Kao što smo već pisali, Ministarstvo obrane RH sprema se zaposliti 550 novih profesionalnih vojnika i mornara, u skladu s aktualnim Planom prijma za 2016. godinu. No, pogledamo li malo bolje uvjete koji se pri tome traže za nove vojnike, tu je jasno vidljivo da Hrvatska vojska upravo stoji pred vratima masivnog kadrovskog problema, kojeg si je svojedobno sama priredila. Naime, dok se velika većina javnosti i političara strašno voli busati u prsa vojnim dostignućima od prije dvadeset i više godina, ukupan skup ljudstva koje je pravni sustav Republike Hrvatske odlučio pripustiti u profesionalnu vojsku ove je godine na izmaku, dok će već iduće godine tu biti krizne – i to bez obzira na stvarno demografsko stanje u državi. Da pojasnimo!
Natječaj objavljen 12. kolovoza ove godine kao jedan od osnovnih uvjeta za prijavu traži od potencijalnih vojnika i da imaju “odslužen vojni rok ili uspješno završen program dragovoljnog vojnog osposobljavanja“. Ujedno, oni moraju zadovoljavati i restriktivni dobni uvjet – “najviše navršenih 27 godina života do kraja 2016.” – a moraju biti i psihofizički spremni za vojnu službu. To znači da se traže ljudi rođeni najranije tijekom 1989. godine. No, problem nije u godištu – ma kako upitni bili demografski podaci i općenito niža fizička spremnost mladih generacija – već je problem u zahtjevu za obavljenom vojnom obukom, kako obveznom, tako i dragovoljnom.
Problem vojnog roka
Opća vojna obveza u Hrvatskoj se služila do kraja 2007. godine, i njeni su zahtjevi bili definirani u Zakonu o obrani. Prema odredbama članka 30. spomenutog Zakona o obrani, važilo je da: “Novačka obveza nastaje u kalendarskoj godini u kojoj građanin navršava 18 godina i traje do stupanja na služenje vojnog roka ili u civilnu službu, odnosno do prevođenja u pričuvni sastav ili do prestanka vojne obveze u skladu s odredbom članka 27. stavka 1. točke 2. i 3. ovoga Zakona“. Oni su tada svoju vojnu obvezu mogli služiti ročno ili civilno (prema Zakonu o civilnoj službi, koji je 2003. godine nadomjestio dotadašnje pravilnicima regulirano pitanje prigovora savjesti i tzv “civilne službe”). Kako bilo da bilo, osobe koje bi potpadale pod ove režime morale su biti punoljetne. Ako pobrojimo godine, te 2007. godine svoju su punoljetnost stjecali baš mladi rođeni 1989. godine – što je ujedno i zadnja klasa ročnika koja ljetos još zadovoljava starosnu granicu za aktualnu profesionalnu vojsku u RH.
Obuka ročnika na Muzilu
No, ta novačka klasa iz 2007. nije bila standardna. Od oko 25.000 muškaraca doraslih za Hrvatsku vojsku, na obvezno je služenje pristalo njih manje od pola, dok je ostatak svoju vojnu obvezu odlučio služiti civilno – što je bio samo dio posebnosti tog godišta. Naime, baš te 2007. godine Hrvatska je krenula u promjene sustava obveznog služenja vojne obveze, smanjujući troškove i formalno se prilagođavajući tadašnjem shvaćanju NATO standarda o pretežnosti profesionalnih vojski u zemljama Saveza. Početkom travnja 2007. godine Vlada RH je u Hrvatski sabor po redovnome postupku uputila akt “Izmjene i dopune Zakona o obrani”, kojim se u hrvatski pravni sustav uvela mogućnost “nepozivanju novaka na obvezu služenja vojnog roka“, odnosno “zamrzavanja služenja vojnoga roka“. Ovaj je propis 20. travnja prošao svoje prvo čitanje, a onda do početka srpnja te iste 2007. godine i drugo čitanje – da bi 6. srpnja 2007. godine bio i usvojen, bez rasprave i s omjerom 90 glasova “za” i tek 4 suzdržana. Sam akt “Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obrani” objavljen je u Narodnim novinama broj 76 od 23. srpnja 2007. godine, te je stupio na snagu osam dana po objavi, 31. srpnja 2007. godine. Već sredinom listopada te 2007. godine postalo je jasno da Hrvatska u ovakvo zamrzavanje općeg ročnog služenja vojne obveze misli krenuti od 1. siječnja 2008. godine. Odluku o tome je izradilo Ministarstvo obrane, uz suradnju Glavnog stožera OS RH – temeljem sigurnosnih procjena stanja u zemlji, kao i potreba Oružanih snaga – a tadašnji ministar obrane Berislav Rončević objavio je i da ne misli na odsluženje vojne obveze u dotadašnjem obliku pozvati zadnju klasu od oko 1.000 novaka, koji su te jeseni trebali krenuti na odsluženje svojih 6 mjeseci vojnoga roka. Prema nekim javnim izvorima, te 2007. godine je na kraju svoju vojnu obvezu ročno odslužila ukupno tek 2.051 osoba (od kvote koja je te godine navodno iznosila 25.130), a zadnji su ročnici iz OS RH bili otpušteni u nedjelju, 17. veljače 2008. godine.
Zadnja generacija ročnika iz redova OS RH je otišla krajem veljače 2008. godine
Dakle, iako još formalno iz doba obveznog služenja vojne obveze, novačka klasa iz 2007. već je bila poprilično manja od dotadašnjeg prosjeka, a to je zadnja klasa općeg služenja vojne obveze koja po svojim godinama starosti uopće još dolazi u obzir za ovogodišnje profesionalce. Prema tome, za sve zainteresirane ljude mlađe od 1989. godine, uvjet o “odsluženom vojnom roku ili uspješno završenom programu dragovoljnog vojnog osposobljavanja” zapravo se svodi samo na ovo zadnje – na uspješno obavljen program dragovoljnog vojnog osposobljavanja.
Dragovoljni ročnici i OS RH
Sedmi naraštaj dragovoljnih ročnika, Požega, svibanj 2011. godine
Kako smo već pisali na portalu Obris.org, još 2007. najavljivani sustav dragovoljnog služenja vojne obveze u Hrvatskoj je zaživio tek krajem 2008. godine, nakon pauze od gotovo godinu dana. Uvjeti za “dragovoljno služenje vojnog roka” po prvi put su regulirani u lipnju 2008. godine (aktom nazvanim “Pravilnik o dragovoljnom služenju vojnog roka”, NN 70/08) – kojim je odmah u startu definirano da kandidat za takvu obuku mora biti punoljetan, te da za to u obzir maksimalno dolaze osobe koje te kalendarske godine navršavaju 30 godina starosti. Time su vrata dragovoljnog služenja te 2008. godine bila otvorena i osobama rođenim tijekom 1978. godine, koje su punoljetnost dostigle 1996. godine – no ta je razlika danas nebitna, budući da su sve te osobe rođene između 1978. i 1989. godišta danas prestare za djelatnu profesionalnu vojnu službu u OS RH.
No, već od početka je sustav dragovoljnog služenja u Hrvatskoj među ostalim imao izražen i problem brojnosti polaznika – ne radi manjka interesa, već prvenstveno zbog financijskih manjkova koji su ograničili broj raspoloživih mjesta za zainteresirane. Ako gledamo planove iz doba uspostave ovog sustava u RH, “Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga RH” (za razdoblje 2006.-2015.), na svojoj je 6. stranici naveo načelne željene vrijednosti broja ljudi u obrambenom sustavu RH za promatrano plansko razdoblje – “…vizija OS RH je: veličina OS RH koja neće prelaziti 16.000 djelatnih vojnih osoba, 2.000 civilnog osoblja, 2.000 dragovoljnih ročnika (ukupni godišnji kontingent) i do 6.000 pripadnika ugovorne pričuve“. Da se taj plan iole ostvario, do 2016. godine kroz sustav “dragovoljnog vojnog osposobljavanja” (kako se taj sustav danas naziva u Hrvatskoj) prošlo bi barem 16.000 osoba, računajući tu kraj 2008. i početak 2016. godine. Umjesto toga, stvari su krenule poprilično drugačije – 22. studenog 2008. godine u Požegi prisegu je položilo prvih 241 dragovoljnih ročnika (među njima i 14 žena). Tijekom prve tri godine primjene ovoga sustava, program obuke završio je ukupno 1.781 ročnik, od čega 1.579 muškaraca i 202 žene, da bi se kroz proteklo vrijeme taj broj ustalio na oko 900 dragovoljnih ročnika godišnje – pozivanih u dva odvojena sezonska bloka. Ukupno, od kraja 2008. do kraja 2015. godine kroz ovaj je sustav u Hrvatskoj prošlo 4.840 ročnika, a sredinom veljače 2016. godine na obuku je krenuo ukupno 16. naraštaj dragovoljnih ročnika, kojeg je sačinjavalo 444 muškarca i 49 žena. Dakle, umjesto oko 16.000 ljudi, tu obuku je u proteklih 9 godina u RH dovršilo tek oko 5.300 osoba.
Od tog broja, većina osoba koje su uspješno dovršile tu obuku, uskoro je i primljena u redove profesionalnog sastava Oružanih snaga RH – a tek je manjina njih ostala u civilstvu. Pri tome, kvote pribavljanja profesionalnih vojnike su varirale, a potrebe su tu redovito bile više od broja raspoloživih dragovoljnih ročnika ili barem jednake ovom parametru – čime je redovito crpljena kvota ročnika, uz dodatke iz šireg civilstva. No, do kraja 2016. godine to gotovo kompletno prelijevanje dragovoljnih ročnika u profesionalni sastav nije samo po sebi bilo akutni problem – budući su za svaki dodatak na brojnost potrebnih profesionalaca na raspolaganju barem načelno stajale kvote ljudi odgovarajuće starosti, dio šireg kadrovskoga bazena osoba s odsluženom obveznom vojnom obvezom. No, krajem ove godine ta će dosadašnja kadrovska rezerva postati prestara, i više uopće neće biti raspoloživa.
Profesionalci i kvote prijma
Na sreću, posljednjih godina su kvote godišnjeg prijma profesionalnih vojnika u OS RH bile relativno male. Tako po ovome pitanju HTV danas navodi podatke i prijmu 450 ljudi 2013. godine, 936 u 2014. godini, te još 550 u 2015. i najavljenih 800 u tekućoj godini. Na prvi pogled, tu nema problema – posljednjih je godina sezonski broj dragovoljnih ročnika bilo taman u takvim omjerima, bez obzira na razlike u ritmu dragovoljnog služenja i pribavljanja novih profesionalaca. No, takvo podudaranje kvota suštinski nije dobro.
S jedne strane, početne kvote dragovoljaca koji godišnje odu na “dragovoljno osposobljavanje” počele su odražavati ukupan interes za vojni poziv u Hrvatskoj – pa će vjerojatno i varirati ovisno o ekonomskome stanju u društvu, iseljavanju mladih, ali i zanimljivosti vojnih stvari za šire građanstvo. Pri tome, nekoliko tjedana u sustavu nije isto kao i niz godina, kroz više ugovora. Dakle, nije za očekivati da će baš svi koji probaju “dragovoljnu službu” i zaista ocijeniti da upravo to žele raditi i nadalje – imajući tu u vidu i poslovičnu okrutnost obrambenog sustava RH prema svojim redovitim pripadnicima. S druge strane, s tako ograničenim pritokom kadra teško je iole brže mijenjati i ukupnu veličinu obrambenoga sustava. Naime, bez većih promjena zakonskoga okvira, popuna OS RH tu ima svojevrsni čvrsti kadrovski “lijevak” na ulazu – kojeg se do sada moglo i zaobići zahvatom u šire kategorije podobnog puka, što nakon tekuće godine više neće biti moguće. U slučaju potrebe, to bi se moglo pokazati problematičnim, posebno u okolnostima kada se u širu društvenu promociju vojnoga poziva ne ulaže, a država je opsjednuta slikama i doživljajima braniteljskih iskustava od prije četvrt stoljeća, bez mnogo veze sa sadašnjim stanjem stvari u OS RH. S treće strane, takvo blokovsko uvjetovanje prijma u profesionalnu službu otežava i provođenje ozbiljne selekcije. Naime, svojevrsna je selekcija rađena pri primanju u dragovoljno služenje vojne obveze – gdje, barem izvana gledano, nije do kraja jasno kakvi se standardi tu koriste. Pa ipak, kako će ubuduće kvote osoba s obavljenom dragovoljnom službom ugrubo odgovarati kvotama raspoloživim za popunu profesionalne vojske, svako naknadno insistiranje na dodatnim provjerama i oštrijoj selekciji lako bi mogli dovesti do manjka kandidata za vojničke ugovore pri OS RH.
Upravo zato se Oružane snage RH, a onda i Ministarstvo obrane, te čitav obrambeni sustav tijekom idućih mjeseci i godina nalaze pred novim izazovom. Hrvatska već godinama polagano uvodi nove standarde u obranu, te se u obrani počinje ponašati planski i ozbiljno – usporedivo sa zemljama s kojima dijelimo članstvo u NATO i EU. Sada se ti standardi polako počinju vidjeti i u čitavoj uspravnici struktura nacionalnog obrambenog sustava. Na takvom planskom i reguliranom ponašanju treba ustrajati, ne popuštajući poticajima da se produže stari džepovi kaosa (kao nedavno produljenje službe za časnike bez osnovnih uvjeta za službu) ili da se odustane od čvršćeg planiranja na račun brzih i nepromišljenih improvizacija. Ujedno, već dugo su kadrovska izdvajanja iz obrambenoga sustava bitno intenzivnija od ikakvoga prijma, što je na dugi rok neodrživo, i nedvojbeno ukazuje na buduće intenziviranje unosa kadrova u sustav – kako za održavanje niza kritičnih specijalnosti, ako i za reguliranje već tradicionalno katastrofične dobne strukture ljudstva.
No, da bi ikakvo dugoročnije plansko djelovanje, pa i ono o prijmu kadrova, bilo moguće – donesenih se planova treba i držati. Zato je za ikakvo ozbiljnije jačanje kadrovskoga sastava OS RH bitno i održati te postupno uvećavati kvotu godišnje raspoloživih mjesta za dragovoljno služenje vojne obveze (pa i prema dostizanju prvotno planiranih 2.000 osoba godišnje). To je bitno, budući da će prema sadašnjem stanju stvari ta kvota uskoro uvelike određivati i ukupne kadrovske okvire čitavog obrambenog sustava RH. Da bi takvo povećanje bilo moguće, i MORH i OS RH moraju početi dodatno sustavno raditi na podizanju ugleda i popularnosti profesionalnog vojnog poziva u društvu. Ako već to nije ključni posao za budućnost, onda bi barem trebalo spriječiti skandale, te poraditi na širem shvaćanju da branitelji iz davno dovršenih ratova ipak nisu današnje OS RH – koje u svom djelovanju imaju nove sustavne parametre, nove zadaće i sredstva, te prilično oštro ograničena radna prava.
