Tijekom posljednjih 8 dana kroz Sabor su prošla dva prijedloga temeljnih obrambenih zakona – Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH, oba u prvom čitanju. U srijedu, 23. siječnja, ta su se dva dokumenta našla na sjednici nadležnog Odbora za obranu, kojem je ovo ujedno bila i prva sjednica s imenovanim vanjskim članovima.

Podsjetimo – oni su prema političkom ključu imenovani sredinom prosinca 2012. godine, a u Odboru za obranu sjede njih šestorica: umirovljeni generali Antun Tus, Petar Stipetić i Tomo Medved, dva profesora, Vlatko Cvrtila i Petar Veić, te, ako je vjerovati brujanju kuloara – član Gradskog odbora SDP-a iz Osijeka Zvonko Maričić. Na prošlotjednoj sjednici, od vanjskih članova nije bio prisutan tek Vlatko Cvrtila, Maričić nije prozborio ni slovo, dok se iz rasprava članova Tusa, Stipetića i Medveda mogu iščitati dvije stvari: (1) izabranim saborskim zastupnicima, članovima Odbora za obranu, pala je sjekira u med jer više ne moraju nužno zadovoljavati formu rasprave i pitanja na Odboru (budući da će to, očito, preuzeti vanjski članovi) i (2) konačno u Odboru sjedi netko tko o obrani ponešto i zna (što, nažalost, do sada uglavnom nije bio slučaj).

Prijedloge novog Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH pred Odborom za obranu branile su jake snage MORH-a: ministar Ante Kotromanović i njegova zamjenica Višnja Tafra. Kotromanović se prisjetio dana kada je i sam, kao saborski zastupnik, molio i apelirao na tadašnje vodstvo Ministarstva da pokrene izmjene ova dva zakona, budući su oni na snazi već 10 godina, i temeljito su zastarjeli. U međuvremenu je izmijenjen i Ustav RH, a da obrambeni zakoni nisu s njim usklađeni, baš kao što nisu bili prilagođeni ni nekim NATO i EU propisima te direktivama. Pritom, Kotromanoviću je važniji Zakon o službi u OS RH jer, kaže, postojeći Zakon aktivno koči obrambeni sustav i nanosi mu štetu. Kotromanović tu prvenstveno misli na do sada propisano 8-satno radno vrijeme, zbog čega je MORH završio preplavljen tužbama i odštetama temeljem dosuđenih sudskih presuda, potom na pitanje izdataka za straže i prijevoz, te na silne dodatke na plaću hrvatskih mornaričara.

„Mi imamo u Mornarici silne dodatke – mornar kada dođe na brod, kad se popne na brod, kada radi na brodu, kada siđe sa broda, i recimo, malo karikiram, dosta takvih stvari. Idemo s novim idejama – ne kažem da je to sad najbolje na svijetu, ali zato želimo čuti sve vas, korektne primjedbe, i želimo da to bude konstruktivna, prava rasprava, gdje možemo još vidjeti kako možemo poboljšati te zakone“,

istaknuo je Kotromanović uz napomenu kako je na zakonima radio široki krug ljudi (od Ministarstva obrane, preko Glavnog stožera pa do Ureda Predsjednika), a sve to – na čelu s Višnjom Tafrom.

Kotromanović je otkrio i kako je u izradu i promišljanje najboljih zakonskih rješenja želio uključiti i saborski Odbor za obranu, inkorporiranjem članova Odbora u radnu skupinu, no dalo se naslutiti kako taj poziv nije naišao na odaziv (valjda zato što je sam poziv stigao usred ljetne pauze uvaženih saborskih zastupnika). Zato je Kotromanović sada ponovio poziv – nudeći članovima Odbora za obranu sudjelovanje u radu na poboljšanju ovih prijedloga zakona uoči njihovog drugog čitanja – što će ovoga puta možda i biti prihvaćeno.

