Protubrodski raketni sustav RBS-15B za HRM ima izuzetno veliki značaj. Nabavljen je za potrebe JRM (Jugoslavenske ratne mornarice) na kraju ’80-ih, dakle neposredno pred Domovinski rat, da bi na samom početku rata raketna baza sa svim raketama pala u hrvatske ruke. Pored toga uspjeli smo sačuvati i prvi brod iz nove serije (sada RTOP „Kralj Petar- Krešimir IV“), koji je bio pri kraju izgradnje. Nažalost, nabavljenu opremu za gradnju serije JNA je odnijela sa sobom u procesu povlačenja iz RH. Upravo uspješnim spajanjem tog sustava s novim brodom, RTOP-11, te modernizacijom RTOP-21 i dalje izgradnjom MOL-ova (mobilnih obalnih lansera), HRM je postala nadmoćna JRM u najvažnijem segmentu – a to su površinske, prije svega protubrodske sposobnosti.
Radi boljeg razumijevanja, a prije analize protubrodskih raketa iz obitelji RBS i njihove usporedbe s nekima od ostalih protubrodskih raketa, dobro se ukratko podsjetiti na neke osnove iz raketne tehnike, na porijeklo same riječ raketa te praktične početke primjene u borbi s brodovima. Raketa (njem. Rakete, tal. rocchetto: vreteno) je naziv za letjelicu, zrno, projektil, svemirski brod koja se kreće s pomoću brzog izlaska plinova ili propelanta iz motora rakete. Rakete lete (rade) na principu akcije i reakcije: akcija je potiskivanje mlaznog pogona prema dolje, a reakcija je podizanje rakete prema gore.
Prve protubrodske rakete (zrak/zrakoplov-brod) razvijene su i izgrađene u Njemačkoj, a upotrijebljene su na Mediteranu 1943-44. godine. Za razliku od tzv. planirajućih bombi tipa Fritz X (kojima je zabilježeno pogađanje više od sedam brodova, među njima talijanski bojni brod Roma i američka krstarica USS Savannah), raketama Henschel Hs 293 potopljen je ili teško oštećen najmanje 31 brod. Oba ova oružja bila su vođena radio putem, što je zrakoplovu (nosaču oružja) omogućavalo ostanak izvan efikasnog dosega protuavionskog topništva.
Za vrijeme Hladnog rata sovjetska pomorska doktrina zasnivala se na podmornicama, morskim minama i protubrodskim raketama (AShMs). To se danas u suvremeno vrijeme upravo dešava i s Ruskom mornaricom (VMS). Sovjeti su, zahvaljujući – među ostalim i zarobljenim njemačkim stručnjacima za raketnu tehniku, prvi razvili moderne protubrodske rakete (brod-brod) na temelju V-1, i to: SS-N-2 Stix (P-15 „Termit“), te zrakoplov-brod KS-1 Komet. Istina, prije rakete P-15 bile su razvijene i rakete P-1 i P-5, ali nisu uporabljene u ratnim sukobima. Kako bi rakete SS-N-2 Stix mogle biti uspješno lansirane koristile su vijke koji bi se lomili kada bi sila potiska reaktivnog motora bila dostatna, što je rješenje s raketa V-1. Takvim rješenjem prestala je potreba za dugačkim i nezgrapnim lansirnim rampama za dostizanje potrebne početne brzine leta, te je omogućen njihov razmještaj na brodove i podmornice. S pravom možemo držati rakete V-1 i V-2 „prabakama“ modernih brodskih raketa s kosim i vertikalnim lansiranjem. Iako je za rakete „Termit“ iskorišten dizajn eksperimentalnog lovca Jakovljev-1000, one u mnogo čemu rabe filozofiju prvih raketa iz 2. Svjetskog rata, a poglavito V-1. U prilog tome ide i činjenica kako je razvoj raketa „P“ počeo nedugo po svršetku ovoga rata.
Zapad nije pridavao veliku pažnju razvoju protubrodskih rakete sve do za njih iznenađujućeg rezultata u srazu arapskih i izraelske mornarice, i potapanja razarača Eilat od strane egipatskih raketnih čamaca klase „Komar“, standardnog deplasmana tek 61,5 t, dužine 25,4 m, brzine 44 čvora i dva hangara za rakete P-15A (SS-N-2A), dosega 40 km. Drugi veliki uspjeh tih raketa bio je u Indijsko-Pakistanskom ratu. Od 11 lansiranih raketa cilj je pogodilo njih 10. Postignuta vjerojatnost pogađanja bila je 91 posto. Rakete P-15 „Termit“ (SS-N-2) Stix prve su uspješno uporabljene brodske, protubrodske rakete. Bile su poznate u svijetu i dugo u naoružanju JRM.
