„Izbjegavajući kao mačak vruću kašu“… Tako se može opisati jučerašnje izjave premijera Plenkovića i ministra obrane Krstičevića o dokumentima vezanima uz propalu nabavu aviona F-16 Barak od Izraela. Obojica su u Pločama iznimno pazila da se ne referiraju na „ekskluzivnu“ objavu Večernjeg lista, te da se ni u kojem trenutku ne pozovu na to kao na referencu – bez obzira što inače ministar Krstičević voli reći, „evo, vidjeli ste“. Nakon obilaska vojarne u Pločama, Plenković je tek diplomatski rekao:

„Što se tiče, nažalost, našeg nastojanja da u ovom natječaju koji je stavljen ad acta Hrvatska dobije višenamjenske borbene avione, uz svo naše nastojanje da taj proces bude i financijski, i priuštiv, i održiv za sljedećih 25 godina… da ojača HRZ, uopće, kapacitete Hrvatske kao članice NATO-a i EU, na kraju nije došlo do toga odobrenja. Mi smo u fazi izrade analize, ja vjerujem da će biti prigoda da i u Saboru o tome raspravljamo. Ono što je bitno – naši odnosi sa SAD-om ostaju kvalitetni, dobri, želimo nastaviti suradnju u obrambenom području, isto tako i sa Izraelom u svim dimenzijama gospodarske, poslovne suradnje. A to se sada dogodilo tako kako je, sad moramo dalje“.

Ni pitanje „Tko laže?“ premijera nije izbacilo iz takta: „Ne znam na što se točno referirate. Ono što je važno sa naše strane je da smo imali i dobre namjere i detaljan proces iz razloga o kojima ćemo imati prilike govoriti kad dođe stvar u Sabor. Objasnit ćemo naš dojam zašto se to nije dogodilo“.

Potom su novinari opet probali vratiti temu na objavu u Večernjaku, posebice na završni dio teksta u kojem se kaže da su izjave američkog veleposlanika u RH Roberta Kohorsta nakon sastanka održanog u ponedjeljak, 28. siječnja, shvaćene kao „čin podupiranja zahtjeva za interpelacijom protiv ministra Krstičevića, kao i čin pokušaja rušenja hrvatske Vlade“. Zbog toga se, tvrde Večernjakovi novinari Davor Ivanković i Sandra Veljković, u Vladi RH čak razmišljalo o „iskazivanju nepovjerenja prema službenom američkom veleposlaniku“. Na novinarsko pitanje da li je to točno, Plenković je kratko rekao tek „ne“. Također je izbjegao konkretno odgovoriti i na pitanje da li je istina da je Veleposlanstvo SAD-a u RH kontriralo State Departmentu, favorizirajući grčku ponudu u natječaju:

„Pa gledajte… Tu ima jako puno informacija koje se nekako puštaju u eter, na kraju se dogodilo jedino što je u ovom trenutku relevantno, a to je da Izrael, koji je formalno, službeno – evo načelnik GS je bio u Izraelu – preuzeo odgovornost da ishodi tzv. odobrenje za transfer trećoj strani, a to je Hrvatska, do toga nije došlo pod onim uvjetima kako su avioni bili ponuđeni na natječaju. I tu stavljamo točku. Izvući ćemo određene pouke iz ovoga slučaja i ići dalje“,

odgovorio je Plenković. Preskočivši ikakav detaljniji osvrt na izvore dokumenata u medijima, podsjetio je na svoju izjavu iz prosinca prošle godine: „U prosincu prošle godine sam ja, ako mislite na izjavu u Rijeci, rekao jednu vrlo jasnu i preciznu stvar – ili ćemo kupiti zrakoplove koji su odabrani na natječaju ili nećemo kupiti ništa, i dogodilo se nažalost ovo drugo“, te je još jednom ponovio:

„Odgovornost za dobivanje odobrenja je preuzeo Izrael, u ovom konkretnom slučaju institucije SAD to nisu dale iz razloga koji su vjerojatno njima jasniji nego i vama i nama, a i Izraelu, čini mi se“.

Potom je riječ dao svom potpredsjedniku i ministru obrane, Damir Krstičeviću, koji se oglušio na pitanje da li, s obzirom da svakoga dana iskrsne neki novi dokument prema kojem nešto valja ili nešto ne valja, „netko svjesno pakira, ili je ova priča završena“? Umjesto odgovora, Krstičević je pohvalio Vladu zbog ulaganja u sustav, pohvalio se promjenom teritorijalnog rasporeda vojske, spomenuo „moćnu postrojbu mornaričko-desantnog pješaštva“ i ponovio frazu o Pločama kao strateškoj točki HRM-a. Na novinarski pokušaj povratka na temu – a to su dokumenti objavljeni u Večernjaku – Krstičević opet nije dao nikakav konkretan odgovor, već je posegnuo za svojom omiljenom kronologijom nabave novih aviona za HRZ. Kao i uvijek, kronologija počinje sa složenim i transparentnim natječajem, spominje put načelnika GS u Izrael i pomoćnika Mihatova u SAD, a završava s izraelskim priznanjem propasti posla i naglaskom na tome da „Hrvatska u nikom slučaju ne može biti odgovorna“. No u ovoj kronologiji Krstičević se posredno dotaknuo Večernjakove objave, ustvrdivši: „Država Izrael je imala sve potrebne papire… Uključujući i onaj papir da može nuditi avion u toj konfiguraciji“. Nije se dao smesti ni novim novinarskim pitanjem, već je nastavio:

„Pa, prije svega, ova Vlada je to pokušala riješiti. Vidite – nismo uspjeli. Jasno da ćemo izanalizirati proces. Ono što je ključ – nije potpisan nikakav ugovor, nema financijske štete na proračun. Hrvatska je postavila sva potrebna pitanja. Vidjeli ste kako izlaze dokumenti, različiti… da smo i dobivali sva potrebna jamstva. Od početka, do kraja… I sada, nakon svega… Idemo se strpiti. Bit će saborska rasprava. To je prilika… Ja pozivam sve – da vrlo odgovorno, temeljito sagledamo cijelu kronologiju procesa. Cijelu kronologiju i pripreme posla, i provedbe posla. I onda, u jednoj argumentiranoj, smirenoj raspravi – činjenicama, argumentima, da apsolutno, za hrvatske ljude, za hrvatske građane razjasnimo kompletnu situaciju cijelog procesa, natječaja za višenamjenski borbeni avion. I, evo, ja čekam taj dio rasprave“.

Nije želio ni odgovoriti na vrlo konkretno pitanje – jesu li dokumenti objavljeni u Večernjem listu tajni dokumenti, i je li to ono što je najavio prije dva dana. Umjesto toga, Krstičević je rekao:

„Pa, pogledajte… U ovom procesu, koji je vrlo složen, pa nema teže stvari nego nabaviti višenamjenski borbeni avion. Uključeno je jako puno ljudi. Vi ste vidjeli… Vi ste vidjeli i prije samog procesa, da smo koristili iskustva i drugih. Gledali smo kako su drugi to napravili. Prema tome, vidit ćemo, ovaj, kompletno sve. Što se tiče cijelog procesa, stavit ćemo sve u saborsku raspravu, i onda nakon tog dijela, vidit ćemo, ovaj… Jako je puno dokumenata, jako je puno… vidjeli ste… izazova. Jako je puno problema oko tog posla, i upravo smo provjeravali… Ne znam…“

„Kako to, pa svaki dan se pojavi neki novi dokument?“, nisu odustajali novinari, a Krstičević je ponovio: „Ne znam. Ja sam fokusiran na jačanje Hrvatske vojske. Jasno da sam fokusiran i na to. Mi smo sada fokusirani da vrlo temeljito, sustavno, izanaliziramo cijeli proces… i da vidimo što u procesu je bilo dobro, što smatramo da može biti bolje – i to je sada fokus naš, i naša odgovornost“. Novinska objava dokumenata iz samog vrha MORH, kao i prepiske vojnog izaslanika u SAD sa centralom, prošla je tu kao nešto sasvim normalno – bez trunke zabrinutosti za povjerljivost poslovanja u MORH ili operativnu sigurnost svojstvenu vojnim organizacijama.

