Sljedećeg tjedna, od utorka 08. pa do četvrtka 10. travnja u Zagrebu se održava Jadranska vojna i zrakoplovna izložba – ASDA 2025. Svečano otvorenje u zagrebačkoj dvorani Arena bit će u utorak 08. travnja, a za građane je tradicionalno otvoren zadnji dan, četvrtak 10. travnja. O tome su danas na press-konferenciji govorili Justin Webb, direktor TNT Productions, tvrtke organizatora ASDA-e, Ivica Grebenar, ovlašten  za obavljanje poslova ravnatelja Uprave za naoružanje, i general-bojnik Denis Tretinjak, direktor GS OS RH.

Ovo je 8. izdanje Jadranske vojne i zrakoplovne izložbe, koja se već punih 16 godina (svake druge godine) održava u Hrvatskoj. Do sada je bila bazirana u Splitu, da bi zbog stečaja Spaladium Arene 2023. bila prebačena u zadarsku dvoranu Višnjik, a ove godine po prvi puta dolazi  u Zagreb, u sportsku dvoranu Arena. To je prilika, kako je rekao Ivica Grebenar, da domaći i međunarodni proizvođači vojne opreme pokažu  i prezentiraju svoja najnovija postignuća. Ove godine na izložbi sudjeluje 236 izlagača iz 27 država, od toga je 48 domaćih obrambenih tvrtki. Do sada je najavljen dolazak 32 strane delegacije – od razine ministara,  načelnika stožera do nacionalnih direktora za naoružanje i drugih visokih gostiju. „To je najveći sajam održan do sada“, naglasio je Justin Webb, direktor tvrtke-organizatora. Osim u samoj dvorani, dio vojne opreme i naoružanja moći će se razgledati i vani oko Arene – tu će prije svega biti izložena oprema hrvatskih Oružanih snaga, no bit će tu i neka teža sredstva pojedinih izlagača.

Kao i obično, prva dva dana izložbe namijenjena su službenim delegacijama i poslovnim susretima, dok je četvrtak otvoren i za zainteresirane građane, posebno za mlade koje zanima vojni poziv. Ulaznice se neće naplaćivati, a tko želi – moći će ostaviti donaciju za Zakladu vojne solidarnosti koja je prije svega namijenjena vojnicima  u nuždi. Umirovljeni pripadnici OS RH moći će doći na ASDA-u tijekom sva tri dana trajanja.

Za Oružane snage ovakav tip sajma odlična je prilika da se vide najnovija tehnološka dostignuća  i pravci razvoja vojne industrije, ali i vlastitih obrambenih sposobnosti, naglasio je general-bojnik Denis Tretinjak, direktor GS OS RH. Ove godine se paralelno s ASDA-om u Zagrebu događa i konferencija zapovjednika kopnenih vojski Europske unije FINABEL, ove godine pod predsjedanjem generala Blaža Beretina, zapovjednika HKoV-a. Ta stručna  vojna organizacija broji 25 članica, čiji su predstavnici izrazili želju da osim same konferencije posjete i Jadransku vojnu izložbu u Areni, rekao  je general Tretinjak. Također je pozvao i građane da  razgledaju vanjski TT zbor na kojem će moći vidjeti i opremu u sastavu OS RH, uključujući i onu koja tek ulazi u operativnu uporabu poput oklopnih vozila pješaštva M2A2 Bradley i PZO sustav Mistral3.

„Zahvaljujući našim stranim partnerima imat ćemo priliku pokazati ovdje i neka sredstva koja su u postupku akvizicije, ali ih još uvijek nemamo u operativnoj upotrebi kao što je recimo tenk Leopard ili HIMARS. Isto tako će strani partneri dovesti i Javelin sustav, protuoklopni, i MLRS, topnički sustav. Tako da će u tom kontekstu vanjska izložba, statična, biti jako zanimljiva za sve naše posjetitelje i građane koji mogu doći i posjetiti tu izložbu na otvorenom,“

naglasio je general Tretinjak. Ravnatelj Grebenar je dodao da u Arenu dolazi upravo onaj model tenka Leopard kojeg Hrvatska kupuje u suradnji sa SR Njemačkom.

Poseban kuriozitet ove ASDA-e je  prisutnost Rheinmetalla – ukupno 33 razne Rheinmetallove tvrtke i podružnice iz 14 zemlja izlagat će svoje proizvode i usluge. Tijekom ASDA-e Rheinmetall će potpisati par ugovora i nekim našim domaćim tvrtkama, o čemu će portal Obris.org izvještavati s lica mjesta.

U usporedbi s periodom 2014.-2018., države u Europi su od 2019. do 2023. praktično udvostručile svoj uvoz naoružanja (porast od 94 posto prema prethodnom periodu). Ipak, količine izvezene u Aziju i Oceaniju, ta na Bliski Istok od 2019. do 2023. bile su još i veće, budući je ondje 9 od ukupno 10 najvećih uvoznika naoružanja. Rezultati su to godišnje analize Stockholmskog međunarodnog instituta za mirovna istraživanja (SIPRI) o izvozu oružja, objavljene u  ponedjeljak, 11. ožujka.

Predsjednik Biden na Jeddah Security and Development Summitu 2022. godine

Iako je globalni međunarodni promet oružjem od perioda 2014.-2018. do 2019.-2023. neznatno pao (3,3 posto), Sjedinjene Američke Države su za to vrijeme svoj izvoz povećale za 17 posto, i njihov je globalni udio porastao od 34 na 42 posto. Pri tome, njihove su vojne robe izvožene u 107 država svijeta između 2019. i 2023. godine, što je bitan porast prema svim dosadašnjim promatranim periodima. Najveći udio tu za SAD otpada na Bliski Istok (38 posto). U isto vrijeme, ruski se izvoz prepolovio. Upravo zato je i Ruska Federacija po prvi puta pala na treće mjesto svjetskih izvoznika naoružanja, odmah iza Francuske. Ukupno gledano, SAD i zemlje zapadne Europe zajedno su od 2019. do 2023. odradile 72 posto ukupnog izvoza naoružanja (prema ukupno 62 posto u periodu 2014. do 2018. godine). Gledajući ostale izvoznike u prvih 10, nakon SAD, Francuske i Rusije, dva su zabilježila porast izvoza: Italija (+86 posto) i Južna Koreja (+12 posto), dok je pet zabilježilo pad – Kina (-5,3 posto), Njemačka (-14 posto), Ujedinjeno Kraljevstvo (-14 posto), Španjolska (-3,3 posto) i Izrael (-25 posto).

Svjetski izvoznici naoružanja

Dakle, SAD kao prve na listi obavile su od 2019. do 2023. –  prema procjenama instituta SIPRI iz Stockholma – 42 posto cjelokupnog svjetskog izvoza naoružanja. „SAD povećavaju svoju globalnu ulogu dobavljača oružja – što je važan aspekt njihove vanjske politike – izvozeći više oružja u više zemalja nego ikada u prošlosti“, rekao je Mathew George, direktor SIPRI-jevog Programa za praćenje transfera naoružanja. „Ovo se događa u trenutku kada se gospodarska i geopolitička dominacija SAD-a suočava s izazovom sila u usponu“, navodi SIPRI. Kako smo već spomenuli, na drugom je mjestu, globalno, Francuska s 11 posto udjela, a treća je Ruska Federacija s tek marginalno manjim udjelom (također 11 posto).

Uoči primopredaje borbenih aviona Rafale Grčkoj 2021. godine

Francuski izvoz oružja porastao je za 47 posto između perioda 2014.-2018. i 2019.-2023. te je ova država po prvi put bila drugi najveći izvoznik oružja, odmah ispred Rusije. Najveći udio francuskog izvoza oružja (42 posto) otišao je u države Azije i Oceanije, a još 34 posto je otišlo u države Bliskog Istoka. Najveći pojedinačni primatelj francuskog izvoza oružja bila je Indija, koja je činila gotovo 30 posto. Uz izvoz ratnih brodova, porast francuskog izvoza oružja najvećim je dijelom posljedica isporuka borbenih zrakoplova Indiji, Kataru i Egiptu. Tu se ističe i prodaja 18 borbenih zrakoplova Rafala Grčkoj, kao i 12 Hrvatskoj. Ukupno, prodaja borbenih aviona Dassault Rafale skočila je s 23 primjerka u razdoblju od 2014. do 2018. na 94 u proteklih pet godina, a SIPRI ističe da su daljnjih 193 Rafala u procesu narudžbe i ugovaranja. „Francuska koristi priliku snažne globalne potražnje za jačanje svoje industrije naoružanja kroz izvoz“, rekla je Katarina Đokić, istraživačica SIPRI-ja. „Francuska je bila posebno uspješna u prodaji svojih borbenih aviona izvan Europe“.

Ruski izvoz oružja je pao za 53 posto između perioda 2014.-2018. i perioda 2019.-2023. Pad je bio brz tijekom posljednjih pet godina, i dok je Rusija izvozila glavne količine oružja u 31 državu u 2019. godini, izvozila je u samo 12 država u 2023. godini. Pri tome, države u Aziji i Oceaniji primile su 68 posto ukupnog ruskog izvoza naoružanja u periodu 2019.-2023., pri čemu je Indija tu činila 34 posto, a Kina 21 posto. Dakle, i Rusija ima svog najboljeg kupca oružja u Indiji, proizlazi iz podataka koje je prikupio štokholmski Institut. I nadalje raste ruski izvoz naoružanja u Kinu (77 posto svog njihovog uvoza naoružanja je baš iz Rusije), te u Egipat.

Četvrta izvoznica je Narodna Republika Kina, s udjelom od 5,8 posto, dok je na petom mjestu još jedna od država „demokratskog svijeta“ – Savezna Republika Njemačka s udjelom od 5,6 posto. Među deset najvećih globalnih trgovaca naoružanjem još su tri europske demokracije, Italija (6. mjesto s 4,3 posto), Velika Britanija (7. mjesto s 3,7 posto) i Španjolska (8. mjesto s 2,7 posto), kao i još dva američka vojna saveznika, Izrael (9. mjesto s 2,4 posto) te Južna Koreja (10. mjesto, 2. posto ukupnog izvoza u promatranom periodu). Razmatrajući naglašeno naoružavanje Indije i Pakistana, SIPRI smatra da Indiju, osim Rusije, naoružavaju Francuska i SAD, a Pakistan u vrlo visokom udjelu (82 posto kompletnog pakistanskog uvoza) Kina.

Uvoz naoružanja

Uvoz oružja među europskim državama bio je 94 posto veći u razdoblju 2019.-2023. nego u prethodnom razdoblju između 2014. i 2018. godine. Ukrajina je postala najveći europski uvoznik oružja u razdoblju 2019.-2023. i četvrti po veličini ukupno u svijetu – nakon što je najmanje 30 raznih država krenulo isporučivati oružje Ukrajini, kao pomoć u savladavanju ruske agresije započete u veljači 2022. godine. Osim Ukrajine i Japana, porast uvoza veći od 100 posto u proteklih pet godina u odnosu na razdoblje 2014.-18. bilježe, među ostalim, i Katar (gotovo 400 posto), Nizozemska (751 posto) te Poljska s rastom od 253 posto. Borbe s Hamasom i Hezbolahom, prema spomenutome izvješću, donijele su Izraelu rast uvoza naoružanja od 5,1 posto, a pritom su iz SAD nabavili 69 posto, a iz Njemačke 30 posto potreba.

Svjetska trgovina oružjem smanjena je u proteklih pet godina za 3,3 posto u odnosu na razdoblje 2014.-2018., utvrdilo je ovo istraživanje. Najveći pad uvoza bilježe, među ostalim, afričke zemlje Alžir (pad od 77 posto) i Maroko, koji je u proteklih pet godina uvezao 46 posto manje oružja nego u razdoblju između 2014. i 2018. godine. Uvoz je, na razini kontinenata, u promatranim razdobljima pao i u Sjevernoj i Južnoj Americi, i to za sedam posto. Institut skreće pozornost na podatak da u proteklih pet godina nije bilo izvoza ruskog naoružanja u Južnu Ameriku.

NATO mora dalje rasti

Inače, pozornost svjetskih medija privukao je i predsjednik Andrzej Duda koji je najavio da će tijekom skorog posjeta Sjedinjenim Državama predložiti da članice NATO-a izdvajaju 3 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) za obranu. On je rekao kako je ruska invazija na Ukrajinu 2022. učinila obranu glavnim prioritetom za članice istočnog krila NATO-a, a Poljska ove godine izdvaja oko 4 posto BDP-a za jačanje svojih oružanih snaga.

“Želim predložiti da države NATO-a zajedno odluče da će uvjet saveza biti izdvajanje ne 2 posto, nego 3 posto BDP-a na obranu, te da će to biti granica ispod koje se apsolutno ne preporučuje ići“, rekao je Duda na sastanku poljskog vijeća za nacionalnu sigurnost. No, na koji način dostići izdvajanje od 3%, kada se većina članica NATO-a bori dostići 2% BDP-a za obranu, Duda nije pojasnio.

Pred pravosuđem njemačke pokrajine Schleswig-Holstein već godinama traje postupak protiv kolekcionara oružja, kojem je početkom srpnja 2015. izvršena službena zapljena blistavih vrhunaca njegove privatne zbirke iz podruma obiteljske kuće, o čemu smo već i tada pisali na portalu Obris.org. Ondje je nađen veliki broj uporabnih predmeta, propagandnih uradaka, stotinjak lutki s kompletnim odorama, kao i raznolike umjetnine iz perioda nacističke Njemačke, što nije samo po sebi kažnjivo, budući ih kolekcionar nije činio dostupnima široj javnosti, što  brane njemački propisi. No, problematična je zapravo bila ilegalna nadogradnja njegove legalne zbirke od oko 65 komada vatrenog oružja – koja je među ostalim obuhvaćala i tenk Panzerkampfwagen V Panther (Sd.Kfz. 171) Ausf. A, protuzračni top 8,8 cm FlaK 37, torpedo tipa G7A, mužar tipa “5 cm Granatwerfer 36”, i veliki broj ručnog naoružanja, uz što se nedopušteno našlo još i oko 1.500 komada raznoga streljiva.

Za čitavu ovu zbirku lokalne su vlasti općenito saznale temeljem prijave svojih kolega iz Berlina, koji su sve to vidjeli tijekom prethodnog pretresa doma ovog kolekcionara – gdje se kod njega tražilo neke ukradene umjetnine iz doba njemačkoga nacizma. Nakon što je 2. srpnja 2015. godine, uz svesrdnu pomoć oko 20 pripadnika njemačkih Oružanih snaga te niza vojnih vozila, u gradiću Heikendorf (desetak kilometara sjeveroistočno od centra Kiela) konačno izvedeno uklanjanje i spomenutog tenka – gdje je nedostatak gusjenica navodno bitno otežalo posao – započelo je pravno nadmetanje koje traje još i danas. Na glavnoj raspravi koja je konačno započela 28. svibnja ove godine pred pokrajinskim sudom u Kielu, tamošnje državno odvjetništvo tražilo je oštrije kazne, među kojima i novčanu u iznosu od oko 500.000 eura za kolekcionara, nekad davno uspješnog posrednika u financijskim uslugama.

Kolekcionar (u sredini) tijekom ljetošnjih sudskih ročišta

Suočena čak i s mogućom kaznom zatvora u trajanju od jedne do pet godina, obrana je kroz više ročišta tijekom zadnja dva mjeseca pokušavala sve to svesti na neku normalniju i prihvatljiviju razinu. No, srž postupanja svela se na sučeljavanje stručnih vještačenja o tome je li zaplijenjena tehnika još u ikakvom uporabljivom stanju (pa time potpada pod specijalne propise o nadzoru vojnog naoružanja) ili ipak nije. Dok se optužba tu oslanjala na mišljenja saveznih vlasti nadležnih za izvoz naoružanja (Bundesamtes für Wirtschaft und Ausfuhrkontrolle – BAFA), kolekcionar je uspješno dokazao kako su njemu same njemačke Oružane snage potvrdile da tenk više nije vojno oružje, nakon što su mu – među ostalim – svojedobno naplatili i 28.000 eura za troškove demilitarizacije (varenja ploče na početku cijevi i uklanjanja zatvarača, te vađenja motora), dok je i njegovu mužaru iz istog razloga bila bušena cijev. No, kako izgleda, stvari možda stoje drugačije po pitanju drugog prominentnog eksponata njegove zbirke, budući se iz vještačenja čulo  da “samo kod zaplijenjenog protuzračnog topa bi se i dalje moglo raditi o vojnome oružju” – koje je 2003. stečeno zamjenom s jednim drugim kolekcionarom, također saslušanim pred ovim sudom, koji nije sumnjao u demilitarizirani status ovog eksponata, budući mu je u cijev navodno bio usađen onesposobljavajući klin. Doduše, tu bi problem moglo biti i streljivo, kojeg danas više baš i nema, dok bi se troškovi ikakvog organiziranje njegove nove proizvodnje prema iskazima vještaka mogli kretati i do 200.000 eura po komadu. Kako bilo da bilo, od vlasnika svih ovih stvari, kojeg njemački mediji navode tek kao Klaus-Dieter F. – koji je u trenutku zapljene bio u kasnim 70-tima, a sada broji 84 godine života – očekuje se i da ugovori neki novi te prikladniji smještaj za problematične stvari iz svoje zbirke. Kako navode njegovi odvjetnici, za njegova je Panthera zainteresiran jedna muzej iz Sjedinjenih Američkih Država, a brojni kolekcionari su se navodno javili i za brojne druge, manje stvari iz ove fascinantne privatne zbirke.

Na današnjem sudskom ročištu u Kielu, oko 60 kilometara sjeverno od Hamburga, odvjetnici obrane nastojali su dokazati da spomenuta zbirka svojim eksponatima ne krši njemački Zakon o kontroli vojnog naoružanja (Kriegswaffenkontrollgesetz), kojim se regulira proizvodnja, prodaja, posjedovanje i transport vojnog oružja. Pri tome, oni navodno nastoje i da se novčane sankcije svedu na iznos visine oko 50.000 eura, dokazujući da zapljenjeni predmeti više nisu vojno oružje – za spomenuti Panther-tenk tvrde kako više nije funkcionalan, a i da je ionako 1970-tih bio u Velikoj Britaniji kupljen pod otpad, pa onda mukotrpno restauriran. Za to vrijeme optužba, naravno, tvrdi kako je svo to naoružanje i dalje itekako uporabljivo. Iduće ročište ovog višegodišnjeg pravnog spora očekuje se u srijedu, 28. srpnja, a postoje naznake da bi čitav slučaj mogao biti i konačno riješen za koji tjedan, početkom ovoga kolovoza.

Kako se čuje iz francuskih medija, hrvatski pištolji HS Produkta iz Karlovca ušli su u uži izbor za novo službeno naoružanje francuske vojske. Riječ je o javnom natječaju kojeg je francusko Ministarstvo obrane raspisalo putem svog Glavnog direktorata za naoružanje (Direction générale de l’armement – DGA) 2. ožujka ove godine. Ovaj natječaj predstavlja dio šireg francuskog nastojanja za modernizacijom lakog pješačkog naoružanja, u čijem sklopu je do sada bila birana nova jurišna puška (krajem 2016. izabrana H&K HK416 u varijanti HK416F), a planira se i novi snajper – i kojim se sada traži zamjena za dosadašnje službene pištolje MAC/MAS 50 (PA modèle 1950), te PAMAS G1. Novi vojni pištolj kojeg se planira pribaviti francuske vlasti nazivaju bilo PSA (Pistolet Semi-Automatique) ili PANG (Pistolet Automatique Nouvelle Génération). Kako se čulo, Francuska tu želi za početak kupiti 75.000 komada tog novog službenog pištolja u kalibru 9*19 mm, zajedno s opsežnim paketom streljiva (ukupno 51 milijun komada raznih vrsta), rezervnih dijelova i pribora – među ostalim 15.000 kompleta pomoćnog pribora (svjetla i laserski označivači cilja) s pripadajućim kutijama, 7.000 prigušivača, te još i 9.000 primjeraka vježbovnih pištolja, 25.000 tvrdih kofera za pištolje, kao i 800 uređaja za upucavanje spomenutih laserskih označivača.

PA MAC 50

Ovaj se javni natječaj višekratno najavljivalo još od 2016. godine, a još u listopadu 2017. tadašnji načelnik Stožera francuskih Kopnenih snaga (Chef d’état-major de l’Armée de terre – CEMAT,) stožerni general Jean-Pierre Bosser, upozoravao je na važnost ove nabave i izražavao želju da se taj posao okonča do 2022. godine. Iako ova tema nije bila izrijekom spomenuta u francuskom Zakonu o vojnom planiranju za razdoblje 2019. do 2025. godine (donesenom 13. srpnja 2018. godine), dio povećanih sredstava u obrani očigledno je bio odvojen i za obnovu fonda vojnih pištolja u francuskim Oružanim snagama. Kako smo već spomenuli, pripadajući javni natječaj je bio raspisan 2. ožujka ove godine, a ponude su morale biti dostavljene zaključno do 12. travnja.

HS-Produkt XDM-9 5,25″ 9x19mm

Jedan od uvjeta natječaja bio je i da ponuđači imaju godišnji promet od preko 30 milijuna eura, dok isporuka čitave tražene količine opreme i usluga mora biti obavljena u 48 mjeseci od sklapanja ugovora. Sve ove uvjete zadovoljava karlovački HS Produkt, ohrabren ulaskom u finale izbora za novu francusku jurišnu pušku krajem 2016. godine, te prošlogodišnjim uspjehom oko prodaje svojih pištolja Autonomnom operateru pariškog transporta. Zato i ne čudi da je samo koji dan po predaji ponude ozbiljno sudjelovanje HS Produkta na ovom natječaju za portal Obris.org potvrdio i njegov direktor Željko Pavlin na sajmu ASDA 2019 u Splitu. I stvarno, već krajem rujna čulo se kako je izbor međunarodnih ponuđača u ovom velikom francuskom natječaju sužen na tri (iz Austrije, Češke i Hrvatske).

Licencno u Francuskoj proizveden PA MAS G1S

Ovim će natječajem biti zamijenjeni dosadašnji vojni pištolji MAC/MAS 50, kojih je između 1950. i 1978. proizvedeno oko 350.000 primjeraka. Njih je do 1968. proizvodila državna tvornica MAC (Manufacture d’armes de Châtellerault), a onda do travnja 1978. francuska državna tvornica MAS (Manufacture d’armes St. Etienne). Upravo su oni kasnije proizvodili i francuske službene pištolje PAMAS G1 – licenciranu kopiju ponešto modificiranog pištolja Beretta 92F – kojih je od uvođenja u službenu uporabu 1989. godine (prvo kod francuske žandarmerije, a tek postupno i u raznim granama Oružanih snaga) do zatvaranja tvornice MAS 2001. godine bilo proizvedeno oko 100.000 komada. Nakon toga, proizvodnja PAMAS G1 bila je nastavljena unutar koncerna GIAT Industries, koji je na ovom oružju i ranije radio poboljšanja.

Za članove posade OOB-31 „Omiš“ od 10. do 14. prosinca 2018. provedena je obuka za daljinski upravljanu oružnu stanicu (DUOS) 30mm „SMASH“ te Motrilački elektro-optički sustav (Surveillance EOS). U obuci, koju su u vojarni „Admiral flote Sveto Letica Barba“ Split te u plovidbi, proveli certificirani instruktori turske tvrtke „ASELSAN“ (koja je proizvođač sustava), pored članova posade sudjelovao je i instruktor za brodsko topničko naoružanje iz Središta za obuku HRM-a. Predmetna obuka dio je „Plana i programa tehničke obuke posade broda“, te je sastavni dio „Ugovora o gradnji i opremanju OOB“.

Završetak je to prve faze obučnog procesa za navedene sustave, nakon koje je posada broda obučena za potpuno samostalno pripremanje te korisničko održavanje sustava, kao i za njegovu taktičku uporabu. Slijedi obuka i uvježbavanje u luci te na moru – uz provedbu dvije pripremne taktičke vježbe (PTV), te konačno verifikacija obučenosti kroz ispitnu taktičku vježbu (ITV), u kojoj će se pored bojnog gađanja ciljeva na moru u dnevnim te noćnim uvjetima, provjeriti obučenost posade na čelu sa zapovjednikom broda po svim mogućim scenarijima iz dodijeljene misije i zadaće. Na prigodnoj ceremoniji dodjele uvjerenja o uspješno završenoj obuci, upriličenoj u Zapovjedništvu Obalne straže RH, moglo se čuti o općem zadovolljstvu dostignutom razinom obučenosti, kako voditelja obučnog tima turskog Aselsana, tako i osoblja Obalne straže RH te Središta za obuku HRM.

DUOS 30mm „SMASH“ je oružna stanica čiju okosnicu predstavlja top 30mm MK44 „Bushmaster“ američke proizvodnje, dok su svi ostali dijelovi sustava (TV kamera za motrenje i praćenje cilljeva po danu, termovizijska kamera za motrenje i praćenje ciljeva po noći i u uvjetima loše vidljivosti, laserski daljinomjer, laserski označivač upozorenja, upravljački dio sustava sa računalno-programskom podrškom, sustavi napajanja i ostali prateći sustavi, zajedno sa cjelokupnom integracijom sustava) proizvod spomenute turske tvrtke. Kako objavljuju OS RH, svoje kvalitete DUOS 30mm „SMASH“ prikazao je tijekom prijemnih ispitivanja u luci, te na moru, a posebno u smislu mogućnosti praćenja brzih ciljeva (na obali, na površini mora te u zraku) i kvalitetne stabilizacije te tijekom bojevih gađanja na površinski cilj – metu, gdje su postignuti rezultati navodno značajno premašili zadane kriterije iz Programa ispitivanja.

Gotovo identičan elektro-optički sustav za motrenje i praćenje ciljeva, kao što je na DUOS-u „SMASH“ (ciljnički EOS), nalazi se na jarbolu broda (motrilački EOS). Isti služi za praćenje površinske situacije u svim uvjetima. Mogućnost snimanja te dokumentiranja aktivnosti na moru s oba EOS-a za Obalnu stražu RH značajna je s aspekta prikupljanja i dokumentiranja dokaza kod prekršaja na moru, te za provođenje naknadnih raščlambi u sklopu sustava naučenih lekcija. Tijekom prijemnih ispitivanja utvrđena je i sposobnost oba elektro-optička sustava za detekciju osobe u moru i u noćnim uvjetima. Riječ je tu o novoj sposobnosti, posebno značajnoj za provedbu zadaća traganja i spašavanja u Republici Hrvatskoj.

U zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla u utorak, 4. prosinca 2018. u 19,00 sati, otvara se izložba “Riječki torpedo – prvi na svijetu“. Riječ je o varijanti velike, atraktivne i važne izložbe koja je 2016. godine bila priređena u Rijeci, i koja predstavlja važan dio dugogodišnjih inicijativa vezanih uz afirmaciju i očuvanje tradicije riječkog torpeda. Zagrebačka izložba obuhvaća dio “riječke” građe, koja prikazuje povijesno-tehnološki razvoj torpeda kao sustava, te dodatnu građu zagrebačkog Tehničkog muzeja Nikola Tesla i Hrvatskoga pomorskog muzeja iz Splita.

Mjesto održavanja: Tehnički muzej Nikola Tesla, izložbena dvorana
Otvorenje izložbe: danas, 4. prosinca 2018. u 19,00 sati
Vrijeme trajanja: 4.12.2018. – 7.2.2019.
ULAZ JE BESPLATAN

Riječka tvornica torpeda prvi je proizvođač torpeda u svijetu. Proizvodnju torpeda započela je oko 1860. i poslovala kroz period od jednog stoljeća sve do 1960-ih godina. Poduzeće Torpedofabrik Whitehead & Comp. opremalo je torpedima mornarice diljem svijeta, a na temelju riječkih torpeda kasnije su mornarice drugih zemalja izgradile vlastite razvojne programe za ovaj tip oružja. Takva tvornica jedan je od dragulja hrvatske industrijske baštine i izložba služi informiranju te educiranju šire javnosti o tom, nekadašnjem, izvanrednom industrijskom proizvođaču svjetskog glasa. Iako je torpedo razarajuće oružje, iz tehničke perspektive ono predstavlja primjer pogona s tlačenim zrakom. Također, dubinsko i smjerno kormilarenje torpedom pomoću dubinske sprave s hidrostatskom komorom (“moja tajna” inženjera Roberta Whiteheada) i žiroskopskog smjernog ravnala predstavljaju primjere iznimno inovativnih rješenja koja su zabilježena u povijesti tehnike.

Godine 2011. Muzej grada Rijeke otvorio je izložbu posvećenu riječkom torpedu. U fundusu Tehničkog muzeja Nikola Tesla, torpedo kao jedna od perjanica hrvatske industrijske baštine, predstavljen je dvocijevnim lansirnim uređajem, dvama torpedima, te sitnijim konstrukcijskim dijelovima torpeda. Izložbom Riječki torpedo – prvi na svijetu se muzejskom građom, fotografijama, dokumentima, filmovima, tekstovima te edukativnim programom popularizira tema i informira javnost o riječkoj tvornici torpeda, prvoj tvornici torpeda u svijetu, te educira o tehničkom razvoju torpeda.

Izložba je bila prilično zapažena u Rijeci, a sada i publika u Zagrebu ima priliku upoznati detalje jedne od najvažnijih tehničkih priča na području Republike Hrvatske. Sav popratni sadržaj ove priredbe (katalog, tekstovi) je dvojezičan, na hrvatskom i engleskom jeziku. Tako će se svi zainteresirani lako moći upoznati s jednom prilično neuobičajenom pričom s polja vojne tehnike i domaće industrijske povijesti. Pri tome, ova izložba ne zahtijeva nekakva posebna predznanja, da bi svoje posjetitelje educirala o tehnici torpeda, kao i svjetskoj povijesti negdašnje riječke tvornice torpeda.

U Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske jučer, 26. rujna, održana je svečanost potpisivanja Sporazuma o poslovnoj suradnji MUP RH i poduzeća HS Produkt iz Karlovca. Ovim sporazumom, potpisanim od ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića i direktora HS Produkta Željka Pavlina, dogovorena je suradnja na testiranju i ispitivanju naoružanja i policijske opreme. Konkretnije – razvojni, istraživački, tehnički i tehnološki poslovi, materijalna ulaganja, te angažiranje ljudskih resursa na razvoju, konstrukciji, proizvodnji i ispitivanjima novih vrsta i tipova naoružanja i vojne/policijske opreme. Pri tome, težište je stavljeno na testiranje i prezentiranje jurišne puške VHS-2, kalibra 5.56 x 45 mm.

Kakva je to suradnja?

Prema ministru Božinoviću, potpisivanje ovog ugovora važno je i za MUP RH i za hrvatsku obrambenu industriju. “Sporazumom bi se trebao zaokružiti jedan ciklus suradnje između ministarstava koja se bave sigurnošću i namjenske industrije u smislu zajedničke suradnje kako bi se proizveo što bolji proizvod. Taj proizvod izašao bi na treća tržišta i od toga se akumulirala određena sredstva koja se trebaju opet zajednički iskoristiti za usvajanje novih tehnologija za stalno nova poboljšanja, jer to je uvjet opstanka na vrlo zahtjevnom tržištu“, rekao je Božinović. “Moramo raditi dalje i pratiti trendove u svijetu, te moramo uvažavati i mišljenje struke” – zaključio je ministar, dodajući da je MUP najveći korisnik obrambene opreme u sigurnosnom sektoru RH, budući da se radi o sustavu od oko 26.000 pripadnika.

Direktor HS Produkta Željko Pavlin opisao je potpis ovog ugovora kao rezultat dugogodišnjeg rada. Po njemu, “HS Produkt je najveći izvoznik vojne opreme iz Hrvatske, a prema podacima iz 2016. jedan smo od najvećih izvoznika u Europi. Potpis ovog ugovora velika je stvar koja će nam u omogućiti daljnji razvoj i ispitivanje našeg naoružanja. Nadam se da će u konačnici to rezultirati kupovinom i opskrbljivanjem hrvatske policije s našom puškom i da ćemo u budućnosti imati vlastitog klijenta, ali možda još više i u referenci, jer hrvatska policija surađuje s mnogim policijama u Europi“.

Već 15. listopada MUP RH dobit će prvih 100 pušaka na testiranje u jedinicama specijalne, interventne i temeljne policije u četiri najveće policijske uprave širom Hrvatske. Testiranje će trajati 60 dana, a nakon toga  će se prikupiti sva mišljenja i prijedlozi za eventualno poboljšanje oružja, nakon čega se očekuje isporuka 1.000 pušaka s predloženim doradama. Takva provjera u realnim uvjetima policijskog rada trebala bi pomoći u daljnjem razvoju i prilagodbi puške potrebama policije – čime će ovakva puška dobiti dodatnu kvalitetu, kao i referencu za buduće natječaje u inozemnim policijskim snagama. Sredstva za ovaj projekt prikupit će se prodajom starog oružja MUP-a, čime Ministarstvo pokreće proces zamjene starog i dotrajalog oružja s najsuvremenijim oružjem današnjice hrvatskog porijekla.

Da li tu nešto kasni?

Ovaj sporazum na prvi pogled podsjeća na usporedive situacije od prije desetak godina, kada je Ministarstvo obrane RH s poduzećem HS Produkt krenulo dogovarati suradnju oko razvoja jurišnih pušaka za svoje potrebe. Taj je proces u svibnju 2009. kulminirao potpisivanjem Okvirnog sporazuma o nabavi jurišne puške VHS za potrebe opremanja OS RH, na kojem su onda bile utemeljene i prve nabave tog oružja za Hrvatsku vojsku. Do kraja te 2009. bila je planirana kupovina prvih 1.000 komada jurišnih pušaka VHS, tada još u modelu VHS-1 – i to 50 pušaka “probne serije” do 15. rujna, pa 150 pušaka “nulte serije” do 15. listopada, te preostalih 800 komada do 15. prosinca 2009. godine.

Gledajući unazad, zanimljivo je zamijetiti kako je te 2009. bilo planirano za MORH u brzome ritmu kupiti barem 20.000 primjeraka puške VHS, što se ni do danas nije ispunilo. Jednako tako, te 2009. bile su zabilježene i optimistične izjave direktora Pavlina: “Kratka puška, ovdje, je upravo ono što našoj policiji treba. I u tom smislu mislimo da je to, na neki način, pa neću reći – gotova stvar… Ali svi ovi rezultati naših ispitivanja – uključeni su bili tu, ili barem obavještavani, predstavnici Ministarstva unutarnjih poslova. Tako da mislimo da i tu imamo dobre šanse da u vrlo skorom periodu nešto napravimo“. I evo, vrlo skoro, nakon samo malo više od osam godina, stvarno se nešto napravilo.

MUP i domaća industrija

A kakvo je trenutno stanje po pitanju korištenja proizvoda hrvatske obrambene industrije u sustavu Ministarstva unutarnjih poslova RH, čulo se 5. rujna, na konferenciji “Hrvatska obrambena industrija kao izvozni brend”. Prema ministru Davoru Božinoviću, tijekom proteklih sedam godina MUP RH za svoje odore (navodno djelo ruku domaćih proizvođača) utrošio je oko 296 milijuna kuna. U informacijsku opremu je tijekom protekle tri godine MUP RH iz fondova Europske unije uložio oko 49 milijuna eura i još preko 150 milijuna proračunskih kuna. U protekle četiri godine je MUP RH u hrvatsku brodogradnju donio poslova za 7 milijuna eura iz EU fondova (uz još oko 20 milijuna kuna za održavanje plovila u tom periodu), dok se u izgradnju te održavanje objekata godišnje ulaže oko 20 milijuna kuna (uz još oko 19 milijuna eura iz EU fondova tijekom zadnje tri godine). Što se oružja tiče, ministar Božinović je tada napomenuo: “Trenutno više od 9.000 policijskih službenika koristi pištolje hrvatskih tvrtki, a u uporabu uvodimo i puške hrvatske proizvodnje – i to 1.000 komada dokazanog oružja, za potrebe interventnih postrojbi i policijskih ophodnja“.

