Baš nakon što je izgledalo da će se buka oko povlačenja hrvatskih vojnika iz UN-misije UNDOF na Golanu stišati nakon njihovog povratka kući, zamjenica ministra obrane Višnja Tafra pred Hrvatskim je saborom otkrila da su postojali i sasvim konkretni razlozi za takvu odluku. A ti razlozi nisu baš u potpunosti bili New York Times i drugi svjetski mediji, već ugrožena sigurnost hrvatskih mirovnjaka i njihovo sudjelovanje u 3 incidenta. Službenim priopćenjem to je naknadno potvrdilo i Ministarstvo obrane, ne ulazeći u niti jedan suvišni detalj. Jučer je Slobodna Dalmacija u tekstu pod nazivom „Ekskluzivna ispovijest hrvatskih vojnika u Siriji: Zlostavljali su nas, otimali i mučili“ dala i onaj drugi, neslužbeni i neugodni dio priče.
Čini se da je 10. hrvatski kontingent u UNDOF-u, koji je ujedno postao i posljednji, neke zaključke o situaciji u Siriji i na Golanu mogao izvesti već nakon svog vatrenog krštenja, prilikom samog dolaska u Damask. Kako piše Slobodna:
„Odmah nakon polaska s aerodroma, na autocesti koja od Damaska vodi prema Golanu, kolona se opet našla pod žestokom paljbom. Osim pješačkog naoružanja, ispaljeno je i nekoliko minobacačkih granata, no, na sreću, među pripadnicima UN-a nije bilo ranjenih niti je na vozilima bilo štete. Riječ je o rubnim dijelovima Damaska u kojem traju intenzivne borbe između pobunjeničkih snaga i “službene” vojske režima Bashara al-Assada. Nakon što su se uspjeli probiti iz Damaska, na samom području razmještaja dočekala ih je sasvim drugačija situacija od opisa misije kao mirovne.“
Kao što smo pisali i na portalu Obris.org, na sirijskom užarenom terenu nije dobro prihvaćena činjenica da je Republika Hrvatska priznala sirijsku opoziciju kao legitimne predstavnike sirijskog naroda. Situacija u kojoj Hrvatska prije podne glumi mirovnjake između al-Assadove Sirije i Izraela, a poslije podne podržava pobunjenike protiv službenog sirijskog režima hrvatskim vojnicima na Golanu otežala je život u ionako teškim uvjetima rada.
„Situacija je kulminirala tijekom veljače. U najozbiljnijem incidentu, pobunjenicu su zarobili, odnosno oteli, dva pripadnika hrvatskog kontingenta.
Zaustavljeni su na putu u Damask, razoružani i opljačkani, a pritom su prošli i torturu sličnu onoj koju prolaze zarobljeni pripadnici Assadovih postrojbi. Ne treba posebno pojašnjavati da taj tretman podrazumijeva teško fizičko zlostavljanje, kažu naši izvori. Na kraju, hrvatski su vojnici pušteni na slobodu, no zaplijenjena im je sva oprema i automobil. U sljedeća dva incidenta, hrvatski pripadnici UN-a zaustavljeni su na kontrolnim točkama pobunjenika pri putu s jedne kontrolne točke do druge. U ta dva incidenta oduzeto im je oružje i oprema, no ne i automobil. Situacija je potom eskalirala kada je s automobilom s oznakom UN-a izvršen bombaški napad. Doduše, nije poznato je li bila riječ o automobilu hrvatskih snaga ili automobilu koji je koristio Carl Campeau, Kanađanin iz administracije UN-a koji je nestao na području na kojem su zaustavljeni i hrvatski vojnici i o kojem ni danas nema nikakvih informacija. Nakon eksplozije te autobombe, pripadnike UN-a redovito su zaustavljali i temeljito pretraživali i na punktovima vojske aktualnog režima.“
Na sve to došle su vijesti o naoružavanju pobunjenika oružjem iz Hrvatske. Nekoliko se puta noću pucalo iz automatskog oružja na objekte u kojima su bili smješteni hrvatski vojnici, a i nekoliko se položaja UN-a s našim pripadnicima našlo u unakrsnoj vatri, koja je uključivala i uporabu topništva.