Za to vrijeme u Saboru…

Dok su se Krstičević i Plenković u Pločama fokusirali i bavili analizama, dotle se u Saboru pred kamerama N1 televizije šef saborskog Odbora za obranu Igor Dragovan pokušao riješiti svog dijela odgovornosti. Podsjetimo – Odbor za obranu je s pljeskom u prosincu 2017. popratio prezentaciju šefa Stručnog povjerenstva i jednoglasno dao „pozitivno mišljenje za projekt opremanja OS RH višenamjenskim borbenim avionima“, praktično mjesecima nakon otpočinjanja samog tog postupka. Nakon te „povijesne“ sjednice, Dragovan je novinarima izjavio da je prezentacija brigadira Tretinjaka bila „apsolutno iscrpna“, te se odnosila na objašnjenja „o načinu kako je proveden postupak – ponuda, traženje, sve ono što su izražene ponude došle, način na koji su vrednovane. Ja mogu ocijeniti da je to jedan visoko profesionalni i transparentni postupak koji je proveden u smislu prikupljanja ponuda“, rekao je prije nešto više od godinu dana predsjednik Dragovan. Članovi Stručnoga povjerenstva, kao i sam ministar obrane, u posljednje su se vrijeme često pozivali upravo na tu jednoglasnu podršku Odbora za obranu kao na referencu o pravilno obavljenom poslu. No jučer je Dragovan izjavio kako je dokument State Departmenta iz rujna 2017. vidio tek prije nepunih mjesec i pol dana:

„Pa s obzirom da smo se uglavnom vidjeli 13. prosinca prošle godine, kada je bila sjednica Odbora za obranu, gdje sam rekao poslije sjednice da su nas ministar i tim upoznali sa svim detaljima, odnosno trenutnom stanju dogovora između Hrvatske i Republike Izrael oko nabavke višenamjenskog borbenog zrakoplova, ovo sve što se danas može vidjeti u jednim novinama jesu u stvari svi dokumenti i sve što nam je predočeno na toj sjednici Odbora“.

No, ta tematska sjednica od 13. prosinca 2018. sazvana je tek nakon što je već svima bilo jasno da od nabave „Baraka“ neće biti ništa.

„Pa ja samo govorim o tome da smo mi imali proces, što se tiče Odbora za obranu, na način da smo donijeli odluku i kada se pojavio određeni problem imali smo tematsku sjednicu na kojoj su nam direktno, bez ustručavanja, odgovarali ministar i njegov tim na sva postavljena pitanja. Znači, ja samo mogu potvrditi da su ovi dokumenti koji su danas objavljeni u stvari dokumenti s kojima smo kao Odbor za obranu bili upoznati prije mjesec i nešto dana. Znači, kompletna procedura koja je tekla u pregovorima oko nabave VBA,“

izjavio je Dragovan, ne izjašnjavajući se vidi li u tim dokumentima dozvolu Izraelu da Hrvatskoj proda svoje borbene avione:

„Pa ono što sam nekoliko puta rekao, znači… Izraelska strana je imala odobrenje da se natječe na natječaju. To svi možete, isto tako, vrlo jasno vidjeti. Sigurno da postoje određeni uvjeti koji su između SAD i Države Izrael oko dobivanja konačnog odobrenja za prodaju, odnosno transfer tehnologije, što se, kao što smo vidjeli, nije dogodilo. Što se dogodilo u međuvremenu, od mene taj odgovor teško možete dobiti zato što sam ja samo predsjednik, parlamentarac i predsjednik Odbora za obranu i nisam sudjelovao u toj vrsti razgovora. Ovo što ja mogu vidjeti, i što sad svi vide, a to je da su bili intenzivni razgovori u skladu u postupanju kako bi se ta dozvola dobila. Na kraju se nije dobila. Sigurno da je izgubljeno određeno vrijeme i vrlo vjerojatno će Vlada, kada za to bude smatrala potrebnim, donosit odluku što dalje oko nabavke VBA“.

Bilo kakvim upozorenjem, ili ne-daj-bože traženjem da Izrael najprije ishodi konačnu potvrdu za prodaju trećoj strani, nakon čega bi Hrvatska donijela konačnu odluku o izboru, Dragovan bi, smatra, nadmašio ovlasti Odbora za obranu Hrvatskog sabora:

„Prvo – ja ne izlazim iz ovlasti koje Odbor za obranu ima. Njegove ovlasti su da da ili uskrati suglasnost da se ide u projekt nabave. Odbor je jednoglasno doneo odluku da se ide u projekt nabave i ja osobno mislim da tu borbenu sposobnost Oružanih snaga treba zadržati. I to mislim i dan danas. Sukladno tome su i u povijesti 2, da tako kažem, socijaldemokratske vlade povlačeni potezi, a to je bila u tom trenutku jedino moguća modernizacija, i 2002. godine i modernizacija 2013. godine. Jer kao što znate smo se mi kao Vlada našli u situaciji da baš nemamo puno novaca, nego su se neke stvari i neki dugovi iz prošlosti morali rješavati. I to je bilo jedino moguće. Bez toga te sposobnosti OS ne bi bilo. Sada se otvorio – po procjeni vladajućih – mogućnost financijska, prije svega, da se ide u projekt nabave“.

