Jučer, 23. prosinca 2016. godine, u Ministarstvu obrane Republike Srbije održana je velika konferencija za tisak, formalno vezana uz donošenje novog obrambenog proračuna. Osim što je to prvi put da Srbija javno i donekle pregledno predstavlja detaljniji službeni pogled na vojne financije, po prezentaciji je bilo medijima omogućeno postavljati pitanja – kojih se jedan velik dio odnosio na predstojeći posao pribavljanja borbenih zrakoplova MiG-29 iz Ruske Federacije. Kako je ova tema zainteresirala i velik dio javnosti u Hrvatskoj, odlučili smo ovdje prikazati ponešto konkretnije odgovore s kojima je jučer bila upoznata i srbijanska javnost.

Prema riječima Zorana Đorđevića, ministra obrane Republike Srbije, šest MiG-29 za Srbiju bit će nabavljeno novcem ušteđenim iz državnog proračuna, a ne kreditom. Čitav posao (koji uključuje i četiri srbijanska MiG-a 29) trebao bi koštati 185 milijuna eura, a plaćanje ovog iznosa bit će izvedeno u etapama, ne bi li se s korištenjem ruskih zrakoplova započelo najranije krajem 2017. godine. Ovo se čulo izneseno kroz niz novinarskih pitanja, koja su započela iz Večernjih novosti – kao prvo, o osiguravanju sredstava za tu potencijalnu novu vojne tehnike iz Rusije. Na to je Đorđević odvratio, pozivajući se izričito i na dosadašnje izjave premijera Vučića:

“Mi ta sredstva nabavljamo iz onoga što smo uštedjeli u proračunu Republike Srbije. Znači, nikakvi krediti, ništa nije od toga… izdvojeno. I radi se upravo sada dogovor o tome kako, i na koji način, i u kojim etapama ćemo to plaćati u naredne 3 godine. Gledamo naročito rasteretiti 2017. i da gro toga platimo… nešto u ovoj godini – pošto imamo mogućnosti, dobili smo neka sredstva – a da dio platimo i u 2018. godini.

Šest aviona je dobijeno kao donacija. Njih treba prilagoditi našim uvjetima, koje imamo ovdje. To su neka sredstva komunikacije, termovizija, i tako dalje. To je prvi dio, prva faza. Onda u drugoj… I neće biti to gotovo, da oni polete u 2017. godini. Možda pred kraj godine. Ako sve bude kako treba, to bi trebalo biti rujan, listopad i studeni, otprilike. Ali, dobit ćete i to, kada točno napravimo dogovor – na koji način će biti ta prva faza. Onda ćete znati i to kada će oni poletjeti, tako da će to već biti kraj 2017. godine”.

Pri tome, u ovom okviru Srbija misli riješiti i pitanje unapređivanja postojeća 4 zrakoplova MiG-29, koja ta država već dugo drži.

“Ono što je bitno – da mi ostali novac dajemo za modernizaciju i opremanje tih šest, i ovih četiri koje imamo – tako da u jednom trenutku, na kraju 2018. imamo 10 aviona potpuno opremljenih. Da kažem – kao najbolji četvrte generacije… ali i s naoružanjem koje pripada toj četvrtoj generaciji. Evo, to je generalna ideja i generalni naš plan“.

No, oko provedbe samog postupka modernizacije zrakoplova MiG-29 pred Srbiju se postavila dvojba – dvije ponešto različite varijante postupanja, koje bi obje dovele do sličnoga rezultata, ali uz tehničke razlike koje bi u praksi mogle koštati različito, te davati ponešto drugačiji pristup domaćih stučnjaka ruskoj zrakoplovnoj tehnologiji. Tu je Đorđević na upit novinara s B92 naveo i detalje:

“Imamo dvije varijante. Mi mislimo da je ova koju ću vam reći prvo bolja za nas, i objasnit ću vam zašto. Prva varijanta je za 1 milijun eura jeftinija, u ukupnoj cifri. Naravno, to neće biti potrošeno milijun manje, nego ćemo mi za taj milijun kupiti jednu raketu više, hipotetički… dvije rakete više. Ali, što je ideja? Prva je ideja… Mi, po vojno-tehničkom sporazumu s Rusima, ukoliko je to donacija sa njihove strane, oni su… da kažem, po njihovom zakonu, ne u obvezi…, ali oni hoće to isporučiti u Srbiju. Jer to se tako radi. I sad, ako mi idemo na tu prvu varijantu – a postoji mogućnost da ljudi koji rade i remont i modernizaciju, da to naprave u Srbiji… prebaciti o trošku Ruske Federacije i Ministarstva obrane te sve avione ovdje. Ako bude ta varijanta, to će biti možda čak i prije ožujka – možda bude i siječanj-veljača. Samo da završimo papirološki sve što treba obaviti. Ako bude tako, remont će se raditi ovdje. I smatramo… ne zbog tog milijuna, nego smatramo da bi to bilo bolje – jer ovdje bi bili uključeni naši ljudi, u ‘Momi Stanojloviću’, koji bi na neki način bili involvirani, i vidjeli kako se to radi, i imali bi neki „know how“.

Druga varijanta, ta skuplja – je da se radi tamo… skuplja, hipotetički. Po njihovom zakonu, tada… po vojno-tehničkoj suradnji, oni predaju onome kome mi kažemo. To bi bili ovi ljudi koji rade remont i ovdje. Oni bi predali njima. Zašto bi bilo skuplje? Zato što bi mi onda morali prijevoz organizirati, od tamo do ovamo, jer onda više to nije obveza po tom vojno-tehničkom sporazumu… I, druga stvar koja je… to je po njihovom zakonu, mora se proći tamo, i nešto kao naš „tehničko-ispitni centar“ – neku vrstu certificiranja, iako oni daju garanciju i na jedno, i na drugo. Nema nikakve razlike u kvaliteti. Ali, zakon njima kaže – ukoliko je rađeno nešto u Rusiji, mora proći njihov taj ‘tehničko-ispitni centar’. I, to isto – za nijansu, i vremenski i u novcu košta nas. E, sad… Ministarstvo obrane nama sugerira ovu drugu varijantu. Ovi koji rade, kažu – prva. Nama bi… s obzirom da istu garanciju imamo i na jedno i na drugo, možda ova prva je bolja za nas. No, vidjet ćemo sad…“.

Sve će to ići kroz tri faze postupka, i Srbiju će to koštati 185 milijuna eura – Đorđević tvrdi “ni više, ni manje – i mi smo zacrtali neki svoj budžet“. Na to je ministar nastavio:

“Gledamo sada postići tu cijenu, i mi ćemo sada potrošiti 185 miliona u tri godine, ali da ih potrošimo tako da dobijemo što više opreme. Sad, ja bi vam pričao… ja sam jučer navečer bio na tom sastanku, i tražio sam nešto baš specifično, što mislim da je nama iznimno bitno – i što nam ranije nisu htjeli dati… I, gledamo čak i to dobiti u toj opremi. Tako da, gledamo dobiti, kako sam vam rekao, 10 aviona koji će biti opremljeni opremom ‘u fulu’, ali da budu opremljeni i naoružanjem ‘u fulu’ – jer mislim da to Vojska Srbije zaslužuje poslije toliko godina, i da neko polurješenje ne bi bilo dobro“.

Pri tome, ministar Đorđević napomenuo je novinarima i da jedino Rusi rade takav remont – odnosno da to radi Rosoboronexport, koji je usporediv s Jugoimport SDPR u Srbiji. Ponukan pitanjem televizije N1, Đorđević se osvrnuo i na pojam “poklon” kojeg se često spominjalo u kontekstu ovog vojno-tehničkog posla s Ruskom Federacijom.

“Gledamo globalno. Dobiti 6 MiG-ova… mi možemo, hipotetski… kao što sam rekao, kako počinje cijeli aranžman… Rusi donose odluku, na razini države, na razini predsjednika države Vladimira Putina, da nama daju – doniraju, 6 MiG-ova. Po ‘nula’. I kažu ‘Kome da ih isporučimo?’. I mi možemo reći Beograd – i oni ih dovezu ovdje, mi potpišemo onaj ugovor o donaciji, oni se pokupe i odu, i MiG-ovi stoje. Evo, to je situacija. E, sad – što mi hoćemo? Mi smo iskoristili – predsjednik Vlade kad je bio, i upravo zato je bio sastanak – da izlobira, i da dobije za Srbiju što više mogućnosti… da u ovom daljnjem periodu dobijemo tih 6, plus ovih naših 4 – u narednih 14 godina, pod najboljim mogućim uvjetima“.

Đorđević je dodatno opisao i stanje u kojem su ti zrakoplovi…

“Pa, oni su onakvi kakvi su tamo – skinuti su dijelovi koje oni koriste u njihovom zračnome prostoru, za njihovu komunikaciju, za njihove radare, za njihove stvari. I to oni poskidaju, i takve nam daju. I, sad vi kažete ‘OK, za Srbiju – da bi se koristili, moramo ugraditi neke radio-aparate, novi relej, novi…’ I to se mora nekome platiti. To je to. I sad, mi smo tražili… kažem ‘mi’, jer sam bio dio toga tima ondje… Predsjednik Vlade je na svojoj razini, s predsjednikom Rusije, s ministrom obrane lobirao, da mi dobijemo ne samo taj paket – pa da imamo istih takvih 6 ovdje, koji će biti dvije ili tri godine… nego da tih 6 i naših 4 budu ukupno 14 godina u najboljem mogućem… kako bi bili danas – četvrta generacija, najmodernija.  

Eto, to je… mislim, 6 je poklon. Šest smo dobili na poklon, dopremljeni ovdje i sad mogu stajati. Ali mi smo htjeli da napravimo od njih… i da iskoristimo situaciju i za ova 4. I, moram vam reći, to je ono što je i predsjednik Vlade rekao… Da mi to radimo sami – da odemo negdje na tržište, i da kupimo… To mislim da su Hrvati izvlačili nešto, Mijanmar nešto… što je kupovano, pa što su oni, u kakvoj su oni ponudi bili… To je da kupite takve, i dopremite ih ovdje. Pri tome, ti koje su oni kupovali, i ti koje su Hrvati kupovali – su bili oni koji nisu bili u uporabi. Znači, naši avioni su tamo sletjeli, onoga dana. Došli su iz Astrаhаnа nа Kubinku, i sletjeli tamo. Jer oni, kako ste vidjeli ondje, po onim brojevima, oni se koriste u ruskoj vojsci. I mi smo tražili od njih, baš zbog toga… budući da oni imaju onaj ‘resurs u letenju’, da ih više ne koriste, da bi ostalo nama što više. Išli smo do te mjere, da štedimo za državu Srbiju. I oni, kad će doletjeti ovamo, svaki od njih bi bio u resursu još dvije do tri godine. Ali, kažem vam… mi iduće godine već skidamo ova naša 4, i čeka nas to. I onda bi imali ova naša 4 sa strane, i ovih 6 koji važe još dvije ili tri godine. Pa, nije li bolje da napravimo čitav aranžman, i da u godinu ili dvije završimo svih 10, i imamo 10 najmodernijih? Eto, to je…“.

Novinare Televizije Vojvodine su zanimale konzultacije koje su prethodile ovim međudržavnim razgovorima, budući su iz kontakata s umirovljenim visokim zrakoplovnim časnicima čuli i o nekim alternativnim mogućnostima – kojima bi se za neke druge iznose novaca kupovalo izvan kruga Ruske Federacije. Na to je Đorđević imao spreman odgovor…

“Naš predsjednik Vlade je imao niz kontakata i razgovora, tražeći da ono što je nama urgentno i hitno, a to mi znamo u Vojsci… ja sam ovdje četiri i pol godine… što su najveći problemi. Ukoliko mi dovedemo do toga da iduće godine nemamo naše zrakoplovstvo – mi dolazimo u situaciju da plaćamo drugima čuvanje našeg neba. Mi smo morali na neki način iznaći rješenje za to. Njegovim angažmanom, i njegovim kontaktima koje je imao i traženjem, smo mi tražili to rješenje od Ruske Federacije – jer je sasvim prirodno da kupimo neke avione na kojima naši ljudi mogu sutra odmah sjesti i letjeti. Mi da smo kupili bilo koji drugi avion, kakav god da je… to ljudi koji znaju, i koji se bave time – znaju koliko bi to mnogo skuplje koštalo… obuka tih pilota, i koliko vremena bi trebalo da mi u stvari poletimo na tome. To je jedna stavka koja je onako skrivena, kad pričamo – bolje da smo imali ove avione, od onih. Malo ljudi koji znaju o tome – možete njih pitati, koliko to košta da 10, 20 pilota sada prijeđe na neku drugu avijaciju. Sada… budući da postoji takva odluka… da mi već imamo pilote koji voze MiG-29, imamo trenažere za MiG-29 – potpuno je logično da tako nešto dobijemo. Mi za nove nemamo – usput, ni ne postoje novi. Naša je molba bila da nam daju, a samo zahvaljujući razumijevanju s njihove strane – zbog prijateljskih odnosa koje imamo s njim – oni su donijeli na svojoj razini… predložili su njihovom predsjedniku, da se nama da 6 aviona koji kod njih lete, iz uporabe. Znači, da budu neki koji, u suštini, nas mogu najjeftinije stajati. Znači, to su avioni koji se prate svakodnevno, njihovo korištenje – nemaju kvarove, nemaju ništa. Znači, 6 aviona iz uporabe – netko kaže ‘Evo, ja ih danas ne vozim – dajem ih Srbiji’. Pošto smo mi dobili tih 6… Godina je za nas iznenađujuća, kao za Vladu Republike Srbije… da je bruto domaći proizvod takav kakav je, da imamo mali deficit, stvorio je nama mogućnost… i naravno, gledajući komercijalno, da probamo analizirati – da li je najbolje za nas da ih moderniziramo? U tom smislu, kad smo dobili prvo odgovor, da jesu i da, evo, dat ćemo… jedna je delegacija iz Vojske otišla onamo, vidjeti na tom aerodromu kako izgleda tih 6, konkretno tih 6 koje hoće dati. Kad su se vratili ovamo, oni su nama dali analizu koja je glasila – da za njih treba vrlo malo sredstava za dovođenje tih 6 i naših 4 na neku razinu koja bi nas koštala 500 ili 600 milijuna dolara. To smo mi predložili, zajednički, predsjedniku Vlade i rekli smo da je to dobar posao. Znači, ljudi koji su stručni, ne ja nego ljudi iz zrakoplovstva. I eto, mi smo došli tada, stavili smo na papir – i to koliko bi nas koštali novi, koliko bi nas koštali drugi polovni, pa obuka. Ovi, kakvi jesu – modernizacija… da iskoristimo to s ovim… X puta X razgovora s premijerom Vlade sam imao, koliko bi nas to koštalo, da li možemo? Mi 185 milijuna odjednom nemamo. I tu smo onda gledali vidjeti kako možemo napraviti da to bude za nas izvedivo, a da dobijemo to na kraju. Jer to je nakon 30 godina najbitnija stvar koja se događa u Vojsci, kapitalna – koja, u suštini, nešto što je bilo velika opasnost za nas, sada smanjuje taj rizik. A to je čuvanje našeg neba, policijsko čuvanje našeg neba. Drugo, vi morate znati da imati takvu avijaciju, pogotovo sad i ovdje, pruža svim građanima jednu veliku sigurnost. To su avioni koji, kako vam je rekao predsjednik Vlade… mi smo i pričali ondje sa ljudima, iskustva naših pilota su takva – da su oni fenomenalni, sa svim svojim performansama koje imaju, plus s ovom opremom koju hoćemo ugraditi. Znači, nismo gledali na nečemu uštedjeti, nego smo upravo gledali kupiti najbolje za najmanje novaca, i prema našim mogućnostima“.

Na pitanje uglednog specijaliziranog portala Tango Six, o kojoj se to konkretnoj dodatnoj opremi promišljalo, ministar Đorđević je bio bitno kraći i neodređeniji…

“Detaljnije, slobodno ne mogu – mogu vam reći ugrubo. Znači, bit će modernizirani – znači, sve ono što treba zamijeniti na njima, kad je u pitanju produženje vijeka uporabe na tih 14 godina. Pokušat ćemo napraviti takav ugovor, da nemamo onako ugovor od slučaja do slučaja, kad crkne – nego da imamo, faktično, garantni rok od 14 godina. Kupiti ćemo rakete zemlja-zrak, i zrak-zemlja, i kupit ćemo neke još druge. Ali, u pitanju su i neki radarski sistemi u njima, i tako, znači… To je koliko sam vam mogao reći“.

Naravno, sam spomen raketa zemlja-zrak potaknuo je odmah i daljnje novinarsko pitanje, radi li se tu i o sustavu Buk-1 ili Buk-2 ,te da li to ulazi u navedenu cijenu od 185 milijuna eura. Đorđević je brzo reterirao…

“Što se tiče Buk-ova – to nisu rakete. Buk-ovi su protuzračna obrana. Znači, nemaju veze s time. Premijer je rekao… mislim, u izjavi koju je dao iz Moskve, da je dogovoreno s njima da napravimo jedan plan, srednjoročni, na tri ili pet godina… da vidimo što to mi kako vojska trebamo, što nam oni mogu pružiti kao pomoć, i da idemo u tom nekom smjeru… i nabavke PZO sustava. Kad su u pitanju tenkovi i ona oklopna vozila, BRDM-2… radi se od po 30, i oni su predmetom… to su modernizirani, koji se isto koriste… u upotrebi su, i uvedeni u naoružanje Rusije. Znači, nisu za prodaju, negdje u nekom skladištu… i isto će biti predmetom vojno-tehničkog sporazuma – znači, isporuka tamo gdje mi kažemo. Naši ljudi trebaju otići onamo, vidjeti ta vozila, procijeniti da li na njima treba nešto raditi – i po toj procjeni vjerojatno treba njima reći… želimo da ih isporučite, franko, Srbija. Oni će ih isporučiti ovamo, i mi ćemo vas u jednom trenutku pozvati… ne bi li vam pokazali – evo, ovo je tih 30… Ako ne treba ništa raditi na njima, koštali bi ništa. Koštali bi nula. Ali, mislim, realno bi bilo da u njih treba nešto uložiti, jer ona sredstva komunikacije – pošto su u uporabi u Vojsci Rusije, imaju ih za njihove… znači, mi bi vjerojatno, ako ništa drugo, trebali bi barem to uložiti“.

Na kraju, treba spomenuti kako su novinarska pitanja dotakla i neke prilično temeljne, gotovo prozaične materijalne teme vezane uz dugoročno održavanje novonabavljenih MiG-29, čija se doprema najavljuje. Na to se od ministra Đorđevića moglo čuti i nešto o investicijama u postojeću zrakoplovnu infrastrukturu u Republici Srbiji:

Aerodrom Morava/Lađevci kod Kraljeva

“Mi smo od 2012. zatekli, prvo, stanje goriva – nula, kad su u pitanju ratne materijalne rezerve. A ono što se realno koristilo, nisu bile pune. Sada možemo pričati o tome da danas imamo ratne materijalne rezerve u punom kapacitetu, tako da što se tiče i tog goriva, pokušavamo ne trošiti ratne materijalne rezerve. Kad god dođemo pred neki kraj, meni načelnik Generalštaba na kolegiju sugerira – to i to bude moja nekakva obveza, da probamo i nekom uštedom ili preraspodjelom u toku godine nadomjestiti taj nedostatak. Naravno da želimo… pokazala je jedna analiza… zrakoplovi koji stoje vani, brže propadaju. I to nije problem samo sa zrakoplovima koji stoje, već i s onima koji su u službi pripravnosti, na onim stajankama. Pa sad, ovaj aerodrom koji treba biti u Kraljevu, mješovit… Mi želimo i tu, a i ovo na aerodromu Batajnica, da… ne samo hangar – imamo jedan nov, koji je prošle godine otvoren, nego imamo i stajanku koju želimo napraviti da bude za te zrakoplove, koji stoje u dežurnome dvojcu, da budu pokriveni. Također, imamo ideju… pošto je obaveza naša… ako želimo da bude aerodrom mješovit… sazidati jednu da tako kažem – jeftinu pokrivku ili jeftinu jednu halu, u kojoj će biti  i dio tih zrakoplova, na aerodromu u Kraljevu“.