U danima koji su uslijedili nakon 12. listopada i napada vatrenim oružjem na zgradu Vlade RH na Markovom trgu, na prvotno zgražanje viđenim i onda potragu za tragovima počinitelja nadovezalo se i formiranje dva vezana narativa. Prvi narativ bio je vezan uz desnu stranu oporbenog političkog spektra, gdje je posebno odjeknula objava često kontroverzne saborske zastupnice Karoline Vidović Krišto koja je kasno popodne 13. listopada na društvenoj mreži Facebook u okviru duge objave napisala: „Kad zakažu redovne institucije tada nastaje društvena tjeskoba, preuzimanje pravde u svoje ruke od strane pojedinaca, opća društvena depresija, te kaos. Stoga Vladu od nezadovoljstva ne će spasiti ni postavljanje tenkova oko Trga Svetog Marka, već stvarni i korijeniti zaokret u politici“. Na to se nadovezala i izjava vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, donedavno jedne od perjanica slavonskoga HDZ-a, a sada osobe bliske Domovinskome pokretu. On je veliku prašinu podigao izjavom u Dnevniku Nove TV, danom u utorak 13. listopada – koja je uvelike bila protumačena kao svojevrsno opravdavanje napada. Penava je tada posljedice napada opisao riječima:

„Nažalost, gubitak jednog mladog života ne možemo vratiti, i za mene je to tragedija. Gledati sada, i obrušavati se na tu mladu osobu, koja je jednako kao mi sve ovo vrijeme gledala ovu nepravdu. Za razliku od svojih vršnjaka nije pobjegao za Irsku, za Njemačku. Ostao je tu. Na ovaj način, na pogrešan način pokazao bunt. Međutim, sada svaljivati sve na tu mladu osobu, a oprostiti… i praviti se, ili pronaći alibi za sve ove ‘grijehe struktura’ – tako bih to nazvao, koji traju 30 godina… je po meni vrlo krivo. Vrlo krivo“.

Drugi narativ, koji se brzo kristalizirao nasuprot ovome, bio je onaj službeni. Kao njegov nositelj prethodnih se dana postavio sam premijer Vlade, Andrej Plenković. Njegov je niz kompleksnih izjašnjavanja započeo uvodom u 14. sjednicu Vlade, održanom u srijedu 14. listopada, na sada već za javnost zatvorenom Markovom trgu.

Tada je premijer Plenković uvodno izvijestio kako je ranjeni policajac Oskar Fiuri zbrinut u Vinogradskoj bolnici (odnosno bolnici Sestara Milosrdnica), gdje se dobro oporavlja, a podsjetio je i da su od ponedjeljka pojačane mjere sigurnosti na Markovom trgu. One su privremene, rekao je premijer, a svi daljnji modaliteti zaštite objekata i prostora definirat će se i mijenjati u skladu sa sigurnosnom procjenom. Potvrdom tog već aktualnog balansiranja mjera proglašen je i političko-molitveni skup održan večer ranije za kojeg je Plenković napomenuo: „Da ćemo balansirati u pogledu sigurnosti pokazalo je i jučerašnje javno okupljanje, koje je bilo ovdje sinoć, iza 19 i 30… koje je organizirano sukladno novim pravilima koja su ovdje etablirana, ali je okupljanje bilo. I mislim da je to, isto tako, vrlo važna i jasna poruka“. No, posebno treba napomenuti kako je već tu premijer Plenković po prvi puta iznio i ocjenu motivacije čitavog napada izvedenog u ponedjeljak, 12. listopada: „Policija i Državno odvjetništvo utvrđuju sve okolnosti ovoga zločina. No, ono što trebamo otvoriti kao temu – to su motivi i razlozi za ovaj čin, koji po informacijama kojima za sada raspolažemo ima i elemente terorističkog akta“, baš kako smo i pretpostavili večer ranije na portalu Obris.org.

Konferencija za medije

Na što je točno mislio Plenković je objasnio te bitno detaljnije opisao na press-konferenciji, koju je održao po završetku sjednice Vlade. Na početku ovog gotovo sat vremena dugog događanja, koje je uz obraćanje premijera obuhvatilo i niz novinarskih pitanja, premijer je rekao:

„Dakle, za hrvatsku javnost važno je znat da je bilo pucanja na tri policijska službenika. Dakle, ne jednog – nego na tri. Srećom, ranjen je samo policijski službenik Oskar Fiuri, kojeg smo… kao što sam rekao, sinoć posjetili i potpredsjednik Vlade, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović i ravnatelj policije Nikola Milina i ja. On je dobro. Snažan je, mlad je, oporavlja se“.

Napadač je, ponovio je premijer, 22.godišnji Danijel Bezuk, koji je izvršio samoubojstvo. „Ovo što je on napravio jučer, prema našim procjenama, ne ulazimo u kvalifikacije koje će o ovome imati Državno odvjetništvo, ne samo da je pokušaj teškoga ubojstva… Dakle, službene osobe… Nego, nažalost, po nama ima i elemenata terorističkoga akta“, rekao je premijer Plenković i dodao:

„Zašto to govorim? Govorim zato što u našim kaznenim zakonima imate članak 97. koji govori o terorizmu, koji govori o ozbiljnom narušavanju, uništavanju temeljnih ustavnih, političkih i drugih društvenih struktura. Vlada RH je sigurno jedna od takvih političkih struktura. Dakle, tu nema nikakvih dilema. I bila je riječ o napadu na život osobe koji može… ili koji mogu prouzročiti smrt. Dakle, to je ono zbog čega sam ovako kvalificirao ovo što se jučer dogodilo ovdje ispred Vlade, na Trgu svetoga Marka 2“.

Ništa tu nije bilo slučajno, nastavio je Plenković: (1) niti je Bezuk slučajno došao iz Kutine u Zagreb, (2) niti je slučajno došao na Markov trg s početkom radnog vremena, kao što (3) nije slučajno ni ispucao rafale na trojicu hrvatskih policajaca.

„Ovo je ozbiljna situacija. Ozbiljna situacija koja zahtijeva da i institucije, ali i svi zajedno kao društvo, ispitamo koji su motivi i razlozi ovakvoga čina, koji se dogodio jučer pred Vladom. On odudara od svega na što smo u hrvatskoj demokraciji u proteklih 30 godina naučili. Ja sam još jednom kazao: pristupačnost, otvorenost institucija, dužnosnika, politike, je bila stalna politika svih koji su radili ovdje. Nakon što dobiju povjerenje na izborima, u hrvatskoj Vladi. Isto smo radili u prvom mandatu i mi. Dapače, vrlo otvoreni i vrlo pristupačni. I, s te strane, ovo je moment koji je prešao granicu. Prešao je granicu i doveo nas je u situaciju da na drukčiji način postavimo sigurnosne okvire rada i Vlade, pa u konačnici i boravka i vas… kao predstavnika medija… ovdje na Trgu sv. Marka, vodeći računa i o vašoj sigurnosti“,

referirao se Plenković i na prigovore kako će se s novim mjerama sigurnosti uvelike ograničiti i pristup novinara ministrima i drugim Vladinim dužnosnicima. Po njemu, da je napad izveden u vrijeme kada se održavaju sjednice Vlade, posljedice bi bile vjerojatno puno tragičnije, bez obzira što se radilo o „amaterskom pokušaju jednog akta s elementima terorističkog čina“, kako je to okarakterizirao Andrej Plenković. Ta je tvrdnja donekle dovedena u pitanje na konferenciji za medije koju su u subotu, 17. listopada  glavni ravnatelj policije Nikola Milina i Jurica Ilić, županijski državni odvjetnik Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, održali u Ravnateljstvu policije – kada je na snimci počinjenja bilo vidljivo da se napadač izričito nije bavio tamošnjim zaposlenikom Vlade koji je transportirao dokumente, već se kompletno koncentrirao na obračun s policijom. No, Plenković je 14. listopada najavio i glavni posao nadležnih državnih institucija – otkrivanje pravih razloga napada:

„(…) uvjeren sam da će policija kriminalističkom obradom, da će Državno odvjetništvo, ali i SOA ispitati do u najsitniji detalj, koji su razlozi da mlad čovjek od samo 22 godine, rođen 1998., dođe u poziciju da uopće odluči napraviti nešto ovako. To je naša temeljna zadaća sada. Dakle, moramo se zapitati kako je došlo do ovakve radikalizacije. Jer, ovo jeste radikalizacija. Ovo je radikalizacija. Ovo je ponašanje koje je sigurno uvjetovano informacijama pod kojima je taj mladić bio, nekome tko je na njega utjecao, izvorima iz kojih se napajao ovakvim porivom, da napravi ovaj pokušaj ubojstva, odnosno ovakav čin pred zgradom Vlade. Vidjet ćemo tko je za to odgovoran“,

izjavio je premijer, napominjući da u ovom trenutku ni u koga ne može uprijeti prstom. Pa ipak, našao je za shodno naznačiti ponešto o svojim dojmovima motivatora te nemile situacije, usmjerivši pažnju prema segmentima desne političke scene te s njima vezanih medija:

„Moramo se zapitati tko su akteri, pa i u političkom životu Republike Hrvatske koji potiču mržnju, netrpeljivost, nesnošljivost. Koji čak i nakon ovoga akta, poput Ivana Penave i gospođe Krišto – su u stanju davati izjave kakve su dali u zadnjih nekoliko sati… Koje su za svaku osudu, Neprihvatljive. Nevjerojatne, u biti, u političkom smislu… I sigurno ne pridonose kulturi tolerancije i normalnoga ponašanja u uljuđenom društvu članice Europske unije. To govorim sasvim jasno. Tu postoji i odgovornost različitih medijskih aktera. ne mislim na vas ovdje… nego brojnih drugih, koji u svojim emisijama potiču nesnošljivost i mržnju. Mržnju, prije svega, između Hrvata kao većinskog naroda i srpske manjine u Hrvatskoj. I to je činjenica“.

Spominjući Penavu i Vidović Krišto, kao i njihove izjave od dan ranije (koje su uvelike relativizirale napad na Vladu), premijer Andrej Plenković upro je prstom u dvoje od nekoliko čelnih ljudi Domovinskog pokreta, koji je na izborima u srpnju izborio svoj ulazak u parlament. Odgovarajući na novinarska pitanja, Plenković je najavio da ovakva radikalizacija zahtijeva i konkretan odgovor, koji neće ostati samo na političkim porukama, te da ne isključuje još sličnih incidenata:

„S obzirom na ‘zaista fantastične’  brojne objave na društvenim mrežama kojima smo mogli svjedočiti – sve je moguće. Ne isključujem to. Ja to ne isključujem. Dakle, ako smo imali toliko objava koje su de facto davale potporu ovome zločinu onda je to ozbiljan problem. Znači, Internet inače koji je fenomenalan, briljantan, slobodno znanje, brzo dolazimo do svega, u jednom svom segmentu izvukao je i najgore iz društava, ne samo našeg, i drugih. Izvukao je najgore – izvukao je mržnju, netrpeljivost, agresiju, prijetnje, pa u konačnici i odobravanje ovakvih akata. Ja mislim da je to zlo, da je to loše, da svatko tko to piše bi se trebao zapitati da je možda bio njegov tata, njegov brat, suprug, sin, meta rafala koji su ovdje ispucani u 8:06 u ponedjeljak. Da li bi i tada pisali ‘odlično’? To je pitanje. To je zlo. Ja to vidim kao zao element u hrvatskom društvu, nedopustiv, element s kojim se moramo pozabaviti“.

Po pitanju neuspješnih akcija prikupljanja ilegalnog oružja, koje MUP RH provodi već desetljećima i koje smo u kontekstu napada od 12. listopada posebno problematizirali i na portalu Obris.org, Plenković je na pitanje novinara naglasio: “Naša je zadaća da nastavimo taj posao. Ja mislim da je to jako loše, da to ne pridonosi sigurnosti, nego nesigurnosti. I, u konačnici, i ilegalno tržište oružja i mogućnost uopće da tako mladi ljudi, kao što je počinitelj ovoga teškog zločina, dođu u posjed dva vatrena oružja, izrazito je zabrinjavajuća. I ja očekujem, ne samo da apeliramo, nego da jednostavno temeljem saznanja koje policija ima tražimo ilegalno oružje kod onih koji ga ne smiju posjedovati“. Nažalost, nije tu ujedno najavljena nikakva promjena dosadašnjih metoda rada, koje su se već odavna pokazale temeljito promašenima.

Plenković u Bruxellesu – klapa 1. put

Plenković se ovom temom nastavio baviti i dan kasnije, u četvrtak 15. listopada, prije sjednice Europskog vijeća u Bruxellesu. Obraćanje medijima od gotovo pola sata tek se rubno dotaklo EU tema, dok je glavnina vremena bila posvećena Zagrebu, terorizmu i njegovim motivatorima. Tom je prilikom premijer ponovio kako se u ponedjeljak dogodio unaprijed planirani napad na zgradu Vlade, da je tom prilikom Danijel Bezuk pucao ne na jednog nego na tri policijska službenika, pri čemu se je dogodio niz pokušaja teških ubojstva, koja su – po njegovom dubokom uvjerenju – kaznena djela s elementima terorizma. U nastavku je Plenković, osim pojedinih već spomenutih političara, po prvi puta poimence prozvao i pojedine medije kao zagovornike i širitelje govora mržnje:

Plenković gostuje u “Bujici” 2016. godine (Screenshot YT)

„Vidim da su nakon moje konferencije za tisak jučer u javnom prostoru došle reakcije nekih političkih stranaka. Očito su se prepoznali u onome što sam govorio. Prepoznali su se upravo oni koji su huškači. Huškači. Dakle, oni koji zagovaraju govor mržnje. Tu konkretno mislim na Domovinski pokret i sve njegove frakcije. Budući da treba podsjetiti hrvatsku javnost – upravo su oni, ako se sjećate, u izbornoj kampanji izašli sa tezom… zajedno sa Mostom… suradnja sa HDZ-om da, ali sa Andrejem Plenkovićem kao predsjednikom Vlade i predsjednikom HDZ-a ne. Očito su te njihove huškačke poruke, koje oni puštaju u javnost kroz različite medije… različite emisije. Tu konkretno ću imenovat bez ikakvih ograda Bujicu, Hrvatski tjednik – kao dva eklatantna primjera širenja govora mržnje, koji su osobito usmjereni i prema meni osobno sve ove godine… su potaknuli, možda ovoga mladoga čovjeka, i ozračje u kojem je on bio okružen, da napravi ovakav napad. Dakle, pokušaj teškog ubojstva, po meni sa terorističkim elementima, na zgradu Vlade. Dakle, ovo je događaj bez presedana, i mislim da ga moramo sagledati van dosadašnjih okvira percepcije sigurnosne situacije u Hrvatskoj, pa i onoga čemu smo svjedočili zadnjih 30 godina. Dakle, moramo ovo pogledati sa novim naočalama“.

Na pitanje ima li on kao premijer, a onda i njegova čitava Vlada, neku širu strategiju za suprotstavljanje prijetnji terorizma, huškanja i govora mržnje, Plenković je konstatirao:

„Imamo. Najprije ćemo… Najprije ćemo vrlo jasno hrvatskoj javnosti prokazati tko… o kome je riječ. Dakle, to je broj jedan. A onda će se utvrdit kako i zašto je došlo do ovog konkretnog teškoga ubojstva, kaznenog djela sa elementima terorizma. Ali ćemo ih najprije politički prokazati. Jer očito im… ne paše im politika stabilnosti, ne paše im politika gospodarskog oporavka, ne paše im politika suradnje sa predstavnicima nacionalnih manjina. Tu treba tražiti ključ. Ako je nekome forte političkoga argumenta borba protiv, kako oni kažu, ‘hrvatsko-srpske trgovačke koalicije’ – onda to znači da imamo aktere u Hrvatskoj, političke, koji su apriori protiv toga. Koji su apriori protiv toga, a šutili su prije, recimo, 15 godina, ili 10. Nisam ih čuo, da su to tako jasno artikulirali. E, tome ćemo se usprotiviti“.

Tog prvog dana svog dvodnevnog boravka u Bruxellesu, hrvatski premijer postavio je i širi unutarnjopolitički okvir situacije. Temeljem nekakve interne analize Plenković je sebe osobno karakterizirao primarnom metom svog tog govora mržnje, ali i samoga oružanog napada, što je barem dijelom pripisao posljedicama svog vođenja stranke kojoj je na čelu:

„Analiza koju osobno imam ovdje je slijedeća… Dakle, ja sam, otprilike, protekle četiri godine, kao što sam i obećao u unutarstranačkoj kampanji, i u kampanji za izbore 2016., radio na transformaciji HDZ-a da bismo transformirali Hrvatsku. U tom procesu mnogi očito nisu pronašli sebe. Vidjeli su da su otpali, da nisu više aktualni, da njihove politike više ne nalaze mjesta u politici HDZ-a, niti u politici Vlade. Nastojali su osujetiti i spriječiti smjer koji smo dali Hrvatskoj – a to je jedna moderna, uljuđena, demokratska, tolerantna zemlja gdje forsiramo suradnju sa predstavnicima nacionalnih manjina, uključujući i predstavnike srpske nacionalne manjine. Podsjećam da to nije prvi put. Dakle, suradnja između vladajućih stranaka, političkih, u Hrvatskoj i predstavnika nacionalnih manjina je gotovo pa jedan standard na hrvatskoj političkoj sceni… uključivši i HDZ od prije otprilike dvadesetak godina. Jel? Dakle, petnaestak godina. I nikada to nije bio problem. Nikada to nije bio razlog za huškanje i govor mržnje, kakvog ja osobno svjedočim, kao meta tog govora mržnje posljednje četiri godine. To govorim jer sam svjesniji toga bolje nego itko drugi, o čemu je točno riječ. Dakle, od internetskih komentara, članaka, izjava, foruma, prijetnji na društvenim mrežama… Međutim, kao demokratski političar, čovjek koji razumije što je demokracija a što je sloboda govora, nije mi palo na pamet niti u jednom trenutku niti da to osobito komentiram, niti da tome dajem važnost, a kamoli… recimo, da tužim pojedine novinare, medije ili platforme koje omogućuju sijanje takvog govora mržnje. No, sada je granica prijeđena“.

Na izričito novinarsko pitanje ima li konkretnih informacija da je baš osobno mogao biti meta napadača Bezuka, Plenković je odgovorio vrlo jasno: „Imam. Imam dovoljno informacija, koje su mi čak i javno dostupne, da bih došao do ovog zaključka. Više nego dovoljno“. Dakle, uz jasno osobno fokusiranje cilja napada, Plenković je situaciju od ponedjeljka 12. listopada predstavio i kao prelazak svojevrsne „crvene crte“ – usmjerivši se na desnu opoziciju koja se u posljednjih godinu dana formirala kao samostalni politički izazov HDZ-u u Hrvatskoj.

Pa ipak, uz svo dotadašnje spominjanje političke desnice, premijer Plenković na kraju nije zaboravio ni Zorana Milanovića – osobu s kojom se posljednjih dana učestalo verbalno duelirao, postupno i sve nižom razinom diskursa. Za premijera je tog 15. listopada 2020. godine svoje posebno istaknuto mjesto Milanović zaslužio po pitanju uvreda koje mu osobno dolaze s raznih strana posljednjih godina:

„A, podsjetit ću vas da je sjeme mržnje i agresije prema meni, u eter 2016. – u političkoj utakmici HDZ-SDP – tada bacio Milanović. Da bude sasvim eksplicitno – da ne bih njega slučajno zaboravio u ovoj utakmici. On je taj. On je taj koji je krenuo sa etiketama, diskreditacijama, napadima. Dakle, on osobno, koje je kasnije preuzela krajnja desnica, i to doživjela kao neke činjenice. I svu tu mržnju i blato su bacali po meni 4 godine… Da bi to na kraju eskaliralo ovim pokušajem teškog ubojstva, a po meni – puno više od toga, u ponedjeljak. Moramo se zapitati, odakle korijeni mržnje?“.