Zastupnička pitanja, primjedbe i sugestije

Zvonko Milas (HDZ) primijetio je da bi bilo bolje da je MORH najprije išao sa Zakonom o obrani, budući je to organski zakon, pa tek po njegovom donošenju izradio Zakon o službi u OS RH. Osim toga, smatra Milas, pogrešno je tu definirana i uloga Sabora – kao tijela koje ostvaruje demokratski, a ne građanski  nadzor nad oružanim snagama (o kojem govori prijedlog Zakona o obrani). Jednako tako, on drži kako bi Plan uporabe OS i u ratu i u miru trebao predlagati načelnik Glavnog stožera, a ne ministar, koji po definiciji ne mora biti stručna osoba.

Milas je dobio odgovore i od zamjenice Tafre i od ministra Kotromanovića. Tafra se složila da je definicija Sabora u nadzoru OS problematična, prije svega zato što ni sam hrvatski Ustav nije jasan po tom pitanju. U članku 7. Ustava RH piše da se zakonom propisuje demokratski nadzor nad OS, dok u članku 81. stoji da Hrvatski Sabor ostvaruje građanski nadzor. Što se tiče Plana uporabe OS, njega donosi Predsjednik Republike na prijedlog ministra obrane, kojem to opet u svim situacijama predlaže načelnik GS-a. Uporaba i korištenje oružanih snaga definirane su ustavnim odredbama, pa su sukladno tome rađene i zakonske odredbe. I umirovljenog generala Petra Stipetića smeta što Plan uporabe OS donosi ministar, a ne načelnik GS-a: „Ako je za uporabu vojnika i vojske, onda je načelnik Stožera taj koji ga treba predlagati“, drži Stipetić, prema čijem mišljenju i ova saborska rasprava pokazuje kako su ovlasti načelnika Stožera tek slovo na papiru, jer:

„ako je sad načelnik Stožera dobio daleko veće ovlasti nego dosad, zašto nije sjedio danas ovdje s nama?! Tu je i njegova riječ… u svim ovim problemima i pitanjima, s kojima se ovaj Odbor sada suočava, vezano za ova dva zakona“.

Što se tiče ukidanja radnog vremena i stavljanja vojnog ljudstva na raspolaganje od 24 sata, Kotromanović je pojasnio da i nadalje ostaje radno vrijeme od 8 sati, ali u slučaju potrebe (npr. prilikom terenske vježbe) vojnik je na raspolaganju 24 sata, za što će također dobivati određenu naknadu. No, za razliku od dosadašnje prakse, takvo 24-satno raspolaganje neće biti tumačeno kao prekovremeni rad, što je već godinama razlog za brojne tužbe protiv MORH-a.

Dražena Đurovića (HDSSB) muči definicija OS koja, tvrdi, nije istovjetna u članku 3. i 38. Zakona o obrani. Muči ga i nedovoljno obrazložena uloga načelnika GS-a, kao i to što među članovima Vijeća za obranu, osim predsjednika Hrvatskog Sabora, nema drugog predstavnika tog tijela, pa predlaže da u Vijeću ubuduće sjedi i predsjednik saborskog Odbora za obranu, s čime se potom usuglasio i ministar Kotromanović. U članku 3., odgovorila mu je Tafra, piše sama definicija oružanih snaga, dok je čl. 38. definirana njihova upotreba. Također, ovo je prvi puta da su jasno definirani uloga i ovlasti načelnika GS-a – koji u povijesti nikada nije imao ovlast kakva proizlazi iz ovog prijedloga Zakona:

„U čl. 69 kaže da ima ovlast punog zapovijedanja OS, na temelju zapovijedi i naredbi Predsjednika Republike i odluka ministra obrane. Ovo je prvi put jasno i eksplicitno dano načelniku GS ono što de facto i jest stanje – vojskom upravlja načelnik GS. Predsjedniku je odgovoran za provedbu zapovijedi i naredbi, a ministru obrane za provedbu odluka (jer ministar obrane donosi odluke o korištenju OS u miru)“,

odgovorila je Tafra Đuroviću.

Josip Đakić (HDZ) je pitao:

„Tko i na temelju kojih kriterija određuje koji odgovarajući broj hrvatskih državljana je potreban za obranu, na osnovu kojih studija i analiza je određen taj broj, zašto to u zakonu nije decidirano riješeno da se vidi koji broj je i kako angažiran za obranu RH?“

Osim toga, Đakića je zanimalo i zašto je, po novom, za imenovanje vojnih izaslanika potrebna suglasnost i ministra vanjskih poslova, zašto se Zakonom o službi ugovor daje na ukupno 8 godina (3+5), te zašto zaključci Vijeća za obranu nisu obvezujući za sprovođenje? Usput je dodao i da bi Vijeće za obranu trebalo biti nadopunjeno i predsjednikom Odbora za ratne veterane (kojim upravo on i predsjedava), te njegovim zamjenikom (budući se radi o političkoj podjeli funkcija između pozicije i opozicije). Istodobno, čini se da Đakića ne smeta što u Vijeću za obranu nema predsjednika saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost (funkcije koju trenutno obnaša također HDZ-ov kadar, Miroslav Tuđman). „Niste čitali“, odgovorila je Tafra Đakiću na primjedbe o 8-godišnjem ugovoru, jer u Zakonu jasno stoji da se radi o 3+5+5, odnosno o mogućnosti potpisivanja ukupno 3 ugovora. Na to se nadovezao i Kotromanović:

„Sad smo omogućili produženje na još 5 godina, s time da smo uveli prvi puta vojnog specijalistu kao pojam, a to će nam pretvoriti veliki dio službenika i namještenika u kategoriju vojnog specijaliste, a to vam predstavlja vojnu službu“.

Kotromanović je još dodao i da je do sada otpušteno 1015 ljudi, no istovremeno MORH i OS RH muku muče s deficitom određenih struka – pravnika, informatičara, liječnika… Zato se trenutno u Ministarstvu razrađuju modeli kojima bi se privuklo i stimuliralo ljude s određenim profilom zanimanja, da dođu raditi u HV. Đakić predlaže i dodatak u članku 25. Zakona o službi u OS RH, u kojem se govori o dragovoljnom vojnom osposobljavanju. U dodatku tom članku, smatra Đakić, trebalo bi osobama koje služe dragovoljno omogućiti prednost pri zapošljavanju u državnim tvrtkama i institucijama, s čime se potom složio i obrambeni Kotromanović.

Zdravko Ronko (SDP) smatra da se člankom 221. stavak 2. Zakona o službi u OS diskriminiraju DVO u činu pukovnika, koji jedini mogu imati višu stručnu spremu, a po novom Zakonu – pukovnik koji je npr. prošle godine promoviran u taj čin, s 44 godine života i 20 godina staža ne može napredovati. Zato Ronko predlaže amandman da DVO koji je u činu pukovnika proveo više od 6 godine, za promicanje u viši čin dobije dodatno vrijeme tijekom kojeg će završiti diplomski studij. „MORH je već upozoravan na ovaj problem“, odgovorila je Tafra i nastavila:

„dosadašnji zakon je poznavao da je trebala prestati služba osobama koje imaju časnički čin, a imaju samo srednju školu. Međutim, nažalost, iako je u prijašnjem zakonu taj rok postojao, to se nije ispoštovalo i ljudi su ostajali. Naša namjera je sada da kroz 3 godine pokušamo (i zato to kaže ako ima 20 godina dok ne navrši 20 godina mirovinskog staža) da ih lagano otpuštamo jer oni su priliku za školovanje imali“.

Prema MORH-ovoj evidenciji, ovaj članak odnosit će se negativno na manje od 20 ljudi, koji nisu na vrijeme iskoristili priliku da se dodatno obrazuju i tako dostignu uvjete za potencijalno napredovanje u čin brigadira.

Vanjski članovi – primjedbe iz prakse

 

Iako su najave iz MORH-a obećavale prijedloge zakona o obrani i službi u OS RH pustiti u zakonsku proceduru još prošle jeseni, to se ipak nije dogodilo. Jednako se tako tijekom 2012. i s druge strane Markovog trga obećavalo imenovanje vanjskih članova saborskih radnih tijela, što je finalizirano tek sredinom prosinca na vrlo upitan način. No nema sumnje da su, barem kada je Odbor za obranu u pitanju, vanjski članovi (ili barem većina njih) bitno podigli kvalitetu rasprave.

Na prošlotjednoj sjednici Odbora prilično opširan pogled na predložene zakone dao je bivši načelnik GS OS RH, umirovljeni general Petar Stipetić. Njega je, za početak, zasmetala teza koja je bila sporna i u zakonu donesenom prije 10 godina – da se Glavni stožer OS RH formira u okviru Ministarstva obrane.

 

„Ministarstvo obrane je politički organ, organ Vlade – znači, politike. A oružane snage moraju biti depolitizirana struktura. Ako se daje ministru obrane to pravo, onda, automatski, politika je ušla u vojsku“,

smatra Stipetić. On se također protivi i tome da ministar obrane ima svoj vojni savjet:

„Ministru obrane treba vojno-tehnički savjet, treba kadrovski savjet, treba možda i neki drugi, ako se za njih ukaže potreba. A vojni savjet prvenstveno treba Predsjedniku Republike, ako želi i ako mu treba, i treba načelniku Glavnog stožera, koji upotrebljava Oružane snage. Tu se sastaju mozgovi, i daju inicijative i prijedloge, da bi se uspješnije vodila vojska. A ministar? Ministar uvijek ima načelnika, da ga pozove i da mu predloži bilo što.“

Stipetiću je također žao što je iz prijedloga novog Zakona o obrani ispao bivši članak 11. stavak 24, koji govori o tome da GS obavlja poslove planiranja, organizacije i provedbe sustava vojnog školstva u OS RH:

„Zar načelnik Glavnog stožera nema nikakav utjecaj na vojno školstvo? Struka treba reći kakve i koje kadrove treba školovati, pa da se onda donose adekvatne odluke, da se to i provede i realizira. Provedba profesionalnog upravljanja i razvoja oružanih snaga!“

Prema Stipetiću, loše su postavljene i odredbe o služenju vojnog roka i novačenja, gdje se u razlikama u procesu novačenja za žene i muškarce degradira borba za ravnopravnost spolova, dok se odredbama o mobilizaciji i pojmovima razvrstane i nerazvrstane pričuve prišlo prilično površno i s nedovoljno pažnje. U novom Zakonu o službi u OS RH brkaju se definicije razvrstane i nerazvrstane pričuve, s potpunom nepoznanicom tko i kako izabire nerazvrstanu pričuvu. Smeta mu i izdvajanje kriminalističke vojne policije i njeno stavljanje pod kapu Ministarstva – na što je zaradio i repliku ministra Kotromanovića, kako se to mijenja upravo zbog naznaka o postojanju pritisaka, koji su baš u dosadašnjem sustavu organizacije kočili provođenje istraga kriminalističke vojne policije.

Nedavno umirovljeni general Tomo Medved, kao novopečeni imenovani član saborskog Odbora za obranu, osvrnuo se prije svega na Zakon o službi u OS RH. Po njemu, od osobitog je značaja to što su određena pitanja ili područja, koja su do sada bila regulirana podzakonskim aktima, u ovom nacrtu zakona postala dio zakonskih odredbi – kao npr. dosadašnji Pravilnik profesionalnog razvoja. Pozitivnim smatra i prioritet ovog Zakona – rješavanje pitanja upućivanja pripadnika OS RH u međunarodne mirovne i vojne operacije. No ono što mu se ne čini dobro je postojeći koncept i zakonska regulacija vojnika na ugovor. I on je, poput Đakića, uočio shemu 3+5, odnosno 2 ugovora, pitajući se:

 „Što će se desiti sa tim mladim ljudima koji su ušli sa 21 ili 22 godine, s određenim zanimanjima srednjoškolskima. Nakon tih 8 godina, izlaze iz Ministarstva obrane, de facto bez zanimanja – i da li su oni poželjna radna snaga na tržištu rada?“

Tafrinu primjedbu da je Zakonom omogućeno potpisivanje 3 ugovora, na ukupno 13 godina Medved je pozdravio, uz opasku kako bi se vojniku koji je vrlo kvalitetno obavljao zadaće sljedeći ugovor trebao nastaviti automatizmom, a bez trenutno predviđene procedure. Osim toga, čini mu se da bi bilo dobro razmisliti i o mogućnosti potpisivanja više od 3 ugovora, s obzirom na vrijednost ulaganja u određene profile vojnika, ali i na utjecaj prečestih rotacija na sofisticiranu i skupu opremu i naoružanje (i obrnuto). Predsjednik Odbora Tomislav Ivić (HDZ) predložio je da se produljenje ugovora veže uz životnu dob, jer nije isto ulazi li u sustav osoba s 20 ili 27 godina života.

Medved je još predložio i dopunu članka 128. Zakona o službi u OS RH, kojom bi se vojniku, pripadniku međunarodnih vojnih operacija, uz dosad regulirani slučaj ozljede na radu priznala i zaraza bolestima, kao posljedice sudjelovanja u međunarodnim operacijama, kao razlog priznavanja određenih radnih prava i povlastica. Ni članak 143. stavak 1. nije, po njemu, najsretnije riješen, jer omogućuje osobama upućenim na izobrazbu zadržavanje njihovih dotadašnjih primanja. Medved zato predlaže da se prilikom upućivanja na izobrazbu polaznike izjednači i po primanjima – budući da će ih se nakon školovanja ionako uglavnom uputiti na neke nove dužnosti, a ne na one dužnosti s kojih su upućeni na izobrazbu (što bi se impliciralo dosadašnjom odlukom da tijekom školovanja budu zadržane prethodne razine primanja). Zatražio je i izmjenu članka 151., po kojem su hrvatske Oružane snage prepoznatljive valjda u cijelome svijetu, jer on stimulira odlazak na dugotrajna bolovanja – davanjem jednokratne novčane pomoći (u visini jedne proračunske osnovice) za sve one koji su bolesni duže od 90 dana.

Još jedan umirovljeni načelnik GS-a u saborskom Odboru za obranu, Antun Tus, podržao je Stipetićev prijedlog da predstavnici Glavnog stožera, ili barem njegov načelnik, dođu na Odbor kada se raspravlja o tako suštinskim obrambenim zakonima. Podržao je i izradu mjera za privlačenje deficitarnog kvalitetnog kadra, ali smatra da bi nešto takvo trebalo razraditi i vodeći računa o ravnomjernoj zastupljenosti ljudstva iz raznih regija Hrvatske u OS RH. Tus također smatra i da bi trebalo razmisliti o povratku mirovinskog fonda za DVO pod okrilje Ministarstva obrane – što je bilo ukinuto 2001. godine.

 

Petar Veić, bivši načelnik Policijske akademije, a danas zalutali vanjski član Odbora za obranu, zamolio je za usklađivanje obrambenih zakona sa Zakonom o obalnoj straži i novim Prekršajnim zakonom po pitanju ovlasti – naročito represivnih ovlasti na moru, kao i ovlasti za novčano kažnjavanja pojedinih tijela javne uprave (što prema aktualnom Prekršajnom zakonu nije moguće). Zamolio je i za detaljniju analizu ovlasti Vojne policije, posebno onih koji se odnose na uporabu sredstava prisile. Uvjeti za njihovu uporabu, smatra Veić, trebali bi biti definirani zakonom, a nikako ne podzakonskim aktima.