To je za Zapad bilo otrežnjenje i uvjerenje u perspektivu protubrodskog raketnog oružja. Počeo je panični razvoj i prilagodba brodskih protuzrakoplovnih raketa za djelovanje protiv brodova. Na Zapadu su se počele uvoditi brodske protubrodske rakete nakon 1970. godine, i to: Penguin (1972.), Harpoon i Otomat (1977.), Exocett (1979.), RBS-15 (1985.) i na kraju izvrsna norveška raketa NMS. Izrael je još 1962. imao protubrodsku raketu Gabrijel ali ju je uspješno uporabio 1973. godine u Izraelsko-arapskom ratu (Yom Kippur War), a to vjerojatno znači da nije bila spremna ili nije bilo prilike uporabiti je 1967. godine. Iako po dosegu inferiorna arapskim raketama „Termit“, zahvaljujući domišljatosti izraelskih stručnjaka i besprijekornoj izvedbi uz uspjelu obmanu s helikopterima, praktički je uništena arapska mornarica. Ovo su samo neki podaci s početka uporabe. Protubrodske rakete koristile su se u pomorskim sukobima više puta i to na različitim stranama, te pod raznim okolnostima.
Protubrodske rakete RBS-15
Raketa RBS-15 (Robotsystem 15) je relativno noviji projekt, od sredine 1980-ih godina, a razvija se i dalje. Sada se u fazi razvoja nalazi inačica RBS-15 Mk4. To su težišno protubrodske rakete, niskog profila leta (sea-skimming), a lansiraju se s brodova, zrakoplova i vozila (kamiona). Zadnje inačice Mk3 i još uvijek u razvoju Mk4 spadaju i u kategoriju protubrodskih raketa velikog dosega, a također imaju sposobnost djelovanja protiv ciljeva na kopnu. Nedostaje jedino njihova podmornička inačica. Ista je bila planirana za podmornice klase Västergötland, ali se od nje odustalo – službeno zbog pomanjkanja sredstava za razvoj. Za nju su bili predviđeni vertikalni lanseri. Poznato je da je to, u konačnici, ipak u mnogočemu različita raketa za čije se lansiranje razvija nova tehnika, a mjesto startnih motora na raketi RBS-15 nije prikladno za lansiranje ispod morske površine. Smještaj bustera (startnog motora) na raketama Harpoone i Exocet za lansiranje s podmornice to i potvrđuje.
RBS-15 je pouzdano jedna od najboljih brodskih raketa za površinsko ratovanje (protubrodsko i protiv ciljeva na kopnu), podjednako dobra u litoralnom prostoru i u takozvanim plavim vodama (dalje od obale), visoke podzvučne brzine. U razvoju je doživjela napredak pa su se tako u različitim inačicama, obzirom na mjesto lansiranja, iskristalizirale tri varijante (brod, zrakoplov, kamion). Prva inačica dobila je naziv RBS-15 Mk1. Unutar inačice Mk1 razvijene su specifične izvedenice za lansiranje prema švedskoj normizaciji, s broda (RBS-15M), vozila na kopnu (RBS-15KA), te zrakoplova (RBS-15F). Naša raketa imala je oznaku RBS-15B (B=brod). Razlike su bile u prvom redu na sustavu za osiguranja autonomnog, programiranog leta (autopilotu), te visinomjeru zbog različitih zahtjeva za siguran rad iznad kopna te spuštanja rakete u profil leta iznad mora. Njena zamjetna specifičnost je zakrenutost za 45º u lansirnom uređaju. Takvo rješenje je odbačeno kod inačica Mk3 i Mk4 pa je raketa „izravnata“ u horizontalnoj ravnini. Modernizacijom i dogradnjom inačice Mk1 nastala je Mk2. Prema dostupnim podacima načelno je veći broj (ili sve) raketa RBS-15 Mk2 nastao dogradnjom već postojećih Mk1. Nije građen novi planer (trup, tijelo rakete), a raketa je postala univerzalna po nosaču i s povećanim dosegom.