Dakle, aktualni predsjednik Republike Hrvatske, koji je od 20. listopada 2014. kao premijer skupio većinu od ukupno 555 dana tadašnjih braniteljskih prosvjeda – čitavo vrijeme praćenih i žestokim pritiskom sebe osobno, pojedine ministre, a i Vladu RH u cjelini, prije nego li je „šatorovanje u Savskoj“ konačno završilo 27. travnja 2016. – postao je tu maltene pa „korijenom mržnje“ u RH. I sve to zbog izjava danih u kampanji za parlamentarne izbore u rujnu 2016. godine, kojih se navodno uhvatila hrvatska radikalna desnica. Pri tome, za aktualnog premijera nema nikakve veze što je to dio hrvatskog političkoga spektra kojeg se itekako živo i blagoglagoljivo na ulicama moglo vidjeti i godinama te mjesecima prije rujna 2016. godine, gdje je posebno spomena vrijedan i masivni skup održan 26. siječnja 2016. godine – tzv. „Marš na Vijeće za elektroničke medije“, događaj kojeg SOA uopće nije registrirala u svom izvješću za tu godinu.

Bruxelles – klapa 2. put

I dan kasnije, u petak 16. listopada 2020. godine, po završetku sjednice Europskog vijeća, Andrej Plenković nastavio je govoriti o događajima u Zagrebu. Tu se najprije osvrnuo na izjave Zorana Milanovića i novog šefa SDP-a Peđe Grbina:

„Što se tiče njegove teze da se ovaj napad mogao dogoditi bilo gdje… Dakle, za razliku od njih, koji misle da je to moglo biti bilo gdje… čujem da je i gospodin Grbin isto imao tezu da je to moglo bilo gdje… Ja sam, kao predsjednik Vlade, u zgradi u kojoj sam šef, dakle, otišao pogledati snimke toga napada. I jasno se vidi da to nije baš trebalo biti bilo gdje, nego je baš, s namjerom, s predumišljajem, bilo upravo na Trgu svetog Marka 2, gdje je zgrada Vlade. Dakle, ovaj počinitelj strašnog zločina nije otišao na Pantovčak, nije otišao u sjedište gospodina Grbina u Novu Gradišku, niti je otišao pred neku drugu zgradu. Došao je baš ispred zgrade Vlade, i zato vjerujem da će kriminalističko istraživanje koje traje utvrditi zašto je došao baš tamo. Dakle, to minimiziranje, relativiziranje je dosta zabrinjavajuće. U biti, u hrvatskoj javnosti imate dva trenda. Imate desnicu koja… krajnju desnicu, dakle, Škoro i sva ta ekipa. Oni gotovo da odobravaju. Nalaze razumijevanje za takav strašan čin pokušaja teškoga ubojstva. S druge strane imate ljevicu, koja to relativizira i minimizira“.

S te lijeve scene, prema Plenkoviću, djeluju i pojedini komentatori koji se boje da bi postojeća situacija mogla ugroziti slobodu medija. Nema straha, poručio je Plenković iz Bruxellesa:

„Ja ću još jedan put ponoviti da sam kao demokratski političar, političar koji vrijednosti slobode govora, koji je apsolutno za svu moguću slobodu u javnom, medijskom i internetskom prostoru – četiri godine imao vrlo jasnu, nepokolebljivu politiku vlastitoga stava da unatoč brojnim difamacijama, uvredama, govoru mržnje, svemu čemu sam bio izložen od ne znam kolikog broja autora iz najrazličitijih spektara… Znači, nije to samo krajnje desni, ima toga koliko hoćete i sa krajnje ljevice i ljevice… da nikad protiv nikoga ne bih ustao sa nekom tužbom pred sudom. To je bio moj principijelan stav. Istodobno, za razliku od ovih koji sada nastoje HDZ-u imputirati nekakav radikalizam, ponavljam vrlo odgovorno. Dakle, 2016. – otkad imam najveću odgovornost za HDZ, a ujedno i za Hrvatsku, jer se to poklopilo – moja je politika bila politika tolerancije, politika uključivosti, politika pozicioniranja HDZ-a na desnom centru. Pogledajte track-record svih mojih izjava… Ako netko nađe i jednu izjavu, ijednu izjavu koja bi mogla ići u tom smjeru, ja bi to volio vidjeti. Neće je naći. I zato još jednom govorim – dizati sigurnosne mjere, utvrditi iz kojih razloga jedan mlad čovjek, od 22 godine, je došao u poziciju da sa svojim životnim neiskustvom, sa svojom životnom nezrelošću krene u ovakav pohod, nije slučajan. Dakle, ne radi se to o slučaju. Evo, mi tu sad sjedimo, stojimo tu na Place Jourdan, ne vidim ovdje nekoga tko dolazi sa dva vatrena oružja, automatskim i pištoljem, i puca po nekome tko je na svom radnom mjestu. Dakle, ovo je događaj van svih okvira, i zato inzistiram da ga tako doživimo. Da ga ne minimiziramo, a još manje da ga odobravamo“.

A onda je premijer ponovno rekapitulirao odnos Most-Škoro-Plenković saževši i međustranačku razinu političke borbe na strogo osobnu razinu:

„Dakle, vi imate izbornu kampanju za Hrvatski sabor. Imate stranke koje sebe žele pozicionirati na desnom spektru. Dakle, MOST i Škoro. A njihova glavna teza je bila ‘Možemo sa HDZ-om. Dakle, nije nam problem HDZ, kakav god bio. Ali nam je problem Andrej Plenković’. Ja sam im problem. E, tu je ta bit. To je ta ‘diferentia specifica’ ovoga što se ovdje događa. Jel me dobro razumijete što hoću reći. Ako sam im ja problem, e onda su i oni meni problem. Onda je i meni problem njihova nesnošljivost, njihova netolerancija, njihov govor mržnje, njihovo zagađivanje javnoga prostora načinom kako to čine. I, ja im sad kažem da ću se boriti protiv njih POLITIČKI. Ne da bi ušutkavao, ne da bi im umanjivao prava, nego da bi hrvatskim građanima pojasnio što se zbiva. Mise moramo… moramo dobro otvoriti oči i shvatiti što se u biti ovdje zbiva. Ako mi nismo svjesni što se zbiva, onda ne možemo to adekvatno niti analizirati, niti razumjeti, niti percipirati. E, to je sad ta politička zadaća, koja je – bez da sam je htio – došla na dnevni red“.

Pa ipak, jedna se dodatna stepenica uvezivanja čitave prošlotjedne situacije postavila previsokom i za tako borbeno raspoloženog Andreja Plenkovića. Naime, na novinarsko pitanje vidi li u čitavom tom sklopu politike, radikalizma te terorizma još i nekih stranih utjecaja, s ruske ili koje druge strane (pri čemu se moguće aludira i na povezanost Domovinskog mosta s tzv. ruskim novcem), Plenković se ogradio: „Ne znam. Ne isključujem da može biti nekakav vanjski utjecaj. To nije na meni. to mora kriminalističko istraživanje utvrditi. U svakom slučaju, posljedice su jasne. Znači, nije se ovo dogodilo ničim izazvano, i nije se dogodilo slučajno, i nije se dogodilo bez namjere, i nije se dogodilo bez predumišljaja, i bez pripreme. Dogodilo se. I to baš tamo. Baš tamo – ponavljam. Ne na Pantovčaku. Ne u Novoj Gradišci, gdje je ured gospodina Grbina“.

Zaključno

Treba zamijetiti da je premijer Plenković u svojim javnim obraćanjima od 14. pa sve do 17. listopada 2020. godine vidljivo brusio jedan te isti službeni narativ po pitanju napada izvedenog na Trgu svetoga Marka u ponedjeljak 12. listopad. Taj je narativ od 14. do 16 listopada, prvo u Zagrebu a onda u Bruxellesu, postupno formom skraćivan i komprimiran, dok je njegov sadržaj ujedno dopunjavan pojedinim novim elementima i ključnim riječima – da bi se do subote, 17. listopada, on ustalio u postignutome obliku (što je i razlog zašto nismo posebno ni citirali izjave premijera Plenkovića dane pred hotelom Westin, nakon sastanka Zajednice branitelja HDZ-a „Gojko Šušak“).

Od početnog spomena „elemenata terorističkoga akta“, spomena Penave i Krišto, te radikalizacije koja je „prešla granicu“, dan kasnije došlo se do „elemenata terorizma“, problem je uz „huškače iz Domovinskog pokreta“ identificiran i u pojedinim desnim medijima, koji svi imaju problema s transformacijom koju HDZ prolazi posljednjih godina. Pri tome, u istrazi ovog kaznenog djela ići će se prema „gnijezdima govora mržnje i nesnošljivosti“ – čiji je jedan od korijena prepoznat i u pojedinim izjavama Zorana Milanovića iz 2016. godine, vjerojatno s njenog kraja kolovoza i početka rujna. Na to su se postupno nadovezale i tvrdnje o tome kako je napad 12. listopad baš bio fokusiran na osobu premijera, koji se tog dana na Markovom trgu pojavio oko sat nakon napada, praćen osobnim osiguranjem, dok se političke reakcije na događaj svrstalo u dva glavna pristupa – (1) podržavanje s političke desnice, te (2) minoriziranje s političke ljevice. Sve to, uz niz registriranih dodatnih prijetnji upućenih premijeru Plenkoviću (u bespućima interneta, ali i na neke klasičnije načine) dovelo je do niza premijerovih uzvratnih političkih napada, kako na pojedina lica Domovinskog pokreta, tako i na Zorana Milanovića, Peđu Grbina – sve uz učestale osvrte i na „brojne medijske komentatore, naročito iz ovog lijevog spektra“.

Nažalost, jasno je kako se 12. listopada stvarno dogodilo nešto iznimno loše, događaj bez presedana u novijoj hrvatskoj povijesti, usporediv tek s napadom časnika Hrvatske vojske na predsjedničkog kandidata Vladu Gotovca početkom lipnja 1997. godine. No, fokusiranje čitavog prošlotjednog događaja događaja na jednu političku osobu (koje u vrijeme napada još nije ni bilo na Markovome trgu), zapravo diže razinu buduće opasnosti te izazova za samoga premijera. Uz to, dodavanje velike doze dnevne politike u čitavu priču tijekom posljednjih dana, poprilično jasno ukazuje da se uz sve ostalo tu itekako igra i unutarstranački. Naime, baš će ta „transformacija politike“ koju u svojoj stranci Plenković provodi posljednjih godina biti bitna na predstojećim unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Riječ je o izbornom procesu započetom u ožujku ove godine, koji je bio suspendiran zbog tadašnjeg izbijanja epidemije bolesti Covid-19, a čiji se nastavak očekuje početkom mjeseca studenog ove godine. I dok su u proljeće bili izabrani tek predsjednik, njegov zamjenik, te četiri potpredsjednika stranke – u studenom se očekuju izbori predsjednika i potpredsjednika HDZ-ovih lokalnih segmenata, pa onda u prosincu i delegatski izbori općinskih, gradskih i županijskih odbora HDZ-a, da bi se konačno krajem prosinca ili početkom siječnja 2021. na Općem saboru održali i izbori članova Predsjedništva i Nacionalnog vijeća HDZ-a. Sve su to razine na kojima bi se premijer Andrej Plenković lako mogao opet oči u oči sresti baš s političkim radikalizmom, netrpeljivošću, te govorom mržnje usmjerenim prema pojedinim nacionalnim manjinama (ali i prema samome pojmu Plenkovićeva „transformiranog HDZ-a“) – pa ne treba čuditi da je njegova trenutna preokupacija (koja je do sada godinama izostajala) usmjerena baš prema radikalizmu u vlastitoj stranci, ali i strankama i strančicama nastalima od HDZ-ovih odmetnika.