Njemački ministar obane, Boris Pistorius, predstavio je planove reforme njemačke vojske Bundeswehra prema kojoj bi njemačka vojska trebala biti bolje osposobljena za trenutne potrebe. Umjesto dosadašnja dva zapovjedništva, za tuzemstvo i za misije u inozemstvu, bit će uspostavljeno „jedinstveno operativno zapovjedništvo”, objavio je u četvrtak (04. travnja) portal Deutsche Welle (DW), kao i brojni njemački mediji. Novo zapovjedništvo bi trebalo preuzeti zadaće dvaju postojećih zapovjedništava: Teritorijalnog zapovjedništva za tuzemstvo i Zapovjedništva za misije u inozemstvu, što bi trebalo donijeti jasne nadležnosti i veću sinergiju, te bi u konačnici dovelo do bržeg donošenja odluka.

U predstavljenom dokumentu dugom 34 stranice 17 puta se spominje pojam „spremna za rat”, a to je pojam koji je Pistorius upotrijebio nakon ruskog napada na Ukrajinu. Iako je taj pojam odmah naišao na kritike, Pistorius ga je branio i prilikom predstavljanja reforme smatrajući da taj pojam najbolje odgovara stanju u svijetu nakon ruske agresije na Ukrajinu i zadaćama za koje njemačka vojska mora biti pripremljena. Već nakon preuzimanja dužnosti ministra obrane početkom 2023. Pistorius je kritizirao komplicirane i djelomice netransparentne postupke u njemačkoj vojsci. Onda je jesenas najavio strukturnu reformu, pritom jasno dajući na znanje da ne smije biti nedodirljivih područja i da nema zabrane razmišljanja. Za tu svrhu formirao je radnu skupinu koja je izradila prijedloge reformi, a u kojoj je i najviši časnik njemačke vojske, glavni inspektor Carsten Breuer.

Buduća struktura Bundeswehra

General Breuer, glavni inspektor Bundeswehr, član tima za izradu reforme

Prema ovom prijedlogu, pod jednim zapovjedništvom bit će četiri roda njemačke vojske: uz pješaštvo, zrakoplovstvo i mornaricu tu je i novi rod – snage za kibernetičku obranu. Novom rodu ministar obrane pridaje posebnu važnost jer smatra da je sve veća opasnost od hibridnog ratovanja i sve veća potreba za kibernetičkom sigurnošću. Osim toga, naglašava se kako će sanitarna služba i takozvana baza vojske – logistika, vojna policija i NBK-zaštita izgubiti dosadašnju samostalnost. Sve te službe trebale bi biti objedinjene pod jedno zapovjedništvo. Protiv toga su se već čule kritike iz zdravstva – liječničke udruge upozoravaju da bi time mogao biti narušen dobar ugled sanitarne službe Bundeswehra. Osim toga, posljedica bi mogla biti i da njemačka vojska teže dobije dobre medicinske stručnjake u svoje redove. Načelno je cilj strukturne reforme bolje korištenje postojećih snaga jer Bundeswehr je daleko od planirane vojne sile. Do 2031. godine  njemačka bi vojska trebala imati 203.000 vojnikinja i vojnika – a trenutno ima 181.000. Bundeswehr – kao ni  primjerice OS RH – ne uspijeva dobiti potrebno novo osoblje. Zato bi postojeće snage trebalo preraspodijeliti i prebaciti iz birokratskih struktura tamo gdje su potrebnije.

Promjena okoštalih struktura

Torben Arnold dobro pozna njemačku vojsku. Ovaj časnik Bundeswehra bio je u vojnim misijama na Kosovu i u Maliju, a u međuvremenu se bavi znanstvenim radom o sigurnosnoj politici u Zakladi za znanost i politiku. Uvjeren je da je njemačkoj vojsci potrebna reforma i da savezni ministar obrane Boris Pistorius mora promijeniti djelomice okoštale strukture. To bi poboljšalo stanje njemačke vojske, smatra Arnold. U razgovoru za ARD kaže da promjena stanja nije na dohvat ruke, da i dalje nedostaje vojne opreme te da jednostavno dugo traje dok naručena oprema stigne do vojske. „Ali s promjenom strukture  svaki će vojnik na vlastitoj koži osjetiti da se stvari mogu promijeniti, da cijeli Bundeswehr mora biti izokrenut“, tvrdi taj časnik. Cilj je i ponovna jača orijentacija njemačke vojske na obranu zemlje i područja NATO-a, a manje orijentacija na sudjelovanje u misijama u inozemstvu. Arnold u tomu vidi paralele sa starim Bundeswehrom iz vremena prije ujedinjenja Njemačke.

Glavne odluke trebale bi biti provedene već tijekom idućih mjeseci, a cijela reforma bi mogla biti provedena u roku od godinu dana. Jedno od područja koja reforma obuhvaća je i ponovno uvođenje vojne obveze. Hoće li ona biti uvedena i kada, ovisi o njemačkom parlamentu. Ali, glavnina reforme će biti provedena bez obzira na uvođenje vojne obveze, naglasio je Pistorius. I savezno Ministarstvo financija će morati izdvojiti barem šest i pol milijardi eura više u idućoj godini, rekao je savezni ministar obrane Boris Pistorius, a prenosi DW.

Već neko vrijeme se ukazuje na probleme

Povjerenica Bundestaga za Bundeswehr Eva Hoegl (Socijaldemokratska stranka Njemačke, SPD), prilikom predstavljanja redovitog godišnjeg izvješća o stanju vojnih snaga u Bundestagu sredinom prošlog mjeseca, istaknula je ako se Bundeswehr  smanjuje i stari: “Mi moramo u najkraćem mogućem roku povećati atraktivnost njemačkih oružanih snaga“. Prema spomenutom izvješću, u Bundeswehru je tijekom 2023. služilo 181.514 vojnika, što je 1.537 manje nego 2022. Prema Hoegl, pada i broj zainteresiranih za vojnu službu: „Preko 20.000 radnih mjesta u oružanim snagama je prošle godine ostalo nepopunjeno“, ocijenila je Hoegl te dodala kako je situacija loša i kada je u pitanju infrastruktura i vojarne. “Stanje u kojem se nalaze zgrade je djelomice sramotno i neprikladno službi vojnika“, rekla je ova socijaldemokratska političarka. I vojna oprema je u „zabrinjavajućem” stanju: “Nedostaje streljiva, rezervnih dijelova i sprava za noćno promatranje”, rekla je Hoegl. Ona je ukazala na to da je od 100 milijardi eura, koliko je njemačka vlada nakon napada Rusije na Ukrajinu odvojila za izvanredni fond za Bundeswehr, dvije trećine već unaprijed rezervirano za neke projekte te da je već sad vidljivo da tih 100 milijardi neće biti dovoljno za modernizaciju Bundeswehra. “Povećanje vojnog budžeta za nekoliko milijardi eura godišnje bit će neizbježno”, zaključila je Hoegl.

*Photo: Bundeswehr

Samo nekoliko sati prije no što će 7. svibnja 2020. podnijeti ostavku na dužnost ministra obrane, Damir Krstičević na sjednici Vlade predstavio je, reći će, „ono što ima biti snažna razvojna potpora sustavu Domovinske sigurnosti“. Sveučilište obrane i sigurnosti „Dr. Franjo Tuđman“, koje će nastati iz dosadašnjeg Hrvatskog vojnog učilišta (HVU), od posebnog je državnog interesa i „dokaz ustrajnosti na ulaganje u znanje“, kazao je Krstičević.

U ožujku 2021., Sabor usvaja Zakon o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti, no do danas nisu ispunjene brojne propisane pretpostavke kako bi novo sveučilište stalo na noge i zaživjelo. Taj će trenutak, čini se, još pričekati. Naime, iz ministarstva Marija Banožića za Telegram kažu kako će cijeli proces transformacije iz HVU u sveučilište trajati još puno desetljeće, do 2032. godine.

Studiji i dalje na Zagrebu i Splitu

Prije više od dvije godine, Telegram je razgovarao s nizom stručnjaka koji su ekstenzivno pojasnili zašto je osnivanje novog vojnog sveučilišta višestruko problematično. Jednim od kamena spoticanja naveli su zakonsku odredbu prema kojoj bi novo sveučilište trebalo nastati pripajanjem već postojećih vojnih studija zagrebačkog i splitskog sveučilišta, odnosno tuđeg intelektualnog vlasništva.

Da bi to uistinu mogao biti problem, proizlazi iz već sada neispoštovanih rokova koje predviđa Zakon o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti. Naime, 60 dana od stupanja ovog zakona na snagu, rektori zagrebačkog i splitskog sveučilišta trebali su svojim senatima predložiti prijenos njihovih studijskih programa na novo vojno sveučilište.

Riječ je o studijskim programima Vojno vođenje i upravljanje, Vojno inženjerstvo te Vojno pomorstvo. Iz MORH-a nam potvrđuju da ovi studijski programi još uvijek nisu preneseni na novo sveučilište, iako su zakonski rokovi istekli. Prijenos će se, dodaju, provesti „po ostvarivanju uvjeta sukladno Zakonu o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti i Zakonu o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti“. Koji točno uvjeti moraju biti ostvareni, ne preciziraju.

Transformacija idućih 10 godina

Zakon dalje propisuje da će „dinamika tijeka realizacije prijenosa studijskih programa“ biti utvrđena zajedničkim „dinamičkim planom“ MORH-a te splitskog i zagrebačkog sveučilišta, i to nakon što plan prihvate senati Splita i Zagreba. Oba sveučilišta upitali smo jesu li prihvatili naveden dinamički plan, no na naše upite nisu odgovorili. Iz javno dostupnih podataka o sjednicama njihovih senata, nema govora o usvajanju takvih „dinamičkih planova“.

S druge strane, MORH u odgovoru Telegramu spominje „dinamički plan osnivanja“ vojnog sveučilišta pa navodi kako je predviđena transformacija kroz razdoblje od idućih deset godina, odnosno do 2032. To je, izgleda, rok koji iz MORH-a komuniciraju o cjelovitom početku rada novog sveučilišta.

Privremena rektorica Sveučilišta

Jedan od rijetkih ispoštovanih rokova iz Zakona o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti jest onaj o imenovanju privremenog rektora. U ovom slučaju, rektorice. Ivana Čuković-Bagić, profesorica Stomatološkog fakulteta i prorektorica Sveučilišta u Zagrebu iz mandata bivšeg rektora Borasa, imenovana je u srpnju prošle godine. Zadaća privremene prorektorice jest, propisuje zakon, „u roku od jedne godine od imenovanja obaviti pripreme za početak rada Sveučilišta“.

Čuković-Bagić za Telegram kaže kako je do sada izvršila upis Sveučilišta obrane u sudski registar i predala Nacrt privremenoga statuta na usuglašavanje. Doduše, probijen je i rok za donošenje privremenog Statuta; on je trebao biti donesen do početka srpnja 2022., odnosno u godinu dana od imenovanja privremene rektorice.

U godinu dana od imenovanja trebala je i „poduzeti radnje za konstituiranje Senata“ Sveučilišta obrane, tijela koje Sveučilištem upravlja. Čuković-Bagić Telegramu objašnjava kako je konstituiranje Senata složen proces koji podrazumijeva cijeli niz aktivnosti, primarno procjenu raspoloživih ljudskih potencijala, kao i financijske planove Sveučilišta obrane za naredna razdoblja.

„Bez financijskih zahvata“

Kaže kako za dosadašnji rad nije dobila ni plaću niti ikakvu naknadu te da joj status niti plaća još uvijek nisu regulirani. Iz MORH-a pak poručuju kako će naknada privremenoj rektorici biti isplaćena „sukladno izvršenim aktivnostima i podnesenim izvješćima“.

Interesirale su nas i predviđene financije za novo sveučilište, s obzirom na to da su i Krstičević i Banožić u nekoliko navrata ponavljali kako u proračunu neće biti „nekakvih novih financijskih zahvata jer su ta sredstava tako i tako osigurana“. Dapače, u obrazloženju Zakona o osnivanju Sveučilišta obrane stoji kako su financijska sredstva za provođenje postojećih studijskih programa već osigurana u državnom proračunu pa nije potrebno osigurati dodatna.

Koliko zapravo novca?

U proračunu za 2021. godinu, kada je donesen Zakon o osnivanju Sveučilišta, stoji kako je za administrativnu potporu Sveučilištu bilo planirano 130.000 kuna, no u izvršenju proračuna nije naveden nikakav iznos. U proračunu, pak, za 2022. godinu inicijalno je bilo predviđeno 24 milijuna kuna, s projekcijama za 2023. i 2024. u tri puta višem iznosu od 74 milijuna kuna.

Rebalansom proračuna za 2022., predviđenih 24 milijuna kuna korigira se na samo 2 milijuna. Iz MORH-a nam ovo objašnjavaju usklađivanjem „s radnjama koje su provedene za početak rada Sveučilišta“. U prijedlogu proračuna za 2023. godinu sada se pak predviđa 3,2 milijuna eura, odnosno nešto više od 24 milijuna kuna, što predstavlja znatno nižu cifru od 74 milijuna kuna planiranih tijekom prošle godine za 2023.

Improvizacija

Za 2024. i 2025. sada se predviđa oko 3,6 milijuna eura, odnosno nešto više od 27 milijuna kuna. I taj je iznos značajno niži od 74 milijuna kuna planiranih prošle godine za 2024. Iz MORH-a zaključuju kako su sredstva za Sveučilište obrane i sigurnosti dio proračuna Ministarstva obrane „kao što je to bilo i do sada“ i dodaju kako se ne radi ni o kakvim dodatnim sredstvima, već o unutarnjoj preraspodjeli.

Zaključujući tekst koji smo o Sveučilištu obrane i sigurnosti napisali prije dvije godine – kada je Krstičević predstavio cijelu priču na sjednici Vlade – istaknuli smo riječi vojnog analitičara Igora Tabaka. Kazao nam je kako će s formiranjem novog sveučilišta vojno obrazovanje u Hrvatskoj i dalje biti improvizirani izolirani otok. Sve zasad ukazuje na to da već i predradnje za konkretno lansiranje Sveučilišta obrane i sigurnosti također, manje-više, spadaju u sferu improvizacije.

*gost autor: Tekst pod naslovom “Priča s čuvenim Krstičevićevim vojnim faksom upravo je postala još čudnija”, autorice Dore Kršul, objavljen je 26. studenog 2022. na portalu Telegram.hr, a u izvornom obliku može se naći na adresi https://www.telegram.hr/politika-kriminal/prica-s-cuvenim-krsticevicevim-vojnim-faksom-upravo-je-postala-jos-cudnija/

* gost autor je Ozren Žunec, redoviti profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji desetljećima djeluje i u vojnom obrazovanju Republike Hrvatske. Njegov osvrt na novi “Prijedlog zakona o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti” objavljen je 24. rujna 2020. u tjedniku Nacional (https://www.nacional.hr/). Tekst originalno naslovljen “GOST KOLUMNIST: OZREN ŽUNEC: Hrvatsko vojno učilište nakon šest godina postalo je ‘sveučilište u žici’” dostupan je na adresi: https://www.nacional.hr/gost-kolumnist-ozren-zunec-hrvatsko-vojno-uciliste-nakon-sest-godina-postalo-je-sveuciliste-u-zici/

Iako se posljednjih tjedana pažnja javnosti fokusirala na nacionalni Stožer civilne zaštite i borbu društva s epidemijom, ipak nije u potpunoj tišini prošao ni nacrt „Prijedloga zakona o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti“ kojeg je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske 20. travnja 2020. godine uputilo u javnu raspravu. Diskusija o ovom tekstu bila je na državnom servisu „e-Savjetovanja“ otvorena zaključno do kraja ponedjeljka 4. svibnja 2020. godine, a izvješće o provedenom savjetovanju očekuje se do 4. lipnja ove godine.

No, već i prije kraja javnog savjetovanja bilo je vidljivo kao predloženi tekst, a time onda i koncept ustroja budućeg „Sveučilišta obrane i sigurnosti“, ima teških problema. Naime, kako je na dugo i široko navedeno u segmentu „II. Ocjena stanja i osnovna pitanja koja se trebaju urediti zakonom te posljedice koje će  donošenjem zakona proisteći“, Republika Hrvatska još od 1991. kontinuirano pokušava provoditi vojno-obrambeno obrazovanje. Nažalost, nije tajna da ti napori baš i nisu bili uspješni – čemu najbolje svjedoči i činjenica da sve te razne diplome iz kruga MORH-a ni jedna druga institucija u državi ne priznaje kao ozbiljne ili važeće. Ovaj se problem tijekom zadnjih desetak godina nastojalo postupno riješiti ustrojavanjem zajedničkih, propisno akreditiranih civilno-vojnih obrazovnih smjerova – koji su trebali pomoći postupnoj izgradnji kvalitete i pribavljanju akreditacija za tijela vojno-obrambenog obrazovanja – što je zadnje vrijeme krenulo nailaziti na probleme. Težinu ovih problema dobro ilustrira i tekst „Prijedloga Zakona o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti“ – koji nažalost ništa ne rješava, već samo još jasnije pokazuje dubinu do koje je trulež dospjela u sklopu Hrvatskog vojnog učilišta „dr. Franjo Tuđman“. Pri tome, još je lošije stanje po pitanju obrazovanja u segmentu „sigurnosno-obavještajnih aktivnosti“, koje jednostavno ne postoji. Zbog tog su manjka hrvatske sigurnosno-obavještajne službe do sada učestalo bile prozivane, javnost je ukazivala na neuobičajenu činjenicu da za zapošljavanju u njima nema uvjeta spreme, a takvo je stanje bilo itekako povoljno i za razna politička zapošljavanja (bilo u samim Službama, ili u drugim dijelovima državnoga aparata s tzv. „sigurnosno-obavještajnom odskočnom daskom“).

Vojno obrazovanje – teturanje po svome

Kako se navodi i u tekstu s javnog savjetovanja, RH je za potrebe obrane države još u listopadu 1991. pokrenula časničke tečajeve u Varaždinu, Zagrebu i Samoboru. U prosincu 1991. u Zagrebu je ustrojen „Časnički centar Hrvatske vojske“, „Dočasnička škola“ ustrojena je 1992. godine, a u siječnju 1993. „Časnički centar“ postaje „Hrvatsko vojno učilište“. Uz sve te lijepe nazive, ni jednu od spomenutih institucija preostale obrazovne ustanove u Republici Hrvatskoj nisu prepoznale kao sebi ravnu ili usporedivu – pa ni njihove diplome ili svjedodžbe nisu postale pravovaljane igdje izvan sustava Ministarstva obrane RH, niti su se mogle normalno upisati u radne knjižice zaposlenika iz obrambenog sektora. To nikoga nije obeshrabrilo, pa je MORH za stjecanje kadrova s civilnim diplomama, magisterijima i doktoratima od 1993. krenuo i stipendirati pripadnike OS RH za studiranje uz rad. Od 1994. godine krenulo se stipendirati civilne postdiplomske studije zaposlenika, a od 1997. i specijalizacije doktora medicine u civilnom sustavu. Brojne deficitarne struke za koje postoji civilno obrazovanje pokušavalo se pribaviti kroz program STIPENDIST od 2002. godine, a tome je od 2003. bio dodan i projekt KADET – model civilno-vojnog školovanja kojim se studente stipendiralo od prve godine studija na sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta u Splitu, ne bi li oni dodatnim vojnim modulima na kraju bili osposobljeni preuzeti i pojedine časničke dužnosti. No, sve to nije riješilo osnovne probleme vojnog školovanja u Hrvatskoj – (1) njegovu neprilagođenost ostatku sustava višeg i visokog obrazovanja u zemlji, i (2) izostanak prepoznatljivosti stečenih kompetencija tako obrazovanih ljudi na tržištu rada, po izlasku iz sustava MORH-a.

Ove se probleme konačno krenulo rješavati 2014. godine, kada su u suradnji sa Sveučilištem u Zagrebu, a onda i sa Sveučilištem u Splitu pokrenuti pojedini vojni studijski programi, o kojima smo detaljnije već pisali i na portalu Obris.org. Prvo su to bili programi „Vojno inženjerstvo“ i „Vojno vođenje i upravljanje“ (u trajanju od osam semestara), ustrojeni temeljem sporazuma Vlade RH i Sveučilišta u Zagrebu, sklopljenog 10. siječnja 2014. godine – gdje o stanju stvari jasno govori činjenica kako je za njih određen „nositelj Sveučilište u Zagrebu, a suizvoditelj Hrvatsko vojno učilište“ (tada još „Petar Zrinski“, a od 18. rujna 2015. „dr. Franjo Tuđman“). Nadalje je temeljem odluke iz rujnu 2017. tim studijskim programima dodana i dodatna faza – diplomski studijski programi „Vojno inženjerstvo“ i „Vojno vođenje i upravljanje“ u trajanju od dva semestra – o čemu je 16. svibnja 2018. zaključen i dodatni sporazum Vlade RH i Sveučilišta u Zagrebu, da bi oni bili i pokrenuti u akademskoj godini 2018./2019. (opet uz napomenu kako je „nositelj Sveučilište u Zagrebu, a suizvoditelj HVU ‘dr. Franjo Tuđman’“). Po istom uzorku je krenulo i ustrojavanje posebnog preddiplomskog i diplomskog studija „Vojno pomorstvo“, u trajanju od deset semestara, u okviru Sveučilišta u Splitu. Vlada RH i Sveučilišta u Splitu su 28. travnja 2017. zaključili Sporazum o ustrojavanju – opet je „nositelj Sveučilište u Splitu, a suizvoditelj Hrvatsko vojno učilište ‘dr. Franjo Tuđman’“ – a program je pokrenut u akademskoj godini 2018./2019. sa smjerovima „Vojna nautika“ i „Vojno brodostrojarstvo“. Dakle, za sve ove programe oslonac je nađen u znanstvenim i obrazovnim akreditacijama postojećih civilnih sveučilišta, da bi problematična interna vojna ustanova „Hrvatsko vojno učilište“ izronila tek kao suizvoditelj, temeljem privremene akreditacije i s potrebom velikih prilagodbi normalnim akademskim načinima rada.

O kojim se to prilagodbama radilo? Pa, raznima. Od postupnog dostizanja akademske autonomije – koju HVU nema, budući je riječ o ustrojbenoj jedinici Oružanih snaga Republike Hrvatske – pa do pitanja znanstvenog akreditiranja tamošnjeg nastavnog osoblja. Naime, za uobičajeno akademsko funkcioniranje pokazalo se nedostatnim samo putem zapovjedi postavljati časnike na dužnosti predavača (možda i uz provedbu pristupnih predavanja), već oni tu moraju biti sposobni predočiti i svoje uvijek svježe akademske radove i aktivnosti (boduju im se objavljeni članci, izlaganja održana na stručnim i znanstvenim skupovima, izvedeni znanstveni projekti) – ne bi li stekli kako osobne znanstvene stupnjeve, tako i uvjete za periodične izbore i reizbore u nastavna zvanja unutar institucije u kojoj djeluju. Sve to na HVU nije bilo uobičajeno, a nažalost nije ni postalo uobičajeno – što se dobro vidi i na trnovitom putu nastanka i opstanka tamošnjeg jedinog znanstvenog časopisa „Strategos“.

Dakle, nije problem bio u studentima. Mlade generacije mogu birati gdje će i na kojoj instituciji studirati, a većina ukupne ponude raspoloživih visokoškolskih opcija usklađena je s civilnim „bolonjskim sustavom“. I obrambeni sustav se pobrinuo da nastavni programi na HVU nalikuju na te „bolonjske sustave“ – u čemu su svoj bitan dio odigrali pravi nosioci tih sveučilišnih smjerova, Zagrebačko i Splitsko sveučilište. Oni su svom suizvoditelju na raspolaganje stavili velik broj nedostajućih kadrova sa svim potrebnim akreditacijama, a pomogli su kreirati nastavne programe prilagođene standardima čitavog preostalog visokog školstva u Republici Hrvatskoj. Doduše, dio tih nastavnih programa za HVU čvrsto je utemeljen u onome što na pojedine teme ta civilna sveučilišta predaju i u nastavnim programima pojedinih svojih fakulteta (na politološkom, filozofskom, elektrotehničkom i drugim fakultetima), dok je preostali dio potrebnih nastavnih programa napravljen iznova za HVU. U oba ova slučaja do sada se nije postavljalo pitanje intelektualnog vlasništva nad tim programima, budući se nastavu održavalo u manjem ili većem skladu i suradnji. Dapače, prvih godina te suradnje pojedini su civilni fakulteti čak izlazili u susret Hrvatskom vojnom učilištu davanjem na raspolaganje i svojih studentskih referada, sve dok HVU nije uspio ustrojiti svoj vlastiti birokratski aparat za rad sa studentima. Pa ipak, dok je sve to još i ličilo na normalno sveučilišno funkcioniranje, i tu je bilo problema – posebno s priznavanjem opsega i značenja diploma stečenih okončanjem takvog hibridnog studiranja. No, najveći su problemi, kako smo već napomenuli, bili u organizaciji samog HVU, njegovoj apsolutnoj vezanosti za OS RH i MORH (namjesto na sustav znanosti i visokog školstva), te u osiguravanju poštovanja normalnih akademskih preduvjeta za sve te vojne obnašatelje raznih tamošnjih nastavničkih dužnosti.

I sad dolazimo do situacije iz kraja travnja 2020. godine. Do danas nije pribavljena trajna akreditacija za postojeće sveučilišne programe, nije sustavno preuzet status nositelja postojećih studijskih programa, kao što proteklih godina nisu reorganizirane (s civilnim standardima usklađene) ni razne preostale škole i školice unutar HVU – pa da sve one postupno mogu biti i transformirane u redovite fakultete ili više škole. Brojni su tamošnji zaposlenici obavili nastupna predavanja i dobili status „predavača“, ali gotovo da se nije napravio nikakav pomak u okrupnjavanju broja magistara i doktora znanosti. Dapače, primjetan je odljev takvih postojećih kadrova s Črnomerca. Nije pokrenuta ni interna produkcija ozbiljnih znanstvenih radova s redovitom javnom objavom i sustavom višestrukih stručnih recenzija – koja je temelj za akademsko funkcioniranje i napredovanje kadrova. A vrijeme ide, i postupno dolaze u pitanje ne samo akademske dopusnice za postojeće studijske programe, nego i sudbina čitave (neprilagođene) ustanove HVU u normalnom akademskom okolišu Republike Hrvatske – za koju se sad, nakon neuspjeha transformacije, pokušava naći neko alternativno, „kreativno“ rješenje.

Prijedlog zakona kao „guja iz potaje“

Kako izgleda, na sve te probleme su se u Ministarstvu obrane dosjetili odgovora – ako se nije izvelo prilagodbe za rad unutar akademskog sustava, najlakše je onda iskočiti iz tog neugodnog okvira. Drugim riječima, ako se HVU nije uspjelo prilagoditi postojećim sveučilištima, najbolje je napraviti svoje sveučilište – koje se neće zamarati svim tim „civilnim akademskim koještarijama“, i koje će biti što dalje od dosega Ministarstva znanosti i obrazovanja te Agencije za znanost i visoko obrazovanje, neovisne institucije za kontrolu kvalitete u znanosti. I stvarno, upravo je to ideja što se nazire iza zakonskog nacrta kojeg je MORH poslao u javnu raspravu 24. travnja ove godine – teksta koji je po formi zakon, a po sadržaju ipak više slijedi formu sveučilišnog statuta (valjda po uzoru na statut Zagrebačkog sveučilišta).

U ovom tekstu već površnim čitanjem u oči upada niz čudnih stvari. Kao prvo, uz nekoliko osoba koje su u svoje ime komentirale tekst – prilično su se razorno na njegov sadržaj osvrnule i dvije itekako relevantne institucije: (1) Zagrebačko sveučilište (u čije ime primjedbe potpisuje sam rektor Damir Boras), te (2) Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu – jedna od akademskih sastavnica koja od početka reformskih pokušaja HVU najuže djeluje na „civiliziranju“ dugo zapuštene vojne obrazovne tvorevine na Črnomercu. Njihove su primjedbe duge i sadržajne, dane na samom početku teksta, dok su pojedinci (jedan od njih inače i predsjednik Upravnog vijeća Visokog učilišta Algebra) svoje komentare i dodatno rasporedili po tekstu, uz odgovarajuće članke. Kao drugo, tu su i brojne sadržajne stvari iz ovoga teksta, od kojih ćemo ovdje napomenuti samo njih nekoliko.

Posebno sporne točke

Informiranje o vojnim studijima uvijek je dobro posjećeno

(1) Već u prvome članku zakonskoga teksta nailazimo na specifikum u njegovu 4. stavku koji glasi: „Na postupak osnivanja Sveučilišta ne primjenjuju se odredbe Zakona o osiguravanju kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju (Narodne novine, br. 45/09), kojima je reguliran postupak inicijalne akreditacije“. Riječ je o izbjegavanju regulatorne i kontrolne nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja, te posebno Agencije za znanost i visoko obrazovanje kao samostalne javne institucije nadležne „na području osiguravanja kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju“. Iako se takav izričaj nalazi i u Zakonu o prijenosu osnivačkih prava nad Sveučilištem Sjever na Republiku Hrvatsku (čl. 3 st. 1 – NN 64/15 od 10. lipnja 2015. godine), te Zakonu o osnivanju Sveučilišta u Slavonskom Brodu (čl.2 st. 1 – NN 110/15 od 13. listopada 2015. godine) – u oba ova slučaja toj odredbi odmah slijedi i daljnja stavka: „Ministar nadležan za visoko obrazovanje zadužuje se da, po stupanju ovoga Zakona na snagu, pokrene postupak reakreditacije Sveučilišta, sukladno članku 22. Zakona o osiguravanju kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju (‘Narodne novine’, br. 45/09.)“ – obveza koje za „Sveučilište obrane i sigurnosti“ nema. Dakle, buduće obrambeno sveučilište ne samo da nastaje bez inicijalne kontrole kvalitete (čije postizanje privatnim učilištima zna odnijeti i više godina pripremnoga posla) – već nema ni naknadne obveze za postizanjem standarda ili ikakvom vanjskom te stručnom provjerom obrazovne kvalitete. Samo se određuje kako „Upravni nadzor nad zakonitošću rada i općih akata Sveučilišta obavlja ministarstvo nadležno za obranu“.

(2) Time nova institucija opet suštinski ostaje izvan sustava znanosti i visokog obrazovanja Republike Hrvatske, budući da sva prava i dužnosti za osnivača (RH) ostvaruje Ministarstvo obrane, bez ikakvoga mjesta za sadržajno bitan resor znanosti i obrazovanja. Pa ipak, očekuje se da takvoj organizaciji izvan sektora znanosti i obrazovanja jednostavno budu pripojeni dosadašnji studijski programi sveučilišta u Zagrebu i Splitu, bez da se te institucije išta pita ili da se priznaje njihova akademska sloboda i autonomnost. Upravo je to i jedna od ključnih primjedbi Zagrebačkog sveučilišta, dok Fakultet političkih znanosti tu ima i dodatne konkretne probleme – pitanje prijenosa intelektualnog vlasništva nad nastavnim programima, kako onima koji su dio njihovog redovitog obrazovnog procesa, tako i onih koje su njihovi stručnjaci napravili posebno za korištenje na Hrvatskom vojnom učilištu. Dok je izgleda znanje potrebno za izradu akreditiranih nastavnih programa za MORH bez posebne vrijednosti, tome očigledno nije tako izvan obrambenoga obora. Naravno, dodatno je otvoreno ostalo i pitanje rada civilnih akademskih stručnjaka u takvom novom tijelu – koje očekuje da se na njega jednostavno prenesu programi iz okvira dosadašnje akademske suradnje HVU te pojedinih civilnih sveučilišta. Naime, budući da „Sveučilište obrane i sigurnosti“ po svojim postavkama nije znanstvena i obrazovna institucija kao sve ostale – pitanje je i kako će se na njemu regulirati rad civilnih sveučilišnih stručnjaka koji su do sada davali velik doprinos provedbi nastave (u sklopu svojih obveza na civilnim sveučilištima, koja su bila nosioci i vojnih obrazovnih programa), a čije se buduće sudjelovanje ne može samo tako naložiti ili narediti (posebno ne bez dogovora i osobne privole konkretnih stručnjaka).

(3) Što se tiče posla kojim bi se to novo „Sveučilišta obrane i sigurnosti“ bavilo – i on je određen tek opisno. Status sveučilišta uspostavlja se „kao visokoobrazovne i znanstveno-istraživačke ustanove za potrebe obrambenog sustava i sustava domovinske sigurnosti“ – koje se bavi „znanstveno-istraživačkim radom u potpori vojno-obrambenih i sigurnosno-obavještajnih aktivnosti, ali i aktivnosti drugih tijela iz sustava domovinske sigurnosti“. Naravno, dok je donekle jasno koje su to vojne i sigurnosne djelatnosti, bitno je mutniji pojam ostatka „sustava domovinske sigurnosti“. Već ta nejasnoća bitno je pogodila dio promatrača, koje je u sumnjama dodatno učvrstila i odredba predloženog st. 1 u članku 20, koji glasi: „Sveučilište može uz studije za potrebe obrambenoga sustava i sustava domovinske sigurnosti izvoditi i druge sveučilišne studijske programe dostupne ostalim kandidatima izvan obrambenoga sustava“. Dakle, uz obranu i nedovoljno jasno definiranu „domovinsku sigurnost“, novo bi sveučilište imalo – ako to poželi – i ovlasti konkuriranja bilo kojem od postojećih 1.556 studijskih programa u Hrvatskoj, ali bez ikakve vanjske kontrole kvalitete, samo po volji ministra obrane.

(4) Status Ministarstva obrane u  novom „Sveučilištu obrane i sigurnosti“ dodatno cementiraju i predložene odredbe o imenovanju „privremenog rektora“ – kojeg za razliku od „redovitog rektora“ postavlja Vlada RH na prijedlog ministra obrane, bez ikakvog ograničenja trajanja njegovog mandata – ali i odredbe o sastavu Sveučilišnog savjeta novog sveučilišta. To tijelo, kao i kod Sveučilišta u Zagrebu, ima ukupno 12 članova. No, dok se u civilnoj instituciji ono sastoji od po dva člana predložena od Sabora i Hrvatske gospodarske komore, i po jednog predstavnika gradova Zagreba i Varaždina, uz još šest izabranika Senata sveučilišta (5 zaposlenika i jedan predstavnik studenata) – za novo „Sveučilište obrane i sigurnosti“ MORH bi „polovicu članova među kojima je najmanje jedan student koje imenuje Senat, a polovicu imenuje osnivač“. Dakle, 5 od zaposlenika MORH-a, jedan predstavnik studenata kojima je ekskluzivni budući poslodavac MORH, i još 6 osoba direktnim izborom Ministarstva obrane. A kad već spominjemo Senat – njegov sastav nije definiran brojem mjesta (kao kod Zagrebačkog sveučilišta), već samo opisno – što opet ostavlja manevarskog prostora čiji je opseg neuobičajen. No, površnost u pripremi čitavog dokumenta tu pokazuje i činjenica kako se u njemu navode samo tri tijela budućeg sveučilišta (rektor, Sveučilišni savjet i Senat), iako se onda u tekstu definiraju i „prorektori“ – čije se pobliže određivanje ostavlja za budućnost.

(5) Konačno, dok su svi zaposlenici novog „Sveučilišta obrane i sigurnosti“ automatski službenici (ne ulazeći u pitanje, državni ili javni) te namještenici, ujedno je propisano i da „Na rad u Sveučilište mogu se uputiti i pripadnici Oružanih snaga u skladu sa zakonom kojim se uređuje služba u Oružanim snagama“ – dakle, valjda u skladu s člankom 63 Zakona o službi u OS RH. Kako on kaže „Djelatna vojna osoba može se uputiti na rad u drugo javnopravno tijelo ili pravnu osobu najdulje do četiri godine, ako je to u interesu Oružanih snaga i javnopravnog tijela ili pravne osobe, na temelju odluke ministra obrane i uz mišljenje načelnika Glavnog stožera“ – DVO bi mogli na izlet u znanost, ali ne na duže od 4 godine. Sve to kao i da dosad jedan od glavnih problema Hrvatskog vojnog učilišta nije bio postavljanje predavača po zapovijedi, do daljnjega (ali ne u iole trajno i sigurno zvanje), uz periodično korištenje institucije na Črnomercu kao svojevrsnog „groblja slonova“ za kadrove s malo političkog utjecaja ili na kraju vojne karijere.

Za kraj…

Kako je ukazano u pojedinim komentarima tijekom javnog savjetovanja, ali i u brojnim neformalnim konzultacijama koje je dokument „Prijedlog zakona o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti“ posljednjih dana izazvao u stručnoj javnosti – sve ovo samo ukazuje da se proces obrazovne i znanstvene reforme Hrvatskog vojnog učilišta „dr. Franjo Tuđman“ nalazi u teškoj krizi. Pri tome, nažalost, spomenuti prijedlog njegove transformacije u „Sveučilište obrane i sigurnosti“ ne samo da ne rješava ni jedan od bitnih problema, već ih dodatno ističe te produbljuje. Zato i ne bi čudilo da spomenuti nacrt prijedloga zakona nakon ove javne rasprave na duže vrijeme nestane sa stola, da barem ne radi dodatnu štetu kad se već nije uspjelo na tu bitnu temu napraviti štogod dobroga tijekom posljednjih nekoliko godina.

Počela se ocrtavati široka nova europska vojna strategija koja obuhvaća Veliku Britaniju nakon BREXIT-a, s Francuskom u centru, često uključujući pregovaranja daleko od svjetla bruxelleskih reflektora, a sada i kao na jednom EU sastanku visoke razine, bez britanskog ministra obrane.

Neformalni sastanak ministara obrane zemalja EU, 4. i 5. svibnja 2018. u Sofiji

Bez obzira na zastoj po pitanju načina započinjanja formalnih pregovora s Britanijom o novim obrambenim i sigurnosnim odnosima, Francuska nastoji pokrenuti postupak s dva usporedna kolosjeka – o kojem se razgovaralo i tijekom nedavnog sastanka obrambenih ministara EU, održanom 5. svibnja u Sofiji, glavnome gradu Bugarske – na kojem, doduše, britanski ministar Gavin Williamson nije sudjelovao. Francuska podupire veću ulogu Španjolske u EU vojnim misijama ne bi li se time popunila praznina koja će nastati odlaskom Velike Britanije, dok će se Londonu ponuditi mjesto u novim europskim “intervencijskim snagama” pod francuskim vodstvom ne bi li se Britaniju pak zadržalo u sustavu vojne suradnje. U međuvremenu, skupina britanskih bliskih EU saveznika, predvođena Nizozemskom i Belgijom, potpisala je u Sofiji dokument kojim se radi na što bržem uključivanju Velike Britanije u novi europski obrambeni sporazum, usuglašenom u prosincu. To bi britanskoj industriji dopustilo pristup do vrlo isplativih EU vojnih projekata, iako na selektivnoj osnovi.

Španjolska i Estonija su izjavile i da žele vidjeti Veliku Britaniju u okviru satelitskog programa Galileo, kojeg EU razvija kao odgovor na američki Globalni sustav pozicioniranja (GPS), usprkos pravila koja brane dijeljenje pojedinih vrijednih podataka s državama koje nisu EU-članice. “Moramo izbjeći lom (odnosa s Britanijom)“, kazala je za agenciju Reuters španjolska ministrica obrane Maria Dolores de Cospedal. Njezin kolega, Šveđanin Peter Hultqvist, imao je sličnu poruku: “Važno je da Britanija bude uključena u buduće sigurnosne suradnje u Europi“. Ovakva podrška odražava prepoznavanje činjenice da se EU ne može obraniti od ruskih i drugih oružanih prijetnji bez Velike Britanije, koja je s Francuskom najveća sigurnosna sila. Što se nje tiče, Britanija bi postala ranjivija bez kontinuiranog pristupa EU obavještajnim strukturama i bazama podataka.