RBS-15 Mk3 nastaje daljnjom modernizacijom Mk2. Pošto su se pojavili novi kupci (Njemačka i Poljska), koji nisu u svom arsenalu već imali Mk1 ili MK2, proizvodnja Mk3 odvijala se na dva načina: (1) novi planer za Njemačku i Poljsku, te za stare kupce koji su povećavali broj raketa u svom arsenalu, te (2) dogradnjom Mk2 na razinu Mk3 za zemlje koje su imale Mk2 (nešto jeftinija inačica). Zemlje koje su imale rakete Mk1 i Mk2 dogradile su ih ili dograđuju na razinu Mk3 (osim Hrvatske!). Teoretski je dogradnjama moguće doći s razine Mk1 na razinu Mk3 izravno ili posredno preko Mk2. Naravno, sve je podložno procjeni opravdanosti jer je obzirom na starost i cijenu modernizacije možda isplativije nabaviti novu raketu. Proizvođač uz primjerenu garanciju više ne radi održavanje raketa RBS-15 Mk1, kao i za nju potrebne zemaljske i brodske aparature za provjeru, održavanje i lansiranje. Zemaljska, brodska, kamionska i zrakoplovna aparatura za raketu RBS-15 Mk2 i Mk3 načelno su iste.
Što se tiče životnog vijeka, planeri i najstarijih raketa RBS-15 Mk1 nisu ni približno ugroženi starošću jer za vrijeme čuvanja nisu podložni većim opterećenjima. Njihova najveća opterećenja su za vrijeme nalaženja na nosaču – pa pri plovidbi, letu ili kretanju nosača i raketa trpi opterećenja. Pravo opterećenje ima samo jednom i to prilikom lansiranja i leta. Problem je u zastarijevanju i kvarenju važnih komponenti, prije svega za autonomno upravljanje letom i samonavođenje. Proizvođaču je u interesu starije rakete zamijeniti novima, a ozbiljne zemlje-kupci tako skupe opreme poduzimaju izuzetne napore kako bi ovladale znanjem i stručnošću za produljenje radnog im vijeka, uz veću ili manju modernizaciju. Uz takav pristup te zemlje dođu u poziciju da i same mogu proizvoditi složene sustave ili u njima participirati s prijateljskim zemljama i/ili multinacionalnim kompanijama. O ovako mudrom pristupu najbolje svjedoči Izrael.
U očekivanju inačice Mk4 sada je aktualna inačica Mk3, pa će dalje biti riječi upravo o raketi RBS-15 Mk3. Raketa RBS-15 Mk3 osmišljena je za uništavanje brodova svih klasa, uključujući i male brze, na otvorenom moru, u arhipelaškom moru, u bazama i uz obalu. Osnovni nositelji su mali raketni brodovi, korvete, fregate, zrakoplovi, te stacionarni i pokretni sustavi obalne obrane.
U odnosu na RBS-15 Mk2, RBS-15 Mk3 ima veći doseg, poboljšano otkrivanje cilja i sposobnost efikasnijeg prodora kroz proturaketnu obranu neprijatelja, efikasnijim izbjegavanjem neprijateljskih projektila pri približavanju meti na ekstremno malim visinama, manevrirajući nasumce uz povećanje potiska, a to znači i brzine na završnoj putanji. Ispitivanja RBS-15 Mk3 su provedena zaključno s 2007. godinom, a u operativnu uporabu uvodi se od 2008. godine. Zanimljiv je podatak kako je u jednom od letova dugom 165 kilometara raketa dovedena u 25 unaprijed planiranih točaka, zahvatila je dva broda-mete i jedan cilj na kopnu, kako bi na kraju napala zadani cilj.
Raketa RBS-15 Mk3 dizajnirana je prema aerodinamičnoj shemi (konfiguraciji) “patka” s križno raspoređenim sklopivim kormilima i krilima. Pogon se sastoji od dva startna motora na kruto gorivo i putnog reaktivnog (mlaznog) motora Microturbo TR60-5, s promjenjivim vektorom potisaka. Malogabaritni mlazni motor TR60-5, razvija silu potiska do 4,4 kN.
Osim JP8 mlaznog goriva, motor može koristiti i visoko kalorično sintetičko gorivo JP10, a predviđaju se još kvalitetnija goriva s ciljem daljnjeg povećanja efikasnog dosega. Pri nepromjenjivoj aerodinamičnoj konfiguraciji, doseg se može povećati samo s većom kvalitetom i/ili većom količinom goriva. Upravo zahvaljujući povećanom obujmu spremnika i većoj kaloričnoj vrijednosti goriva, doseg rakete je povećan na više od 200 km. Prema nekim naznakama u skoroj budućnosti očekuje se povećanje dosega na 400 km.
