Velolučko brodogradilište Montmontaža-Greben koncem prosinca prošle godine, odnosno siječnja ove godine, dovršilo je dva omanja programa specijalnih objekata za strane naručitelje, o čemu smo već pisali. No, dok je podrijetlo, namjenu i financiranje crnogorskog programa bilo relativno jednostavno trasirati, program šest plovila za neimenovanog talijanskog naručitelja ostao je zagonetkom. Štoviše, stručna se javnost s pravom zapitala tko bi mogao biti njihovim krajnjim korisnikom, osobito uzevši u obzir da su već ranije isporučene i sohe za ova plovila?

LCVP-ovi i RIB-ovi s Grebenovog navoza

Krenimo redom. Isporučena plovila uključuju čak tri različita tipa. Tri plovila označena su kao LCVP 13; kratica stoji za Landing Craft Vechicle Personnel, desantno plovilo za vozila i osoblje. Jedno plovilo označeno je kao  tip LCPL 8, odnosno Landing Craft Personnel (Large), hrv. desantno plovilo za osoblje (veliko). Naposljetku, tu su i dvije brodice označene kao tip RIB 5, tj. Rigid Inflatable Boat, tj. pneumatske brodice krutog dna. Objavljene značajke svih šest plovila, posebice ne osobito velika vršna brzina i doplov, kao i činjenica da su za njih isporučene sohe, upućuje na ukrcavanje na neko veće matično plovilo. 

Ukoliko bi se uistinu radilo o ukrcavanju na kakvo veće plovilo, logično je pogledati ima li gdjegod u susjedstvu kakav brod podesan za ugradnju velolučkih objekata. I zbilja, prema navodima stručne literature, u Italiji se upravo gradi jedan takav brod za Alžir. S druge strane, talijansko brodograđevno poduzeće Orizzonti Sistemi Navali S.p.A. sa sjedištem u Genovi, a čiji su osnivači kompanije Fincantieri i Finmeccanica, objavilo je još 4. travnja prošle godine na svojoj službenoj internetskoj stranici svečanost rezanja prvog lima višenamjenskog desantnog broda za “prijateljsku zemlju s druge strane Sredozemnog mora”. 

Talijanski LPD za “prijateljsku” zemlju

Radi se o brodu koji je konfiguracijom “jako blizak” LPD-ovima (Landing Platform Dock, tj. desantni brod-dok, op.a.) San Giorgo i San Giusto talijanske ratne mornarice. Brod je dug 143 m, širok 21,5 m, uz istisninu oko 9000 tona. Ima letnu palubu za helikoptere koja se proteže od pramca do krme, kao i garažnu palubu za petnaest tenkova, tri desantna plovila za mehanizaciju, tri desantna plovila za vozila i osoblje, jedno desantno plovilo za osoblje i dvije pneumatske brodice krutog dna. Posada broji 150 članova, uz mogućnost prevoženja 440 vojnika za desantne operacije”, navodi isti izvor. 

Desantni brod koji gradi Orizzonti Sistemi Navali bit će opremljen dizalom nosivosti 30 tona za helikoptere, hangarom za pet letjelica, bolnicom s 50 kreveta, kao i stomatološkom klinikom. Elektronička oprema uključuje motrilački radar s faziranom antenskom rešetkom, integrirani sustav za elektroničku potporu i protumjere, integrirani telekomunikacijski sustav, kao i sustav za upravljanje vatrom: kako topničkim sustavima (pramčani top kalibra 76/62 mm i dva topa kalibra 25 mm), tako i PZ raketnim sustavom ASTER 15 sa šesnaest projektila u dva osmerostruka vertikalna lansera. Implicira se i potpuni zapovjedni sustav, dok bi dva dizelska motora davala brodu vršnu brzinu 20 čv, uz doplov 6000 Nm. Brod bi trebao biti dovršen sljedeće, 2014. godine. 

Ovako bi trebao izgledati budući alžirski brod:

Vratimo se, međutim, desantnim kapacitetima alžirskog broda. Što se tiče desantnih plovila za mehanizaciju, njihov logični smještaj bio bi u naplavnom doku. S druge strane, ostatak ukrcanih desantnih plovila prilično odgovara velolučkom “talijanskom programu”, uključujući i sohe. Ovakav outsourcing zapravo ne bi bio nimalo čudan. Primjerice, nizozemsko brodogradilište Damen Shipyards Group povjerilo je izgradnju desantnih plovila za nizozemske LPD-ove svojoj kompaniji-kćeri Damen Shipyards Galati u Rumunjskoj, a takvih primjera inače ima još puno. 

Sve u svemu, je li krajnji korisnik plovila iz Vela Luke uistinu Alžir, ostaje za sada u domeni nagađanja. Naime, Montmontaža-Greben isporučila je plovila za brod koji bi trebao biti gotov tek za oko godinu dana (u najranijem slučaju), što bi se možda moglo doimati preuranjenim. Jednako tako, nema baš nikakvih službenih objava o eventualnoj povezanosti ovih brodograđevnih pothvata. Time bi misterija ostala neotkrivenom. 

A što ako je Montmontaža-Greben isporučila plovila čiji krajnji korisnik upravo jest Alžir? To bi značilo da je velolučki škver prešao veliki put u proteklom desetljeću. Poimence, od gradnje malog protuminskog broda koji je naposljetku ušao u sastav Hrvatske Ratne mornarice kao lovac mina LM-51 Korčula i koji predstavlja jedan od neslavnijih pothvata hrvatske specijalne brodogradnje (a zlobnici bi rekli da je u toj kategoriji konkurencija ozbiljna) – do respektabilnog podizvođača na jednom od trenutačno najvećih specijalnih objekata na Sredozemlju. A to je dobar pokazatelj.