S obzirom na današnji sprovod, kojim će s ovoga svijeta i stvarno otići Boris Švel mlađi, smatramo potrebnim reči nekoliko riječi o osobi i djelu te, po mnogome iznimne osobe.
Kao prvo, riječ je bila o čovjeku iznimno širokog obrazovanja i lepeze interesa – osobe koja se današnjem dobu radikalne specijalizacije prilagodila tako da se istovremeno specijalizirao u barem tri potpuno odvojena i profilirana smjera. Dok zasigurno ima pozvanijih za opisivanje njegove osnovne karijere pravnika (gdje je nakon diplome položio i pravosudni ispit, te nakon niza poslova došao i do vlastitog odvjetničkog ureda) ili njegovih opsežnih djelatnosti u žanru znastvene fantastike (gdje je po pitanju uređivanja i pisanja bio nagrađivani i autor i urednik), ovdje bi se osvrnuli na njegovu prvu intelektualnu ljubav – vojništvo kao praksu, struku i znanost.
Od danas malobrojne rodbine moglo se čuti kako je, dok je većina djece bila odgajana na igračkama i bajkama, Boris Švel rastao na pričama iz domene vojne povijesti i tehnike. Osim što su takve teme golicale i njegovu intelektualnu žeđ, tome vjerojatno treba razloga tražiti i u osobi oca – također Borisa Švela (starijega), osobe koja je sticajem okolnosti završila i građevinu, ali i vojnu akademiju u Italiji, dok su očeve priče o davnim ratovima sasvim sudbinski u jednome trenutku opet postale realnošću i javom. No, bilo kako bilo, to se sjeme itekako prihvatilo.
Idući korak, još uvijek prilično davan i suštinski te donekle bitan, predstavljalo je njegovo služenje vojnoga roka u JNA. Škola rezervnih oficira u Zadru, kako je kasnije volio pričati “Jedina sredina koju sam vidio, a da je odgovarala pojmu vojske kako sam si ga ja na temelju priča zamislio da treba biti“, bila je izbor nekih znanja. Pa ipak, radilo se tu već o periodu 1991. godine, kada je rat bio na horizontu – tako da je prekomanda na staž u Banja Luku tu zapravo donijela susret s realnošću – s vojskom bez intelektualizma, s rezervistima koji pristižu u postrojbe, s kaosom priprema za rat, vojno-policijskih operacija iz prve polovice 91. i intenzivnim političkim raslojavanjima koja su sve te procese pratila. Boris Švel je tu uspio gotovo nemoguće. Odslužio je vojni rok do kraja, a u Hrvatsku se vratio s ponešto vojne opreme i knjiga – mlad, donekle uvježban i vješt kao potencijalni topnički časnik, te spreman pomoći domovini koju je volio.
U Zagrebu postaje pripadnik Narodne zaštite, neko vrijeme kao takav i djeluje – za što je dobio i famoznu Spomenicu – a vraća se i na Pravni fakultet kojeg je prije rata uspješno upisao. Tu – u kaosu ustrojavanja začetaka hrvatske vojske – njemu iz nekih, nikad do kraja dokučivih razloga, na Odsjeku za obranu ukidaju staru vojnu knjižicu, ali mu brišu i sve što je u njoj stajalo, i čin, ali i vojnu specijalnost – pa tako isti za neko vrijeme ostaje topnički časnik samo po sjećanjima i znanju. No to nije spriječilo sudbinu da ga iz pješačkoga postroja izvuče kolega iz Zadra, zbunjen njegovim krivim svrstavanjem, ne bi li ga onda pokušao i preraspodjeliti natrag u redove “kraljice bojišta”.
Dok od tog prerasporeda nije bilo ništa, dugotrajno se bitnijim pokazao poziv da, dok čeka birokraciju, napiše nešto za podlistak te topničke postrojbe – što je Boris Švel rado i učinio. Na temelju tog pisanja, on se ubrzo našao pozvan i od skupine koja je u Ministarstvu obrane ustrojavala novo glasilo, te je u Hrvatskom vojniku počeo surađivati od vrlo ranih dana, paralelno s fakultetom, kome se počeo posvećivati tijekom čekanja. Doduše – što će se kasnije pokazati bitnim – ta je suradnja s HVojnikom bila honorarna i vanjska, što ne bi bio problem da država koju smo ustrojili temeljem Domovinskoga rata nije kasnije ispala toliko suha, birokratska i formama opsjednuta.
Kao vanjski suradnik Hrvatskog vojnika, Boris Švel mlađi je tijekom narednih jedanaest godina postao autorom gotovo tisuću stručnih i objavljenih tekstova. Oni su bili i tematski konzistentni, budući se on kao autor koncentrirao prvo na topništvo (temeljem svog JNA obrazovanja), a onda i na šire polje naoružanja i opreme kopnene vojske. Na tom je temelju kasnije Boris još jednom proširio opus – orijentiravši se dodatno i na temu ratnih mornarica, njihove tehnike, ustroja i djelovanja. Točan popis svih ovih tekstova nije lako ustanoviti, budući je Hrvatski vojnik, službeno glasilo MORH-a, tih godina za sebe tvrdio da je stručni časopis, a ipak nije prošao sve prijave i prilagodbe radnih procesa, pa da ga takvim krene smatrati i bibliotekarska struka (što znači i da u njemu objavljeni časopisi nikad nisu sustavno klasificirani i onda vrednovani, bez obzira na stil, opremu i kvalitetu). Pa ipak, to je djelovanje neosporno, s mnogo priznatih svjedoka.
Tijekom tog radnog perioda, koji se preklapao s ponešto oduženim studijem prava, Boris Švel je pisao, s urednicima Hrvatskog vojnika i još nekih stručno bliskih glasila prijateljevao, ali i terenski radio. Kada su ga zadužili da proširi krug autora, u redakciju je doveo niz tada mladih ljudi, kojima je potom godinama bio mentor u pisanju i radu. Ovo je put kojim je i autor ovoga teksta od prijatelja s fakulteta postao dodatno i kolega iz redakcije. Uz objavu znanstvenih radova na teme obrane mimo MORH-a, Boris Švel mlađi je za Hrvatski vojnik izvještavao i s niza međunarodnih vojnih vježbi, te vojnih brodova koji bi ponekad navratili u Hrvatsku. Na neki danas zbunjujući način, kao vanjski suradnik Vojnih glasila završio je i kao voditelj barem jedne službene delegacije MORH-a na vojnom primanju organiziranom na takvom stranom ratnome brodu. Pa ipak, kada mu se nije ostvarila najveća želja – da po kadrovskim promjenama s početka 2000. godina na stalnom radnome mjestu naslijedi prijatelja, na mjestu urednika mornarice u Hrvatskom vojniku – on je s vojništvom napravio rez. Ostavio se te djelatnosti, za koju je prikupio more materijala, da čak nije ni naplatio dugovanja.
Švel se tada vratio fakultetu, diplomirao pravo, a onda se njime i počeo baviti kao glavnim zanimanjem. Za to vrijeme, njegova se strast za pisanom riječi prelila u književnost. U žanru znastvene fantastike pisao je priče, uređivao glasilo tematskoga kluba iz Zagreba, i tu je pronašao dio utjehe mimo vojništva – aktivnosti koja je ostala ograničena na hobby i temu za duge kave s prijateljima, od kojih je većina s područjem obrane imala itekakve veze.
Tako je ostalo sve do početka 2012. godine, kada je odlučio da je dovoljno vremena prošlo i da pisanje na vojne teme više ne boli. Sudjelovao je u osnivanju udruge građana “Udruga OBRIS – Obrana i sigurnost”, kojoj je postao tajnikom. Ujedno, krenuo je pisati i za ovaj portal, a na teme koje je volio još od nekad. I ovoga ljeta, prije odlaska na more i onda neočekivane hospitalizacije, aktivno je komunicirao i na vojne teme – planirajući niz zanimljivih tekstova za kasno ljeto i jesen.
Njegovim preranim odlaskom ovaj portal, ali i malobrojna stručna javnost na teme obrane, sigurnosti i vojništva u Hrvatskoj, ostali su bitno siromašniji. I to je siromaštvo dublje nego što bi se činilo na prvi dojam, budući je Boris Švel aktivno komunicirao, diskutirao i družio se s većim brojem aktera, pokretača i provoditelja reformi te razvojnih napora na polju obrane u Hrvatskoj. Ipak, kako je bio tek pripadnik Narodne zaštite i suradnik Ministarstva na honorarnoj bazi, službene ga vojne počasti pri pogrebu ne sljeduju, a svima koji su ga poznavali ostaju tek uspomene i mnoštvo stranica kvalitetnoga teksta.