U cilju smanjenja radarske slike u konstrukciju su ugrađeni materijali koji „upijaju“ radarske signale. Također su poduzete mjere za smanjenje toplinskog „potpisa“ reaktivnog motora. Navedene mjere otežavaju borbu s raketom i daju joj dodatne mogućnosti preživljavanja i uspješnog izvršenje zadaće. Oprema na raketi sastoji se od sustava inercijske kontrole leta, digitalnog autopilota, adaptivnog radio visinomjera (podesiva frekvencija ovisno o stanju površine iznad koje leti), računala i radarske glave za samonavođenje (radarskog tragača). Vođenje rakete na trajektoriji male visine je pomoću inercijskog sustava i radio-visinomjera koji omogućava let do cilja po ravnoj liniji ili programiranim dolaskom do cilja na unaprijed određenom mjestu, te let iznad prepreka (otoci). Sustav kontrole omogućuje ponovno traženje i napad u slučaju neuspjelog zahvata cilja, manevar protiv efikasnog djelovanja proturaketne obrane cilja u vertikalnoj i horizontalnoj ravnini na završnom dijelu putanje. Također, sustav kontrole omogućava razmjenu podataka između nositelja i raketa koje gađaju različite ciljeve, te koordinaciju između obalnih baterije, brodova i zrakoplova.
Jednoimpulsni radar milimetarskog područja omogućuje pouzdano razlikovanje pomorskih ciljeve na pozadini obale. Varijanta opreme RBS-15 Mk3 ima razvijenu kombinaciju radara (aktivni i pasivni način rada) i termalne glave za samonavođenje. Koristeći kombiniranu glavu za samonavođenje „dramatično“ se poboljšava otpornost na smetnje i vjerojatnost pogađanja u uvjetima izuzetno jakih elektroničkih protumjera cilja. Pored toga, razvijen je i sustav navođenja po reljefu (TERCOM ili Terrain Contour Matching), a za očekivati je i ugradnju satelitskog navođenja. Projektil je opremljen s visoko eksplozivnom fragmentiranom bojnom glavom težine 200 kg, koja može kinetičkom energijom probiti oplatu kod izravnog pogotka i aktivirati bojnu glavu udarnim upaljačem s usporenjem. U slučaju da nije ostvaren izravni pogodak bojna glava se aktivira nekontaktnim senzorom (upaljačem).
Automatizirani sustav upravljanje gađanjem MEPS (Missile Engagement Planning System) pruža mogućnost grafičkog korisničkog sučelja i omogućuje obradu podataka o cilju iz različitih izvora, izradu plana gađanja, pred-startnu kontrolu i lansiranje raketa. Sustav može raditi u četiri režima: (1) borbenom, (2) režimu osposobljavanja (uvježbavanja), (3) redovitom nadzoru i testiranju raketa, i (4) simulaciji taktičkih situacija. MEPS također omogućava izračune potrebnog broj raketa u plotun za izvršenje zadaće prema zadanoj vjerojatnosti i matematičkom očekivanju broja uništenih ciljeva, putanje letenja za svaku raketu, razlaz i povratak raketa u horizontalnoj ravnini, te točke povećanja ili smanjenja visine trajektorije (putanje) u vertikalnoj ravnini.
Danas se u NATO i zemljama EU koristi nekoliko kvalitetnih protubrodskih raketa.
