Nepuna tri mjeseca nakon izbora, s preokretima dostojnima solidnog američkog trilera, Srbija je u petak, 27. srpnja, konačno dobila novu Vladu. Na čelu joj je novi/stari ministar policije, Ivica Dačić, šef bivše Miloševićeve Socijalističke partije – s bivšim šešeljevcima, Srpskom naprednom strankom, kao glavnim koalicijskim partnerom. Upravo je v.d. predsjednika SNS-a, Aleksandar Vučić, za sebe prigrabio najveći dio represivnoga kolača – obranu, sigurnost i borbu protiv korupcije. U novoj Vladi Vučić je prvi potpredsjednik zadužen za borbu protiv korupcije i kriminala, ujedno je i ministar obrane, te tajnik Savjeta za nacionalnu sigurnost. Još i prije službenog imenovanja za ministra obrane, mnogi su izražavali sumnju u njegovu sposobnost i znanje u tom (ili bilo kojem drugom) resoru, budući je Vučićevo 20-godišnje političko iskustvo obilježeno obožavanjem pa odricanjem od tamošnjih ratnih zločinaca i pripadajućih im tipova, ispraznim političkim svađama, te neumjerenom ambicijom.
Od Pala do Birčaninove 5
Nikolić i Vučić, kad im se još bilo zgodno slikati se s "političkim ocem" Šešeljem
Baš kao svojedobni predsjednik HSP-a, Anto Đapić, i Aleksandar Vučić je, bez dana radnog iskustva, iz studentskih zaronio ravno u političke vode. Inače rođeni Beograđanin, karijeru je započeo kao apologeta srpske ratne mašinerije na Palama – u vrijeme najžešće i najkrvavije opsade Sarajeva 1992. i ’93. godine, tada 22-godišnji Vučić novinario je na paljanskom S-Kanalu. „Novinarsku“ karijeru začinio je pristupanjem Srpskoj radikalnoj stranci Vojislava Šešelja, zahvaljujući kojoj ulazi u Skupštinu Srbije kao najmlađi zastupnik ikad. Iz tog skupštinskog razdoblju ostala je zapamćena samo jedna Vučićeva izjava – za govornicom Narodne skupštine 1995. zapjenjeno je izjavio kako bi „za jednog ubijenog Srbina trebalo ubiti 100 Muslimana“. Najmlađi je Vučić bio i 1998., kada postaje (najmlađi, naravno) ministar informiranja u Vladi Mirka Marjanovića.
Bilo je to crno doba novinarstva u Srbiji – u vrijeme Vučićevog ministarskog mandata, zahvaljujući zloglasnom Zakonu o informiranju, mnogi nerežimski mediji dobili su drakonske kazne, uključujući i izričito stavljanje ključa u bravu. Kao vrlo brz i efikasan blagajnik, Vučić je medijima u Srbiji naplatio kazni u vrijednosti od 24 milijuna tadašnjih dinara. Tijekom NATO-intervencije na Srbiju 1999. zatvorio je 6 radio-stanica, te novine Danas, Dnevni telegraf i Naša borba, a preostalim radio i tv-stanicama zabranio je reemitiranje međunarodnih servisa vijesti. Te ’99., pod nikad razjašnjenim okolnostima, likvidiran je Slavko Ćuruvija, osnivač i vlasnik Dnevnog telegrafa te Europljanina, jedan od najžešćih kritičara Miloševićevog režima.
"Nikad za Veliku Srbiju!"
„Ljubav“ prema medijima, posebno prema B92, nastavila se i u narednom desetljeću. Nakon što je 2007. uglednom novinaru tjednika „Vreme“, a sadašnjem dopisniku iz Bruxellesa, Dejanu Anastasijeviću, pred stan bačena bomba, za što je Anastasijević prozvao Šešelja, Vučić ga je prozvao „najbezobzirnijim ološem koji lupeta gluposti i optužuje druge za pokušaj ubojstva bez ikakvih dokaza“. Usput je dodao da je „netko s B92 postavio bombu Anastasijeviću“. Godinu dana kasnije je na zgradu B92 u Bulevaru dr. Zorana Đinđića samoinicijativno postavljao nove natpise s imenom ulice – „Bulevar Ratka Mladića“.
Iako vječno treći u Srpskoj radikalnoj stranci (nakon Vojislava Šešelja i Tomislava Nikolića), Vučić nimalo ne zaostaje u davanju idiotskih izjava. Na tzv. Otadžbinskom kongresu SRS-a 2000. godine Vučić je, po tko zna koji put, potvrdio da se zalaže za granice tzv. Velike Srbije „na liniji Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica“, a sve protivnike te ideje nazvao je „nesrpskom fukarom“. Osam godina kasnije, nakon razlaza sa Šešeljem i radikalnijim krilom SRS-a, te s otkrićem ideje „naprednjaštva i europejstva“, Vučić izjavljuje da se „nikada nije zalagao za granice Velike Srbije“.
Takvih verbalnih preokreta kod Vučića ima pregršt – uoči predsjedničkih izbora 2004. ponudio je opkladu – „Ako pobijedi Tadić, prihvaćam da se ne bavim više politikom i da sam nitko i ništa“. Boris Tadić tada je pobijedio i postao posljednji predsjednik zajedničke države na izdisaju, Srbije i Crne Gore, a Vučić se kandidirao za gradonačelnika Beograda (i izgubio). Ratni zločinac i haaški uznik Vojislav Šešelj Vučićev je vjenčani kum i krsni kum njegovo dvoje djece, s kojim je „vodio telefonske razgovore više nego s vlastitom obitelji“, da bi nakon izlaska iz SRS-a Vučić svog kuma nazvao „monstrumom iz Haaga“.
U svojim dosadašnjim ispadima nije štedio ni aktualne koalicijske saveznike – predsjedniku Ujedinjenih regiona Srbije i novom ministru financija i gospodarstva, Mlađanu Dinkiću, u Skupštinu je nosio robijašku košulju, tvrdeći da je Dinkić „najveći lopov kojeg je Srbija vidjela“. Svog trenutnog šefa u Vladi, Ivicu Dačića, Vučić je svojedobno prozvao „dokazanim lažovom“, ujedno tvrdeći da ga „ni Bog ne može natjerati da uđe u vlast s njim“. Kao što se iz prakse vidi, Bog možda ne može, ali miris vlasti i moći – može!
Težak život političara
Jedinu izvršnu funkciju Aleksandar Vučić obnašao je 1996., nakon pobjede SRS-a na lokalnim izborima u Zemunu. Stranka ga je tada postavila za direktora zemunskog Sportsko-poslovnog centra „Pinki“, u kojem je Vučić potom organizirao skupove podrške francuskom ekstremnom desničaru Jean Marie Le Pennu (koji je u to doba proglašen čak i počasnim građaninom Zemuna). Navodno se Vučićevo direktorovanje očitovalo i u tome da je prokišnjavanje krova riješio postavljenjem plastičnih kanti po dvorani.
A onda je zasjala i nova zora na političkom horizontu Aleksandra Vučića
Sadašnji PP VRS (Prvi Potpredsjednik Vlade Republike Srbije) zadužen za borbu protiv korupcije, Aleksandar Vučić – kao ministar informiranja dobio je od Vlade Srbije na korištenje stan, nešto veći od 100 kvadrata, koji je potom otkupio za male novce. Zbog toga mu je u ožujku 2002. naknadno odrezan porez na ekstraprofit, u iznosu od 48 500 eura. Donekle sličnu situaciju imao je Vučić i 2004. godine, kao zastupnik u Skupštini, kada je uvelike telefonirao, ali godinu i pol nije plaćao račune. Na to mu je Telekom Srbije dostavio račun na 150 tisuća dinara (tada praktično prosječna godišnja plaća). Kao razlog neplaćanja Vučić je naveo – „niska primanja u Skupštini Srbije“, razlog na koji se pozivao i kasnije (neplaćanje računa Infostanu 2006. godine).
Online izdanje srpskog Press-a u svibnju prošle godine objavilo je da su Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić zajedno s Vojislavom Šešeljem osnivači i suvlasnici izdavačkog poduzeća „Velika Srbija“, koje izdaje uglavnom Šešeljeve umotvorine. Glavni vlasnik je Šešelj, s 51 posto udjela, slijedi Srpska radikalna stranka s 14 posto vlasništva, a onda Nikolić i Vučić s još 5 (što bivših, što sadašnjih) stranačkih kolega – po 5 posto udjela svaki. Bez obzira na razlaz sa Šešeljem, Nikolić i Vučić ostali su suvlasnici „Velike Srbije“, piše Press, a jedan od razloga je vjerojatno i dobit od 2,1 milijuna dinara koje je to poduzeće iskazalo za 2010. godinu. Nakon tog otkrića, Vučić je izjavio da su se i on i Nikolić odrekli tog suvlasništva, iako su i Agencija za privredne registre i Agencija za borbu protiv korupcije (kojoj se dostavljaju imovinske kartice zastupnika u Skupštini) tvrdile suprotno.
Vučić kontrolira sve, tko kontrolira Vučića?
Tokom 3 i pol mjeseca pregovora o formiranju vlasti i obrata u sklapanju koalicija, nije bilo baš previše kandidata za mjesto ministra obrane Srbije. Boris Tadić je, kao nevoljki potencijalni mandatar, navodno razmišljao o austrijskom modelu – spajanju sektora obrane i sporta u jedno ministarstvo, kojem bi na čelu vjerojatno i dalje bio dosadašnji ministar obrane Dragan Šutanovac. Ivica Dačić, pak, u prvom je pokušaju za to mjesto na umu imao naprednjaka Borislava Prelevića. No Prelević je kum ratnog zločinca, kasnije ubijenog Željka Ražnatovića Arkana, s kojim je ratovao u Hrvatskoj i BiH. Gotovo u zadnji čas pala je odluka na Aleksandra Vučića, čime je Dačić majstorski sve istinski vruće krumpire – ekonomiju, gospodarstvo, obranu i sigurnost – uvalio svojim koalicijskim partnerima, Nikolić-Vučićevom SNS-u i Dinkićevom URS-u. Plan i program rada novog obrambenjaka Srbiji još uvijek nije poznat, osim što je Vučić u jednom od prvih istupa kratko najavio osnaživanje vojne industrije i povećanje broja ugovora, prije svega s afričkim i drugim državama.
Novi ministar obrane - osoba od potpunog povjerenja predsjednika Nikolića. Do kada?
Po novom, uz funkciju ministra obrane, Vučić kao tajnik Savjeta za nacionalnu sigurnost („Savet za nacionalnu bezbednost“) prati i koordinira rad obavještajnih službi, a kao potpredsjednik Vlade za borbu protiv korupcije nadgleda i rad policije i državnog odvjetništva. To znači, upozoravaju analitičari, da jedan čovjek kontrolira sve poluge moći i gotovo cjelokupni represivni aparat. Pritom je taj isti čovjek, a to nije nimalo beznačajno, zapravo šef jedne političke stranke – nakon što je Tomislav Nikolić postao predsjednik države i odstupio s mjesta SNS-a, Aleksandra Vučić postao je v.d. predsjednika stranke.
Gotovo paralelno s imenovanjem nove Vlade, Skupština Srbije usvojila je izmjene „Zakona o o osnovama uređenja službi bezbednosti Republike Srbije“. Do usvajanja ovih izmjena, posao nadzora rada obavještajnih službi bio je u domeni kabineta Predsjednika Republike i pripadao je šefu Kabineta. No, novim izmjenama razdvajaju se funkcije šefa kabineta Predsjednika i koordinatora službi, odnosno tajnika Savjeta za nacionalnu sigurnost. Koordinator službi više nije automatizmom šef kabineta, već ga bira Predsjednik države – a Nikolić je netom izabrao baš svog stranačkog druga Vučića. To je, navodno, bio Vučićev uvjet za ulazak u Vladu – istovremeno dobivanje izvršne funkcije u Vladi i kontrolu nad civilnom Sigurnosno-informativnom agencijom („Bezbedonosno-informativna agencija“ – BIA), Vojno-sigurnosne agencije („Vojnobezbedonosna agencija“ – VBA) i Vojno-obavještajne agencije („Vojnoobaveštajna agencija“ – VOA). Tajnik Savjeta po funkciji je i član Biroa za koordinaciju rada službi sigurnosti („Biro za koordinaciju rada službi bezbednosti“ ili kraće samo „Biro za koordinaciju“). Osim toga, u Savjetu za nacionalnu sigurnost temeljem funkcije sjedi i ministar obrane, pa postavljanjem Vučića za tajnika Savjeta funkcija ministra obrane dobiva jedno sasvim novo značenje.
I kao da to nije dovoljno, Skupština Srbija cijelu je problematiku zakucala imenovanjem Jadranke Joksimović, članice Vučićevog SNS-a, na čelo novog skupštinskog Odbora za kontrolu službi sigurnosti. Time je i parlamentarni nadzor obavještajne zajednice pripao Vučićevoj stranci. S obzirom na dosadašnji politički doprinos Aleksandra Vučića, obrambeno-sigurnosnom sektoru u Srbiji predstoje zanimljivi dani.
