Trgovina oružjem u svijetu i vrijednost transakcija vezanih za naoružanje povećala se za 9,2 posto između 2016. i 2021. te  2025. Države u Europi više su nego utrostručile svoj uvoz oružja, što je čini najvećom regijom primateljicom. Ukupni izvoz Sjedinjenih Američkih Država, najvećeg svjetskog dobavljača oružja, povećao se za 27 posto. To je uključivalo povećanje izvoza američkog oružja u Europu od 217 posto, prema novim podacima koje je u ponedjeljak, 9. ožujka,  objavio Stockholmski međunarodni institut za istraživanje mira (SIPRI), a dostupnima na www.sipri.org.

Ta ugledna i često citirana ustanova procijenila je da je povećanje globalnih tokova oružja bilo najveće od 2011. do 2015. godine. To je u velikoj mjeri posljedica rasta transfera u Ukrajinu (koja je primila 9,7 posto svih transfera oružja u razdoblju 2021. – 2025.) i druge europske države. Osim u Europu i Ameriku, uvoz oružja u sve ostale regije svijeta smanjio se. „Dok napetosti i sukobi u Aziji i Oceaniji te na Bliskom istoku i dalje potiču uvoz oružja velikih razmjera, nagli porast tokova oružja u europske države povećao je globalne transfere oružja za gotovo 10 posto“, rekao je Mathew George, direktor SIPRI-jevog programa transfera oružja. „Isporuke Ukrajini od 2022. godine najočitiji su čimbenik, ali većina drugih europskih država također je počela uvoziti znatno više oružja kako bi ojačale svoje vojne sposobnosti protiv uočene rastuće prijetnje Rusije.“

SAD pojačavaju dominaciju u izvozu oružja

Sjedinjene Države su u razdoblju 2021. – 2025. isporučile 42 posto svih međunarodnih transfera oružja, u odnosu na 36 posto u razdoblju 2016. – 2020. SAD su u razdoblju 2021. – 2025. izvozile oružje u 99 država, uključujući 35 država u Europi, 18 u Americi, 17 u Africi, 17 u Aziji i Oceaniji te 12 na Bliskom istoku. Po prvi put u dva desetljeća, najveći udio američkog izvoza oružja otišao je u Europu (38 posto), a ne na Bliski istok (33 posto). Ipak, najveći pojedinačni primatelj američkog oružja bila je Saudijska Arabija (12 posto američkog izvoza oružja). „SAD su dodatno učvrstile svoju dominaciju kao dobavljač oružja, čak i u sve multipolarnijem svijetu“, rekao je Pieter Wezeman, viši istraživač u SIPRI-jevom programu za transfer oružja.

„Za uvoznike, američko oružje nudi napredne mogućnosti i način njegovanja dobrih odnosa sa SAD-om, dok SAD izvoz oružja smatra alatom vanjske politike i načinom jačanja svoje industrije naoružanja, što nova strategija Trumpove administracije pod nazivom Amerika na prvom mjestu u transferu oružja još jednom jasno pokazuje.“

Ostatak svijeta ne miruje

Francuska je bila drugi najveći dobavljač oružja u razdoblju 2021. – 2025., s udjelom od 9,8 posto u globalnom izvozu. Izvoz oružja povećao se za 21 posto između 2016. i 2021. – 2025. Francuska je izvozila u 63 države, s najvećim udjelom u Indiji (24 posto), Egiptu (11 posto) i Grčkoj (10 posto). Izvoz oružja iz Francuske unutar Europe porastao je za više od pet puta (+452 posto), ali gotovo 80 posto i dalje je otišlo izvan regije.

Razočaranje u ruskoj vojnoj industriji

Međutim, Rusija je bila jedini među 10 najvećih dobavljača čiji je izvoz oružja znatno pao (–64 posto). Njezin udio u globalnom izvozu oružja smanjio se s 21 posto u razdoblju 2016. – 2020. na 6,8 posto u razdoblju 2021. – 2025. Rusija je u razdoblju 2021. – 2025. isporučivala oružje u 30 država i 1 nedržavnu organizaciju. Gotovo tri četvrtine (74 posto) ruskog izvoza oružja u razdoblju 2021. – 2025. otišlo je u tri države: Indiju (48 posto), Kinu (13 posto) i Bjelorusiju (13 posto).

Njemačka je u razdoblju 2021. – 2025. pretekla Kinu i postala četvrti najveći izvoznik oružja, s 5,7 posto globalnog izvoza oružja. Gotovo četvrtina ukupnog njemačkog izvoza oružja (24 posto) otišla je u Ukrajinu kao pomoć (a dodatnih 17 posto otišlo je u druge europske države). Izvoz oružja iz Italije porastao je za 157 posto, pomaknuvši je s desetog najvećeg izvoznika u razdoblju 2016. – 2020. na šestog najvećeg u razdoblju 2021. – 2025. Više od polovice talijanskog izvoza otišlo je na Bliski istok (59 posto), dok je 16 posto otišlo u Aziju i Oceaniju, a 13 posto u Europu.

Europa je najveći uvoznik

F-35 – američki izvozni adut

Europske države primile su 33 posto globalnog uvoza oružja, a uvoz u regiju povećao se za 210 posto između 2016. i 2021. – 2025. Nakon Ukrajine, Poljska i Ujedinjeno Kraljevstvo bili su najveći uvoznici u Europi u posljednjih pet godina. Gotovo polovica oružja prebačenog u europske države došla je iz SAD-a (48 posto), a slijede Njemačka (7,1 posto) i Francuska (6,2 posto). Percepcija prijetnje u vezi s Rusijom, pogoršana neizvjesnošću oko predanosti SAD-a obrani svojih europskih saveznika, potaknula je potražnju za oružjem među europskim državama članicama Sjevernoatlantskog saveza (NATO). Uvoz kombiniranog naoružanja 29 sadašnjih europskih članica NATO-a porastao je za 143 posto između 2016. – 2020. i 2021. – 2025. SAD je isporučio 58 posto tog uvoza u razdoblju 2021. – 2025. Sljedeći najveći dobavljači bili su Južna Koreja (8,6 posto), Izrael (7,7 posto) i Francuska (7,4 posto).

„Iako su europske tvrtke povećale proizvodnju oružja, a nova investicijska podrška Europske unije za industriju oružja država članica dovela je do brojnih narudžbi unutar EU, europske države nastavile su uvoziti američko oružje u razdoblju 2021. – 2025., posebno borbene zrakoplove i sustave protuzračne obrane dugog dometa“, rekla je Katarina Đokić, istraživačica u SIPRI-jevom programu transfera oružja. „Istodobno, najveći europski dobavljači nastavili su slati većinu svog izvoza oružja izvan Europe.“

Isporuke oružja u Aziju i Oceaniju padaju, uvoz Kine se više nego prepolovio

Emanuel Macron i Narendra Modi – Indija kao najveći naručitelj francuskih Rafalea

S 31 posto, države u Aziji i Oceaniji uvezle su drugi najveći udio oružja u razdoblju 2021. – 2025. To je bilo unatoč padu od 20 posto u odnosu na razdoblje 2016. – 2020. Pad je uglavnom posljedica smanjenja uvoza oružja u Kinu (–72 posto) i, u manjoj mjeri, u Južnu Koreju (–54 posto) i Australiju (–39 posto). Četiri države u Aziji i Oceaniji rangirane su među 10 najvećih uvoznika oružja u svijetu u razdoblju 2021. – 2025.: Indija, Pakistan, Japan i Australija. Glavni dobavljač u regiju u razdoblju 2021. – 2025. bio je SAD, koji je činio 35 posto regionalnog uvoza oružja. Rusija je činila dodatnih 17 posto, a Kina 14 posto. Indija je bila drugi najveći uvoznik oružja na svijetu. Uvoz se neznatno smanjio (-4,0 posto) između 2016. i 2020. te 2021. i 2025. Najveći udio indijskog uvoza oružja došao je iz Rusije, s 40 posto – znatno manji udio nego u razdoblju 2016.-2020. (51 posto) i gotovo upola manji u odnosu na razdoblje 2011.-2015. (70 posto). Indija se sve više okreće zapadnim dobavljačima. Uvoz oružja u Pakistan porastao je za 66 posto između 2016.-2020. i 2021.-2025. Kina je isporučila 80 posto pakistanskog uvoza oružja u razdoblju 2021.-2025., u odnosu na 73 posto u razdoblju 2016.-2020.

U istočnoj Aziji, Japan (+76 posto) i Tajvan (+54 posto) zabilježili su veliko povećanje uvoza oružja između 2016.-2020. i 2021.-2025. Kina je prvi put od 1991. do 1995. ispala iz 10 najvećih uvoznika oružja zbog proširene domaće proizvodnje vlastitih dizajna. „Strah od kineskih namjera i njezinih rastućih vojnih sposobnosti i dalje utječe na napore naoružavanja u drugim dijelovima Azije i Oceanije, koji često još uvijek ovise o uvoznom oružju“, rekao je Siemon Wezeman, viši istraživač u SIPRI-jevom programu za transfer oružja. „Na primjer, u Južnoj Aziji, velika količina oružja koju Indija uvozi uglavnom je posljedica percipirane prijetnje iz Kine i dugotrajnog sukoba Indije s glavnim primateljem kineskog izvoza oružja, Pakistanom. Uvezeno oružje korišteno je u sukobu 2025. između Indije i Pakistana.”

Bliski istok pak pada

Uvoz oružja država na Bliskom istoku smanjio se za 13 posto između 2016. i 2020. te 2021. i 2025. Tri od 10 najvećih svjetskih uvoznika oružja u razdoblju 2021. – 2025. nalazila su se u regiji: Saudijska Arabija (6,8 posto globalnog uvoza), Katar (6,4 posto) i Kuvajt (2,8 posto). Više od polovice uvoza oružja na Bliski istok dolazilo je iz SAD-a (54 posto), dok je 12 posto dolazilo iz Italije, 11 posto iz Francuske i 7,3 posto iz Njemačke.

IAI na zagrebačkom vojnom sajmu ASDA

„Zaljevske arapske države oblikuju trendove uvoza oružja na Bliskom istoku, pri čemu je Saudijska Arabija najveći uvoznik u regiji od 2011. do 2015., a Katar sada drugi najveći nakon što je više nego udvostručio svoj uvoz između 2016. i 2020. te 2021. – 2025.“, rekao je Zain Hussain. „S obzirom na niz regionalnih napetosti i sukoba, arapske države Perzijskog zaljeva rade na jačanju odnosa s dugogodišnjim dobavljačima poput SAD-a i Francuske, a istovremeno traže nove dobavljače.“ Naglasimo i da očito ovo izviješće nije uzelo u obzir sadašnji sukob Irana, te SAD-a i Izraela s druge strane.

Izrael je bio 14. najveći uvoznik oružja na svijetu u razdoblju 2021. – 2025., s porastom uvoza od 12 posto između 2016. – 2020. i 2021. – 2025. U razdoblju 2021. – 2025. SAD je isporučivao najveći udio izraelskog uvoza oružja (68 posto), a slijedila ga je Njemačka (31 posto). Tijekom rata na više frontova koji je proizašao iz izraelske velike vojne ofenzive u Gazi koja je započela u listopadu 2023., Izrael je nastavio primati oružje od raznih dobavljača, uključujući borbene zrakoplove F-35, navođene bombe i rakete iz SAD-a.

Ostali značajni događaji

Brazil je najveći uvoznik oružja u Južnoj Americi

Uvoz glavnog oružja u afričke države pao je za 41 posto između 2016. i 2020. te 2021. i 2025. Uvoz u Alžir pao je za 78 posto, dok se uvoz u Maroko povećao za 12 posto, što Maroko čini najvećim uvoznikom oružja u Africi.

Uvoz oružja u države u Americi porastao je za 12 posto između 2016. i 2021. i 2025. SAD je primio 52 posto uvoza oružja u regiju. Uvoz oružja u države Južne Amerike porastao je za 31 posto između 2016. i 2021. i 2025., pri čemu je 6 od 12 država povećalo svoj uvoz. Najveći udio otišao je u Brazil (60 posto uvoza u Južnu Ameriku), čiji je uvoz oružja porastao za 150 posto između 2016. i 2020. te 2021. i 2025.

U našem okruženju – Srbija predvodi

Inače, pedanti analitičari npr. portala DW primijetili su kako je Srbija u posljednjih pet godina uvezla najviše složenog naoružanja u regiji zapadnog Balkana. Iako su i druge države povećale vojnu potrošnju, razlika u volumenu nabavki ostaje velika. Srbija je u posljednjih pet godina uvezla najviše složenog naoružanja u regiji zapadnog Balkana, pokazuju najnoviji podaci Štokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira. Iako su i druge države regije povećale vojnu potrošnju, razlika u obujmu nabavki ostaje velika. Srbija se tako nalazi na 37. mjestu u svijetu po uvozu složenih sustava naoružanja, ispred nekih članica EU-a u regiji, poput Hrvatske i Bugarske.

U posljednje vrijeme Srbija je sklopila nekoliko velikih ugovora s Izraelom

„Povećanje ulaganja u obranu najviše i najduže primjećujemo u Srbiji, gdje je tijekom posljednjeg desetljeća nastao pritisak da se obnovi naoružanje naslijeđeno iz JNA, a političko rukovodstvo je u tome prepoznalo i političko-simboličku vrijednost. Tenzije s Kosovom vjerojatno su dodatno potakle razmišljanje da je jači arsenal dobar adut u pregovorima s međunarodnim akterima“, objašnjava za DW istraživačica SIPRI-ja Katarina Đokić.

Prema podacima SIPRI-a, Srbija je u posljednjih pet godina uvezla složene sustave naoružanja iz 13 različitih zemalja. Najveći dobavljač bila je Kina, prije svega zahvaljujući nabavci sustava protuzračne obrane srednjeg dometa, dok su najveće donacije stigle iz Rusije i Bjelorusije. Ipak, ta struktura bi se uskoro mogla promijeniti, kaže istraživačica SIPRI-ja Katarina Đokić. Ako se realiziraju već potpisani ugovori, Francuska i Izrael mogli bi postati glavni dobavljači Srbije. „Meni ta raznovrsnost dobavljača govori o dvije stvari: prvo, Srbija nema vojnog saveznika, i drugo, ima dovoljno novca i spremnosti da uzima kredite za najskuplje sisteme naoružanja, zbog čega je atraktivan kupac za različite izvoznike“, zaključila je Đokić.

Europski, a posebno njemački proizvođači oružja prodali su u 2024. znatno više oružja nego u prethodnoj godini. Stockholmski međunarodni institut za istraživanje mira (SIPRI) navodi da je glavni razlog rat u Ukrajini i u Gazi. Izviješće SIPRI-ja o 100 najvećih svjetskih proizvođača oružja  pokazuje da vojna industrija nikad nije tako dobro prihodovala kao 2024. – njihovi prihodi od prodaje oružja i vojne opreme iznosili su prošle godine 679 milijardi američkih dolara. To je povećanje od 5,9 posto u odnosu na 2023., iako su već u toj godini eskalacija geopolitičkih napetosti, a prije svega rat u Ukrajini, doveli do povećane potražnje za oružjem. Taj se trend u 2024. samo dodatno ubrzao. Po prvi put od 2018. godine, svih pet najvećih tvrtki za proizvodnju oružja povećalo je svoje prihode od oružja. Nagli porast prihoda i novih narudžbi potaknuo je mnoge proizvođače na proširenje proizvodnih linija, povećanje pogona, osnivanje novih podružnica ili provođenje akvizicija. Je li, dakle, rat u Ukrajini dobar za biznis? „Za obrambeni sektor definitivno“, kaže za DW Nan Tian iz SIPRI-ja, jedan od autora izvješća, dodajući: „Proizvođači naoružanja i vojne opreme značajno su povećali svoje prihode u posljednje dvije godine.“ I ne samo to – razvijena je nova vojna oprema, zalihe su obnovljene, a uništena oprema zamijenjena.

Od sto kompanija navedenih u izvješću, 39 je sa sjedištem u SAD-u i po tome je ta zemlja uvjerljivo najvažnija lokacija za industriju oružja. Na njenih 39 kompanija otpada gotovo 50 posto prihoda od poslovanja s oružjem. Njihov rast od 3,8 posto je, međutim, i dalje relativno skroman. Naime, raširena kašnjenja u  proizvodnji i isporuci, te prekoračenja proračuna i dalje opterećuju razvoj i proizvodnju u ključnim programima koje predvode SAD, kao što su borbeni zrakoplov F-35, podmornica klase Columbia i interkontinentalni balistički projektil (ICBM) Sentinel. Nekoliko najvećih američkih proizvođača oružja pogođeno je rastućim troškovima, što povećava neizvjesnost oko toga kada se mogu isporučiti i rasporediti veliki novi sustavi naoružanja i nadogradnje postojećih.

Što se tiče 26 europskih kompanija (bez Rusije), one su pojedinačno zabilježile različite rezultate, ali su zajedno imale povećanje prihoda od 13 posto, odnosno na 151 milijardu dolara. Kompanije iz Njemačke bile su posebno uspješne – povećale su svoje prihode za čak 36 posto. „To je gotovo u potpunosti povezano s ruskom invazijom na Ukrajinu“, kaže Nan Tian. „Bundeswehr je povećao potražnju, a kompanije kao što su Rheinmetall ili Diehl proizvodile su tenkove, oklopne transportere i streljivo kako bi njemačka vojska zamijenila ono što je slala Ukrajini kao vojnu pomoć, ali i da bi povećala vlastite zalihe.“ Rat u Ukrajini posebno je pogodovao češkoj vojnoj industriji. Češka tvrtka Czechoslovak Group zabilježila je najveći postotni porast prihoda od oružja od svih 100 najvećih tvrtki u 2024.: za 193 posto, odnosno na 3,6 milijardi dolara. Tvrtka većinu svojih prihoda pripisuje Ukrajini jer je, među ostalim, Czechoslovak Group imala  koristi od Češke inicijative za streljivo, vladinog projekta za nabavu topničkih granata za Ukrajinu. Ukrajinska tvrtka JSC Ukrainian Defense Industry (Ukrboronprom) povećala je svoje prihode od oružja za 41 posto, odnosno na 3,0 milijarde dolara.

„Europske tvrtke za proizvodnju oružja ulažu u nove proizvodne kapacitete kako bi zadovoljile rastuću potražnju“, kaže Jade Guiberteau Ricard, istraživačica u SIPRI-jevom programu za vojne rashode i proizvodnju oružja, no dodaje kako tu postoje i problemi: „Nabava materijala mogla bi predstavljati sve veći izazov. Posebno će ovisnost o ključnim mineralima vjerojatno zakomplicirati europske planove ponovnog naoružavanja.“ Kao primjer rizika takve ovisnosti, transeuropska tvrtka Airbus i francuski Safran zadovoljili su polovicu svojih potreba za titanom prije 2022. ruskim uvozom i morali su pronaći nove dobavljače. Nadalje, s obzirom na kineska ograničenja izvoza ključnih minerala, tvrtke, uključujući francuski Thales i njemački Rheinmetall, upozorile su 2024. na potencijalno visoke troškove restrukturiranja svojih lanaca opskrbe.

Rusko ratno gospodarstvo prkosi sankcijama

“Kurganmashzavod” je ove godine ruskom Ministarstvu obrane isporučio 5 serija borbenih vozila pješaštva BMP-3

Rusija je na rang listi SIPRI-ja navedena zasebno. I nije iznenađenje da su ruski proizvođači oružja zabilježili značajan rast. Njihovi prihodi od izvoza jesu pali zbog sankcija, ali je zato naglo povećana domaća potražnja i više nego nadoknadila te gubitke. Dvije ruske tvrtke za proizvodnju oružja među 100 najvećih, Rostec i JSC United Shipbuilding Corporation (“Объединённая судостроительная корпорация” – ОСК), povećale su svoje zajedničke prihode od proizvodnje oružja za 23 posto, odnosno na 31,2 milijarde dolara, unatoč međunarodnim sankcijama koje su dovele do nestašice komponenti. Rusija je poseban slučaj, naglašava Nan Tian: „Zemlja je potpuno promijenila svoje prioritete. Tijekom protekle tri godine, njezino gospodarstvo i proizvodnja transformirale su se u ratnu ekonomiju.“ Svi resursi su, kaže ovaj stručnjak SIPRI-ja, usmjereni u ratne napore. Rusija je, na primjer, prema izvješću SIPRI-instituta, povećala proizvodnju topničkih granata kalibra 152 milimetra za 420 posto između 2022. i 2024., odnosno s 250.000 na 1,3 milijuna komada.

Ruskoj industriji naoružanja zbog sankcija nedostaju dijelovi iz inozemstva, posebno elektronika za avione. Međutim, vjerovanje da će se ruska ekonomija zbog toga urušiti pokazalo se kao pogrešno, smatra Tian: „Iako je ta zemlja u mnogo lošijem položaju nego što bi bila da nije izvršila invaziju na Ukrajinu, jer tada ne bi bilo sankcija, Rusija se pokazala kao prilično otporna u suočavanju sa sankcijama i ekonomskim problemima. (…) Transformacija ruske ekonomije toliko je dalekosežna da će joj, ako se u Ukrajini postigne trajni mir, biti vrlo teško vratiti se na ekonomiju bez rata“, zaključuje Nan Tijan. Suprotnoočekivanjima, ruska industrija oružja pokazala se otpornom tijekom rata u Ukrajini,  međutim ruske tvrtke za proizvodnju oružja suočavaju se s nedostatkom kvalificirane radne snage: “To bi moglo usporiti proizvodnju i ograničiti inovacije.”

Smanjenje kineskih prihoda od oružja ne znači više mira

Azija je na trećem mjestu nakon SAD-a i Europe, s 23 kompanije za proizvodnju oružja na SIPRI-jevoj listi. Azija je ujedno i jedina regija svijeta koja je prošle godine zabilježila niže prihode nego 2023. Posebno su kompanije iz Kine zabilježile značajan pad – za deset posto. Niti jedna druga zemlja nije imala takav pad. Najistaknutiji je bio pad od 31 posto prihoda od oružja tvrtke NORINCO, glavnog kineskog proizvođača kopnenih sustava. „Ali to nema praktično nikakve veze s time što u regiji vlada mir“, kaže Nan Tian. „Ako pogledamo rat u Ukrajini, naravno da vidimo da više rata znači i veću potražnju za oružjem i samim tim vjerojatno i veće prihode. Ali u slučaju Kine radi se o tome da je bilo brojnih optužbi za korupciju protiv kineskih kompanija za proizvodnju oružja.“ To je ipak dovelo do otkazivanja ili odgađanja velikih ugovora o prodaji oružja u 2024. Nasuprot tome, prihodi od oružja nastavili su rasti među japanskim i južnokorejskim tvrtkama koje se nalaze među 100 najvećih,  ponajprije zahvaljujući snažnoj europskoj i domaćoj potražnji. Pet japanskih tvrtki povećalo je svoje ukupne prihode od oružja za 40 posto na 13,3 milijarde dolara, dok su četiri južnokorejska proizvođača povećala svoje prihode od oružja za 31 posto na 14,1 milijardu dolara. Najveća južnokorejska tvrtka za proizvodnju oružja, Hanwha Group, zabilježila je porast prihoda od oružja od 42 posto u 2024. godini, pri čemu više od polovice dolazi od izvoza oružja.

MKE na ovogodišnjem sajmu ASDA u Zagrebu

Za to vrijeme kompanije s Bliskog istoka zabilježile su priličan rast, i to čak 14 posto. Ta regija sa svojih devet kompanija nikada ranije nije imala toliko proizvođača oružja i opreme u godišnjoj statistici SIPRI-ja. Samo iz Izraela ih je tri i one su povećale svoje ukupne prihode od prodaje oružja za 16 posto, odnosno na 16,2 milijarde dolara, budući su dronovi i sustavi protuzračne obrane iz te zemlje posebno traženi. Iz te regije je i Turska, koja je ponovno ostvarila visoke prihode. Međutim, njezina kompanija Baykar, proizvođač borbenih i izviđačkih dronova Bayraktar, nije uspjela ponoviti svoje vrlo visoke rezultate izvoza u Ukrajinu iz prethoodne godine. No zato je turska tvrtka MKE – “Makine ve Kimya Endüstrisi” (potencijalno zainteresirana za izgradnju tvornice streljiva u Hrvatskoj) po prvi puta došla na listu 100 najvećih proizvođača naoružanja.

Najvažnije kompanije i dalje sa sjedištem u SAD-u

Pet najvažnijih kompanija za proizvodnju naoružanja u svijetu su, prema statistici SIPRI-ja, Lockheed Martin (borbeni zrakoplovi F-35), RTX (motori za zrakoplove i dronovi), Northrop Grumman (rakete dugog dometa), BAE Systems i General Dynamics (nuklearne podmornice i navođene rakete). S izuzetkom britanske kompanije BAE, sve ostale tvrtke su iz SAD-a. Ovo je prvi put od 2017. da se neka kompanija koja nema sjedište u SAD-u pojavila među pet najvećih izvođača radova u području obrane. Američka tvrtka SpaceX prvi se put pojavila među 100 najboljih na ljestvici SIPRI-ja, nakon što su se njezini prihodi od naoružanja više nego udvostručili u usporedbi s 2023. godinom, dosegnuvši 1,8 milijardi dolara.

IRIS-T se pokazao dobrim PZO sustavom

Usporedbe radi, vojni ogranak europskog konzorcija Airbus zauzima 13. mjesto među sto najvažnijih kompanija, dok je njemačka tvrtka Rheinmetall na 20. mjestu. U 2024. godini, četiri od tih sto kompanija imale su sjedište u Njemačkoj: Rheinmetall, Thyssenkrupp, Hensoldt i Diehl. Zajedno su ostvarile prihode od 14,9 milijardi dolara. Rat u Ukrajini rezultirao je značajnim narudžbama iz Njemačke, naročito PZO-sustava IRIS-T koje proizvodi kompanija Diehl. Ugovor o isporuci topničkih granata kalibra 155 milimetara za njemački Bundeswehr najveći je ugovor o streljivu u povijesti kompanije Rheinmetall. Ona je ujedno zabilježila i povećanje prihoda od tenkova, oklopnih vozila i streljiva za 47 posto. KNDS, francusko-njemački konzorcij proizvođača tenkova (Krauss-Maffei Wegmann i Nexter), zauzima 42. mjesto. I to zajedničko poduzeće zabilježilo je rast. Prihod je porastao za 14 posto, a broj narudžbi još i znatno više – čak 40 posto. I toj kompaniji su rat u Ukrajini i prijetnja iz Rusije osigurali pune knjige narudžbi.

Na temelju zajedničkog istraživanja s izraelskim listom Haaretz, Balkanska istraživačka mreža (BIRN) objavila je u utorak 05. kolovoza da je Srbija u prvoj polovici ove godine u Izrael izvezla streljivo ukupne vrijednosti oko 55,5 milijuna eura, što je više nego tijekom cijele 2024. kada je izvoz dosegnuo do tada rekordnih 47,9 milijuna. Ovu informaciju prenijeli su i brojni regionalni mediji u jeku općeg „trenda“ prekida vojno-sigurnosne suradnje s Izraelom više zemalja zbog teške humanitarne  situacije u Gazi. O prekidu vojne i sigurnosne suradnje Hrvatske i Izraela nedavno je pisao i portal Obris.org. Podsjetimo – predsjednik RH i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović u svibnju je naložio prekid svih oblika vojne suradnje između hrvatske i izraelske vojske, potvrdio je 2. kolovoza glasnogovornik Ureda predsjednika Nikola Jelić. S tom odlukom upoznati su i članovi Vijeća za obranu na sjednici održanoj 23. svibnja. Prvog kolovoza ove godine i Vlada Republike Slovenije zabranila je izvoz, uvoz i tranzit oružja u Izrael, objavio je premijer Robert Golob te dodao da je Slovenija prva europska zemlja koja se odlučila na takav potez. Početkom srpnja Jerusalem Post u svom uvodniku izražava ogorčenje time što većina zapadnih zemalja – uključujući Italiju i Njemačku – odbija Izraelu prodati streljivo i drugu kritičnu opremu. Međutim, dodaje Jerusalem Post, “na kraju su samo tri neočekivana partnera popunila tu prazninu: Mađarska, Srbija i Češka.”

“Nigdje politički jaz nije bio jasniji nego u Beogradu. Srpski državni izvoznik, Yugoimport SDPR, dramatično je povećao isporuke nakon listopada 2023. Balkanski mediji pratili su niz teretnih letova koji su povezivali srbijanske zračne luke i izraelske baze: samo u srpnju 2024. otprilike 7,3 milijuna eura oružja i streljiva otišlo je u Izrael. Do kraja godine ta se brojka popela na oko 23,1 milijun eura, a srbijanski dužnosnici na kraju su zbrojili 42,3 milijuna eura izvoza u 2024., u odnosu na samo 1,4 milijuna eura prethodne godine,”

napominje Jerusalem Post. Većinu pošiljki iz Srbije činile su topničke granate kalibra 155 mm, a  Aleksandar Vučić rekao je lokalnim medijima da je Beograd “ubrzao isporuke” kako bi pomogao Izraelu da nadoknadi sve manje zalihe, zbog čega ga učestalo  kritiziraju njegove zapadne kolege. Odnosi Srbije i Izraela, o kojima je prije nekoliko godina pisao portal Obris.org, bili su korektni, često simbolični, a nikad  pretjerano prijateljski.

Kako u svom istraživačkom tekstu navode BIRN i Haaretz, među kupcima streljiva iz Srbije je renomirana izraelska tvrtka Elbit koju je izvjestiteljica UN-a o stanju ljudskih prava na okupiranom palestinskom teritoriju Francesca Albanese u svom izvješću označila kao profitera genocida koji traje u Gazi. Također se navodi da se srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić 6. lipnja u intervjuu za Jerusalem Post “iznenađujuće pohvalio da je Srbija jedina zemlja u Europi koja prodaje streljivo Izraelu“. Par tjedana kasnije, točnije 23. lipnja, na pitanje novinara je li Srbija izabrala stranu u izraelsko-iranskom sukobu time što izvozi streljivo u Izrael, Vučić je tada rekao da je država obustavila izvor oružja i streljiva: “Sada ne izvozimo ništa. Sada smo zaustavili sve i moraju biti posebne odluke, ukoliko će nešto ići“, kazao je tom prilikom Vučić. No samo nekoliko sati nakon što je Vučić proglasio moratorij na izvoz, na beogradski aerodrom “Nikola Tesla” sletio je izraelski teretni zrakoplov Boeing 747, a idućeg dana poletio je ka izraelskoj zrakoplovnoj bazi Nevatim, navodi se u istraživanju, pozivajući se na sustav Flightradar24. Na pitanje o letu tog zrakoplova kasnije tog dana, Vučić je uzvratio: “Ne pada mi na pamet da kažem šta je uzletjelo, a šta je sletjelo“.

Ilustracija u Jerusalem Postu, temeljena na Open AI

BIRN navodi da je do tih podataka došao iz uvida u carinske dokumente, dodajući da se datumi izvoza iz prve polovice 2025. poklapaju sa 16 izraelskih letova iz Beograda prema zračnoj bazi Nevatim, koje su novinari identificirali na nekoliko mrežnih stranica koji uživo prate avionske letove. Osim državne tvrtke koja se bavi prodajom naoružanja i vojne opreme Jugoimport SDPR, još pet srpskih privatnih kompanija izvozilo je streljivo ili oružje u Izrael tijekom posljednje dvije godine, objavio je ranije beogradski tjednik Radar, dok BIRN i Haaretz otkrivaju da su dvije od tih pet tvrtki – “Edepro” i “Romax Trade” – ove godine izvozile streljivo dvama poznatim izraelskim sigurnosnim kompanijama koje među svojim klijentima imaju Izraelske obrambene snage (IDF). Jedna od te dvije tvrtke – IMI Systems, u vlasništvu je Elbit Systems, jednog od najvećih izraelskih proizvođača naoružanja.

U izvješću posebne izvjestiteljice UN-a za Zapadnu obalu i Gazu Francesce Albanese, objavljenom 30. lipnja, Elbit Systems je spomenut među kompanijama za koje je aktualni genocid postao unosan posao, navodi BIRN na temelju istraživanja s izraelskim listom Haaretz. Izrael ustrajno negira optužbe za genocid koje sve češće stižu s brojnih međunarodnih adresa. Srbija pak izbjegava objaviti bilo kakve službene podatke o izvozu oružja i streljiva u Izrael, odbijajući zahtjeve za pristup informacijama od javnog značaja koje je BIRN podnio u ožujku 2024. i 30. srpnja 2025. godine, navodeći da su tražene informacije strogo povjerljive. Podatke je na iste zahtjeve odbilo dostaviti srbijansko Ministarstvo unutarnje i vanjske trgovine.

Sjednica Savjeta za nacionalnu sigurnost (Photo: MO RS)

Ono što se može primijetiti jest da je ova informacija još jedna neugodnost za srbijanskog predsjednika nakon potvrde presude suda BiH i kazne predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku te višemjesečnim prosvjedima protiv režima u Srbiji. Nije prošlo ni puno vremena otkad je Vučić stopirao izvoz streljiva u Ukrajinu, potaknut “packama” iz Moskve. Nakon što je formirano povjerenstvo koje je kao trebalo istražiti ruske tvrdnje o srpskoj prodaji streljiva i druge opreme ukrajinskoj vojsci, Ministarstvo obrane RS je 23. lipnja službeno objavilo da takvih poslova više neće biti, odnosno “ubuduće za izvoz naoružanja i vojne opreme proizvedenog u tvornicama odbrambene industrije, pored suglasnosti ostalih nadležnih ministarstava i agencija, bit će obavezna i suglasnost Savjeta za nacionalnu sigurnost u skladu sa člankom 16. stav 4. Zakona o izvozu i uvozu naoružanja i vojne opreme.” No ovo pravilo, čini se, vrijedi za Ukrajinu, ali ne i za Izrael.

Odluka Ministarstva obrane SAD o obustavljanju slanja vojne pomoći Ukrajini donesena 1, srpnja predstavljala je šok ne samo za američke saveznike već i za mnoge članove američkog Kongresa. Među žestokim kritičarima ove odluke našao se i niz visokopozicioniranih članova Republikanske i Demokratske stranke u Kongresu koji podržavaju nastavljanje pružanja američke vojne pomoći Kijevu. Kao obrazloženje odluke navedena je zabrinutost o zabrinjavajuće niskoj rezervi oružnih sustava. Ali iz vojnih krugova procurila je i analiza po kojoj predviđena isporuka zadnjeg paketa vojne pomoći Ukrajini neće ugroziti američke zalihe naoružanja. U zadnjem paketu vojne pomoći našli su se projektili sustava Patriot, vođeni projektili zrak-zrak AIM-7 Sparrow za naoružavanje ukrajinskih lovaca F-16, laki PZO sustav Stinger te projektili GLMRS. Ovaj paket pomoći odobren je za vrijeme Bidenove administracije. Najveći dio naoružanja već je bio transportiran u američka skladišta u Poljskoj i čekao je isporuku ukrajinskoj strani. Uskoro je uslijedio novi preokret. Američki predsjednik Donald Trump, koji (prema američkim medijima) nije bio obaviješten o prekidu pomoći, 7. srpnja je objavio nastavljanje isporuke oružja Ukrajini (isporuke su nastavljene tri dana kasnije). Ovu odluku je pratilo Trumpovo iskazivanje nezadovoljstva prema Putinovom stalnom odbijanju primirja. Napokon, u ponedjeljak Trump šalje otvoreni ultimatum Putinu – postizanje prekida rata u roku od 50 dana ili uvođenje teških sankcija Rusiji.

Što se krije iza ovih događaja? Ključni problem zapravo nije nastavljanje vojne pomoći Ukrajini već pitanje tko u ovom trenutku definira politiku SAD prema Rusiji i Ukrajini, i što se može očekivati u budućnosti.

Mehanizmi pružanja vojne pomoći

Kao službeni razlog obustavljanja američke vojne pomoći bila je navedena zabrinutost da su količine uskladištenih oružnih sustava pale na kritičnu razinu, posebno projektila PZ sustava Patriot. U ovom trenutku Lockheed Martin može proizvesti oko 600 projektila godišnje. Ali da li je to opravdanje za prekid isporuke vojne pomoći Ukrajini? Američka medijska kuća NBC objavila je informaciju kako je unutarnji pregled Pentagona zaključio da isporuka naoružanja Ukrajini ne ugrožava borbenu spremnost OS SAD. To je potvrdio i Jake Sullivan, savjetnik za nacionalnu sigurnost u Bidenovoj administraciji.

Ostaci GMLRS_ u Belgorodskoj oblasti Ruske Federacije

Postoje dva mehanizma isporuke vojne pomoći Ukrajini. Prvi je izravno slanje naoružanja i vojne opreme iz skladišta OS SAD na temelju autorizacije predsjednika SAD (Presidential Drawdown Authority – PDA). Prema američkim izvorima, zadnje pošiljke na temelju mehanizma PDA koje je odobrila Bidenova administracija isporučuju se ovo ljeto. Drugi mehanizam je izravno financiranje kupnje oružanih sustava od proizvođača ili partnerskih zemalja koji proizvedene sustave odmah šalju Ukrajini (Ukraine Security Assistance Initiative – USAI). Za razliku od PDA mehanizma čija se upotreba završava (prema američkom ministru obrane Peteu Hegsethu u toku je bila isporuka PDA narudžbi 71 do 74), isporuke preko USAI mehanizma nastaviti će se sve dok se ne potroše financijska sredstva koje je odobrila Bidenova administracija (preostali iznos je oko 10 milijardi USD). Zadnji paket pomoći koji je zaustavljen je zapravo vrlo skroman, To su vođeni projektili zrak-zrak AIM-7 Sparrow (92 primjerka) za lovce F-16 koje USAF više ne koristi, projektili Patriot PAC-3 (30), granate kal. 155 mm (8.496), PO projektili Hellfire (142), projektili Stinger (25), precizno vođeni projektili GMLRS za sustav HIMARS (252) i bestrzajni PO topovi AT-4 (125). Od nabrojanih oružnih sustava iz skladišta OS SAD dolaze samo vođeni projektili GMLRS, ali s obzirom na broj projektila koji se proizvedu u godini dana (14.000 primjeraka) ova isporuka ne dovodi u pitanje američke rezerve GMLRS.

Elbridge Colby i Pete Hegseth

Tko je zapravo u Trumpovoj administraciji donio odluku o prekidu vojne pomoći? Ministar obrane Pete Hegseth je (prema izvorima iz Kongresa) ponovno zaustavio pomoć Ukrajini. To je već treći slučaj da Hegseth prekida vojnu pomoć Kijevu – prethodna dva bila su u veljači i svibnju, a nakon kratkog zastoja isporuke su obnovljene. Izvori u Kongresu također navode kako iza Hegsethove odluke stoji državni podtajnik za obrambenu politiku Elbridge Colby. Colby već duže vremena zagovara obustavu vojne pomoći Kijevu i preusmjeravanje slanja naoružanja na azijsko-pacifičko područje kao jednu od mjera ograničavanja širenja kineskog utjecaja. Colby slovi za kontroverznu ličnost. Prije nekoliko tjedana Colby je pokrenuo pregled AUKUS sporazuma (zajednička američko-britanska prodaja napadnh nuklearnih podmornica Australiji). Colby je protivnik ovog sporazuma (protivi se prodaji tri napadne nuklearne podmornice klase Virginia Australiji) te se mnogi boje kako će AUKUS sporazum (a s njime i očekivana velika ulaganja u američka brodogradilišta radi proizvodnje podmornica) biti poništen ili osakaćen brojnim ograničenjima. Kako Colby nema ovlasti za zaustavljanje isporuka oružja, to je uradio njegov nadređeni Stephen Feinberg (zamjenik ministra obrane, također kineski jastreb, a uz to ekstremno kontroverzni milijarder povezan s vojno-industrijskim kompleksom te sa čudnim stavovima o ratu u Ukrajini), a Hegseth je potvrdio odluku. Zatim je na sastanku svog kabineta održanom u utorak Trump  bacio bombu tvrdnjom kako nema nikakva saznanja o prekidu pomoći, te da će se slanje oružja Ukrajini nastaviti. Mnogi analitičari to su protumačili kao poznatu Trumpovu strategiju – Trump je točno znao što se događa, ali je podređenima prepustio poduzimanje koraka koji u biti predstavljaju odugovlačenje do donošenja odluke za koju ne želi preuzeti punu odgovornost. U tom kontekstu navodi se Trumpova netrpeljivost prema Zelenskom i želja da se Ukrajinu prisili na primirje pod nepovoljnim uvjetima.

Mark Rutte i “Daddy”, kako je nedavno tepao Trumpu

Ovakvo objašnjenje uklapa se u obrazac Trumpovog ponašanja. Ali ono se baš i ne poklapa s trenutnom situacijom oko Rusije. U zadnja tri mjeseca vidljivo je rastuće Trumpovo nezadovoljstvo ponašanjem Vladimira Putina.. Nakon što je de facto odbio Trumpovu ponudu u travnju Putin neprestano odugovlači prihvaćanje primirja, a istovremeno intenzivira napade na Ukrajinu. Za razliku od njega, Zelenski je izvukao pouku iz katastrofalnog susreta s Trumpom u veljači te uspio poboljšati odnos s američkim predsjednikom koristeći dobro poznatu metodu “sucking up to the boss” (to radi i glavni tajnik NATO-a Rutte, kao i niz europskih lidera) koja očito uspijeva kod Trumpa. Ukrajinska strana je, za razliku od Putina, do sada ispunila Trumpove zahtjeve pri čemu je uspjela izbjeći najgore konsekvence. Trump i dalje želi postići brzi prekid rata s Rusijom, a Putinovo zavlačenje prisiljava Washington na konačno razmatranje jačanja pritiska na Rusiju. Trenutak je idealan – SAD su u zadnja tri mjeseca postigle nekoliko geopolitičkih uspjeha i ojačale svoju poziciju u međunarodnim odnosima. To je uspjeh summmita NATO-a na kome su saveznici preuzeli obavezu velikog povećanja izdataka za obranu, američki napad na iranske nuklearne instalacije koji je spriječio dalju eskalaciju sukoba Izraela i Irana (i pokazao Netanyahuu da Washington i dalje ima zadnju riječ u međusobnom odnosu) te uspješno posredovanje američke strane u prekidu rata Izraela i Irana. Time je stvoren geopolitički zamah koji američkoj strani omogućava jačanje pritiska na Rusiju kako bi Kremlj konačno počeo stvarne pregovore o primirju i završetku rata.

Povećanje obrambenih izdataka članica NATO-a (na 3,5 % BDP za izravne obrambene troškove te još 1,5 % BDP za ulaganja u infrastrukturu) ima mnogo veći značaj od ispunjavanja Trumpovog zahtjeva. Europa je konačno shvatila da se mora pobrinuti za vlastitu obranu, čak i ako dođe do normalizacije odnosa s Washingtonom. Bez obzira na sve izazove i probleme u postizanju ovog cilja pred EU, Moskva je svjesna dugoročne opasnosti koja joj prijeti. Dovoljno je pogledati analize i komentare u ruskim medijima. Na Bliskom istoku SAD su pokazale da su čak i pod kaotičnim Trumpovim vodstvom jedini vanjski subjekt koji i dalje može utjecati na sigurnosnu situaciju u ovoj regiji. Kina je u iranskoj krizi pokazala da nema ni sposobnosti – a ni želju – da preuzme ulogu SAD, a ruski utjecaj na Bliskom istoku sve više se urušava (gubitak Sirije; neuspjeli pokušaji otvaranja vojne baze u Libiji i Sudanu; rastući jaz u odnosima s Iranom; gubitak utjecaja na Kavkazu). Tu je napokon i prijetnja uvođenja američkih sekundarnih sankcija Rusiji koju u Kongresu zagovara znatan broj republikanaca.

Ako se uzmu zajedno, ovi koraci otvaraju Trumpu mogućnost prisiljavanja Rusije za pokretanjem stvarnih pregovora. I upravo sada dolazi odluka Pentagona o obustavljanju isporuke oružja Ukrajini. Time je Moskvi poslana potpuno pogrešna poruka – američka strana je nesposobna za bilo kakvu stvarnu akciju oko Ukrajine i to treba iskoristiti. Veća vjerojatnost je da ova epizoda pokazuje rastući nered i nekoordiniranost u okviru američkog sustava nacionalne sigurnosti (kao uostalom i cjelokupne javne uprave SAD). Na to ukazuju tri činioca:

1. Pitanje definiranja jasnih ciljeva i prioriteta vanjskog djelovanja SAD i njihove konzistentne realizacije.

U prvih šest mjeseci Donald Trump je pokazao nekonzistentnost u definiranju i provođenju ciljeva vanjskopolitičkog djelovanja SAD. To nije potpuni nered (sada se vide naznake nečega što bi se moglo nazvati Trumpovom doktrinom koja naglašava primat SAD, transakcionalizam čak i prema američkim saveznicima, uvjerenje da se umjesto sustavnog djelovanja rezultati mogu brzo postići dogovorima i ograničeno angažiranje na globalnoj sceni), ali upravo je slučaj Ukrajine pokazao sve nedostatke ovakvog pristupa. Siguran da može brzo završiti rat u Ukrajini Trump je pokazao spremnost na davanje velikih ustupaka Rusiji (uvjeren da ima uspostavljen osobni odnos s Putinom) i prisiljavanje Ukrajine na iste. Čak i kada je Putin odbio velikodušnu ponudu Washingtona, Trump je umjesto odlučne akcije nastavio s apelima upućenim Putinu. Tek kada je (pritisak dijela republikanaca u Kongresu) upozoren da bi poraz Ukrajine bio ekvivalentan Bidenovom kaotičnom povlačenju iz Afganistana 2021. godine, Trump je počeo mijenjati odnos prema ratu Ukrajini.

2. Imenovanje politički podobnih ali stručno nesposobnih kadrova.

Primjer ministra obrane Hegsetha ilustrira ovu tvrdnju. Prema brojnim mišljenjima Hegseth je u nekoliko mjeseci pokazao kako nema ni znanja, a ni iskustva za obnašanje funkcije ministra obrane. Niz slučajeva (davanje osjetljivih podataka o američkom napadu na Jemen preko chat aplikacije Signal na koju je slučajno pozvan i novinar Atlantica; otpuštanje niza savjetnika nužnih za donošenje ključnih odluka; samopromocija i personalizacija funkcije kroz javno dijeljenje video snimaka njegovih susreta s vojnim liderima azijskih saveznika kao i susreta s vojnicima (uz odgovarajuću zvučnu podlogu) što dosadašnji ministri obrane nisu radili; napadi na novinare; načini provođenja Trumpove odluke o gašenju DEI inicijativa) sve više postavljaju pitanje da li je potrebno smijeniti Hesgetha. Jedno je provoditi politike povezane s kulturološkim ratovima, a drugo djelovati u stvarnoj krizi za što Hegseth očito nije spreman. To se uostalom vidi i iz njegova vođenja dvije organizacije američkih vojnih veterana – VFF (2008.-2011.) i CVA (2011.-2016.). U oba slučaja Hesgeth je najuren zbog kombinacije činilaca – lošeg upravljanja koje je dovelo do velikih financijskih problema, osobnog ponašanja (stalni problemi s alkoholizmom na poslu) i optužbi o seksualnom maltretiranju.

3. Loša koordinacija sustava nacionalne sigurnosti.

Pete Hegseth – potpuno nekompetentan ministar obrane SAD

Trumpovo stalno mijenjanje ciljeva i načina djelovanja, smanjivanje osoblja u ključnim institucijama i toleriranje osobnih ciljeva vodećih ljudi u njima dovelo je do pada usklađenog djelovanja između Bijele kuće, Pentagona i Ministarstva vanjskih poslova. U navedenim okolnostima Colby i Hegseth donijeli su odluku o prekidu vojne pomoći Ukrajini bez izričitog Trumpovog odobrenja, pretpostavljajući da je to ono što predsjednik želi. U prethodna dva slučaja bili su u pravu, ali ne i u zadnjem.

Što u navedenom kontekstu znači nova Trumpova odluka o obnovi slanja vojne pomoći i uspostavi novog mehanizma pružanja vojne pomoći Ukrajini? Da li je to zaista velika promjena u politici Trumpove administracije prema Rusiji ili je to još jedan primjer djelovanja TACO Trumpa (“Trump Always Chickens Out“)? Prije pružanja objašnjenja ovog koraka potrebno je osvrnuti se na djelovanje Moskve tokom proteklih sedam mjeseci.

Putinova strategija

U navedenom razdoblju ruski zahtjevi za završetkom rata nisu se promijenili i zapravo znače kapitulaciju Ukrajine. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov ih s vremena na vrijeme ponavlja. Zadnja prilika bio je intervju dan mađarskom režimskom glasilu Magyar Nemzet 7. srpnja. Da se podsjetimo, zahtjevi koji bi trebali eliminirati uzrok sukoba su sljedeći:

1. Demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine.
2. Davanje jamstava da Ukrajina nikada neće postati članica NATO-a.
3. NATO se mora vratiti na situaciju prije 1997. godine.
4. Okupirani ukrajinski teritorij mora biti priznat kao dio Rusije, što uključuje i dijelove Donbasa koji su još pod ukrajinskom kontrolom.
5. Ukidanje svih sankcija Rusiji, povratak zamrznutih ruskih sredstava i prekid svih pravnih postupaka koji se vode protiv Moskve.

Putin je šest mjeseci zavlačio Trumpa idejom o mogućem diplomatskom završetku sukoba, čime je dobio dovoljno vremena za nastavljanjem vojnih djelovanja. Dva su razloga za rusko odugovlačenje. Prvi je prikazivanje rata ne kao agresije na Ukrajinu već kao egzistencijalnog sukoba Rusije i Zapada u kome Moskva brani tradicionalne ruske vrijednosti od zapadnog ekspanzionizma koji prijeti opstanku Rusije. Bilo kakvo primirje, makar i kratkotrajno, dovodi u pitanje ovaj narativ, osim ako primirje ne bi vodilo do kapitulacije Ukrajine. Iz njega proizlazi drugi razlog koji je ključan. U ruskoj percepciji SAD i dalje ostaju glavni globalni protivnik Moskve.

Trumpove destruktivne politike uništavaju američki utjecaj na globalnoj razini, a za Moskvu je to prilika koju treba iskoristiti. Ako Washington napusti Europu i ako Rusija uspije pokoriti Ukrajinu, otvorit će se vrata obnovi ruskog utjecaja u Europi. Pokoravanjem Ukrajine Rusija dobiva bazu za dugoročno djelovanje prema EU (prve na udaru biti će zemlje jugoistočne Europe). Kroz kontrolu ukrajinskih prirodnih resursa, energetskog i industrijskog potencijala (a posebno obrambene industrije) Moskva se nada da će biti u poziciji poduzimanja ekonomskog pritiska na europske vlade kako bi one donosile odluke koje bi bile u korist Rusije. Kroz kontrolu opskrbnih lanaca kritičnih minerala, energije i hrane Moskva želi ne samo ojačati ruski utjecaj u Europi (a posebno u srednjoj i istočnoj Europi koja se mora vratiti pod kontrolu Moskve), već i dovesti u pitanje ne samo američki utjecaj već i daljnju prisutnost Washingtona u Europi. U takvim okolnostima oslabljena i podijeljena EU bez NATO-a (koji bi se raspao ili postao papirnati tigar) ne bi imala drugog izbora nego priznati primat Rusije na kontinentu. O utemeljenosti ovog razmišljanja može se raspravljati (na primjer, tko će platiti ekonomsku obnovu uništene Ukrajine), ali ovo je za sada prevladavajuće mišljenje u Kremlju.

Ruska cyber-skupina Fancy Bear povezana je sa zloglasnim GRU-om

Za ostvarivanje navedenih ciljeva, osim pobjede u Ukrajini, Moskva treba stalno raditi na slabljenju EU. Ova kampanja već se odvija korištenjem metoda hibridnog ratovanja – kibernetičkim napadima, političkim ratovanjem, dezinformacijama, manipulacijama izbora i izvođenjem sabotaža kritične infrastrukture i ciljeva povezanih s pružanjem vojne pomoći Ukrajini. Ako kao posljedica ovih akcija SAD napuste Europu ne samo da će globalni utjecaj Washingtona dobiti dodatne udarce, već će američka vojska izgubiti operativnu osnovicu za djelovanje na području Euroazije i Afrike.

Putin je uvjeren da su unutarnje podjele toliko oslabile Zapad i onesposobile ga za uspješno djelovanje protiv Rusije. Zato i dalje smatra da će usprkos ogromnim ljudskim i materijalnim gubitcima brzo pobijediti iscrpljenu Ukrajinu. O realnosti postavki ruske strategije može se raspravljati (visoka ekonomska cijena rata iscrpljivanjem sve više dovodi u pitanje sposobnosti Moskve, posebno ekonomske, za vođenjem dugotrajnog sukoba). Ipak, kombinacija ulagivanja Trumpu i lažne spremnosti za pregovorima osigurala je Putinu šest mjeseci neometanog vođenja rata. Svaki put kada je izgledalo da bi Trump mogao poduzeti odlučne korake protiv Rusije, Putin je kroz kombinaciju laskanja i demonstracije spremnosti za pregovore (slanje izaslanstava) ponovno spriječio odlučniju američku akciju. I u zadnjem slučaju, nakon Trumpove najave akcije protiv Rusije, Putin se nada da je to i dalje prazna priča i da će Trump ponovno pristati na vođenje ispraznih pregovora i produžavanje ruske strategije odugovlačenja za još nekoliko tjedana (što bi Moskvi omogućilo intenziviranje ljetne ofenzive koja već traje).

Da li će se to dogoditi ili smo ipak na prijelomnoj točki u ratu nakon koje bi mogla uslijediti odlučnija akcija Zapada?

Moguća promjena američke strategije

Kao odgovor na rusku strategiju odugovlačenja Trump  je nakon odluke o nastavljanju vojne pomoći Ukrajini najavio tri skupine mjera protiv Rusije:

1. Zajedno s glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom Trump je 14. srpnja objavio novi mehanizam slanja vojne pomoći Ukrajini. Europski saveznici će od američkih proizvođača izravno kupovati vojnu opremu i naoružanje, pri čemu će imati prioritet u isporuci. Drugi način slanja oružja bit će iz zaliha europskih članica NATO-a, nakon čega će donatori imati prioritet u kupnji oružja i opreme. Treći način bit će slanje američkog oružja i opreme iz zaliha OS SAD, nakon čega će europski saveznici financirati nabavu isporučenih sustava (ovo će se odnositi primarno na isporuku sustava Patriot, te raznih vrsta streljiva).
2. Najavljeno je uvođenje sankcija, sekundarnih carina (100 %) Rusiji, ali i za zemlje koje kupuju resurse (nafta, plin, minerali) iz Rusije.
3. Ukoliko u roku od 50 dana ne bude postignut mirovni sporazum, navedene ekonomske sankcije će se primijeniti.

Ukrcavanje Tomahawk Land Attack Missile (TLAM) na HMS Anson

Kako ocijeniti ove predložene mjere? Davanje roka od 50 dana pokazuje kako  Trump, usprkos snažnoj retorici, i dalje misli da može postići dogovor s Putinom. Time je ruskoj strani poslana poruka da se Washington i dalje nada nekoj vrsti sporazuma s Putinom. Ta činjenica nije promakla Moskvi. Pogledaju li se reakcije u Rusiji, vidljivo je olakšanje jer se nisu ostvarile najave uvođenja oštrih sankcija (na primjer, najave uvođenja sekundarnih sankcija do 500 % ili mogućnost isporuke krstarećih projektila Tomahawk TLAM i JASSM Ukrajini). U ruskim političkim krugovima učvršćeno je uvjerenje da Trump nema odlučnost i volju da provede oštre mjere prema Moskvi (odnosno da Trump ostaje TACO). Putin će najvjerojatnije zanemariti ovaj zahtjev i nastaviti s ljetnom ofenzivom u nadi da će Ukrajina uslijed kombinacije ruskih terorističkih napada na gradove i ruskog napredovanja u Donbasu popustiti i do kraja godine prihvatiti ruske uvjete. U Moskvi su sve više svjesni činjenice da je u idućoj godini pod znakom pitanja sposobnost ruske ekonomije za daljnjom potporom vođenja rata.

Za koji pristup na bojištu će se odlučiti ruska vojska?

Pri tome su moguća dva smjera ruskog djelovanja. Prvi je nastavljanje “grickanja” teritorija Ukrajine i iscrpljivanja ukrajinske vojske. Problem kod ovog pristupa su veliki ljudski gubitci koje je sve teže nadoknaditi – Rusija je upravo udvostručila iznos bonusa i plaća za dobrovoljno javljanje u vojsku, te u svibnju i lipnju uspjela unovačiti nešto manje od 30.000 vojnika mjesečno; što je ipak pad u odnosu na ožujak i travanj kada je mjesečno novačeno oko 40.000 vojnika; u prvih šest mjeseci za financiranje dobrovoljnog novačenja potrošeno je oko 4 milijarde USD. Drugi je mogućnost da ruska strana pokuša izvesti veći prodor na jednom operativnom pravcu radi udara u dubinu ukrajinskog teritorija i brzog uništenja velikog broja ukrajinskih postrojbi. Takva mogućnost postoji jer je Rusija od početka godine povukla iz prvih borbenih linija elitne postrojbe kao i oklopno-mehanizirane snage. Postoje dva tumačenja ovog koraka. Prvo je stvaranje strateške pričuve zbog činjenice da su zapadna područja Rusije praktično ispražnjena od vojnih postrojbi. Druga mogućnost je navedena opcija pokušaja velikog udara na jednom operativnom pravcu. To ne bi bilo na sjeveru kod Sumija, već na jugu s ciljem zauzimanja što je moguće većeg dijela Donbasa. Ciljevi bi bili Pokrovsk i Konstantinovka, koji su u poluokruženju. I bez njihova zauzimanja bilo bi moguće pokretanje oklopno-mehaniziranog prodora s novoosvojenih položaja oko oba grada prema Družhivki te (u slučaju uspješnog odsijecanja i uništenja ukrajinskih snaga) prema Kramatorsku. To ne bi bio duboki prodor (trebalo bi se napredovati oko 20 km), a trenutak je idealan. Prekid isporuke streljiva iz SAD doveo je na ukrajinskoj strani do velike nestašice GMLRS streljiva za sustave HIMARS i kazetnih granata kal. 155 mm DPICM. Uz to, Kina je upravo ograničila izvoz niza komponenti koje ukrajinske tvrtke koriste u proizvodnji raznih vrsta besposadnih letjelica. Time je dovedena u pitanje sposobnost ukrajinske strane za sprječavanjem koncentracije ruskih snaga u dubini teritorija 30-40 km od linije bojišta (udari po ruskoj logistici i skupinama postrojbi). S druge strane, otvoreno je pitanje da li je ruska strana i u ovim povoljnim uvjetima sposobna organizirati logistiku i koordinaciju djelovanja postrojbi za izvođenje takvog prodora. Mogućnost ipak postoji, posebno ako se odabere manje ambiciozna varijanta ofenzive (napredovanje na liniji Pokrovsk-Konstantinovka umjesto prema Družhivki). Treća mogućnost bila bi pokušaj prodora u dubinu Dnipropetrovska. U svim ovim slučajevima primarni cilj nije osvajanje teritorija već neutralizacija vojnih sposobnosti Ukrajine.

Bez obzira koju će opciju odabrati ruska vojska, Putin je uvjeren kako je dobio signal od Trumpa da može nastaviti trenutnu ofenzivu protiv Ukrajine. S druge strane, na ruskoj strani vidljivo je razočarenje činjenicom da Trump nije zaustavio isporuku oružja Ukrajini. Kremlj se nadao da će ruska strategija svaljivanja krivnje za nastavljanje rata na Ukrajinu dovesti do prekida američke vojne pomoći. To se nije dogodilo. Time je ostala otvorena mogućnost nastavljanja ukrajinskog otpora (zbog ekonomskih problema Moskva želi što prije završiti rat), a dalje se odlaže mogućnost normalizacije političkih i ekonomskih odnosa sa SAD po završetku sukoba.

Kako ocijeniti drugu skupinu mjera – mogući novi paket sankcija. Ni ovdje nema puno razloga za optimizam. Iako SAD pripremaju novi paket sankcija, pitanje je koliki će stvarni utjecaj imati predložene sankcije. I prije izbijanja rata trgovinska razmjena SAD i Rusije bila je mala, a 2024. godine iznosila je samo 3,5 milijardi USD (manje od 0,5 % ukupne ruske trgovine). U ovoj godini (do srpnja) taj iznos je 2 milijarde USD. Čak i uvođenje 100% carina ne bi dovelo do promjene ruskog ponašanja jer su iznosi premali. Što se tiče sekundarnih sankcija (kažnjavanje zemalja koje trguju s Rusijom), glavne mete trebale bi biti Indija i Kina (ove dvije zemlje kupuju 70 % izvezene ruske nafte), te eventualno i Turska. Što će se dogoditi ako nastane situacija u kojoj bi Trump trebao birati između uvođenja sankcija ovim zemljama ili sklapanja trgovinskih sporazuma?

Upitno je da li SAD mogu ispuniti ključne zahtjeve za uspjeh režima sankcija. Prvi je postojanje efikasnog provedbenog mehanizma. Smanjivanje sastava Ministarstva vanjskih poslova (odlazak eksperata te smanjivanje diplomatskih predstavništava) i ukidanje agencije USAID i njezinih programa dovode u pitanje sposobnost Washingtona za provođenjem ekonomskih sankcija. Drugi zahtjev je koordiniranje djelovanja sa saveznicima. Takva koordinacija postojala je za vrijeme Bidenove administracije i europskih saveznika. Odbijanje Washingtona da nakon Unijinog donošenja 18. paketa sankcija protiv Rusije i sam poduzme korak smanjivanja maksimalne cijene za rusku naftu dovodi u pitanje ozbiljnost Trumpovih prijetnji Moskvi. Trumpu je važnije da pitanje uvođenja sankcija Rusiji iskoristi za jačanje izvršne vlasti u SAD a na račun zakonodavne. Zahtjev Bijele kuće upućen Republikancima u Senatu je donošenje zakonodavnog okvira kojim će Trump dovesti u pitanje sposobnost Kongresa za nadzorom američke vanjske politike. To znači da bi Trump imao potpunu kontrolu nad režimom sankcija (ne bi više trebao odobrenje Kongresa za ukidanjem uvedenih sankcija, kao ni nadzor Kongresa u provođenju ovih mjera). Bijela kuća  bi zatim doneseno rješenje primijenila na sva područja na kojima Ustav daje Kongresu ovlasti nadzora u provođenju vanjske politike SAD (sklapanje trgovinskih sporazuma, pitanje migracije, ovlasti predsjednika SAD za vođenje rata). Na kraju bi sve vjerojatno završilo na Vrhovnom sudu SAD jer Demokrati ne bi podržali ovo širenje ovlasti predsjednika.

Tako napokon dolazimo do novog mehanizma slanja vojne pomoći Ukrajini. To je zapravo jedini dio predloženih mjera koji može dati konkretne rezultate. Dođe li do uspostave ovog mehanizma, to će biti velika promjena strategije Washingtona prema Rusiji. To žele Kijev i EU. U jednoj od analiza danih u travnju po pitanju mogućnosti sklapanja mirovnog sporazuma naveo sam da, u situaciji kada Washington postaje nepouzdan saveznik, Kijev i Europa u odnosu sa SAD žele ostvariti sljedeće ciljeve:

1. Zadržavanje američkih sankcija.
2. Prodaju američkog naoružanja i opreme Ukrajini (umjesto doniranja, što je radila Bidenova administracija).
3. Očuvanje (barem na minimalnoj razini) obavještajne suradnje (obavještajni podaci o Rusiji).
4. Spriječiti opstrukciju Washingtona usmjerenih na europske inicijative za zaustavljanje rata u Ukrajini.

Novi mehanizam otvara mogućnost ostvarivanja ovih ciljeva. Povećavanje izdataka za obranu i europska kupnja američkog oružja za Ukrajinu mogu velikim dijelom kompenzirati veliko smanjenje američke podrške Kijevu. Da bi ovaj korak bio uspješan, Trump bi trebao izbjegavati pretjerane zabrane prodaje određenih vrsta oružanih sustava (što će biti problem dok se nada da bi ipak mogao postići dogovor s Putinom; zbog toga će vjerojatno ostati ograničenja na isporuku određenih vrsta dalekometnih sustava za napad na kopnene ciljeve). Washington bi također trebao nastaviti sa slanjem obavještajnih podataka Kijevu. Rezultati nedavnog NATO summita pokazuju kako je američka strana spremna uraditi navedeno.

Postavlja se i pitanje kako osigurati sredstva za kupnju američkog oružja. Jedino moguće rješenje je konfiskacija zamrznutih ruskih financijskih sredstava u europskim bankama (oko 300 milijardi USD). Ako Washington napravi pritisak na europske saveznike (u Europi su podijeljena mišljenja o legalnoj osnovi zapljene ruskih sredstava) osigurala bi se dugogodišnja europska potpora slanju vojne pomoći Ukrajini. Rusija je zabrinuta zbog ove mogućnosti, ali za sada u Moskvi prevladava mišljenje kako na duže vremensko razdoblje europske zemlje neće imati dovoljno sredstava, a ni političke volje za financiranje vojne pomoći Ukrajini. Uz to navodi se kako će SAD i dalje sprječavati isporuku određenih vrsta oružja.

Stvarna promjena ili ponovno TACO Trump

Nakon šest mjeseci Trump je sve manje uvjeren u uspjeh mirovnih pregovora s Rusijom. Iako je Trump spreman povećati pomoć Ukrajini, to nije rezultat nekog novog uvida u promjenu strateške situacije oko Rusije. Prije nekoliko dana revija The Atlantic objavila je, na temelju razgovora s anonimnim Trumpovim dužnosnicima, analizu odluke o pružanju pomoći Ukrajini. Prema ovim svjedočenjima glavni razlog je Trumpovo uvjerenje da ga je konstantnim odbijanjem američkih ponuda Putin uvrijedio i prikazao kao slabijeg partnera u međusobnom odnosu. Sa svakim Putinovim odbijanjem Trumpova frustracija je rasla, a nakon zadnjeg telefonskog razgovora – prema riječima anonimnih dužnosnika – nastupio je trenutak kada je poniženi Trump uvidio kako Putin nema namjeru prekinuti rat (što američka obavještajna zajednica u svojim procjenama govori već godinu dana). Ovo je najveći problem s Trumpovim načinom donošenja odluka – on se zasniva na emocijama, a ne na racionalnom prosuđivanju. Zato uvijek postoji opasnost da bi Trump brzo mogao promijeniti mišljenje i ponovno popustiti ruskoj strani. Ipak, mogu se navesti određene činjenice koje ukazuju da se ovo (barem za sada) ne mora dogoditi.

Marjorie Taylor Green burno je reagirala na ponovnu uspostavu američkog naoružavanja Ukrajine

Kao prvo, Trumpov uspjeh na Bliskom istoku pokazao je da SAD mogu aktivnije djelovati na globalnoj sceni bez dugotrajnog involviranja u nekom sukobu. Time su odbačeni glavni argumenti MAGA izolacionista koji percipiraju samo Kinu kao prijetnju SAD (Pete Hegseth, Tulsi Gabbard, J.D. Vance, Tucker Carlson, Marjorie Taylor Greene, Steve Bannon, Rand Paul). Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da i većina republikanskih birača podržava ovakav način djelovanja, uz uvjet da on ne vodi do izravnog američkog vojnog sukobljavanja s Rusijom ili Kinom. Kao drugo, dosadašnji Trumpov način vođenja pregovora – davanje velikih ustupaka Rusiji – pokazao se neuspješnim. Američko djelovanje prema Iranu pokazalo je kako primjena aktivnih mjera (uključujući i vojne) može dati rezultate, te da bi takav pristup trebalo primijeniti i prema Rusiji. To ne bi uključivalo vojne mjere već nastavljanje pružanja vojne pomoći Ukrajini i održavanje ekonomskih sankcija. Time bi se stvorila situacija da Putin na kraju bude prisiljen na pregovore i sklapanje mira, što bi Trumpu dalo drugu vanjskopolitičku pobjedu. Kao treće, uspostavom novog mehanizma pružanja vojne pomoći Trump prestaje s Bidenovom strategijom donacije oružja i vojne opreme Ukrajini. To će sada plaćati europski saveznici, a Washington će zarađivati. Time se smiruje republikanska izborna baza, pri čemu Trump može tvrditi da je i dalje majstor za sklapanje dogovora.

Nove mjere neće trenutno utjecati na odvijanje rata. Ukrajina je u poziciji da mora izdržati ruske napade do početka zime. Ali te mjere bi mogle usporiti trenutnu rusku ofenzivu i pokazati Putinu rastuću političku, ekonomsku i vojnu cijenu vođenja dugotrajnog sukoba. Provedba ovih mjera pokazala bi da SAD – usprkos mijenjanju oblika transatlantskih odnosa – i dalje podupiru Ukrajinu te NATO saveznike u borbi protiv Rusije. Nadajmo se da će se navedeno ostvariti. Ali Trump je nepredvidljiv i uvijek postoji mogućnost da ponovno promijeni svoje već donesene odluke.

* Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Nedavno izvješće uglednog Stockholmskog instituta za istraživanje mira ( SIPRI ) navodi da globalni izvoz oružja stagnira i gotovo da se nije promijenio u usporedbi s razdobljem od 2010. do 2019. godine. Ukrajina je – očekivano – najveći svjetski uvoznik oružja, dominacija Sjedinjenih Američkih Država u globalnom izvozu oružja raste, dok ruski izvoz nastavlja padati navodi u ponedjeljak švedski SIPRI. Tako je Ukrajina u razdoblju od 2020. do 2024. godine najveći naručitelj teškog naoružanja u svijetu. U usporedbi s godinama između 2015. i 2019., ova zemlja, koja je od 2022. u ratu s Rusijom, povećala je svoj uvoz oružja za gotovo stotinu puta. Ukrajina čini skoro devet posto ukupnog svjetskog izvoza oružja, navodi se u SIPRI-jevom izvješću.

Istodobno, uvoz oružja u ostale europske zemlje porastao je za 155 posto, što se ocjenjuje kao izravna posljedica ruske agresije na Ukrajinu koja je započela u veljači 2022. godine. Osim toga, prema švedskim istraživačima, razlog za ovaj porast je i nesigurnost u vezi s razvojem američke vanjske politike i ponovnim dolaskom na vlast Donalda Trumpa.  Ukupni obujam transfera oružja na globalnoj razini ostao je na otprilike istoj razini kao u razdoblju 2015. – 2019. i 2010. – 2014. (ali je bio 18 posto veći nego u razdoblju 2005. – 2009.), jer je povećanje uvoza u Europi i Americi kompenzirano smanjenjem u drugim regijama. Prvih 10 izvoznika oružja u razdoblju 2020.–2024. bili su isti kao i oni u razdoblju 2015.–2019., ali je Rusija (na koju otpada 7,8 posto svjetskog izvoza oružja) pala na treće mjesto iza Francuske (9,6 posto), dok je Italija (4,8 posto) skočila s desetog na šesto mjesto.

Najmanje 35 država poslalo je oružje Ukrajini nakon ruske invazije punog opsega 2022., a značajne daljnje isporuke su u pripremi. Ukrajina je primila 8,8 posto globalnog uvoza oružja u razdoblju 2020.–2024. Većina glavnog oružja isporučenog Ukrajini dolazi iz SAD-a (45 posto), zatim iz Njemačke (12 posto) i Poljske (11 posto). Ukrajina je bila jedina europska država među 10 najvećih uvoznika u razdoblju 2020.–2024., iako su mnoge druge europske države značajno povećale uvoz oružja u tom razdoblju. “Nove brojke o prometu oružja jasno odražavaju ponovno naoružavanje koje se odvija među državama u Europi kao odgovor na prijetnju iz Rusije“, rekao je Mathew George, programski direktor SIPRI Programa za promet oružja. “Međutim, neki veliki uvoznici oružja, uključujući Saudijsku Arabiju, Indiju i Kinu, zabilježili su velike padove obujma uvoza iz različitih razloga, unatoč visokoj percepciji prijetnje u njihovim regijama.”

SIPRI: SAD će i dalje opskrbljivati Europu

Pieter Wezeman, istraživač u Stockholmskom institutu, kaže: „Nakon što je Rusija postala sve agresivnija, a transatlantski odnosi već su bili pod pritiskom tijekom prvog predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, europske NATO države počele su smanjivati svoju ovisnost o uvozu i jačati vlastitu vojnu industriju.“ Međutim, dodaje Wezeman, suradnja između Europe i SAD-a u opskrbi oružjem ima duboke korijene, pa će američki izvoz u europske NATO partnere i dalje rasti. Trump je već bio predsjednik SAD-a od 2017. do 2021. godine i ponovno je preuzeo dužnost u siječnju ove godine. Sada je, nakon neviđene svađe s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, zaustavio vojnu pomoć Ukrajini. SAD ostaju najveći izvoznik oružja u svijetu: 43 posto ukupne svjetske trgovine oružjem dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država, koje su između 2020. i 2024. godine opskrbljivale 107 država. Mathew George kaže: „SAD se nalazi u jedinstvenoj poziciji kada je riječ o izvozu oružja – njihov udio je više od četiri puta veći od onog druge najjače izvozne zemlje, Francuske.“

S druge strane, Rusija je u razdoblju od 2015. do 2024. godine smanjila izvoz oružja za 63 posto, a 2021. i 2022. godine njen ukupni izvoz bio je najmanji u posljednja dva desetljeća. Nije ni čudo – očito se već pripremala za rat, pa je radije jačala vlastite vojne kapacitete nego prodavala oružje drugima. SIPRI-jev stručnjak Pieter Wezeman naapominje: “Ukrajinski sukob dodatno je ubrzao pad ruskog izvoza oružja jer je sada više oružja bilo potrebno na bojištima. Osim toga, sankcije su Rusiji otežale proizvodnju i prodaju oružja.” Kada je Rusija ipak pojačano izvozila oružje, glavni kupci bili su Kina i Indija.

Zaljevske države i Azija – važan faktor

Četiri od deset najvećih uvoznika oružja između 2020. i 2024. bile su zemlje Perzijskog zaljeva: Katar, Saudijska Arabija, Egipat i Kuvajt. Još četiri dolaze iz Azije i Oceanije: Indija, Pakistan, Japan i Australija. Siemon Wezeman čudi se što se tome ne pridaje više pažnje: „Dok isporuke oružja u Europu i Bliski istok privlače najveću medijsku pažnju, Azija i Oceanija su najveće regije na svijetu po uvozu oružja.“ Unatoč ratu u Pojasu Gaze, koji je započeo u listopadu 2023., uvoz oružja u Izrael između 2015. i 2024. gotovo se nije promijenio. Prema SIPRI-jevom izvještaju, za svoje vojne operacije od početka sukoba Izrael je uglavnom koristio oružje koje mu je već ranije isporučeno, ponajprije iz SAD-a.

Veliki porast uvoza oružja u zapadnu Afriku

Turski Baykar nedavno je potpisao suradnju s talijanskim Leonardom

Prijevoz oružja zapadnoj Africi naglo je porastao u posljednjih 15 godina kako se sigurnosna situacija pogoršala, ocijenio je SIPRI. Uvoz kombiniranog oružja zapadnoafričkih država gotovo se udvostručio (+82 posto) između 2010.–14. i 2020.–2024. Nigerija je imala daleko najveći udio (34 posto) u uvozu oružja u zapadnu Afriku u razdoblju 2020.–2024. “Rast uvoza oružja u zapadnu Afriku bio je zapanjujući. Dok je obujam uvoza i dalje relativno mali, on ima važne geopolitičke implikacije“, rekla je Katarina Đokić, istraživačica SIPRI Programa za transfer oružja, te je dodala: „Čini se da države poput Burkine Faso, Malija i Senegala brzo povećavaju svoj uvoz. Dobavljači oružja koriste izvoz oružja kako bi pojačali svoj utjecaj u ovom dijelu svijeta, uključujući dobavljače u usponu, prvenstveno Tursku, pored etabliranih aktera kao što su Kina, Francuska, Rusija i SAD.”

Ministarstvo obrane Crne Gore raspisalo je natječaj za izbor procjenitelja stare vojne imovine koj je planirana za prodaju – riječ je, između ostalog. o zrakoplovima, helikopterima, kao i oklopnim vozilima, višecijevnim lanserima raketa, itd. Vrijednost natječaja koji je podijeljen u nekoliko dijelova je 50.000 eura sa PDV-om, navode u tom ministarstvu. Tako se Crna Gora želi riješiti starog i zastarjelog oružja, većinom iz arsenala bivše JNA, koje je uskladišteno na više vojnih lokacija u Crnoj Gori.

Ministarstvo traži uslugu procjene vrijednosti deset lakih helikoptera tipa “Soko Aerospatiale SA-341/342 Gazela” s pripadajućim naoružanjem, opremom i kontingentom rezervnih dijelova. Nakon dvije nesreće i par manjih incidenata, helikopteri tog tipa su prije nekoliko godina povučeni iz operativne upotrebe. Te se letjelice sada nalaze uskladištene u hangarima na vojnom aerodromu u Golubovcima. Prema crnogorskom Dugoročnom planu razvoja obrane za razdoblje od 2019. do 2028. bilo je planirano da u operativnoj upotrebi VCG, nakon remonta i modernizacije, ostanu samo četiri helikoptera tipa SA-342 u njegovoj naoružanoj protuoklopnoj varijanti “Hn-45M Gama”, ali se i od toga odustalo. Naoružane s po četiri protuoklopne vođene rakete 9M14M Maljutka i dvije samonavođene rakete zrak-zrak 9M32M Strijela-2M, “Game” su bile jedine letjelice u Crnoj Gori sposobne za zadatke pružanja vatrene podrške pješačkim postrojbama te vođenja protuoklopne borbe iz zraka na daljinama do tri kilometra. Zbog svojih odličnih manevarskih osobina i hitrosti, “Gazela” je bio omiljen helikopter među vojnim pilotima na prostoru bivše Jugoslavije. Proizvodili su se u mostarskoj tvornici  “Soko” po licenci francuske firme “Aerospatiale” za bivšu JNA. Napravljeno je oko 160 komada tog helikoptera.

VCG se namjerava u dogledno vrijeme naoružati i opremiti za izvođenje jednostavnijih zadataka borbene podrške pješaštvu sa dva od tri postojeća srednja višenamjenska helikoptera tipa “Bell-412 EP/EPI. Ali oni nisu ni izbliza tako pogodni za protuoklopnu borbu kao što je to bio slučaj sa naoružanijim “Gazelama”.

Crna Gora je također u procesu zamjena istočne opreme zapadnom tehnikom

Za procjenu vrijednosti 10 preostalih “Gazela” i ukupno 783 stavke rezervnih dijelova za te helikoptere, Ministarstvo obrane je predvidjelo iznos od 15.000 eura bez PDV-a, te 3.000 eura bez PDV-a za procjenu 152 stavke rezervnih dijelova za srednje transportne helikoptere tipa “Mil Mi-8” koji su iz operativne upotrebe VCG povučeni i prodani prije 15-ak godina u Kazahstan.

Traži se i procjena vrijednosti dva školsko-borbena zrakoplova tipa “Supergaleb G-4” koji su povučeni iz operativne upotrebe prije desetak godina i kontingenta rezervnih dijelova za njih s ukupno 3.628 stavki za 4.000 eura bez PDV-a.

Ministarstvo je namijenilo 6.000 eura bez PDV-a za procjenu 12 komada samohodnih višecjevnih lansera raketa tipa M63/94 Plamen-S, s kontingentom streljiva za njih (800 fugasnih nevođenih raketnih zrna kalibra 128 mm). Ovi višecijevni lanseri raketa, dometa skoro 13 kilometara su, uz 12 sovjetskih haubica D-30 kalibra 122 mm, trenutno jedino značajnije topničko naoružanje VCG, a bilo je planirano da u operativnoj upotrebi ostanu najmanje do 2028.

Isti iznos od 6.000 eura bez PDV-a namijenjen je i za procjenu vrijednosti 10 lakih oklopih borbenih vozila-točkaša tipa BOV-1 u varijanti naoružanoj protuoklopnim raketama maljutka, dva trenažera za obuku vojnika za ta vozila, kao i šest vozila BOV-1 u varijanti M-86 koju je koristila vojna policija, te po dva tenka-nosača mosta tipa MT-55A i jednog tenka za izvlačenje tipa JVBT-55A.

Iznos od nešto preko 2.600 eura bez PDV-a rezerviran je za plaćanje usluga procjene vrijednosti raznih dijelova mornaričkog naoružanja: palubnih brodskih topova AK-230 kalibra 30 mm, trocjevnih i jednocjevnih protuavionskih topova kalibra 20 mm, te protuavionskih topova “bofors” kalibra 40 mm.

Prihodi od prodaje oružja i vojnih usluga 100 najvećih tvrtki u industriji dosegnuli su 632 milijarde dolara u 2023., što je realno povećanje od 4,2 posto u usporedbi s 2022., prema novim podacima koje je u ponedjeljak, 2. prosinca objavio Stockholmski institut za istraživanje mira (SIPRI).

Iako za 2024. postoje samo najave rasta prihoda, SIPRI je već objavio da je povećanje prihoda od oružja zabilježeno u svim regijama, s posebno oštrim porastom među tvrtkama sa sjedištem u Rusiji i na Bliskom istoku. Sve u svemu, manji proizvođači bili su učinkovitiji u odgovoru na novu potražnju povezanu s ratovima u Gazi i Ukrajini, rastućim napetostima u istočnoj Aziji i programima ponovnog naoružavanja drugdje.

SIPRI je na svojim internetskim stranicama objavio i Top 100 tvrtki proizvođača oružja koje predvodi američki Lockeed Martin, naglašavajući kako te tvrtke povećavaju proizvodnju i jačaju radnu snagu. Tako su u 2023. mnogi proizvođači oružja povećali svoju proizvodnju kao odgovor na rastuću potražnju. Ukupni prihodi od oružja među Top 100 vratili su se nakon pada 2022. Gotovo tri četvrtine kompanija povećalo je svoje prihode od oružja iz godine u godinu. Naime, većina tvrtki koje su povećale svoje prihode nalazi se u donjoj polovici Top 100.

“Došlo je do značajnog porasta prihoda od oružja 2023., a to će se vjerojatno nastaviti i 2024.”, rekao je Lorenzo Scarazzato, istraživač SIPRI programa za vojnu potrošnju i proizvodnju oružja. “Prihodi od oružja 100 najvećih proizvođača oružja još uvijek nisu u potpunosti odražavali razmjere potražnje, a mnoge su tvrtke pokrenule akcije zapošljavanja, sugerirajući da su optimistične glede buduće prodaje.”

Prihodi američkih tvrtki rastu, ali izazovi u proizvodnji ostaju

Tako je 41 tvrtka u Top 100 sa sjedištem u SAD-u zabilježila prihode od oružja od 317 milijardi dolara, polovicu ukupnih prihoda od oružja Top 100 i 2,5 posto više nego 2022. Od 2018., prvih pet tvrtki u Top 100 imaju sjedište u SAD-u. Od 41 američke tvrtke, njih 30 povećalo je svoje prihode od oružja u 2023. Međutim, Lockheed Martin i RTX, dva najveća svjetska proizvođača oružja, bili su među onima koji su zabilježili pad. “Veće tvrtke poput Lockheed Martina i RTX koje proizvode širok raspon proizvoda za oružje često ovise o složenim, višeslojnim lancima opskrbe, što ih je učinilo ranjivima na dugotrajne izazove lanca opskrbe 2023.”, rekao je dr. Nan Tian, ​​direktor SIPRI-jevih programa vojnih izdataka i proizvodnje oružja. “To je posebno bio slučaj u sektorima aeronautike i projektila.”

Europska industrija oružja zaostaje za ostatkom svijeta

Prihodi od kombiniranog naoružanja 27 vodećih 100 tvrtki sa sjedištem u Europi (bez Rusije) iznosili su ukupno 133 milijarde dolara u 2023. To je samo 0,2 posto više nego u 2022., što je najmanje povećanje u bilo kojoj regiji svijeta. Međutim, iza niskog rasta slika je nijansiranija. Europske tvrtke za proizvodnju oružja koje proizvode složene oružane sustave uglavnom su radile na starijim ugovorima tijekom 2023. i stoga njihovi godišnji prihodi ne odražavaju priljev narudžbi. “Složeni oružani sustavi imaju duža vremena pripreme“, rekao je Lorenzo Scarazzato. ‘Tvrtke koje ih proizvode stoga su same po sebi sporije u reagiranju na promjene u potražnji. To objašnjava zašto su njihovi prihodi od oružja bili relativno niski 2023., unatoč porastu novih narudžbi.”

U isto vrijeme, brojni drugi europski proizvođači zabilježili su znatan rast prihoda od oružja, potaknut potražnjom povezanom s ratom u Ukrajini, posebno za streljivo, topništvo i protuzračnu obranu te kopnene sustave. Naime, tvrtke u Njemačkoj, Švedskoj, Ukrajini, Poljskoj, Norveškoj i Češkoj mogle su iskoristiti tu potražnju. Na primjer, njemački Rheinmetall povećao je proizvodni kapacitet streljiva od 155 mm, a prihodi su mu porasli isporukama njegovih tenkova Leopard i novim narudžbama, uključujući kroz ratne programe “kružne razmjene” (prema kojima zemlje isporučuju vojnu robu Ukrajini i primaju zamjene od saveznika, što je i Hrvatska najavila učiniti po pitanju tenkova).

Ratna proizvodnja dovodi do naglog porasta prihoda ruskih tvrtki

Dvije ruske tvrtke uvrštene u Top 100 zabilježile su povećanje svojih zajedničkih prihoda za 40 posto na procijenjenih 25,5 milijardi dolara. To je bilo gotovo u potpunosti zbog povećanja prihoda od oružja od 49 posto koje je zabilježio ROSTEC, državna holding kompanija koja kontrolira mnoge proizvođače oružja, uključujući sedam prethodno navedenih u Top 100 za koje se nisu mogli dobiti pojedinačni podaci o prihodu. “Službeni podaci o ruskoj proizvodnji oružja su oskudni i upitni, ali većina analitičara vjeruje da je proizvodnja nove vojne opreme znatno porasla u 2023., dok je ruski postojeći arsenal prošao opsežnu obnovu i modernizaciju“, rekao je dr. Nan Tian. “Konkretno, smatra se da su borbeni zrakoplovi, helikopteri, dronovi, tenkovi, streljivo i projektili proizvedeni u većem broju kako bi Rusija nastavila svoju ofenzivu u Ukrajini.”

Južnokorejske i japanske tvrtke predvode rast prihoda u Aziji i Oceaniji

23 tvrtke u prvih 100 sa sjedištem u Aziji i Oceaniji zabilježile su rast prihoda od oružja od 5,7 posto na godišnjoj razini, na 136 milijardi dolara. Četiri tvrtke sa sjedištem u Južnoj Koreji zabilježile su zajednički 39-postotni porast prihoda od oružja na 11,0 milijardi dolara. Pet kompanija sa sjedištem u Japanu zabilježilo je porast prihoda od kombiniranog naoružanja za 35 posto na 10,0 milijardi dolara. Politika jačanja vojske u Japanu od 2022. potaknula je nalet domaćih narudžbi, pri čemu su neke tvrtke vidjele povećanje vrijednosti novih narudžbi za više od 300 posto. “Oštar rast prihoda od oružja među južnokorejskim i japanskim tvrtkama odražava širu sliku vojnog nagomilavanja koje se odvija u regiji kao odgovor na povećanu percepciju prijetnje“, rekao je Xiao Liang, istraživač u programu SIPRI-ja za vojnu potrošnju i proizvodnju oružja. “Južnokorejske tvrtke također pokušavaju proširiti svoj udio na globalnom tržištu oružja, uključujući potražnju u Europi vezanu uz rat u Ukrajini.”

Proizvođači oružja na Bliskom istoku – rast prihoda povezan sa sukobima u Gazi i Ukrajini

Šest od 100 najvećih tvrtki za proizvodnju oružja imalo je sjedište na Bliskom istoku. Njihov prihod od kombiniranog naoružanja porastao je za 18 posto na 19,6 milijardi dolara. S izbijanjem rata u Gazi, prihodi od oružja triju tvrtki sa sjedištem u Izraelu u Top 100 dosegli su 13,6 milijardi dolara. To je najveća brojka koju su izraelske tvrtke ikada zabilježile u SIPRI Top 100. Tri tvrtke sa sjedištem u Turskoj zabilježile su rast svojih prihoda od oružja za 24 posto na 6 milijardi dolara, zahvaljujući izvozu potaknutom ratom u Ukrajini i nastavljenom turskom vladom tjerati prema samopouzdanju u proizvodnji oružja. “Najveći bliskoistočni proizvođači oružja u Top 100 vidjeli su da su njihovi prihodi od oružja dosegnuli neviđene visine u 2023. i čini se da će se rast nastaviti“, rekao je dr. Diego Lopes da Silva, viši istraživač u programu SIPRI za vojnu potrošnju i proizvodnju oružja. “Konkretno, uz rekordne prihode od oružja u 2023., izraelski proizvođači oružja rezerviraju mnogo više narudžbi dok rat u Gazi bjesni i širi se.”

Krajem prošle godine, dok se Hrvatska bavila kupovinom borbenih aviona Rafale od Francuske, a Grčku se tek ponegdje spominjalo po pitanju njihove objave barem osnovnih ugovora o sličnom takvom obrambenom poslu, u nas je bitno tiše prošla činjenica da je ta država bila i usred jednog drugog vojno-industrijskog sučeljavanja. Naime, u tijeku je bila završna faza borbe Francuske i SAD oko toga tko će Grčkoj prodati 4 fregate za potrebe njihove Ratne mornarice. Američka ponuda od 6,9 milijardi USD za 4 broda kompanije Lockheed Martin sredinom prosinca pokleknula je pred ponudom za 3+1 francuskih fregata. Taj mornarički posao kojeg je nudila francuska Naval Grupa bio je u prosincu prošle godine načelno dogovoren, dok je konkretno potpisivanje ugovora ostavljeno za početak ove godine. Tome činu neposredno predstoji i parlamentarna procedura koju se krenulo poduzimati posljednjih dana. No, kupovina fregata je tek dio šireg obrambenog paketa o kojem je grčki parlament glasao jučer navečer. Nakon što je 13. veljače grčki parlament za potrebe tog svog postupka objavio i osnovne dokumente vezanih obrambenih poslova, može se i poprilično detaljnije pogledati o čemu je to francuska ministrica obrane Florence Parly razgovarala sa svojim grčkim kolegom Nikosom Panagiotopoulosom tijekom njegove posjete Bretanji i brodogradilištima konzorcija Naval Grupe u Lorrientu sredinom siječnja ove godine.

Pred grčkim parlamentarcima našao se na raspravi novi veliki sklop obrambenih zakona o kupovini vrijedan oko 3 milijarde eura (3,4 milijarde USD), pod nazivom „Jačanje obrambenog štita zemlje“, koji obuhvaća 3 strukturna dijela. Kao prvo, tu je kupovina 3 francuske fregate FDI (Frégate de défense et d’intervention), poznatih i pod nazivom klasa Belharra, uz opciju i kasnijeg dokupa još jednog takvog broda. Kao drugo, tu je posao kupovine još 6 potpuno novih borbenih aviona Dassault Rafale, kojima se dopunjava već lani ugovorana kupovina njih 18, i konačno, kao treće, parlament je odlučivao i o kupnji 44 komada teških torpeda SeaHake mod4 za potrebe grčke podmorničke flote. Grčke FDI frigate bi trebale imati 2 konfiguracije: (1) „Standard-1“ kao lakša konfiguracija bez lansera mamaca, sa 2×8 ćelija sustava Sylver A50 za vertikalno lansiranje 16 ASTER projektila i bez obrambenog raketnog sustava RAM (Rollling Airframe Missile) – obuhvaćala bi prva dva kupljena broda. Za razliku od toga, treća kupljena fregata trebala bi biti (2) u konfiguraciji „Standard-2“ s više opreme (lanseri mamaca, 4×8 ćelija Sylver A50 s 32 ASTER projektila i obrambeni raketni sustav RAM). Pri tome, nakon otprilike godine dana po isporuci te treće, bolje opremljene frigate, i ove prve dvije trebale bi biti unaprijeđene na konfiguraciju „Standard-2“ – dok tada Grčkoj na raspolaganju stoji i dodatna opcija za kupovinu ukupno njihovog četvrtog FDI broda, također od početka u „Standard-2“ konfiguraciji.

Cijene mornaričkog posla po kategorijama

U grčkim dokumentima vidljiv je i vremenski raspored izvršenja ovog projekta, gdje se isporuka prve FDI fregate očekuje krajem ožujka 2025., isporuka druge FDI fregate krajem listopada te iste godine, dok je isporuka treće fregate planirana za kraj listopada 2026. godine. Unapređenje prva dva broda na konfiguraciju „Standard-2“ očekuje se do kraja rujna 2027. godine, kada bi Grčka onda odlučivala i o iskorištavanju opcije za kupovinu svog četvrtog takvog broda. Općenito, FDI fregate imaju deplasman od oko 4.500 tona, riječ je o brodovima dužine 122 metra, širine 18 metara, maksimalne brzine oko 27 čvorova (temeljem CODAD propulzije ukupne snage 32.000 kW). Oni bi trebali imati operativnu autonomiju od 45 dana, a uz 125 ljudi posade trebali bi biti u stanju ukrcati i dodatnih do 28 putnika – spominju se tu pripadnici specijalnih snaga, koji bi onda mogli djelovati s 2 manja glisera. Uz to, ovaj brod može nositi i helikopter mase do 10 tona, te bespilotnu letjelicu tešku do 700 kg.

Prema riječima grčkog ministra obrane, u gradnji fregata sudjelovat će i grčka obrambena industrija – što je doduše strastveno u pitanje dovodila tamošnja parlamentarna oporba. „Pedesetak je grčkih tvrtki iz obrambene industriji koje su već postigle dogovor i čekaju potpisivanje relevantnih memoranduma o suradnji s Naval Grupom za sudjelovanje u programu izgradnje fregate“, rekao je u parlamentu ministar Panagiotopoulos, dodavši i da nekoliko grčkih firmi pregovara s MBDA za sudjelovanje u proizvodnji naoružanja za fregate i Rafale. Također, 5 grčkih tvrtki zainteresirano je biti podizvođačima u postupku proizvodnje torpeda pri njemačkoj kompaniji ATLAS ELEKTRONIK, proizvođaču torpeda SeaHake mod 4, koja će upravo nabaviti i Grčka. Zanimljivo je da, kao i u hrvatskom slučaju, i Grci očekuju razvoj suradnje između grčke i francuske obrambene industrije kroz mehanizme Europske unije, prije svega kroz PESCO i Europski obrambeni fond.

Napetosti i opremanje

Premijer Kyriakos Mitsotakis pred grčkim parlamentom, 15. veljače 2022. godine

Nije nikakva tajna da Grčka već godinama ima iznimno napete odnose sa svojom susjedom Turskom, koji osim pitanja granica na moru sve više obuhvaćaju i problem korištenja morskih bogatstava. Posebno su pri tome neslaganja eskalirala 2020. godine povodom turskih istraživanja zaliha nafte i plina u Egejskom moru i istočnom Mediteranu. Grčki ministar obrane Panagiotopoulos napominje kako su grčke Oružane snage posebno u problemima nakon velike financijske krize od 2010.-2018. godine, kada je i mnogo modernizacijskih napora bilo odgađano. Tijekom debate na parlamentarnim odborima, ministar je zastupnicima u ponedjeljak, 14. veljače, napomenuo: „Nema programa naoružavanja koji bi bio ‘blago nužan’, ili ‘donekle nužan’. (…) Svi programi opremanja koje smo podnijeli za parlamentarnu dozvolu na ovaj ili onaj način su apsolutno nužni za Oružane snage – ekstremno nužni, hitno nužni“. Nakon 13-satne rasprave na plenarnoj sjednici, u kasnim večernjim satima utorka, 15. veljače, o svemu tome je grčki parlament donio pozitivnu odluku. Pri tome, moglo se od premijera Kyriakosa Mitsotakisa čuti da je Grčka tu iskoristila „izuzetno povoljne tržišne okolnosti“, te da su poslovi sklopljeni po cijenama koje su bile „ekstremno povoljne“. No kako u proračunu Ministarstva nacionalne obrane nema dovoljno novaca za realizaciju ovih kupovina, posegnut će se u Fond za posebne pričuve Ministarstva financija.

Satnica radova i plaćanja za grčku kupovinu francuskih fregata

Od ukupno 300 mjesta u grčkom parlamentu, ovi prijedlozi obrambenih kupoprodaja prihvaćeni su velikom većinom – dok je za njih glasao kompletan blok od 157 zastupnika vladajuće stranke Nova demokracija, i oporba se temeljito podijelila na pojedinim od njegovih dijelova. Oporbene stranke Pokret za promjene (KINAL) s lijevog centra i radikalno desno Grčko rješenje (Ελληνική Λύση) glasale su s vladajućima za sva tri obrambena posla. Za razliku od njih, radikalno lijevi progresivisti iz Syrize bili su suzdržani oko kupovine fregata i torpeda, a glasali su PROTIV dokupa borbenih aviona Rafale. Tom prilikom napao ih je i grčki premijer tvrdeći da „nema tu odstupanja kod ovakvih odluka. Čak i ‘suzdržan’ tu zapravo znači ‘protiv’“. No grčki komunisti (Stranka KKE) i ljevičari iz stranke MeRA 25 Yanisa Varoufakisa glasali su protiv kupovine fregata i Rafalea, da bi bili suzdržani oko pribavljanja torpeda za podmorničku flotu. Time su se ipak potvrdila brojna očekivanja da će grčka Vlada zapravo vrlo lako progurati ove poslove kroz tamošnji parlament.

U svojoj završnoj riječi po usvajanju ovih zakonskih prijedloga, ministar obrane Nikos Panagiotopoulos osvrnuo se prilično oštro na opoziciju i neke primjedbe koje su se mogle čuti tijekom cjelodnevne rasprave: „Ovo je naslov prijedloga zakona: ‘Jačanje obrambenog štita zemlje’. Ističem dvije riječi: ‘jačanje’ i ‘štit’. Jačanje se tiče Oružanih snaga, ne zato što nisu sposobne, ne zato što nisu borbeno spremne, jer je iz ovoga što je rečeno tijekom ova dva dana možda proizišla sumnja u borbenu spremnost Oružanih snaga. Zaboga! Oružane snage su sposobne, u ovom trenutku su i borbeno spremne. No, pitanje pomoći sada se intenzivira i ostavlja mjerljiv i vidljiv trag na projektu. Jer Oružane snage moraju biti ojačane. Treba ih ojačati kroz opremu, treba ih ojačati novom opremom i treba ih ojačati u smislu nadogradnje i podrške postojećim sustavima. I to je učinjeno“. Osvrnuo se i na prigovore kako se 6 dodatnih Rafalea nabavlja mimo postojećeg obrambenog planiranja, tvrdeći da se i s dodatnim francuskim borbenim avionima drže postojećeg plana ustroja Zračnih snaga, koji predviđa nabavu 40 lovaca 4. i 5. generacije do 2035. godine.

„Čemu takva reakcija na nabavku još 6 Rafalea? Osjećate li da je toliko loše što nabavljamo ovih šest ‘Rafale’, odnosno zadnjih šest dok se ne završi broj 24, da je loše što će doći i biti pridodati raspoloživosti Zračnih snaga tri godine prije završetak programa nadogradnje 85 ‘Vipera’?! Imat ćemo 24 Rafalea u potpunosti na raspolaganju s njihovim oružjem i njihovom naknadnom potporom, jer smo predvidjeli da se svaki put kada dođe naoružanje usvajaju i naknadni ugovori o potpori, tako da ne dolazimo u vrlo neugodnu situaciju da sedam godina nakon isteka ugovora o kupovini moramo glasati za ugovor o podršci, kao kod ‘Mirage 2000-5’. Tako će 2024. doći još šest Rafalea. Šest je već stiglo, a do kraja godine stiže još šest. I kao što volim reći, oni će svojim oružjem i krilima prekriti cijelo Egejsko more i one otoke na kojima Turska svojim revizionističkim i provokativnim stavom postavlja pitanja demilitarizacije. Dopustite mi da ponovim još jednom i iz ovih stopa: ‘Ono ugroženo nije demilitarizirano’. To su četiri riječi s vrlo jasnim značenjem.

Ali u obrambenom kišobranu i iznad naših otoka, za ono što smatramo ugroženim imamo svako zakonsko pravo, navedeno u Povelji Ujedinjenih naroda u članku 5, organizirati se za poduzimanje svih odgovarajućih mjera za njihovu obranu. Element ove obrane je kišobran koji će najsuvremeniji Rafalei razviti sa svojim oružjem, svojim krilima i grčkim pilotima u kokpitu, grčkim oznakama na tim krilima“.

O projektu Belharra, naglasio je ministar obrane Nikos Panagiotopoulos, počelo se s francuskom stranom razgovarati još 2016. godine, da bi pismo namjere bilo potpisano u listopadu 2019. Nakon toga su započeli razgovori o samoj konfiguraciji broda, no tadašnja cijena od 3,3 milijarde za samo dvije fregata bila je previsoka. Prilika za bolje pozicioniranje u pregovorima o kupovini brodova pojavila se s projektom „Rafale“, naglasio je Panagiotopoulos:

„Iskoristili smo priliku, premijer je iskoristio svoj vrlo dobar osobni odnos s francuskim predsjednikom, ali i geopolitičku situaciju… A nije loše iskoristiti prilike kada vam se ukažu. Osigurali smo tri broda približno istih sposobnosti, ali po nižoj cijeni od dva koja su nam ponuđena prošle godine i sve je to, rekao bih, još jedan izraz grčko-francuskog strateškog partnerstva“.

Za kraj, napomenimo i činjenicu da je u toku cijele ove rasprave u grčkom parlamentu javnosti i zastupnicima na uvid stavljen i opsežan dokument koji sadrži ugovore vezane uz ova 3 posla. Na njegovih ukupno 556 stranica može se do u detalja vidjeti elemente mornaričkih kupovina (uz grčki izvornik s količinama, cijenama i drugim detaljima posla, priloženi su i na engleskom jeziku). Za razliku od toga, ugovori vezani uz torpeda – iako priloženi na grčkom i engleskom – sadrže pozive na brojne anekse koji nisu javni. Ugovori za dodatne borbene avione Rafale tu idu još korak dalje – ponovno su šturi, priloženi samo na grčkom jeziku, a vjerojatno opet obuhvaćaju i određene tajne anekse koji su, kao i početkom 2021. godine, završili ustegnuti široj javnosti. Ipak, sve je to ipak miljama daleko od prakse kompletno tajnog provođenja obrambenih kupoprodaja kakvu je posljednje vrijeme krenula prakticirati Vlada Republike Hrvatske – kako za borbene avione Rafale, tako i za oklopna vozila Bradley.

Prije otprilike mjesec dana, afganistansko Ministarstvo obrane objavilo je na društvenim mrežama fotografije sedam potpuno novih helikoptera koji su u Kabul stigli isporukom iz Sjedinjenih Američkih Država. „Oni će i nadalje uživati u stabilnom ritmu pristizanja ove vrste podrške“, kazao je novinarima Lloyd Austin, ministar obrane SAD, nekoliko dana kasnije u Pentagonu. No, samo nekoliko tjedana kasnije, talibani su zauzeli većinu države, zajedno sa svom vojnom opremom i naoružanjem koje su za sobom u bijegu ostavile afganistanske snage. Posebno su u očima brojnih promatrača zapeli prizori sa sjevera Afganistana, gdje je put prema granici s Uzbekistanom danima bio zakrčen velikim brojem vojnih vozila ostavljenih na milost i nemilost osvajača. Ubrzo su se pojavile i video-snimke napredujućih pobunjenika kako pregledavaju duge kolone napuštenih vozila i otvaraju sanduke potpuno novog naoružanja, komunikacijskih uređaja, opreme za noćno djelovanje, pa i dronova. Brzina kojom su talibani projurili kroz Afganistan podsjeća na borce Islamske države koji su 2014. godine jednako bezbolno porobili ozbiljan dio lokalnih snaga na sjeveru i zapadu Iraka.

Oprema 209. korpusa koju Uzbekistan nije propustio mostom u Termez, 15. kolovoza 2021.

Iako se čulo da su Amerikanci početkom svog povlačenja uklonili većinu sigurnosno osjetljive robe, ipak se od sadašnjih i bivših dužnosnika čuje o zabrinutosti da bi svo to preostalo naoružanje moglo biti borbeno korišteno, dano nekim drugim militantnim skupinama (kao što je to Islamska država, za napade na američke interese u regiji), a potencijalno čak i predano međunarodnim takmacima kao što su to Kina i Rusija. Navodno je administracija predsjednika SAD Joe Bidena toliko zabrinuta za pojedine vrste zarobljenog naoružanja da je to pitanje postalo predmetom planiranja i više mogućih opcija za rješavanje tog problema. Iako s vrhova vlasti u SAD priznaju kako nemaju točan pregled zarobljenih sredstava, kažu kako nije isključeno ni poduzimanje zračnih udara na pojedine veće primjerke takve opreme, kao što su to helikopteri. No to bi moglo dodatno narušiti odnose s talibanima baš u vrijeme dok SAD provode svoju evakuaciju – za što im zapravo treba talibanska podrška.

Aktualna obavještajna izvješća spominju vjerojatno talibansko zarobljavanje više od 2.000 oklopnih vozila, uključujući tu i vozila HMMWV. Njihov veliki broj talibanima bi omogućio i da se ozbiljna količina takvih vozila kanibalizacijom održava u operativnom stanju. Uz to, od 2003. do 2016. godine Sjedinjene Države afganistanskim snagama dostavile su oko 208 letjelica, kazuju podaci revizijskog ureda Vlade SAD (Government Accountability Office – GAO). Od svega toga, broj ovoga ljeta operativno spremnih letjelica procjenjuje se na oko 167. Dok se učestalo spominje kako je prema podacima Specijalnog revizora za obnovu Afganistana (Special Inspector General for Afghanistan Reconstruction – SIGAR) vrijednost ukupnog investiranja SAD u Afganistan iznosila oko 145 milijardi USD, od toga je na afganistanski sektor sigurnosti otpalo oko 88,6 milijardi USD. Pri tome, ulaganje u vojsku i policiju obuhvatilo je oko 83 milijardi USD tijekom proteklih desetljeća, a vrijednost investicija samo u afganistansko Ratno zrakoplovstvo procjenjivalo se na oko 9 milijardi USD.

Jedan drugi dužnosnik je objasnio da – iako tu još nema nekih konačnih brojeva – poznato je da su Afganistanu postupno bila dostavljena 4 transportna aviona C-130, 23 Embraer A-29 Super Tucano, barem 45 helikoptera UH-60 BlackHawk, oko 50 manjih helikoptera MD-530F, te preko 30 komada militariziranih aviona Cessna AC-208 i ponešto aviona Pilatus PC-12NG. Neke od tih zrakoplova preokret u Afganistanu zatekao je na servisu u Americi, pa će ondje i ostati, dok će poneke letjelice koje su bile na putu u ruke afganistanskih snaga umjesto toga Oružane snage SAD iskoristiti za pomoć pri evakuacijama iz Kabula. Izgleda da je zarobljeno bilo i do 40 raznih letjelica, uključujući UH-60 Black Hawk helikoptere, lake izvidničko-borbene helikoptere, te vojne besposadne letjelice ScanEagle. No, nije sva takva oprema afganistanskih snaga nužno pala u ruke talibana, budući se 15. kolovoza čulo da su tri afganistanska aviona te dva helikoptera, zajedno s oko 143 osobe, sletjeli u Tadžikistan. Samo dan kasnije, 16. kolovoza, čulo se i da su u Uzbekistan sletjela barem 22 afganistanska vojna aviona i još oko 24 helikoptera, koja su onamo navodno odnijela oko 585 pripadnika sigurnosnih snaga (što je nedugo nakon objave, doduše, i demantirano iz tih istih uzbečkih izvora, iako se i iz satelita moglo vidjeti mnogo takve tehnike na uzbečkom aerodromu Termez).

Borbena sredstva ili tek trofeji?

Od 2002. do 2017. godine, SAD su afganistanskoj vojsci dostavile naoružanja u ukupnoj vrijednosti od oko 28 milijardi USD, uključujući tu i ručno oružje, rakete, opremu za noćna djelovanja, te male bespilotne sustave za prikupljanje obavještajnih podatka. Tada je bilo dano i oko 80.000 vojnih vozila, a posebno su helikopteri Black Hawk bila vidljivi znak američke vojne podrške i od njih se očekivalo da predstavljaju najveću vojnu prednost afganistanskih snaga nad talibanima. Joseph Votel, umirovljeni general koji je od 2016. do 2019. godine bio na čelu američkog Središnjeg zapovjedništva, nadležnog i za Afganistan, tvrdi kako većina napredne vojne tehnike koju su zarobili talibani, uključujući tu i zrakoplove, nije bila opremljena sigurnosno osjetljivom američkom tehnologijom. „U nekim slučajevima, neki od tih sustava bit će im više kao trofeji“, kazao je Votel. Naime, uklanjanje te uništavanje problematičnih tipova američke vojne opreme započelo je još 2018. godine, kada su sange SAD prvo bile smanjene na ispod 14.000 ljudi, da bi se nastavilo i do početka 2020. kada je izvedeno daljnje smanjivanje od oko 8.500 na oko 2.500 vojnika u Afganistanu.

Od 2003. do 2017. godine SAD su afganistanskim snagama dostavile barem 600.000 komada pješačkog naoružanja, uključujući tu i karabine M4 i jurišne puške M16, 162.000 komada komunikacijske opreme, i 16.000 uređaja za noćno gledanje. Od 2017. do 2019. godina bila je zabilježena i dostava oko 4.700 komada vozila HMMWV, oko 20.000 komada raznih granata, te preko 18 milijuna komada streljiva u kalibrima 7,62 i 12,7 milimetara. A samo od travnja do srpnja ove godine SAD su u Afganistan otposlale opreme u vrijednosti od preko 212 milijuna USD – uključujući tu šest aviona A-29, 174 vozila HMMWV, oko 10.000 komada raketa kalibra 70 mm, 61.000 granata kalibra 40 mm, 900.000 komada streljiva 12,7 mm, te preko 2 milijuna komada streljiva kalibra 7,62 milimetra. Votel i ostali kažu kako bi takve velike količine zarobljene vojne opreme lako mogle dovesti talibane u prednost pred svim snagama otpora što bi se mogle okupiti u tradicionalnim anti-talibanskim uporištima, kao što su to dolina Panšir, sjeveroistočno od Kabula.

Uz to, niz stručnjaka navodi kako ih zapravo posebno i ne brinu sve te američke letjelice u rukama talibana. Naime, dobar dio tih letjelica traži učestalo održavanje, a neke su i komplicirane za letenje bez opsežne obuke. Za dio letjelica ruskog podrijetla ti bi se problemi mogli brzo riješiti, bilo vlastitim kadrovima koji imaju potrebna iskustva, ili uz pomoć iz Pakistana. Jednako se tako čuje i da bi se zarobljeni avioni A-29 relativno brzo mogli naći u službi novih vlasnika. Veću neposrednu zabrinutost tu izaziva pojedina oprema i naoružanje koja je jednostavnija za korištenje – kao što je to oprema za noćno promatranje ili zarobljene haubice D-30, za čije korištenje su svojedobno i hrvatske snage držale tečajeve u Afganistanu.

Dok američki izvori očekuju da bi većinu tog naoružanja mogle nastaviti koristiti same talibanske postrojbe, nije nezamislivo ni da oni krenu u prodaju ovako osvojene vojne opreme – u kompletu ili po komponentama, s posebnim naglaskom na potencijalno zarobljenu eletrooptičku opremu, te obavještajnu elektroniku. Pojedine stvari bi se možda mogle i podijeliti s nekim od globalnih takmaca SAD, kao što je to Kina. Andrew Small, ekspert za kinesku vanjsku politiku pri German Marshall Fondu u Sjedinjenim Američkim Državama, smatra vjerojatnim da će talibani dozvoliti službenom Pekingu pristup svom američkom naoružanju koje imaju pod svojom vlašću. No, kako se čuje iz američkih izvora, nije vjerojatno da bi Kina time mnogo dobila, budući da oni već ionako otprije imaju dostupa svom tom jednostavnijem naoružanju i opremi.

Uglavnom, čitava ta situacija – čije su se naznake već ranije viđale i u Jemenu – pokazuje da SAD stvarno treba bolji sustav nadzora nad vojnom opremom koju se ustupa ili prodaje saveznicima. Nedvojbeno se moglo napraviti mnogo više, ako ništa drugo, a ono na nadzoru predaje takvih roba američkim saveznicima iz Afganistana – gdje sada ostaje samo promatranje posljedica dugogodišnje prodajne politike i njenih neželjenih utjecaja na i dalje nemirno područje Afganistana.

Pred pravosuđem njemačke pokrajine Schleswig-Holstein već godinama traje postupak protiv kolekcionara oružja, kojem je početkom srpnja 2015. izvršena službena zapljena blistavih vrhunaca njegove privatne zbirke iz podruma obiteljske kuće, o čemu smo već i tada pisali na portalu Obris.org. Ondje je nađen veliki broj uporabnih predmeta, propagandnih uradaka, stotinjak lutki s kompletnim odorama, kao i raznolike umjetnine iz perioda nacističke Njemačke, što nije samo po sebi kažnjivo, budući ih kolekcionar nije činio dostupnima široj javnosti, što  brane njemački propisi. No, problematična je zapravo bila ilegalna nadogradnja njegove legalne zbirke od oko 65 komada vatrenog oružja – koja je među ostalim obuhvaćala i tenk Panzerkampfwagen V Panther (Sd.Kfz. 171) Ausf. A, protuzračni top 8,8 cm FlaK 37, torpedo tipa G7A, mužar tipa “5 cm Granatwerfer 36”, i veliki broj ručnog naoružanja, uz što se nedopušteno našlo još i oko 1.500 komada raznoga streljiva.

Za čitavu ovu zbirku lokalne su vlasti općenito saznale temeljem prijave svojih kolega iz Berlina, koji su sve to vidjeli tijekom prethodnog pretresa doma ovog kolekcionara – gdje se kod njega tražilo neke ukradene umjetnine iz doba njemačkoga nacizma. Nakon što je 2. srpnja 2015. godine, uz svesrdnu pomoć oko 20 pripadnika njemačkih Oružanih snaga te niza vojnih vozila, u gradiću Heikendorf (desetak kilometara sjeveroistočno od centra Kiela) konačno izvedeno uklanjanje i spomenutog tenka – gdje je nedostatak gusjenica navodno bitno otežalo posao – započelo je pravno nadmetanje koje traje još i danas. Na glavnoj raspravi koja je konačno započela 28. svibnja ove godine pred pokrajinskim sudom u Kielu, tamošnje državno odvjetništvo tražilo je oštrije kazne, među kojima i novčanu u iznosu od oko 500.000 eura za kolekcionara, nekad davno uspješnog posrednika u financijskim uslugama.

Kolekcionar (u sredini) tijekom ljetošnjih sudskih ročišta

Suočena čak i s mogućom kaznom zatvora u trajanju od jedne do pet godina, obrana je kroz više ročišta tijekom zadnja dva mjeseca pokušavala sve to svesti na neku normalniju i prihvatljiviju razinu. No, srž postupanja svela se na sučeljavanje stručnih vještačenja o tome je li zaplijenjena tehnika još u ikakvom uporabljivom stanju (pa time potpada pod specijalne propise o nadzoru vojnog naoružanja) ili ipak nije. Dok se optužba tu oslanjala na mišljenja saveznih vlasti nadležnih za izvoz naoružanja (Bundesamtes für Wirtschaft und Ausfuhrkontrolle – BAFA), kolekcionar je uspješno dokazao kako su njemu same njemačke Oružane snage potvrdile da tenk više nije vojno oružje, nakon što su mu – među ostalim – svojedobno naplatili i 28.000 eura za troškove demilitarizacije (varenja ploče na početku cijevi i uklanjanja zatvarača, te vađenja motora), dok je i njegovu mužaru iz istog razloga bila bušena cijev. No, kako izgleda, stvari možda stoje drugačije po pitanju drugog prominentnog eksponata njegove zbirke, budući se iz vještačenja čulo  da “samo kod zaplijenjenog protuzračnog topa bi se i dalje moglo raditi o vojnome oružju” – koje je 2003. stečeno zamjenom s jednim drugim kolekcionarom, također saslušanim pred ovim sudom, koji nije sumnjao u demilitarizirani status ovog eksponata, budući mu je u cijev navodno bio usađen onesposobljavajući klin. Doduše, tu bi problem moglo biti i streljivo, kojeg danas više baš i nema, dok bi se troškovi ikakvog organiziranje njegove nove proizvodnje prema iskazima vještaka mogli kretati i do 200.000 eura po komadu. Kako bilo da bilo, od vlasnika svih ovih stvari, kojeg njemački mediji navode tek kao Klaus-Dieter F. – koji je u trenutku zapljene bio u kasnim 70-tima, a sada broji 84 godine života – očekuje se i da ugovori neki novi te prikladniji smještaj za problematične stvari iz svoje zbirke. Kako navode njegovi odvjetnici, za njegova je Panthera zainteresiran jedna muzej iz Sjedinjenih Američkih Država, a brojni kolekcionari su se navodno javili i za brojne druge, manje stvari iz ove fascinantne privatne zbirke.

Na današnjem sudskom ročištu u Kielu, oko 60 kilometara sjeverno od Hamburga, odvjetnici obrane nastojali su dokazati da spomenuta zbirka svojim eksponatima ne krši njemački Zakon o kontroli vojnog naoružanja (Kriegswaffenkontrollgesetz), kojim se regulira proizvodnja, prodaja, posjedovanje i transport vojnog oružja. Pri tome, oni navodno nastoje i da se novčane sankcije svedu na iznos visine oko 50.000 eura, dokazujući da zapljenjeni predmeti više nisu vojno oružje – za spomenuti Panther-tenk tvrde kako više nije funkcionalan, a i da je ionako 1970-tih bio u Velikoj Britaniji kupljen pod otpad, pa onda mukotrpno restauriran. Za to vrijeme optužba, naravno, tvrdi kako je svo to naoružanje i dalje itekako uporabljivo. Iduće ročište ovog višegodišnjeg pravnog spora očekuje se u srijedu, 28. srpnja, a postoje naznake da bi čitav slučaj mogao biti i konačno riješen za koji tjedan, početkom ovoga kolovoza.