“Uspomena” na djelovanje V-2 tijekom Drugog svjetskog rata u Londonu
Kao što je vidljivo, najviše je zastupljena protubrodska raketa Harpoone, a zatim Exocet. Pored neupitne kvalitete raketa RBS-15, donedavno njen veliki hendikep bio je neulazak u NATO zemlje. Tek ulaskom u kooperaciju sa Saab Bofors Dynamics, njemačke firme Diehl BGT Defence, Mk3 je postala raketa NATO-a, te su je za svoje brodove nabavile mornarice Njemačke i Poljske. Pored njih, u NATO je, iako najstariju, najlošiju i neperspektivnu inačicu RBS-15B, unijela Hrvatska. To je raketa koja je, uz stručan hrvatski kadar u Domovinskom ratu, tehnički, taktički i operativno preokrenula odnos snaga na Jadranskom moru u korist Republike Hrvatske. U odnosu na rakete s kojima je raspolagala JRM bila je izuzetno nadmoćna: na jugoslavenskoj strani nije bilo ničega čime bi se mogli uspješno obraniti od napada. Aktivna ometala koja su imali neki brodovi bila su apsolutno nekorisna, čak i štetna za vlastitu obranu, a mala ili skoro nikakva korist bila je i od uporabe pasivnih radarskih smetnji. Protuzrakoplovne rakete iz sustava SA-N-4 (poznate kao RZ-13), iako relativno dobre, nisu „pokrivale“ tako malu visinu leta. Bojna glava je bila dovoljna za potapanje bilo kojeg broda jednim pogotkom s velikom vjerojatnošću, daleko iznad teorijski zahtijevanih 80% (Pu>0,8). Glava za samonavođenje imala je tehničko rješenje za uspješan zahvat ciljeva blizu obali pri položenosti trajektorije leta uz obalu.
Ispaljivanje RBS-15B u svibnju 2015.
U slučaju potrebe hrvatska je strana mogla djelovati protiv glomaznih raketa P-15, P-20, P-21 i P-22. Dobar način bio je držati se maske obale, jer te rakete nisu mogle razdvojiti po daljini i smjeru bliske objekte, a radarska glava za samonavođenje „lijepila“ se na cilj s većom refleksnom površinom. Također bi se pokazala uspješnom i uporaba stacionarnih radarskih reflektora (primijenjeno u Kaštelanskom zaljevu i Splitu), a imali smo u pripremi i glisere s reflektorima. To su bile već zastarjele nama dobro poznate rakete, osjetljive na ometanje (dokazano još u Arapsko-Izraelskom ratu 1973.) i namijenjene za velike brodove s kraja pedesetih i početka šezdesetih godina. Za brodove malog deplasmana vjerojatnost zahvata bila je vrlo mala. Poradi njihove velike refleksne površine i visine leta mogle su se na vrijeme otkriti, što je ostavljalo dovoljno vremena za efikasno djelovanje topovskim projektilima s nekontaktnim upaljačima (Bofors 57 i 40 mm), topovima velike brzine gađanja (AK-630 i AK-230), a u slučaju povoljnog rakursnog kuta i prijenosnim raketnim protuzrakoplovnim sustavima.
Raketa RBS-15B (RBS-15 Mk1, brodska inačica) može još dugo biti korisna. Potrebno je angažirati znanstvenu i stručnu „pamet“ iz više područja s kojom RH raspolaže i tim nadasve vrijednim sustavima produljiti vrijeme uporabe uz, po mogućnosti (a moguće je) i povećanje sposobnosti, što bi u danom trenutku moglo predstavljati i iznenađenje za protivnika. Nositelj tih poslova trebao bi biti tehnički institut obrane (ili oružanih snaga). Takav znanstveno-stručni i u potrebnom obujmu proizvodno-remontni institut, bio bi odgovoran za najsavršenije obrambene sustave Republike Hrvatske. Obzirom na našu poziciju u NATO i EU njih pouzdano neće biti puno, ali s obzirom na našu geopolitičku poziciju i potrebu zadržavanja važnih sposobnosti obrane u vlastitim rukama bez kojih nije moguće biti ozbiljna i odgovorna država. Jedan od takvih sustava sigurno je brodski protubrodski i protukopneni raketni sustav odgovarajućeg (?) dosega.
Vježba “HARPUN 16”, listopad 2016.
RBS-15B je u vrijeme Domovinskog rata bila raketa, u to vrijeme s izuzetnim sposobnostima, generacijski ispred raketa s kojima je raspolagao protivnik. Bilo bi pogrešno i pogubno takvu situaciju očekivati u nekom novom sukobu. Mogući protivnik sigurno raspolaže i uporabio bi najsuvremenije borbene sustave. RBS-15B nije oružje budućnosti, ali uz neki suvremeniji sustav može biti od velike važnosti u drugom ili miješanom plotunu. Naravno, ako se poduzmu odgovarajuće mjere zasnovane na isključivo ili pretežito domaćoj pameti. Kao primjer odgovornog, marljivog i samoprijegornog odnosa mogu poslužiti pripadnici Hrvatske ratne mornarice, i to od dana kada su ih preuzeli do danas – što pokazuju u zadnje vrijeme uspješna lansiranja sa svih platformi (brodovi i MOL) s kojima Hrvatska ratna mornarica raspolaže.
* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini
