Već mjesecima nije teško uočiti neke čudne i neuobičajene stvari u organizaciji i djelovanju Oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država. Otkako je 20. siječnja 2025. godine Donald Trump položio prisegu kao 47. predsjednik SAD-a, mnogi su bili skeptični – no, po pitanju američkih vojnih snaga ipak je vladala određena smirenost. Usprkos problematičnoj biografiji novog ministra obrane, umirovljenog nižeg časnika i jednog od voditelja jutarnjeg programa na FoxTV-u Petea Hegsetha, američka Republikanska stranka uspjela je smiriti duhove i osigurati njegovu kongresnu potvrdu. Naime, imenovanje najavljeno još 12. studenoga 2024. do zadnjeg je trenutka izgledalo dvojbeno, uz izuzetno tanku profesionalnu biografiju, potresanu i optužbama za alkoholizam te nasilje prema ženama. Ipak, kongresno saslušanje održano 14. siječnja 2025. prošlo je rubno podnošljivo, da bi deset dana kasnije Hegseth ipak bio i potvrđen. Tog 24. siječnja 2025. za njega je glasovalo 50 republikanaca, a protiv je bilo 45 demokrata, 3 republikanca i 2 neovisna – da bi onda potpredsjednik SAD-a JD Vance svojim glasom donio prevagu i odlučio omjerom 51:50.

Hegseth u ratu s Pentagonom

Pete i Jennifer Hegseth

Dok se glasnom propagandom nastojalo uvjeravati kako je Hegseth vrlo kvalitetan kadar (sam Trump ga je okarakterizirao riječima: „Pete je čvrst, pametan i istinski vjeruje u moto ‘America First‘“) – na prvi konkretan skandal nije trebalo dugo čekati. Ni dva mjeseca od imenovanja, Hegseth je početkom ožujka 2025. uspio prekršiti sva pravila sigurnosti i vijesti o provedbi borbenih djelovanja u Jemenu (Operation Rough Rider) podijeliti s grupom kolega i prijatelja na komunikacijskoj aplikaciji Signal – znajući da Pentagon tu aplikaciju ne smatra sigurnom te općenito ne dopušta njezino korištenje za osoblje sustava. Napomenimo da je u krugu informiranih o početku i tijeku napada bila i njegova žena Jennifer Hegseth – koja je, izgleda, i nadalje nastavila u vrhu američkog obrambenog sustava igrati ulogu nimalo sličnu ijednoj drugoj supruzi bilo kojeg civilnog dužnosnika ili vojnika. Naime, nju, izgleda, Pete Hegseth koristi kao glavnu savjetnicu iako nema sigurnosnu provjeru, vodi je i na međunarodne vojne sastanke (višestruke situacije u kojima strani partneri nisu željeli otvoreno razgovarati zbog njezine neovlaštene prisutnosti), a izgleda da ona neslužbeno vodi i njegove odnose s javnošću te održava saslušanja potencijalnih suradnika i podređenih zaposlenika.

Dakle, to je još dodatno pojačana uloga koju je gospođa Hegseth imala u televizijskoj karijeri svojeg supruga – kada je ona godinama bila producentica na Fox TV-u, gdje je suprugu osigurala ulogu pred kamerom. Taj je odnos nedavno komentirao John Ullyot, bivši zamjenik savjetnika predsjednika Trumpa u Bijeloj kući: „Potpuno je ludo da bi neki ministar obrane miješao svoju suprugu u osjetljive službene obveze, uključujući dijeljenje pojedinosti o neposredno predstojećim vojnim operacijama, a da za to ne snosi makar minimum posljedica“. No, sve to bio je tek početak čudnih i problematičnih poteza Petea Hegsetha – među kojima je teško prijeći preko uklanjanja raznih materijala s vojnih stranica na internetu, gdje su stradali i sadržaji vezani uz zrakoplov „Enola Gay“ (letjelicu iz koje je bačena prva atomska bomba na Hirošimu, nazvanu po majci zapovjednika), jer je nekome riječ iz imena aviona vukla na homoseksualnost.

Dio visokih časnika OS SAD koje je otpustio Pete Hegseth

Do kraja 2025. godine uslijedile su i brojne smjene civilnog osoblja Pentagona – kojega je do kraja 2025. bilo otpušteno oko 78.000 (oko 10 posto ukupnog broja civila), sve bez ikakvih analiza i procjene posljedica takvih rezova – a slični su potezi bili u najavi i za tekuću godinu. Među ostalim, na meti su se tada našli i stručnjaci specijaliziranog odjela za digitalnu sigurnost i razvoj novih tehnologija u obrani (Defense Digital Service – DDS), što je bio tek početak postupnog obračuna aktualnih vojnih vlasti SAD-a s novim tehnologijama i izazovima koji im se nisu uklapali u njihovu sliku obrane i Oružanih snaga SAD-a. Uz to, brojne smjene zahvatile su i djelatni vojni sastav – gdje se brzo moglo uočiti kako su na posebnoj meti visoki časnici boje kože drugačije od ministra i njegove žene – dok je posebna kampanja izbacivanja krenula i protiv osoba koje su se izjasnile kao transseksualne (legalno od 30. lipnja 2016. do zabrane služenja u djelatnom sastavu 8. svibnja 2025. godine).

Ujedno, i niz visokih civilnih savjetnika oko Hegsetha dobio je otkaze u travnju i svibnju 2025., dok se istraživali izvori brojnih neugodnih medijskih priča s vrha obrambenog sustava – što je postupno dodatno zaoštrilo odnose ministra Hegsetha (i njegove supruge) s američkim medijima. Naime, za razliku od, recimo, Hrvatske, u SAD-u su desetljećima akreditirani novinari imali slobodu kretanja unutar Pentagona i mogućnost redovitog komuniciranja s vojnim dužnosnicima raznih razina – što je osiguravalo stručnu osnovu za izvještavanje, ali i jednu zavidnu razinu informiranosti za pojedine dugogodišnje specijalizirane novinare.

Novinari su „neprijatelj br. 1“

“Novinari su neprijatelji nacionalnoj sigurnosti” – zvuči poznato?!

Sve se to novim vlastima nipošto nije sviđalo – tako da su tijekom prve polovice 2025. krenuli sužavati prostor za novinare, prisiljavajući ih da se u većini slučajeva kreću tek uz vojnu pratnju – da bi se onda od 20. rujna 2025. krenulo i uvjetovati novinarsku akreditaciju za Ministarstvo obrane pristankom na uvjetovanje svih novinarskih objava posebnim prethodnim službenim dozvolama za objavu. Većina dotadašnjeg skupa akreditiranih novinara i medija takve je zahtjeve odbila pozivajući se na slobodu novinarstva – i tom je osnovom Hegseth onda početkom listopada 2025. proveo temeljitu čistku akreditiranih osoba i medija (gdje su se svi koji su odbili zahtjeve našli iseljeni iz dotadašnjih novinarskih prostora Ministarstva). Napomenimo, doduše, kako je to za američke medije bilo smatrano velikom prekretnicom u novinarskim slobodama, ali je Sjedinjene Države tek izjednačilo s jednom Republikom Hrvatskom koja se od 1990. naovamo pridržava takvih odnosa s medijima (koji su i u SAD-u bili standard do Vijetnamskoga rata, da bi onda taj medijski režim bio radikalno oslobođen, sve do listopada 2025. i ministra Petea Hegsetha). Naravno, ne treba ni posebno naglašavati da ti lanjski potezi nisu bitno promijenili ništa na prodornosti američkih medija, nego su tek oslabili veze Pentagona s onima koji svakodnevno prate njihov rad.

Dodatan problem tu predstavlja glasilo „Stars and Stripes“, osnovano još 1861. godine, koje je izlazilo do Prvog svjetskog rata i onda bilo u ratno doba preuzeto pod vojnu kontrolu uz određenu uredničku slobodu. Nakon toga taj je medij bio ugašen do Drugog svjetskog rata. Tijekom tog ratnog sukoba, ovo je glasilo bilo obnovljeno pretežito vojnim osobama sve do kraja rata – da bi civili nastavili njegovo popunjavanje do danas. Riječ je o mediju koji je bio i ostao blizak Ministarstvu obrane (u dijelovima svoje povijesti i pod kontrolom Ministarstva), ali je već dugo bio poznat po svojoj izdavačkoj i uredničkoj slobodi – koju je od 1991. osiguravao i posebno imenovani kongresni ombudsman.

Naravno, problemi aktualne administracije s takvim medijem eskalirali su odmah u siječnju 2025. godine, kada se suradnike krenulo ispitivati o političkim sklonostima. U ožujku 2026. ograničilo se pravo prenošenja agencijskih vijesti, a do siječnja ove godine moglo se od glasnogovornika Pentagona Seana Parnella na društvenoj mreži X čuti: „Stars&Stripes će postati na mjeru krojeni za naše ratnike. Koncentrirat će se na ratovanje, oružne sustave, fitness, ubojitost, preživljavanje i SVE VOJNE STVARI. Nema više prenošenja washingtonskih tračeva; nema više prenošenja Associated Press vijesti“ – s naglaskom kako će Ministarstvo „refokusirati njihov sadržaj od Woke skretanja pažnje“. Zato onda nije ni čudilo kada se u travnju ove godine iz Pentagona izvelo i smjenu Jacqueline Smith s mjesta ombudsmana, navodno zbog njezina protivljenja kompletnom uprezanju glasila u „podizanje morala“ kao jedinom cilju medijske aktivnosti. Civilni izdavač ovog medija Max D. Lederer Jr. ovog je kolovoza najavio svoje umirovljenje – budući mu je „postalo jasno kako se njegova filozofija vođenja i njegovo razumijevanje vrijednosti i misije Stars&Stripes, na fundamentalni način razlikuje od smjera vođenja koje Ministarstvo obrane ima za ovu organizaciju“ – da bi na njegovo mjesto ubrzo bila postavljena zamjenska vojna osoba. No, problemi su istodobno eskalirali i u široj javnosti, budući je baš medij Stars&Stripes bio glavni u javnom otvaranju logističkih problema koji su na nuklearnom nosaču zrakoplova USS Abraham Lincoln (CVN-72) doveli prvo do problema u moralu posade, a onda i do još jednog političkog skandala za ministra obrane Hegsetha.

Nosači u borbu bez pripreme i plana

Naime, kada se krenulo u intervenciju u Iranu, izgleda da nije bilo provedeno ništa od opsežnijeg planiranja za vojnu operaciju većeg opsega ili dužeg trajanja. Ne samo da u prvo vrijeme nije bilo provedeno evakuiranje diplomatskog i vojnog osoblja ili američkih civila, nego nije bila riješena ni posebna zaštita za ključne američke vojne komplekse u široj regiji oko Irana. To je dovelo do većeg dijela zabilježenih vojnih žrtava, a onemogućilo je i održavanje uobičajene logistike u široj regiji oko bojišta – gdje se Iran od početka uspješno koncentrirao na uništavanje baš američkih opskrbnih kapaciteta, prvo gađajući dotadašnje baze, a zatim i dalje točke koje su SAD koristile za opskrbu plovila (recimo, Duqm u Omanu, a i samo daleko otočje Diego Garcia).

USS Gerald R. Ford u jednom od brojnih prolazaka Gibraltarom tijekom zadnjeg angažmana

Time su posebni problemi nastali za brojna vojna plovila SAD-a koja su mjesecima držala blokadu Irana – gdje se nuklearni nosač USS Gerald Ford (CVN-78) u misiji zadržao 326 dana (rekord još od Vijetnamskog rata), doduše uz češće odlaske u udaljenije prijateljske luke, dok je USS Abraham Lincoln do sada zabilježio operativni raspored od preko 260 dana, od toga rekordnih više od 200 dana bez odlaska u bilo koju luku ili odmaranja posade na ikakvom kopnu. Ako uzmemo u obzir da su čak i tijekom Drugog svjetskog rata najduži razmaci između odmora posade na kopnu bili oko 70 dana, ne čudi da je ovakvo korištenje mornaričkih resursa SAD-a moralo dovesti do raznolikih problema. Upravo o tome je tijekom srpnja i početkom kolovoza prvi počeo pisati i medij Stars&Stripes – što je ekstremnom brzinom eskaliralo u sukobljavanja njegove neovisne uredničke/novinarske ekipe s vrhuškom u Pentagonu. Nakon već spomenute najave umirovljenja njegova civilnog izdavača, u brzom ritmu se 21. kolovoza iz Ministarstva izvelo i smjenu zbog „insubordinacije“ kako glavnog urednika Erika Slavina, tako i reporterke s Bliskog istoka Lare Korte (formalno zbog njihova nedozvoljenog intervjua u srpnju, u kojem su zagovarali kvalitetan novinarski rad ispred nepriličnih naloga iz Pentagona).

Dok takvo američko podčinjavanje donedavno neovisnog javnog medija vojne tematike to glasilo uvelike svodi na razinu negdašnjih megafona vojnih vlasti (kakvim je nakon dosta godina kolebanja završio i „Hrvatski vojnik“) – treba napomenuti kako je sve to samo dio širih promjena u razini transparentnosti u američkom vojnom sustavu. Taj donedavno gotovo nedostižni uzor sada više ne objavljuje točne podatke o pribavljanju kadrova (govori se o bitno učestalijem korištenju i pravnog alata kojim profesionalci traže izlaz iz sustava, zbog „prigovora savjesti“), a bilo je i manipuliranja s ukupnim brojem žrtava rata u Iranu – sukobu koji, po prvi put u dugo vremena, ne prati intenzivni rad s američkim novinarima, koje se nekad davno znalo uključivati i izravno u postrojbe na bojištu. Dapače, u samom Pentagonu se više ne održavaju ni nekad redovite konferencije za medije (zadnju je ministar Hegseth imao početkom svibnja) – što također uvelike sliči na neslavnu praksu često vidljivu u Hrvatskoj tijekom zadnjih desetak godina.

Naoružanje kao sredstvo političkog ulizivanja

Boeing F-47

Ipak, svi ovi kadrovski i medijski skandali samo su jedan od vanjskih slojeva dubljih problema koje se u zadnje vrijeme uočavaju u Sjedinjenim Državama. Naime, osim potpunog rata s dosadašnjim principima kadrovske i informacijske politike obrambenog sustava, SAD su u zadnje vrijeme dopustile miješanje politike i u bitno dublje slojeve obrambenog sustava. Ako je nekome još bilo i donekle podnošljivo gledati kada su se krajem ožujka 2025. iz američkog Ratnog zrakoplovstva čule najave razvoja borbenog aviona Boeing F-47, nasljednika F-22, sasvim slučajno okićenog brojem 47 (što je redni broj Donalda Trumpa u nizu američkih predsjednika) – objave o gradnji nekakvih „bojnih brodova“ od 22. prosinca 2025. godine ispale su bitno čudnije.

