Posljednji dan boravka nosača zrakoplova USS Harry S. Truman u Splitu i Hrvatskoj bio je posvećen medijskoj turi po brodu, te VIP-gostima, među kojima je prednjačio premijer Andrej Plenković. Premijeru su društvo radili ministri unutarnjih i vanjskih poslova te obrane – Božinović, Grlić Radman i Banožić, dok je s nekoliko prigodnih fotografija vidljivo da su u dijelu programa s Plenkovićem bili i njegov šef kabineta Zvonimir Frka-Petešić, načelnik GS OS RH admiral Robert Hranj, ravnatelji civilne i vojne obavještajne službe Danijel Markić i Ivica Kinder, te dvojica savjetnika Predsjednika RH – Dragan Lozančić i Neven Pelicarić.

Premijera Plenkovića je primio zapovjednik USS Harry S. Trumana, kapetan Gavin Duff, u pratnji otpravnika poslova Veleposlanstva SAD u Zagrebu Marca Fleminga. Tom je prigodom hrvatski premijer mogao čuti pohvale hrvatskim vojnicima za sudjelovanje u netom održanoj vježbi „Neptune Strike 22”.

„Imali smo prigodu čuti neposredna iskustva i ocjenu vježbe Neptun Strike koju je NATO imao ovdje u Jadranu, u kojoj su kao saveznici sudjelovali i pripadnici Hrvatske ratne mornarice i Hrvatske vojske. Visoke su ocjene kvalitete doprinosa naših snaga i interoberabilnosti hrvatskih vojnika s drugim saveznicima. (…) To pokazuje kako Hrvatska kao saveznica NATO-a pridonosi, zajedno sa svojim partnerima, i globalnoj sigurnosti i sigurnosti u Europi pa i ovdje na Mediteranu”,

izjavio je premijer Plenković nakon sastanka.

F/A-18 s USS Harry S. Trumana navodili su i hrvatski JTAC-ovi (Photo: MC3 Tate Cardinal)

U svojoj kroničnoj nesposobnosti, Ministarstvo obrane s cijelom službom za odnose s javnošću, te 2 glasnogovornice ministra, o sudjelovanju pripadnika OS RH u vježbi „Neptun Strike” nije objavilo ni slova. O sudjelovanju kontrolora bliske zračne potpore, odnosno tzv. JTAC-ova, jedini je javio portal Obris.org, a onda je RTL televizija u nedjelju, 13. veljače, u sklopu priloga o boravku nosača USS Harry S. Truman, javila i o aktivnosti HRM-a u ovoj velikoj, prošloga tjedna okončanoj NATO vježbi. Naime, kapetan korvete Stipe Mornar, zapovjednik Divizijuna za površinsko djelovanje Flote HRM-a, opisao je vojnički precizno djelovanje HRM u vježbi „Neptune Strike”:

„Dana 28. siječnja 2022. sudjelovali smo u zajedničkoj vježbi sa USS DDG 96 Bainbridge i fregatom koja nas je upravo posjetila u gradu Splitu F310 Fridtjof Nansen. Sa hrvatske strane su sudjelovale dvije raketne topovnjače – raketna topovnjača ‘Šibenik’ i raketna topovnjača ‘Vukovar’” .

Vježbalo se u međunarodnim teritorijalnim vodama Jadrana, a posebno je zanimljivo da se nakon dugo vremena čulo nešto i o brodu RTOP -21 „Šibenik”.

USS Bainbridge i USS Gravely s albanskom Obalnom stražom

Samo tjedan dana ranije, USS Bainbridge i USS Gravely – oba broda kao dio Udarne grupe nosača aviona Harry S. Truman, održala su vježbu i s albanskom Obalnom stražom. Veleposlanstvo SAD-a u Tirani objavilo je 20. siječnja fotografije s vježbe koju su tijekom tog tjedna u Jadranu provela ova dva američka razarača klase Arleigh Burke s albanskim brodovima Lissus (P 133) i Oriku (P 132).

Iako se višekratno najavljivao utorak kao dan odlaska nosača USS Harry S. Truman iz Bračkog kanala, ovo je plovilo iz Hrvatske ipak otišlo nešto ranije – u ponedjeljak oko 23:30 USS Harry S. Truman krenuo je na pučinu, i time okončao 4-dnevni boravak u Hrvatskoj. Prethodnicu mu je nešto ranije, odnosno malo iza 21 sat, činila norveška fregata F310 HNoMS Fridtjof Nansen. U ponedjeljak poslijepodne iz Souda Baya na Kreti isplovio je i USS Gravely. Udarna grupa nosača Harry S. Truman narednih će dana opet biti aktivna u Mediteranu dok se zaoštrava krizna situacija s Ruskom Federacijom po pitanju Ukrajine.

Svjedoci smo kako se Hrvatskoj ratnoj mornarici na perfidan način u prvi plan nameću zadaće različite od ratnih i borbenih. Mornarica se na taj način sve više pretvara u neku čudnu obalnu stražu ili preciznije – u stanje u kojem se ne može nazvati ni mornaricom ni obalnom stražom. Po aktualnom Dugoročnom planu razvoja (DPR), skoro pa ništa se na nabavlja za izvorne borbene zadaće ratne mornarice. Nema novih ratnih brodova za površinsko, protupodmorničko, podmorničko, protuzrakoplovno/proturaketno i protuminsko ratovanje, a da i ne govorimo o sposobnostima djelovanja protiv kopna, nasušno potrebnog na jugu. Ne samo da nema novih brodova i oružnih sustava, nema ni modernizacije brodova klase „Kralj“ koji još uvijek imaju bar neki potencijal potreban Republici Hrvatskoj. Gradnjom malih brodova za Obalnu stražu baca se prašina u oči i bježi od stvarnih potreba, i to se pokušava prikazati kao neko značajno povećanje borbenih sposobnosti HRM. Da bude stanje još gore, to malo novaca koje dobiva pastorče zvano HRM troši se na gradnju kakvih-takvih brodova Obalne straže, umjesto da se to financira iz drugih izvora, iz državnog proračuna i fondova EU. Ovdje se neće ulaziti u smisao postojanja, te temeljna načela organiziranja borbene (ratne) flote i flote obalne straže. Glavna investicija u novogradnju, koja se pripisuje mornarici, je izgradnja pet obalnih ophodnih brodova vrijednosti oko 50 milijuna eura. Kolika je to borbena snaga jasno je svakom tko ima i minimalna znanja, kad vidi da mu je glavno oružje top kalibra 30 mm. Naravno, to je sve za HRM još tamo od završetka malo korisnog lovca mina „Korčula“.

Ako tek letimično bacimo pogled što su od završetka Domovinskog rata dobili ili trebaju dobiti Kopnena vojska i Zrakoplovstvo uočit ćemo totalno zanemarivanje Mornarice. Vojska je dobila borbena oklopna vozila AMV „Patria“ i samohodne haubice, a razmišlja se nabaviti i stare američke Bradley M2A2, čija će dogradnja te troškovi održavanja biti neprimjereno veliki. Tu su, dakako, još i za naše prostore te naše financije problematični MRAP-ovi. Svakako tu zatim dolaze i značajna ulaganja u remont te modernizaciju tenkova i infrastrukture, a vojarna u Petrinji podsjeća na priču o Skadru na Bojani. Dakako, ima toga još. Zrakoplovstvo je dobilo (pa remontiralo) helikoptere Mi-171Sh i OH-58D „Kiowa Warrior“ iz američke donacije, ugovoreni su novi helikopteri „Black Hawk“ UH-60M, a donijeta je i odluka o nabavci eskadrile višenamjenskih aviona Rafale. Naravno, kao i u Kopnenoj vojsci, ima toga još. Nabrojeno je koštalo ili će koštati više milijardi eura i to bez uobičajenog, standardnog borbenog kompleta te preskupog održavanja najčešće izvan zemlje ili uz veliko angažiranje isporučitelja opreme u zemlji. U značajnoj mjeri se ulaže i u infrastrukturu kao što su radarske postaje, ali i zrakoplovne baze. U Mornarici je ostvaren veliki napredak preimenovanjem pomorske baze Lora u vojarnu i brisanju njenog mornaričkog karaktera. To svakako treba uvažiti kao veliki doprinos hrvatskoj pomorskoj misli i tradiciji!

Vidljive su mudre odluke te uravnoteženo financiranje i razvoj sve tri grane Oružanih snaga. Tako i treba biti jer Hrvatska je ipak „ponosna pomorska država“, a Hrvati više od 1.300 godina žive u suživotu s našim sinjim morem. O toj brizi svakako svjedoči pozamašno izdvajanja od pedesetak milijuna eura za njene glavne zadaće – a to su mirnodopske ili različite od ratnih, ili pak civilne različite od vojnih, ne daj Bože da neko kaže mornaričke zadaće, jer to bi bio neprijateljski atak na vrle poznavatelje pomorskog ratovanje i, naravno, pomorske terminologije. Nemojte vjerovati matematici, jer 50 milijuna u odnosu na više milijardi nije tako loše – moglo bi biti i gore. Za flotu HRM i obalnu obranu – a to je borbena snaga na moru – nula kuna. Koga to lažemo da smo pomorska država i da nam je stalo do mora?!  Nije poznata niti jedna svjetska mornarica koja se primarno oprema za zadaće različite od ratnih, jer za njih je to tek usputna epizoda.

U državama koje je poljubila sreća pa imaju more, mornarica je grana oružanih snaga i nikad nitko normalan nije trpao mornaricu u vojsku – osim Karađorđevića za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Čak su i oni službeno u većem dijelu postojanja imali ministarstvo vojske i mornarice. Logika je da se mornarica kao dio oružanih snaga (idemo se ugledati na našeg „strateškog“ partnera gdje je: „Military – The United States Armed Forces are the military forces of the United States of America. It consists of the Army, Marine Corps, Navy, Air Force, Space Force, and Coast Guard“) treba i mora opremati za najteže ratne zadaće kada se brani suverenitet, integritet i opstojnost naroda te države. Sve drugo je priča za naivne, a u danom trenutku nije važno je li to iz neznanja, poltronstva ili s namjerom.

Naravno da mornarica – opremljena, osposobljena i uvježbana za najteže ratne zadaće – bez većih problema može obaviti i zadaće različite od ratnih, kad treba pružiti pomoć civilnim strukturama društva. Vrijedi i drugačiji scenarij, kada u vrijeme rata mornarici i oružanim snagama pomaže civilni sektor, država i društvo u cjelini, sredstvima i ljudima s kojima raspolažu. Zbog toga se te strukture ne opremaju ratnim brodovima i podmornicama, borbenim avionima i helikopterima, tenkovima, haubicama i topničko-raketnim naoružanjem. Kod nas je na štetu mornarice došlo do zamjene teza pa se ista oprema sredstvima s malim ili nikakvim borbenim sposobnostima i praktički bez značaja u slučaju rata. Za takvo postupanje izgovor se našao u Obalnoj straži koja se pretvara u „krvnika“ borbenoj floti, u suprotnost ideji njenih začetnika s početka 1992. godine.

Fatamorgana zvana DPR

Glavna tema ovoga članka su borbene/ratne strukture HRM, a ne Obalna straža RH. Bilo bi vrijedno čuti valjan argument za postojanje obalne straže u ovom obliku ako je ona u cijelosti sastavni dio mornarice. Zašto komplicirati stvari i usložnjavati organizaciju?! Znam iz prve ruke kako je još početkom 1992. godine buduća Obalna straža RH  u vrijeme mira zamišljena kao samostalna pomorska služba s velikim utjecajem HRM u opremanju, školovanju i logistici – kako se  borbenoj/ratnoj mornarici ne bi odvlačila pozornost od biti svog postojanja, na policijske, ekološke, ribolovne, migracijske, carinske, ostale granične, sigurnosne, protupožarne, civilne i druge poslove.

Pogleda li se Dugoročni plan razvoja OS RH 2015. – 2024., on je katastrofalan za HRM jer se daje prednost neborbenim zadaćama, a prema realiziranom nema pokrića ni za borbene, a niti za neborbene. Od napisanog gora je samo provedba jer ni zapisani sitniš nije realiziran. Od 10 godina tog DPR-a ostale je još nešto više od tri pa će se možda nešto i napraviti. Evo kratke inventure neučinjenog, a planiranog:

Od 2015. -2017. godine: Od pet planiranih obalnih ophodnih brodova (OOB) Mornarici je isporučen  jedan. Od modernizacije  radarskog sustava „Enhenced Peregrine“ nema ništa. Do 2017. trebalo je započeti opremanje Mornarice s dva lovca mina (LM) – ni od toga zasad nema ništa. Zamjena tri radara GEM 2050XC – također ništa.

