Njemačka je u prvih pet mjeseci 2026. godine odobrila izvoz oružja u Izrael u vrijednosti od gotovo 800 milijuna eura (913 milijuna dolara), što je više nego u prethodnih 20 mjeseci zajedno, potvrdila je vlada u Berlinu. Prema odgovoru Saveznog ministarstva vanjskih poslova na zastupničko pitanje krajnje desne stranke Alternativa za Njemačku (AfD), gotovo sva odobrenja izdana su u travnju i svibnju, objavila je u ponedjeljak 27. srpnja Al Jazeera. Ova odobrenja nagovještavaju znatan porast izvoza oružja u Izrael iz jedne od njegovih najčvršćih europskih saveznica, unatoč inzistiranju njemačke vlade na zabrinutosti zbog razaranja koja je u Pojasu Gaze prouzročila izraelska vojska.

Veliko ulaganje za „veliki pomorski projekt“

Podmornica INS Drakon

Njemačka Vlada je objavila da je više od 60 posto vrijednosti izdanih dozvola za izvoz oružja namijenjeno jednom, neimenovanom „velikom pomorskom projektu”. Analitičari smatraju da je najvjerojatniji kandidat podmornica koju je izgradio njemački proizvođač TKMS. Podmornica INS Drakon, plovilo klase Dolphin II, sposobno je nositi nuklearno naoružanje, a prošle je godine obavila svoju prvu plovidbu iz brodogradilišta u Kielu na Baltičkom moru. Njezina procijenjena vrijednost iznosi 480 milijuna eura (548 milijuna dolara). Prema izvješćima njemačkih medija, službeno je predana izraelskoj ratnoj mornarici prošlog tjedna. Prema više izvješća, podmornica bi mogla biti opremljena sustavom za okomito lansiranje (VLS), što bi joj omogućilo ispaljivanje krstarećih ili balističkih projektila s nuklearnim bojevim glavama. Izrael bi tako postao tek druga mornarica – nakon Južne Koreje – za koju se zna da koristi VLS na modernoj podmornici s konvencionalnim pogonom i sustavom pogona neovisnog o zraku (AIP). Tijekom ispitivanja na moru, toranj podmornice bio je prekriven ceradama i pločama od stakloplastike kako bi se promatračima onemogućilo utvrđivanje konfiguracije naoružanja. Sa strateškog gledišta, podmornice ove klase mogle bi osigurati sposobnost uzvratnog nuklearnog udara s mora – odnosno sposobnost zemlje da uzvrati nuklearnim oružjem nakon što je i sama bila izložena nuklearnom napadu.

U svibnju 2026. potpisan je sporazum o suradnji između TKMS i Elbita (Photo: TKMS)

Al Jazeera nastavlja da je u svibnju TKMS potpisao memorandum o razumijevanju o budućoj suradnji s tvrtkom Elbit Systems, najvećim izraelskim privatnim dobavljačem obrambenih proizvoda. Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo gospodarstva i energetike, u čiju nadležnost spadaju dozvole za izvoz oružja, odbili su komentirati ovu temu.  Max Mutschler, viši istraživač pri Međunarodnom centru za proučavanje sukoba u Bonnu (BICC), izjavio je za Al Jazeeru: „Nažalost, činjenica da savezna vlada to izričito ne spominje također je tipičan primjer nedostatka transparentnosti vezanog uz izvoz oružja.” Prošle godine izvještaji su bili proturječni po pitanju toga je li izdana dozvola za izvoz podmornice. Narudžba datira iz 2012. godine. Dok je tvrtka TKMS nagovještavala da je odobrenje izdano, njemačka vlada to je u to vrijeme negirala.

Promjenjivi stavovi Njemačke

Oklijevanje je možda proizašlo iz pravnih dvojbi vezanih uz postupak protiv Njemačke pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, kao i iz promjene javnog mnijenja u Njemačkoj, koje se uvelike okrenulo protiv izvoza oružja u Izrael. Prema medijskim izvještajima, Njemačka sufinancira oko 30 posto troškova za podmornicu Drakon i otprilike trećinu troškova za buduću klasu Dakar. Ovog mjeseca Kanada je također odabrala TKMS kao preferiranog ponuditelja za izgradnju do 12 podmornica, što bi predstavljalo najveću narudžbu u povijesti te tvrtke. Vrijednost samih plovila procjenjuje se na iznos između 12 milijardi eura (13,7 milijardi dolara) i 18 milijardi eura (21 milijarda dolara).

Izraelsko pravosuđe već godinama istražuje poslove s podmornicama sklopljene s Njemačkom zbog optužbi za podmićivanje u koje su uključeni bliski suradnici premijera Benjamina Netanyahua. Ruth Rohde iz britanske istraživačke organizacije Shadow World Investigations izjavila je za Al Jazeeru: „Izrael je koristio njemačke brodove za napade na Gazu, za njezinu blokadu i izgladnjivanje stanovništva, a podmornice koristi za smještaj nuklearnog oružja. U trenutku kada Izrael vodi brutalne ratove protiv svojih susjeda i vrši genocid u Gazi, ovaj izvoz podmornica dao bi Izraelu još jedno sredstvo u njegovu arsenalu za masovno uništenje.”

Usponi i padovi trgovine s Izraelom

Kao lider opozicije, Merz se sastajao s izraelskim premijerom Netanyahuom

Politiku Berlina o izvozu oružja u Izrael obilježili su preokreti. Početkom kolovoza prošle godine kancelar Friedrich Merz najavio je da Njemačka više neće izdavati dozvole za vojnu opremu koju bi Izrael mogao koristiti u Pojasu Gaze. Do tog trenutka, istraživanje Al Jazeere pokazalo je da je Njemačka već izvezla oružje u vrijednosti od gotovo 12 milijuna dolara u Izrael od listopada 2023., kada je Izrael pokrenuo napade na Gazu.

Djelomična obustava pokazala se kratkotrajnom: vlada je u studenome ukinula ograničenja i vratila se razmatranju zahtjeva za izvoz od slučaja do slučaja. Čak i tijekom obustave, prethodno odobrene isporuke su se nastavile. Primjerice, u rujnu je pošiljka oružja iz Njemačke vrijedna 794.000 dolara stigla u zračnu luku Ben-Gurion kod Tel Aviva.

Max Mutschler je za Al Jazeeru izjavio da su neki dužnosnici u vladi „smatrali izvoz određenog oružja u Izrael problematičnim s obzirom na brojna i vjerodostojna izvješća o izraelskim ratnim zločinima tijekom vojne operacije u Gazi”. Ipak, to nije bilo dovoljno da se „uvede općenito restriktivna politika izvoza oružja prema Izraelu”.

Ekonomska računica dok su dijelovi gospodarstva u krizi

Njemačka je jedan od najvećih svjetskih izvoznika oružja. Prema Izvješću o izvozu oružja saveznog Ministarstva gospodarstva, objavljenom sredinom srpnja, u prvih šest mjeseci 2026. godine izdane su dozvole za izvoz oružja u vrijednosti od 13,87 milijardi eura (15,8 milijardi dolara). To je više nego četverostruko veći iznos u odnosu na isto razdoblje 2025. godine. Ukrajina i dalje ostaje glavni primatelj njemačkog izvoza oružja. Mutschler je to objasnio: „Većina saveznih vlada izvoz oružja promatra – i nastavila ga je promatrati – prvenstveno iz ekonomske perspektive te ga pozdravlja kao sredstvo jačanja obrambene industrije. (…) Činjenica da se te pošiljke oružja mogu iskoristiti i za počinjenje ratnih zločina čini se da igra znatno manju ulogu u procesu donošenja odluka.”

Sklapanje vozila Boxer u KNDS-ovoj tvornici nedaleko Munchena (Photo: KNDS)

Dok se kriza u njemačkom gospodarstvu – čija se snaga prvenstveno oslanjala na izvoz, posebice u automobilskoj industriji – intenzivirala, njezina obrambena industrija posljednjih godina bilježi procvat. Taj se razvoj događaja javno pripisivao ruskoj invaziji na Ukrajinu, iako su planovi za povećanje izdvajanja za obranu, prema izvješćima, bili pripremljeni i prije toga. Pieter D. Wezeman, viši istraživač na Stockholmskom međunarodnom institutu za istraživanje mira (SIPRI), to smatra općim trendom: „Potražnja za oružjem u Europi dramatično je porasla tijekom posljednjih nekoliko godina, dok se potražnja za oružjem u mnogim drugim dijelovima svijeta ne čini manjom, a vjerojatno će i rasti.” Njemačko tržište i dalje je vrlo važno za domaću industriju oružja jer Njemačka planira udvostručiti svoja vojna izdvajanja – s razine znatno ispod 2 posto bruto domaćeg proizvoda na zacrtani cilj od 3,5 posto BDP-a u roku od nekoliko godina – objasnio je Wezeman: „Njemačka je sada zemlja s najvećim vojnim izdacima u Europi [ne računajući Rusiju], a njezina industrija oružja ključna je sastavnica europske vojno-industrijske baze.”

Nakon tjedan dana velikih javnih prosvjeda, polako se ocrtavaju okviri poteza kojima ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski namjerava riješiti aktualnu krizu vlasti u državi. Naime, od dva glavna zahtjeva prosvjednika ispunjen je onaj lakši – Zelenski je s vrha ukrajinske vojne hijerarhije smijenio generala Oleksandra Sirskog, no još se čeka sudbina prošloga tjedna smijenjenog ministra obrane, popularnog modernizatora Mihaila Fedorova.

Stara i nova postava čelnih zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine

Kako smo rekli, u utorak 21. srpnja, nakon šestog dana demonstracija širom države, s mjesta Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga ipak je smijenjen general Oleksandr Sirski, zajedno s njemu podređenim načelnikom Glavnog stožera OS Ukrajine, general-bojnikom Andrijem Gnatovim. Na mjesto generalno nepopularnog Sirskog postavljen je itekako javno popularni general-reformator Mihailo Drapati, a usprkos brojnih nagađanja – na mjestu načelnika Glavnog stožera osvanuo je donedavni zamjenik načelnika Glavnog stožera, ali ne brigadni general Volodimir Horbatjuk kako su neki nagađali, već njegov kolega general-bojnik Igor Skibjuk. Obje smjene i oba nova imenovanja službeno su objavljena kao ukazi predsjednika Ukrajine Zelenskog u srijedu 22. srpnja. No time je i dalje ostalo visjeti u zraku pitanje Fedorova, kojem je navodno prihvatljiv samo povratak na čelo Ministarstva obrane – što se pretpostavlja da je najmanje ugodna opcija za Zelenskog, koji bi se, valjda, tu trebao privatno ispričati prije nego što pod ogromnim javnim pritiskom mladog reformatora vrati na prijašnju poziciju. Naime, demonstracije za povratak Fedorova na čelo Ministarstva obrane krenule su još sredinom prošloga tjedna, dan nakon što je postalo jasno da ga je Zelenski smijenio krajem srijede 15. srpnja.

Zahtjevi i daljnji koraci prosvjednika

Od četvrtka 16. srpnja počela su na tu temu masovna okupljanja ne samo u Kijevu (na Trgu Ivana Franka, nedaleko Predsjedničkog ureda), već i u nizu gradova širom države. Usprkos naznakama od subote 18. srpnja da Zelenski smijenjenom Fedorovu nudi neko novo ustrojbeno mjesto izvan Vlade – funkciju svojevrsnog „Miltech-cara“ koja bi trebala izvana koordinirati širi razvoj vojnih tehnologija – Fedorov je to navodno odbio, a kadrovski problem koji si je sam Zelenski zakuhao nastavio je kipjeti. Naime, prosvjedna događanja postupno su dobivala na brojnosti sudionika i broju gradova u kojima se svakodnevno održavaju – tako da se već u nedjelju 19. srpnja nabrajalo ukupno 16 velikih gradova, od kojih su u nekima demonstracije tim povodom bile zakazivane i dvaput dnevno (mimo svih uzbuna i faktičnog rizika tijekom sudjelovanja u masovnim okupljanjima u dometu ruskih raketnih sustava). Dapače, dok se u nedjelju već moglo čuti dojmove kako ovogodišnji masovni prosvjedi protiv kadrovskih odluka Zelenskog u obrani po karakteru počinju prerastati od lanjskih „kartonskih prosvjeda“ prema svojevrsnom novom Euromajdanu, do ponedjeljka 20. srpnja demonstranti su formulirali i dodatni izričiti rok po pitanju povratka Fedorova na čelo obrambenog resora. Ako se to ne dogodi do petka 24. srpnja, demonstracije bi – prema tim najavama – trebale postati stalne, dakle, valjda, i uz zasnivanje prosvjednih kampova u stilu Majdana.

Promjena na čelu djelatne vojske

Iznimno loš i štetan PR potez

Treba napomenuti da su uskoro po formiranju javnog zahtjeva za smjenom Vrhovnog zapovjednika Sirskog krenule i (relativno neuspješne) akcije za demonstriranje njegove čvrste podrške među ukrajinskom vojskom. Pri tome su posebno bila primjetna izražavanja podrške prema zapovjedniku iz pojedinih prominentnijih postrojbi – što je bila inicijativa čije se podrijetlo pripisivalo Hani Maljar, bivšoj pomoćnici ministra obrane u razdoblju između kolovoza 2021. i rujna 2023. godine. No takve su pojave uskoro prestale kada se u subotu 18. srpnja u centru borbama podijeljene Kostjantinivke vidjelo dizanje ukrajinskih zastava s likovima Zelenskog i Sirskog, da bi još istog dana ispalo da su vojnici iz tog demonstrativnog vojno-propagandnog pothvata ubrzo nakon kraja snimanja završili u tamošnjem ruskom zarobljeništvu. Naravno, kasniji izrazi podrške pojedinih postrojbi bili su bitno suzdržaniji, uglavnom ograničeni na verbalne izjave pojedinih zapovjednika ili grupne izjave podrške dovođene u pitanje radi okupljanja brojnog ljudstva u dometu ruskih borbenih sredstava koja baš traže takve prilike za nanošenje masovne štete i žrtava. Istodobno, čak je i u ukrajinskom parlamentu, Vrhovnoj Radi, bila pokrenuta inicijativa kojom se od Zelenskog traži smjena Sirskog te njegova zamjena „prema kriteriju profesionalne efikasnosti i orijentacije prema mjerljivim tehnološkim rezultatima“.

FInalni sastanak predsjednika Zelenskog, vojnih zapovjednika i predstavnika vojne industrije

U takvim okolnostima Zelenski je krenuo ponešto neočekivano – organiziravši višednevni niz sastanaka s pojedinim visokim vojnim dužnosnicima iz Glavnog stožera, ali i s bojišta – s posebnim naglaskom na visoke zapovjednike pojedinih odsjeka bojišnice te čelnike pojedinih novoustrojenih korpusa i specijaliziranih postrojbi. Tako je Zelenski u subotu 18. srpnja krenuo s pojedinačnim razgovorima s Fedorovim i Sirskim, da bi onda u društvu samo svog vojnog savjetnika Pavla Palise nastavio i konzultacije sa zapovjednicima 7. interventnog desantno-jurišnog i 8. desantno-jurišnog korpusa, te čelnicima 10., 11., 17. i 20. korpusa Kopnenih snaga. U nedjelju 19. srpnja na red su došli zapovjednik Ujedinjenih snaga Drapati i zamjenik načelnika GS Ukrajine Horbatjuk, te zapovjednik Desantno-jurišnih snaga OS Ukrajine Oleg Apostol – da bi u ponedjeljak 20. srpnja Zelenski još i ponovio sastanke s generalima Drapatijem, Horbatjukom i Apostolom, ovoga puta opet praćen svojim savjetnikom Palisom, ali i vršiteljem dužnosti ministra obrane Jevgenijem Hmarom. Kako izgleda, ovo ponavljanje sastanaka vjerojatno je bilo i osnovom za pretpostavke kako se tu radi o ozbiljnim kandidatima za novi vojni vrh Ukrajine – što je onda bilo donekle razblaženo sastancima s trima zapovjednicima s prvih crta glavne ukrajinske bojišnice – Andrijem Biljeckim (trenutačno vodi 3. korpus Kopnenih snaga OS Ukrajine) i Igorom Obolenskim (čelnikom 2. korpusa Nacionalne garde „Hartija“) te Denisom Prokopenkom (1. korpus Nacionalne garde „Azov“). Ujedno je bio održan i sastanak na kojem je Zelenski okupio zapovjednike desantno-jurišnih snaga (Apostol), te već spomenute čelnike 1. i 2. korpusa Nacionalne garde, kao i zapovjednike 10., 11. i 19. korpusa Kopnenih snaga s predstavnicima ukrajinske vojne industrije, čije proizvode koriste i sve ove postrojbe – što bi ubuduće trebala postati i učestala praksa radi predstavljanja tehnoloških noviteta i uklanjanja logističkih uskih grla ili problema. Ipak, treba napomenuti da se ukupna društvena atmosfera do tada toliko zaoštrila da je šef Ureda predsjednika Zelenskog Kirilo Budanov pozvao javnost da smiri strasti, budući da „neprijatelj pažljivo gleda svaki naš unutarnji konflikt i čeka da se počnemo među sobom boriti“.

Imenovanje Drapatija

Bivši zapovjednik OS UKR Valerij Zalužni sada je na ugodnoj diplomatskoj poziciji

U utorak 21. srpnja Zelenski je u društvu Palise i Hmare nastavio sastanke sa zapovjednicima i 9., 12., 14., 15., 16., 18. i 21. korpusa Kopnenih snaga te 30. marinskog korpusa – navodno s naglaskom na primarne potrebe borbe na prvim crtama, zaštitu granice te vizije obrambene strategije tih pojedinih zapovjednika. Onda je na red za razgovor došao i general-bojnik Viktor Nikoljuk, od ovogodišnjeg travnja zapovjednik Operativnog zapovjedništva „Istok“, od kojeg se Zelenski informirao o stanju središnjeg dijela bojišta, od Slovjanska preko Kostjantinivke do Druškivke. Po nekima, i on je ozbiljno figurirao za mjesto Vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine, iako se to na kraju nije poklopilo – možda i zbog njegove navodne bliskosti sa smijenjenim generalom Sirskim. No sve to bio je tek uvod u kasno navečer objavljenu odluku predsjednika Ukrajine Zelenskog o imenovanju Drapatija za Vrhovnog zapovjednika umjesto Sirskog – od kojeg se bilo lako oprostiti nakon nešto manje od 30 mjeseci na dužnosti, usprkos njegovim vojnim dosezima s početka rata (obrana Kijeva, provedba ofenzive u Harkivskoj oblasti, a onda i manje uspješne borbe u Bahmutu, te povlačenje od Avdiivke do Pokrovska), koje zadnjih dana svi učestalo spominju. Pri tome, treba napomenuti kako se Sirskom – uz činjenicu da je podrijetlom Rus iz Rusije – često na teret stavljalo i ratovanje „po sovjetskom modelu“, uz toleriranje većih žrtava po cijenu postizanja borbenih ciljeva – gdje mu nisu zadnjih dana pomogli ni izlasci u javnost u kojima se čudio „otkrićima“ o neslaganjima s ministrom obrane Fedorovim, iako su o tome izričito govorili i sam predsjednik Zelenski kao i niz drugih vojnih vođa. S takvom popudbinom teško je za njega zamisliti neku ozbiljnu daljnju funkciju u širem obrambenom sustavu Ukrajine, dok ovog isluženog generala teško da čeka i nekakva komotna diplomatska fotelja – poput one veleposlanika u Velikoj Britaniji, na kojoj zadnje skoro tri godine živi i radi prethodnik Sirskog, general Valerij Zalužni.

Konačno, malo prije podneva u srijedu 22. srpnja, Zelenski je objavio i odabir osobe za mjesto načelnika Glavnog stožera OS Ukrajine, koje bi radno trebalo pratiti novog Vrhovnog zapovjednika Drapatija. Iako je izbor general-bojnika Skibjuka za neke bio iznenađenje, taj je odabir manje začudan ako znamo da su Drapati i Skibjuk već ranije uspješno radili zajedno, posebno tijekom oslobađanja zapadnog dijela Hersonske oblasti krajem 2022. godine.

Tko je Drapati?

Drapati je prvu slavu stekao probojem pro-ruskih barikada u Mariupolju 2014.

Sam Drapati, kao časnik oklopništva, rođen je i školovan u Ukrajini te je svoju vojnu karijeru počeo 2004. godine, da bi do ruske aneksije Krima i početka rata 2014. došao do čina bojnika te zapovjedništva nad 2. bojnom 72. mehanizirane brigade OS Ukrajine. Tada je bila posebno zapažena situacija kada se borbeno vozilo pod njegovim osobnim zapovjedništvom početkom svibnja praktično leteći probilo kroz barikade ruskih separatista u centru Mariupolja – da bi onda ugled učvrstio u kolovozu 2014. godine, kada se pod njegovim zapovjedništvom bojna s borbenim vozilima uspjela probiti iz praktičnog okruženja (kod graničnog mjesta Izvarine na jugoistoku Luganske oblasti) i prijeći skoro 160 km natrag do ukrajinskih položaja s opremom i tek minimalnim gubicima. Osim dobivanja čina, tu se formirala i reputacija Drapatija kao časnika za posebno problematične dijelove bojišta, na kojima on uspijeva djelovati uz minimum neizbježnih ljudskih žrtava. Naravno, to u uvjetima rata kakav se u Ukrajini vodi od veljače 2022. godine pa do danas ima sasvim drukčije značenje, iako je Drapatiju takav ugled osigurao privrženost ljudstva, koju je dopunio i inzistiranjem na reformama (posebno po pitanju kvalitetne obuke, promicanja iskusnih kadrova i sprečavanja incidentnih situacija gdje okupljanje masa vojske daje Rusima prilike za raketne napade s mnogo žrtava na cilju napada).

Jevgenij Hmara, novi v.d. ministra obrane, i general Mihailo Drapati, novi zapovjednik OS UKR

Kada na mjestu zapovjednika Kopnenih snaga Ukrajine Drapati nije uspio u provedbi svojih reformskih ciljeva (navodno zbog neslaganja s generalom Sirskim kao nadređenim „nije uspio osigurati odgovarajuću provedbu svojih zapovijedi“, kao ni odgovornost za prekršitelje zapovijedi), Drapati 1. lipnja 2025. podnosi ostavku na mjesto zapovjednika Kopnenih snaga. Samo koji dan kasnije on preuzima „Združene snage OS Ukrajine“ te se vraća na sjeveroistok bojišnice, gdje u idućim mjesecima koordinira ukrajinsko stabiliziranje bojišnice oko Kupjanska, za kojeg su Rusi već 20. studenoga tvrdili kako je kompletno okupiran (što se uskoro pokazalo poprilično promašenim). Za kraj, zanimljivo je napomenuti i da je Drapati bio jedan od rijetkih djelatnih časnika OS Ukrajine koji su odmah u rano poslijepodne 16. srpnja podržali smijenjenog ministra obrane Fedorova, naglasivši kako „zapovjednik nema pravo ostati šutjeti o problemima, posebno kada se njihova cijena mjeri u propuštenim mogućnostima, vremenu i ljudskim životima. Tišina tu ne štiti vojsku; ona samo omogućuje da se greške akumuliraju, čineći njihovo otklanjanje mnogo težim“. U tom je svjetlu onda bila prikazana i njegova sklonost reformama i uspostavi efikasnog vojnog sustava, na čemu navodno i sam Fedorov inzistira (ne samo) zadnjih mjeseci na čelu Ministarstva obrane.

Što dalje?

Donedavnom ministru obrane Mihailu Fedorovu naglo je skočila popularnost

S jedne strane, ako je tko i sumnjao, zadnji su dani nedvojbeno pokazali da Fedorov trenutačno uživa iznimnu popularnost u široj javnosti Ukrajine. Istraživanja tamošnjeg javnog mnijenja pokazala su da je njegova osobna popularnost posljednjih dana skočila od prijašnjih oko 35 posto na 65 posto – čime je mladi Fedorov završio na drugom mjestu političke rang-liste, odmah iza karizmatičnog umirovljenog generala Zalužnog (70 posto podrške), te iznad trećeplasiranog Budanova (62 posto) – dok je sam Zelenski na četvrtom mjestu s podrškom od 59 posto ispitanika. Pri tome, sa smjenom Fedorova ne slaže se 72 posto ispitanih, 5 posto je odobrava, a 17 posto nema stav – dok je sredinom tjedna sada dovršenu smjenu Sirskog podržalo 55 posto ispitanika, njih 15 posto bilo je protiv, a 19 posto nije imalo stav o tome. Uz to, u zadnjih tjedan dana bilježio se i pad popularnosti ionako ne baš omiljenog generala Sirskog, čije je povjerenje od prijašnjih 39 posto zadnjih dana palo na samo 23 posto ispitanika. Ipak, zanimljivo je u tim anketama zapaziti i razliku koju Ukrajinci rade između općenitog odobravanja pojedinih osoba na političkoj sceni i vjerojatnosti koju iskazuju da bi za njih glasali na nekim budućim predsjedničkim izborima. Tu Zelenski i dalje vodi s 22,3 posto ispitanika, dok bi 14,9 posto navodno glasalo za bivšeg generala Zalužnog, 13,4 posto za donedavnog (a možda i opet budućeg) ministra obrane Fedorova, 7,2 posto za Budanova te 5 posto za ukrajinskog boksača Usika i oko 4,5 posto za bivšeg predsjednika Petra Porošenka. Imajući u vidu sve te brojeve, ne čude ni glasine da bi sam Fedorov uskoro mogao osnovati neku vlastitu „antikorupcijsku“ stranku, što je perspektiva koja se vjerojatno Zelenskom sviđa još i manje od velikog reteriranja te vraćanja Fedorova na mjesto ministra obrane Ukrajine.