Klasa brodova izravno nazvana po Donaldu Trumpu trebala bi zamijeniti „staro, umorno i zastarjelo“ američko brodovlje. Nova klasa brodova trebala bi biti dio nove „Zlatne flote“, kojom bi se SAD „bolje suprotstavljale Kini i drugim takmacima“, a trebala bi i bolje odgovarati standardima mornaričke estetike – zbog čega se najavljivala i izravna uloga predsjednika Trumpa u njihovu oblikovanju. Da podsjetimo: još 30. rujna 2025., tijekom okupljanja visokih časnika u bazi Quantico, od Trumpa se moglo čuti da su neki brodovi „ružni“, što mornaričari pravdaju „nevidljivim“ (stealth) karakteristikama (vjerojatno s referencom na USS Zumwalt (DDG-1000), razarač eksperimentalne forme) – dok je još ranije bivši ministar obrane Mark Esper u njegovu prvom predsjedničkom mandatu istaknuo Trumpovo divljenje ruskim i talijanskim brodovima, koji su „ljepši, dotjerani, kao pravi brodovi“ za razliku od američkih. No, zato su sad u najavi bojni brodovi klase „Trump“ – koje Mornarica ipak u svojim dokumentima opisuje oznakama BBG(X) ili BBGN, i čije bi se prvo plovilo ipak trebalo zvati USS Defiant (BBG-1). Riječ je o plovilima klasičnoga trupa, prema najavama naoružanima elektromagnetskim topovima (iako se od njihova razvoja u SAD-u nedavno odustalo), raznim raketama, a možda i laserima – sve na nuklearni pogon. Pri tome, budući da nije planiran ozbiljan oklop ni teški kalibri topova, zapravo je upitno po čemu bi to bili „bojni brodovi“, dok čitava klasa na prvi pogled donekle izgleda kao u mjerilu povećani razarači klase Arleigh Burke ili, po naglasku na raketno oružje i nuklearni pogon, ponešto vuče i na davne ruske bojne krstaše klase Kirov, čiji se posljednji primjerci neumorno nastavljaju pojavljivati među ruševinama flotnih snaga Ruske Federacije.

Društvene mreže prepune se pošalica o brodovima klase Trump

Naravno, uz oduševljenje samim spomenom brodova „klase Trump“, nije potrošena ni riječ na konkretno rješavanje problema lokacije gdje bi se te brodove zapravo gradilo. Naime, Sjedinjene Države imaju ukupno jedno brodogradilište osposobljeno za gradnju brodova na nuklearni pogon – i to je Newport News, savezna država Virginia. No, kapaciteti tog brodogradilišta kompletno su popunjeni gradnjom nosača zrakoplova klase Ford (drugi u klasi, USS John F. Kennedy (CVN-79), u fazi je opremanja i kasni, treći brod USS Enterprise (CVN-80) u naprednim je fazama izgradnje, a četvrti brod USS Doris Miller (CVN-81) u ranijim je fazama gradnje) – dok se ondje još čeka i rasprema prvog nosača klase Nimitz koji je iz službe trebao biti povučen u svibnju ove godine, ali je to odgođeno do idućeg proljeća radi već spomenutog kašnjenja CVN-79. To je još i veći problem ako se u obzir uzme radikalno ubrzan raspored gradnje spomenutih „bojnih brodova klase Trump“ – za koje se prvo spominjalo porinuće 2028. godine (još za mandata Donalda Trumpa), ali je postupno početak gradnje ipak krenuo kliziti prema 2027. i 2030. godini. U svemu tome ostala je i kompletno nejasna lokacija takve gradnje, odnosno brodogradilište sposobno graditi brod deplasmana preko 35.000 tona, dužine oko 270 metara, na pogon sastavljen od dva brodska reaktora A1B (kakve se danas ugrađuje u nosače klase Ford samo u brodogradilištu Newport News). No, dok se te probleme tek teorijski rješava u hodu, na horizontu se u četvrtak, 13. kolovoza, pojavila i jedna bitno neugodnija serija mornaričkih izvolijevanja američkog predsjednika Trumpa.

Predsjednik dizajnira vojne brodove

Novi nosač u izgradnji CVN 81 bez elektromagnetskog katapulta i bez imena po američkom heroju Dorisu Milleru?

Tog četvrtka iz Bijele kuće objavljeno je kako je predsjednik Trump potpisao „Predsjednički memorandum o nacionalnoj sigurnosti“ kojim nastoji „popraviti kritične višegodišnje probleme u mornaričkoj brodogradnji i programima popravljanja brodova te vratiti kapacitete i konkurentnost mornaričkoj industrijskoj bazi“ Sjedinjenih Država. To bi napravio (1) kroz nalog da se na nosaču aviona u izgradnji USS Doris Miller (CVN-81) izvoli odustati od elektromagnetskog katapulta i vratiti parne katapulte za lansiranje letjelica (kakve su SAD zadnji put gradile prije 2009. godine, i koji su možda zasad pouzdaniji u radu, ali u svim operativnim karakteristikama lošiji od novih sustava, razvijenih uz ogroman utrošak vremena i novca), zatim (2) kroz otvaranje prostora i stranim brodograditeljima da grade američka vojna plovila. Uz to, „ministra rata“ Petea Hegsetha zadužilo se i da pod hitno (3) uspostavi peto po redu aktivno vojno brodogradilište, prvo novo u 80 godina, koje bi trebalo ubrzati popravke podmornica i nosača zrakoplova – što znači da bi trebala biti riječ i o kompleksu osposobljenom za rad s vojnom nuklearnom tehnologijom – te (4) da uspostavi i Komponentni remontni centar, koji bi bio u stanju raditi sve potrebno s kritičnim komponentama aktualnih podmorničkih programa US Navy. Za kraj, Hegsetha se zadužilo i (5) da kompletno reorganizira Naval Sea Systems Command (NAVSEA), dio Ministarstva obrane zadužen za izgradnju i održavanje sve mornaričke tehnike – koji ima preko 80.000 zaposlenika i vodi preko 150 velikih razvojno-nabavnih projekata (koji često kasne i probijaju financijske planove, među ostalim i zbog kolebanja političkih vodstava SAD-a da ustrajno odvajaju sredstva realno potrebna za zadovoljavanje često megalomanskih, ali kompromisnih razvojnih planova). Naravno, točno kako i kada se to sve očekuje od Petea Hegsetha (ministra često karakteriziranog kao daleko najnesposobnije osobe na tom mjestu ikada) nije bilo navedeno i tek ostaje za vidjeti.

Samo tri dana kasnije, u nedjelju, 16. kolovoza, američki mediji objavili su kako američka Ratna mornarica razmišlja da se na pojedinim budućim nosačima klase Ford mijenja položaj zapovjednog otoka na trupu – budući da je sadašnji položaj pri krmi (odabran radi boljeg iskorištenja palube) navodno vizualno neugodan američkom predsjedniku, koji bi da se taj brodski element nanovo pomakne prema sredini trupa baš kao na starim nosačima zrakoplova, koji se njemu ipak više sviđaju. Dok takav zahvat valjda ipak ne dolazi u obzir za dva broda klase Ford koji su pred primanjem u operativnu službu ili u naprednoj fazi izgradnje – otvoreno je pitanje bi li takvo prekrajanje bilo moguće na narednim brodovima koji (bez dodatnih kašnjenja i projektnih promjena) već sada koštaju oko 22 milijarde USD po komadu. Ujedno, potpuno je nejasno bi li se takva izmjena odnosila i na već spomenuti USS Doris Miller (CVN-81), kojem bi ionako naknadno nakalemili i stare sustave parnih katapulta za lansiranje aviona.

Hung Cao, novi “secretary of the Navy”

Nažalost, po pitanju tog konkretnog broda jednako je nejasna ostala i glasina koja je u američku te svjetsku javnost krenula prošlog četvrtka, 20. kolovoza, da se iz američke Ratne mornarice razmišlja i o zamjeni imena za nuklearni nosač CVN-81 – od imenovanja po Dorisu Milleru, prvom crnom nositelju kongresne Medalje časti, heroju Pearl Harbora koji je i poginuo u Drugom svjetskom ratu – da bi se brod ipak nazvao po aktualnom predsjedniku SAD-a, stanovitom Donaldu Trumpu, poznatom po uspješnom izbjegavanju novačenja za rat u Vijetnamu. Tu se inicijativu pripisuje privremenom obnašatelju dužnosti tajnika zaduženog za mornaricu (Secretary of the Navy) Hungu Caou – koji je 22. travnja ove godine na toj dužnosti zamijenio Johna Phelana, tvorca „sjajne“ ideje o „bojnim brodovima klase Trump“, kojemu nije škodilo neznanje o mornarici ni odnosi s notornim pedofilom Jeffreyem Epsteinom, ali je presudila svađa s Hegsethom oko brzine izgradnje budućih brodova (koja bi trebala ići bljeskovito, ima li za to uvjeta ili ne). No, kako izgleda, nova osoba na tom čelnom mjestu za US Navy tek se treba baviti brodogradnjom, ali spomenuti Hung Cao već se uspio (tek uvelike naknadno) naći s obiteljima mornara s nosača USS Abraham Lincoln kao mjerom suzbijanja odjeka tog skandala, dok se „Velikom vođi“ izgleda aktivno ulizuje izborom njegova imena za novi brod, kršeći pritom običaj da se imenovanja ne rade za aktualne političare na dužnosti.

Kako nešto novo zamijeniti starim?

Nažalost, kako su učestale razne smjene kadrova širom civilnog i vojnog dijela obrambenog sustava SAD-a, tako je, izgleda, krenula i široko rasprostranjena tendencija ukidanja raznih novina u tom kompleksnom i golemom sustavu. Uz već spomenute mornaričke muke oko detalja izgradnje nuklearnih brodova, bili to „bojni brodovi“ koje će dizajnirati Trump ili nosači zrakoplova kod kojih je bitnije što se Predsjedniku sviđa namjesto onoga što je bolje u praksi (pa se tako zanemaruje razmatranje čak 75 dizajna rasporeda elemenata na palubi provedenih između 1996. i 2000. godine, prije konačnog odlučivanja o mjestu zapovjednog otoka) – nešto slično se nedavno čulo i iz Kopnenih snaga SAD-a. Ondje je, naime, u studenome 2025. godine tadašnji načelnik stožera kopnenih snaga general Randy George u okviru američke 173. padobranske brigade stacionirane u Italiji ustrojio jednu eksperimentalnu postrojbu razine bojne, inventivno nazvanu „Besposadna jurišna bojna“, u čijem je okviru oko 600 ljudi isprobavalo vojnu tehniku i borbene taktike viđene u Ukrajini. Imajući u vidu da je osnivanje takvih eksperimentalnih postrojbi česta metoda usvajanja radikalno novih spoznaja, doktrina i taktika, taj je njegov potez bio hvaljen kao vrlo potreban. No, usprkos dobrim odnosima s tajnikom zaduženim za kopnene snage Danom Driscollom (od kojeg se također očekuje odlazak s dužnosti do kraja godine, navodno zbog dubokih sukobljavanja s ministrom Hegsethom, usprkos osobnoj bliskosti s američkim potpredsjednikom JD Vanceom) – general Randy George početkom godine napravio je tešku pogrešku koja ga je koštala karijere.

Kid Rock je imao rijetki privilegij zahvaljujući prijateljstvu s Trumpom i Hegsethom

Naime, kada se 28. ožujka u saveznoj državi Tennessee bilježilo propisima suprotno letenje nekoliko borbenih helikoptera Boeing AH-64 Apache pred terasom Trumpu i Hegsethu dragog glazbenika Kid Rocka – general George zatražio je propisima uvjetovanu istragu. Kada ga je njegov tadašnji zamjenik, general Chris LaNeve, upozorio da se to ne sviđa ni Predsjedniku niti njegovu „ministru rata“ (koji su hvalili taj objektivno vrlo opasan zračni spektakl), general George ustrajao je na propisnoj istrazi – i samo pet dana kasnije bio je naglo umirovljen bez obrazloženja, a njegov politički bitno fleksibilniji zamjenik postao je dodatno još i vršitelj njegove dužnosti. Iako se od tada kristaliziralo kako general LaNeve nema nikakve šanse dobiti kongresnu potvrdu za to novo i više radno mjesto, on i danas, na šire čuđenje, obnaša kako svoju donedavnu dužnost zamjenika načelnika, tako i spomenutu višu dužnost načelnika stožera Kopnenih snaga SAD-a. Taj kadrovski spoj dva puna i raznolika radna mjesta ministar Hegseth opisao je riječima: „Točno onaj tip vođe kakvog Kopnene snage SAD baš sada trebaju“, što je svima normalnima već i samo po sebi zanimljivo. Ujedno, izgleda da general LaNeve u međuvremenu aktivno nastoji zatrti i preostale ideje svojeg propisima vjernog te nedovoljno politički fleksibilnog prethodnika. Tako je, među ostalim, u četvrtak, 20. kolovoza, u javnost izašla njegova odluka da nedavno ustrojena eksperimentalna dron-bojna u Europi ostane djelovati još samo nekoliko tjedana, da bi se nakon vojne vježbe „Sabre Junction 2026“ (koja traje od 15. kolovoza do 13. rujna) tu postrojbu vratilo njezinoj prijašnjoj padobranskoj svrsi. Budući da nema sumnje da Kopnene snage SAD-a, baš kao i ostatak NATO saveza, imaju teških problema kada se na terenu sretnu s protivnikom koji na moderan način koristi razne besposadne sustave – takva je odluka o raspuštanju slabo razumljiva i teška za opravdavanje.

No, istini za volju, tim opravdavanjem se trenutačno u obrambenom sustavu SAD-a malo tko bavi, baš kao i dokazivanjem o preporučenim položajima zapovjednih otoka na nosačima, prednostima elektromagnetskih pred parnim katapultima, ili potrebom pametnog odnosa vojske i medija, ili čitavog obrambenog sustava i poreznih obveznika koji ga financiraju. Nažalost, dok su nabrojeni problemi ipak konkretno vezani za današnje Sjedinjene Države, ta razina izbjegavanja komunikacije sa stručnom javnošću i poreznim obveznicima jednako je prisutna i u Republici Hrvatskoj. Tu ona izaziva još i manje diskusija ili prigovora, kako među vladajućima koji su takvo ponašanje nanovo uveli, tako i u redovima glavne oporbene stranke, kojoj je lakše kada je sve zatvoreno i tajno – umjesto da se o tim nekim dosadnim detaljima obrambene politike javno troši vrijeme i energija.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 27. kolovoza 2026. pod nazivom “Procurio šokantan Trumpov memorandum vojsci: ‘Ne sviđa mi se kako izgledaju, mijenjajte to!‘” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/kako-trump-i-hegseth-narusavaju-ucinkovitost-i-ozbiljnost-americkog-obrambenog-sustava-15741053

Ministarstvo obrane Portugala objavilo je 20. srpnja 2026. da je s Italijom potpisalo sporazum o nabavi triju fregata nove generacije za portugalsku Ratnu mornaricu, s rokom isporuke 2029.-2030. godine. Brodove FREMM EVO izgradit će talijansko brodogradilište Fincantieri. Taj ugovor sada je predmet zahtjeva za parlamentarnim nadzorom poslova oko nove flote fregata vrijednu 3,9 milijardi eura, objavio je 12. kolovoza portugalski portal Resident. Svi radovi na održavanju triju novih portugalskih fregata talijanske proizvodnje obavljat će se u Portugalu, objavila je portugalska Vlada nastojeći odgovoriti na sve brojnija pitanja o obrambenom ugovoru vrijednom gotovo 4 milijardi eura. Portugalska Ratna mornarica, kao i neke druge u NATO savezu, trenutno je u procesu modernizacije i obnove flote, a ovaj posao jedan je od najvrijednijih i najskupljih poslova u modernom Portugalu. Ministarstvo obrane kao benefit za Portugal navodi da će brodogradilište Alfeite biti revitalizirano te ističe da će taj proces uključivati ​​„razine revizije bez presedana”, dok će se prema navodima portugalskog Ministarstva obrane potpora tijekom životnog ciklusa fregata FREMM EVO, uključujući njihove sustave i naoružanje, odvijati u Portugalu u razdoblju od najmanje 30 godina.

Korist za Portugal zbog prijenosa tehnologije

Brodogradilište Alfeite ujedno i održava brodove portugalske Ratne mornarice (Photo: Arsenal de Alfeite)

Ti bi radovi mogli činiti više od 85 % ukupne vrijednosti održavanja plovila te će biti dio širih nastojanja za razvojem nacionalnih obrambenih sposobnosti i revitalizacijom brodogradilišta Alfeite, smještenog južno od Lisabona.

Samo radovi koji uključuju zaštićene tehnologije u vlasništvu trećih zemalja mogli bi zahtijevati međunarodna partnerstva – kao što je već slučaj s drugom opremom portugalske Ratne mornarice. Portugalske tvrtke također će sudjelovati u radnim paketima tijekom izgradnje brodova i pratećih plovila, priopćilo je Ministarstvo, iako će njihovo sudjelovanje morati biti usklađeno s vremenskim rokovima programa Europske unije za financiranje obrane SAFE.

Očekuje se da će Portugal imati koristi od prijenosa tehnologije i osposobljavanja u specijaliziranim područjima visoke vrijednosti. Pojedinosti o gospodarskim i financijskim učincima bit će objavljene naknadno, priopćila je Vlada, navodeći kao razlog osjetljivost dijela pregovora koji su još uvijek u tijeku.

Razni stavovi političkih stranaka

Stranka CHEGA optužuje premijera Montenegra da umjesto transparentnosti bira progon onih koji postavljaju pitanja

Do ovog pojašnjenja došlo je nakon upita stranaka CHEGA i Socijalističke stranke u vezi s jednom od najvećih vojnih nabava u Portugalu u posljednjih nekoliko desetljeća. Stranka CHEGA zatražila je informacije o tome što je sve uključeno u cijenu od 3,9 milijardi eura te zašto se čini da je procijenjeni trošak porastao u odnosu na iznos od približno 3 milijarde eura koliko se uz tu nabavu vezalo u prosincu 2025. Također traže pojedinosti o kriterijima korištenim pri odabiru talijanske ponude.

Socijalisti su se usredotočili na obećanu gospodarsku korist za Portugal, uključujući i pitanje koje će to portugalske tvrtke sudjelovati, koje će se tehnologije prenositi, te kakva je točno uloga predviđena za brodogradilište Alfeite. Ministarstvo je navelo da su sporazum i povezani dokumenti „dostupni i bit će stavljeni na raspolaganje” parlamentu te institucijama nadležnim za odobravanje, nadzor i reviziju programa SAFE. Opisali su mehanizme nadzora kao „najveću strukturu za praćenje, kontrolu i reviziju ikad uspostavljenu u demokratskoj povijesti Portugala”. Uz postojeće ovlasti tijela kao što su Revizorski sud i Državno odvjetništvo, na program SAFE i druga ulaganja u obranu primjenjivat će se još tri razine revizije.

Ministar obrane Nuno Melo i dalje je na raspolaganju za istup pred parlamentom kad god se to zatraži, iako će informacije koje se mogu otkriti ovisiti o fazi u kojoj se postupak za program SAFE trenutačno nalazi. Vlada je također navela da će fregate u više od 95 % svoje konfiguracije biti identične onima kojima se koristi talijanska Ratna mornarica, što će Portugalu i Italiji omogućiti zajedničku nabavu rezervnih dijelova i smanjenje dugoročnih troškova. Očekuje se da će pet portugalskih helikoptera Lynx Mk95 djelovati s tih plovila sve do 2035. godine.

Optužbe za pogodovanje Talijanima

Fincantieri gradi fregate FREMM EVO i za talijansku Ratnu mornaricu (Photo: Fincantieri)

Odgovori stižu usred žestokog spora oko tvrdnji da je portugalska tvrtka NTG godinama zastupala talijansko državno brodogradilište Fincantieri, ali je navodno isključena neposredno prije sklapanja sporazuma, čime je izgubila oko 90 milijuna eura na ime provizije. Ministarstvo obrane izjavilo je da nema saznanja o bilo kakvom odnosu između NTG-a i Fincantierija te tvrdi da nijedna portugalska tvrtka ili posrednik nije sudjelovao u postupku nabave, koji je proveden izravno između portugalske i talijanske države. Melo je najavio pravni postupak protiv internetskog portala 24 Horas, koji je objavio te navode, kao i protiv čelnika stranke CHEGA Andréa Venture te zastupnika te stranke Pedra Frazãa, optuživši ih za širenje neistina i narušavanje ugleda Ministarstva i uključenih osoba. Premijer Luís Montenegro najavio je planiranu kupnju triju fregata još u srpnju, nakon razgovora u Rimu s talijanskom premijerkom Giorgiom Meloni.

 „Škola“ i za Hrvatsku

Budući da i Hrvatsku očekuje obnova i modernizacija Hrvatske ratne mornarice, portugalski je primjer dobra „škola“. Nakon sage s obalnim ophodnim brodovima između MORH-a i brodogradilišta „Brodosplit“ , očekuje se i konačna odluka o nabava korveta za HRM. Kako je riječ o vrlo skupim plovilima, po nekima možda i nepotrebima, treba očekivati i u Hrvatskoj brojne političke i stručne rasprave polemike i kritike samog odabira..

Novi zapovjednik NATO Zapovjedništva Sarajevo, brigadni general James C. Fowler, zajedno s ministrom obrane BiH Zukanom Helezom obišao je u četvrtak, 06. kolovoza, tri tvrtke tamošnje obrambene industrije. Riječ je o kompanijama Binas d.d. Bugojno, BNT d.d. Novi Travnik i Pretis d.d. Vogošća, gdje su održani sastanci NATO i BiH dužnosnika s članovima uprava, kao i obilazak proizvodnih pogona. Također, na samom kraju posjeta, na obučnom poligonu Pretisa iz Vogošće visoka delegacija je prisustvovala pokaznom gađanju iz tenkovskog topa 125 mm M-84, kako bi se neposredno uvjerili u kvalitetu, tehničke mogućnosti i razvojne kapacitete proizvoda namjenske industrije Bosne i Hercegovine.

Prvo odredište je bilo Bugojno i tamošnja kompanija Binas.

“Vidjeli smo da tamo ima negdje oko 65 komponenti koje se proizvode za konačan proizvod. To je upaljač za različite vrste raketa i granata. Ono što mene fascinira jeste stalni porast broja zaposlenih, stalni porast produktivnosti i prihoda. Konkretno, Binas u odnosu na prošlu godinu, ova dva mjeseca, lipanj i srpanj, ima po dva milijuna više prihoda u odnosu na isto razdoblje prošle godine”,

napomenuo je Helez. Nakon sastanka s gradonačelnikom Bugojna, sarajevska delegacija zaputila se prema tvrtki BNT u Novom Travniku, gdje je ministar Helez ponovno hvalio prihode tvrtke:

“Oni su također podigli razinu prihoda za 50 posto. Imali su prošle godine 40, ove godine planiraju 60 i ovo sve ide po planu i mislim da će ostvariti taj plan. Posebno je zanimljivo da se uvode nove proizvodne linije i novi proizvodi”.

BNT proizvodi minobacače 60,81,82 i 120 mm, haubice 152 i 155 mm, ručne bacače 44mm M57 i M80, bestrzajne topove 82 mm M60 i M84, tenkovski top 100 mm za T-55, tenkovski top 125 mm za M 84, haubice 105 mm i 122 mm, top 130 mm i avionski top 23 mm. Kao i niz drugih kompanija, i BNT je tijekom prošle godine pokrenuo proizvodnju dronova sposobnih za nošenje tereta zbog čega su dodatno zaposlili nove radnike.

Zadnja stanica na Helez-Fowlerovoj turneji bio je Pretis iz Vogošće, gdje je ministar obrane Helez opet pohvalio prihode tvrtke:

“Također, kako su me obavijestili, u prvih šest mjeseci dobit Pretisa je oko 13 miliona, što je veliki skok u odnosu na prošlu godinu. Sve u svemu, ja kao ministar odbrane, jako sam zadovoljan stupnjem razvoja i ovim kompletnim proizvodima koji su jako bitni u segmentu sigurnosti i odbrane naše domovine Bosne i Hercegovine”.

U travnju ove godine Vlada Federacije Bosne i Hercegovine najavila je da će Pretisu dodijeliti 5 milijuna konvertibilnih maraka (3 milijuna USD/2,6 milijuna eura) za izgradnju tvornice baruta. „Odluka odražava stratešku predanost Federacije jačanju i modernizaciji obrambene industrije, s naglaskom na jačanje kapaciteta Pretisa kao jednog od ključnih proizvođača u sektoru“, objasnila je tada Vlada Federacije Bih u priopćenju za javnost.

Prema ministru obrane Helezu, ovaj zajednički posjet je bio prilika da se neposredno uvjere u transparentnost proizvodnih procesa u ovim pogonima.

“Zadovoljstvo mi je istaknuti da se naša obrambena industrija, koja je ranije bila orijentirana na istočnu varijantu, vrlo uspješno preorijentirala na proizvodnju po NATO standardima, te da više od 80 posto izvoza ide u zemlje članice NATO-a”,

naglasio je Helez, napominjući da je nadzor obrambene industrije u Bosni i Hercegovini jedan od zadataka tamošnje NATO misije. „Odlučili smo zajedno posjetiti ove tvrtke i vidjeti razinu razvoja tih tvrtki i skup proizvoda koje proizvode,“ rekao je Helez.

Zapovjednik NATO zapovjedništva u Sarajevu, general Fowler koji je stigao u Sarajevo tek prije par mjeseci, izrazio je zadovoljstvo posjetom ovim uspješnim kompanijama, potvrdivši kako se uvjerio u visoku kvalitetu njihovih proizvoda, koji su danas prisutni na svjetskom tržištu. General Fowler je istaknuo da će NHQSa nastaviti podržavati sektor u okviru svog mandata, radeći zajedno s lokalnim institucijama na jačanju sposobnosti i poboljšanju suradnje s partnerima Saveza.

*Photo: Ministarstvo obrane BiH, NATO

Njemačka je u prvih pet mjeseci 2026. godine odobrila izvoz oružja u Izrael u vrijednosti od gotovo 800 milijuna eura (913 milijuna dolara), što je više nego u prethodnih 20 mjeseci zajedno, potvrdila je vlada u Berlinu. Prema odgovoru Saveznog ministarstva vanjskih poslova na zastupničko pitanje krajnje desne stranke Alternativa za Njemačku (AfD), gotovo sva odobrenja izdana su u travnju i svibnju, objavila je u ponedjeljak 27. srpnja Al Jazeera. Ova odobrenja nagovještavaju znatan porast izvoza oružja u Izrael iz jedne od njegovih najčvršćih europskih saveznica, unatoč inzistiranju njemačke vlade na zabrinutosti zbog razaranja koja je u Pojasu Gaze prouzročila izraelska vojska.

Veliko ulaganje za „veliki pomorski projekt“

Podmornica INS Drakon

Njemačka Vlada je objavila da je više od 60 posto vrijednosti izdanih dozvola za izvoz oružja namijenjeno jednom, neimenovanom „velikom pomorskom projektu”. Analitičari smatraju da je najvjerojatniji kandidat podmornica koju je izgradio njemački proizvođač TKMS. Podmornica INS Drakon, plovilo klase Dolphin II, sposobno je nositi nuklearno naoružanje, a prošle je godine obavila svoju prvu plovidbu iz brodogradilišta u Kielu na Baltičkom moru. Njezina procijenjena vrijednost iznosi 480 milijuna eura (548 milijuna dolara). Prema izvješćima njemačkih medija, službeno je predana izraelskoj ratnoj mornarici prošlog tjedna. Prema više izvješća, podmornica bi mogla biti opremljena sustavom za okomito lansiranje (VLS), što bi joj omogućilo ispaljivanje krstarećih ili balističkih projektila s nuklearnim bojevim glavama. Izrael bi tako postao tek druga mornarica – nakon Južne Koreje – za koju se zna da koristi VLS na modernoj podmornici s konvencionalnim pogonom i sustavom pogona neovisnog o zraku (AIP). Tijekom ispitivanja na moru, toranj podmornice bio je prekriven ceradama i pločama od stakloplastike kako bi se promatračima onemogućilo utvrđivanje konfiguracije naoružanja. Sa strateškog gledišta, podmornice ove klase mogle bi osigurati sposobnost uzvratnog nuklearnog udara s mora – odnosno sposobnost zemlje da uzvrati nuklearnim oružjem nakon što je i sama bila izložena nuklearnom napadu.

U svibnju 2026. potpisan je sporazum o suradnji između TKMS i Elbita (Photo: TKMS)

Al Jazeera nastavlja da je u svibnju TKMS potpisao memorandum o razumijevanju o budućoj suradnji s tvrtkom Elbit Systems, najvećim izraelskim privatnim dobavljačem obrambenih proizvoda. Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo gospodarstva i energetike, u čiju nadležnost spadaju dozvole za izvoz oružja, odbili su komentirati ovu temu.  Max Mutschler, viši istraživač pri Međunarodnom centru za proučavanje sukoba u Bonnu (BICC), izjavio je za Al Jazeeru: „Nažalost, činjenica da savezna vlada to izričito ne spominje također je tipičan primjer nedostatka transparentnosti vezanog uz izvoz oružja.” Prošle godine izvještaji su bili proturječni po pitanju toga je li izdana dozvola za izvoz podmornice. Narudžba datira iz 2012. godine. Dok je tvrtka TKMS nagovještavala da je odobrenje izdano, njemačka vlada to je u to vrijeme negirala.

Promjenjivi stavovi Njemačke

Oklijevanje je možda proizašlo iz pravnih dvojbi vezanih uz postupak protiv Njemačke pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, kao i iz promjene javnog mnijenja u Njemačkoj, koje se uvelike okrenulo protiv izvoza oružja u Izrael. Prema medijskim izvještajima, Njemačka sufinancira oko 30 posto troškova za podmornicu Drakon i otprilike trećinu troškova za buduću klasu Dakar. Ovog mjeseca Kanada je također odabrala TKMS kao preferiranog ponuditelja za izgradnju do 12 podmornica, što bi predstavljalo najveću narudžbu u povijesti te tvrtke. Vrijednost samih plovila procjenjuje se na iznos između 12 milijardi eura (13,7 milijardi dolara) i 18 milijardi eura (21 milijarda dolara).

Izraelsko pravosuđe već godinama istražuje poslove s podmornicama sklopljene s Njemačkom zbog optužbi za podmićivanje u koje su uključeni bliski suradnici premijera Benjamina Netanyahua. Ruth Rohde iz britanske istraživačke organizacije Shadow World Investigations izjavila je za Al Jazeeru: „Izrael je koristio njemačke brodove za napade na Gazu, za njezinu blokadu i izgladnjivanje stanovništva, a podmornice koristi za smještaj nuklearnog oružja. U trenutku kada Izrael vodi brutalne ratove protiv svojih susjeda i vrši genocid u Gazi, ovaj izvoz podmornica dao bi Izraelu još jedno sredstvo u njegovu arsenalu za masovno uništenje.”

Usponi i padovi trgovine s Izraelom

Kao lider opozicije, Merz se sastajao s izraelskim premijerom Netanyahuom

Politiku Berlina o izvozu oružja u Izrael obilježili su preokreti. Početkom kolovoza prošle godine kancelar Friedrich Merz najavio je da Njemačka više neće izdavati dozvole za vojnu opremu koju bi Izrael mogao koristiti u Pojasu Gaze. Do tog trenutka, istraživanje Al Jazeere pokazalo je da je Njemačka već izvezla oružje u vrijednosti od gotovo 12 milijuna dolara u Izrael od listopada 2023., kada je Izrael pokrenuo napade na Gazu.

Djelomična obustava pokazala se kratkotrajnom: vlada je u studenome ukinula ograničenja i vratila se razmatranju zahtjeva za izvoz od slučaja do slučaja. Čak i tijekom obustave, prethodno odobrene isporuke su se nastavile. Primjerice, u rujnu je pošiljka oružja iz Njemačke vrijedna 794.000 dolara stigla u zračnu luku Ben-Gurion kod Tel Aviva.

Max Mutschler je za Al Jazeeru izjavio da su neki dužnosnici u vladi „smatrali izvoz određenog oružja u Izrael problematičnim s obzirom na brojna i vjerodostojna izvješća o izraelskim ratnim zločinima tijekom vojne operacije u Gazi”. Ipak, to nije bilo dovoljno da se „uvede općenito restriktivna politika izvoza oružja prema Izraelu”.

Ekonomska računica dok su dijelovi gospodarstva u krizi

Njemačka je jedan od najvećih svjetskih izvoznika oružja. Prema Izvješću o izvozu oružja saveznog Ministarstva gospodarstva, objavljenom sredinom srpnja, u prvih šest mjeseci 2026. godine izdane su dozvole za izvoz oružja u vrijednosti od 13,87 milijardi eura (15,8 milijardi dolara). To je više nego četverostruko veći iznos u odnosu na isto razdoblje 2025. godine. Ukrajina i dalje ostaje glavni primatelj njemačkog izvoza oružja. Mutschler je to objasnio: „Većina saveznih vlada izvoz oružja promatra – i nastavila ga je promatrati – prvenstveno iz ekonomske perspektive te ga pozdravlja kao sredstvo jačanja obrambene industrije. (…) Činjenica da se te pošiljke oružja mogu iskoristiti i za počinjenje ratnih zločina čini se da igra znatno manju ulogu u procesu donošenja odluka.”

Sklapanje vozila Boxer u KNDS-ovoj tvornici nedaleko Munchena (Photo: KNDS)

Dok se kriza u njemačkom gospodarstvu – čija se snaga prvenstveno oslanjala na izvoz, posebice u automobilskoj industriji – intenzivirala, njezina obrambena industrija posljednjih godina bilježi procvat. Taj se razvoj događaja javno pripisivao ruskoj invaziji na Ukrajinu, iako su planovi za povećanje izdvajanja za obranu, prema izvješćima, bili pripremljeni i prije toga. Pieter D. Wezeman, viši istraživač na Stockholmskom međunarodnom institutu za istraživanje mira (SIPRI), to smatra općim trendom: „Potražnja za oružjem u Europi dramatično je porasla tijekom posljednjih nekoliko godina, dok se potražnja za oružjem u mnogim drugim dijelovima svijeta ne čini manjom, a vjerojatno će i rasti.” Njemačko tržište i dalje je vrlo važno za domaću industriju oružja jer Njemačka planira udvostručiti svoja vojna izdvajanja – s razine znatno ispod 2 posto bruto domaćeg proizvoda na zacrtani cilj od 3,5 posto BDP-a u roku od nekoliko godina – objasnio je Wezeman: „Njemačka je sada zemlja s najvećim vojnim izdacima u Europi [ne računajući Rusiju], a njezina industrija oružja ključna je sastavnica europske vojno-industrijske baze.”

Nakon tjedan dana velikih javnih prosvjeda, polako se ocrtavaju okviri poteza kojima ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski namjerava riješiti aktualnu krizu vlasti u državi. Naime, od dva glavna zahtjeva prosvjednika ispunjen je onaj lakši – Zelenski je s vrha ukrajinske vojne hijerarhije smijenio generala Oleksandra Sirskog, no još se čeka sudbina prošloga tjedna smijenjenog ministra obrane, popularnog modernizatora Mihaila Fedorova.

Stara i nova postava čelnih zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine

Kako smo rekli, u utorak 21. srpnja, nakon šestog dana demonstracija širom države, s mjesta Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga ipak je smijenjen general Oleksandr Sirski, zajedno s njemu podređenim načelnikom Glavnog stožera OS Ukrajine, general-bojnikom Andrijem Gnatovim. Na mjesto generalno nepopularnog Sirskog postavljen je itekako javno popularni general-reformator Mihailo Drapati, a usprkos brojnih nagađanja – na mjestu načelnika Glavnog stožera osvanuo je donedavni zamjenik načelnika Glavnog stožera, ali ne brigadni general Volodimir Horbatjuk kako su neki nagađali, već njegov kolega general-bojnik Igor Skibjuk. Obje smjene i oba nova imenovanja službeno su objavljena kao ukazi predsjednika Ukrajine Zelenskog u srijedu 22. srpnja. No time je i dalje ostalo visjeti u zraku pitanje Fedorova, kojem je navodno prihvatljiv samo povratak na čelo Ministarstva obrane – što se pretpostavlja da je najmanje ugodna opcija za Zelenskog, koji bi se, valjda, tu trebao privatno ispričati prije nego što pod ogromnim javnim pritiskom mladog reformatora vrati na prijašnju poziciju. Naime, demonstracije za povratak Fedorova na čelo Ministarstva obrane krenule su još sredinom prošloga tjedna, dan nakon što je postalo jasno da ga je Zelenski smijenio krajem srijede 15. srpnja.

Zahtjevi i daljnji koraci prosvjednika

Od četvrtka 16. srpnja počela su na tu temu masovna okupljanja ne samo u Kijevu (na Trgu Ivana Franka, nedaleko Predsjedničkog ureda), već i u nizu gradova širom države. Usprkos naznakama od subote 18. srpnja da Zelenski smijenjenom Fedorovu nudi neko novo ustrojbeno mjesto izvan Vlade – funkciju svojevrsnog „Miltech-cara“ koja bi trebala izvana koordinirati širi razvoj vojnih tehnologija – Fedorov je to navodno odbio, a kadrovski problem koji si je sam Zelenski zakuhao nastavio je kipjeti. Naime, prosvjedna događanja postupno su dobivala na brojnosti sudionika i broju gradova u kojima se svakodnevno održavaju – tako da se već u nedjelju 19. srpnja nabrajalo ukupno 16 velikih gradova, od kojih su u nekima demonstracije tim povodom bile zakazivane i dvaput dnevno (mimo svih uzbuna i faktičnog rizika tijekom sudjelovanja u masovnim okupljanjima u dometu ruskih raketnih sustava). Dapače, dok se u nedjelju već moglo čuti dojmove kako ovogodišnji masovni prosvjedi protiv kadrovskih odluka Zelenskog u obrani po karakteru počinju prerastati od lanjskih „kartonskih prosvjeda“ prema svojevrsnom novom Euromajdanu, do ponedjeljka 20. srpnja demonstranti su formulirali i dodatni izričiti rok po pitanju povratka Fedorova na čelo obrambenog resora. Ako se to ne dogodi do petka 24. srpnja, demonstracije bi – prema tim najavama – trebale postati stalne, dakle, valjda, i uz zasnivanje prosvjednih kampova u stilu Majdana.

Promjena na čelu djelatne vojske

Iznimno loš i štetan PR potez

Treba napomenuti da su uskoro po formiranju javnog zahtjeva za smjenom Vrhovnog zapovjednika Sirskog krenule i (relativno neuspješne) akcije za demonstriranje njegove čvrste podrške među ukrajinskom vojskom. Pri tome su posebno bila primjetna izražavanja podrške prema zapovjedniku iz pojedinih prominentnijih postrojbi – što je bila inicijativa čije se podrijetlo pripisivalo Hani Maljar, bivšoj pomoćnici ministra obrane u razdoblju između kolovoza 2021. i rujna 2023. godine. No takve su pojave uskoro prestale kada se u subotu 18. srpnja u centru borbama podijeljene Kostjantinivke vidjelo dizanje ukrajinskih zastava s likovima Zelenskog i Sirskog, da bi još istog dana ispalo da su vojnici iz tog demonstrativnog vojno-propagandnog pothvata ubrzo nakon kraja snimanja završili u tamošnjem ruskom zarobljeništvu. Naravno, kasniji izrazi podrške pojedinih postrojbi bili su bitno suzdržaniji, uglavnom ograničeni na verbalne izjave pojedinih zapovjednika ili grupne izjave podrške dovođene u pitanje radi okupljanja brojnog ljudstva u dometu ruskih borbenih sredstava koja baš traže takve prilike za nanošenje masovne štete i žrtava. Istodobno, čak je i u ukrajinskom parlamentu, Vrhovnoj Radi, bila pokrenuta inicijativa kojom se od Zelenskog traži smjena Sirskog te njegova zamjena „prema kriteriju profesionalne efikasnosti i orijentacije prema mjerljivim tehnološkim rezultatima“.

FInalni sastanak predsjednika Zelenskog, vojnih zapovjednika i predstavnika vojne industrije

U takvim okolnostima Zelenski je krenuo ponešto neočekivano – organiziravši višednevni niz sastanaka s pojedinim visokim vojnim dužnosnicima iz Glavnog stožera, ali i s bojišta – s posebnim naglaskom na visoke zapovjednike pojedinih odsjeka bojišnice te čelnike pojedinih novoustrojenih korpusa i specijaliziranih postrojbi. Tako je Zelenski u subotu 18. srpnja krenuo s pojedinačnim razgovorima s Fedorovim i Sirskim, da bi onda u društvu samo svog vojnog savjetnika Pavla Palise nastavio i konzultacije sa zapovjednicima 7. interventnog desantno-jurišnog i 8. desantno-jurišnog korpusa, te čelnicima 10., 11., 17. i 20. korpusa Kopnenih snaga. U nedjelju 19. srpnja na red su došli zapovjednik Ujedinjenih snaga Drapati i zamjenik načelnika GS Ukrajine Horbatjuk, te zapovjednik Desantno-jurišnih snaga OS Ukrajine Oleg Apostol – da bi u ponedjeljak 20. srpnja Zelenski još i ponovio sastanke s generalima Drapatijem, Horbatjukom i Apostolom, ovoga puta opet praćen svojim savjetnikom Palisom, ali i vršiteljem dužnosti ministra obrane Jevgenijem Hmarom. Kako izgleda, ovo ponavljanje sastanaka vjerojatno je bilo i osnovom za pretpostavke kako se tu radi o ozbiljnim kandidatima za novi vojni vrh Ukrajine – što je onda bilo donekle razblaženo sastancima s trima zapovjednicima s prvih crta glavne ukrajinske bojišnice – Andrijem Biljeckim (trenutačno vodi 3. korpus Kopnenih snaga OS Ukrajine) i Igorom Obolenskim (čelnikom 2. korpusa Nacionalne garde „Hartija“) te Denisom Prokopenkom (1. korpus Nacionalne garde „Azov“). Ujedno je bio održan i sastanak na kojem je Zelenski okupio zapovjednike desantno-jurišnih snaga (Apostol), te već spomenute čelnike 1. i 2. korpusa Nacionalne garde, kao i zapovjednike 10., 11. i 19. korpusa Kopnenih snaga s predstavnicima ukrajinske vojne industrije, čije proizvode koriste i sve ove postrojbe – što bi ubuduće trebala postati i učestala praksa radi predstavljanja tehnoloških noviteta i uklanjanja logističkih uskih grla ili problema. Ipak, treba napomenuti da se ukupna društvena atmosfera do tada toliko zaoštrila da je šef Ureda predsjednika Zelenskog Kirilo Budanov pozvao javnost da smiri strasti, budući da „neprijatelj pažljivo gleda svaki naš unutarnji konflikt i čeka da se počnemo među sobom boriti“.

Imenovanje Drapatija

Bivši zapovjednik OS UKR Valerij Zalužni sada je na ugodnoj diplomatskoj poziciji

U utorak 21. srpnja Zelenski je u društvu Palise i Hmare nastavio sastanke sa zapovjednicima i 9., 12., 14., 15., 16., 18. i 21. korpusa Kopnenih snaga te 30. marinskog korpusa – navodno s naglaskom na primarne potrebe borbe na prvim crtama, zaštitu granice te vizije obrambene strategije tih pojedinih zapovjednika. Onda je na red za razgovor došao i general-bojnik Viktor Nikoljuk, od ovogodišnjeg travnja zapovjednik Operativnog zapovjedništva „Istok“, od kojeg se Zelenski informirao o stanju središnjeg dijela bojišta, od Slovjanska preko Kostjantinivke do Druškivke. Po nekima, i on je ozbiljno figurirao za mjesto Vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine, iako se to na kraju nije poklopilo – možda i zbog njegove navodne bliskosti sa smijenjenim generalom Sirskim. No sve to bio je tek uvod u kasno navečer objavljenu odluku predsjednika Ukrajine Zelenskog o imenovanju Drapatija za Vrhovnog zapovjednika umjesto Sirskog – od kojeg se bilo lako oprostiti nakon nešto manje od 30 mjeseci na dužnosti, usprkos njegovim vojnim dosezima s početka rata (obrana Kijeva, provedba ofenzive u Harkivskoj oblasti, a onda i manje uspješne borbe u Bahmutu, te povlačenje od Avdiivke do Pokrovska), koje zadnjih dana svi učestalo spominju. Pri tome, treba napomenuti kako se Sirskom – uz činjenicu da je podrijetlom Rus iz Rusije – često na teret stavljalo i ratovanje „po sovjetskom modelu“, uz toleriranje većih žrtava po cijenu postizanja borbenih ciljeva – gdje mu nisu zadnjih dana pomogli ni izlasci u javnost u kojima se čudio „otkrićima“ o neslaganjima s ministrom obrane Fedorovim, iako su o tome izričito govorili i sam predsjednik Zelenski kao i niz drugih vojnih vođa. S takvom popudbinom teško je za njega zamisliti neku ozbiljnu daljnju funkciju u širem obrambenom sustavu Ukrajine, dok ovog isluženog generala teško da čeka i nekakva komotna diplomatska fotelja – poput one veleposlanika u Velikoj Britaniji, na kojoj zadnje skoro tri godine živi i radi prethodnik Sirskog, general Valerij Zalužni.

Konačno, malo prije podneva u srijedu 22. srpnja, Zelenski je objavio i odabir osobe za mjesto načelnika Glavnog stožera OS Ukrajine, koje bi radno trebalo pratiti novog Vrhovnog zapovjednika Drapatija. Iako je izbor general-bojnika Skibjuka za neke bio iznenađenje, taj je odabir manje začudan ako znamo da su Drapati i Skibjuk već ranije uspješno radili zajedno, posebno tijekom oslobađanja zapadnog dijela Hersonske oblasti krajem 2022. godine.

Tko je Drapati?

Drapati je prvu slavu stekao probojem pro-ruskih barikada u Mariupolju 2014.

Sam Drapati, kao časnik oklopništva, rođen je i školovan u Ukrajini te je svoju vojnu karijeru počeo 2004. godine, da bi do ruske aneksije Krima i početka rata 2014. došao do čina bojnika te zapovjedništva nad 2. bojnom 72. mehanizirane brigade OS Ukrajine. Tada je bila posebno zapažena situacija kada se borbeno vozilo pod njegovim osobnim zapovjedništvom početkom svibnja praktično leteći probilo kroz barikade ruskih separatista u centru Mariupolja – da bi onda ugled učvrstio u kolovozu 2014. godine, kada se pod njegovim zapovjedništvom bojna s borbenim vozilima uspjela probiti iz praktičnog okruženja (kod graničnog mjesta Izvarine na jugoistoku Luganske oblasti) i prijeći skoro 160 km natrag do ukrajinskih položaja s opremom i tek minimalnim gubicima. Osim dobivanja čina, tu se formirala i reputacija Drapatija kao časnika za posebno problematične dijelove bojišta, na kojima on uspijeva djelovati uz minimum neizbježnih ljudskih žrtava. Naravno, to u uvjetima rata kakav se u Ukrajini vodi od veljače 2022. godine pa do danas ima sasvim drukčije značenje, iako je Drapatiju takav ugled osigurao privrženost ljudstva, koju je dopunio i inzistiranjem na reformama (posebno po pitanju kvalitetne obuke, promicanja iskusnih kadrova i sprečavanja incidentnih situacija gdje okupljanje masa vojske daje Rusima prilike za raketne napade s mnogo žrtava na cilju napada).

Jevgenij Hmara, novi v.d. ministra obrane, i general Mihailo Drapati, novi zapovjednik OS UKR

Kada na mjestu zapovjednika Kopnenih snaga Ukrajine Drapati nije uspio u provedbi svojih reformskih ciljeva (navodno zbog neslaganja s generalom Sirskim kao nadređenim „nije uspio osigurati odgovarajuću provedbu svojih zapovijedi“, kao ni odgovornost za prekršitelje zapovijedi), Drapati 1. lipnja 2025. podnosi ostavku na mjesto zapovjednika Kopnenih snaga. Samo koji dan kasnije on preuzima „Združene snage OS Ukrajine“ te se vraća na sjeveroistok bojišnice, gdje u idućim mjesecima koordinira ukrajinsko stabiliziranje bojišnice oko Kupjanska, za kojeg su Rusi već 20. studenoga tvrdili kako je kompletno okupiran (što se uskoro pokazalo poprilično promašenim). Za kraj, zanimljivo je napomenuti i da je Drapati bio jedan od rijetkih djelatnih časnika OS Ukrajine koji su odmah u rano poslijepodne 16. srpnja podržali smijenjenog ministra obrane Fedorova, naglasivši kako „zapovjednik nema pravo ostati šutjeti o problemima, posebno kada se njihova cijena mjeri u propuštenim mogućnostima, vremenu i ljudskim životima. Tišina tu ne štiti vojsku; ona samo omogućuje da se greške akumuliraju, čineći njihovo otklanjanje mnogo težim“. U tom je svjetlu onda bila prikazana i njegova sklonost reformama i uspostavi efikasnog vojnog sustava, na čemu navodno i sam Fedorov inzistira (ne samo) zadnjih mjeseci na čelu Ministarstva obrane.

Što dalje?

Donedavnom ministru obrane Mihailu Fedorovu naglo je skočila popularnost

S jedne strane, ako je tko i sumnjao, zadnji su dani nedvojbeno pokazali da Fedorov trenutačno uživa iznimnu popularnost u široj javnosti Ukrajine. Istraživanja tamošnjeg javnog mnijenja pokazala su da je njegova osobna popularnost posljednjih dana skočila od prijašnjih oko 35 posto na 65 posto – čime je mladi Fedorov završio na drugom mjestu političke rang-liste, odmah iza karizmatičnog umirovljenog generala Zalužnog (70 posto podrške), te iznad trećeplasiranog Budanova (62 posto) – dok je sam Zelenski na četvrtom mjestu s podrškom od 59 posto ispitanika. Pri tome, sa smjenom Fedorova ne slaže se 72 posto ispitanih, 5 posto je odobrava, a 17 posto nema stav – dok je sredinom tjedna sada dovršenu smjenu Sirskog podržalo 55 posto ispitanika, njih 15 posto bilo je protiv, a 19 posto nije imalo stav o tome. Uz to, u zadnjih tjedan dana bilježio se i pad popularnosti ionako ne baš omiljenog generala Sirskog, čije je povjerenje od prijašnjih 39 posto zadnjih dana palo na samo 23 posto ispitanika. Ipak, zanimljivo je u tim anketama zapaziti i razliku koju Ukrajinci rade između općenitog odobravanja pojedinih osoba na političkoj sceni i vjerojatnosti koju iskazuju da bi za njih glasali na nekim budućim predsjedničkim izborima. Tu Zelenski i dalje vodi s 22,3 posto ispitanika, dok bi 14,9 posto navodno glasalo za bivšeg generala Zalužnog, 13,4 posto za donedavnog (a možda i opet budućeg) ministra obrane Fedorova, 7,2 posto za Budanova te 5 posto za ukrajinskog boksača Usika i oko 4,5 posto za bivšeg predsjednika Petra Porošenka. Imajući u vidu sve te brojeve, ne čude ni glasine da bi sam Fedorov uskoro mogao osnovati neku vlastitu „antikorupcijsku“ stranku, što je perspektiva koja se vjerojatno Zelenskom sviđa još i manje od velikog reteriranja te vraćanja Fedorova na mjesto ministra obrane Ukrajine.

No budući da u utorak 21. srpnja nije pomoglo ni navodnih šest sati pregovaranja i „lomljenja“ mladog Fedorova – otvoreno je pitanje kako će se Zelenski po tom kadrovskom pitanju postaviti u danima koji dolaze, posebice s obzirom na to da su prosvjedi i dalje masovni te svakodnevni (u srijedu 22. srpnja, među ostalim, u Kijevu, Odesi, Ternopilu, Lavovu, Kremenčuku, Černivcima, Harkivu, Ivano-Frankivsku, Vinici i Poltavi). No dok se iz Ministarstva obrane čuje kako vršitelj dužnosti ministra Hmara s novim Vrhovnim zapovjednikom već dogovara nastavak provedbe tehnoloških i reformskih ideja Fedorova, rješenje čitavog ovog kadrovskog rebusa itekako je još otvoreno – s perspektivom da od petka 24. srpnja prosvjedi prerastu i u nekakvo konstantno demonstriranje javne volje protiv odluka moćnika na vlasti.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. srpnja 2026. pod nazivom “Iza kulisa vrtloga u Ukrajini: Generali su Zelenskom dolazili jedan po jedan, atmosfera se zaoštrila, reagirao je i Budanov…” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/zelenski-smijenio-sirskog-imenovao-drapatija-prosvjedi-traze-povratak-fedorova-15730598

Usprkos borbama koje neprekidno traju, Ukrajinu već treći dan zaredom tresu masovni prosvjedi, velika kadrovska preslagivanja i dileme oko vođenja obrambenog sustava te rata. Konkretno, iako se već tjednima nagađalo da bi ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski mogao krenuti u preslagivanja tamošnje Vlade, ipak se nije čekalo kolovoz, nego se lopta zakotrljala početkom ovoga tjedna. Okidač je, izgleda, bilo pražnjenje ukrajinskog veleposlanstva u Washingtonu, gdje je nakon nepunih godinu dana mandata veleposlanica Olga Stefanišina (pod sumnjama za neke stare korupcijske slučajeve) odlučila prijeći u privatni sektor. Baš kao i lani u ovo doba, ta je promjena zakotrljala šire kadrovske promjene – koje su onda prvo dohvatile premijerku Juliju Sviridenko, a time i čitavu Vladu uspostavljenu 17. srpnja 2025. godine. Što se promjene na mjestu premijera tiče, to i nije bilo preveliko iznenađenje, budući se za Sviridenko već neko vrijeme moglo čuti kako je uzrok sve većeg nezadovoljstva kod predsjednika Zelenskog.

Serhiy Korecki na razgovoru za posao premijera

Kao prvo, njezino se postavljenje od početka vezalo uz kadrovsku politiku Andrija Jermaka, tadašnjeg šefa Predsjedničkog ureda, koji je pod oblakom korupcijskih sumnji smijenjen s dužnosti 28. studenoga 2025. godine. Kao drugo, za Sviridenko i većinu njezine Vlade spominjala se i izuzetna ovisnost o redovitim uputama iz Ureda predsjednika, koje su nakon odlaska Jermaka pale na leđa samog Zelenskog (što pak njemu navodno nije bio najdraži način provođenja ionako rijetkog slobodnog vremena u strateškom vođenju države). Kao treće, navodno je i nadolazak ljeta trebao biti iskorišten da novi premijer stigne ući u posao prije jeseni i nadolaska velikih poslova (među ostalim vezanih i uz odolijevanje Ukrajine pretpostavljanim novim ruskim napadima na energetsku infrastrukturu države pred nadolazeću zimu). U takvim okolnostima ne čudi da se Zelenski (donekle očekivano) za novog premijera obratio Serhiju Koreckom – od kraja 2022. direktoru ukrajinskih poduzeća Ukrnafta i Ukrtatnafta, a od svibnja 2025. godine i koncerna „Naftogaz Ukrajine“, najvećeg naftnog i plinskog poduzeća u državi. Iako se i uz njega vežu sumnje na korupciju, Zelenskog to nije smetalo. Nakon objave predstojećih preslagivanja Zelenski je otputovao u Francusku na proslavu nacionalnog praznika, da bi se kadroviranje nastavilo u srijedu, 15. srpnja.

Ministar obrane u fokusu

Igor Klimenko odbio je biti ministar obrane u novim okolnostima

Dok ime budućeg premijera nije iznenadilo, sasvim se drugačija situacija krenula odvijati po pitanju dijelova Vlade zaduženih za sigurnost. Kao prvo, do večeri 15. srpnja postalo je jasno da u pozadini širih promjena zapravo plamti žestoki požar na liniji između ministra obrane Mihaila Fedorova i vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine, generala Oleksandra Sirskog. Kako se naknadno čulo, tu je od strane profesionalnog vojnika pao ultimatum „ili Fedorov ili ja“ – i Zelenski se nakon kraćeg razmišljanja odlučio riješiti 35-godišnjaka koji je, nakon više od šest godina u resoru „Digitalnih transformacija“, zadnjih šest mjeseci reformski radio na mjestu ministra obrane Ukrajine. Prema prvim planovima, na njegovo je mjesto trebao doći donedavni ministar unutarnjih poslova Igor Klimenko – no, vidjevši buru koju je smjena u obrani krenula dizati, on je to imenovanje odbio (da bi ga u petak, 17., onda postavili za tajnika Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu Ukrajine, što je pozicija koju do formaliziranja promjena još obnaša bivši ministar obrane Rustem Umerov).

Preveliki su animoziteti između Fedorova i generala Sirskog

Dakle, da ponovimo – Mihailo Fedorov, sad već bivši ministar obrane, bio je i ostao izuzetno popularna osoba u Ukrajini, doživljavana kao pokretač reformi i zagovornik modernih tehnologija, kako u civilnom tako i u vojnom sektoru (gdje se njegovih šest mjeseci i jedan dan mandata u obrani opisivalo bitnim faktorom kako u usponu novih vojnih tehnologija, prvo kroz sektor digitalnih transformacija, a onda i kroz Ministarstvo obrane, tako i u nizu nedavnih vojnih uspjeha Ukrajine). Za razliku od toga, njegova sada javno deklariranog suparnika, generala Oleksandra Sirskog, također već dugo bije javni glas kako se radi o vojniku „sovjetske škole“ koji se teško prilagođava promjenama, forsira ratovanje uz mnogo ljudskih gubitaka i osobnog preslagivanja snaga na taktičkoj razini, gdje mu takav ratni kaos zapravo dopuštaju pažljivo stvorene široke mreže lojalnih kadrova širom Oružanih snaga Ukrajine. U takvom javnom srazu popularnog mladog ministra-reformatora i nepopularnog vojnika poznatog pod nadimkom „General 200“ (gdje šifra 200 iz ruskih vremena označava vojnika poginulog na dužnosti) – izgleda da je samo Zelenski očekivao da kadroviranje prođe mirno. Već u srijedu, 15. srpnja, počele su kolati glasine o odlasku Fedorova, što je i sam Zelenski potvrdio navečer, da bi idući dan, u četvrtak, 16. srpnja, pred odlučivanje Vrhovne Rade o članovima nove Vlade, krenule i javne demonstracije po tom pitanju.

Jevgenij Hmara – novi v.d. ministra obrane

U tom svjetlu nije začudilo da se na kraju odlučilo o svim pozicijama u Vladi osim o popunjavanju mjesta (1) ministra vanjskih poslova i (2) ministra obrane. Ujedno, spomenutog Klimenka je na mjestu ministra policije nabrzinu naslijedio Ivan Vihivski (donedavni glavni ravnatelj ukrajinske Nacionalne policije) – dok je na mjesto glavnog ravnatelja postavljen Maksim Cuckiridze. Doduše, on je u tim policijskim strukturama figurirao i u vrijeme negdašnjeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, gdje mu se na teret stavljalo ponašanje tijekom ukrajinskog Majdana – baš kao i novom v. d. ravnatelju ukrajinske civilne obavještajne službe SBU, Oleksandru Pokladu, koji je na to mjesto napredovao kad se poslijepodne u četvrtak, 16. srpnja (nakon završetka zasjedanja Vrhovne Rade), saznalo da Zelenski na mjestu v. d. ministra obrane vidi general-bojnika Jevgenija Hmaru (koji je prije koji dan navršio šest mjeseci mandata na čelu SBU). Zato na mjestu ministra vanjskih poslova Ukrajine do daljnjega, sada tek kao vršitelj dužnosti, ostaje donedavni puni ministar Andrij Sibiga.

Masovni prosvjedi širom Ukrajine

Dok su javni prosvjedi tijekom ranog poslijepodneva u četvrtak, 16. srpnja, već bili masovni, do večeri se moglo vidjeti bitno veće demonstracije u samom Kijevu, ali i širom Ukrajine (među ostalim u Dnipru, Lavovu, Odesi, Harkivu, Ivano-Frankivsku, Vinici, Hmeljnickom, Zaporižju i Užgorodu). Sve se to nastavilo u petak, 17. srpnja, s glavnim večernjim skupom opet u Kijevu, na Trgu Ivana Franka, nasuprot Ureda predsjednika Ukrajine – ali i uz dodatne masovne skupove, među ostalim u Lavovu, Ternopilju, Harkivu, Odesi te Žitomiru – uz najave i daljnjih sličnih okupljanja, danas te idućih dana. Treba napomenuti kako su ti izuzetno masivni javni skupovi počeli pozivima „Vratite Fedorova!“, da bi se u petak tome dodalo i poklič „Sirski, odlazi!“, s navodnim nastavkom do ispunjenja oba ova zahtjeva.

Ujedno, sve su te velike demonstracije, po posjećenosti i stilu, izuzetno slične skupovima od prošloga ljeta (tzv. „Kartonski prosvjedi“, prema transparentima ispisanim na komadima kartona) – kada se Zelenski nakon tadašnje rekonstrukcije Vlade upustio u ograničavanje rada specijaliziranih ukrajinskih tijela za borbu protiv korupcije, Nacionalnog antikorupcijskog biroa Ukrajine (NABU) i Specijalizirane antikorupcijske prokurature (SAP). To je bio poduhvat vrha vlasti započet 22. srpnja 2025. godine, da bi nakon devet dana žestokih prosvjeda širom Ukrajine i političko-diplomatskih pritisaka iz EU, 31. srpnja Vrhovna Rada svojom novom odlukom preokrenula vlastiti raniji akt te ipak osigurala samostalnost ovih antikorupcijskih tijela. No, za razliku od lani, ovog ljeta na meti nije korupcija u civilnom, nego u vojnom sektoru, zajedno s optužbama za loše vođenje te upravljanje obranom tijekom tekućeg ukrajinskog rata za preživljavanje.

Fedorov i obrana Ukrajine

Ako je netko imao kakvih dilema o Mihailu Fedorovu, to su temeljito rastjerali njegovi vješti medijski potezi tijekom zadnjih dana. Kao prvo, on je u srijedu, 15. srpnja, navečer na društvenoj mreži X postavio objavu s navodom 22 dosega „svog tima“ – među ostalim, (1) gašenje sustava Starlink za ruske agresore u Ukrajini, (2) razvoj optički vođenih FPV-dronova i sredstava za udare srednjeg dometa, (3) logističko izoliranje Krima, (4) nastavak financiranja „Crte dronova“ kao obrambenog sredstva, (5) formiranje dron-jurišnih postrojbi, (6) 70% avansnih isplata za nabave putem sustava e-Points na portalu Brave1, (7) reforma sustava javnih nabava, (8) pribavljanje raznih vojnih vozila putem otvorenih javnih natječaja i (9) porast kvote presretanja dronova (od 83% na 91%) i krstarećih raketa (od 47% na 87%), (10) pribavljanje Patriot-raketa kroz EU sredstva, (11) stabiliziranje opremanja postrojbi besposadnim sustavima, (12) pokretanje velike proizvodnje eksploziva, streljiva i raketa, (13) poticanje „nepopularne, ali bitne“ transformacije strukture Oružanih snaga, (14) jačanje vjere partnera i suprotstavljanje ruskim propagandnim naporima, (15) osiguravanje EU zajmova za vojne prioritete, (16) masovna uporaba jeftinih sredstava protiv ruskih Shaheeda na mlazni pogon, (17) domaća balistička oružja uz 30 posto manju cijenu, (18) potpisivanje ugovora za švedske lovce Gripen, (19) suradnja u vojnim operacijama Aušan (preko 700 vozila uništeno) i Aušan-2 (preko 250 topničkih instalacija uništeno) za zaustavljanje ovogodišnjih ruskih ofenzivnih planova, (20) pokretanje izvoza dronova i vojne opreme, (21) pokretanje mehanizma „Trophy Lab“ da se saveznici upoznaju s detaljima ruske vojne opreme, te (22) pokretanje Obrambenog AI centra A1 za uporabu umjetne inteligencije na bojištu.

Sve to bilo je obuhvaćeno u strateškom konceptu za vođenje obrambenog rata u Ukrajini, koji su Fedorov i njegov tim u Ministarstvu obrane nazvali „Air-Land-Economy“ – temeljem naglaska na (1) obrani od ruskih napada iz zraka, (2) zaustavljanju agresorskih napredovanja na kopnu te (3) suzbijanju ruske ekonomije kao osnovice daljnjeg vođenja Putinova rata u Ukrajini. Kako izgleda, upravo je ta činjenica formiranja strateškog koncepta ratovanja u Ministarstvu obrane Ukrajine – nasuprot reaktivnom i kaotičnom postupanju Oružanih snaga, s velikim ljudskim gubicima i pogodovanjem kroz mreže lojalnosti – predstavljala osnovu sučeljavanja ne samo Fedorova i Sirskog kao osoba, već i bitno više njihovih širih svjetonazora te poborničkih skupina.

Samo nekoliko sati kasnije, oko podneva u četvrtak, 16. srpnja, stvar je bila dopunjena konferencijom za medije (domaće i strane) na kojoj je Mihailo Fedorov rječito obrazložio jedanaest konkretnijih razloga svojih neslaganja s okoštalim sustavom u Oružanim snagama Ukrajine (pod vodstvom generala Oleksandra Sirskog, ali uz izričito izbjegavanje spomena predsjednika Zelenskog), da bi onda nastavio i odgovarati na pitanja brojnih novinara. Pritom je svoje probleme Fedorov sažeo kroz jedanaest točaka kao: (1) provedbu rata uglavnom samo kroz taktičku razinu (bez mnogo promišljanja i kvalitetnog organiziranja operativne i strateške razine ratovanja), (2) korpusni sustav koji je tek djelomično profunkcionirao (radi sustavnog oklijevanja u njihovu zaokruženu organiziranju te prijenosu potrebnih ovlasti i materijalnih sredstava na takvu razinu vojne organizacije), (3) ustrojbeno lomljenje brigada i korpusa (ne bi li se manjim dijelovima kaotično kadroviralo, po volji, širom bojišta), (4) nedostatak osobne odgovornosti za ikakve propuste ili štete (posebno temeljem zaštita po liniji osobne lojalnosti nadređenima), (5) opskrbu postrojbi mimo korpusne strukture snaga (opet po osobnim lojalnostima pojedinih zapovjednika), (6) neprekidno rotiranje zapovjednog kadra (često i prije nego što usvoje postrojbe u koje dospiju), (7) izoliranje i otrovnost vojnog sustava prema inovatorima, (8) onemogućavanje implementacije sustavnih projekata Ministarstva obrane (posebno „Crte dronova“ i koncepta „vijetnamizacije“, prilagodbe za preživljavanje na fronti u uvjetima protivničke nadmoći u zraku kakvu su SAD uživale tijekom rata u Vijetnamu), (9) trpljenje ljudskih gubitaka bez vezane analize (gdje se Ministarstvu teško davalo numeričke podatke iz vojske, koja izgleda ni sama nije analizirala brojnost, uzroke te prostorni raspored gubitaka), (10) blokiranje inicijativa i njihovo „birokratsko rešetanje“ te (11) konstantno širenje laži (posebno na društvenim mrežama te iz krugova koruptivno povezane vojne industrije).

Mihailo Fedorov je od 2019. bio u raznim vladama, a od početka 2026. ministar obrane Ukrajine

Ako se pogleda detaljnije, mnogi od ovih prigovora uopće nisu novi. Kao prvo, korupcija u obrambenom sustavu Ukrajine – već je baš ta tema na ostavku prisilila Oleksija Reznikova (ministra obrane od 4. studenoga 2021. do 5. rujna 2023. godine), a ozbiljno je pratila i mandat njegova neposrednog nasljednika Rustema Umerova (ministra od 6. rujna 2023. do 17. srpnja 2025. godine). Nasuprot tome, iako se u dolasku kleo u borbu protiv korupcije, njegov nasljednik Denis Šmihal tu nije stigao poduzeti mnogo bitnijih poteza u svojih gotovo šest mjeseci mandata (od 17. srpnja 2025. do 13. siječnja 2026.), iako je postavio dobre temelje za poteze Mihaila Fedorova u prvoj polovici ove godine. Da pitanje sustavne korupcije u provedbi vojnih nabava ima utjecaja na aktualna događanja oko Mihaila Fedorova moglo se zaključiti iz njegovih navoda da su javni natječaji u nabavi streljiva bitno smanjivali cijene pribavljenih roba, dok su pojedine nabave (topničkog streljiva kratkog dometa na račun granata duljeg dometa) stornirane jer ni sama vojska nije mogla obrazložiti njihovu svrhu i isplativost. Ujedno, žestinu problema koje neki imaju s Fedorovim dobro se vidi i iz njegova ustrajnog propitivanja oko funkcioniranja te reformi itekako problematičnog ukrajinskog sustava mobilizacije – čiji je rad kompletno u okviru Glavnog stožera, a ne Ministarstva obrane, koje do reformiranja te ukrajinske rak-rane u ovih šest mjeseci nije dospjelo – uz navode i daljnjih prigovora temeljem davnog rada Fedorova na sustavnoj nacionalnoj kontroli kladionica (iz doba kada je još bio ministar digitalne transformacije). Uglavnom, imajući sve to u vidu, ne čude ni slikoviti medijski opisi uklanjanja Fedorova: „Pravi razlog zašto ga žele ukloniti jest taj što je, nakon što se ukrcao u korupcijski vlak, odlučio povući ručnu kočnicu umjesto da naruči espresso i vozi se s ostalima. Putnici u korupcijskim vagonima prve klase to nisu cijenili“.

Mihailo Drapatij – online izvješće predsjedniku Ukrajine

Nadalje, već se godinama moglo redovito čuti i o određenim problematičnim osobinama vojnog vođenja koje prakticira Oleksandar Sirski, i to tijekom zadnjih preko dvanaest godina ukrajinskog ratovanja s Ruskom Federacijom, a onda posebno u zadnjih gotovo trideset mjeseci na čelu obrambenog sustava u svojstvu vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine. Naime, (1) Sirskog ustrajno prati glas o manjku pažnje za dobrobit i ograničavanje gubitaka vlastitog ljudstva te (2) ustrajavanje na stvaranju monumentalnih mreža lojalnih podređenih (uz posebno zanemarivanje te kažnjavanje osoblja izvan tih sustava). Uz to, (3) u njegov stil vođenja, izgleda, spada i radikalno mikroupravljanje postrojbama razine bojne i niže, direktno iz samog Glavnog stožera, uz tek grubo uzimanje u obzir konkretnih stanja na terenu ili tamošnjih djelovanja protivnika, kao i (4) strukturni otpor reformama u ustroju snaga, sustavu obuke i opremanju – pa čak i kada je jasno da postojeće metode djelovanja nose štetu, gubitke i borbene uspjehe za agresora. O ovakvim se stvarima moglo čuti već duže, a barem dio tih pitanja lomio se i lani, u vrijeme internih kadrovskih prepirki u samim OS Ukrajine, kada je na kraju predsjednik države Zelenski isto presudio u korist Sirskog i na račun Mihaila Drapatija, izuzetno sposobnog i popularnog tadašnjeg zapovjednika Kopnene vojske Ukrajine (od 29. studenoga 2024. do 1. lipnja 2025.). Imajući u vidu ove razmirice, ne čudi ni da je baš Drapati krajem četvrtka, 16. srpnja, na društvenoj mreži Facebook vrlo jasno podržao Fedorova, njegov način rada i dosege u Ministarstvu obrane.

Šire se valovi oko smjena

Denis Prokopenko, legendarni zapovjednik Azova

Napomenimo da se zadnjih dana pažljivo gledalo i reakcije ostalih bitnijih igrača koji su na ovaj ili onaj način karijerno bili vezani uz Mihaila Fedorova. Tako se u Oružanim snagama 16. srpnja čulo za odlazak iz službe zamjenika zapovjednika Ratnog zrakoplovstva Ukrajine Pavla Jelizarova – koji je na poziv Fedorova dužnost preuzeo u siječnju ove godine, temeljem vrlo uspješnog vođenja postrojbe za bespilotne sustave „Lazarova grupa“ u okviru Nacionalne garde Ukrajine – a slične poteze bilježilo se i od više osoba iz okvira ukrajinskog Ministarstva digitalnih transformacija, koje je u četvrtak, 16. srpnja, dobilo novu čelnu osobu, sada izvan kruga Mihaila Fedorova. No, zanimljivo je uočiti i kako se niz javnosti dobro poznatih ukrajinskih časnika ujedno izbjegao neposredno očitovati po pitanju reformi, ustrojbenih problema i modernizacije – što se početkom četvrtka, 16. srpnja, odnosilo na zapovjednike dvaju ukrajinskih korpusa proisteklih iz Nacionalne garde, Denisa Prokopenka iz 1. korpusa „Azov“ i Igora Obolenskog iz 2. korpusa „Hartija“ (koji su obojica tek branili donedavnog ministra unutarnjih poslova Klimenka, u čijem je sektoru i čitava NG Ukrajine). Posebno je zanimljiva ta reakcija već spomenutog zapovjednika 2. korpusa NG, s obzirom na to da se radi o jednom od ukupno dvaju ukrajinskih korpusa koje je Fedorov u svojoj konferenciji za medije posebno istaknuo kao primjere uzornog vojnog djelovanja – dok se tada nije čulo ništa ni od čelništva druge takve spomenute postrojbe, 3. korpusa zasnovanog oko 3. jurišne brigade i njezina zapovjednika Andrija Bileckog. Iako se sam 3. korpus na društvenim mrežama kasno 16. srpnja relativno propagandno osvrnuo na niz prigovora koji su bili javno spominjani, njegov zapovjednik Bilecki tijekom petka, 17. srpnja, imao je zaseban razgovor s predsjednikom Zelenskim i njegovim savjetnikom Palihom. Slično je bilo i s Robertom Brovdijem „Mađarom“, aktualnim zapovjednikom Snaga besposadnih sustava OS Ukrajine (od 3. lipnja 2025. godine) – koji se tijekom 17. srpnja prvo sastao sa Zelenskim i dijelom drugih viđenijih zapovjednika, da bi onda na mreži Facebook postavio objavu u kojoj brani svoju granu OS Ukrajine i pojedine suradnike od dijela prigovora kakve se upućivalo Sirskom i Glavnom stožeru.

“Fleš” je u Ministarstvo obrane došao s Fedorovim, a nastavit će rad u Uredu Zelenskog

Slične je razgovore Zelenski jučer održao i sa već spomenutim zapovjednicima Prokopenkom (1. korpus NG „Azov“) i Obolenskim (2. korpus NG „Hartija“), kao i zamjenikom zapovjednika Zračno-desantnih snaga OS Ukrajine Andrijem Tkačukom te vršiteljem dužnosti zapovjednika 19. korpusa Valerijem Skredom. Za očekivati bi bilo da su ovi razgovori imali za svrhu „omirisati“ stanje u Oružanim snagama, posebno u okolnostima učestalih javnih poziva da se pojedini zapovjednici i postrojbe solidariziraju sa smijenjenim ministrom Fedorovim, za kojega širom Ukrajine već treći dan demonstriraju tisuće građana. Slično treba gledati i kontakte s pojedinim savjetnicima iz užeg tima smijenjenog Fedorova – gdje se moglo uočiti da je sastanak Zelenskog sa Serhijem Beskrestnovom „Flešom“ prošao bolje (pa će on, valjda, uskoro postati i savjetnik Zelenskog za pitanja besposadnih sustava), dok je, izgleda, Serhij Sternenko ostao izvan igre te čvrsto uz Fedorova. Među ostalim, to se vidjelo i po objavi Sternenka na mreži YouTube, gdje je on oko podneva 17. srpnja u dužem video-intervjuu ne samo komentirao prethodne objave Fedorova, nego ih i dopunjavao vlastitim iskustvima te primjerima iz svog kratkog staža u Ministarstvu obrane (kao savjetnika za bespilotne letjelice, od 22. siječnja ove godine pa do srijede, 15. srpnja).

Zašto je sve to bitno?

Kao prvo, problemi u vojnom zapovijedanju javljaju se često u ratnim situacijama, posebno kada se krene voditi rat koji je ili izuzetno masivan (pa vojska bilježi priljev masivnog ljudstva iz civilnog sektora, gdje u pitanje dolazi profesionalnost ponašanja te stručno znanje) ili jako tehnološki revolucionaran (pa se okoštale vojne strukture moraju suočavati s radikalnim promjenama ustroja, doktrine ili opreme). Neke od tih situacija okusila je i Republika Hrvatska u vrijeme svog Domovinskog rata – za što se dovoljno prisjetiti navoda bilježenih na suđenjima za događanja u Medačkome džepu. Sasvim je jasno da za Ukrajinu predstavlja ogroman problem već i sama činjenica da su usred ogromnog obrambenog rata ostali s vršiteljima dužnosti na čelu ministarstava vanjskih poslova i obrane, dok su pod znakom pitanja i osobe imenovane na čelo nacionalne policije te na poziciju vršitelja dužnosti ravnatelja civilne obavještajne službe (SBU).

Generali Sirski i Gnatov – sam vrh ukrajinskih Oružanih snaga

Kao drugo, u ratno je vrijeme još i veći problem u aktualno zaoštrenim odnosima između ukrajinskog predsjednika, načelnika Glavnog stožera i ministra obrane (pa time i Vlade) – što stvarno nije nepoznato Republici Hrvatskoj iz zadnjih nekoliko godina. Pritom je stanje u Ukrajini ipak ponešto drugačije od onog u Hrvatskoj. Naime, predsjednik države nije ujedno i vrhovni zapovjednik, već tu dužnost obnaša najviši vojnik u državi (sada general Oleksandar Sirski). Ta se dužnost sve do ožujka 2020. tradicionalno udvostručivala s dužnošću načelnika Glavnog stožera, da bi onda bila odvojena (pa sada nema veze s aktualnim načelnikom GS, generalom Andrijem Gnatovim). Dakle, ovdje se sada zapravo odmjeravaju snage ministra obrane i više ljudi s vrha vojne piramide, gdje predsjednik Zelenski s visine arbitrira mimo Vlade (čiji je čelni čovjek u Ukrajini već neko vrijeme politički iznenađujuće slab). Pritom je onda i sva odgovornost za rješavanje takve situacije na osobi predsjednika – gdje Zelenski zato sam snosi i sve vojne, političke ili korupcijske implikacije tog presuđivanja među spomenutim zavađenim stranama.

Za razliku od sličnog sukoba ovlasti iz srpnja 2021. godine – kada je Zelenski prvo otpustio vrhovnog zapovjednika Ruslana Homčaka i načelnika Glavnog stožera Serhija Korničuka, a onda tri mjeseca kasnije i ministra obrane Andrija Tarana – sada je predsjednik, izgleda, stao više na vojnu stranu (iz kojeg god konkretnog razloga), da bi 15. srpnja smijenio popularnog i reformama sklonog ministra obrane Mihaila Fedorova. No, time si je onda Zelenski otvorio bok po pitanju zaštite korupcije, po uzoru na prošlogodišnju situaciju oko NABU i SAP, koja je u konačnici, izgleda, završila na leđima osramoćenog bivšeg šefa Predsjedničkog ureda Jermaka. Napomenimo da se baš tog Jermaka zadnjih dana aktivno viđalo s vrhovnim zapovjednikom vojske Sirskim, pa su tu već krenula svakakva nagađanja i političke spletke. Uz to, Zelenski si je vjerojatno istim putem od vjernog suradnika Fedorova napravio i budućeg velikog političkog konkurenta – mlađeg i u javnom nastupu bitno spretnijeg od bivšeg generala Valerija Zalužnog – gdje pojedine ankete Kijevskog instituta za sociologiju Mihaila Fedorova čak u lipnju ove godine vide među osobama od najvećeg javnog povjerenja, dok su ga prije samo koji tjedan i strani mediji opisivali kao „novu političku zvijezdu te najuspješnijeg reformatora u aktualnoj Vladi“. Otuda onda i veliki javni prosvjedi protiv njegove smjene.

Za kraj treba napomenuti i da je Zelenski smjenom civila Fedorova te namjerom imenovanja na čelo Ministarstva obrane Ukrajine već spomenutog general-bojnika Jevgenija Hmare u praksi ne samo otvorio vrata toleriranju korupcije i nereda u vojnim stvarima – već je u pitanje praktički doveo i provedbu principa civilnog nadzora nad oružanim snagama u državi. Dok je u Ukrajini dugo godina bila sasvim normalna praksa da ministri obrane budu aktivni ili umirovljeni generali i admirali, već neko vrijeme se od toga odustalo pod teretom pregovaranja o članstvu u Europskoj uniji i NATO savezu. Iako se zadnjih dana nagađa kako bi general Hmara tu trebao izaći iz aktivnog vojnog sastava, teško je povjerovati da će takvom brzom „promjenom dresa“ on ujedno smoći snage i da se na dnevnoj razini suprotstavlja svojim donedavnim nadređenima, kakvi su generali Sirski i Gnatov. A, naravno, bez ozbiljnog vođenja Ministarstva obrane apsolutno nema ni borbe protiv korupcije u obrambenom sektoru, kao ni ustrajavanja da se u toj ključnoj državnoj djelatnosti novci troše pametno i racionalno – kako u Ukrajini, tako i u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 18. srpnja 2026. pod nazivom “Je li Zelenski upravo stvorio velikog političkog konkurenta?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/prosvjedi-ukrajina-smjena-fedorova-sukob-sirskog-kriza-obrane-15729158

** Photo: Ured predsjednika Ukrajine, M.Fedorov/FB, Y.Svyrydenko/FB, Glavni stožer OS UKR

USKOK se jutros oglasio šturim priopćenjem iz kojeg se nije dalo naslutiti gotovo ništa:

“Uhićenja i hitne dokazne radnje, po nalogu USKOK-a, provodi Samostalni sektor za vojno policijske poslove Ministarstva obrane Republike Hrvatske u suradnji s Policijskim upravama zagrebačkom, istarskom i zadarskom. Navedene radnje provode se na području Zagreba, Istarske i Zadarske županije u odnosu na dvije osobe za koje se osnovano sumnja da su počinile koruptivna kaznena djela. USKOK će nakon ispitivanja osumnjičenika donijeti odluku o daljnjem postupanju u predmetnom slučaju o čemu će pravodobno obavijestiti javnost.”

Ministarstvo obrane RH je šutjelo, a onda su mediji neslužbeno saznali da su privedeni bivši šef MORH-ovog Samostalnog sektora za javnu nabavu Ivica Devčić i Alma Boch, direktorica tvrtke Design vision. Njih se sumnjiči da su 2018. i 2019. navodno namještali javne natječaje za nabavu čizama za specijalne snage, i to tako da je nabava razlomljena kako bi se provodili tzv. jednostavni postupci u kojima se pozivaju najmanje tri tvrtke. Šteta je, navodno, par desetaka tisuća eura, a cijeli je slučaj prijavila Vojna policija. O tvrtki Design vision i direktorici Boch ne zna se puno, osim da je prema javnim registrima tvrtka osnovana 11. studenog 2016., ima jednog (!) zaposlenog, a registrirana je za čitav niz djelatnosti – od modnog dizajna i proizvodnje odjeće i obuće pa do frizerskog salona i energetskog certificiranja. Devčića se izgleda sumnjiči ne za primanje mita nego za zlouporabu položaja i ovlasti zbog čega je u prednosti bila tvrtka Design vision, no o svemu će se saznati više tijekom dana nakon provedenih saslušanja.

Tek satima nakon što su u javnosti iscurili detalji današnjih USKOK-ovih aktivnosti, priopćenjem se oglasilo i Ministarstvo obrane:

“Samostalni sektor za vojnopolicijske poslove Ministarstva obrane u koordinaciji s USKOK-om i Policijskim upravama – zagrebačkom, istarskom i zadarskom – provodi uhićenja i hitne dokazne radnje zbog sumnji na počinjenje koruptivnih kaznenih djela iz perioda 2018. i 2019. godine u koje je uključena jedna djelatna vojna osoba. Ministarstvo obrane podupire utvrđivanje svih okolnosti vezanih za sumnju na počinjenje koruptivnih kaznenih djela.”

Brigadir Devčić, bivši pripadnik 9. gardijske brigade “Vukovi”, postao je šef Sektora za javnu nabavu u mandatu ministra Damira Krstičevića koji je smijenio dotadašnjeg šefa Branka Pribolšana. U Devčićevom mandatu bilo je nekoliko spornih nabava, prije svega ona koja se tiče remonta helikoptera Mi-171 Sh u Rusiji, te izgradnja tzv. nebodera na Hrvatskom vojnom učilištu, čije posljedice i dan-danas osjeća aktualni ministar obrane i stanar te nesretne zgrade Ivan Anušić. Obje višemilijunske nabave bile su pod povećalom Državnog odvjetništva i MUP-a, no Devčića će, čini se, koštati nabava čizama vrijedna nekoliko tisuća eura. Također, na portalu Obris.org upozoravali smo na razilaženje podataka koje je Devčić pokazivao na javnim prezentacijama javne nabave MORH-a.  Devčića je sa čela Samostalnog sektora za javnu nabavu 01. siječnja 2022. smijenio Mario Banožić, koji je potom i prestao održavati javne prezentacije nabave u obrani te ujedno pokopao svaku transparentnost u MORH-u.

Izdaci za obranu dosegnuli su 2887 milijardi dolara u 2025. godini, što je realno povećanje od 2,9 posto u odnosu na 2024. godinu. Vojni izdaci smanjili su se u Sjedinjenim Državama, ali su porasli za 14 posto u Europi i za 8,1 posto u Aziji i Oceaniji. Tri najveća vojna potrošača – SAD, Kina i Rusija – potrošili su ukupno 1480 milijardi dolara, ili 51 posto ukupnog globalnog iznosa, prema novim podacima koje je u ponedjeljak 27. travnja,  objavio Međunarodni institut za istraživanje mira u Stockholmu (SIPRI). Ta ugledna institucija naglašava da globalni vojni izdaci i dalje nastavljaju rasti, posebno uz porast europskih i azijskih izdvajanja za oružje i vojnu opremu. Međutim, ovi podaci SIPRI-a odnose se na stanje u 2025 godini prije sukoba u Perzijskom zaljevu koji je, unatoč primirju, daleko od mira.

Globalni vojni izdaci porasli su u prošloj godini kao 11. godini za redom tog uzastopnog rasta. Time je globalni vojni izdatak – vojni izdaci kao udio bruto domaćeg proizvoda (BDP) – dosegao 2,5 posto, najvišu razinu od 2009, naglašava SIPRI. S 2,9 posto, godišnji porast potrošnje bio je znatno manji od povećanja od 9,7 posto zabilježenog 2024. Međutim, ovo usporavanje uglavnom se objašnjava padom američke vojne potrošnje. Izvan SAD-a, ukupna potrošnja porasla je za 9,2 posto u 2025.

Američki izdaci se smanjuju zbog Ukrajine

S 954 milijarde dolara, vojni izdaci Sjedinjenih Država bili su 7,5 posto niži u proškoj nego u 2024. godini. Pad je prvenstveno posljedica činjenice da tijekom godine nije odobrena nova financijska vojna pomoć Ukrajini. To je bilo u oštroj suprotnosti s prethodne tri godine, kada je odobreno ukupno 127 milijardi dolara. Međutim, SAD su povećale ulaganja u nuklearne i konvencionalne vojne sposobnosti kako bi održale dominaciju na zapadnoj hemisferi i odvratile Kinu u Indo-Pacifiku, što su ključni ciljevi nove Strategije nacionalne sigurnosti.

„Pad američkih vojnih izdataka u 2025. vjerojatno će biti kratkotrajan“, rekao je Nan Tian, ​​programski direktor SIPRI-jevog programa za vojne izdatke i proizvodnju oružja. „Potrošnja koju je američki Kongres odobrio za 2026. porasla je na više od 1 bilijuna dolara, što je znatno povećanje u odnosu na 2025., a mogla bi dodatno porasti na 1,5 bilijuna dolara u 2027. ako se prihvati najnoviji prijedlog proračuna predsjednika Trumpa.“

Nagli porast europske potrošnje

Glavni doprinos globalnom povećanju vojne potrošnje u 2025. godini bio je porast od 14 posto u Europi na 864 milijarde dolara. Potrošnja Rusije i Ukrajine nastavila je rasti u četvrtoj godini rata u Ukrajini, dok su kontinuirani napori europskih članica NATO-a na ponovnom naoružavanju doveli do najvećeg godišnjeg rasta potrošnje u srednjoj i zapadnoj Europi od kraja Hladnog rata, naglašava SIPRI.

Ruska pak vojna potrošnja porasla je za 5,9 posto u 2025. na 190 milijardi dolara, što joj daje obrambeni izdatak od 7,5 posto BDP-a. Ukrajina, sedmi najveći potrošač u 2025. godini, povećala je svoju potrošnju za 20 posto na 84,1 milijardu dolara, odnosno čak 40 posto BDP-a.

„U 2025. godini vojna potrošnja kao udio u državnoj potrošnji dosegla je najvišu razinu ikad zabilježenu i u Rusiji i u Ukrajini“, rekao je Lorenzo Scarazzato, istraživač u SIPRI-jevom programu za vojne troškove i proizvodnju oružja. „Njihova će potrošnja vjerojatno nastaviti rasti 2026. ako se rat nastavi, s porastom prihoda od ruske prodaje nafte i očekivanim velikim zajmom Europske unije od strane Ukrajine.“

Tako je 29 europskih članica NATO-a potrošilo ukupno 559 milijardi dolara u 2025., a 22 od njih imale su vojnu potrošnju od najmanje 2,0 posto BDP-a, prema metodologiji SIPRI-ja. Njemačka je bila najveći vojni potrošač u skupini, s rashodima koji su porasli za 24 posto u odnosu na prethodnu godinu, odnosno na 114 milijardi dolara. Njemački vojni teret premašio je prag od 2,0 posto prvi put od 1990. godine, dosegnuvši 2,3 posto BDP-a u 2025. godini. Vojna potrošnja Španjolske porasla je za 50 posto na 40,2 milijarde dolara, čime je njezin vojni izdatak prvi put od 1994. godine premašio 2,0 posto BDP-a. „U 2025. godini vojna potrošnja europskih članica NATO-a rasla je brže nego ikad od 1953. godine, što odražava kontinuiranu težnju za europskom samostalnošću uz sve veći pritisak Sjedinjenih Država da se ojača raspodjela tereta unutar saveza“, rekla je Jade Guiberteau Ricard, istraživačica u SIPRI-jevom programu za vojne rashode i proizvodnju oružja. „Kako se države trude ispuniti nove ciljeve potrošnje NATO-a dogovorene 2025. godine, postoji rizik da granice između vojnih i drugih rashoda „vezanih uz obranu i sigurnost“ postanu nejasne, smanjujući transparentnost i dodatno komplicirajući procjenu vojnih sposobnosti.“

Stabilna izdvajanja na Bliskom istoku

Vojna potrošnja na Bliskom istoku dosegla je procijenjenih 218 milijardi dolara u 2025., što je samo 0,1 posto više nego u 2024. Osim Izraela, većina ostalih velikih potrošača u regiji za koje su dostupni podaci povećala je svoju potrošnju.

Izraelski Iron Dome trenutno štiti nebo iznad Ujedinjenih Arapskih Emirata

Vojna potrošnja Izraela smanjila se za 4,9 posto na 48,3 milijarde dolara, što odražava smanjenje intenziteta rata u Gazi tijekom 2025. nakon sporazuma o prekidu vatre s Hamasom u siječnju 2025. Ipak, izraelska potrošnja ostala je 97 posto veća nego u 2022. Vojna potrošnja Turske porasla je za 7,2 posto u 2025. na 30,0 milijardi dolara, dijelom zbog tekućih vojnih operacija u Iraku, Somaliji i Siriji.

Iranska potrošnja smanjila se drugu godinu zaredom, pala je za 5,6 posto, odnosno na 7,4 milijarde dolara u 2025. Realno smanjenje posljedica je visoke godišnje inflacije od 42 posto, a potrošnja je porasla u nominalnom iznosu. „Unatoč nedavnim sukobima, iranska vojna potrošnja smanjila se u realnom iznosu zbog ekonomskih poteškoća“, rekla je Zubaida Karim, istraživačica u SIPRI-jevom programu za vojne rashode i proizvodnju oružja. „Međutim, službene brojke gotovo sigurno podcjenjuju stvarnu razinu iranske potrošnje – Iran također koristi izvanproračunske prihode od nafte za financiranje svoje vojske, uključujući proizvodnju projektila i dronova.“

Azija i Oceanija bilježe najbrži rast vojnih izdataka od 2009. godine

Vojni izdaci u Aziji i Oceaniji iznosili su ukupno 681 milijardu dolara u 2025. godini, što je 8,1 posto više nego u 2024. godini – najveći godišnji porast od 2009. godine. Kina, drugi najveći vojni potrošač na svijetu, povećala je svoje vojne izdatke za 7,4 posto na 336 milijardi dolara. Ovo je bio 31. uzastopni međugodišnji porast, jer je Kina nastavila svoj nastojanja za modernizacijom vojske. Čini se da obnovljena kampanja protiv korupcije u vojnoj nabavi nije ograničila potrošnju.

Japanski vojni izdaci porasli su za 9,7 posto i dosegli 62,2 milijarde dolara u 2025. godini, što je ekvivalentno 1,4 posto BDP-a – najvećem udjelu od 1958. godine. Vojni izdaci Tajvana porasli su za 14 posto, odnosno na 18,2 milijarde dolara (2,1 posto BDP-a), što je najveći godišnji porast od 1988. godine, u kontekstu intenziviranja vojnih vježbi Narodnooslobodilačke vojske oko otoka. „Američki saveznici u Aziji i Oceaniji, poput Australije, Japana i Filipina, troše više na svoje vojske, ne samo zbog dugotrajnih regionalnih napetosti, već i zbog rastuće neizvjesnosti oko američke podrške“, rekao je Diego Lopes da Silva, viši istraživač u SIPRI-jevom programu za vojne rashode i proizvodnju oružja. „Kao i u Europi, američki saveznici u Aziji i Oceaniji također su pod pritiskom Trumpove administracije da troše više na svoje vojske.“

Inače, kao što smo prije napisali, riječ je o troškovima u prošloj godini. Kako rat Irana te SAD-a i Izraela „guta“ milijarde dolara te prijeti globalnim gospodarskim i društvenim potresima, bit će zanimljivo pričekati prve pokazatelje koštanja tog sukoba.

Baš kao što je sredinom travnja rumunjski ministar obrane Radu-Dinel Miruță najavio, parlament je od Vlade početkom ovoga tjedna dobio popis tvrtki odabranih za opremanje rumunjske vojske putem europskog mehanizma SAFE. Najveći ugovor koji će se financirati zajmom iz programa SAFE pripao je njemačkom divu Rheinmetallu za borbena vozila Lynx. Rumunjska planira iz sredstava SAFE-a kupiti 232 vozila Lynx, a ne 298 kako je prvobitno planirano. Preostalih 66 borbenih vozila bit će kupljeno kroz naknadne ugovore, i to najvjerojatnije iz državnog proračuna, uz trenutno procijenjenu vrijednost od 738,6 milijuna eura. Vrijednost IFV-programa iznosi približno 2,6 milijardi eura, dok je u početku za 298 borbenih vozila procjena bila oko 3 milijarde eura. Činjenica je da unatoč tome IFV ostaje najskuplji program u rumunjskom planu za mehanizam SAFE. Lynx će u rumunjskim Oružanim snagama zamijeniti stari BVP MLI-84 Jderul (do 2024. godine žestoko modernizirani sovjetski BMP-1).

Rumunjski ministar obrane morat će pred parlament

No izbor Lynxa za rumunjsku vojsku pratile su brojne optužbe o netransparentnosti posla, nepravednom tretmanu mogućih drugih ponuđača i male ili nikakve industrijske koristi za Rumunjsku. Naime, u bližem susjedstvu je Mađarska, koja je također izabrala Lynx za potrebe svojih Oružanih snaga, a zauzvrat Rheinmetall je u Mađarskoj otvorio tvornicu. Malo je vjerojatno da će isto napraviti i u Rumunjskoj – potaknuti lokalnu proizvodnju, prijenos tehnologije i dugoročnu integraciju u rumunjsku obrambenu industrijsku bazu. Međutim, glavni prigovor rumunjskom Ministarstvu obrane ide zbog favoriziranja Rheinmetalla u postupku koji bi se mogao nazvati svakako, ali ne i kao pošteno tržišno natjecanje. Za program IFV-a, Rheinmetall je bila jedina tvrtka koja je primila Zahtjev za informacijama (RFI) od rumunjske Vlade, dok drugi potencijalni konkurenti uopće nisu pozvani da sudjeluju u tom procesu. Razni izvori tvrde da je Rheinmetall pod tim uvjetima navodno nastojao smanjiti broj vozila u programu umjesto da ponudi značajno smanjenje cijene – a cijena je, tvrde isti ti izvori, navodno čak za 30% veća nego kod drugih. Pritom se navodi da je takav odabir najviše išao na štetu južnokorejskog vozila AS-21 Redback (proizvođač Hanwha) koje bi se, makar nije europsko, ipak moglo financirati europskim novcima iz programa SAFE. 

Unatoč kritičarima, Rheimetall je u posljednje vrijeme dosta uložio u Rumunjsku. Kako je rekao Nick Știrban, predstavnik Rheinmetalla u Rumunjskoj, namjera kompanije je izgraditi “obrambeni eko-sustav u zemlji”, te masivno proširiti svoju prisutnost u Rumunjskoj proizvodnjom vozila, vojnih brodova, streljiva, sustava protuzračne obrane i eksploziva, što bi trebalo donijeti više od 2.500 novih radnih mjesta. U tvornici u mjestu Mediaș Rheinmetall već proizvodi komponente za razna vozila poput Caracala i Lynxa, a u Satu Mareu je uspostavio remontni centar za njemačku opremu poslanu u Ukrajinu. Osim toga, izgradit će tvornicu baruta za streljivo u gradu Victoria, okrug Brasov.

Očekuje se da će se sva sporna pitanja oko nabave Lynxa raspraviti u parlamentu, kada tema opremanja rumunjske vojske putem EU mehanizma SAFE dođe na dnevni red. Osim programa opremanja borbenim vozilima pješaštva, pod lupom bi navodno trebala biti i nabava osobnog naoružanja za Oružane snage, gdje se sumnja da je opet preferiran samo jedan ponuđač.

Rumunjska je od Europske unije dobila drugi najveći iznos za obrambeno opremanje putem mehanizma SAFE – čak 16,68 milijardi eura koje će raspodijeliti za projekte Ministarstva obrane, Ministarstva unutarnjih poslova i Civilne zaštite.

Dok se već danima nabacuju izjave između službenog Zagreba i Beograda o kineskim raketama za MiG-29, jučer (nedjelja, 15. ožujka) Ministarstvo obrane RH pobrinulo se i za još jednu verbalnu gimnastiku u našem vlastitom dvorištu. Naime, u sklopu RTL-ovog priloga o tome tko je znao i što je učinio po pitanju srbijanske nabave raketa CM-400, citirana je izjava predsjednika RH Zorana Milanovića o tome kako Hrvatska nema nikakvog interesa napasti Srbiju, kako je u jednoj od svojih izjava implicirao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

„Dakle, kako? S čim da napadnemo? Zašto? Prvi da napadnemo? Sa 17.000 vojnika od kojih nam je popunjeno 14.000?! Mi nemamo vojsku za to“,

rekao je Milanović.

Iako to nije prvi puta da Milanović govori o brojnom stanju i nepopunjenosti OS RH, ta je izjava jako naljutila nekoga u MORH-u i Vladi, koji je jučer preko RTL-a poručio da je „izdaja što je Milanović otkrio podatak o broju vojnika koji Hrvatskoj nedostaju“.

Danas je iz Ureda predsjednika stiglo oštro priopćenje u kojem, među ostalim, piše:

„Svoju optužbu MORH objavljuje neslužbeno, vjerojatno preko svojih službenika kojima je oduzet certifikat sigurnosne provjere. Ured Predsjednika Republike stoga je odlučio službeno obavijestiti MORH kako su podaci o broju pripadnika OS RH javno objavljeni i javno su dostupni u Godišnjem izvješću o obrani za 2024. godinu koje je pripremio upravo MORH, a potpisao osobno ministar obrane. Ako ministar obrane i njegovi službenici ne znaju što piše u Godišnjem izvješću o obrani – a očito ne znaju – upućujemo ih da pročitaju što piše na stanici 23 i 24 u stavku 1.4.1. Da im olakšamo potragu za ‘klasificiranim podacima’, u javno objavljenom Godišnjem izvješću o obrani ministar obrane je napisao: ‘Brojno stanje Ministarstva obrane, koje uključuje Hrvatsku vojsku na dan 31. prosinca 2024. bilo je 15.558 osoba: 13.814 djelatnih vojnih osobe, od toga 1.989 žena i 1.744 državna službenika i namještenika, od toga 899 žena“.

Ured predsjednika iz pera Milanovićevog glasnogovornika Nikole Jelića nadalje „pomaže“ Ministarstvu obrane objavljujući link na kojem se može naći spomenuto Godišnje izvješće, uz napomenu da se na istom mjestu može naći i ranija godišnja izvješća o obrani s navedenim brojem pripadnika OS RH. Štoviše, „u Godišnjem izvješću o obrani za 2017. piše i koliko bi ih trebali imati“, napominje Ured predsjednika.

Kretanje broja ljudstva prema Godišnjem izvješću o obrani u 2024.

Sličan podatak može se pronaći i na web stranici Oružanih snaga RH. Doduše, posljednje relevantne informacije na www.osrh.hr datiraju iz 2020. godine, uključujući i brojčanu veličinu osnovnih ustrojstvenih cjelina OS RH. Kako je kronična zapuštenost elementarnih podataka o OS RH zavladala na spomenutoj internetskoj stranici, tako nakon 2020. nema informacija ni o  brojnosti Oružanih snaga. Podatak o brojnom sastavu pojedinih grana OS RH u međuvremenu je nestao i iz godišnjih izvješća, a sličice ministara obrane postale su ipak važniji dio ovih dokumenata.

Podaci o brojnosti u ustrojstvenim cjelinama 2020. godine objavljeni na web stranici OS RH

Zašto je tome tako? Kako se može vidjeti iz godišnjih izvješća, nije stvar u tome da je riječ o klasificiranim podacima (jer nije), nego se radi o nečijoj percepciji da bi takav podatak – iz ovih ili onih razloga – trebao biti klasificiran. To najbolje ocrtavaju dvije izjave koje je prenio Tportal na ovu temu. Tako je umirovljeni brigadir Marinko Ogorec izjavio: „Komunikaciju predsjednika Republike i Vlade, odnosno Ministarstva obrane, ne želim komentirati. No ako govorimo o broju vojnika u Oružanim snagama, ne vidim da se radi o posebno osjetljivom i zaštićenom podatku – na koncu, on se službeno prijavljuje i međunarodnim organizacijama poput OESS-a“. S druge strane, prorektor Sveučilišta obrane i sigurnosti „Dr. Franjo Tuđman“ Gordan Akrap – uz napomenu da „ne može i ne želi komentirati dnevnopolitička zbivanja i odnose na relaciji predsjednika i Vlade“, načelno smatra: „Broj pripadnika Oružanih snaga jest klasificiran podatak, baš kao i razina njihove spremnosti, tehnologija i sredstva kojima raspolažu, metode djelovanja i slično“. Time prorektor Akrap pokazuje da baš kao ni pojedini službenici Ministarstva obrane, uključujući i samog ministra, nisu pročitali temeljne dokumente iz resora obrane.

No tek večeras službeno je reagiralo i Ministarstvo obrane RH priopćenjem u kojem se kaže:

„Predsjednik Zoran Milanović ponovno pokušava manipulirati i izvrtati činjenice o izjavama potpredsjednika Vlade i ministra obrane Ivana Anušića kako bi pokušao obraniti svoje izjave u kojima iznosi klasificirane podatke.
Potpuno je netočna konstatacija u priopćenju Ureda predsjednika RH kako je ministar obrane Ivan Anušić prozvao predsjednika Milanovića da je iznio klasificirani podatak o brojnom stanju Hrvatske vojske. Brojno stanje, odnosno aktualni broj pripadnika Oružanih snaga RH objavljen je u Godišnjem izvješću o obrani za 2023. i 2024. godinu u sklopu poglavlja Obrambena politika i upravljanje resursima. Ali u tim izvješćima nije objavljen podatak o ustroju, odnosno potrebnom broju pripadnika Hrvatske vojske.

Jedini koji uporno iznosi podatke o nedostajućem broju pripadnika HV-a jest vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH Milanović, a time otkriva klasificirani podatak. Prvo na Danu Hrvatske vojske 2024. godine kada je rekao da Hrvatskoj vojsci nedostaje 4.000 vojnika i jučer kada je iz njegovih izjava proizašlo da HV-u nedostaje 3.000 pripadnika. I to su podaci na koje se referirao ministar Anušić. U ovim sigurnosno i geopolitički globalno nestabilnim vremenima potpuno su nejasni motivi i potreba predsjednika Milanovića da u više navrata iznosi te klasificirane podatke o Hrvatskoj vojsci“.

Uz to, MORH, odnosno Samostalna služba za odnose s javnošću i vojna glasila, tvrdi da „Ministarstvo obrane ni u jednom službenom priopćenju ili reakciji nije navelo da je riječ o izdaji kada je riječ o iznošenju navedenih podataka, a neslužbene novinarske interpretacije ne komentiramo“.

Milanović i Hrg na obljetnici HVU (Photo: UPRH/Dario Andrišek)

Iako MORH nije spomenuo, a može se vidjeti u priopćenjima Ureda predsjednika – Milanović je o brojčanom stanju OS RH govorio i na obilježavanju 34. obljetnice Hrvatskog vojnog učilišta 19. prosinca prošle godine: “Nama nedostaje četiri tisuće vojnika, časnika i dočasnika i to moramo nekako popuniti,” rekao je predsjednik Milanović u lice tamo prisutnog državnog tajnika u MORH-u Branka Hrga. Kada se sve to zbroji, i MORH bi trebao objasniti svoje motive i potrebe da upravo sada počinju smetati Milanovićeve izjave koje nisu ni novost ni rijetkost.

Ovo će očito biti najaktualnija tema iz obrane sve do natezanja hoće li ili neće biti nove sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost (zadnja održana 9. studenog 2021. godine) ili Vijeća za obranu (koje se zadnji put sastalo prije gotovo godinu dana, 23. svibnja 2025. godine).