No, to zapravo i nije bio problem, budući da razni dokumenti o kojima je posljednjih mjeseci brujala Hrvatska do Odbora za obranu izgleda nisu došli: “Prvo, znači, taj ‘non-paper’ i ti papiri koji su se pojavljivali… Još jedanput ću ponoviti, to sam već javno rekao… Kao predsjednik Odbora za obranu nisam bio upoznat ni na službenim sastancima, a niti neformalno, niti mi se itko obratio da bi me upozorio iz bilo koje strane da su došli neki dokumenti koji upozoravaju na nemogućnost održavanja tog posla“. I budući da su informacije tu stizale sporo, nije ni čudo da Dragovan za probleme saznaje tek kada su eskalirali, krajem 2018. godine.

Iako je njegova stranka, SDP, pokrenula interpelaciju o odgovornosti Vlade za propast posla nabave borbenih aviona, Dragovan sve ovlasti i dužnosti Odbora za obranu doživljava maksimalno skućeno. Umjesto ozbiljnog rada na parlamentarnom nadzoru nad obrambenim sektorom, uz moguće postavljanje pitanja i o odgovornosti nadležnih, buduća postupanja on vidi tek kao priliku da se „otvori rasprava“, te da se „otvoreno porazgovara u Parlamentu o tom problemu, i da se izvuku pouke da se takve stvari u budućnosti, odnosno da nam se takav posao koji nije završen, više ne događa“. A da se takve stvari više ne bi ponovile, Dragovan kao rješenje za uspjeh ovako velikog posla u budućnosti vidi „jednu međuresorsku suradnju, puno širu od samog jednog ministarstva. Mislim da je to ipak posao koji je pod kapom Vlade. Takav obim posla je ipak nešto nad čemu treba biti Vlada, da ne kažem premijer“. Na žalost, da se na nekim od tih postavki inzistiralo ranije, možda bi i današnja situacija bila drugačija.

Sve u svemu…

Objavom dokumenata Večernji list napravio je medvjeđu uslugu Ministarstvu obrane – sada je svima, osim Večernjaku, jasno o kakvom se to „odobrenju“ radilo, kao što se više ni čelni ljudi MORH-a i Stručnog povjerenstva namjerno ne mogu poigravati s pojmovima „odobrenje“ i „predodobrenje“. To je, moguće, bila manipulacija primijenjena i pred saborskim Odborom za obranu krajem 2017. godine, baš kao i na prezentaciji pred medijima u ožujku 2018. godine, kada je šef Stručnog povjerenstva izjavio da Država Izrael „nikada nije dobila odobrenje SAD-a da proda Barak, OSIM NAMA danas“. Poseban bi problem predstavljalo ako je takva tvrdnja bila prezentirana saborskom Odboru za obranu, kao i Vijeću za obranu, gdje bi onda i konačna politička odluka o odabiru najpovoljnijeg ponuđača bila donesena na upitnim temeljima. A to je već ozbiljna tema za neke druge institucije u RH.

S druge strane, ministar obrane rekao je da „ne zna“ otkud cure dokumenti, iako je velika vjerojatnost da su s jasnom namjerom „iscurili“ upravo iz vrha Ministarstva, posebno uzmu li se u obzir tamošnji dobri odnosi s Večernjakovim novinarom. Ova je praksa posebno sporna uzme li se u obzir Krstičevićeva izjava od prije samo 3 dana da „i Hrvatska ima dosta tih dokumenata, stavit ćemo ih sve, pa kad se usporede svi ti dokumenti pa da vidimo tko u procesu je što govorio, na osnovu kojih informacija su se donosile odluke.“ Umjesto da Ministarstvo obrane, kao službeno tijelo Republike Hrvatske, relevantne dokumente pokaže na svojim web-stranicama, ili objavom već pripremljene publikacije (koja nije ugledala javnost zbog toga što sadrži trenutno klasificirane dokumente), ili barem putem web-stranice Vlade RH – dokumenti na neki način u medije stižu ispod stola, uz potenciranje jeftinoga spina. Sve se to događa u situaciji kada je jasno da dobar dio MORH-ovih problema ionako proizlazi iz katastrofalno loših odnosa s javnošću i potpunog nepoznavanja sadržaja pojma „transparentnost“. Nažalost, ovakve situacije ostavljaju dojam kao da je MORH više zbir nekih „lovaca u mutnom“ nego ozbiljna državna institucija.