Do kraja 2020. godine: Trebalo je završiti s opremanjem i uvođenjem u operativnu uporabu obalnih ophodnih brodova. I dalje je u HRM samo jedan brod. Završiti s opremanjem i uvesti u operativnu uporabu dva lovca mina. Nažalost nema niti jednog. Nastavak zamjene radara GEM 2050 XS – ništa. Modernizacija senzorskih, oružnih i pogonskih sustava RTOP-11 i 12 – nema ništa, jer zamjena po dva motora s motorima istog tipa nije modernizacija već održavanje. Opremanje i rekonstrukcija RTOP-41 i 42 za operacije presretanja na moru – jako čudan zahtjev koji govori o tome kako i ovo malo potencijalno borbenih brodova naginje prema zadaćama obalne straže. Rekonstrukcija i opremanje broda SB-73 „Faust Vrančić“ za ekološke operacije; Uređenje i opremanje tehničke radionice; Opremanje poligona za borbenu otpornost broda; Opremanje Središta za  ronilačku obuku; Opremanje mornaričke taktičke vježbaonice. Opet ništa!

U ovom dijelu smo vidjeli i dugo očekivanu riječ operacija. Konačno se pojavila, istina kao ekološka. Nažalost, nema pomorskih, površinskih, protupodmorničkih, podmorničkih, minskih, protuminskih operacija, operacija za kontrolu mora, operacija za osporavanje kontrole mora, operacija zabrane pristupa teritorijalnom moru. Na žalost, kreator DPR u konačnici je u pravu, jer je „mornarica svedena na ostatke ostataka“ pa nije u stanju provoditi operacije. Pa tko će ih onda provoditi.? Možda naši saveznici, strateški partner ili susjed – ali u čiju korist? Ako i to ne bude, tu je „naša povijesna snalažljivost“. Uvijek je moguće izgraditi desetke splavi i na njih ukrcati, tenkove, transportere, haubice i minobacače pa rastjerati nemile dušmane.

Do kraja 2024: Za zadnje razdoblje ostaje nada. U planu je opremanje polovnim izvanobalnim ophodnim brodom. Uz najbolju želju teško je zaključiti što se pod tim podrazumijeva. Je li to ophodni/patrolni brod mornarice (borbene flote) ili obalne straže? Je li to brod klasične forme ili nešto slično „Faustu Vrančiću“? Polovnih, u dobroj kondiciji izvanobalnih ophodnih brodova na tržištu praktički nema. To su brodovi koji se rabe do krajnjih mogućnosti. Nama treba pravi borbeni brod za najteže ratne zadaće u klasi multifunkcionalne korvete s protubrodskim i sposobnostima protiv kopna, protupodmorničkim, protuzrakoplovnim/proturaketnim sposobnostima ili pak namjenski brodovi deplasmana od stotinjak do 1.000 tona, što zavisi o ambicijama glede protupodmorničkih (PPd) sposobnosti. Za zadaće obalne straže – pored OOB – treba nam veći broj brodica dužine do dvadesetak metara, izvanobalni ophodni brodovi slični „Faustu Vrančiću“, te ugovorna, pričuvna i dragovoljačka komponenta. Zadaće  obalne straže ne trebaju biti isključiva briga mornarice, oružanih snaga i ministarstva obrane, osim u mjeri njihove uloge u ratu. Nadajmo se da je pokrenut proces opremanja novim protubrodskim raketama i da odgovorne osobe znaju gdje će te rakete instalirati. Kao zadaća najmanjeg prioriteta navedeno je opremanjem pučinskim remorkerom. Da, svakako to nam treba i ne samo jedan, jer moramo biti spremni poduzimati potrebne radnje u našem Isključivom gospodarskom pojasu (IGP).

Prošireni idejni projekt hrvatske korvete nove generacije (OPV/Corvette BIS 91), Marine and Energy Solutions DIV

Nada zadnja umire, ali se je opravdano pribojavati nastavka iste prakse, posebno kada se kaže kako se ne može ništa nabavljati jer nije izrađen novi DPR. Opet mazanje očiju jer postoji važeći DPR, a što se Mornarice tiče – njegova je realizacija skromna i nudi puno prostora za  opremanje kao što su: modernizacija topovnjača, nabava protubrodskih raketa, minolovaca, radara na obali i otocima, poligona, vježbaonica, itd. Što se tiče HRM, trenutno važeći DPR nije niti sjena prethodnog DPR. Jedina im je sličnost što ni u prethodnom od planiranog nije napravljeno ništa ili skoro ništa, a od glavnih projekata trebalo je nabaviti četiri mornarička izvanobalna ophodna broda (NOPV),  tada obalna straža nije postojala, modernizirati topovnjače RTOP-11, 12 i 21, a protubrodske rakete RBS-15 kvalitetno remontirati ili ih pak kroz modernizaciju dovesti na raznu Mk2.

Većina ovoga je prošlost pa najviše što se može učiniti je izvući pouke za budućnost. Katastrofalne pogreške NATO od raspada SSSR i aktualna događanja uz kvalitetnu analizu mogu biti i za nas jako poučni. Naravno, to ne mogu raditi ljudi koji sve svoje intelektualne sposobnosti uprežu u napor kako pogoditi „vizije“ nadređenog. Tu mora djelovati slobodni kritički um s logičko-analitičkim promišljanjem, koji ne pati od autoriteta funkcije i jedini su mu autoritet istina, znanje i vizionarski pogled u budućnost. To su ljudi koji poput mitskog grčkog boga Aresa vide iza brda. Ujedno, zapovjedništvo mornarice se ne smije zamarati svakodnevnim poslovima obalne straže. I u ovoj organizaciji obalnoj straži treba dati punu samostalnost u provedbi zadaće suglasno godišnjim smjernicama. Nadzor se podrazumijeva.

Zašto smo tu gdje jesmo?

Iskonska zadaća hrvatske ratne mornarice je pripremiti se i kad zatreba – obraniti naše more i našu obalu, bez obzira koliko situacija bila teška. Bez našeg mora i naše obale nestala bi nam i država i nacija, a narod i onako nestaje. Istina, teže je ne činiti ono što trebaš a ne znaš, od onoga što misliš da znaš. Puno je lakše živjeti bez prihvatljivog rizika, a šefu si drag jer ne zanovijetaš, i novaca ti nikad ne fali. Jasno, nije se lako upustiti u izgradnju borbenih sposobnosti, danas praktički od nule. Naravno, to ne može učiniti niti jedan ministar obrane, načelnik GS OSRH ili zapovjednik grane za vrijeme svog mandata. To je posao od dvadesetak pa i više godina, a pored ozbiljne političke odluke nužan uvjet je da odgovorna osoba u dolasku nastavlja tamo gdje je stigla osoba na odlasku. Dugoročna vizija flote je u vremenskom okviru ne kraćem od 30 godina. Desetogodišnji flotni plan je čvrsta odluka realizacije podržana ljudskim, materijalnim i financijskim resursima. Plan podrazumijeva kvalitativno, kvantitativno i financijsko praćenje, poduzimanje potrebnih mjera i stalno ažuriranje. Koliko se nabrojenom pridaje važnost vidi se i u (ne)ažurnosti aktualnog DPR, kojeg je trebalo ažurirati najkasnije do kraja 2019. Što radi MORH i zašto su ministri zaštićeni kao plemenite zvijeri u šumi?! Možda upravo zato što sve čine kako bi udovoljili šefu umjesto da odgovaraju za svaku neutrošenu a odobrenu kunu, i za svaki planirani a nerealizirani projekt. Nažalost, oni su najprije vojnici stranke/partije, a tek onda ministri odgovorni za resor koji bi trebali voditi u dobroj vjeri, na ponos i korist kako hrvatskog naroda tako i hrvatske države. Uštede na kraju godine postale su plus, umjesto da se odgovara zbog nerealiziranih projekata.

Tehnički i tehnološki smo na dnu kace, to je bar jasno. Još manje smo svjesni i da smo mornaričku infrastrukturu doveli na jako nisku razinu. Naime, infrastruktura na obali i otocima je devastirana i predana lokalnim zajednicama koje ne znaju što bi s tim ili se prema istoj ponašaju nedomaćinski. Luke posebne namjene, maskirni vezovi, plutače za vez ratnih brodova i podzemne luke za brodove su devastirane od sjevera do juga. Brodograđevni i remontni kapaciteti su nestali. Ono što još imamo opremljeno je zastarjelom opremom i bez potrebnih kompetencija. Nema Brodarskog instituta, nema brodogradilišta u Kraljevici, nema BSO u Splitu, nekad u državnom vlasništvu remontno brodogradilište u Šibeniku u stranom je vlasništvu, nema Instituta pomorske medicine. Mornarički elektronski zavod degradiran je u Pomorski centar za elektroniku, a sada ne da nije centar nije ni „periferija“. Nestala je proizvodnja za mornaričke potrebe u „Končaru“ i u nekadašnjem RIZ-u, itd. Nema znanja, nema tehnologije, nema inženjerskog umijeća, nema prateće industrije. Vodi li sve ovo u opće neznanje, suvremeno ropstvo i nestanak suverene nacije? Bože, oprosti nam jer ne znamo što radimo!

Veliki problem je gubljenje ljudskih sposobnosti. Naši časnici/časnice, ti krasni ljudi, jednostavno nemaju na čemu, nemaju od koga i nemaju gdje naučiti ono što bi zahtijevao budući rat na moru. Iako postoji žal zbog mnogo pogrešnih odluka, od jadikovki nema nikakve koristi. Za izvući korist moramo shvatiti vlastite pogreške. Valjda je jasno kako je po svom zemljopisnom položaju Hrvatska pomorska zemlja, a na nama je učiniti sve kako bi bila i pomorska država. Svakako, na samom vrhu je kvalitetna, sveobuhvatna i dugoročna, državna pomorska strategija. Dio te strategije je pomorska obrambena strategija usklađena u svim segmentima pomorskih djelatnosti. Za sve je odgovorna vlast i to što je viša razina – veća je i odgovornost. Hrvatska ratna mornarica treba i mora biti na čelu u pomorskom obrambenom segmentu u miru dok se vrše pripreme, i u ratu kada se na moru ratuje u ime državne, na korist države i naroda. Svakako, ne ovako sputana i na marginama obrambenih prioriteta, neshvaćena i ponižena unutar MORH i OS Republike Hrvatske. Ako želimo mornaricu u miru sposobnu za zaštititi vitalne državne interese na moru, a u ratu ih obraniti, nužno je promijeniti odnos prema njoj. Mornarica mora dobiti svoj dio proračuna s kojim će  sama upravljati i za to biti odgovorna sukladno usvojenim ciljevima i planovima razvoja od dugoročnih do kratkoročnih. Vrijeme od rata na ovamo nas uči da kad se donese zajednički DPR bez jasne financijske podjele po granama, a sva ovlast ostaje na MORH-u i GS, kolo vode dužnosnici, generali i razni birokrati u MO i GS OS RH, a ne admirali. Admirali su gurnuti u stranu, u publiku i od njih se očekuje aplaudiranje, inače…

Nužna sredstva

Suvremene mornarice bez obzira na veličinu imaju tri sastavnice pomorske moći/snage – to su flota, kopnena pomorska komponenta/obalna obrana i mornaričko zrakoplovstvo. Zbog ove treće komponente potrebno je razjasniti je li u Republici Hrvatskoj Hrvatsko ratno zrakoplovstvo grana OS RH ili tek rod Hrvatske kopnene vojske. Kako je opremljeno, ustrojeno i kako se ponaša, rekao bih da je ovo drugo. Nabava novih borbenih zrakoplova nudi i mornaričku ulogu. Naravno da to ima korijene u prošlosti kad se zračne snage vojske izdvojilo u zasebnu granu – zračne snage. Suprotno tome, mornaričko zrakoplovstvo ostalo je u mornarici. Prije toga oružane snage su činile vojska i mornarica. Danas i slabije opremljene mornarice u svom sastavu imaju protupodmorničke, protubrodske izvidničke i transportne helikoptere, izvidničke avione i već dulje vrijeme bespilotne letjelice različitih namjena. To su za mornaricu nužna sredstva. Naravno, mogu biti i u zrakoplovstvu ako se razvija kao grana i oprema odgovarajućim sredstvima. Ako su ustrojbeno u zrakoplovstvu, operativno moraju biti odgovorni mornarici. Od uključeno Austrougarske do isključno Republike Hrvatske mornarica na ovim prostorima imala je svoje zračne snage kao dio mornarice, ili barem namjenske snage u sastavu ratnog zrakoplovstva.

Ono što mornaricu čini mornaricom je flota višenamjenskih i specijaliziranih ratnih brodova. Iako to mnogi ne prepoznaju i trpaju sve u rod pomorstvo kao nasljedstvo iz bivše JRM, mornarica ima prirodne rodove suglasno opremi, načinu uporabe, prostoru i prijetnji s kojom se mora obračunati. To su sadržaji pomorskog ratovanja – površinsko, podmorničko, protupodmorničko, protuzrakoplovno i proturaketno, minsko, protuminsko, elektroničko i protuelektroničko, kibernetsko. Prema ovim sadržajima, mornaričkim rodovima treba školovati i uvježbavati časnike, dočasnike i mornare. Pitanje je kako? Materijalna osnova skoro pa da ne postoji. U borbenom sastavu nemamo adekvatne brodove i podmornice sa suvremenom opremom, a nema ni namjenskih školskih brodova, taktičkih vježbaonica, vježbališta za borbenu otpornost broda. Način školovanja je neadekvatan, a osnivanje sveučilišta je bacanje novca u korist ostvarenja u najmanju ruku čudnih ambicija. U Mornarici je ključna institucija Središte za obuku, taktiku i doktrinu – gdje se provodi specijalističko školovanje i obuka, stvara taktika, određuje i usvaja doktrina. Kada bi dobili najveće lumene s najboljih hrvatskih visokoškolskih ustanova iz STEM područja na brodove ne bi imali nikakve koristi već samo štetu jer bi bez vrhunske mornaričke obuke bili od male korisni, a niska razina tehnike bi takve ljude maksimalno demoralizirala i bacila u depresiju. Uz svu kratkovidnost, ti naši kreatori sustava školovanja kreirali su nove znanstvene grane i eto – sad imamo vojnu nautiku, vojno brodostrojarstvo, itd. Ovdje žalosti i poslušnost znanstvene zajednice koja za „Judine škude“ rasprodaje znanstveno načelo dokazivosti, pa čak i zdrave logike. Bilo bi bar korektno  objasniti što je to „vojna nautika“, možda koristi druge zvijezde za astronomsku navigaciju, ili pak ostalim ljudima od mora nepoznate stvari – a nautika ili navigacija je jednostavno  plovidba od točke „A“ do točke „B“.

Ono na čemu počiva flota, temeljna pomorska komponenta, jesu brodovi i podmornice. Da, skupe su to igračke, a nitko nema pravo dati hrvatskim mornarima ništa manje od izvrsne kvalitete. Obzirom koliko more doprinosi hrvatskom BDP i što općenito znači, značilo je i značiti će u budućnosti ma tko bio na njegovim obalama, snažna pomorska snaga je neophodna za njegovu obranu. Jasno je kako bi kapitalni brod trebao biti višenamjenska korveta. Ne treba se zanositi nekim „polovičnim“, potencijalno katastrofalnim izmišljanjima nekakvih izvanobalnih ophodnih brodova za zadaće obalne straže koji će se – ako to zatreba – dodatno naoružati. Vrijedi se zapitati vide li zagovornici takvog rješenja svoje sinove ili kćeri u pomorskom boju?! Postoji i drugi način – izgraditi korvete sa skromnom opremom i smanjenom posadom pa je po potrebi opremiti u ratu. To je skupo jer možda nikad ne zatreba dodatno opremanje. Ipak, to je manji problem. Glavni je problem kako obučiti i uvježbati posade. Znači dio brodova – bar 50 posto – treba u potpunosti biti opremljen, a kritična oprema za opremanje u skladištu. Izgradnja flote u ratu postala je praktički nemoguća, posebice u malim državama s nedostatnom znanstvenom, tehničkom i tehnološkom infrastrukturom.

Što dalje?

Prestanimo se igrati „Potemkinovih sela“ i počnimo graditi flotu za rat, a mirnodopske zadaće prepustimo drugima, drugačije se organizirajmo i uzmimo novac koji nam se nudi iz fonda naše EU. Čelni ljudi mornarice i visoki mornarički časnici, ma gdje bili, imat će i previše posla ako se uhvate u koštac s izgradnjom ratne flote. Nisu to samo brodovi i podmornice, to je infrastruktura, školovanje i obuka, doktrina i taktika, domoljublje, i još puno toga. Onih koji bi htjeli naše more, po mogućnosti bez nas, ima više od jednog i to nikad ne smijemo zaboraviti.

Ako se u kratkom razdoblju nema mogućnost nabave korveta, ne treba stajati skrštenih ruku već na temeljima postojeće dokumentacije za RTOP-11, RTOP-21 i VPBR-33 izraditi poboljšane projekte – sukladno novim spoznajama i taktičko-tehničkim potrebama žurno pristupiti izgradnji pomorskih snaga za površinsko ratovanje, a nakon toga i za protupodmorničko. Nije sramota posegnuti u prošlost. Dovoljno je pogledati od kada i od kojih projekata vuku korijenje najsuvremeniji brodovi najmoćnijih flota svijeta, deplasmana od stotinjak tona pa do grdosije od preko 100.000 tona.

Brodovi i podmornica, naše intelektualno vlasništvo s razvojnim potencijalima

Ako se već dotičemo doktrine, koja je u velikoj mjeri ovisna o tehnici i tehnologiji, dobro je znati da će u suvremenom ratu poglavito s nadmoćnijim neprijateljem na današnjem stupnju razvoje teško preživljavati sve što se kreće kopnom, što leti i što plovi. Svemirsko oružje je još uvijek znanstvena fantastika. Ono što imamo i moglo bi biti presudno je podmorje gdje bi trebale ploviti naše podmornice. S njima bi mogli osporiti neprijateljsku kontrolu mora, izolirati određena područja i ostalim snagama osigurati lakše preživljavanje. Naša velika geostrateška prednost su naši otoci s kojih bi kopnena pomorska komponenta mogla biti presudna i prevaga na našu stranu. Prisjetimo se Viškog boja. Ne trebamo odbaciti sve što je bilo prije nas. Ako nekoga već iritira podsjećanje na bivšu državu, gdje smo upravo mi bili glavni dio mornarice, neka se vrati u vrijeme Austrougarske ili – ako ni to ne želi – neka napregnu vijuge i pročita svjetske klasike pomorske misli. Za kopnenu pomorsku komponentu toplo preporučujem francuskog admiral Raula Castex-a (Raoul Victor Patrice Castex, 27. listopada 1878. – 10. siječnja 1968.). U knjižnici u Lori bio je ćirilični prijevod iz 1933. Naravno, ne na hrvatskom jeziku. No, znajući prošlost ipak je lakše odgovoriti na sadašnje izazove i proniknuti u budućnost.

Hrvatska ratna mornarica mora biti dobro ukomponirana oružana sila spremna za najteže i najsloženije ratne zadaća. Kako bi to bila, mora imati flotu brodova i podmornica, obalnu obranu i zračne snage u mornarici ili namijenjene mornarici u ratnom zrakoplovstvu. Pored svega, ratni brodovi simboliziraju državu vijući nacionalnu zastavu, a na otvorenom moru, na moru i u lukama drugih država su dio diplomacije, kroz povijest poznate kao pomorska ili mornarička. Zar nije lijepo, i ne čini li nas ponosnim, kad i s ovako ostarjelim i ne baš primjerenim brodovima naši mornari ponosno plove Mediteranom svjedočeći našu tisućljetnu sljubljenost s morem i mediteranskom civilizacijom?! Ipak, tom tisućljetnom opstanku na obalama Jadranskog mora moramo ojačati korijenje i udahnuti novi i snažniji život. Trideseta godišnjica od ustrojavanja moderne HRM je krajnje vrijeme za to.

*gost autor: Zdravko Kardum; bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Nešto više od 100 milijuna kuna Ministarstvo obrane namjerava uložiti u održavanje metalnih brodova i raketnih topovnjača HRM-a tijekom naredne 4 godine. No nije riječ o nekakvom spektakularnom remontu i modernizaciji, već tek o redovnom održavanju koje se ugovara kroz višegodišnje okvirne sporazume. Za njihovo zanavljanje – a s obzirom na cjelokupnu vrijednost posla – mišljenje je trebao dati i nadležni saborski Odbor za obranu, što je prošlog četvrtka, 08. srpnja 2021. godine, jednoglasno i učinio. U sklopu prve točke dnevnog reda – „Provedba postupaka javne nabave u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske“, održavanje plovila HRM-a bilo je podijeljeno na dvije podtočke – (1) „Održavanje metalnih brodova i plovila HRM“, te (2) „Održavanje raketnih topovnjača HRM“. Zahtjev je ispred Ministarstva obrane obrazlagao državni tajnik Zdravko Jakop, koji je članovima saborskog Odbora objasnio da se u oba slučaja radi o zahtjevu za nabavu Uprave za logistiku GS OS RH, poslanom još 11. studenog 2020. godine, kojim se traži sklapanje višegodišnjeg okvirnog sporazuma.

„Ovaj puta se radi o 4-godišnjem okvirnom sporazumu i ugovoru za održavanje brodova i plovila HRM koji su metalni, u vrijednosti – sveukupno, znači, u ove 4 godine nešto više od 59 milijuna. Sredstva su osigurana u Financijskom planu Ministarstva obrane za 2021. godinu negdje u visini 8,9 milijuna kuna. U biti, mi održavamo ih sve ove godine, ali evo – praktički izašli su nam postojeći ugovori, moramo zanoviti, i molimo vas za razumijevanje da se to napravi kao višegodišnji… da u biti ne pokrećemo svaku godinu…“,

rekao je Jakop, naglasivši kako prioritet u održavanju tehničko-materijalnih sredstava HRM-a imaju upravo brodovi:

„HRM za izvršenje dodijeljenih zadaća koristi različite klase metalnih brodova – radi se o ukupno 13 brodova (ja imam ovdje popis). Ono što nam je sve skupa daleko veći izazov to je starost tih brodova, zato je i pokrenut postupak, na neki način, da se to sustavno riješi. U postupku je… praktički završen prototip obalnog ophodnog broda, naša intencija je da se što prije riješi i serija – ovaj puta u projektu je 4 obalna ophodna broda. Znači, jer… prosječna starost ovih brodova za koje ovdje tražimo suglasnost za održavanje za višegodišnje ugovore je nešto više od 44 godine“.

Morska voda, nastavio je Jakop, djeluje vrlo agresivno na oplatu broda, zbog čega je potrebno na godišnjoj razini održavati podvodni dio broda, zajedno s pripadajućim oplatnim ventilima, uz periodično korektivno održavanje ostalih brodskih sustava.

Slično je i s održavanjem raketnih topovnjača, s time što je njihova prosječna starost ipak nešto manja:

„Isto tako je zatraženo sklapanje 4-godišnjih okvirnih sporazuma i ugovora za održavanje brodova i plovila HRM, znači raketnih topovnjača, negdje u visini oko 45 milijuna kuna za razdoblje isto višegodišnje, od 2021.-2024. godine. Sredstva su, normalno, osigurana za ovu godinu u Financijskom planu, a isto tako su i projekcije za naredne godine. (…) Mi imamo na raspolaganju ovoga trenutka 5 takvih plovila i prosječna starost je ovdje nešto manja – sve je manje ako usporedimo s ostalim brodovima – negdje oko 33 godine. Isto tako zbog agresivnog djelovanja morske vode potrebno je na godišnjoj razini raditi preglede i korekcije, isto tako je i cilj onda sklopiti okvirni sporazum s gospodarskim subjektima koji dokažu sposobnost kako bi se te zadaće mogle odraditi“.

Posljednjih godina raketne su topovnjače svako malo dolazile u žižu interesa javnosti – što po svojedobno brojnim angažmanima na Mediteranu (operacije „Triton“, „Sea Guardian“, vježbe „Adrion“), ali i po problemima u održavanju – prije svega se to odnosi na požar na RTOP-41 „Vukovar“, te na nabavu ruskih motora za raketne topovnjače, prije svega za RTOP-11 i RTOP-12. Iako su prema najavama motori trebali biti ugrađeni zaključno s prošlom godinom, kada su i za Dan domovinske zahvalnosti 5. kolovoza prošle godine topovnjače s novim motorima trebale zaploviti Jadranom, to se ipak nije dogodilo. Brodovi RTOP-11 i RTOP-12 ovo su proljeće proveli na vezu u šibenskom remontnom brodogradilištu, gdje im je neko vrijeme društvo radila i RTOP-21 „Šibenik“, što čini bitno manju raspoloživost od na Odboru za obranu spomenutih 5 topovnjača. No prema Jakopovim riječima, i remotorizaciji je konačno došao kraj.

Gužva na vezu šibenskog brodogradilišta (Photo: Domagoj Babić)

„Što se tiče raketnih topovnjača i ovog predmeta nabave, ovdje je specificirano što se podrazumijeva pod tim – znači, preventivni i korektivni prije svega pregledi. Remotorizacija je nešto drugo – to je postupak koji je bio pokrenut prije nekog vremena i, evo, koristim priliku reći vam da je uspješno završen, tako da smo zanovili motore koje je bilo potrebno zanoviti kako bi naše topovnjače mogle ići brzinom kojom je predviđeno da idu. (…)  Nije bilo lako, to mogu tako pred Odborom reć’, budući da se to radilo u vrijeme korone, smanjene mogućnosti kretanja ljudi i pregleda, testiranja, kontrole aktivnosti, da ne kažem radova, ali evo… Hvala Bogu, i to smo uspjeli privesti kraju“,

odgovorio je državni tajnik Jakop na pitanje što se događa s topovnjačama na vezu u Šibeniku. Pritom je još jednom naglasio kako je ovom nabavom predviđeno održavanje isključivo trupa broda, a ne i održavanje naoružanja, te da nabava novog naoružanja, prije svega novih raketnih sustava, nije u planu za 2021. godinu.

Riječni ophodni brod “Šokadija” – na čekanju do daljnjeg (Photo:MORH)

No da ne bi bilo da samo HRM ima problema s održavanjem brodova, spomenimo da i HKoV muku muči sa svojim brodom 0B-93 „Šokadija“. Za ovaj metalni brod oglašena je u travnju ove godine nabava godišnjeg korektivnog održavanja u vrijednosti od 272.000,00 kuna bez PDV-a, ali je samo mjesec dana kasnije ista i poništena. Glavni razlog poništenja je taj da „u postupku nabave nije dostavljen niti jedan zahtjev za sudjelovanje“. Ova će se nabava ponoviti, najavio je državni tajnik u MORH-u Zdravko Jakop, uz nadu u obostrano zadovoljstvo izvršenim poslom:

„Događa se da nije prošao… nije prošla nabava i bit će druga… Tako dugo dok ne osiguramo sve potrebne uvjete da bi naša postrojba mogla raditi, ali moramo voditi uvijek računa o raspoloživim sredstvima i nekako voditi o tome brigu da imamo neku garanciju da ono što će nam netko raditi da to u konačnici i napravi“.

Baš kako je na svojoj 21. sjednici, održanoj 19. studenog 2020. godine, to i načelno najavila Vlada Republike Hrvatske, danas je u Lori svečano ispraćen 4. hrvatski kontingent (HRVCON) koji odlazi u operaciju „Sea Guardian“ na Mediteranu. Iako su ovakvi prizori inače bili rezervirani za ljetne mjesece, na svečanosti održanoj kod sidrišta vojarne „Admiral flote Sveto Letica-Barba“ u Splitu pripadnike Hrvatske ratne mornarice pozdravili su, među ostalima, i admiral Robert Hranj, general-bojnik Boris Zdilar (savjetnik načelnika GS za zdravstvo), te brigadni general Ivan Turkalj, zapovjednik ZOS-a GS Oružanih snaga.

Raketna topovnjača RTOP-42 „Dubrovnik“ te njenih trideset i dvoje članova posade sačinjavaju ukupno četvrti hrvatski kontingent koji će sudjelovati u NATO vođenoj operaciji „Sea Guardian“ od 12. do 29. ožujka 2021. godine. Zapovjednik 4. HRVCON-a je kapetan korvete Nikola Kuvačić, dok je zapovjednik raketne topovnjače RTOP-42 „Dubrovnik“ poručnik bojnog broda Ivan Bosančić. Ovaj hrvatski kontingent – sastavljen od 30 pripadnika HRM-a, jednog pripadnika Obavještajne pukovnije, te jednog pripadnika Zapovjedništva za potporu – pridružit će se snagama NATO-a u dijelu operacije „FOCUS OPERATION-2“ (FOCOPS-2). Zapovjedni brod za FOCOPS-2 biti će grčka fregata Salamis (F-455), inače četvrto MEKO 200 plovilo grčke klase Hydra, a u sastavu će – osim RTOP-42 – sudjelovati i zrakoplovi te podmornice iz Grčke, Italije i Turske, dok će u pripravnosti imati i postrojbe specijalne namjene iz Turske i Španjolske. Njihov će zajednički posao pretežito biti usmjeren na prostor središnjeg Mediterana, gdje će se raditi na suzbijanju terorizma i svekolikih ilegalnih aktivnosti, te osiguranju zajedničke sigurnosti kroz stvaranje cjelovite pomorske situacijske slike. Spomenuti FOCOPS-2 segment operacije „Sea Guardian“ trebao bi tijekom djelovanja obuhvatiti i posjetu luci Tunis, a sve to uz maksimalno pridržavanje epidemioloških mjera koje zahtijeva pandemija bolesti Covid-19. Čitava će ta aktivnost umjesto dosada uobičajenih oko tri tjedna, sada formalno potrajati 15 dana.

Za sam brod RTOP-42 ovo je ukupno treći angažman u operaciji „Sea Guardian“. Dok je u rujnu 2018. Hrvatska u „Sea Guardian“ poslala brod RTOP-41 „Vukovar“, njegov parnjak RTOP-42 „Dubrovnik“ je po prvi put na takvome poslu sudjelovao od 30. kolovoza do 17. rujna 2019. godine, i onda opet od 3. do 21. rujna 2020. godine – kada je obnašao i dužnost zapovjednog broda u svom segmentu misije.

U svom današnjem prigodnom obraćanju admiral Hranj je pripadnicima 4. HRVCON-a poručio da su pred njima brojni izazovi, te da će se od svakoga očekivati dobre pomorske vještine, taktička znanja i promišljeno djelovanje, napomenuvši: „Uvjeren sam da će i za vama doći dobre ocjene, međutim, razmišljajte o tome da treba čuvati brod, sustave, i najvažnije – čuvajte jedni druge, jer vaša sigurnost je najvažnija“. Kontraadmiral Ivo Raffanelli, zapovjednik Hrvatske ratne mornarice, pohvalio je pripadnike kontingenta koji su se za misiju uspjeli pripremiti unatoč specifičnim okolnostima zbog aktualne pandemije, a okupljenima se zaključno obratio i zapovjednik 4. HRVCON-a, kapetan korvete Nikola Kuvačić istaknuvši: “Vjerujem da će i ovaj kontingent doprinijeti povećanju kolektivne sigurnosti, unapređenju slobode plovidbe te dodatnom unapređenju odnosa sa NATO partnerima. Stoga od svih pripadnika tražim predanost, profesionalnost i požrtvovnost, kako bi zadaću riješili na najbolji način i sigurno se vratili u domovinu“.

Foto: HRM/ D. Mišić

Prve protubrodske rakete na brodovima i općenito u JRM bile su dobro poznate sovjetske rakete P-15 „Termit“ (NATO: SS-N-2 Styx). Ta raketa je nastala iz aerodinamičnog oblika nadzvučnog zrakoplova Jak-1000 i stečenih spoznaja iz uporabe njemačkih avionskih protubrodskih raketa Henschel Hs-293 iz 2. svjetskog rata.

Styx u Jugoslaviji

Rakete su zajedno s raketnim čamcima (RČ) kupljene u drugoj polovici 1960-tih. Svih (10) RČ izgrađeno je u SSSR u razdoblju od 1965. do 1969. godine. Uvođenjem raketa u uporabu nastale su velike promjene na jadranskom pomorskom bojištu. Odjednom je JRM imala „dužu ruku“ od potencijalnog protivnika. Bilo je moguće izvoditi raketne udare na daljinama do 40 km pa često ne bi bilo potrebno izlaziti iz maske obale. Razvijena je specifična doktrina koja bi se mogla sažeti u nekoliko riječi: „temeljem podataka o cilju isploviti iz URB (uređenog rajona baziranja) i iz maske obale po cilju lansirati raketni plotun, a ako cilj nije u dosegu – maksimalnom brzinom mu se približiti na doseg, lansirati rakete i u što kraćem vremenu uploviti  u URB“. Pojava novog oružja neminovno je izazvala i promjenu u doktrini i taktici uporabe pomorskih snaga JRM, a posredno i pomorskih snaga susjedne Italije. Iako po deplasmanu mali, raketni čamci su glede ubojne moći u eventualnom izravnom pomorskom boju bili superiorni mnogo većim brodovima. „Cijena“ raketnim čamcima je porasla nakon pomorskog boja u kojem su još skromniji egipatski RČ, projekta 183R „Komar“, potopili izraelski razarač „Eilat“.

Hidro-krilna raketna topovnjača „Sparviero“ (P420), prvi brod iz istoimene klase

Koristeći takvu poziciju JRM se često ponašala neprimjereno, dolazeći s RČ jako blizu susjedovih teritorijalnih voda. Odgovor je stigao uvođenjem u uporabu talijanske mornarice (Marina Militare) protubrodskih raketa (PBR) „Otomat“ na fregate klase Lupo 1977. godine. Rakete Otomat Mk-1 imale su doseg 60 km, što je za 50 posto više od dosega raketa P-15, a već 1978. godine u uporabu je uvedena i PBR Otomat Mk-2 Blck 1 dosega 180 km. Kada se tome doda kvalitetnije mornaričko zrakoplovstvo koje je bilo u stanju osigurati potrebne informacije sasvim je jasno kako je nestala raketna prevlast JRM na Jadranskom moru. Ipak, onaj prvi odgovor ciljan na Jadransko more bio je uvođenjem u operativnu uporabu hidro-krilnih raketnih topovnjača „Sparviero“, temeljenih na Boeingovom projektu „Tucumcari“. Prvi brod je ušao u uporabi 1974. godine, prije spremnosti raketa. Neko se vrijeme lutalo, razmišljalo o odustajanju i nabavci većih brodova klase Pegasus. Na kraju je odlučeno da se gradi dodatnih šest Sparviera. Svih šest je uvedeno u uporabu tijekom razdoblja od 1980. do 1984. godine. Imali su maksimalnu brzinu oko 50 uz (93 km/h), a kao naoružanje dvije protubrodske rakete neusporedivo većeg dosega s kvalitetnijim sustavom vođenja i nižom putanjom leta u odnosu na P-15. Također su imali top kalibra 76 mm, naspram dva od 30 mm kod RČ. Najveća prednost bila je u neusporedivo boljem sustavu nadzora mora i zračnog prostora talijanske u odnosu na jugoslavensku stranu.

Vjerojatnost pogađanja raketa P-15, naročito malih ciljeva, nije bila na zavidnoj razini. Labuđi pjev ovih raketa bio je za vrijeme Arapsko-izraelskog rata 1967. godine. Za te ipak dosta jednostavne i u mnogočemu manjkave rakete, najveći izazov su bili mali ciljevi i sposobnost izdvajanja pojedinačnog cilja iz grupe ciljeva. Otpornost na aktivna i pasivna ometanja bila je mala pa je pravilo uporabe nalagalo što kasnije uključenje radarske glave za samonavođenje, kako bi protivniku ostalo što manje vremena za djelovanje. To je opet smanjivalo vjerojatnost zahvata. Raketi je trebalo nešto više od tri sekunde za jedan kilometar puta brzinom 312 m/s. Veća daljina gađanja smanjivala je vjerojatnost zahvata cilja. U konačnici vjerojatnost pogađanja zavisila je o samoj raketi, ali isto tako i o sposobnosti protivnika da spriječi pogodak, odnosno vjerojatnosti da protivnik neće omesti (aktivno ili pasivno) ili na bilo koji drugi način spriječiti raketu da pogodi cilj (srušiti je raketama, topništvom ili pak lovačkim zrakoplovom).

Veliki utjecaj na vjerojatnost pogađanja imaju vjerojatnost zahvata (Pz), vjerojatnost samonavođenja (Psn) i vjerojatnost da se raketa za vrijeme leta neće pokvariti (Qt). Vjerojatnost zahvata ovisi o deplasmanu broda (cilja) (Pz=1,2log log Dt) pa je ista za brodove malog deplasmana bila kritično mala. Raketa je bila namijenjena za gađanje većih brodova. Imala je bojnu glavu za potapanje više od 6.000 tona brodske istisnine. Za RTOP „Sparviero“ vjerojatnost zahvata bila je oko 0,30 (30%). Kada se mala vjerojatnost zahvata pomnoži s ostalim vjerojatnostima, a ima ih najmanje još šest (i naravno, sve su manje od jedan), vjerojatnost pogađanja cilja malog deplasmana je zaista mala pa se rabio termin kako su to „nerentabilni ciljevi“. To je zvučalo ljepše nego javno reći kako je raketa neefikasna za male ciljeve. Izgleda kako se u obmanjivanu i lažima službenih politika ništa ne mijenja. To  vidimo i kroz vremenom uobičajeno nabacivanje lažnim ili bar nedokazanim sposobnostima različitih sustava i od najvećih mornarica i općenito oružanih snaga svijeta – a ljudi vjeruju jer im to lijepo zvuči, a često tako zadovolje i svoje navijačke strasti.

Talijanska fregata Lupo (F564), prva iz istoimene klase

Znajući da je efikasnost pogađanja malog cilja jako mala, postaje jasno kako je talijanska strana s hidrokrilnim topovnjačama „Sparviero“ na izazov našla pravi odgovor. Negdje u isto vrijeme u talijansku mornaricu uvedene su u to vrijeme moderne fregate „Lupo“ deplasmana 2.506 t, pa bi na njih vjerojatnost zahvata bila oko 0,64, a jedan pogodak bio bi više nego dovoljan za potapanje. Ipak bez obzira na sve nedostatke, vješta uporaba je neke od njih mogla umanjiti, a i potencijalni protivnik s pravom nije u potpunost vjerovao čistoj matematici. Značajan čimbenik opreza je i činjenica o 185 članova posade fregate „Lupo“ naspram 10 članova posade RTOP „Sparviero“. Raketni čamac OSA-I imao je 28 članova posade. Pojava malih RTOP na zapadnoj obali Jadranskog mora ponovno je glavne snage jugoslavenske flote vratila pod zaštitu razvedene obale, URB ili općenito obalne obrane. Opet je glavni moto bio djelovati iz radarske maske koju pruža razvedena i često strma obala. Bila su to neka druga vremena, vremena početaka razvoja i primjene novog moćnog oružja u svjetskim mornaricama. Svakako valja naglasiti kako je JRM u najboljem slučaju u isto vrijeme mogla lansirati 40 protubrodskih raketa P-15 s deset raketnih čamaca OSA-1. Bila je to respektabilna snaga koju nije bilo poželjno iskušavati.

Daljnji koraci

Bivši RTOP-402 “Vlado Ćetković”, danas RTOP-21 “Šibenik”, drugi brod klase “Končar”

Borba za prevlast na moru bila je definitivno izgubljena, ali je obalna obrana i dalje ostala jaka u protudesantnim djelovanjima. RČ su uz sudjelovanje obalnog topništva i brzih torpednih čamaca i dalje činili značajnu snagu. Brzo su uočeni nedostaci protubrodskog raketnog sustava zasnovanog na raketi P-15 pa je počela potraga za suvremenijim sustavima. Bilo je to na početku sedamdesetih godina. Želja su bili zapadni sustavi, u prvom redu Harpoon i Exocet. S Francuskom su pregovori bili daleko odmakli pa je novi brod klase „Končar“ dizajniran za te rakete. U velikoj mjeri izvršen je izbor ljudstva, a neki su upućeni i na učenje francuskog jezika. Ipak, na kraju od posla s Francuzima nije bilo ništa.

Brod je za to vrijeme bio suvremeno koncipiran. Forma podvodnog dijela trupa bila je dizajnirana za velike brzine, pogon u kombinacija dizel-motornog i plinsko-turbinskog (2xDM i 2xPT), s četiri pogonske osovine i vijcima s listovima promjenjivog uspona te dva suvremena univerzalna topa Bofors 57/D70, i još radarski sustav 9LV-202/209. Kao zamjena za rakete Exocet kupljene su sovjetske rakete P-20 (oznaka za izvoz), a zbog velike težine i ograničenja prilikom lansiranja, nakon prilagodbe krmene palube, mogle su se ugraditi samo po dvije rakete. Ta nova raketa, kao i rakete nabavljene za obalne raketne bitnice (P-21 i P-22), bile su glede kvalitete mali pomak u odnosu na izvorne rakete P-15. Uostalom, u SSSR su sve to bile rakete P-15, uz dodatak slova kao i na Zapadu (SS-N-2C „Stix“). Rakete P-20  ugrađene su na VPBR-31 i 32 tijekom modernizacije, a P-21 i P-22 na VPBR-33 i VPBR-34 u gradnji. Značajnija poboljšanja ogledala su se u dosegu oko 80 km, nižoj putanji leta (50 i 25 metara) te poboljšanom sustavu navođenja. Iako su rakete bile osjetljive na ometanje i relativno lako oborive – zbog mogućnosti formiranja brojnog plotuna, pa i više uzastopnih plotuna, bile su jako opasne, pa bi i vrlo jake flote izbjegavale ulazak u doseg prije nego što bi udarima pomorskim snagama i raketnim sustavima na kopnu nanijeli velike gubitke. U vrijeme pred Domovinski rata JRM je imala 68 lansera na brodovima i 20 na obali, ukupno 88. Raketa je načelno nabavljeno oko tri puta više od broja lansera (tri borbena kompleta – 3 b/k).

Pored ovih klasičnih protubrodskih raketa, koje se lansiraju s brodova i kopna, JRM je na raspolaganju imala rakete RZ-13 u sustavu „OSA-M“ (SA-N-4 „Gecko“) na četiri VPBR-a. Taj sustav je bio sposoban pojedinačnom raketom sa za to posebnom metodom gađati manje i brze površinske ciljeve. Raketa je pod kutom bliskim okomici pogađala palubu. Također, mornarica je imala na raspolaganju i rakete zrak-brod, AGM-65 Maverick. Po svemu sudeći, upravo je tom raketom početkom Domovinskog rate u Šibeniku bio uništen najmoderniji lovac mina (LM) u sastavu HRM. Nagađalo se da je tom raketom, ili njenim sovjetskim pandanom „Grom“ (Kh-23), možda izvršen i napad na Banske dvore 7. listopada 1991. godine.

Sva navedena oružja, osim raketa RZ-13, namijenjena su prvenstveno za djelovanje protiv površinskih ciljeva i s mogućnošću udara po ciljevima na obalnom rubu – što je bilo dokazano u Indijsko-Pakistanskom ratu. Rakete RZ-13 u sustavu OSA-M imale su osnovnu namjenu djelovati protiv ciljeva u zraku. JRM je raspolagala s još dva raketna oružja za djelovanje protiv podmornica. Bili su to (1) raketno torpedo APR-2E i (2) RBU-6000 s reaktivnim dubinskim bombama RGB-60. RBU je dosta poznat javnosti jer su po dva 12-cijevna lansera bila instalirana na četiri VPBR-a  jugoslavenske flote. Za cijelo vrijeme u floti JRM nisu imali priliku djelovati protiv podmornice u pravim uvjetima, što je dobro – ali su u Domovinskom ratu bili primijenjeni za bombardiranje otoka Brača u predjelu Milne. Bila je to improvizacija s vjerojatno ugrađenim minobacačkim upaljačima. Razorno djelovanje nije bilo zanemarivo, jer bomba RGB-60 ima 23 kg eksploziva.

Puno je interesantnije i tajanstvenije raketno torpedo APR-2 namijenjeno za djelovanje protiv podmornica s PPd helikoptera JRZ i PZO. U to vrijeme to je torpedo bilo cijenjeno i jako opasno za podmornice o čemu najbolje svjedoči njegova maksimalna brzina od 62 uz (115km/h) i velika vjerojatnost pogađanja. Ovo torpedo se moglo koristiti i s drugih nosača, brzine i do 800 km/h, kao što su avioni ili pak krilate rakete koje bi donosile torpedo u blizinu cilja. Ova tehnološki zahtjevna torpeda, u prvom redu zbog raketnog motora, bila su jako skupa. SFRJ ih je nabavila 1989. godine u broju manjem od 10. Sva ta torpeda ostala su u Hrvatskoj, kao i američka PPd torpeda Mk-44. Sovjetska raketna torpeda bila su jako interesantna za zapadne zemlje.

Što je bilo pod zadnje?

Postoje spekulacije i kako je JRM raspolagala sovjetskim raketama obala-more P- 5 “Pyatyorka” (П-5 “Пятёрка”) – NATO oznaka SS-N-3C Shaddock. Bile su to rakete velikog dosega, zavisno o inačici – 450 km (A i B) i 750 km (C). U SSSR su one mogle nositi klasičnu ili nuklearnu bojnu glavu. Na dijelu putanja poradi povećanja preciznost radio-putem je usmjeravana prema cilju. No, vijesti o njihovom postojanju na ovim prostorima su po svemu sudeći bile dezinformacije, koje je vjerojatno u cilju zastrašivanja lansirao povlašteni jugoslavenski, a kasnije srpski novinar s četničkom ideologijom, rođen u Karlovcu i kasnije djelatan na relaciji Zagreb-Beograd. Temeljem znanja, saznanja i logike uvjeren sam s vjerojatnošću koja teži jedinici da JRM, odnosno SFRJ, nikad nije imala tu raketu.

Zadnja i daleko najbolja raketa koju je nabavila SFRJ bila je raketa RBS-15B. Nabavljena je za opremanje novih raketnih topovnjača, danas poznatih kao klasa „Kralj“. Upravo te rakete i motriteljski te nišanski radar bili su najbolji dijelovi broda na čiji su ukupni dizajn u mnogome utjecale tadašnje okolnosti. Prema dostupnim saznanjima, za opremu ovih brodova pregovaralo se sa SAD o isporuci raketnog sustava Harpoon i topničkog sustava „Vulcan Phalanx“, ali bez uspjeha. Nađene su solidne alternative u sustavu RBS-15B i ruskom topu AK-630. Najlošiji dio broda svakako je ispao pogon, jer ruska alternativa 3*M-504 nije ni sjena željenih MTU motora. Gledajući brodove kao cjelinu u vremenima gradnje, brodovi klase „Končar“ predstavljali su tehnološki napredak za JRM, osim u kvaliteti protubrodskog raketnog sustava.

Kad zarobljeno raketno naoružanje umjesto u uporabi završi na uništavanju

JRM na kraju nije stigla u uporabu uvesti ove, u to vrijeme vrhunske švedske rakete. Stjecajem okolnosti ili pak ironijom sudbine, upravo taj raketni sustav je stubokom okrenuo površinsku nadmoć na istočnoj jadranskoj obali na stranu HRM i Republike Hrvatske. Na kraju se može i sa sigurnošću reći kako su preostale, respektabilne snage JRM, nakon uvođenjem u uporabu na hrvatskoj strani brodova s raketama RBS-15B, postale nebitne i bez ikakvog učinka. Rakete P-15 viđane su još samo kako ih odmetnuti Srbi vozaju po hrvatskoj, a vjerojatno i bosanskoj Krajini. Na kraju je to za Hrvatsku ispalo dobro, a prvi veliki i cjeloviti dio oslobođen od velikosrpskih i četničkih pretenzija bilo je Jadransko more. Značenje toga na žalost ni danas mnogi ne shvaćaju. Nije to, eto, samo tako s neba palo, jer kako je napisao jedan zapovjednik nizozemske podmornice – software  je ostao u Hrvatskoj. Naravno, posebno priznanje tu zaslužuju ljudi koji su preuzeli raketnu bazu u Žrnovnici sa svim raketama RBS-15B i raketama PZO, RZ-13 iz sustava „OSA-M“. Ove druge su, nažalost, nečasno završile na poligonu Crvena zemlja.

Jesu li rakete P-15 u svim svojim inačicama u sastavu JRM odigrale ulogu za koju su namijenjene? Da, sigurno jesu sve do početka raspada SFRJ. No, neslavni kraj JRM i njena djelovanja protiv naroda u čijem se prostoru razvijala i rasla pokazao je kako niti jedna flota, pa koliko god bila velika, ne može opstati bez oslonca na vlastite ili barem prijateljske luke i tehničke kapacitete na kopnu. JRM je, bez sumnje, postala neprijateljska priključivši se zloglasnom velikosrpskom, četničkom vodstvu s ciljem stvaranja velike Srbije, ako već nije mogla opstati “Srpska Jugoslavija”.

*gost autor: Zdravko Kardum; bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Zapovjednik HRM-a Ivo Raffanelli sa suradnicima danas je u Lori dočekao pripadnike 3. HRVCON-a koji su se zajednos brodom RTOP-42 “Dubrovnik” vratili iz NATO operacije “Sea Guardian”. Njihov je angažman na Mediteranu trajao 3 tjedna – od 3. do 21. rujna 2020. godine.

Kako smo već pisali, RTOP-42 “Dubrovnik” je po drugi put za redom imao ulogu zapovjednog broda svoje skupine, ovoga puta označene kao OSG Focused Patrol 20-5. NATO-vo Savezničko pomorsko zapovjedništvo (Allied Maritime Command) objavilo je da je uoči angažmana putem telekonferencije “briefiralo” pripadnike 3. HRVCON-a o stanju na terenu i zadaćama koje ih očekuju, kao i da je poduzeto nekoliko dodatnih mjera kako bi posada mogla provoditi svoje zadaće na epidemiološki najsigurniji način.

RTOP-42 “Dubrovnik” na povratku u matičnu luku Augusta na jugu Italije (Izvor: Marine Traffic)

U vodama oko Malte (Photo: NATO MARCOM)

U skupini OSG Focused Patrol 20-5 sudjelovali su pomorski patrolni zrakoplovi (Maritime Patrol Aircrafts – MPA) i zračne postrojbe za rano upozoravanje (Airborne Early Warning units) iz Grčke, Italije, Španjolske i Turske, uključujući i NATO AWACS zrakoplove koji su pružali zračnu podršku. U potpori zapovjednom brodu RTOP-42 “Dubrovnik” bile su i brodovi stalne NATO-ove skupine SNMG2, na čelu sa njihovim zapovjednim brodom iz španjolske Ratne mornarice – “Álvaro de Bazán” (F101). Ova dva zapovjedna broda, hrvatski i španjolski, zajedno su patrolirali akvatorijem oko Malte. Uz temeljne zadaće, hrvatski je kontingent bio zadužen i za dostavljanje podataka o brodovima od posebnog interesa za NATO u području središnjeg Mediterana. Osim toga, pripadnici HRM-a sudjelovali su i u vježbi MSAA (Maritime Situational Awareness and Approach), vježbovnim aktivnostima na temu prekrcaja tima za pregled sumnjivog broda u kojoj sudjeluje i civilno plovilo. Ta je vježba provedena po prvi puta nakon proglašavanja pandemije bolesti COVID-19.

RTOP-42 “Dubrovnik” i “Álvaro de Bazán”” – zapovjedni brodovi OSG Focused Patrol 20-5 i SNMG2 (Photo: NATO MARCOM)

Tijekom ukupno šesnaest dana, koliko je proveo u plovidbi, RTOP-42 “Dubrovnik” prešao je 3.540 nautičkih milja kroz 186 sati dnevne, te 160 sati noćne plovidbe.

HMS “Trent” u operaciji “Sea Guardian” (Photo: Royal Navy)

Inače, jučer je svoje prvo sudjelovanje u NATO operaciji “Sea Guardian” završio i britanski HMS “Trent” (P224), koji je netom prije odlaska na Mediteran zaprimljen u službu pri britanskoj Royal Navy. No ovaj najnoviji britanski brod doživio je manji kvar već po odlasku iz Portsmoutha, zbog čega se nakratko zaustavio na Gibraltaru kako bi otklonio problem. HMS “Trent” je u operaciji “Sea Guardian” bio dio skupine koje je patrolirala akvatorijem istočnog Mediterana, gdje se susreo i nakratko vježbao s brodom američke Ratne mornarice USS “Winston S. Churchill” (DDG 81). Riječ je tu o jedinom brodu US Navy na kojem neprestano služi jedan časnik britanske Kraljevske mornarice, u čast imena koji to plovilo nosi.

Čitajući razgovor s ruskim veleposlanikom u RH Anvarom Azimovim u Večernjem listu od ponedjeljka, 27. travnja, posebno je upao u oči dio u kojem govori o dva velika vojna ugovora sklopljena tijekom njegovog veleposlaničkog mandata. Jedan je, kao što je poznato, onaj o remontu helikoptera Mi-171Sh, a drugi – što i nije poznato – onaj o nabavi motora za raketne topovnjače. Pa tako veleposlanik Azimov kaže:

Veleposlanik Azimov na prezentaciji remontiranih Mi-171Sh

„Još je jedno veliko postignuće to što su sklopljena dva velika ugovora u sferi vojno-tehničke suradnje. To nije bilo jednostavno jer je Hrvatska članica NATO-a, ali zahvaljujući zajedničkim naporima i dobrim financijskim uvjetima ruske strane, sklopili smo ugovor zahvaljujući kojem smo napravili remont na deset transportnih helikoptera MI 171 Sh. U bliskoj budućnosti bit će realiziran i drugi sporazum prema kojem će Rusija u Hrvatsku dostaviti četiri motora za ratne raketne brodove“.

Dakle, prema riječima veleposlanika Azimova, dalo bi se zaključiti da je ugovor već sklopljen, a isporuka samo što nije. Nije tajna da je u svakom zahvatu na plovilu, od početnog dizajna pa nadalje, polazna točka pogon, jer se izborom pogona u mnogome određuje uporaba i spektar zadaća koje će taj brod moći obavljati. Dakle, nije svejedno što će na topovnjačama klase „Kralj“ ostati dosadašnji problematični ruski zvjezdasti motori umjesto kvalitetnijih zapadnih motora „V“ izvedbe.

Otkud sad to?

Sam spomen ovih motora nije baš nešto potpuno novo, budući se o tom poslu moglo čuti i 6. veljače ove godine na prezentaciji Plana nabave Ministarstva obrane za 2020. godinu. Tada je kupovina novih motora za RTOP-ove navedena kao drugi po redu značajni projekt za Hrvatsku ratnu mornaricu – odmah iza nastavka gradnje obalnih ophodnih brodova za Obalnu stražu. Brigadir Ivica Devčić, načelnik Samostalnog sektora za postupke javne nabave Ministarstva obrane tom je prilikom rekao: „Prije dvije godine smo imali nabavu motora za raketne topovnjače. Ove godine očekujemo isporuku, ugradnju, i vjerujemo da će do 5. kolovoza dvije raketne topovnjače zaploviti. Tad smo nabavljali dva lijeva i dva desna, odnosno 4 motora, ove godine provodimo postupak za nabavu dva srednja motora za raketne topovnjače“.

Dio problema na ovu temu jasno je ocrtao i kontraadmiral Predrag Stipanović, nekadašnji zapovjednik HRM-a, u razgovoru za portal Obris.org iz lipnja 2017. godine. On je tada na pitanje o mogućnosti remotorizacije ovih brodova rekao: „Uvažavajući trenutnu ekonomsku situaciju, mišljenja sam da bi to bilo preskupo. Remotorizacija samo jednog broda s motorima zapadne proizvodnje bila bi otprilike u protuvrijednosti novog OOB-a“. Pozitivno je da pojedini stručni izvori spominju kako bi provedbom generalnog remonta s uključenom remotorizacijom na zapadne brodske dizel motore ovi brodovi mogli u službi ostati i dodatnih još 20 do 30 godina. No, MORH i HRM ipak idu u remotorizaciju raketnih topovnjača RTOP-11 i RTOP-12, ali ne na način kupovine kvalitetnijih zapadnih motora bitno dužih resursa, već zamjenom „staro-za-novije“ iste, ruske proizvodnje (Zvezda M504).

Napomenimo da pitanje motora mori ovu klasu plovila još od doba njezinog dizajniranja, kada je i tadašnja SFRJ željela u njima vidjeti njemačke MTU motore, da bi onda ipak motori i topnički sustav za blisku proturaketnu obranu osvanuli iz ruskih izvora zbog kombinacije financijskih i političkih odnosa. Kao što se na portalu Obris.org moglo pročitati, njihovi motori Zvezda M504 predstavljaju najslabiji element na ovom plovilu. Njihova izvedba u obliku zvijezde nije idealna za brodsku uporabu, budući da se radi toga čitav brod onda mora dizajnirati za „jednostavnu i brzu“ zamjenu motora. To je na ovoj klasi raketnih topovnjača i učinjeno, ali se za vađenje motora iz pramčane strojarnice zato mora demontirati i dio nadgrađa broda. Njihovi resursi su mali, a kvarovi koji se ne mogu otkloniti na samome brodu su česti. Viceadmiral u mirovini Zdravko Kardum tada je o razvoju i uporabi brodskih motora M504 za RTOP-ove Hrvatske ratne mornarice zaključio:

„Ugradnja motora M504 bila bi ogromna pogreška i u stvarnosti se ne bi dobilo ništa ili skoro ništa. Ostalo bi i dalje na zastarjeloj doktrini iz vremena SFRJ – ‘Iz zaklona maksimalnom brzinom isplovi, lansiraj rakete, i što prije u zaklon, po mogućnosti u podzemno sklonište’. Pored toga vjerojatno bi nam ‘uvalili’ stare reparirane motore, kao i u slučaju RTOP-12. Tih motora sigurno još uvijek ima u velikom broju po raznim skladištima država bivšeg SSSR i nekadašnjeg Varšavskog ugovora. Možda ne-korištenih ima u Srbiji ili Crnoj Gori, opljačkanih iz pomorske baze Lora, ako ih nisu rasprodali po svijetu, što ne bi čudilo. Mogli bi nam zaobilaznim putem doći i ti motori, pa bi ponovno platili ono što već jednom platismo“.

Za kraj, napomenimo kako se remotorizacija brodova klase „Kralj“ u Republici Hrvatskoj od Domovinskog rata do danas promišlja periodički, a Brodarski institut iz Zagreba do sada je o tome dva puta radio i namjenske studije. Pritom je u oba slučaja bilo preporučeno unapređenje sposobnosti tih brodova ugradnjom MTU dizel motora. Pa ipak, kako izgleda, MORH se opet odlučio ići po starom.

U posljednje vrijeme, a posebice nakon potpisivanja ugovora o gradnji još četiri OOB za potrebe MORH, javljaju se rasprave kakav je to brod i bi li bilo bolje rješenja da je odabran brod drugog ponuditelja. Vjerojatno to nećemo nikad saznati, a da li je brod dobar – pokazat će vrijeme. Mi koji ne znamo detalje možemo imati različite stavove – od potpuno pozitivnog i ushićenja do potpuno negativnog i razočaranja. Ovdje će biti spomenuta sama dva stava. (1) Prvi je optimistički pa treba vjerovati odgovornim ljudima iz sustava naručitelja (MORH) i brodogradilištu (BRODOSPLIT) kao isporučitelju, a oni kažu – brod je ispunio zadane uvjete. Bilo bi dobro suzdržati se od izjava kako je to najbolji brod te klase u svijetu. Vrijeme će dati svoj sud, a sud će ovisiti o prodaji brodova na svjetskom tržištu i raspoloživosti za vrijeme korištenja. (2) Drugi je pesimistički pa bi trebalo povjerovati kritičarima kako brod nije ispunio zadane uvjete. Ovdje posebno zabrinjava što ni jedni ni drugi nisu iznijeli nepobitne argumente za svoje tvrdnje. U dobroj vjeri treba dati potporu službenim tijelima, u prvom redu MORH-u, i prigrliti pozitivistički pristup cijeloj stvari.

Na krmi ima dovoljno mjesta i za bočno montiranje manjeg raketnog naoružanja

Naravno, nije moguće zanemariti neke dizajnerske promjene koje su zahtijevale nova rješenja na izvornom projektu. Sigurno je velika promjena povećanje dužine broda a da se nije diralo u širinu. Produženje broda je značajno i prema poznatom blizu graničnom bez povećanja širine. Koliko točno – nije moguće egzaktno tvrditi, a da nije poznat idealan odnos duljine i širine utvrđen na fizičkom modelu u ispitnom bazenu. To je povećalo odnos dužine i širine, a samim tim i jedrenu površinu. U konačnici taj zahvat povećao je osjetljivost broda, posebice na bočne valove i bočni vjetar. Tako nastali problem rješavao se stabilizatorima ljuljanja. Efikasnost stabilizatora je u izravnoj vezi s brzinom broda. Koja je to brzina i je li primjerena za brod koji bi trebao biti stabilan i upravljiv pri malim brzinama, nepovoljnom stanju mora i brzini vjetra? Visoko nadgrađe i ne ulijeva veliko povjerenje u meteorološkim uvjetima Jadranskog mora. Povećanje istisnine zbog povećanja dužine i težine pogonskih strojeve nastojalo se riješiti primjenom čelika s povećanom čvrstoćom. Pitanje je kako bi se to uslijed havarije i oštećenja  trupa odrazilo na borbenu otpornost broda, i kasnije (ako tog kasnijeg bude) na cijenu saniranja štete. Pozitivni stav nameće potrebu misliti kako je sve to dobro učinjeno, temeljito ispitano i na kraju ocijenjeno s ocjenom – brod je ispunio zadane uvjete iz  taktičko-tehničkog zahtjeva (TTZ) naručitelja, a on ga je na zadovoljstvo korisnika predao u uporabu.

Nakon iskazanog povjerenja naručitelju i brodograditelju, cilj ovoga teksta je propitati mogućnost unapređenja broda i pridodavanja mu borbenih sposobnosti koje su neophodne za HRM. Pretvoriti ga u brod koji će biti u stanju izvršavati zahtjevne zadaće površinskog ratovanja uz zadržavanje zadaća zaštite prava i interesa Republike Hrvatske na moru. Nadati se, kako nam je svima jasno, da nisu vremena za skupe projekte, osim u područjima važnim za živote naših ljudi i očuvanje vitalnih djelatnosti društva i države. Ove godine će zasigurno biti ne samo zastoja nego i nazadovanja, a kako će biti nakon što ova pošast prođe – teško je predvidjeti. Nadajmo se da ćemo izvući pouke i nakon svega biti samostalniji i u boljoj situaciji za odlučivanje o vlastitoj sudbini. No, ovaj zastoj treba iskoristiti za intelektualni napor i dobro osmišljavanje svih segmenata društva – pa i obrane i nacionalne sigurnost. Toga ne smije biti pošteđena ni Hrvatska ratna mornarica (HRM).

Kriza će potrajati, pa je potrebno sa što manje sredstava sačuvati postojeće borbene sposobnosti i pripremiti potpuno razrađeni plan – tako da, kada za to dođe vrijeme, bude moguće krenuti u njegovu realizaciju bez zadrške. Ne smijemo biti nespremni i dočekati novu krizu. Valjda smo naučili da nema puno dobrog vremena jer svako malo dođe do krize (Domovinski rat, 2008., 2020., ?). No, OOB-31 „Omiš“ (CPV-42) uz manja ulaganja može se preoblikovati u raketni brod. Dovoljno je velik da na sebe može prihvatiti i protubrodske rakete dugog dosega (> 100nm), ali i rakete malog dosega, izvorno razvijene kao protuoklopne ili lagane protu-brodske zrakoplovne, prilagođene za uporabu s broda protiv broda.

Protuoklopne rakete u brodskoj, protubrodskoj inačici

Ako bi početak gradnje sljedećeg broda bio ove godine, trebalo bi ga graditi po uzoru na prototip uz otklanjanje nedostataka uočenih tijekom ispitivanja i eventualno uočenih za vrijeme dosadašnje uporabe. Međutim, ako bi zbog nekih razloga došlo do odgode početka gradnje do sljedeće godine – bilo bi poželjno razmisliti, sve dobro procijeniti, i donijeti odluku kako dalje. Možda bi (u što sam uvjeren) bilo opravdano provesti određene promjene u projektu i brod od OOB (CPV) dograditi na klasu raketnog broda – RB (MB/C). Naravno, tu bi se ponudilo nekoliko inačica i u ovome tekstu će biti iznesene neke, od najmanje zahtjevnih (najjeftinijih) do složenijih (skupljih). Pošto OOB-31 „OMIŠ“ – označava vrstu, broj i ime broda u Flotnoj listi, u ovom članku biti će korišten naziv iz projekta, CPV-42. Za pretvaranje CPV-42 u RB-42 potrebno je ugraditi protubrodski raketni sustav, a ovisno o raketnom sustavu i radarski motriteljsko-upravljački sustav temeljen na kvalitetnom 2D radaru, te eventualno izvesti izmjenu glavnog topa, ugradnju sustava pasivnog ometanja, te u najskupljoj inačici – po cijeni i kvaliteti prihvatljivog raketnog sustava za PR/PZO i 3D radara. Kod skupljih inačica bilo bi poželjno redizajnirati nadgrađe s prioritetnim ciljem smanjenja visine nadgrađa, a samim time i refleksne površine broda. Također bi trebalo razmisliti o opravdanosti aluminijskog nadgrađa nakon poznatih iskustava s razaračem „Sheffield“ u Falklandskom ratu i načina kako se aluminij ponaša pri dovoljno visokim temperaturama. Što se tiče deplasmana, duljine i širine – brod bi uz neke preinake mogao primiti i najteže protubrodske rakete zapadne (i ne samo zapadne) proizvodnje. Protubrodske rakete puno teže od današnjih, pa i top 76mm, ugrađivani su na brodove deplasmana 45 t, dužine 21,80 m (Dvora); deplasmana 60,6 t, dužine 22,95 m (Sparviero); deplasmana 66,5 t i dužine 25,4 m (Komar).

Brodovi naoružani protubrodskim raketama – deplasman 45-250 tona i dužina od 21.80 do 44.9 m

 Inačica 1

Na brod bi se moglo ugraditi protubrodske raketne sustave na bazi raketa AGM-114 Hellfire, Spike LR ili Spike NLOS. Prve dvije rakete u izvorno protuoklopnoj inačici nalaze se u OS RH. Kao što je poznato, nabavljene su za helikoptere Bell OH-58D „Kiowa Warrior“ i borbeno vozilo na kotačima Patria AMV. Te rakete se nude i u protubrodskoj inačici – integrirane su na izraelskim brodovima Super Dvora Mk III, a Hellfire i na američkim brodovima klase LCS. Spike NLOS ima respektabilan doseg od 25 km i blizu je uvjetnoj granici od 30 km što se smatra srednjim dosegom. Naravno, ima još sličnih rješenja, kao što je na slovenskom brodu Triglav ruska raketa 9M120 Ataka (NATO: AT-9 Spiral-2). Bilo bi poželjno ugraditi jedan kvalitetniji 2D radar koji se može integrirati  u borbeni sustav s raketama i topom.

Inačica 2

Phalanx CIWS na USS Nimitz (Photo: US Navy/Keenan Daniels)

Na izloženu Inačicu 1, umjesto pramčanog topa koji je dizajniran pretežito za ciljeve na moru i zadaće obalne straže, ugraditi suvremeni borbeni brodski top s primarnom zadaćom PR/PZO. Zapadni proizvođači nude nekoliko izvrsnih jednocjevnih topova u kalibru od 27 do 40mm. te višecjevni top Phalanx CIWS (6*20 mm) i Goalkeeper CIWS (7*30 mm). Višecjevni su osjetno teži i dosta skupi jer se uz njih podrazumijeva zasebni upravljački sustav, a bio bi poželjan i borbeni 3D radar. Primjereniji, osjetno jeftiniji i za održavanja jednostavniji bio bi neki od jednocjevnih topova. Svakako top mora biti nadpalubni i ne smije zadirati u glavnu palubu. Zbog efikasnosti i potpune namjenske iskoristivosti topa bilo bi opravdano ugraditi suvremeni 2D borbeni radar. U ovoj inačici prednost bi dobila raketa Spike NLOS, u prvom redu zbog dosega rakete od 25 km, ili pak raketa nastala prilagodbom zrakoplovne protubrodske rakete.

Inačica 3

S tržišta su praktički nestale izvorne brodske protubrodske rakete dosega od tridesetak do nekih 100 km. Razvoj raketnih i mlaznih motora za rakete, povećanje kvalitete goriva, te smanjenje gabarita suvremene elektroničke opreme dovelo je da osjetno manje rakete imaju puno veći doseg, što se može vidjeti u tablici dva. Sve ove rakete, a one su praktički sve što ima na zapadu i u Izraelu, imaju doseg veći od 185 km. Nestali su nekadašnji norveški „Penguin“ i starije inačice „Gabriela“, pa i ostalih s početka njihovog razvoja. Jedna od rijetkih je europska raketa (MBDA) Marte Mk2/N, inače nastala iz zrakoplovne protubrodske rakete Marte Mk2/S. Ta je raketa i razvijena za brodove dužine 25 do 50 metara. To su u prvom redu brzi napadni i patrolni brodovi. Sustav je konfiguriran s 2*I lanserima težine 1.500 kg, 2*II lanserima težine 3. 000 kg, i 2*IV lanserima težine 5.400 kg. Što se tiče radara, ostalo bi sve isto kao u Inačici 2. Na bazi ove rakete razvijen je sustav obala-more.

Brodska, protubrodska raketa srednjeg dosega MBDA Marte Mk2-N

Inačica 4

Ona podrazumijeva rakete većeg dosega (>185 km). Takve rakete proizvodi nekoliko država članica NATO saveza i Izrael. To bi bilo opravdano ako bi se državno vodstvo odlučilo za zamjenu već zastarjelog i dotrajalog sustava protubrodskih raketa, a istovremeno nema novaca za gradnju novog broda veličine od nekih 45 do 60 m, sličnog pravim ratnim brodovima borbene namjene klase „Šibenik“ („Končar“) ili „Kralj“, ili pak za generalni remont i modernizaciju klase „Kralj“. To bi bili značajni zahvati koji zahtijevaju detaljnu studiju isplativosti, ne samo po cijeni već prije svega po onome što se dobiva na ipak jeftinoj i jednostavnoj konstrukciji CPV-42, koja nije građena po standardima ratne brodogradnje. Svakako, jedna od većih mana je neimanje druge strojarnice glavnih pogonskih strojeva. Ako bi odgovor ipak bio „da“, jer nema novaca za gradnju odgovarajućeg novog broda, trebalo bi se pozabaviti i rekonstrukcijom nadgrađa. S ovim raketama bilo bi dovoljno modernizirati dva broda i preko njih usvojiti novi raketni sustav.

Zapadne protubrodske rakete velikog dosega (više od 100 km)

Inačica 5

Na opisanu Inačicu 4 ugraditi i PR/PZ sustav za samoobranu, te eventualno za obranu bliskog i važnog objekta. Ako bi to bio složeni sustav PR/PZO s visokim performansama, bilo bi potrebno ugraditi suvremeni 3D radar, i ne samo to. To je svakako jedna od mogućih inačica, iako malo vjerojatna. Naime, neki od kvalitetnih sustava PR/PZ obrane efikasnog dosega oko 10-15 km koštaju i preko 25 milijuna USD (to je oko 2,5 puta više od cijene CPV-42), dok suvremeni motriteljski 3D radar košta još nekoliko milijuna.

Što odabrati?

Predsjednik Milanović nedavno je plovio na OOB-31 Omiš (Photo: UPRH)

Već na prvi pogled jasno je kako se u trenutnim i kratkoročno očekivanim financijskim mogućnostima s inačicama 4 i 5 teško može računati. Ostaju inačice od 1 do 3. Bilo koja od njih bi od ovog bezličnog i za ozbiljne zadaće na moru neupotrebljivog broda napravila brod na kojeg bi se u određenim okolnostima mogli osloniti. Svakako, to ne može biti brod koji bi nosio površinsko ratovanje, ali bi mogao biti dobra dopuna glavnim brodovima za površinska borbena djelovanja dužine od oko 45 do 60 m i deplasmana od oko 250 (300) do 500 (600) tona. Dobra odluka bi bila izabrati Inačicu 2 s raketama dosega 25 km. Kada se uzme u razmatranje brod sa svim svojim vrlinama i nedorečenostima, cijena preoblikovanja i doprinos borbenim sposobnostima, najboljim izborom čini se Inačica broj 3 s protubrodskim raketama dosega tridesetak i više kilometara. To su rakete najčešće nastale iz zrakoplovnih protubrodskih raketa. Imaju osjetno težu bojnu glavu od izvorno protuoklopnih raketa, a djelovanje bojne glave je prilagođeno razaranju broda. S takvim raketama na brodu i eventualno kopnu HRM bi prekrila teritorijalno more. To nije dovoljno, ali bi takvo preoblikovanje (redizajniranje) dva do tri od planirana četiri broda, omogućilo zadržavanje raketnih protubrodskih sposobnost, stjecanje novih znanja i kvalitetno iskorišteno vrijeme – do nabavke, za naše prilike strateškog raketnog protubrodskog oružja većeg dosega, sa sposobnostima djelovanja i po ciljevima na kopnu. To je važno i zbog brzog razvoja raketnog oružja te izvjesnog prijelaza na puno veće brzine, u kojem će NATO biti prinuđen preskočiti supersonične. To nije prirodan put i bit će velikih problema. Kvalitetne rakete iz zemalja koje nisu članice NATO ili pak bliski saveznici nisu realna opcija.

Naravno, svakom dobronamjernom je jasno kako je ova godina izgubljena. Treba se nadati da će sljedeće biti bolje – a da sljedeća Vlada, bila „desna“ ili „lijeva“, neće uzalud potrošiti vrijeme i na moru do kraja razoružati hrvatski narod. Pri tome, kako smo naglasili, i ovo vrijeme velike krize treba iskoristiti za maksimalni intelektualni napor, i ne čekajući pripremiti se za bolja vremena. Nije dovoljno „nešto“ željeti, već to treba i napraviti. Svakako, prvi preduvjet za to „nešto“ je znati što je to„nešto“ i kako to„nešto“ napraviti. Nadam se da je to „nešto“ i flota HRM koja će biti garant obrane našeg mora i našeg opstanka na njegovim obalama i otocima.

Kako bi imali uspjeha, u prvom redu moramo imati pozitivan odabir kadrova i od izvrsnih izabrati najbolje iz relativno skromne ponude hrvatskog društva. Naime, valja priznati  kako se načelno nema što prigovoriti drugu Staljinu kada je kazao: „Postoji samo jedna politika, a to je kadrovska“. Povijest nas uči kako provedba kadrovske politike može donijeti različite rezultate. U vremenu koje dolazi i na temelju iskustava koje ćemo, nadam se, dobro izučiti – treba konačno shvatiti kako je u krizi najbolje moći osloniti se na samog sebe. Zato zagovaram žurni pristup znanstveno-stručnoj procjeni kako i na koji način na razvalinama Brodarskog instituta izgraditi Tehničko-tehnološki institut obrane (Tehničko-tehnološki institut Oružanih snaga Republike Hrvatske) – jer znanja nikad dosta, iako smo s vlastitom pameti svi prezadovoljni.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Da smo normalni (a jesmo li?), HRM bi bila uvažavana braniteljica i zaštitnica onog što je najvrijedniji resurs hrvatskog čovjeka, ponos i dika kroz povijest napaćenog hrvatskog primorskog čovjeka, promicateljica interesa i zastave naše domovine Hrvatske. Svjedočila bi njenu suverenost po našem moru, te zaštitu prava te interesa na bližim i daljim svjetskim morima. Nažalost, to nam nije suđeno jer oni misle – iako ne razmišljaju, a kamoli promišljaju našu budućnost – da ama baš sve znaju. Dovoljno je pogledati što je to učinjeno za HRM od završetka Domovinskog rata do danas, pa će i onima kojima to nije poseban interes biti jasno kako smo kao narod uspjeli devastirati i ono što smo imali za vrijeme rata. Da, namjerno kažem „mi kao narod“ jer tko je kriv osim nas!? Mi biramo one koji odlučuju u naše ime, a oni nikad nisu krivi jer im mandat ili dva prođu u okrivljavanju onih prije njih. Za nečinjenje ili loše činjenje nikom ne odgovaraju jer su zaštićeni kao da su božanstva. Najgore što im se može desiti je podnijeti ostavku ili, ako su baš toliko neinteligentni, doživjeti smjenu. To ih ne brine puno jer nasuprot kletvi – „Imao pa nemao“, oni imaju krilaticu – „Što prođe u dobru nije u lošu“.

Samo u jednom DPR Mornarica je bar na papiru prošla solidno. Po njemu je trebalo izgraditi četiri OPV-a (od-obalna ophodna broda), modernizirati tri RTOP, remontirati ili modernizirati  protubrodske rakete RBS-15 i još ponešto. Na papiru solidno, ali u stvarnosti ništa. Plan nabave za 2020. godinu, 26 godina nakon vježbe „POSEJDON-94“ kada je HRM bila u zenitu borbenih sposobnosti, nudi ništa ili tek malo više od ništa i prašinu u oči. Kažu, eto, kupiti će im (HRM)  jedan obalni ophodni brod i nabaviti  jedne od gorih motora (4xM-504) za RTOP-11 i RTOP-12, za nešto što bi moglo biti najbolje i najtrajnije od postojećih brodova borbene namjene. A jedini brodovi u HRM koji imaju pažnje vrijedan borbeni potencijal su tih pet topovnjača. Da bi se s njima mogle održati protubrodske sposobnosti, za ove dvije potrebno je nabaviti prave motore, a za svih pet nabaviti novi sustav protubrodskih krilatih raketa. Svakako treba imati na umu MOL-e (mobilne obalne lansere). Koliko koštaju spomenuti motori – malo, ali zato i nisu dobri.

Obalni ophodni brod (nazovimo ga „CPV-42“) je obmana naroda glede opremanja HRM za njene zadaće. Njegove borbene sposobnosti u miru su taman tolike kolike trebaju za zadaće obalne straže, a to su policijske zadaće. Obzirom na mjesto bez mjesta Obalne straže ni to nije potrebno. Izmjenama Zakona ista je „izbačena“ iz prostora suvereniteta u prostor suverenih prava, a tamo je mjesto ratnom brodovlju. U ratu, to su zanemarive sposobnosti. Ako bi, pak, uspoređivali njegove borbene sposobnosti u odnosu na ratne brodove koji su potrebni svakoj mornarici one su na razini PC-9 u zrakoplovstvu ili kamiona TAM (ili sličnog) u kopnenoj vojsci. Cijena takvog broda je oko 10.000.000$ i to je sve. Koliko je to u odnosu na predviđene troškove nabave u Zrakoplovstvu i Vojsci? To je mizerija, koja upravo podupire teške riječi u naslovu – bahatost, neznanje i mržnja. Nažalost, dok nam na najodgovornijim dužnostima budu podobni koji misle da je more tu da u njemu u vrelim ljetnim danima rashlade stražnjicu – nema sreće za HRM.

Valjda joj se ne smije zaboraviti „nedjelo“ što oslobodi hrvatski Jadran prije polovice 1992. godine, što po odobrenju prvog Vrhovnog zapovjednika obuče bijelu odoru. Mržnju treba pokazivati u svakom činu i gdje god je moguće, poniziti je. Uzeli joj pomorske baze i smjestili je u vojarne, brodovi se parkiraju, rakete ispucavaju, brodovi su postali vojni a ne ratni. Brojno stanje joj je manje od broja korisnike neke veće javne kuhinje. Ipak ima bar malo sreće, naime, za sad još klapa HRM „Sveti Juraj“ nije postala klapa Hrvatske vojske. Možda upravo ova rečenica potakne svemoćnog da uz ushićenje suradnika i to učini jer bi to valjda bilo u duhu našoj slavnoj tradiciji.

Predsjedniče Vlade, ministre i načelniče stožera, gdje su mornarički izvan obalni ophodni brodovi (NOPV) ili korvete K/PK), gdje su planirani lovci mina (LM), gdje je protubrodski raketni sustav, gdje su PR/PZ raketni topnički sustavi, gdje su borbeni obalni motriteljski sustavi? Čime mislite nadzirati naše podmorje ili ćemo „pustiti lisicu među kokoši“ pa neka ona to nadzire? Nekad, davno Marko Marulić je napisao pjesmu „Molitva suprotiva Turkom“ u kojoj opisuje turska pustošenja i zločine, riječima: „Luge, sela, grade popliniv s’žegoše,/ muže, žene, mlade svezav povedoše“. Nama danas ostaje: „Molitva (kako bi nam opstala, HRM) suprotiva bahatosti, neznanju i mržnji“!

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

U utorak, 17. rujna, iz pomorske NATO operacije „Sea Guardian“ vratio se brod HRM-a RTOP-42 „Dubrovnik“ sa svoja 33 člana posade. Iako ispraćen iz Splita 30. kolovoza, nije se tamo i vratio, nego je u utorak ravno s juga Italije doplovio u Dubrovnik, gdje će i ostati narednih dana kao dio svečanog obilježavanja Dana HRM-a. Službeni „svečani“ doček 2. HRVCON-a iz operacije „Sea Guardian“ bit će u petak, 20. rujna 2019., u sklopu programa kojim će se u luci Gruž u Dubrovniku obilježiti 28. obljetnica osnutka HRM-a. Tada će i svi zainteresirani građani moći posjetiti RTOP-42 „Dubrovnik“, koji će zajedno s novim OOB-31 „Omiš“, te desantnim minopolagačem DBM-81 „Cetina“ i spasilačkim brodom BŠ-73 „Faust Vrančić“ biti usidren u dubrovačkoj luci.

U noći 05. rujna RTOP-42 plovi jugom Italije

RTOP-42 „Dubrovnik“ otišao je u NATO pomorsku operaciju „Sea Guardian“ 30. kolovoza, te je tijekom narednih 15 dana bio zadužen za patroliranje središnjim Mediteranom – od zapada Sicilije preko Malte pa sve do obale Tunisa. Dio je to misije osiguranja regionalne sigurnosti na moru kroz nekoliko temeljnih zadaća: (1) podupiranje borbe protiv terorizma, (2) podupiranje pomorske situacijske informiranosti te (3) doprinošenje razvoju regionalne pomorske sigurnosti, kao i (4) osiguravanje slobode navigacije, (5) provođenje zadaće pomorskog presretanja, (6) borbu protiv proliferacije oružja za masovno uništenje i (7) zaštite ključne infrastrukture. Kako je danas po okončanju drugog hrvatskog angažmana u ovoj operaciji priopćila HRM, raketna topovnjača „Dubrovnik“ u plovidbi je prešla oko 3.500 nautičkih milja.

„U sklopu operacije naš tim za prekrcaj po prvi puta je u realnoj situaciji izvršio prekrcaj na sumnjivi brod sa liste plovila od posebnog interesa. Uz navedeno, vršen je i prekrcaj na brod trgovačke mornarice čime se, u cilju povećanja sigurnosti na moru, ističe važnost suradnje sa trgovačkom mornaricom. Nadalje, u dodijeljenom području odgovornosti kontingent je provodio patroliranje i nadzor aktivnosti brodova, lociranje plovila, uvježbavanja sa drugim brodom te svakodnevnu razmjenu podataka sa zapovjedništvom i sudionicima u području operacije, a posebno sa mornaričkim patrolnim zrakoplovima. U svim fazama operacije i u svim zadaćama pripadnici HRM-a pokazali su uvježbanost, učinkovitost, održivost i samostalnost“,

priopćeno je iz HRM-a.

NATO-vo Pomorsko zapovjedništvo (NATO MARCOM) zabilježilo je kako je RTOP-42 „Dubrovnik“ 07. rujna proveo vježbu s brodom DSV (Diving Support Vessel – DSV) „Deep Explorer“ (iz flote britanske kompanije TechnipFMC) tijekom njegove prisutnosti u Središnjem Mediteranu. Vježbu pod nazivom „MED Interceptor“ osmislio je NATO-v Brodarski centar (NATO Shipping Centre), smješten u zapovjedništvu MARCOM-a, u suradnji s TechnipFMC-om, i uključivala je dva scenarija. Prema prvom scenariju, pripadnici HRM-a s RTOP-42 „Dubrovnik“ proveli su ukrcaj i pretragu trgovačkog broda uz primjenu standardnih procedura, od provjere dokumentacije, inspekcije broda i pretrage tereta. Drugi scenarij je bio osmišljen za uvježbavanje standardnih sigurnosnih operativnih postupaka samog DSV „Deep Explorera“, uključujući i „neželjeni pristup“ s mora, malim brodovima. U tom dijelu vježbe, brzi patrolni čamac s RTOP-42 „Dubrovnik“ izvodio je agresivne pristupe velike brzine, simulirajući pritom mogući teroristički ili piratski napad. Po okončanju ove vježbe, kapetan DSV „Deep Explorer“ Przemek Garbacewicz izjavio je da im je ovakva vježba s NATO brodom RTOP-42 „Dubrovnik“ bila od velike koristi. „Ona je omogućila posadi ‘Deep Explorera’ izvrsnu priliku da se upozna s NATO-vim procedurama presretanja brodova, i uvježbava postupanje u sigurnosnoj krizi, u scenariju realne prijetnje“.

NATO MARCOM tom je prilikom priopćio i da je RTOP-42 „Dubrovnik“ iz sastava Hrvatske ratne mornarice bio zapovjedni brod u aktualnoj provedbi operacije FOCOPS „Sea Guardian“. U ovoj skupini, osim „Dubrovnika“, bila je još i španjolska podmornica „Mistral“ (S-73), portugalski pomorski patrolni avion P-3C, kao i AWACS zrakoplovi iz sastava NATO Zračnog zapovjedništva, te još nekoliko površinskih jedinica pod nacionalnim zapovjedništvima. Na pitanje portala Obris.org o troškovima hrvatskog sudjelovanja u ovoj operaciji na Mediteranu, MORH je odgovorio: „Za operaciju Sea Guardian u 2019. godini planirano je 7.029.320 kn“.

*Photo: 2. HRVCON OSG, NATO MARCOM