No budući da u utorak 21. srpnja nije pomoglo ni navodnih šest sati pregovaranja i „lomljenja“ mladog Fedorova – otvoreno je pitanje kako će se Zelenski po tom kadrovskom pitanju postaviti u danima koji dolaze, posebice s obzirom na to da su prosvjedi i dalje masovni te svakodnevni (u srijedu 22. srpnja, među ostalim, u Kijevu, Odesi, Ternopilu, Lavovu, Kremenčuku, Černivcima, Harkivu, Ivano-Frankivsku, Vinici i Poltavi). No dok se iz Ministarstva obrane čuje kako vršitelj dužnosti ministra Hmara s novim Vrhovnim zapovjednikom već dogovara nastavak provedbe tehnoloških i reformskih ideja Fedorova, rješenje čitavog ovog kadrovskog rebusa itekako je još otvoreno – s perspektivom da od petka 24. srpnja prosvjedi prerastu i u nekakvo konstantno demonstriranje javne volje protiv odluka moćnika na vlasti.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. srpnja 2026. pod nazivom “Iza kulisa vrtloga u Ukrajini: Generali su Zelenskom dolazili jedan po jedan, atmosfera se zaoštrila, reagirao je i Budanov…” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/zelenski-smijenio-sirskog-imenovao-drapatija-prosvjedi-traze-povratak-fedorova-15730598

Usprkos borbama koje neprekidno traju, Ukrajinu već treći dan zaredom tresu masovni prosvjedi, velika kadrovska preslagivanja i dileme oko vođenja obrambenog sustava te rata. Konkretno, iako se već tjednima nagađalo da bi ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski mogao krenuti u preslagivanja tamošnje Vlade, ipak se nije čekalo kolovoz, nego se lopta zakotrljala početkom ovoga tjedna. Okidač je, izgleda, bilo pražnjenje ukrajinskog veleposlanstva u Washingtonu, gdje je nakon nepunih godinu dana mandata veleposlanica Olga Stefanišina (pod sumnjama za neke stare korupcijske slučajeve) odlučila prijeći u privatni sektor. Baš kao i lani u ovo doba, ta je promjena zakotrljala šire kadrovske promjene – koje su onda prvo dohvatile premijerku Juliju Sviridenko, a time i čitavu Vladu uspostavljenu 17. srpnja 2025. godine. Što se promjene na mjestu premijera tiče, to i nije bilo preveliko iznenađenje, budući se za Sviridenko već neko vrijeme moglo čuti kako je uzrok sve većeg nezadovoljstva kod predsjednika Zelenskog.

Serhiy Korecki na razgovoru za posao premijera

Kao prvo, njezino se postavljenje od početka vezalo uz kadrovsku politiku Andrija Jermaka, tadašnjeg šefa Predsjedničkog ureda, koji je pod oblakom korupcijskih sumnji smijenjen s dužnosti 28. studenoga 2025. godine. Kao drugo, za Sviridenko i većinu njezine Vlade spominjala se i izuzetna ovisnost o redovitim uputama iz Ureda predsjednika, koje su nakon odlaska Jermaka pale na leđa samog Zelenskog (što pak njemu navodno nije bio najdraži način provođenja ionako rijetkog slobodnog vremena u strateškom vođenju države). Kao treće, navodno je i nadolazak ljeta trebao biti iskorišten da novi premijer stigne ući u posao prije jeseni i nadolaska velikih poslova (među ostalim vezanih i uz odolijevanje Ukrajine pretpostavljanim novim ruskim napadima na energetsku infrastrukturu države pred nadolazeću zimu). U takvim okolnostima ne čudi da se Zelenski (donekle očekivano) za novog premijera obratio Serhiju Koreckom – od kraja 2022. direktoru ukrajinskih poduzeća Ukrnafta i Ukrtatnafta, a od svibnja 2025. godine i koncerna „Naftogaz Ukrajine“, najvećeg naftnog i plinskog poduzeća u državi. Iako se i uz njega vežu sumnje na korupciju, Zelenskog to nije smetalo. Nakon objave predstojećih preslagivanja Zelenski je otputovao u Francusku na proslavu nacionalnog praznika, da bi se kadroviranje nastavilo u srijedu, 15. srpnja.

Ministar obrane u fokusu

Igor Klimenko odbio je biti ministar obrane u novim okolnostima

Dok ime budućeg premijera nije iznenadilo, sasvim se drugačija situacija krenula odvijati po pitanju dijelova Vlade zaduženih za sigurnost. Kao prvo, do večeri 15. srpnja postalo je jasno da u pozadini širih promjena zapravo plamti žestoki požar na liniji između ministra obrane Mihaila Fedorova i vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine, generala Oleksandra Sirskog. Kako se naknadno čulo, tu je od strane profesionalnog vojnika pao ultimatum „ili Fedorov ili ja“ – i Zelenski se nakon kraćeg razmišljanja odlučio riješiti 35-godišnjaka koji je, nakon više od šest godina u resoru „Digitalnih transformacija“, zadnjih šest mjeseci reformski radio na mjestu ministra obrane Ukrajine. Prema prvim planovima, na njegovo je mjesto trebao doći donedavni ministar unutarnjih poslova Igor Klimenko – no, vidjevši buru koju je smjena u obrani krenula dizati, on je to imenovanje odbio (da bi ga u petak, 17., onda postavili za tajnika Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu Ukrajine, što je pozicija koju do formaliziranja promjena još obnaša bivši ministar obrane Rustem Umerov).

Preveliki su animoziteti između Fedorova i generala Sirskog

Dakle, da ponovimo – Mihailo Fedorov, sad već bivši ministar obrane, bio je i ostao izuzetno popularna osoba u Ukrajini, doživljavana kao pokretač reformi i zagovornik modernih tehnologija, kako u civilnom tako i u vojnom sektoru (gdje se njegovih šest mjeseci i jedan dan mandata u obrani opisivalo bitnim faktorom kako u usponu novih vojnih tehnologija, prvo kroz sektor digitalnih transformacija, a onda i kroz Ministarstvo obrane, tako i u nizu nedavnih vojnih uspjeha Ukrajine). Za razliku od toga, njegova sada javno deklariranog suparnika, generala Oleksandra Sirskog, također već dugo bije javni glas kako se radi o vojniku „sovjetske škole“ koji se teško prilagođava promjenama, forsira ratovanje uz mnogo ljudskih gubitaka i osobnog preslagivanja snaga na taktičkoj razini, gdje mu takav ratni kaos zapravo dopuštaju pažljivo stvorene široke mreže lojalnih kadrova širom Oružanih snaga Ukrajine. U takvom javnom srazu popularnog mladog ministra-reformatora i nepopularnog vojnika poznatog pod nadimkom „General 200“ (gdje šifra 200 iz ruskih vremena označava vojnika poginulog na dužnosti) – izgleda da je samo Zelenski očekivao da kadroviranje prođe mirno. Već u srijedu, 15. srpnja, počele su kolati glasine o odlasku Fedorova, što je i sam Zelenski potvrdio navečer, da bi idući dan, u četvrtak, 16. srpnja, pred odlučivanje Vrhovne Rade o članovima nove Vlade, krenule i javne demonstracije po tom pitanju.

Jevgenij Hmara – novi v.d. ministra obrane

U tom svjetlu nije začudilo da se na kraju odlučilo o svim pozicijama u Vladi osim o popunjavanju mjesta (1) ministra vanjskih poslova i (2) ministra obrane. Ujedno, spomenutog Klimenka je na mjestu ministra policije nabrzinu naslijedio Ivan Vihivski (donedavni glavni ravnatelj ukrajinske Nacionalne policije) – dok je na mjesto glavnog ravnatelja postavljen Maksim Cuckiridze. Doduše, on je u tim policijskim strukturama figurirao i u vrijeme negdašnjeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, gdje mu se na teret stavljalo ponašanje tijekom ukrajinskog Majdana – baš kao i novom v. d. ravnatelju ukrajinske civilne obavještajne službe SBU, Oleksandru Pokladu, koji je na to mjesto napredovao kad se poslijepodne u četvrtak, 16. srpnja (nakon završetka zasjedanja Vrhovne Rade), saznalo da Zelenski na mjestu v. d. ministra obrane vidi general-bojnika Jevgenija Hmaru (koji je prije koji dan navršio šest mjeseci mandata na čelu SBU). Zato na mjestu ministra vanjskih poslova Ukrajine do daljnjega, sada tek kao vršitelj dužnosti, ostaje donedavni puni ministar Andrij Sibiga.

Masovni prosvjedi širom Ukrajine

Dok su javni prosvjedi tijekom ranog poslijepodneva u četvrtak, 16. srpnja, već bili masovni, do večeri se moglo vidjeti bitno veće demonstracije u samom Kijevu, ali i širom Ukrajine (među ostalim u Dnipru, Lavovu, Odesi, Harkivu, Ivano-Frankivsku, Vinici, Hmeljnickom, Zaporižju i Užgorodu). Sve se to nastavilo u petak, 17. srpnja, s glavnim večernjim skupom opet u Kijevu, na Trgu Ivana Franka, nasuprot Ureda predsjednika Ukrajine – ali i uz dodatne masovne skupove, među ostalim u Lavovu, Ternopilju, Harkivu, Odesi te Žitomiru – uz najave i daljnjih sličnih okupljanja, danas te idućih dana. Treba napomenuti kako su ti izuzetno masivni javni skupovi počeli pozivima „Vratite Fedorova!“, da bi se u petak tome dodalo i poklič „Sirski, odlazi!“, s navodnim nastavkom do ispunjenja oba ova zahtjeva.

Ujedno, sve su te velike demonstracije, po posjećenosti i stilu, izuzetno slične skupovima od prošloga ljeta (tzv. „Kartonski prosvjedi“, prema transparentima ispisanim na komadima kartona) – kada se Zelenski nakon tadašnje rekonstrukcije Vlade upustio u ograničavanje rada specijaliziranih ukrajinskih tijela za borbu protiv korupcije, Nacionalnog antikorupcijskog biroa Ukrajine (NABU) i Specijalizirane antikorupcijske prokurature (SAP). To je bio poduhvat vrha vlasti započet 22. srpnja 2025. godine, da bi nakon devet dana žestokih prosvjeda širom Ukrajine i političko-diplomatskih pritisaka iz EU, 31. srpnja Vrhovna Rada svojom novom odlukom preokrenula vlastiti raniji akt te ipak osigurala samostalnost ovih antikorupcijskih tijela. No, za razliku od lani, ovog ljeta na meti nije korupcija u civilnom, nego u vojnom sektoru, zajedno s optužbama za loše vođenje te upravljanje obranom tijekom tekućeg ukrajinskog rata za preživljavanje.

Fedorov i obrana Ukrajine

Ako je netko imao kakvih dilema o Mihailu Fedorovu, to su temeljito rastjerali njegovi vješti medijski potezi tijekom zadnjih dana. Kao prvo, on je u srijedu, 15. srpnja, navečer na društvenoj mreži X postavio objavu s navodom 22 dosega „svog tima“ – među ostalim, (1) gašenje sustava Starlink za ruske agresore u Ukrajini, (2) razvoj optički vođenih FPV-dronova i sredstava za udare srednjeg dometa, (3) logističko izoliranje Krima, (4) nastavak financiranja „Crte dronova“ kao obrambenog sredstva, (5) formiranje dron-jurišnih postrojbi, (6) 70% avansnih isplata za nabave putem sustava e-Points na portalu Brave1, (7) reforma sustava javnih nabava, (8) pribavljanje raznih vojnih vozila putem otvorenih javnih natječaja i (9) porast kvote presretanja dronova (od 83% na 91%) i krstarećih raketa (od 47% na 87%), (10) pribavljanje Patriot-raketa kroz EU sredstva, (11) stabiliziranje opremanja postrojbi besposadnim sustavima, (12) pokretanje velike proizvodnje eksploziva, streljiva i raketa, (13) poticanje „nepopularne, ali bitne“ transformacije strukture Oružanih snaga, (14) jačanje vjere partnera i suprotstavljanje ruskim propagandnim naporima, (15) osiguravanje EU zajmova za vojne prioritete, (16) masovna uporaba jeftinih sredstava protiv ruskih Shaheeda na mlazni pogon, (17) domaća balistička oružja uz 30 posto manju cijenu, (18) potpisivanje ugovora za švedske lovce Gripen, (19) suradnja u vojnim operacijama Aušan (preko 700 vozila uništeno) i Aušan-2 (preko 250 topničkih instalacija uništeno) za zaustavljanje ovogodišnjih ruskih ofenzivnih planova, (20) pokretanje izvoza dronova i vojne opreme, (21) pokretanje mehanizma „Trophy Lab“ da se saveznici upoznaju s detaljima ruske vojne opreme, te (22) pokretanje Obrambenog AI centra A1 za uporabu umjetne inteligencije na bojištu.

Sve to bilo je obuhvaćeno u strateškom konceptu za vođenje obrambenog rata u Ukrajini, koji su Fedorov i njegov tim u Ministarstvu obrane nazvali „Air-Land-Economy“ – temeljem naglaska na (1) obrani od ruskih napada iz zraka, (2) zaustavljanju agresorskih napredovanja na kopnu te (3) suzbijanju ruske ekonomije kao osnovice daljnjeg vođenja Putinova rata u Ukrajini. Kako izgleda, upravo je ta činjenica formiranja strateškog koncepta ratovanja u Ministarstvu obrane Ukrajine – nasuprot reaktivnom i kaotičnom postupanju Oružanih snaga, s velikim ljudskim gubicima i pogodovanjem kroz mreže lojalnosti – predstavljala osnovu sučeljavanja ne samo Fedorova i Sirskog kao osoba, već i bitno više njihovih širih svjetonazora te poborničkih skupina.