Samo za članove

Formalni pregovori između EU i Velike Britanije o sigurnosnim odnosima nakon BREXIT-a još nisu započeli, usprkos pozivima britanske premijerke Therese May da se sporazum o obrani i sigurnosti zaključi do 2019. godine. Naime, Velika Britanija napušta EU 29. ožujka 2019. godine. Dok dužnosnici EU kažu kako Britanija mora izaći s detaljnim prijedlogom pred Michela Barniera, pregovarača Europske komisije za BREXIT, iz Londona tvrde kako su oni već predstavili dokument s načelnim stavovima, i zato žele preći na izradu sporazuma. “Budući sigurnosni sporazum zvuči logično, budući da nitko ne želi crnu rupu na prostoru Europe, koju bi mogli iskoristiti razni nasilnici“, izjavio je jedan viši dužnosnik EU. “No ta logika ne čini postizanje sporazuma iole jednostavnijim“.

Dio postojećih osjetljivosti potiče iz godina britanskog blokiranja EU obrambene suradnje, zasnovane na strahu od EU vojske, kao i na EU pravilima koja ograničavaju pristup za ne-EU države do pojedinih tijela Europske unije, kao što je to policijska agencija Europol. Dok BREXIT uklanja dio prepreka za takvu suradnju, EU se usuglasila oko novog obrambenog sporazuma i planira osnivanje fonda za naoružanje u vrijednosti od 5,5 milijardi eura (6,6 milijardi USD). Od 2021. godine po prvi put će se iz zajedničkog proračuna EU financirati obrambena istraživanja. Velika Britanija, bojeći se da bi mogla završiti isključena iz toga, tvrdi kako bi mogla uplaćivati u ovaj fond. Ona također želi i ulogu u Europskoj obrambenoj agenciji (European Defence Agency), koja vladama država EU pomaže razvijati naoružanje.

Europska komisija je naglašavala kako čitav ovaj blok ima status kluba otvorenog samo za članove, vidjevši tu Britaniju kao neku vanjsku treću stranku. EU metropole tu nastoje postići neko bolje suglasje. “Mnogo je ideja na stolu i sada je na EU vladama da pronađu rješenje“, kazao je za Reuters Juri Luik, ministar obrane Estonije, naglašavajući kako se “čvrsta obrana” uvijek temeljila na koordinaciji među državama. No, upravo će Komisija biti ona koja pregovara s Londonom.

Neka uđu Španjolska, Francuska

Pri tome, Francuska ne čeka. I Španjolska tu vidi šansu. Madrid ima podršku Pariza za preuzimanje dosadašnjeg britanskog zapovijedanja EU pomorskom misijom kod Roga Afrike, poznatom po nazivu Atalanta, ne bi li je vodili iz svoje pomorske baze Rota u južnoj Španjolskoj. Francuska pomorska baza u Brestu također bi tu bila uključena. “Naš je vrlo pažljivo razrađen prijedlog, s ugrađenim određenim bazičnim garancijama, budući je Španjolska jedina država s neprekinutom prisutnošću u Atalanti“, rekla je Cospedal, koja je na tu temu diskutirala i sa svojom francuskom kolegicom Florence Parly u Sofiji. I Italija također nastoji zadobiti zapovjedništvo nad Atalantom. Vlade EU o tome trebaju odlučiti u lipnju.

Španjolska se nada u Roti ugostiti i jedno od ukupno pet vojnih “operativnih zapovjedništava” Europske unije, zamjenjujući time britansku bazu Northwood kraj Londona. Francuska, Njemačka, Italija i Grčka ugošćuju preostala četiri takva zapovjedništva. Francuski predsjednik Emmanuel Macron se nada idućeg mjeseca postići sporazum oko formiranja koalicije 10 država, uključujući i Veliku Britaniju, koju se nazvalo Europskom intervencijskom inicijativom. Iz Pariza tvrde kako će ona predstavljati jednu bitno fleksibilniju, odlučniju snagu od dosad postojećih EU borbenih skupina, koje nikad nisu bile korištene. Predstavljajući Veliku Britaniju na razgovorima u Sofiji, zamjenik ministra obrane Frederick Curzon je izjavio kako bi uključivanje službenog Londona u takve snage pomoglo pri traženju “dubljeg i posebnog partnerstva” u obrani i sigurnosti.

*Ovaj tekst je autor Robin Emmott 7. svibnja 2018. godine objavio na portalu agencije Reuters (https://www.reuters.com/), pod originalnim naslovom „Analysis: EU defences post-Brexit starting to take shape“. Članak je u izvorniku dostupan na internetskoj adresi: https://www.reuters.com/article/us-britain-eu-defence/eu-defenses-post-brexit-starting-to-take-shape-idUSKBN1I8117

Kao što smo popratili proteklih dana, Ministarstvo obrane RH opet je promijenilo svoju Uredbu o unutarnjem ustroju. Iako ni ovoga puta tu nije bilo ništa od onih dubinskih reformi koje se po pitanju strukture MORH-a već čitavo desetljeće obećavaju – ipak nam je za oči zapelo pitanje osoblja tzv. “Područnih odjela za poslove obrane” (Osijek, Zagreb, Rijeka i Split), te njihovih 25 lokalnih podjedinica nazvanih “Područni odsjeci za poslove obrane”. Riječ je o masivnom upravnom aparatu s ukupno 225 raspoloživih radnih mjesta, koja sačinjavaju čak 63,9 posto od 352 službenika, namještenika i djelatnih vojnih pozicija u okviru ukupne “Uprave za ljudske resurse” MORH-a. Oni sami predstavljaju i 20,2 posto ukupnog sastava Ministarstva obrane RH, istom ovom Uredbom o unutarnjem ustroju projiciranog u formu upravne organizacije s ukupno 1115 raspoloživih radnih mjesta.

Ako za sada po strani ostavimo činjenicu da se ukupni broj raspoloživih radnih mjesta u MORH-u nije mijenjao već neko vrijeme, a da posljednje Godišnje izvješće o obrani ipak na organizaciju od 1115 mjesta navodi ukupno 1341 zaposlenu osobu (službenika, namještenika i DVO), veliko je pitanje što danas zapravo predstavlja razlog da MORH širom Hrvatske na državnoj plaći drži gomilu ljudi – kojima je smisao radnih mjesta gotovo pa prestao postojati prelaskom Hrvatske na profesionalnu vojnu organizaciju i razvojem mrežnih informatičkih tehnologija. Upravo o toj temi priupitali smo i samo Ministarstvo obrane, a evo što smo od odgovora na postavljena pitanja dobili.

Za početak odlučili smo provjeriti koji je točno opseg poslova koje dnevno obavljaju ti “Područni uredi za poslove obrane”. Na to je MORH ustvrdio:

Već desetljećima nema svježeg zraka u “područnim odjelima” i “područnim uredima”

“Područni odjeli i odsjeci za poslove obrane obavljaju upravne i stručne poslove iz područja obrane, i to konkretno: vode prvostupanjske upravne postupke s područja vojne obveze i statusnih pitanja hrvatskih branitelja, organiziraju i provode poslove upisa u vojnu evidenciju, poslove u svezi pribavljanja osoblja za popunu Oružanih snaga RH, rade promidžbu i selekciju, pozivaju i obavještavaju kandidate-obveznike u svezi dragovoljnog vojnog osposobljavanja i prijema u djelatnu vojnu službu, te poslove u svezi ugovorne i nerazvrstane pričuve. Također, vode i obavljaju poslove evidencije ljudskog i materijalnog potencijala za potrebe obrane. Vode evidenciju sudionika Domovinskog rata, te provode poslove izdavanja statusnih potvrda vojnih obveznika, hrvatskih branitelja te druge isprave po Zakonu o općem upravnom postupku na temelju službene evidencije“

“Gradi kotec kakti otec !”

S jedne strane, ovdje je naveden posao vođenja i upravljanja nizom popisa (opća vojna evidencija, popisi dragovoljnih ročnika, kandidata za osposobljavanje, pričuvnika, ljudi materijala od koristi za obranu), koji su onda valjda također razasuti po Hrvatskoj. Dok je to još možda imalo nekakvog rubnog smisla prije više desetljeća, kada je pohrana gomila kartica i kartona po ormarima u lokalnim zajednicama davala dodatnu sigurnost za kopije tih popisa – već krajem 1980-tih razvoj računalne tehnike tu je administrativnu praksu učinio upitnom. Danas, 35 godina kasnije, gotovo da je zapanjujuće da se tu i dalje razgovara o istim ili sličnim stvarima. Ako se sve navedene potvrde, akti i upravne radnje već ne mogu obaviti putem daljinskog zahvata u jedinstvenu točku obrade digitaliziranih evidencija, tu ipak nema razloga da se taj posao ne povjeri lokalnim ispostavama Ureda državne uprave za pojedino mjesto, možda uz tek koju osobu za održavanje veze sa središnjicom pri MORH-u, za slučaj da baš sve krene potpuno krivo. Uz to, spominju se i određene evidencije vezane uz Domovinski rat – za što u Hrvatskoj posljednjih godina načelno postoji čitavo jedno ministarstvo koje bi taj dio svog posla trebalo preuzeti. Posebno to važi kad uzmemo u obzir kako je od kraja tog rata proteklo 20 godina, a čitava njegova tematika već duže više spada u domenu povijesne znanosti nego među aktualne poslove obrambenoga resora.

Budući da sama raspoloživost 225 radnih mjesta u obrambenoj strukturi načelno ne znači i da su sva ta mjesta zauzeta, posebno smo pri Ministarstvu obrane provjerili koliko je ljudi stvarno zaposleno u tom mastodontskome sustavu iz prošlosti. Prema odgovoru koji smo primili:

“U područnim odjelima i odsjecima trenutno je zaposleno 219 državnih službenika. Ujedno napominjemo, da je ratni ustroj područnih odjela i odsjeka za poslove obrane tj. bivših ureda i uprava tijekom Domovinskog rata i poratnim godinama iznosio 1120 zaposlenika“.

Čak je i JNA prije kraja SFRJ svoje osnovne poslovne procese vodila na računalima

Dakle, praktično pa treba biti sretan – dok je posao koji su ti ljudi 1990. ili 1995. radili praktično pa 100 posto nestao u pristupu kojim se to obavljalo, njihov se broj smanjio tek za 80,45 posto. Ujedno, da se ne zaboravi – riječ je tu o strukturi koja je svojedobno bila gotovo cjelovito preuzeta iz predratnoga doba i vremena JNA. Ondje se taj aparat papirnato brinuo za hrvatski udio u cjelovitoj JNA (275.341 ljudi mirnodopskog i 1.058.378 ljudi ratnog ustroja) – koji nipošto nije mogao biti veći od onih 23 posto ustanovljenih u postupku sukcesije (63.328 ljudi aktivno ili 243.427 ljudi iz ratnog sastava), dok je demografski možda bio i primjetno manji. Kako danas u RH govorimo o ukupnim Oružanim snagama sa 16.794 ljudi i još maksimalno 21.000 pričuvnika (što je plan kojeg tek treba u praksi dostići) – dakle, o 93,9 posto manje mirnodopskog sastava, odnosno 96,4 posto manje u promatranju ratnoga ustroja, prema ukupnoj JNA, odnosno o smanjenju od 73,5 posto prema pretpostavljenom okvirnom hrvatskom udjelu u tadašnjem mirnodopskom sastavu i 84,5 posto prema takvom istom grubom udjelu u ratnome sastavu – tu opet dolazimo do činjenice kako je registrirano smanjenje tog dijela hrvatskog sustava obrane od 80,45 posto tijekom posljednjih godina zapravo tek rubno zadovoljavajuć, i to bez uzimanja u obzir ikakvih tehnoloških promjena koje je sa sobom donijela informatička revolucija proteklih desetljeća.

Kad već uspoređujemo današnje doba s periodom kraja postojanja negdašnje JNA, a da izbjegnemo dileme, upitali smo i o starosnoj te obrazovnoj strukturi zaposlenika famoznih “Područnih odjela za poslove obrane”. Na to smo iz MORH-a dobili slijedeći odgovor:

“Zaposlenici područnih odjela i odsjeka su državni službenici visoke, više i srednje stručne spreme, s time da prevladava srednja stručna sprema. Dobna ili starosna struktura zaposlenih je 52,6 godina“.

Dobro sklonište je ključ čekanja penzije!

Nikakvo čudo, u državi u kojoj prevladava srednja stručna sprema, i ovaj dio državnog upravnog aparata popunjen je osobama te razine obrazovanja. No, kako već duže teško da se može postati državnim službenikom bez visokoškolskog obrazovanja – ovaj podatak kazuje ili na visoku razinu političkog pogodovanja pri sastavljanju ovog upravnog segmenta, ili pak na njegovu izuzetnu starost – čemu tek donekle ide u prilog i podatak o prosijeku od 52,6 godina starosti zaposlenika (dakle, vrlo grubo gledano, za službeničke pojmove mlađahnih 27,6 godina prosječne starosti 1990. godine). Ako se bude čekalo odlazak u mirovinu – što se pokazalo gotovo pa jedinom metodom smanjivanja državne uprave u Hrvatskoj – za ozbiljan će se odljev iz spomenutog segmenta trebati čekati i do 14 narednih godina (uz granicu umirovljenja od 67 godina), što je teško zamislivo i podnošljivo, pogotovo uzevši u obzir projekcije ukupnog potrebnog smanjivanja Ministarstva obrane u budućnosti, o kojima se povremeno govori. No, to baš i nije lak potez!

O tome koliko je težak potez takvo smanjivanje uvelike prekomjerne strukture sindikalno dobro uvezanih službenika i namještenika zorno svjedoči i službeni odgovor na naše iduće pitanje, o planiranoj dinamici smanjivanja ove monumentalne mreže vremenom pregaženih ureda:

“Ured bez papira” kao SF-utopija

“Trenutan broj ustrojstvenih jedinica izvan sjedišta MORH-a je 29. Konkretno to su četiri područna Odjela za poslove obrane u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku te 25 područnih Odsjeka za poslove obrane raspoređenih u sjedištima 20 županija i gradu Zagrebu. Što se tiče kako navodite ‘radikalnog smanjivanja’, možemo vam za primjer samo navesti da je u vrijeme Domovinskog rata i poratnom razdoblju broj ustrojstvenih jedinica iznosio ukupno 147, a što je uključivalo tadašnje Uprave i Urede za obranu te Novačke komisije. Smatramo da je daljnje smanjivanje neizvodivo bez novog teritorijalnog ustroja državne uprave“.

Pri tome, velik je problem ove strukture i njihovo zastarjelo poslovanje, koje dobrim dijelom obuhvaća i baratanje papirnatim registrima, te korištenje antiknih i međusobno slabo povezanih računalnih sustava. O rješavanju ovog informatičkog “uskog grla”, MORH naglašava:

“Kontinuirano se radi na procesu informatizacije i povezivanja ustrojstvenih jedinica, a s obzirom da se radi o ustrojstvenim jedinicama koje neposredno komuniciraju s građanima, isto je moguće u potpunosti provesti tek kada se centralizira i informatizira državna uprava kao sustav“.

Lakše je reformirati tehnologiju nego članove službeničkih sindikata

Iako je zanimljivo ovo pozivanje na ukupnu informatizaciju državne uprave, a u slučaju birokratske strukture koja uopće nije dio opće državne uprave – nedvojbeno treba pogled svrnuti na relevantno stanje u samom obrambenome sustavu RH. Pri tome treba naglasiti kako je posljednje vrijeme u planu ili u tijeku i određena dodatna informatizacija samog sustava obrane – čemu svjedoči i postupno sređivanje registara nekretnina, sektorska primjena Centralnog obračuna plaća, ali i prošlotjedno ustrojavanje “Samostalnog sektora za informacijske i komunikacijske sustave” pri MORH-u. Na tom smo tragu upitali i o mogućem odražavanju ovakvih reformi na famozne “Područne specijaliste za razne apstraktne poslove obrambenog administriranja na lokalnoj razini”, na što nam je službeno odgovoreno tek:

“U ovom trenutku, a sve dok se cjelokupni proces informatizacije ne okonča, ne možemo iznositi takve procjene“.

Nažalost, moderno uredsko poslovanje još ne stanuje u sustavu obrane RH

Za kraj, da ponovimo – naša je procjena da bi možda imalo smisla na svakoj od tih lokalnih ispostava mjesta ostaviti po jednog čovjeka, dok bi se glavnina posla trebala obavljati centralno. Uz to, trebala bi postojati mogućnost slanja dodatnog mobilnog tima uvježbanih stručnjaka na teren, gdje bi se oni sreli s tim jednim lokalnim “poslanikom” i onda obavili posao uz daljinsko pristupanje jedinstvenoj bazi digitalnih podataka. Dakle, uz 25 lokalnih “poslanika” možda bi u sustavu obrane bilo mjesta i za nekoliko desetaka ljudi zaduženih za mobilno obavljanje tih “poslova obrane” – ali definitivno ne i za vojsku od 219 uhljeba raspoređenih uzduž i poprijeko Lijepe naše.

Knjiga koju je autor Timothy Edmunds 2007. godine nazvao “Security sector reform in transforming societies: Croatia, Serbia and Montenegro” predstavlja kompleksan poduhvat predstavljanja tijeka reformi sigurnosnog sektora u ove dvije, tada susjedne države. Njihove su strukture sigurnosnih sustava predstavljene u povijesnoj perspektivi, a onda su prikazane i reforme provođene do trenutka pisanja djela, kao i problemi na koje su reformatori tijekom svoga rada naišli. Iako je od izlaska ove knjige prošlo ponešto godina, ova je knjiga na aktualnosti izgubila manje nego što bi se to na prvi pogled reklo.

Dok države pod nazivom “Srbija i Crna Gora” nema još od ljeta 2006. (3. lipnja 2006. Crna Gora je proglasila svoju neovisnost, 5. lipnja to je učinila i Srbija, da bi one onda lipnja 2006. i bile priznate kao neovisne države), problemi njenog nekad jedinstvenog sigurnosnog sustava razdijelili su se na dva segmenta, ostali su isti po svojoj srži, i rješavani su djelomično i nepotpuno. Stanje po pitanju Hrvatske tu je mnogo stabilnije. Iako je Hrvatska u međuvremenu ušla i u NATO i u Europsku uniju, reforme sigurnosnog sektora koje su nam predstojale 2007. godine uvelike su i do danas ostale neobavljene. Dok je donekle sređen sustav razmatranja vojnih pitanja u parlamentu (početkom 2008. ustanovljen je zaseban Odbor za obranu, gdje je ustanovljen i institut javnim natječajem biranih vanjskih članova), u brojnim drugim segmentima sigurnosnoga sektora reforme su stale. To se posljednje vrijeme jasno odražava i kroz probleme koje RH ima po pitanju civilnog nadzora sve neovisnijeg i snažnijeg sektora unutarnjih poslova, kao i po pitanju zbrke koju se vidi na području obavještajnih službi (gdje ni posljednje izmjene vodećih kadrova nisu dovele do ikakvog značajnijeg pomaka).

Knjiga “Security sector reform in transforming societies” daje čvrst i jasan okvir upravo za sustavno razumijevanje čitave ove tematike. Ona u svome uvodnom dijelu prvo postavlja i objašnjava osnovne pojmove te vezu sigurnosnih sustava (u najširem smislu ovog stručnog pojma) s društvima koje se promatra. Tu se definira i civilno-vojne odnose, prevagu civilnoga utjecaja u sektoru sigurnosti, te pojam depolitizacije, ali i djelovanje širokog kruga civilnih aktera na ovome polju (uz akademsku zajednicu i medije, i udruge građana) – kao zasebne i povezane elemente u ukupnim reformskim procesima. Kao drugo, slijedi definiranje metodologije kojom će se promatrana tematika razlagati – definira se pojam reformi sigurnosnog sektora i postavlja kostur usporednog promatranja dviju država uzetih za primjer. Kao treće, a na temelju odabrane metodologije, u tri se velika segmenta knjige čitavo pitanje reformi sigurnosnog sektora dijeli po aspektima – na političku razinu reformi, na organizacijsku razinu i na međunarodnu razinu reformskoga procesa. Kroz ova tri aspekta gledaju se promjene u sigurnosnim sektorima države Hrvatske, te države Srbije i Crne Gore od 2000. godine (uz poštovanje raznih utjecaja iz 1990-tih) pa sve do trenutka pisanja knjige. Time se dolazi u situaciju jako fino razlučiti pojedine dijelove ukupnih problema, njihove pojedinačne povijesne korijene – ali i različite utjecaje te motivacije, koji na pojedinim od tih razina oblikuju tijek stvari. Konačno, knjiga završava zaključnim poglavljem koje, na temelju usklađenog promatranja tri aspekta sigurnosnih reformi u Hrvatskoj i državi Srbiji i Crnoj Gori, donosi određene zajedničke zaključke i prijedloge za daljnji reformski rad.

Uz to, treba istaknuti da se na onoj osnovnoj, unutarnjoj razini reformi – koju autori zovu “politička razina” – kod svih zabilježenih ili planiranih promjena konzistentno razlikuju njihove dvije generacije. Prva generacija reformi kod svakog od reformskih zahvata obuhvaća njegov grubi začetak, zahvat kojim su one izvedene, kojim su izmjenjene pojedine strukture, ili postavljeni traženi mehanizmi – konkretno, to je formalno uspostavljanje osnovnog civilnog nadzora na svim razinama sigurnosnoga sektora. To je razina koja je u obje promatrane države više ili manje provođena, prilagođavajući čitav promatrani tematski horizont željenom budućem stanju stvari. Ono gdje su reforme išle bitno sporije i lošije – je druga generacija istih tih reformi. Ta druga generacija reformi zasniva se na promjenama koje su u pojedinim sigurnosnim sektorima izvedene u sklopu reformi prve generacije, no ovoga puta tu se ide za suštinskim konsolidiranjem reformi, a onda i za daljnjom demokratizacijom. Tu se pretpostavlja određeno unapređivanje dostignutih odnosa, njihovo razrađivanje, te zaokruživanje i u pojedinim detaljima, da kažemo “na fino” – a temeljem iskustava i uočenih problema iz faze promjena prve generacije. Upravo je to faza koja danas uopće ne stoji dobro ni u Hrvatskoj, a ni u zemljama sljednicama skupne “Srbije i Crne Gore”.

Dok se u Hrvatskoj već godinama vidi izostanak dovršetka početnih reformi sigurnosnoga sektora (po pitanju makar i elementarne uspostave građanskoga nadzora nad sustavom unutarnjih poslova) u prvoj generaciji, još je jasniji izostanak zaokružene druge generacije promjena – recimo po pitanju i stvarno efikasnoga građanskog nadzora nad obavještajnim službama, te ustaljivanju prakse planskog pristupanja sigurnosti (uz donošenje novih strateških dokumenata, gdje aktualna Strategija nacionalne sigurnosti RH ne bi u svome tekstu i danas spominjala državu Srbiju i Crnu Goru). Usporediva je situacija vidljiva i u Srbiji te Crnoj Gori, danas odvojenim državama. Dok Srbija muku muči s transparentnošću i političkim koncentriranjem ovlasti na samome vrhu države, Crna je Gora izdvojen mikroskopski sustav izložen inozemnim utjecajima i korupcijskim rizicima velikih razmjera, gdje su na mnogo mjesta i danas u tijeku spomenute normativno-političke promjene prve generacije. Sagledavanjem svega ovoga, potpuno je jasno zašto knjiga Timothya Edmundsa i toliko godina po svojoj objavi ipak nije izgubila svoju zanimljivost i relevantnost.

Predstavljano djelo nastalo je temeljem niza povezanih stipendija (IISS iz Londona, DCAF iz Ženeve, British Academy Small Research Grant, te University of Bristol Research Fellowship), te uz svesrdnu pomoć Miroslava Hadžića iz Beograda i Ozrena Žuneca iz Zagreba. Rezultat je to rada koji se dostojno uklapa u opus i inače vrlo aktivne skupine modernih vojno-sigurnosnih autora iz Velike Britanije. Jedini ozbiljan nedostatak promatrane knjige, koju smo pribavili u tvrdome uvezu, zapravo je njena cijena. Iako to ima tek donekle veze sa samim djelom, riječ je o knjizi koja je u 6 godina od svog izlaska u javnost s oko 90 USD (u Zagrebu oko 700 kuna) pala tek malo, na današnjih oko 70 USD. To je iznos koji će tek poneki pasionirani promatrač sigurnosnih tema u regiji izdvojiti za ovaj korisni i kvalitetno zgotovljen stručni uradak.

Podaci o knjizi:

Security sector reform in transforming societies: Croatia, Serbia and Montenegro, Timothy Edmunds, 267 stranica s indeksom, izdanje Manchester University Press, UK, Manchester, 2007. godine