojoj sjednici od 23. veljače 2012. godine donijela “Odluku o provođenju međunarodnih mjera ograničavanja utvrđenih odlukom Vijeća Europske Unije 2011/782/ZVSP u odnosu na Sirijsku Arapsku Republiku” – koja je stupila na snagu danom objave, tog istog 23. veljače 2012. godine. Osim obustave prometa naftom i plinom – što je jasno zabilježeno u svim našim medijima, ove postrožene sankcije ponavljaju i već otprije jasno definiranu zabranu “prodaje, nabave, prijenosa ili izvoza u Siriju oružja i srodnoga materijala svih vrsta“. A upravo navodna nevezanost Hrvatske ovim režimom sankcija – u proteklih se tjedan dana navodila kao jedan od bitnijih argumenata za Hrvatsku kao svjesnog opskrbitelja sirijske oporbe oružjem i vojnom opremom.
Hrvatska Vlada je u četvrtak 21. veljače opet razmatrala sankcije Siriji
Upravo se ovim režimom sankcija prema Siriji bavila Vlada RH i prije dva dana – na svojoj 77. sjednici, održanoj 21. veljače 2013. godine. Tada je kao točka dnevnoga reda 16. (b) raspravljen i usvojen “Prijedlog odluke o izmjeni Odluke o provođenju međunarodnih mjera ograničavanja utvrđenih odlukom Vijeća Europske unije 2011/782/ZVSP u odnosu na Sirijsku Arapsku Republiku“. Radi se o tu zapravo tek o produženju trajanja režima sankcija, koji je 23. veljače 2012. bio uveden na 12 mjeseci, da bi onda tek nekoliko dana prije svog isteka ovom odlukom produžen na ukupno 15 mjeseci trajanja – dakle, do 23. svibnja 2013. godine.
Ova odluka Vlade RH, koja je na snagu stupila objavom u Narodnim novinama 22. veljače (samo dan prije isteka važenja prethodno utvrđenog roka primjene sankcija), bila je potaknuta odgovarajućom odlukom Vijeća EU (donesenom 18. veljače 2013. godine). No, u raspravama po tom pitanju Europska je unija ustanovila i određeno neslaganje svojih država članica – gdje su neke, predvođene Velikom Britanijom, bile za naoružavanje i opremanje sirijske oporbe, dok se većina s tim nije složila. Radi toga se onda krenulo i u određeno labavljenje ograničenja na pružanje raznolike pomoći sirijskoj oporbi. U svojim izmjenama i dopunama propisa o dosadašnjem režimu sankcija Siriji, Hrvatska nije krenula tim putem – sadržaj sankcija nije diran, a izmjene su ograničene tek na samo trajanje režima uvedenih sankcija, njegovim produženjem na dodatna tri mjeseca.
Ostale varijante podrijetla oružja
Tako je ovim sklopom činjenica u vodu pala većina spekulacija o hrvatskome opskrbljivanju sirijske oporbe oružjem. Ipak, treba priznati da time nije i posve isključeno hrvatsko naoružavanje sirijske oporbe, budući da tu uvijek ostaje mogućnost nekog tajnog djelovanja obavještajno-vojne prirode (koje bi, doduše, izričito kršilo javno prihvaćene propise). Upravo bi na ovu stranu ukazivala nagađanja hrvatskih medija o zrakoplovnim transportima između Plesa u Zagrebu i Jordana. No inozemnim se medijima uz ove varijante zanimljivom pokazala i mogućnost da izvor hrvatske vojne tehnike u Siriji bude i neka davna prodaja vojne robe u neke druge zemlje šire regije danas zahvaćene Arapskim proljećem.
Libijska su skladišta vojne opreme i naoružanja postala poprište pljačke epskih razmjera
Konkretno, spekuliralo se da je – osim direktno iz Hrvatske – spomenuta vojna oprema mogla doći i iz danas temeljito pokradenih oružarnica negdašnjeg libijskog režima Moamera al Gadafija, s kojim je Hrvatska dugo imala iznimno dobre međunarodne i gospodarske odnose. Naravno, tu se spominjalo i Stjepana Mesića, svojedobnog velikog prijatelja pokojnog libijskog vlastodršca, ujedno postavljajući i pitanje o tome kako bi do takvog transfera vojne tehnike došlo tako kasno – praktično više od godinu dana od pada režima u Tripoliju. Naravno, imajući u vidu i sklonosti današnjih islamističkih vlasti u Libiji, teško je zamislivo i da bi takva strana svoju opskrbu ograničila tek na skupine koje Zapad smatra podobnima – zaobišavši time sirijske radikalne islamiste, ideološki bliske libijskim vlastima.
Zato je bitno plauzibilnija opcija u kojoj takvu kupovinu od Hrvatske obavi netko treći – neki legitimni partner koji, nakon preuzimanja vojne tehnike iz hrvatskih skladišta vojnih viškova, tu opremu onda proslijedi na teren, npr. u Siriju. No i ovo, kao i neke druge varijante – za sada ostaju tek nagađanja. Takvom je razvoju događaja doprinijela i službena orijentacija hrvatskih vlasti – koje po svim ovim pitanjima posljednjih dana nisu baš bile razgovorljive – ni sa stranim, ali niti s domaćim novinarima.