Samo nekoliko sati kasnije, oko podneva u četvrtak, 16. srpnja, stvar je bila dopunjena konferencijom za medije (domaće i strane) na kojoj je Mihailo Fedorov rječito obrazložio jedanaest konkretnijih razloga svojih neslaganja s okoštalim sustavom u Oružanim snagama Ukrajine (pod vodstvom generala Oleksandra Sirskog, ali uz izričito izbjegavanje spomena predsjednika Zelenskog), da bi onda nastavio i odgovarati na pitanja brojnih novinara. Pritom je svoje probleme Fedorov sažeo kroz jedanaest točaka kao: (1) provedbu rata uglavnom samo kroz taktičku razinu (bez mnogo promišljanja i kvalitetnog organiziranja operativne i strateške razine ratovanja), (2) korpusni sustav koji je tek djelomično profunkcionirao (radi sustavnog oklijevanja u njihovu zaokruženu organiziranju te prijenosu potrebnih ovlasti i materijalnih sredstava na takvu razinu vojne organizacije), (3) ustrojbeno lomljenje brigada i korpusa (ne bi li se manjim dijelovima kaotično kadroviralo, po volji, širom bojišta), (4) nedostatak osobne odgovornosti za ikakve propuste ili štete (posebno temeljem zaštita po liniji osobne lojalnosti nadređenima), (5) opskrbu postrojbi mimo korpusne strukture snaga (opet po osobnim lojalnostima pojedinih zapovjednika), (6) neprekidno rotiranje zapovjednog kadra (često i prije nego što usvoje postrojbe u koje dospiju), (7) izoliranje i otrovnost vojnog sustava prema inovatorima, (8) onemogućavanje implementacije sustavnih projekata Ministarstva obrane (posebno „Crte dronova“ i koncepta „vijetnamizacije“, prilagodbe za preživljavanje na fronti u uvjetima protivničke nadmoći u zraku kakvu su SAD uživale tijekom rata u Vijetnamu), (9) trpljenje ljudskih gubitaka bez vezane analize (gdje se Ministarstvu teško davalo numeričke podatke iz vojske, koja izgleda ni sama nije analizirala brojnost, uzroke te prostorni raspored gubitaka), (10) blokiranje inicijativa i njihovo „birokratsko rešetanje“ te (11) konstantno širenje laži (posebno na društvenim mrežama te iz krugova koruptivno povezane vojne industrije).

Mihailo Fedorov je od 2019. bio u raznim vladama, a od početka 2026. ministar obrane Ukrajine

Ako se pogleda detaljnije, mnogi od ovih prigovora uopće nisu novi. Kao prvo, korupcija u obrambenom sustavu Ukrajine – već je baš ta tema na ostavku prisilila Oleksija Reznikova (ministra obrane od 4. studenoga 2021. do 5. rujna 2023. godine), a ozbiljno je pratila i mandat njegova neposrednog nasljednika Rustema Umerova (ministra od 6. rujna 2023. do 17. srpnja 2025. godine). Nasuprot tome, iako se u dolasku kleo u borbu protiv korupcije, njegov nasljednik Denis Šmihal tu nije stigao poduzeti mnogo bitnijih poteza u svojih gotovo šest mjeseci mandata (od 17. srpnja 2025. do 13. siječnja 2026.), iako je postavio dobre temelje za poteze Mihaila Fedorova u prvoj polovici ove godine. Da pitanje sustavne korupcije u provedbi vojnih nabava ima utjecaja na aktualna događanja oko Mihaila Fedorova moglo se zaključiti iz njegovih navoda da su javni natječaji u nabavi streljiva bitno smanjivali cijene pribavljenih roba, dok su pojedine nabave (topničkog streljiva kratkog dometa na račun granata duljeg dometa) stornirane jer ni sama vojska nije mogla obrazložiti njihovu svrhu i isplativost. Ujedno, žestinu problema koje neki imaju s Fedorovim dobro se vidi i iz njegova ustrajnog propitivanja oko funkcioniranja te reformi itekako problematičnog ukrajinskog sustava mobilizacije – čiji je rad kompletno u okviru Glavnog stožera, a ne Ministarstva obrane, koje do reformiranja te ukrajinske rak-rane u ovih šest mjeseci nije dospjelo – uz navode i daljnjih prigovora temeljem davnog rada Fedorova na sustavnoj nacionalnoj kontroli kladionica (iz doba kada je još bio ministar digitalne transformacije). Uglavnom, imajući sve to u vidu, ne čude ni slikoviti medijski opisi uklanjanja Fedorova: „Pravi razlog zašto ga žele ukloniti jest taj što je, nakon što se ukrcao u korupcijski vlak, odlučio povući ručnu kočnicu umjesto da naruči espresso i vozi se s ostalima. Putnici u korupcijskim vagonima prve klase to nisu cijenili“.

Mihailo Drapatij – online izvješće predsjedniku Ukrajine

Nadalje, već se godinama moglo redovito čuti i o određenim problematičnim osobinama vojnog vođenja koje prakticira Oleksandar Sirski, i to tijekom zadnjih preko dvanaest godina ukrajinskog ratovanja s Ruskom Federacijom, a onda posebno u zadnjih gotovo trideset mjeseci na čelu obrambenog sustava u svojstvu vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine. Naime, (1) Sirskog ustrajno prati glas o manjku pažnje za dobrobit i ograničavanje gubitaka vlastitog ljudstva te (2) ustrajavanje na stvaranju monumentalnih mreža lojalnih podređenih (uz posebno zanemarivanje te kažnjavanje osoblja izvan tih sustava). Uz to, (3) u njegov stil vođenja, izgleda, spada i radikalno mikroupravljanje postrojbama razine bojne i niže, direktno iz samog Glavnog stožera, uz tek grubo uzimanje u obzir konkretnih stanja na terenu ili tamošnjih djelovanja protivnika, kao i (4) strukturni otpor reformama u ustroju snaga, sustavu obuke i opremanju – pa čak i kada je jasno da postojeće metode djelovanja nose štetu, gubitke i borbene uspjehe za agresora. O ovakvim se stvarima moglo čuti već duže, a barem dio tih pitanja lomio se i lani, u vrijeme internih kadrovskih prepirki u samim OS Ukrajine, kada je na kraju predsjednik države Zelenski isto presudio u korist Sirskog i na račun Mihaila Drapatija, izuzetno sposobnog i popularnog tadašnjeg zapovjednika Kopnene vojske Ukrajine (od 29. studenoga 2024. do 1. lipnja 2025.). Imajući u vidu ove razmirice, ne čudi ni da je baš Drapati krajem četvrtka, 16. srpnja, na društvenoj mreži Facebook vrlo jasno podržao Fedorova, njegov način rada i dosege u Ministarstvu obrane.

Šire se valovi oko smjena

Denis Prokopenko, legendarni zapovjednik Azova

Napomenimo da se zadnjih dana pažljivo gledalo i reakcije ostalih bitnijih igrača koji su na ovaj ili onaj način karijerno bili vezani uz Mihaila Fedorova. Tako se u Oružanim snagama 16. srpnja čulo za odlazak iz službe zamjenika zapovjednika Ratnog zrakoplovstva Ukrajine Pavla Jelizarova – koji je na poziv Fedorova dužnost preuzeo u siječnju ove godine, temeljem vrlo uspješnog vođenja postrojbe za bespilotne sustave „Lazarova grupa“ u okviru Nacionalne garde Ukrajine – a slične poteze bilježilo se i od više osoba iz okvira ukrajinskog Ministarstva digitalnih transformacija, koje je u četvrtak, 16. srpnja, dobilo novu čelnu osobu, sada izvan kruga Mihaila Fedorova. No, zanimljivo je uočiti i kako se niz javnosti dobro poznatih ukrajinskih časnika ujedno izbjegao neposredno očitovati po pitanju reformi, ustrojbenih problema i modernizacije – što se početkom četvrtka, 16. srpnja, odnosilo na zapovjednike dvaju ukrajinskih korpusa proisteklih iz Nacionalne garde, Denisa Prokopenka iz 1. korpusa „Azov“ i Igora Obolenskog iz 2. korpusa „Hartija“ (koji su obojica tek branili donedavnog ministra unutarnjih poslova Klimenka, u čijem je sektoru i čitava NG Ukrajine). Posebno je zanimljiva ta reakcija već spomenutog zapovjednika 2. korpusa NG, s obzirom na to da se radi o jednom od ukupno dvaju ukrajinskih korpusa koje je Fedorov u svojoj konferenciji za medije posebno istaknuo kao primjere uzornog vojnog djelovanja – dok se tada nije čulo ništa ni od čelništva druge takve spomenute postrojbe, 3. korpusa zasnovanog oko 3. jurišne brigade i njezina zapovjednika Andrija Bileckog. Iako se sam 3. korpus na društvenim mrežama kasno 16. srpnja relativno propagandno osvrnuo na niz prigovora koji su bili javno spominjani, njegov zapovjednik Bilecki tijekom petka, 17. srpnja, imao je zaseban razgovor s predsjednikom Zelenskim i njegovim savjetnikom Palihom. Slično je bilo i s Robertom Brovdijem „Mađarom“, aktualnim zapovjednikom Snaga besposadnih sustava OS Ukrajine (od 3. lipnja 2025. godine) – koji se tijekom 17. srpnja prvo sastao sa Zelenskim i dijelom drugih viđenijih zapovjednika, da bi onda na mreži Facebook postavio objavu u kojoj brani svoju granu OS Ukrajine i pojedine suradnike od dijela prigovora kakve se upućivalo Sirskom i Glavnom stožeru.

“Fleš” je u Ministarstvo obrane došao s Fedorovim, a nastavit će rad u Uredu Zelenskog

Slične je razgovore Zelenski jučer održao i sa već spomenutim zapovjednicima Prokopenkom (1. korpus NG „Azov“) i Obolenskim (2. korpus NG „Hartija“), kao i zamjenikom zapovjednika Zračno-desantnih snaga OS Ukrajine Andrijem Tkačukom te vršiteljem dužnosti zapovjednika 19. korpusa Valerijem Skredom. Za očekivati bi bilo da su ovi razgovori imali za svrhu „omirisati“ stanje u Oružanim snagama, posebno u okolnostima učestalih javnih poziva da se pojedini zapovjednici i postrojbe solidariziraju sa smijenjenim ministrom Fedorovim, za kojega širom Ukrajine već treći dan demonstriraju tisuće građana. Slično treba gledati i kontakte s pojedinim savjetnicima iz užeg tima smijenjenog Fedorova – gdje se moglo uočiti da je sastanak Zelenskog sa Serhijem Beskrestnovom „Flešom“ prošao bolje (pa će on, valjda, uskoro postati i savjetnik Zelenskog za pitanja besposadnih sustava), dok je, izgleda, Serhij Sternenko ostao izvan igre te čvrsto uz Fedorova. Među ostalim, to se vidjelo i po objavi Sternenka na mreži YouTube, gdje je on oko podneva 17. srpnja u dužem video-intervjuu ne samo komentirao prethodne objave Fedorova, nego ih i dopunjavao vlastitim iskustvima te primjerima iz svog kratkog staža u Ministarstvu obrane (kao savjetnika za bespilotne letjelice, od 22. siječnja ove godine pa do srijede, 15. srpnja).

Zašto je sve to bitno?

Kao prvo, problemi u vojnom zapovijedanju javljaju se često u ratnim situacijama, posebno kada se krene voditi rat koji je ili izuzetno masivan (pa vojska bilježi priljev masivnog ljudstva iz civilnog sektora, gdje u pitanje dolazi profesionalnost ponašanja te stručno znanje) ili jako tehnološki revolucionaran (pa se okoštale vojne strukture moraju suočavati s radikalnim promjenama ustroja, doktrine ili opreme). Neke od tih situacija okusila je i Republika Hrvatska u vrijeme svog Domovinskog rata – za što se dovoljno prisjetiti navoda bilježenih na suđenjima za događanja u Medačkome džepu. Sasvim je jasno da za Ukrajinu predstavlja ogroman problem već i sama činjenica da su usred ogromnog obrambenog rata ostali s vršiteljima dužnosti na čelu ministarstava vanjskih poslova i obrane, dok su pod znakom pitanja i osobe imenovane na čelo nacionalne policije te na poziciju vršitelja dužnosti ravnatelja civilne obavještajne službe (SBU).

Generali Sirski i Gnatov – sam vrh ukrajinskih Oružanih snaga

Kao drugo, u ratno je vrijeme još i veći problem u aktualno zaoštrenim odnosima između ukrajinskog predsjednika, načelnika Glavnog stožera i ministra obrane (pa time i Vlade) – što stvarno nije nepoznato Republici Hrvatskoj iz zadnjih nekoliko godina. Pritom je stanje u Ukrajini ipak ponešto drugačije od onog u Hrvatskoj. Naime, predsjednik države nije ujedno i vrhovni zapovjednik, već tu dužnost obnaša najviši vojnik u državi (sada general Oleksandar Sirski). Ta se dužnost sve do ožujka 2020. tradicionalno udvostručivala s dužnošću načelnika Glavnog stožera, da bi onda bila odvojena (pa sada nema veze s aktualnim načelnikom GS, generalom Andrijem Gnatovim). Dakle, ovdje se sada zapravo odmjeravaju snage ministra obrane i više ljudi s vrha vojne piramide, gdje predsjednik Zelenski s visine arbitrira mimo Vlade (čiji je čelni čovjek u Ukrajini već neko vrijeme politički iznenađujuće slab). Pritom je onda i sva odgovornost za rješavanje takve situacije na osobi predsjednika – gdje Zelenski zato sam snosi i sve vojne, političke ili korupcijske implikacije tog presuđivanja među spomenutim zavađenim stranama.

Za razliku od sličnog sukoba ovlasti iz srpnja 2021. godine – kada je Zelenski prvo otpustio vrhovnog zapovjednika Ruslana Homčaka i načelnika Glavnog stožera Serhija Korničuka, a onda tri mjeseca kasnije i ministra obrane Andrija Tarana – sada je predsjednik, izgleda, stao više na vojnu stranu (iz kojeg god konkretnog razloga), da bi 15. srpnja smijenio popularnog i reformama sklonog ministra obrane Mihaila Fedorova. No, time si je onda Zelenski otvorio bok po pitanju zaštite korupcije, po uzoru na prošlogodišnju situaciju oko NABU i SAP, koja je u konačnici, izgleda, završila na leđima osramoćenog bivšeg šefa Predsjedničkog ureda Jermaka. Napomenimo da se baš tog Jermaka zadnjih dana aktivno viđalo s vrhovnim zapovjednikom vojske Sirskim, pa su tu već krenula svakakva nagađanja i političke spletke. Uz to, Zelenski si je vjerojatno istim putem od vjernog suradnika Fedorova napravio i budućeg velikog političkog konkurenta – mlađeg i u javnom nastupu bitno spretnijeg od bivšeg generala Valerija Zalužnog – gdje pojedine ankete Kijevskog instituta za sociologiju Mihaila Fedorova čak u lipnju ove godine vide među osobama od najvećeg javnog povjerenja, dok su ga prije samo koji tjedan i strani mediji opisivali kao „novu političku zvijezdu te najuspješnijeg reformatora u aktualnoj Vladi“. Otuda onda i veliki javni prosvjedi protiv njegove smjene.

Za kraj treba napomenuti i da je Zelenski smjenom civila Fedorova te namjerom imenovanja na čelo Ministarstva obrane Ukrajine već spomenutog general-bojnika Jevgenija Hmare u praksi ne samo otvorio vrata toleriranju korupcije i nereda u vojnim stvarima – već je u pitanje praktički doveo i provedbu principa civilnog nadzora nad oružanim snagama u državi. Dok je u Ukrajini dugo godina bila sasvim normalna praksa da ministri obrane budu aktivni ili umirovljeni generali i admirali, već neko vrijeme se od toga odustalo pod teretom pregovaranja o članstvu u Europskoj uniji i NATO savezu. Iako se zadnjih dana nagađa kako bi general Hmara tu trebao izaći iz aktivnog vojnog sastava, teško je povjerovati da će takvom brzom „promjenom dresa“ on ujedno smoći snage i da se na dnevnoj razini suprotstavlja svojim donedavnim nadređenima, kakvi su generali Sirski i Gnatov. A, naravno, bez ozbiljnog vođenja Ministarstva obrane apsolutno nema ni borbe protiv korupcije u obrambenom sektoru, kao ni ustrajavanja da se u toj ključnoj državnoj djelatnosti novci troše pametno i racionalno – kako u Ukrajini, tako i u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 18. srpnja 2026. pod nazivom “Je li Zelenski upravo stvorio velikog političkog konkurenta?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/prosvjedi-ukrajina-smjena-fedorova-sukob-sirskog-kriza-obrane-15729158

** Photo: Ured predsjednika Ukrajine, M.Fedorov/FB, Y.Svyrydenko/FB, Glavni stožer OS UKR

USKOK se jutros oglasio šturim priopćenjem iz kojeg se nije dalo naslutiti gotovo ništa:

“Uhićenja i hitne dokazne radnje, po nalogu USKOK-a, provodi Samostalni sektor za vojno policijske poslove Ministarstva obrane Republike Hrvatske u suradnji s Policijskim upravama zagrebačkom, istarskom i zadarskom. Navedene radnje provode se na području Zagreba, Istarske i Zadarske županije u odnosu na dvije osobe za koje se osnovano sumnja da su počinile koruptivna kaznena djela. USKOK će nakon ispitivanja osumnjičenika donijeti odluku o daljnjem postupanju u predmetnom slučaju o čemu će pravodobno obavijestiti javnost.”

Ministarstvo obrane RH je šutjelo, a onda su mediji neslužbeno saznali da su privedeni bivši šef MORH-ovog Samostalnog sektora za javnu nabavu Ivica Devčić i Alma Boch, direktorica tvrtke Design vision. Njih se sumnjiči da su 2018. i 2019. navodno namještali javne natječaje za nabavu čizama za specijalne snage, i to tako da je nabava razlomljena kako bi se provodili tzv. jednostavni postupci u kojima se pozivaju najmanje tri tvrtke. Šteta je, navodno, par desetaka tisuća eura, a cijeli je slučaj prijavila Vojna policija. O tvrtki Design vision i direktorici Boch ne zna se puno, osim da je prema javnim registrima tvrtka osnovana 11. studenog 2016., ima jednog (!) zaposlenog, a registrirana je za čitav niz djelatnosti – od modnog dizajna i proizvodnje odjeće i obuće pa do frizerskog salona i energetskog certificiranja. Devčića se izgleda sumnjiči ne za primanje mita nego za zlouporabu položaja i ovlasti zbog čega je u prednosti bila tvrtka Design vision, no o svemu će se saznati više tijekom dana nakon provedenih saslušanja.

Tek satima nakon što su u javnosti iscurili detalji današnjih USKOK-ovih aktivnosti, priopćenjem se oglasilo i Ministarstvo obrane:

“Samostalni sektor za vojnopolicijske poslove Ministarstva obrane u koordinaciji s USKOK-om i Policijskim upravama – zagrebačkom, istarskom i zadarskom – provodi uhićenja i hitne dokazne radnje zbog sumnji na počinjenje koruptivnih kaznenih djela iz perioda 2018. i 2019. godine u koje je uključena jedna djelatna vojna osoba. Ministarstvo obrane podupire utvrđivanje svih okolnosti vezanih za sumnju na počinjenje koruptivnih kaznenih djela.”

Brigadir Devčić, bivši pripadnik 9. gardijske brigade “Vukovi”, postao je šef Sektora za javnu nabavu u mandatu ministra Damira Krstičevića koji je smijenio dotadašnjeg šefa Branka Pribolšana. U Devčićevom mandatu bilo je nekoliko spornih nabava, prije svega ona koja se tiče remonta helikoptera Mi-171 Sh u Rusiji, te izgradnja tzv. nebodera na Hrvatskom vojnom učilištu, čije posljedice i dan-danas osjeća aktualni ministar obrane i stanar te nesretne zgrade Ivan Anušić. Obje višemilijunske nabave bile su pod povećalom Državnog odvjetništva i MUP-a, no Devčića će, čini se, koštati nabava čizama vrijedna nekoliko tisuća eura. Također, na portalu Obris.org upozoravali smo na razilaženje podataka koje je Devčić pokazivao na javnim prezentacijama javne nabave MORH-a.  Devčića je sa čela Samostalnog sektora za javnu nabavu 01. siječnja 2022. smijenio Mario Banožić, koji je potom i prestao održavati javne prezentacije nabave u obrani te ujedno pokopao svaku transparentnost u MORH-u.

Izdaci za obranu dosegnuli su 2887 milijardi dolara u 2025. godini, što je realno povećanje od 2,9 posto u odnosu na 2024. godinu. Vojni izdaci smanjili su se u Sjedinjenim Državama, ali su porasli za 14 posto u Europi i za 8,1 posto u Aziji i Oceaniji. Tri najveća vojna potrošača – SAD, Kina i Rusija – potrošili su ukupno 1480 milijardi dolara, ili 51 posto ukupnog globalnog iznosa, prema novim podacima koje je u ponedjeljak 27. travnja,  objavio Međunarodni institut za istraživanje mira u Stockholmu (SIPRI). Ta ugledna institucija naglašava da globalni vojni izdaci i dalje nastavljaju rasti, posebno uz porast europskih i azijskih izdvajanja za oružje i vojnu opremu. Međutim, ovi podaci SIPRI-a odnose se na stanje u 2025 godini prije sukoba u Perzijskom zaljevu koji je, unatoč primirju, daleko od mira.

Globalni vojni izdaci porasli su u prošloj godini kao 11. godini za redom tog uzastopnog rasta. Time je globalni vojni izdatak – vojni izdaci kao udio bruto domaćeg proizvoda (BDP) – dosegao 2,5 posto, najvišu razinu od 2009, naglašava SIPRI. S 2,9 posto, godišnji porast potrošnje bio je znatno manji od povećanja od 9,7 posto zabilježenog 2024. Međutim, ovo usporavanje uglavnom se objašnjava padom američke vojne potrošnje. Izvan SAD-a, ukupna potrošnja porasla je za 9,2 posto u 2025.

Američki izdaci se smanjuju zbog Ukrajine

S 954 milijarde dolara, vojni izdaci Sjedinjenih Država bili su 7,5 posto niži u proškoj nego u 2024. godini. Pad je prvenstveno posljedica činjenice da tijekom godine nije odobrena nova financijska vojna pomoć Ukrajini. To je bilo u oštroj suprotnosti s prethodne tri godine, kada je odobreno ukupno 127 milijardi dolara. Međutim, SAD su povećale ulaganja u nuklearne i konvencionalne vojne sposobnosti kako bi održale dominaciju na zapadnoj hemisferi i odvratile Kinu u Indo-Pacifiku, što su ključni ciljevi nove Strategije nacionalne sigurnosti.

„Pad američkih vojnih izdataka u 2025. vjerojatno će biti kratkotrajan“, rekao je Nan Tian, ​​programski direktor SIPRI-jevog programa za vojne izdatke i proizvodnju oružja. „Potrošnja koju je američki Kongres odobrio za 2026. porasla je na više od 1 bilijuna dolara, što je znatno povećanje u odnosu na 2025., a mogla bi dodatno porasti na 1,5 bilijuna dolara u 2027. ako se prihvati najnoviji prijedlog proračuna predsjednika Trumpa.“

Nagli porast europske potrošnje

Glavni doprinos globalnom povećanju vojne potrošnje u 2025. godini bio je porast od 14 posto u Europi na 864 milijarde dolara. Potrošnja Rusije i Ukrajine nastavila je rasti u četvrtoj godini rata u Ukrajini, dok su kontinuirani napori europskih članica NATO-a na ponovnom naoružavanju doveli do najvećeg godišnjeg rasta potrošnje u srednjoj i zapadnoj Europi od kraja Hladnog rata, naglašava SIPRI.

Ruska pak vojna potrošnja porasla je za 5,9 posto u 2025. na 190 milijardi dolara, što joj daje obrambeni izdatak od 7,5 posto BDP-a. Ukrajina, sedmi najveći potrošač u 2025. godini, povećala je svoju potrošnju za 20 posto na 84,1 milijardu dolara, odnosno čak 40 posto BDP-a.

„U 2025. godini vojna potrošnja kao udio u državnoj potrošnji dosegla je najvišu razinu ikad zabilježenu i u Rusiji i u Ukrajini“, rekao je Lorenzo Scarazzato, istraživač u SIPRI-jevom programu za vojne troškove i proizvodnju oružja. „Njihova će potrošnja vjerojatno nastaviti rasti 2026. ako se rat nastavi, s porastom prihoda od ruske prodaje nafte i očekivanim velikim zajmom Europske unije od strane Ukrajine.“

Tako je 29 europskih članica NATO-a potrošilo ukupno 559 milijardi dolara u 2025., a 22 od njih imale su vojnu potrošnju od najmanje 2,0 posto BDP-a, prema metodologiji SIPRI-ja. Njemačka je bila najveći vojni potrošač u skupini, s rashodima koji su porasli za 24 posto u odnosu na prethodnu godinu, odnosno na 114 milijardi dolara. Njemački vojni teret premašio je prag od 2,0 posto prvi put od 1990. godine, dosegnuvši 2,3 posto BDP-a u 2025. godini. Vojna potrošnja Španjolske porasla je za 50 posto na 40,2 milijarde dolara, čime je njezin vojni izdatak prvi put od 1994. godine premašio 2,0 posto BDP-a. „U 2025. godini vojna potrošnja europskih članica NATO-a rasla je brže nego ikad od 1953. godine, što odražava kontinuiranu težnju za europskom samostalnošću uz sve veći pritisak Sjedinjenih Država da se ojača raspodjela tereta unutar saveza“, rekla je Jade Guiberteau Ricard, istraživačica u SIPRI-jevom programu za vojne rashode i proizvodnju oružja. „Kako se države trude ispuniti nove ciljeve potrošnje NATO-a dogovorene 2025. godine, postoji rizik da granice između vojnih i drugih rashoda „vezanih uz obranu i sigurnost“ postanu nejasne, smanjujući transparentnost i dodatno komplicirajući procjenu vojnih sposobnosti.“

Stabilna izdvajanja na Bliskom istoku

Vojna potrošnja na Bliskom istoku dosegla je procijenjenih 218 milijardi dolara u 2025., što je samo 0,1 posto više nego u 2024. Osim Izraela, većina ostalih velikih potrošača u regiji za koje su dostupni podaci povećala je svoju potrošnju.

Izraelski Iron Dome trenutno štiti nebo iznad Ujedinjenih Arapskih Emirata

Vojna potrošnja Izraela smanjila se za 4,9 posto na 48,3 milijarde dolara, što odražava smanjenje intenziteta rata u Gazi tijekom 2025. nakon sporazuma o prekidu vatre s Hamasom u siječnju 2025. Ipak, izraelska potrošnja ostala je 97 posto veća nego u 2022. Vojna potrošnja Turske porasla je za 7,2 posto u 2025. na 30,0 milijardi dolara, dijelom zbog tekućih vojnih operacija u Iraku, Somaliji i Siriji.

Iranska potrošnja smanjila se drugu godinu zaredom, pala je za 5,6 posto, odnosno na 7,4 milijarde dolara u 2025. Realno smanjenje posljedica je visoke godišnje inflacije od 42 posto, a potrošnja je porasla u nominalnom iznosu. „Unatoč nedavnim sukobima, iranska vojna potrošnja smanjila se u realnom iznosu zbog ekonomskih poteškoća“, rekla je Zubaida Karim, istraživačica u SIPRI-jevom programu za vojne rashode i proizvodnju oružja. „Međutim, službene brojke gotovo sigurno podcjenjuju stvarnu razinu iranske potrošnje – Iran također koristi izvanproračunske prihode od nafte za financiranje svoje vojske, uključujući proizvodnju projektila i dronova.“

Azija i Oceanija bilježe najbrži rast vojnih izdataka od 2009. godine

Vojni izdaci u Aziji i Oceaniji iznosili su ukupno 681 milijardu dolara u 2025. godini, što je 8,1 posto više nego u 2024. godini – najveći godišnji porast od 2009. godine. Kina, drugi najveći vojni potrošač na svijetu, povećala je svoje vojne izdatke za 7,4 posto na 336 milijardi dolara. Ovo je bio 31. uzastopni međugodišnji porast, jer je Kina nastavila svoj nastojanja za modernizacijom vojske. Čini se da obnovljena kampanja protiv korupcije u vojnoj nabavi nije ograničila potrošnju.

Japanski vojni izdaci porasli su za 9,7 posto i dosegli 62,2 milijarde dolara u 2025. godini, što je ekvivalentno 1,4 posto BDP-a – najvećem udjelu od 1958. godine. Vojni izdaci Tajvana porasli su za 14 posto, odnosno na 18,2 milijarde dolara (2,1 posto BDP-a), što je najveći godišnji porast od 1988. godine, u kontekstu intenziviranja vojnih vježbi Narodnooslobodilačke vojske oko otoka. „Američki saveznici u Aziji i Oceaniji, poput Australije, Japana i Filipina, troše više na svoje vojske, ne samo zbog dugotrajnih regionalnih napetosti, već i zbog rastuće neizvjesnosti oko američke podrške“, rekao je Diego Lopes da Silva, viši istraživač u SIPRI-jevom programu za vojne rashode i proizvodnju oružja. „Kao i u Europi, američki saveznici u Aziji i Oceaniji također su pod pritiskom Trumpove administracije da troše više na svoje vojske.“

Inače, kao što smo prije napisali, riječ je o troškovima u prošloj godini. Kako rat Irana te SAD-a i Izraela „guta“ milijarde dolara te prijeti globalnim gospodarskim i društvenim potresima, bit će zanimljivo pričekati prve pokazatelje koštanja tog sukoba.

Baš kao što je sredinom travnja rumunjski ministar obrane Radu-Dinel Miruță najavio, parlament je od Vlade početkom ovoga tjedna dobio popis tvrtki odabranih za opremanje rumunjske vojske putem europskog mehanizma SAFE. Najveći ugovor koji će se financirati zajmom iz programa SAFE pripao je njemačkom divu Rheinmetallu za borbena vozila Lynx. Rumunjska planira iz sredstava SAFE-a kupiti 232 vozila Lynx, a ne 298 kako je prvobitno planirano. Preostalih 66 borbenih vozila bit će kupljeno kroz naknadne ugovore, i to najvjerojatnije iz državnog proračuna, uz trenutno procijenjenu vrijednost od 738,6 milijuna eura. Vrijednost IFV-programa iznosi približno 2,6 milijardi eura, dok je u početku za 298 borbenih vozila procjena bila oko 3 milijarde eura. Činjenica je da unatoč tome IFV ostaje najskuplji program u rumunjskom planu za mehanizam SAFE. Lynx će u rumunjskim Oružanim snagama zamijeniti stari BVP MLI-84 Jderul (do 2024. godine žestoko modernizirani sovjetski BMP-1).

Rumunjski ministar obrane morat će pred parlament

No izbor Lynxa za rumunjsku vojsku pratile su brojne optužbe o netransparentnosti posla, nepravednom tretmanu mogućih drugih ponuđača i male ili nikakve industrijske koristi za Rumunjsku. Naime, u bližem susjedstvu je Mađarska, koja je također izabrala Lynx za potrebe svojih Oružanih snaga, a zauzvrat Rheinmetall je u Mađarskoj otvorio tvornicu. Malo je vjerojatno da će isto napraviti i u Rumunjskoj – potaknuti lokalnu proizvodnju, prijenos tehnologije i dugoročnu integraciju u rumunjsku obrambenu industrijsku bazu. Međutim, glavni prigovor rumunjskom Ministarstvu obrane ide zbog favoriziranja Rheinmetalla u postupku koji bi se mogao nazvati svakako, ali ne i kao pošteno tržišno natjecanje. Za program IFV-a, Rheinmetall je bila jedina tvrtka koja je primila Zahtjev za informacijama (RFI) od rumunjske Vlade, dok drugi potencijalni konkurenti uopće nisu pozvani da sudjeluju u tom procesu. Razni izvori tvrde da je Rheinmetall pod tim uvjetima navodno nastojao smanjiti broj vozila u programu umjesto da ponudi značajno smanjenje cijene – a cijena je, tvrde isti ti izvori, navodno čak za 30% veća nego kod drugih. Pritom se navodi da je takav odabir najviše išao na štetu južnokorejskog vozila AS-21 Redback (proizvođač Hanwha) koje bi se, makar nije europsko, ipak moglo financirati europskim novcima iz programa SAFE. 

Unatoč kritičarima, Rheimetall je u posljednje vrijeme dosta uložio u Rumunjsku. Kako je rekao Nick Știrban, predstavnik Rheinmetalla u Rumunjskoj, namjera kompanije je izgraditi “obrambeni eko-sustav u zemlji”, te masivno proširiti svoju prisutnost u Rumunjskoj proizvodnjom vozila, vojnih brodova, streljiva, sustava protuzračne obrane i eksploziva, što bi trebalo donijeti više od 2.500 novih radnih mjesta. U tvornici u mjestu Mediaș Rheinmetall već proizvodi komponente za razna vozila poput Caracala i Lynxa, a u Satu Mareu je uspostavio remontni centar za njemačku opremu poslanu u Ukrajinu. Osim toga, izgradit će tvornicu baruta za streljivo u gradu Victoria, okrug Brasov.

Očekuje se da će se sva sporna pitanja oko nabave Lynxa raspraviti u parlamentu, kada tema opremanja rumunjske vojske putem EU mehanizma SAFE dođe na dnevni red. Osim programa opremanja borbenim vozilima pješaštva, pod lupom bi navodno trebala biti i nabava osobnog naoružanja za Oružane snage, gdje se sumnja da je opet preferiran samo jedan ponuđač.

Rumunjska je od Europske unije dobila drugi najveći iznos za obrambeno opremanje putem mehanizma SAFE – čak 16,68 milijardi eura koje će raspodijeliti za projekte Ministarstva obrane, Ministarstva unutarnjih poslova i Civilne zaštite.

Dok se već danima nabacuju izjave između službenog Zagreba i Beograda o kineskim raketama za MiG-29, jučer (nedjelja, 15. ožujka) Ministarstvo obrane RH pobrinulo se i za još jednu verbalnu gimnastiku u našem vlastitom dvorištu. Naime, u sklopu RTL-ovog priloga o tome tko je znao i što je učinio po pitanju srbijanske nabave raketa CM-400, citirana je izjava predsjednika RH Zorana Milanovića o tome kako Hrvatska nema nikakvog interesa napasti Srbiju, kako je u jednoj od svojih izjava implicirao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

„Dakle, kako? S čim da napadnemo? Zašto? Prvi da napadnemo? Sa 17.000 vojnika od kojih nam je popunjeno 14.000?! Mi nemamo vojsku za to“,

rekao je Milanović.

Iako to nije prvi puta da Milanović govori o brojnom stanju i nepopunjenosti OS RH, ta je izjava jako naljutila nekoga u MORH-u i Vladi, koji je jučer preko RTL-a poručio da je „izdaja što je Milanović otkrio podatak o broju vojnika koji Hrvatskoj nedostaju“.

Danas je iz Ureda predsjednika stiglo oštro priopćenje u kojem, među ostalim, piše:

„Svoju optužbu MORH objavljuje neslužbeno, vjerojatno preko svojih službenika kojima je oduzet certifikat sigurnosne provjere. Ured Predsjednika Republike stoga je odlučio službeno obavijestiti MORH kako su podaci o broju pripadnika OS RH javno objavljeni i javno su dostupni u Godišnjem izvješću o obrani za 2024. godinu koje je pripremio upravo MORH, a potpisao osobno ministar obrane. Ako ministar obrane i njegovi službenici ne znaju što piše u Godišnjem izvješću o obrani – a očito ne znaju – upućujemo ih da pročitaju što piše na stanici 23 i 24 u stavku 1.4.1. Da im olakšamo potragu za ‘klasificiranim podacima’, u javno objavljenom Godišnjem izvješću o obrani ministar obrane je napisao: ‘Brojno stanje Ministarstva obrane, koje uključuje Hrvatsku vojsku na dan 31. prosinca 2024. bilo je 15.558 osoba: 13.814 djelatnih vojnih osobe, od toga 1.989 žena i 1.744 državna službenika i namještenika, od toga 899 žena“.

Ured predsjednika iz pera Milanovićevog glasnogovornika Nikole Jelića nadalje „pomaže“ Ministarstvu obrane objavljujući link na kojem se može naći spomenuto Godišnje izvješće, uz napomenu da se na istom mjestu može naći i ranija godišnja izvješća o obrani s navedenim brojem pripadnika OS RH. Štoviše, „u Godišnjem izvješću o obrani za 2017. piše i koliko bi ih trebali imati“, napominje Ured predsjednika.

Kretanje broja ljudstva prema Godišnjem izvješću o obrani u 2024.

Sličan podatak može se pronaći i na web stranici Oružanih snaga RH. Doduše, posljednje relevantne informacije na www.osrh.hr datiraju iz 2020. godine, uključujući i brojčanu veličinu osnovnih ustrojstvenih cjelina OS RH. Kako je kronična zapuštenost elementarnih podataka o OS RH zavladala na spomenutoj internetskoj stranici, tako nakon 2020. nema informacija ni o  brojnosti Oružanih snaga. Podatak o brojnom sastavu pojedinih grana OS RH u međuvremenu je nestao i iz godišnjih izvješća, a sličice ministara obrane postale su ipak važniji dio ovih dokumenata.

Podaci o brojnosti u ustrojstvenim cjelinama 2020. godine objavljeni na web stranici OS RH

Zašto je tome tako? Kako se može vidjeti iz godišnjih izvješća, nije stvar u tome da je riječ o klasificiranim podacima (jer nije), nego se radi o nečijoj percepciji da bi takav podatak – iz ovih ili onih razloga – trebao biti klasificiran. To najbolje ocrtavaju dvije izjave koje je prenio Tportal na ovu temu. Tako je umirovljeni brigadir Marinko Ogorec izjavio: „Komunikaciju predsjednika Republike i Vlade, odnosno Ministarstva obrane, ne želim komentirati. No ako govorimo o broju vojnika u Oružanim snagama, ne vidim da se radi o posebno osjetljivom i zaštićenom podatku – na koncu, on se službeno prijavljuje i međunarodnim organizacijama poput OESS-a“. S druge strane, prorektor Sveučilišta obrane i sigurnosti „Dr. Franjo Tuđman“ Gordan Akrap – uz napomenu da „ne može i ne želi komentirati dnevnopolitička zbivanja i odnose na relaciji predsjednika i Vlade“, načelno smatra: „Broj pripadnika Oružanih snaga jest klasificiran podatak, baš kao i razina njihove spremnosti, tehnologija i sredstva kojima raspolažu, metode djelovanja i slično“. Time prorektor Akrap pokazuje da baš kao ni pojedini službenici Ministarstva obrane, uključujući i samog ministra, nisu pročitali temeljne dokumente iz resora obrane.

No tek večeras službeno je reagiralo i Ministarstvo obrane RH priopćenjem u kojem se kaže:

„Predsjednik Zoran Milanović ponovno pokušava manipulirati i izvrtati činjenice o izjavama potpredsjednika Vlade i ministra obrane Ivana Anušića kako bi pokušao obraniti svoje izjave u kojima iznosi klasificirane podatke.
Potpuno je netočna konstatacija u priopćenju Ureda predsjednika RH kako je ministar obrane Ivan Anušić prozvao predsjednika Milanovića da je iznio klasificirani podatak o brojnom stanju Hrvatske vojske. Brojno stanje, odnosno aktualni broj pripadnika Oružanih snaga RH objavljen je u Godišnjem izvješću o obrani za 2023. i 2024. godinu u sklopu poglavlja Obrambena politika i upravljanje resursima. Ali u tim izvješćima nije objavljen podatak o ustroju, odnosno potrebnom broju pripadnika Hrvatske vojske.

Jedini koji uporno iznosi podatke o nedostajućem broju pripadnika HV-a jest vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH Milanović, a time otkriva klasificirani podatak. Prvo na Danu Hrvatske vojske 2024. godine kada je rekao da Hrvatskoj vojsci nedostaje 4.000 vojnika i jučer kada je iz njegovih izjava proizašlo da HV-u nedostaje 3.000 pripadnika. I to su podaci na koje se referirao ministar Anušić. U ovim sigurnosno i geopolitički globalno nestabilnim vremenima potpuno su nejasni motivi i potreba predsjednika Milanovića da u više navrata iznosi te klasificirane podatke o Hrvatskoj vojsci“.

Uz to, MORH, odnosno Samostalna služba za odnose s javnošću i vojna glasila, tvrdi da „Ministarstvo obrane ni u jednom službenom priopćenju ili reakciji nije navelo da je riječ o izdaji kada je riječ o iznošenju navedenih podataka, a neslužbene novinarske interpretacije ne komentiramo“.

Milanović i Hrg na obljetnici HVU (Photo: UPRH/Dario Andrišek)

Iako MORH nije spomenuo, a može se vidjeti u priopćenjima Ureda predsjednika – Milanović je o brojčanom stanju OS RH govorio i na obilježavanju 34. obljetnice Hrvatskog vojnog učilišta 19. prosinca prošle godine: “Nama nedostaje četiri tisuće vojnika, časnika i dočasnika i to moramo nekako popuniti,” rekao je predsjednik Milanović u lice tamo prisutnog državnog tajnika u MORH-u Branka Hrga. Kada se sve to zbroji, i MORH bi trebao objasniti svoje motive i potrebe da upravo sada počinju smetati Milanovićeve izjave koje nisu ni novost ni rijetkost.

Ovo će očito biti najaktualnija tema iz obrane sve do natezanja hoće li ili neće biti nove sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost (zadnja održana 9. studenog 2021. godine) ili Vijeća za obranu (koje se zadnji put sastalo prije gotovo godinu dana, 23. svibnja 2025. godine).

Otvarajući novi/stari front oko nabave i sposobnosti borbenih aviona Rafale, MORH, Vlada i Predsjednik RH već se danima šamaraju izjavama o sposobnostima i srpskoj kupovini ovih borbenih aviona. Kako tu nema ništa novoga o čemu portal Obris.org nije pisao posljednjih godina, ovu polemiku za sada ćemo preskočiti i pozabaviti se lažnim informacijama koje su se pojavile u ovoj najnovijoj svađi u nizu.

Naime, u jučerašnjem priopćenju, pokušavajući dokazati kako su vlade premijera Plenkovića bolje od Milanovića i njegove vlade od prije 10 i više godina, MORH nabraja:

„Osim Rafalea, ova je Vlada nabavila borbene helikoptere Kiowa Warrior, višenamjenske helikoptere Black Hawk, borbena vozila pješaštva Bradley, sustave protuzračne obrane Mistral-3 te bespilotne letjelice Bayraktar“.

Kako je portal Obris.org učestalo pisao, ministar obrane u drugoj Plenkovićevoj Vladi Mario Banožić aktivno je sabotirao nabavu Bradleya za koju se, pak, javno zalagao predsjednik Milanović. Isti taj Banožić uvjeravao je javnost u to da je PZO sustav Mistral sustav kratkog dometa, umjesto „jako kratkog dometa“ kako navodi i sam proizvođač. No najveća i očigledna laž u ovoj MORH-ovoj rečenici tiče se nabave helikoptera Kiowa Warrior koje je, tvrdi Ministarstvo obrane, nabavila „ova Vlada“.

„Ova“ Vlada, odnosno Plenkovićeva Vlada, niti jedna od njih dosadašnjih 3, nije nabavila NITI JEDAN helikopter OH-58D Kiowa Warrior! Pregovore i samu nabavu provela je Vlada Zorana Milanovića – 2014, i 2015. godine, dok su helikopteri stizali 2016. i 2017. godine.

Sam projekt započeo je u rujnu 2014. tijekom godišnjih bilateralnih obrambenih konzultacija s američkim partnerom, nakon čega je Vlada SAD-a ponudila Hrvatskoj određeni višak lakih izvidničko-borbenih helikoptera OH-58D Kiowa Warrior putem „Excess Defense Articles“ – EDA programa. Pregovori vođeni tijekom 2015. i početkom 2016. godine rezultirali su potpisivanjem dva „Pisma ponude i prihvaćanja“ (LOA – „Letter of Offer and Acceptance“). Osnovna „LOA HR-B-IAB EDA Grant Transfer of OH-58D“ potpisana je 25. veljače 2016. godine, kojim je uz nabavu 16 helikoptera i 3 trenažera za obuku obuhvaćena i isporuka pripadajućih roba i usluga, dok je druga „LOA HR-B-DAA Training for OH-58D“ potpisana 8. travnja 2016. godine i njome je dogovorena obuka letačkog i zrakoplovno-tehničkog osoblja. Prve Kiowe stigle su u Hrvatsku 29. srpnja 2016., a ostalih 11 – 3. prosinca 2016. godine.

Ministri koji su u to vrijeme bili na čelu obrambenog sektora bili su Ante Kotromanović i Josip Buljević, a premijeri Zoran Milanović i Tihomir Orešković. Andrej Plenković je cijeli ovaj proces – ako ga je zanimao – mogao pratiti iz Bruxellesa, a Ivan Anušić iz Antunovca. Plenković je tek u listopadu 2016. postao premijer pa mu MORH može pripisati tek da je „ova Vlada“ dočekala završetak isporuke helikoptera Kiowa Warrior. Štoviše, „ova Vlada“ je krajem siječnja 2020. ostala bez jednog helikoptera nakon što se u tragičnoj nesreći kod Zablaća jedan OH-58D srušio u more, pri čemu su poginuli bojnik Marin Klarin i natporučnik Tomislav Baturina. „Ova“ Plenkovićeva Vlada do danas nije dokupila još jedan helikopter Kiowa Warrior kako bi eskadrila opet brojila 16 letjelica.

Teza o tome kako je „ova Vlada kupila helikoptere Kiowa Warrior“ učestalo se počela pojavljivati posljednjih mjeseci. Iako istina ne odgovara činjenicama, koje smo ukratko iznijeli u ovom osvrtu, Ministarstvo obrane svojim priopćenjem ponovno širi tzv. lažne vijesti, baš kao svojedobno i o avionu MiG koji stoji na ulazu u vojarnu “Pukovnik Marko Živković”. Ozbiljne institucije stvarno ne bi trebale biti izvor dezinformacija, a pogotovo ne u političke svrhe!

Proteklih se dana u javnom prostoru uvelike raspravljalo o tzv. zabrani da načelnik GS OS RH general Tihomir Kundid prisustvuje sjednici saborskog Odbora za obranu na kojoj su se raspravljali Vladini prijedlozi sudjelovanja OS RH u međunarodnim misijama. Ministar obrane Ivan Anušić na sjednici 16. listopada tvrdio je da je nazočnost generala Kundida gotovo neophodna kako bi se mogle kvalitetno raspravljati predložene misije i kako bi članovi Odbora dobili potrebnu stručnu informaciju. HDZ-ovi su pak članovi napustili Odbor sve dok se general Kundid na pojavi na sjednici, dok je general za to vrijeme “čamio”na Pantovčaku u društvu Vrhovnog zapovjednika.

Ove su teze dodatno raširene u hrvatskim medijima – tako je bivši član Odbora za obranu Nikola Mažar (HDZ) izjavio da je načelnik GS OS RH do sada praktički uvijek bio prisutan na sjednicama Odbora, što je jučer ponovio i bivši te sadašnji član Odbora Darko Klasić (HSLS) rekavši kako gotovo da nije bilo Odbora na kojem nije bilo načelnika GS-a. Kako smo i sami bili na većini sjednica Odbora  za obranu još od njegovog formiranja davne 2008. godine, te nam izjave nisu zazvučale istinito, pa smo od stručnih službi Hrvatskog sabora zatražili evidenciju prisustva načelnika GS OS RH na sjednicama resornog Odbora u prošlom i ovom mandatu. Evo što kaže Služba za medije Hrvatskog sabora:

“Tijekom X. saziva Sabora Odbor za obranu održao je ukupno 44 sjednice, a načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH bio je prisutan na 9 sjednica Odbora. U prošlom sazivu Sabora načelnik GS OS RH sudjelovao je u svojstvu supredsjedatelja Povjerenstva za nabavu borbenih aviona na jednoj sjednici Odbora.

U prošlom sazivu raspravljalo se o sudjelovanju OS RH u međunarodnim misijama i operacijama na osam sjednica Odbora, a na jednoj sjednici je bio nazočan načelnik GS OS RH.

U aktualnom, 11. sazivu Sabora načelnik GS OSRH bio je prisutan na jednoj sjednici”.

Dakle, admiral Robert Hranj, sada bivši načelnik GS OS RH,  od ukupno 44 sjednice Odbora za obranu Hrvatskog sabora sudjelovao je na njih 9 – od toga je na jednoj sudjelovao u svojstvu supredsjedatelja Povjerenstva za nabavu višenamjenskog borbenog aviona, dok je na samo jednoj sjednici u prisustvu načelnika GS OS RH raspravljano i o međunarodnim misijama. Aktualni načelnik GS, general Tihomir Kundid, od ukupno 3 sjednice Odbora za obranu aktualnog saziva Sabora sudjelovao je na samo jednoj, i to na onoj na kojoj se govorilo o nabavama bespilotnih letjelica Bayraktar i dodatnih materijala i usluga za borbene avione Rafale.

Sjednica Odbora za obranu u listopadu 2022. – rasprava o Godišnjem izvješću o obrani bez nazočnosti načelnika GS OS RH

Prema našem vlastitom uvidu u rad saborskog Odbora za obranu, načelnici GS – kada i dođu – rijetko uzimaju riječ na sjednicama Odbora, i to uglavnom kao dodatno pojašnjenje nekih pitanja koje se tiču izričito Oružanih snaga. Zato je insistiranje vladajućih na obaveznoj prisutnosti generala Kundida na raspravi o međunarodnim misijama dio aktualne političke borbe, a plasiranje lažnih tvrdnji u medijskom prostoru još jedan pokazatelj potpune neodgovornosti za izgovorene riječi od strane najviših državnih dužnosnika. Da bi se ubuduće izbjegle kontroverze oko toga treba li načelnik GS OS RH sudjelovati na sjednicama Odbora za obranu, te na čiji poziv, predsjednik Odbora Arsen Bauk zatražit će očitovanje od predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića i saborskih stručnih službi.

Nije posebna novost da se u Republici Hrvatskoj rijetko čuje za Dansku. Kraljevina Danska po kopnenoj površini je oko 25 posto manja, ali samo zato jer u taj obračun nije uključen i Grenland koji je danski autonomni teritorij, a mora imaju malo više od RH – kopnene granice Danska ima vrlo malo (uglavnom prema Njemačkoj), dok im je obala oko 20 posto duža od Hrvatske. U poljoprivrednoj uporabi im je oko tri puta više površine države nego u Lijepoj našoj, u postotku imaju oko tri puta manje šuma od RH, ali nas zato u kvadraturi navodnjavanih poljoprivrednih zemljišta vode gotovo fantastičnih 14 puta. Pri tome, riječ je o državi s oko 5,97 milijuna stanovnika, nasuprot Hrvatskoj koju CIA Factbook procjenjuje na oko 4,15 milijuna (a naš vlastiti Statistički zavod 6. rujna ove godine za 2023 godinu procjenjuje 3.859.686 stanovnika).

Istini za volju, Dansku se u nas tijekom zadnjih desetak godina učestalo spominjalo gotovo isključivo kao potencijalni uzor u provedbi nacionalne reforme lokalne samouprave, a uz tek malo pažljivijeg promatranja mogli bi se ugledati u još raznih danskih pozitivnih primjera. Ne samo poljoprivredu ili zdravstveno osiguranje, već i javnu infrastrukturu te sve ono što doprinosi osjećaju sreće stanovništva, po čemu su Danci redovito iznimno visoko rangirani u svijetu. Ipak, portal Obris.org više je zanimao danski pogled na vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost, te posebno na obranu – bilo kroz njihovo planiranje razvoja za ovo području ili u odnosu na pitanje Ukrajine, ključnog europskog izazova koji zadnjih gotovo tri godine plijeni pažnju kako politike, tako i struke te šire javnosti. O danskom pristupu planiranju, te posebice o transparentnosti u vanjskoj politici i obrani (koja se ondje bitno drugačije prakticira nego u Lijepoj našoj), uz temu odnosa Ukrajine i Danske (te utjecaj svega toga i na odnose prema Hrvatskoj) razgovarali smo s iskusnim veleposlanikom Kraljevine Danske u Zagrebu, Njegovom Ekscelencijom Oleom Frijs-Madsenom.

Zadnjih godinu Danska ima novu obrambenu strategiju. O čemu se u njoj radi?

“Danska ima redovna preispitivanja svoje vojne strategije, svoje vanjskopolitičke strategije i svojih strategija sigurnosne politike. Nije neka tajna da je ruska ilegalna i brutalna invazija na Ukrajinu 24. veljače 2022. stvorila jedan novi scenarij i mi smo morali iznova promišljati korištenje naših resursa. Naime, realnost je da je kroz mnoge godine naša vojska uglavnom bila korištena u inozemstvu, u mnogim operacijama održavanja mira – vi ih vjerojatno većinu i znate, uključujući tu na početku i Cipar, kasnije prostor bivše Jugoslavije, nakon tog Kosovo, ali i na drugim mjestima u inozemstvu. Naravno, opsežno smo bili aktivni i u Afganistanu te Iraku. U Afganistanu smo imali najveće brojeve – nažalost, najveće gubitke per capita u koaliciji. Dakle, imamo vrlo iskusnu vojsku, ali odjednom smo morali iznova promišljati našu nacionalnu obranu.

Bilo je to nakon 24. veljače i u vrijeme koje je uslijedilo mi smo morali sve to iznova razmotriti. To je bila osnova – i politika i ta naša nova strategija su u osnovi zasnovane na 3 ključna prioriteta: prvi je kako da osiguramo neposrednu sigurnost u Europi i u Danskoj u svjetlu ruske invazije na Ukrajinu. Drugi, povezani, je kako da budemo bolji u stvaranju novih savezništava izvan Europe, zapravo, izvan i Europe i Zapada, rekao bih, jer imamo – bilo to dobro ili loše – činjenicu da su se mnoge naše zemlje godinama uglavnom fokusirale na sebe same, na NATO, na EU, na proširenje EU, i možda smo zaboravili kako uspostavljati ili jačati veze prema inozemstvu. Ako ništa drugo, naša je nova strategija uvelike fokusirana baš na to. Mislim da je također važno ponoviti što je naš ministar vanjskih poslova rekao o tome – da to trebaju biti ravnopravna partnerstva jer nije partnerstvo to kad jedan ima bitno važniju poziciju ili kad se jednog smatra puno važnijim – to trebaju biti ravnopravna partnerstva u kojima svaki partner ima bilateralno ili multilateralno podijeljene zajedničke interese.

Dopustite da spomenem da smo iz tog principa razvili novu strategiju – ne za Afriku, nego s Afrikom – u kojoj smo jako fokusirani baš na ta ravnopravna partnerstva, i to ne samo po pitanju klasične razvojne pomoći u kojoj je Danska od 1962. imala ogromne programe u Africi i Aziji. Mislim na tamošnje najsiromašnije zemlje. U to vrijeme mi smo za takve svrhe koristili 1% BDP-a, i samo je 5 država u čitavom svijetu koje izdvajaju maksimalno za razvojnu suradnju, a Danska je jedna od njih. Dakle, mi i dalje ostajemo u toj ligi i za to dajemo 0,75% našeg BDP-a, a to je podosta milijardi eura svake godine koji idu na te teme. Moja glavna poanta pri tome je da je u dobra stara vremena to sve bilo usmjereno na gradnju cesta, gradnju mljekara ili svih takvih stvari kojima se bavila razvojna pomoć tijekom ’60-ih i ’70-ih godina, ali sada moramo raditi s tim državama također i na teme zelene agende, ne bi li postigli da ih klimatske promjene ne pogode preoštro. To sve je u interesu baš tih država, ali je i u interesu Europe jer znamo da bi inače imali ogromnu i još rastuću klimatsku imigraciju.

Tu su i mnoge, mnoge druge teme koje su također vezane za to kako mi vidimo svijet, kako surađujemo zajedno unutar UN-a. Danska će postati nova nestalna članica Vijeća sigurnosti od 01. siječnja 2025., i tijekom dvogodišnjeg perioda povremeno ćemo i predsjedati tim istim Vijećem sigurnosti. To također traži odnose prema državama u kojima pod normalno ne bi bili ni predstavljeni ili s kojima ne bi bili ni u kontaktu, a sada te sve veze moramo ojačati jer bilo koja tema može doći na dnevni red Vijeća sigurnosti. Dakle, moramo biti spremni. To je taj drugi prioritet. A treći dio te naše strategije je da učinimo našu zemlju, a nadajmo se i Europu, otpornijom i robusnijom, da pazimo na naše lance snabdijevanja, energiju i kritičnu infrastrukturu.

Dopustite da također dodam da iz danske perspektive, ali i iz naše nove strategije obrambene i sigurnosne politike, mi smo također iznimno fokusirani na istočne partnere Europske unije, pri tome posebno mislimo na Moldovu i Gruziju – ne isključivo, ali posebno na njih, ali također i na Zapadni Balkan. Danska jest – i uvijek je bila – veliki pobornik proširenja EU. Naša politika je uvijek bila da svako proširenje mora biti zasnovano na zaslugama, dakle svi moraju ispunjavati iste kriterije. Sve drugo ne bi bilo fer. Ali u međuvremenu mi u koordinaciji s Europskom komisijom također jačamo sve što se može napraviti prije proširenja, da stabiliziramo i podržavamo Zapadni Balkan. To područje je, rekao bih, pod prijetnjom vlastitoj neovisnosti i mi moramo pokazati – mi kao Danska, ali i kao EU – da postoje i dobre alternative. No postati članicom Europske unije, kao i postati članicom NATO saveza, traži puno posla – morate se pripremiti, morate transformirati svoja društva u puninu demokratske članice spremne za EU. A Europska unija, uključujući Dansku, stoji spremna da pruži podršku i pomogne u izgradnji kapaciteta i sve ono što je u našoj moći. Veliki dio posla naravno da moraju napraviti same te zemlje. Ali kao što sam rekao, u međuvremenu želimo pokazati da smo tu i da i one pripadaju europskoj obitelji.”

Ova sjenka rata koju ste spominjali… Je li ona kod vas smanjila transparentnost danske države i danskog obrambenog sustava prema vlastitoj javnosti?

“Rekao bih da je bilo upravo suprotno. Mislim da je to kreiralo, kao prvo, jednu svijest među političarima i u javnosti, da moramo iznova promišljati našu vojsku,kao što sam već rekao. Kao drugo, postali smo vrlo brzo svjesni što Ukrajini treba na bojnome polju jer to je vrlo javno, i Ukrajina ima predsjednika i ministra vanjskih poslova i ministra obrane koji su jako izričiti, eksplicitni o tim stvarima. Potrebe su  postale vrlo jasne i postala je praksa da kad god je Danska odlučila doprinositi Ukrajini – to je rađeno na vrlo javan način. Tijekom protekle 2,5 godine, otkad je počela ova ilegalna i razorna invazija, Danska je doprinijela s ukupno 7,3 milijardi eura, od čega je velika, velika većina, 6,7milijardi – u vojne svrhe, a ugrubo oko 730 milijuna je civilna podrška. Ono što je bitno reći je da otkad je Danska postala i još jest i dalje najveći doprinositelj vojne pomoći Ukrajini per capita u svijetu – s obzirom da smo sada broj 4 u svijetu po vrijednosti ukupnog doprinosa –  tada je posebice i potreba da se podnese račune  i da se bude transparentan postala još i veća. Razlog tome je da javnost mora znati što to dajemo, a mora znati i da je barem dio te opreme bio namijenjen i za korištenje u našoj vlastitoj zemlji – razni raketni sustavi, obrambeni sustavi, tenkovi… Dali smo i borbene avione F-16, no oni su već bili na putu da izlaze iz operativne službe, ali mi još nismo dobili sve naše F-35. Mislim da je bilo vrlo važno za našu javnost da sve to zna, poglavito iz domene poreznih obveznika, i da Vlada – ako već i doslovno ne podnese račune, da se barem točno zna što se radi.”

Danski F-16: nekad na air-showovima, danas u Ukrajini

Ako se ne varam, bilo je vidljivo da je Danska donirala čitavo svoje topništvo, cijelu opremu tog roda vojske?

“Točno. Ponešto od toga je doslovno tek pristiglo u Dansku od onih od kojih smo tu opremu kupili da bi tu istu opremu odmah otpremili u Ukrajinu. Dakle da, to je točno.”

U Danskoj postoji i posebna web-stranica u kojoj se bilježe donacije za Ukrajinu,ako se ne varam?

“Da, ima ih više što javnih što privatnih. Postoji posebna službena stranica koja se bavi našom vojnom pomoći, koja je vrlo transparentna, i onda posebno naša civilna pomoć. Ali imamo i dodatne stranice o tome kako javnost može donirati i od samoga početka naša je javnost, rekao bih, aktivna. Bilo je tu praktičnih privatnih inicijativa. Mislim da su tijekom prva 3 mjeseca mnogi Danci jednostavno sjeli u svoje automobile i odvezli se u Ukrajinu ne bi li vidjeli kako mogu pomoći na granici ili u Lvivu, kako da pomognu ljudima i preuzmu ih… Mi smo također primili i mnoge Ukrajince kod nas u Dansku, većina njih je već uključena u našu radnu snagu i oni uživaju iste one društvene povlastice kao i svi Danci. Dakle, tu ste imali oboje – i javni dio i privatni dio što se tiče doniranja.”

Danska je, među ostalim, donirala i autobuse za školarce u regijama Mikolaev, Dnjepropetrovsk i Harkiv

Možete li malo detaljnije izložiti tu civilnu pomoć Ukrajini?

“Mogu, dapače. Mi smo bili jako svjesni – to će razumjeti i Hrvatska s obzirom na svoje ratno iskustvo – da u čitavoj ovoj stvari nije samo vojna strana, već da postoji i veliki utjecaj na civilno stanovništvo. Dio toga mogao bi biti manjak grijanja, manjak vode, i mi smo paralelno tu pomagali i u materijalnoj i u ekonomskoj sferi, a i na osobnoj razini. Recimo, kroz instaliranje novih sustava za opskrbu svježom vodom, pomažući u obnovi energetske infrastrukture… i za sve to već smo prije 2 godine preuzeli na sebe inicijativu gdje su u osnovi naša premijerka i naša Vlada odlučili da ćemo koordinirati i zbrinuti, naravno s ostalim partnerima, ali da ćemo mi biti u osnovi odgovorni za obnovu čitave regije i grada Mikolajeva. Kao što znate, Mikolajev je smješten između Hersona i Odese. Dakle, prilično je blizu obali Crnog mora i ta naša odluka i dalje stoji, i od tada je više naših delegacija bilo ondje,izdvajao se novac. Naravno, i s ukrajinske strane postoji interes da se to dobro odradi, ali tu je i interes s danske strane da doprinesemo i da naše kompanije doprinesu, ali sve to će uvelike biti bazirano na danskim donacijama. Mislim da je Danska među prvima krenula s takvim pristupom. Sada i Češka Republika radi nešto slično, ali nemam o tome detaljnijih podataka. Danska je to počela prije 2 godine. Mi se također bavimo i poticanjem reformi – što je opet vezano uz pristupanje EU, radimo i uspostavu mira i stabilnosti, tu su također i brojne naše donacije zdravstvu.”

Ali Danska radi i po pitanju obrambene industrije s Ukrajinom i s drugim partnerima. Kakvo je stanje tih aktivnosti?

“Da. Kao prvo, imali smo prvo naše vlastite vojne donacije. Kao drugo, Danska ima obrambenu industriju, ona nije iznimno velika, ali je imamo. Potrebno je naglasiti da je ona baš obrambena industrija, usmjerena je baš na obrambenu stranu stvari. Dakle, ona se bavi opremom za obavještajni nadzor i svim takvim stvarima, a ne izravno oružjem i streljivom, itd. Mi smo razmišljali kako postići najviše sa svim tim, ali najvažnija je tu bila inicijativa koju je naša vlada nedavno poduzela, gdje mi uspostavljamo financijske mogućnosti da bi Ukrajina proizvodila u samoj Ukrajini. To je opet dobro, kako za zapošljavanje, tako i za socijalnu sigurnost i sve te teme. Tijekom zadnjih 6 mjeseci ta se inicijativa razvijala i mi sad doprinosimo praktički ukrajinskoj vlastitoj obrambenoj industriji, i to povrh svega drugog što smo također napravili.”

Veleposlanik Frijs-Madsen nedavno je razgovarao o suradnji s ministrom obrane Ivanom Anušićem (Photo: MORH/F.Klen)

Međutim, vi radite i s drugim NATO i EU partnerima po pitanju Ukrajine?

“Radimo, i trenutno smo također u razgovorima s Hrvatskom o razvoju specifične suradnje. Nedavno sam imao sastanak s ministrom obrane Anušićem i razgovaramo o tome kako bismo mogli zajedno pojačati našu podršku Ukrajini.”

Gdje vidite neke zajedničke točke za suradnju s Hrvatskom na polju obrane?

“Hrvatska ima, rekao bih – nažalost, svoje vlastito ratno iskustvo od prije 30 godina. Naravno, postoje područja u kojima Hrvatska ima specifično znanje – jedno od njih je razminiranje. Mi možda malo više gledamo razminiranje u humanitarnom području nego na vojnom polju, ali to je i dalje vrlo bitan element. Ne tvrdim da ćemo baš nužno raditi na tome, ali samo kažem da je to jedno područje gdje Hrvatska ima iskustva. Hrvatska također ima obrambenu industriju i naravno da mi i to gledamo, da vidimo da li bi dio te industrije mogao biti relevantan u Ukrajini.”

Na primjer, u obrambenoj industriji – koji je za vas najzanimljiviji dio?

“Ja bih izokrenuo to pitanje i rekao: moramo vidjeti što je najinteresantnije za Ukrajinu. Mi smo uvijek u bliskim konzultacijama s našim ukrajinskim partnerima – i bilateralno i, naravno, kroz NATO, kako bi bili sigurni da isporučujemo, ako je ikako moguće, baš ono što trebaju. Trenutno, što je vrlo očigledno, streljivo je jedno vrlo bitno područje.”

Naši građani često pitaju ‘Zašto je to dobro i za našu zemlju’? Zašto je pomaganje Ukrajini dobro za Dansku?

“Mi smo do sada imali dva rata na europskom prostoru tijekom zadnjih 30-35 godina. Prvi od njih – vi znate jako dobro – u ovoj regiji. Mi smo shvatili da sad postoji prijetnja iz Rusije koja se materijalizirala u puni, otvoreni rat. Dakle, mislim da postoji interes u obrani Europe, da to tako kažem, i mi smatramo Ukrajinu dijelom toga. Možete to zvati solidarnošću, ali to je također i poziv na buđenje, rekao bih. Mnogi od NATO partnera su – ali ne samo zbog Ukrajine – počeli dizati svoje doprinose prema NATO-u. Evo i Danska sad ispunjava cilj od 2% BDP-a i očekujemo da će naše izdvajanje rasti i da ćemo ići preko toga. Ja ne znam točno kad i kako, ali osjećam da ćemo mi ići i dalje u tom smjeru. Drago mi je primijetiti da se i Hrvatska jako trudi da dostigne svoj cilj od 2%. Razumijem da je izvorno bilo postavljeno da se to dostigne u 2026., izgleda da bi se zaista moglo dostići već 2026., ili možda čak i 2025. Mi naravno ohrabrujemo Hrvatsku da napravi sve što može ne bi li postigla cilj što je prije moguće.”

**ovaj tekst je dio projekta “NATO i Hrvatska pred neočekivanim izazovima” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti