Dva su načelna razloga utjecala na odabir 14. svibnja ove godine kao dana kada će se, po prvi put nakon 1994. godine, ispaliti protubrodski samonavođeni projektil RBS-15B. Kao prvo, iako su rakete bile spremne već početkom svibnja, nezanemariv posao predstavljalo je i pripremanje mete za gađanje. Naime, korištenje pravoga broda kao mete tražilo bi raspisivanje javnog natječaja – ne bi li se kupilo neki brod koji je već u otpisu – što bi dodatno oteglo pripreme za ispaljivanje. Zato je donesena odluka da se metu izradi namjenski, od otpisanih pontona i kontejnera, što je onda i napravljeno. No, tako priređeno plovilo nije brod i nije imalo vlastitoga pogona – zato je moralo biti tegljeno na more što se, s obzirom na nestabilnost te konstrukcije, moralo odraditi pažljivo. Kako ta meta nije imala ni gaza, a niti načelne plovnosti, vjerojatno bi za nju stanje mora 3 ili 4 već bilo iznimno opasna. Dakle, nakon što je meta početkom svibnja bila spremna, nju se u pripremnoj fazi ispaljivanja planiralo dva dana polagano tegliti u planirani ciljni prostor, uz stanje mora od 1 ili 2, da bi taj manevar bio uspješan.
Lansiranje je ovisilo i o planiranju obveza visokih dužnosnika
Uz to, a kao drugo, na izbor dana pogodnog za ovakvo nadzorno-tehničko ispaljivanje utjecao je i raspored obveza najviših državnih i vojnih dužnosnika. Tu su stvari donekle otežala nedavna politička sukobljavanja Vlade RH i Predsjednice, a nije zanemariva činjenica ni da je uz Kolindu Grabar Kitarović i jedan ozbiljan dio vojnog vrha od 9. do 13. svibnja izbivao iz Hrvatske, radi javnosti nenajavljene posjete Afganistanu. Time je četvrtak, 14. svibnja, postao prvi dan kada je to bilo izvedivo, uz vrlo uzak prozor mogućnosti – budući se u periodu od petka 15. svibnja, pa sve do nedjelje 17. svibnja za područje Srednjeg Jadrana opet moglo čuti meteorološke prognoze o oblačnom i tmurnom vremenu, praćenom umjerenim do jakim jugoistočnim vjetrom. Iako se može špekulirati o izboru trenutka, zašto početak ili sredina svibnja, a ne kraj svibnja (Dan Oružanih snaga) ili sredina ljeta (Dan pobjede) – ključnu su ulogu tu navodno odigrali vremenski uvjeti, zbog kojih je ispaljivanje s početka svibnja završilo odgođeno na sredinu mjeseca. Dok se početno razmišljalo i o travnju, svako daljnje odgađanje bilo je problematično i zbog sezonskog porasta gustoće pomorskog prometa na Srednjem Jadranu – što komplicira posao blokiranja dijela pomorskog prostora.
Nakon pitanja vremena ispaljivanja, treba vidjeti i kako je odabran prostor za tu aktivnost. Od raznih hrvatskih vojnih poligona, ovaj smješten ispod Dugog otoka (vojni poligon LD(R)22) namijenjen je upravo za raketna gađanja. Što se tiče opreme vezane uz raketu RBS – Hrvatska ima svu korisničku opremu za testiranje, u skladu s odredbama proizvođača. Uz to, za konkretno prošlotjedno ispaljivanje, OS RH su angažirale partnere, koji su na raspolaganje stavili opremu za bilježenje parametara lansiranja, leta i djelovanja rakete RBS po cilju. To nije ujedno i prvi raketni sustav koji OS RH ispituju, i kojem se produžuje vijek uporabe – pa je onda i oprema tu bila standardizirana, tako da, uz posao na raketama RBS, služi i za ponešto učestalije radove na sustavima Strela 2, Grad, i sličnima. Uz sposobnosti Zapovjedništva za potporu OS RH, pri ovim se testiranjima vojska oslonila i na domaću akademsku zajednicu. Naime, zagrebačko te splitsko sveučilište u stanju su obaviti pojedina ispitivanja koja su zasebno preskupa za OS RH – mjerenja pritisaka i potisaka kod raketnih motora (na poligonu Zečevo i Slunj), ispitivanja vremena gorenja i karakteristika baruta (pri FSB u Splitu). Dio opreme i specijaliziranih usluga dobavljen je i od pojedinih privatnih gospodarskih subjekata, koje OS RH ovom prilikom nisu spomenule javno, a čiji je doprinos reguliran bilo postojećim redovitim godišnjim ugovorima, ili posebnim poslovnim dogovorima baš za ovo konkretno događanje.
Od načelnog dometa raketa RBS oko 80 kilometara, hrvatsko gađanje izvodilo se na udaljenost od oko 25 kilometara, a iz ovog se događanja krenulo isključivati javnost – navodno zbog tehničkog aspekta snimanja i nadzora procesa lansiranja, te zbog sigurnosnih razloga. Time ovo nije bilo klasično pokazno gađanje, tim više što ovaj konkretni tip rakete RBS nikad prije nitko nije lansirao s MOL sustava. Za razliku od ovogodišnjih, iduća bi gađanja trebala biti otvorena i za širu javnost, vojne izaslanike i posebno predstavnike Švedske (kao države podrijetla ovog oružja, i predstavnike samih proizvođača).
Čemu sve to?
Što se nadležnih tiče, u ispaljivanje se krenulo radi očuvanja “raketne sposobnosti” HRM-a, jedne od temeljnih i klasičnih mornaričkih borbenih sposobnosti, čije se praktično postojanje u Hrvatskoj tijekom dugog niza godina nije i za stvarno provjeravalo u praksi. Uz osnovno pitanje – “Čemu služe raketne topovnjače, ako ne mogu lansirati raketu?“, više se puta postavilo i pitanje stanja postojećih projektila RBS, njihovog remonta i budućnosti. Nakon što je navodno kompletna jugoslavenska kvota od 50 švedskih projektila RBS bila zarobljena od hrvatskih snaga, novije doba dočekale su 24 rakete s ispravnom elektronikom. Iako se njih održavalo prema postupcima redovitog održavanja tzv. B razine (dok se razina C nije provodila zbog izuzetno visokih troškova), njihov ozbiljniji remont te produženje životnoga vijeka ili neku modernizaciju priječio je tada još važeći režim međunarodnog embarga prema Hrvatskoj.
General Petar Stipetić u doba mandata na mjestu načelnika GS OS RH
Nakon isteka formalnih resursa ovih raketa 2002. godine, a u doba generala Petra Stipetića na čelu OS RH, otpočeli su razgovori sa Švedskom (čiji je načelnik Glavnog stožera 2003. i posjetio Hrvatsku). Za početak bilo je potrebno riješiti niz formalnih preduvjeta za ikakvu normalnu suradnju – prvo se Hrvatska trebala i pravno obvezati svim onim što čini konačnog korisnika takvog oružnog sustava (end-user) – da se popiše svu švedsku opremu u inventaru, i da se RH za sve to obveže kako neće biti njene redistribucije bez dozvole. Dok su te sve formalnosti riješene, već se kretalo u izradu prvog Dugoročnog plana razvoja OS RH, i donešena je načelna odluka da se krene u remont projektila, ali ne i njihovu modernizaciju. I tu se onda došlo do iznosa od 228 milijuna kuna, praćenog izostankom punih proizvođačkih garancija za tako remontirane stare projektile (koji zbog starosti ipak nose više teško predvidivih rizika pri korištenju) – na što je Vijeće za obranu 2008. godine donijelo odluku o odustanku od ovoga posla.
Međutim, uvođenje ikakvih novih projektila vjerojatno bi koštalo bitno više. Uz iznos od 1,5 ili 2 milijuna eura po komadu, tu se dodaju i potrebe za novim radarima, uvezivanje oružja sa senzorima i platformom, oprema za održavanje, obuka – gdje bi samo potrebni radari mogli doći 10 do 12 milijuna eura. I sve bi se to onda montiralo na raketne topovnjače koje su u to doba u maksimalnoj varijanti imale još 10 do 15 godina životnog vijeka, i gdje bi takva nova oprema lako premašila vrijednost starih plovila – što očigledno nije bilo baš racionalno. Uglavnom, računica je pokazala da bi projekt uvođenja u uporabu pri HRM nekih novih i modernih protubrodskih projektila lako moguće koštao između 60 do 80 milijuna eura, uz uvjet konačne uspostave sposobnosti usporedivih sa sadašnjima – gdje bi se takav oružni sustav onda instalirao na postojeća i stara plovila HRM, koja su po životnome vijeku već vidljivo na izlasku iz aktivne vojne službe, i kod kojih bi potrebne opsežne modernizacije lako mogle opet prevagnuti računicu prema većoj isplativosti jednostavne gradnje nekih novih vojnih brodova. S druge strane, prema nekim procjenama, nova korveta – koja bi imala sve potrebne sposobnosti – lako dođe i do 200 milijuna eura po komadu (gdje je Katar nedavno za tri britanska plovila platio oko 300 milijuna britanskih funti, ili oko 450 milijuna eura – dakle, oko 150 milijuna eura po komadu).
Raketama RBS već je prijetio i skupni odvoz u krupni otpad
S druge strane, otpisivanje samih projektila tek je početak postupka redukcije – budući da onda u pitanje dolazi i otpisivanje specijaliziranih objekata koji su raketama do sada služili (raketna baza i stanica za održavanje), te brodova koji su njima bili naoružani. Tada ujedno i niz ljudi postaje “tehnološkim viškom”, uz vjerojatno trajni gubitak čitavog niza nacionalnih sposobnosti po pitanju raketne tehnike, a Hrvatska se na brzinu lišava i praktične glavnine Hrvatske ratne mornarice. Nakon spomenute odluke Vijeća za obranu iz 2008. godine, sve je ovo gotovo pa bilo neminovno – pa i gubitak glavnine HRM-a – o čemu se u javnosti govorilo bitno manje nego o vrlo usporedivim problemima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.
Detalji hrvatskog mini-remonta
No, uz prihvatljiv rizik ustanovljena je i prihvatljiva cijena remonta – 2,5 milijuna kuna za remont 4 rakete, odnosno, u širem opsegu oko 350.ooo kuna po raketi. Dakle, prema izvorima iz OS RH, za oko 50.000 eura po raketi moguće je obaviti ovakav remont (zapravo, limited life-cycle prolongation). Čitav ciklus ovog mini-remonta za sve preostale perspektivne projektile koštao bi oko 15 milijuna kuna – 6 milijuna za same rakete, te još i za troškove gađanja, tehničkih ispitivanja – sve to raspoređeno na iduće tri godine posla. Svake godine se planira uzeti u rad grupu od 4 do 6 raketa, kojima se planira dodati 5 do 6 godina životnoga vijeka. Time bi životni vijek ovog oružnog sustava u RH bio zaključno produžen do perioda 2022. – 2024. godine, baš kada bi i po novom DPR-u trebalo odlučiti što dalje po pitanju mornaričke raketne sposobnosti. Pri tome, u inozemstvu bi se radilo samo ono što Hrvatska stvarno ne može – dok se vlastitim sposobnostima, angažiranjem unutarnjeg potencijala nacije, radi niz poslova održavanja, te da se onda ti elementi i testiraju (ispitivanje motora, ispitivanje sagorijevanja, i još niz testnih elemenata). Prošle godine, na Vijeću za obranu traženo je da se ovu temu ponovo razmotri, te da se onda i izmijeni preporuka ovog tijela dana 2008. godine. Takva je nova preporuka 2014. dobivena, i krenulo se u postupak spomenutog mini-remonta za prva četiri projektila, koji su onda i pripremljeni. Njihovo se lansiranje planiralo s broda (kao 1994. godine), ali i s kopnenog lansera MOL – što HV nikad prije nije uradila. Kako izgleda, načelnik GS OS RH Drago Lovrić (kojem predstoji još nešto manje od godine dana na trenutnome položaju) ovim je prilično hrabrim potezom napravio zanimljiv iskorak iz uhodane prakse, usporediv s konačnom reparaturom akvizicijskog radarskog sustava Enhanced Peregrine (sa 17,4 milijuna USD donacije od Sjedinjenih Američkih Država). Time se ide u smjeru privremenog održavanja HRM, ali bez vidljive raspoloživosti sume reda veličine 600 milijuna eura za nove brodove i njihovo naoružanje – koliko bi lako mogao iznositi ukupni desetogodišnji proračun za modernizaciju čitavih OS RH u nadolazećem periodu.
Primjerak rakete RBS-15B, Jarun, 2013. godine
Dakle, ovo lansiranje predstavlja samo dodatni element, koji će utjecati na konačnu odluku o sudbini raketa RBS-15 u hrvatskoj službi. Nakon ovog nadzorno-tehničkog lansiranja, prateći raketu u svim fazama postupka, saznat će se dodatne informacije potrebne i za nastavak remontiranja. Da raketa nije poletjela, znali bi da nešto nije u redu s motorima, da je letjela nestabilno – nešto ne bi bilo u redu sa sustavom stabilizacije, da je promašila cilj – nešto ne bi bilo u redu s radarom. A, ako je sve u redu – onda se može s velikom dozom uvjerenosti nastaviti rad i na ostalim raketama – što do lansiranja 14. svibnja još nije bilo i bezuvjetno odlučeno. Određeni sklopovi su provjeravani i neovisno o ispaljivanju – startni motori su ispitivani i stvarno, u laboratoriju, koristeći pri tome i dijelove iz neispravnih raketa, koji su svi odradili svoj posao. Dakle, kod projektila koji su bili pripremljeni za gađanje startni je motor bio u dobrome stanju, letni su motori prošli remont, a elektronika je djelovala ispravno. Osim radarske glave i letnog motora (koji su iznad trenutne hrvatske tehnološke razine, te ih se rješavalo u Finskoj i kod proizvođača), ispalo je da sve ostalo može biti provjereno u RH. Provjeravani su startni motori (s barutnim punjenjem), pneumatika, piro-patrone – te se došlo do zaključka da se s relativno visokom razinom vjerojatnost može očekivati da će rakete poletjeti. Ono što se nije moglo garantirati, osim uz povjerenje u postojeću testnu opremu – hoće li radarska glava odraditi svoj posao, budući da ona sa svojim valovodima ima godina. Bojevo punjenje nije bilo odvojeno provjeravano detoniranjem – već se provjerilo upaljač, njen širi sustav, i eksploziv (koji sam nema specifičan te usko ograničen vijek trajanja).
Mobilni lanseri (MOL) po prvi su put praktično isprobani 14. svibnja 2015. godine
Iako je rizik kod ovakvog lansiranja postojao – navodno se radilo na njegovu smanjivanju po ljude, dok je uspješnost samog gađanja kod ovakvog nadzorno-tehničkog lansiranja stavljena u drugi plan. Prema proračunu iz HRM, ovakovo ispaljivanje ima ukupno 16 kritičnih točaka, na kojima stvari mogu krenuti u neželjenome smjeru – gdje svako odstupanje može učiniti ispaljivanje neuspjelim. Kao posebne potencijalne probleme gledalo se gumene spremnike za gorivo, sastavljene od višeslojnog platna gumiranog s obje strane, koji su se pri provjerama navodno pokazali nepropusnima i u dobrome stanju, a posebnu se pažnju posvećivalo i pitanju piro-patrona koje otvaraju poklopce raketnih kontejnera. Da su oni zatajili, raketa ne bi izletjela – što se za pojedine projektile desilo i 1994. godine, na vježbi Posejdon, kada dvije od planiranih raketa nisu uspjele poletjeti po ispaljivanju. To danas i ne bi bilo nezamislivo, imamo li u vidu da se radi o raketama predstavljenima javnosti 1984. godine, gdje je do prve njene akvizicije došlo 1988. godine – gdje je Jugoslavija bila među prvim zemljama koje su ih kupile. Pri svemu tome, MOL predstavlja primjer bitno jednostavnije problematike. Naime, on podatke potrebne za lansiranje dobiva linkom, žičnim ili bežičnim, koje se onda prebacuje u raketu – da ona zna u kojem smjeru mora letjeti i kada uključiti vlastiti akvizicijski radar. MOL ujedno predstavlja i stabilnu platformu, koja se ne ljulja (kao brod) – tako da je i za njega i jednostavnije izračunavanje parametara za usmjeravanje rakete, što se rješava korištenjem običnog računala.
Lansiranjima do osposobljenih operatera
Za početak se govori o četiri obnovljene te pripremljene rakete, od kojih se njih dvije planiralo i probno ispaliti – u sklopu prošlotjednog nadzorno-tehničkog lansiranja. Ako se sve pokaže u redu, onda tijekom narednih nekoliko godina treba očekivati proces dovođenja još 20 raketa u ispravno i spremno stanje, temeljem prikupljenih praktičnih iskustava. To se planira odraditi u fazama, tako da po dovršetku čitavog ovog posla te rakete budu još 5 godina u uporabi – s tim da bi svake godine išla i lansiranja. Ne bi se čekalo da se na kraju te stare rakete uništi, već se planira proces usporednog remontiranja i ispaljivanja – gdje bi se u pravilu na 4 remontirane njih po dvije lansiralo. Na taj način bi potrošili rakete, tako da po 5 godina nakon remonta imamo raketa, ali i da zadržimo sposobnost njihova stvarnog korištenja u HRM. Iako je takvom modernizacijom kupljeno možda i manje vremena nego remontom borbenih zrakoplova MiG-21 u Ukrajini – vjerojatno tek 5 do 10 godina – to bi ipak moglo biti dovoljno da se nakon krize lakše krene u novi ciklus planiranja budućnosti HRM-a. Ujedno, riječ je o ponešto sigurnijem poslu od onog s borbenim zrakoplovima, budući da su tu odnosi s proizvođačem učestali i kvalitetni, a i rezervnih dijelova još ima dovoljno.
Naime, preostale elektronički neispravne rakete će se rastaviti, a njihove će se dijelove uzimati, testirati i onda koristi za remont ovih ispravnih projektila, kroz postupak kanibalizacije. Njihova je elektronika već toliko zastarjela da ima stvari koje se mogu obaviti tek na osobnim računalima procesora Intel 80286, a navodno neke kartice elektroničkih sklopova koštaju po 2000 USD jer su raritetne. Njihov bi remont i popravak tražio i ponešto zapravo unikatnih proizvoda njihova negdašnjeg proizvođača, što stvar čini bitno skupljom nego da se danas kupi potpuno nove rakete. Dok je Finska svojedobno imala još nešto raketa RBS-15 Mk1, oni su kao zadnji (uz nas) svoju zalihu digli na razinu Mk2 – dok su jednu manju količinu također ispucali tijekom vježbi. Time oni imaju know-how za provođenje modernizacije ovih projektila (tamošnja tvrtka Patria Oy), što je postupak za kojega Hrvatskoj navodno do 2020. nipošto nema raspoloživih novaca. Pa ipak, i sa sadašnjim stanjem tehnike, korištenjem ovih sustava barem se može održati stvarna sposobnost, koju je RH dugo imala tek na papiru. Time ostaje otvorenom podloga za razmišljanje o novim raketama, koje bi ionako bilo upitno ugraditi na stare brodove (dok bi vjerojatnija bila varijanta njihova korištenja na MOL rješenjima).
Meta ipak sličnija pravom ratnome brodu?
Sklop kojeg treba prevariti!
Meta korištena 14. svibnja bila je sastavljena od pontona i kontejnera, a njeno je gađanje imalo temeljnu namjeru tek u provjeri osnovnih sustava u raketi. Za to je od ukupno šest mogućih varijanti leta bila odabrana ona prva – temeljni profil leta, da se raketa digne, spusti na krstareću visinu i izvede napad – da se vidi da li te stvari još uopće funkcioniraju nakon 20 godina. Pri tome se nije ujedno provjeravalo i u opremi HRM-a postojeće protumjere, chaffove – koje ima na dosta naših plovnih jedinica, a koji također imaju rokove trajanja. To su također relativno stare tehnologije – lanseri oblaka dipolnih listića, i rakete za ispaljivanje infracrvenih mamaca. No, njihovo uključivanje u postupak lansiranja raketa RBS za sada nije bio u planu. Time će se vjerojatno HRM morat pozabavit ubuduće – dizajnirati jedno takvo gađanje gdje bi se i to probalo. Naime, simuliranje obrane od raketa traži poklapanje nekoliko odvojenih događaja – mora se imati i cilj koji se kreće, ne bi li se on izmaknuo kada se bace chaffovi. Treba imati na umu da i rakete RBS načelno imaju određene mjere zaštite od ometanja.
Taj se dio mornaričkoga sustava zato i ne može provjeriti na gađanju kao što je bilo ovo. U nekom takvom budućem gađanju treba dobro dizajnirati moment ometanja rakete – što bi bilo zanimljivo za neke kasnije faze ovog procesa remonta i obuke. Za sada se nastojalo provjerit da li rakete mogu načelno odraditi ono što bi u osnovi trebale, i ima li uopće ikakvoga smisla nastaviti s ovakvim mini-remontom preostalih raketa koje RH posjeduje – u našim uvjetima, i u vrijednosti oko 350 tisuća kuna po raketi.
Zaključak
I da je 14. svibnja sve krenulo krivo, u obzir nije odmah trebalo doći razmatranje općeg te serijskog otpisivanja opreme, infrastrukture i postrojbi – o čemu se razmišljalo prije nekoliko godina. Umjesto toga, posljedice za HRM mogle su se kretati i u okviru ozbiljnog redefiniranja postojećih planova mini-remonta projektila, gdje bi onda još akutnijim postao problem nedostatka sredstava za zamjenu glavnog raketnog oružnog sustava, o kojem se aktivno diskutiralo još od 2008. godine. No, na sreću, predviđeno je lansiranje uspjelo, i HRM je uspjela kupiti još nekoliko godina za donošenje suštinskih odluka o budućnosti ove grane OS RH. U skorije vrijeme sada treba očekivati i da Viktor Koprivnjak, pomoćnik ministra obrane zadužen za materijalne resurse, svojim rješenjem i formalno naloži postupak produljenja resursa za preostale rakete RBS-15B u Hrvatskoj. Nakon toga bi trebalo doći i do slanja dodatnih turbomlaznih motora na remont u Finskoj, a za očekivati je i intenziviranje suradnje sa švedskim poduzećem Saab Dynamics, koje je proizvođač ovog oružja.
Na kraju, ali ne i sasvim nebitno, treba zaključiti i da je ovaj uspjeh navodno prilično ohrabrio mornaričare koji su u čitavom tom postupku sudjelovali. Velika je stvar da se konačno nešto događa, da se uvježbava taktika, da se radi i za konkretne vježbe borbenih djelovanja, uz zapovjednike koji žele takav aktivan pristup – i da se time na neko skorije vrijeme ipak zadrže aktivne sposobnosti, ljudi, infrastruktura i znanje potrebno za tako kompleksan borbeni sustav kao što su samovođene protubrodske rakete.
