Posljednjih tjedana bjesni nesporazum Vlade RH i mađarske naftne kompanije MOL – inače formalnog strateškog partnera posrnule INA-e. Jedna od žešćih točki neslaganja je i pitanje budućnosti dvije hrvatske rafinerije – one u Sisku i one u Rijeci. Dok smo još 2007. godine mogli čuti ponosne vijesti o milijardu dolara teškom kreditu koji je konzorcij pet domaćih i jedne strane banke odobrio INA-i za modernizaciju njenih rafinerija (od čega je navodno 400 milijuna USD odmah otišlo na refinanciranje nekakvoga zajma iz kolovoza 2004. godine) – od okončanja tog posla do 2009. nije bilo ništa. Prekratkim se pokazalo i njegovo produženje do 2012. godine, a onda i do kraja 2014. godine. Dapače, u posljednje se vrijeme sve češće umjesto ikakve modernizacije čuju tek naznake o zatvaranju – barem jedne, ali možda i obje hrvatske rafinerije. No trenutna uznapredovala kriza u Iraku mogla bi biti potencijalni spas za barem jednu od njih.
Kurdska nafta – deus ex machina za RH?
Za relativno nagli dolazak do iznimno velikih novčanih sredstava hrvatska država nedvojbeno treba napraviti nešto strukturno, veliko i neočekivano. S jedne strane, to može biti stvarno otkrivanje iznimnih zaliha nafte i plina u Jadranu. Ono je moguće, ali teško da može postati operativno provedivo u kratkome roku – koji je nama zapravo presudan, ako tim novim sredstvima mislimo spasiti hrvatske rafinerije, ili obnoviti termo-elektrane oko Plomina (na dosadašnju varijantu korištenja ugljena, ili ipak na plin). Dakle, nama treba nešto mnogo brže! A upravo se jedna takva – brza, isplativa, dugoročno neizvjesna i gotovo neponovljiva opcija – otvorila na široj regionalnoj političkoj te naftnoj pozornici tijekom proteklih tjedana.
Naime, na sjeveru Iraka – u Kurdskoj autonomnoj oblasti – već se neko vrijeme crpi nafta neovisno od centralnih vlasti Iraka u Bagdadu. Ova je činjenica dugo bila samo točka internih sporova u toj državi, budući da Kurdi tako izvađenu naftu nisu imali kuda izvesti u iole ozbiljnijoj količini (izvozeći tijekom 2012. i 2013. godine i od 30 do 50 tisuća barela dnevno kamionima). Uzrok tome bila je činjenica da je državni sustav naftovoda u Iraku ipak bio strukturno položen tako da nafta ide ili prema državnim rafinerijama, ili u izvoz (1) putem naftnih terminala u Perzijskome zaljevu, odnosno (2) državnim naftovodom iz Kirkuka za Tursku (propusnosti od oko 600 tisuća barela dnevno) – što su sve putevi čije je trase nadzirala državna vlast u Bagdadu. No, dosadašnji je spor oko raspodjele prihoda od takvoga izvoza posljednjih mjeseci prerastao u nešto sasvim drugo – budući da su Kurdi krajem 2013. godine uspjeli izgraditi svoj novi naftovod, koji iz Kurdske autonomne oblasti naftu vodi u Tursku, a onda i do petrokemijskih terminala velike mediteranske izvozne luke u turskome gradu Ceyhanu.
Novi kurdski naftovod
Usprkos činjenici da je u početku kapacitet ovoga naftovoda bio deklariran na oko 300 tisuća barela dnevno, njegova je trenutna propusnost bliža 255 tisuća barela na dan, dok se do kraja 2014. očekuje da poraste i do 400 tisuća barela dnevno. Od te razine očekuje se onda i daljnji rast izvoza, budući je Ashti Hawrami, kurdski ministar prirodnih resursa, izjavio da vlasti u Erbilu očekuju izvoz od milijun barela dnevno do kraja 2015. godine, a onda i 2 milijuna barela dnevno do 2019. Za to će trebati pričekati skoro otvaranje i novih naftovoda te plinovoda iz Kurdske autonomne oblasti, koji bi putem Turske trebali donijeti preko 45 milijardi barela nafte i još oko 3 bilijuna kubičnih metara plina do svjetskoga tržišta Slična je situacija i s plinom – prema ugovoru koji je s turskom stranom sklopljen u studenom 2013. predviđa se izvoz do 4 milijarde kubičnih metara godišnje do 2017. i onda do 10 milijardi kubičnih metara do 2020. godine. Time bi se i ukupni petrokemijski prihodi Kurdske autonomne oblasti podigli od oko 350 milijuna USD u prošloj godini na između 500-600 milijuna USD ove godine – sve to barem djelomično van neposrednoga dosega vlasti u Bagdadu i SOMO, iračke državne tvrtke za trgovinu naftom i naftnim prerađevinama.
Iako je sam naftovod bio dovršen i spojen na tursku naftovodnu mrežu još u prosincu 2013. godine, kada su vlasti u Ankari osnovale i posebno poduzeće nazvano Turkish Energy Company (TEC) – koje je dogovorilo suradnju s američkim Exxonom i krenulo zastupati turske interese u ovome poslu. Iako je prva nafta novim transportnim pravcem potekla početkom 2014. godine, pregovori Kurda s centralnim vlastima u Bagdadu, te nastojanja Iraka na blokiranju samostalnog kurdskog izvoza uspjeli su odgoditi ozbiljniji izvoz nafte ovim putem sve do početka svibnja ove godine. Do tada se u 12 turskih skladišta odvojenih za kurdsku naftu skupilo oko 1,5 milijuna barela nafte – da bi onda 22. svibnja iz luke Ceyhan isplovio tanker “United Leadership” s milijun barela kurdske nafte. Iako se u početku činilo da će ova nafta završiti u Sjedinjenim Američkim Državama, do toga nije došlo – pritisak Vlade Iraka doveo je do njegova okretanja na Atlantiku 30. svibnja i povratka u Mediteran, gdje je od 3. lipnja na vezu ispred obala Maroka (oko 5 milja ispred luke Mohammedia). Drugi je takav tanker, “United Emblem”, isplovio iz Ceyhana 9. lipnja, s još milijun barela kurdske nafte, da bi se onda na neko vrijeme skrasio u vodama oko Malte, očekujući kupce. Budući su se irački politički pritisci pokazali prilično uspješnima, 11. lipnja su kurdske vlasti cijenu iz ovih tankera smanjile na oko 56 USD po barelu – što je oko polovice standardne svjetske cijene ove relativno teške vrste nafte. Ipak, tijekom prošloga tjedna čulo se kako Kurdi planiraju u skoro vrijeme na more poslati još dva tankera svoje nafte “s popustom”, od čega bi prvi trebao isploviti danas, 22. lipnja. U očekivanju ove pošiljke, vjerojatno im je dobro sjela i vijest kako je nafta s broda “United Emblem” između 14. i 16. lipnja na moru pretočena u tanker “SCF Altai” – da bi je on u petak 20. lipnja ujutro iskrcao u izraelskoj luci Aškelon. Nije poznato je li nafta ondje iskrcana za kupca iz Izraela ili za pretovar prema nekoj daljnjoj destinaciji.
Borci skupine ISIS nedaleko rafinerije Baiji
Treba napomenuti da spomenuti kurdski naftovod zapravo i nije potpuno odvojen od postojeće iračko-turske infrastrukture. Kao prvo, on kreće iz Kirkuka – grada koji je posljednjih dana “pod zaštitom” kurdskih boraca, a gdje je posljednjih dana objavljen i dovršetak izgradnje spojnice novog kurdskog naftovoda na postojeću početnu točku iračkog državnog naftovoda. Sam irački državni naftovod (što vodi od Kirkuka do rafinerije Baiji, a onda dalje, pokraj Mosula i prema Tuskoj) – u prekidu je još od 2. ožujka, kada su ga teško oštetili borci islamističke organizacije ISIS. Dok su njime iračke vlasti tijekom 2013. uspjele izvesti tek 13 milijuna barela nafte (od njegovih 71 milijun barela ukupnoga kapaciteta) – gradnjom spojnice na njegovu infrastrukturu Kurdi su zapravo dobili mogućnost slanja na sjever i nafte iz područja Kirkuka svojim novim naftovodom. Taj se transportni pravac na turskoj granici opet spaja na postojeći naftovod iz Iraka u luku Ceyhan – gdje je jedina prava razlika u činjenici da Kurdi više ne moraju koristiti iračku obračunsku stanicu u mjestu Feshkabor, već mogu na svojoj obračunskoj stanici preciznije pratiti svoj izvoz. Pri tome, i novi je naftni pravac zapravo ostao donekle ovisan o dogovoru Iraka i Turske – budući da se mora usklađivati raspored prijenosa nafte kroz turski dio ovog transportnog pravca (ne može se miješati lakša iračka nafta s težom kurdskom), a da su ukupne količine nafte prebačene ovim pravcem jasno vidljive i iračkim dužnosnicima na njegovoj krajnjoj točci – u turskoj luci Ceyhan.
Hrvatska – između Kurda i Iraka
Samostalna proizvodnja nafte u Kurdskoj autonomnoj oblasti vjerojatno će rasti
Nije čudo da ove novosti mnogi gledaju kao još jednu dodatnu prijetnju jedinstvenome Iraku, budući da će ovakvi ozbiljni a samostalni prihodi itekako dalje ojačati Kurdsku autonomnu oblast na sjeveru Iraka. Upravo je to razlog i zbog kojeg se Bagdad jako protivi samostalnom kurdskome izvozu. Praktične su posljedice tog protivljenja vidljive u međunarodnoj arbitraži, koju je Irak protiv Turske pokrenuo pred Međunarodnom trgovačkom komorom u Parizu, dok je interno u Bagdadu pokrenut i sudski postupak protiv Ministarstva prirodnih resursa Kurdske autonomne oblasti. Jednako tako, irački su pritisci urodili i činjenicom da se ugovaranjem drugog tankera kurdske nafte više nisu bavili isti špediteri, ni isti inspektori tereta koji su poslove obavili za prvu kurdsku tankersku pošiljku. No to sve Hrvatsku i ne pogađa previše.
Ako ćemo iskreno, Hrvatska s Irakom ima vrlo ograničene odnose – kako diplomatske, tako i ekonomske. Jednako tako, Republika Hrvatska se proteklih godina brzo i relativno ozbiljno udaljila od glavnih saveznika režima u Bagdadu – od Irana i sirijskih vlasti Bashara al-Assada. Dapače, podržavali smo sirijsku oporbu (u koju spadaju i sada ne baš tako međunarodno popularni islamisti), a hrvatsko je oružje završilo u rukama zakletih neprijatelja službenog Iraka. Dok Hrvatska posljednjih godina baš i ne mari za svoje interese u arapskome svijetu (koji za sada kao da podržava pozive na blokadu što dolaze iz Iraka, druge po izvozu članice OPEC-a), a nema ni neke izražene ekonomske interese vezane uz naftna polja južnoga Iraka, RH je ostala u dobrim odnosima s Turskom – koja praktično pa sama provodi ovaj izvoz kurdske nafte.
Sve te činjenice govore u korist brzog sklapanja jednog šireg dogovora o otkupu kurdske nafte, a onda i njenom rafiniranju u hrvatskim rafinerijama. Pri tome bi premija na rizik, izražena u razlici cijene kurdske nafte i one iz ostalih svjetskih izvorišta, mogla biti spasonosna za posrnulu hrvatsku naftnu industriju. Posebice to stoji ako se ima u vidu da Hrvatska posljednjih godina ionako ima i neke ograničene, ali uspješne odnose s Kurdskom autonomnom oblasti – koje bi se ovako moglo i bitno proširiti. Budući da je prilično izvjesno kako Kurdi u Iraku neće tako skoro vojno ili politički krenuti nizbrdo, nego je čak vjerojatno da će se oni na kraju uspjeti dogovoriti s vlastima u Bagdadu i oko nekakvog režima izvoza nafte – ovo je vrijeme za zauzimanje povoljnih polaznih položaja, za sklapanjem ozbiljnijih ugovora – a onda i za kvalitetno pozicioniranje pri kurdskoj industriji nafte i plina na srednji ili dugi rok.
Hrvatske rafinerije – modernizacija ili zatvaranje?
Nije tajna da su posljednje godine bile prilično teške za naftno-prerađivačku industriju u Europi. Od 2008. godine u Europi je zatvoreno preko 15 rafinerija, gdje su proizvodnje pretežito seljene u Aziju i na Bliski Istok. Krajem 2013. godine mogla su se čuti očekivanja da će od preostalih oko 104 rafinerija njih barem 10 biti trajno zatvoreno do 2020. godine. Tu su posebno izložena zastarjela postrojenja, ona niže tehnološke razine i pogoni koji nisu dio veće proizvodne mreže. Nažalost, kako hrvatske rafinerije tu ispunjavaju barem dio ovoga opisa, ne čudi da se i o njihovoj sudbini već duže lome koplja. Ujedno, spominjalo se i činjenicu da mađarski MOL itekako ima dovoljno rafinerijskih kapaciteta – budući da u samoj Mađarskoj i njoj susjednoj Slovačkoj ionako posjeduje tri vrhunske rafinerije, dok je 2007. još kupio i rafineriju u Mantovi, na sjeveru Italije.
Rafinerija Sisak
Tako se još 5. srpnja 2011. godine, samo dva tjedna po požaru, pred Nadzornim odborom INA-e navodno našao tekst analize poslovanja i razvojnih scenarija Rafinerije Sisak, koji je navodno otvorio pitanje njenoga zatvaranja. Iako je tu opciju Davor Štern, tadašnji predsjednik NO, tada odbio i raspravljati – među mogućim razlozima podnošenja ovakvih prijedloga čule su se spekulacije o provođenju modernizacija Rafinerije Sisak “s figom u džepu”. Naime, dok su hrvatski izvori spominjali investicije od oko 300 milijuna USD u Sisku, s mađarske je strane Zoltan Aldott (od 1. travnja 2010. predsjednik Uprave INA d.d.) operirao s ulaganjem od oko 4 milijarde kuna u sve hrvatske rafinerije – gdje se onda spekuliralo o zapostavljanju Siska na račun nešto ozbiljnijih radova na modernizaciji rafinerije u Rijeci.
Kako bilo da bilo, izvjesno je da ozbiljni radovi u Sisku zapravo nisu ni počeli. Nakon izgradnje Claus postrojenja, započetog u rujnu 2009. godine i vrijednog oko 24 milijuna USD, postalo je jasno kako nije nastavljena i šira modernizacija – posao za koji se procjenjivalo da će ukupno koštati između 350 i 500 milijuna USD. Iako se krajem 2011. pričalo o pokretanju modernizacije (ovoga puta s iznosima između 700 i 800 milijuna eura), spomenuti je posao uplaniran tek do 2015. godine. U praksi nije bila dovršena ni prva faza projekta čiji se ukupni kraj svojedobno najavljivao za 2012. – godinu tijekom koje je na kraju objavljeno tek da će se u Sisku samo “srednjeročno ulagati u sigurnost rada rafinerije i postizanje boljih ekoloških parametara”. Pri tome, od nekad maksimalnih 4 milijuna tona nafte, koliko se svojedobno godišnje prerađivalo u Sisku – posljednjih godina radi se sve manje (1,7 milijun tona u 2010. godini, 1,03 u 2011. godini, i konačno tek oko 0,5 milijuna tona 2013. godine). Napomenimo kako se u međunarodnim stručnim krugovima smatra da tek prerada oko 10 milijuna tona godišnje sa sobom nosi i stabilno poslovanje.
Rafinerija u Rijeci
No, ni ta “romantična faza” po pitanju modernizacije rafinerije u Rijeci nije potrajala dugo. Nakon dobrih poslovnih rezultata INA-e u 2010. godini, u Rijeci se zahuktao posao na okončanju prve od više faza modernizacije ovoga postrojenja. Taj je posao službeno započet 2005. godine, a onda i svečano završen 12. veljače 2011. godine, kada je tadašnja premijerka Kosor u Urinju otvorila tri nova pogona – postrojenje za hidrokreking i hidrodesulfurizaciju (HC/HDS), postrojenje za izdvajanje sumpora (Claus), te postrojenje za proizvodnju vodika. Ukupna vrijednost ovog posla bila je 400 milijuna eura – jednako koliko je navodno bilo još potrebno i za iduću fazu radova. No, ubrzo su tu na vidjelo izašli i problemi. Naime, za razliku od prve faze – koja je navodno dobrim dijelom bila financirana prihodima iz poduhvata u Siriji – drugu je fazu modernizacije MOL trebao više financirati sam, i dovršiti posao do kraja 2014. godine. Te su se namjere ubrzo pokazale itekako upitnima.
Ujedno, kako se moglo čuti od sindikata, ali i u sklopu pojedinih svjedočenja na suđenju Ivi Sanaderu – upitna je i sama namjera MOL-a da tu drugu fazu uopće provodi. Sve to je posebno bitno u svjetlu dviju bitnih činjenica. Kao prvo, 2011. navodno dovršena prva faza modernizacije imala je tehnoloških problema. Od tri sagrađena postrojenja, ona za HC/HDS i Claus duže nisu stavljena u puni pogon, a njihovi su kasniji zastoji navodno dovodili i do pojačanih onečišćenja. Kao uzrok tome spominjala se je loša kvaliteta dijela izvedenih radova i ugrađene opreme. Kao drugo, ionako se moglo čuti da “bez obrade teških ostataka rafinerija nema šanse opstati na tržištu“. Dakle, umjesto da budu tek pogonsko gorivo za rafinerijske procese i energanu u rafineriji, tu bi se te teške ostatke nafte koristilo kao sirovinu za proizvodnju tzv. “bijelih” proizvoda – bilo plina (u postrojenju za njihovo uplinjavanje), bilo naftnog koksa (u postrojenju za tzv. takozvani “delayed coking”). No, ni izbor između ovih tehnoloških opcija nije se pokazao laganim – dok javnost više naginje proizvodnji plina, tu se pokazalo da za velike količine takvoga plina tu zapravo i nema tržišta, budući da HEP i drugi potencijalni ulagači nisu pokazali interes za gradnju plinske elektrane nedaleko rafinerije u Rijeci. S druge strane, dok za naftni koks navodno tržišnog interesa ima, ova proizvodna opcija u široj okolici riječke rafinerije izaziva grozu i među stanovništvom, i na sceni svekolikih ekoloških udruga. Pa ipak, služena promišljanja druge faze spomenute rafinerijske modernizacije navodno su bila usmjerena prvenstveno na tehnologiju komornog koksiranja. Njome bi se od spomenutih teških ostataka nafte proizvodilo oko 75 posto kvalitetnih “bijelih” proizvoda poput ukapljenog naftnog plina, benzina i dizela, a ostatak bi bio naftni koks.
Prema konačnom rješenju – mađarska varijanta
Uz sve te planove, naznake i poneku investiciju – do kraja 2013. godine u Hrvatskoj se promijenilo tek vrlo malo stvari. No, bitno je više promjena bilo na mađarskoj strani regionalnog naftnog poslovanja. MOL je iskoristio ovo hrvatsko zatišje da bi početkom listopada 2013. godine najavio radikalne promjene u svojoj talijanskoj rafineriji. Kako se u to vrijeme približio istek zaštitnog perioda ugovorenog prilikom mađarske kupnje talijanske naftne kompanije Italiania Energia Servizi (IES) – tu je došlo vrijeme i za radikalne poteze. Naime, nakon zabilježenih gubitaka u poslovanju, najavljeno je pretvaranje rafinerije u Mantovi (kapaciteta oko 52 tisuće barela na dan, pretežito usmjerene na proizvodnju dizel goriva i bitumena) i uz nju naftovodom povezanih lučkih kapaciteta kompleksa Porto Maghera – iz proizvodnoga postrojenja u “logističko čvorište”, zapravo skladište. Početak ovoga postupka je IES MOL Grupa najavila za siječanj 2014. godine.
Ubrzo nakon toga, 5. prosinca 2013. godine, u hrvatske je medije dospio podatak da je MOL u svojoj strategiji razvoja INA-e predvidio i zatvaranje hrvatskih rafinerija – one u Sisku do kraja 2014. godine, a rafineriju u Rijeci do 2018. godine. Pri tome, navodno se radilo o potezu unutar pregovaračkoga postupka MOL-Vlada RH, gdje u trenutku objave ovih podataka taj citirani strategijski dokument navodno nije službeno još ni stigao u ruke Vlade RH. S hrvatske se strane tada opovrgnulo ovakve navode, a ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak je ostao zapamćen po izjavi: “Ako je strategija, što danas piše u novinama, zatvaranje rafinerija, onda se sigurno nećemo dogovoriti. To bi bio zločin za zaposlenike INA-e, industriju Hrvatske i energetsku stabilnost Hrvatske. Zločini se ne mogu dogovoriti i to se neće dogoditi, obje rafinerije se neće zatvoriti“. No, ni nastavak pregovora na relaciji MOL-Vlada RH, kao ni opetovana javna demantiranja naznaka o mogućem gašenju hrvatskih rafinerija nisu tu do kraja uklonila ovu temu sa stola – čemu smo po zadnji put svjedočili 23. svibnja ove godine.
Tada se na ponovljene napise medija INA oglasila priopćenjem, iz kojeg ističemo: “INA je u posljednjih nekoliko godina uložila više od 5 milijardi kuna u razvoj rafinerijskog sustava te su u obje rafinerije izgrađene nove procesne jedinice s ciljem osiguranja suvremenih standarda prerade sirove nafte i proizvodnje motornih goriva u skladu sa zahtjevima hrvatskih i europskih standarda. Ipak, kompanija nije izolirana od negativnih trendova i nepovoljnog okruženja u kojem se nalaze rafinerije u Europi, a što rezultira smanjenjem prerade već nekoliko godina zaredom u većini europskih rafinerija. Domaće tržište zabilježilo je pad od čak 30% u posljednjih nekoliko godina. Samo posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji nestalo je ukupno 1.5 milion tona potražnje godišnje, a što odgovara 1/3 ukupnog kapaciteta riječke rafinerije“.
Modernizacija je stala na prvoj fazi – druga faza neizvjesna!
Jednako tako, u kratkoj je crtici spomenuta i daljnja budućnost rafinerije u Rijeci: “Konkretno, u slučaju Rafinerije nafte Rijeka, kako bismo osigurali daljnju konkurentnost u usporedbi s drugim dobavljačima na tržištu potrebno je povećati udjel proizvodnje visokokvalitetnih (bijelih) proizvoda uz optimalan broj zaposlenih. U tijeku je priprema baznog dizajna za postrojenje za obradu teških ostataka u Rafineriji nafte Rijeka, a do kraja ove godine, nakon što bazni dizajn bude dovršen, donijet će se odluka o daljnjim investicijama“. Da zaključimo, gašenja možda neće biti – ovisno o situaciji na tržištu. Jednako tako, do kraja ove godine neće biti ništa ni od višestruko spominjane druge faze modernizacije u Rijeci, nego se tijekom idućih mjeseci možda iskristalizira tek bazni dizajn potrebnih postrojenja – temeljem čega bi se onda odlučivalo o modernizaciji – koja teško da će biti tržišno opravdana. Iz svega ovoga nazire se nekoliko jasnih i ozbiljnih problema.
“Gradi kotec kakti otec”!
Koksara Bakar u svoje “zlatno doba”
Kao prvo, u Hrvatskoj se izgleda sve voli raditi na tradicionalni način. Rafinerija u Rijeci se sa sličnim problemom zaokruživanja proizvodnog ciklusa već jednom bila susrela – prije više od 40 godina. Tada je problem riješen tako da se kraj obližnjeg grada Bakra (u zaljevu, s unutarnje strane priobalnoga brda na kojem je i sama rafinerija) krenulo graditi koksaru. Pogon je službeno bio najavljen 1971. godine, da bi ga u rad pustili 1978. godine. Do kraja svoga rada, 4. rujna 1994. godine, on je godišnje proizvodio oko 850.000 tona metalurškog koksa, 34.000 tona koksnog katrana i oko 300.000 kubičnih metara koksnoga plina. No, tim je radom nedvojbeno nastala jedna od ekoloških “crnih rupa” na karti Hrvatske, čije zbrinjavanje traje jednako dugo kao i ukupni radni vijek ovog industrijskog projekta. Naime, velika većina objekata negdašnje koksare srušena je do 2000.godine, visoki dimnjak iz 1977. godine srušen je 2005. godine, a do kraja 2010. godine u potpunosti je dovršeno rušenje i svih ostataka objekata ove bivše tvornice. Preostalo je još čišćenje katrana koji se kroz tlo nataložio na morskome dnu bakarskoga zaljeva – što je posao koji je do sada koštao više desetaka milijuna kuna. Pa ipak, obližnja proizvodnja koksa i danas je primarni izbor za donosioce odluka oko budućnosti rafinerije u Rijeci.
No, tu se treba posebno dotaknuti i druge spomenute opcije za preradu teških ostataka nafte – izgradnje pogona za njihovo uplinjavanje – koji se navodno pokazao nedovoljno dobrim zbog nedostataka interesa nadležnih za izgradnjom lokalne termo-elektrane na plin koja bi takav plin koristila. Pri tome, na samo 35 kilometara zračne linije od prostora današnje rafineriju Urinje u Rijeci, nalazi se kompleks termo-elektrana Plomin – gdje danas dvije termo-elektrane rade na uvozni ugljen. Dok se novu elektranu Plomin 3 tu planiralo graditi na plin, od toga se naprasno i s vrlo malo objašnjenja odustalo – opet na račun uvoznoga ugljena. Investitor ovoga zahvata trebala bi biti Hrvatska elektroprivreda (HEP d.d.) – ono isto poduzeće koje je temeljito nezainteresirano za dobivanje velikih količina plina iz potencijalnih novih pogona Rafinerije Rijeka. Naravno, tu se postavlja logično pitanje – zašto onda te zahvate, koje će provoditi državno monopolističko poduzeće, ne povezati s modernizacijom Rafinerije Rijeka – koja je ionako tek djelomično ekonomski isplativa, a pod nadležnošću je još jednog državnog poduzeća (uz sudjelovanje i mađarskog MOL-a)?!
Elektrane kod Plomina – možda na plin
Tim bi se povezivanjem osiguralo opstanak rafinerije Urinje, plin dobiven uplinjavanjem teških ostataka nafte bi bio iskorišten za proizvodnju struje, a zagađenje oko Plomina bilo bi manje nego s dosadašnjim korištenjem ugljena, kojeg posebno uvozimo. Naravno, ovakav kompleksni zahvat nije jeftin, i to sve od nekuda treba platiti. Do sada se je samo pitanje modernizacije rafinerije Urinje pokazalo teško izvedivim projektom, a zahvati oko Plomina nisu ništa jeftiniji. Dapače, povezivanje ovakva dva mega-projekta moglo bi generirati i dodatne troškove – u najmanju ruku proizvedene potrebnom izgradnjom plinovoda od Rijeke do Plomina. Moglo bi se činiti da za takve egzibicije treba ne iznimno mnogo novca, ne kredit – nego pravi pravcati čarobni štapić! A to nemamo. Ili ipak imamo?