Iz priopćenja MUP RH se nazire da se kod spomenutih “pištolja hrvatskih tvrtki” radi baš o “pištoljima HS”, za čiju dodatnu nabavu vjerojatno tu još itekako ima prostora. Jednako tako, početkom uvođenja jurišnih pušaka VHS-2 (u postojećim ili nekim prilagođenim varijantama) u arsenal MUP RH otvara se još jedna korisnička niša – koja je gotovo neobjašnjivo do sada bila zatvorena proizvođačima hrvatske obrambene industrije. Nadajmo se samo da će se aktualna suradnja Ministarstva unutarnjih poslova RH s hrvatskom obrambenom industrijom razvijati jednako dobro kao što je to bilo s obrambenim resorom, i da će tu do značajnih promjena i stvarno doći “u vrlo skorom periodu“, a ne tek protekom niza praktično izgubljenih godina.

Posljednjih dana ponovno se u hrvatskim medijima moglo čitati o navodnom izvozu oružja i vojne opreme na krizna žarišta svijeta. Za razliku od veljače ove godine, kada je bila riječ o otkrićima istraživačkim novinarima BIRN-a i OCCRP-a po pitanju hrvatskog prometa oružja u 2016. godini, sada je riječ o otkrićima bugarskih novina Trud o usporedivim poslovima od 2015. do svibnja ove godine. One su na svojoj internetskoj stranici 2. srpnja objavile tekst u kojem se novinarka Dilyana Gaytandzhieva poziva na dokumente objavljene na Twitteru od “Anonymous Bulgaria” i opisuje sustav diplomatskih letova državne azerbajdžanjske kompanije “Silk Way Airlines”, kojima se smanjenim sustavom tranzitnih kontrola dostavljalo oružje i vojnu opremu u niz kriznih žarišta svijeta.

Preko 350 takvih diplomatskih letova preko niza država (među ostalim i Bugarska, Srbija, Rumunjska, Češka, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Mađarska, Slovačka, Poljska, Turska, Njemačka, Grčka, UK, Izrael) prebacivalo je uz djelovanje više posrednika iz Sjedinjenih Američkih Država za vlasti Azerbajdžana vojne terete na tržišta Iraka, Afganistana, Pakistana, Konga, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Sudana, Burkine Faso i Saudijske Arabije. Pri tome, posebno je apostrofirana Saudijska Arabija kao financijer i posrednik u nizu poslova kojima se implicira naoružavanje brojnih skupina raznih boraca u Siriji i Jemenu. U bugarskom tekstu Hrvatska se spominje samo jednom – povodom prijevoza 282 tone tereta putem ukupno 10 diplomatskih letova na ruti Baku-Rijeka-Baku u travnju i svibnju ove godine – u sklopu posla s Ministarstvom obrane Azerbajdžana i američkim poduzećem Culmen International LLC. Ovom tematikom su se posljednjih dana srpnja pozabavili novinari hrvatskog dnevnika 24sata – koji su uz fotografije spomenutih letova te utovara roba na prostoru zrakoplovne luke Rijeka pokušali dobiti i tematska očitovanja nadležnih državnih tijela u Hrvatskoj. Rezultat – MORH je upit o diplomatskim letovima prebacio na Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP), koje se onda ispričalo i izbjeglo svaki odgovor.

Saudijska Arabija na sudu

Istini za volju, ovakvi izvozni poslovi na prvi pogled izgledaju potpuno legalni. Kada se temu pogleda detaljnije, tu se otvaraju pitanja poštovanja UN sporazuma o trgovini naoružanjem i određenih preporuka EU o prometu roba vojne namjene – budući da postoji sumnja kako će barem dio ove vojne tehnike biti korišten za kršenje ljudskih prava na poprištima građanskih ratova i međunarodnih sukoba. Upravo se ova pitanja posljednjih godina učestalo postavljaju u slučaju Saudijske Arabije, države kojoj je i Hrvatska 2016. izvozila vojnu robu. No to nisu dileme koje bi mučile samo Hrvatsku, o čemu dobro svjedoči sudski postupak trenutno u tijeku u Velikoj Britaniji – posebno važan u ovom kontekstu, a praktično nevidljiv u raspravi koja se na istu temu ponekad vodi u Hrvatskoj.

Naime, u Velikoj Britaniji je početkom 2016. godine organizacija Kampanja protiv trgovine naoružanjem (Campaign Against Arms Trade – CAAT) pokrenula sudski postupak protiv države (konkretno, protiv državnog tajnika zaduženog za međunarodnu trgovinu) kojim se osporava dozvoljivost izdavanja dozvola za izvoz vojne opreme i naoružanja iz Ujedinjene Kraljevine u Saudijsku Arabiju. Kao razlog osporavanja navodi se kako Saudijska Arabija svojim ponašanjem u Jemenu (gdje sudjeluje u građanskome ratu) krši britanski propis kojim je u pravni sustav UK unesen sadržaj europskih pravila o prometu naoružanja i vojne opreme (među ostalim i EU preporuke 2008/944/CFSP, “The Common Rules Governing the Control of Exports of Military Technology and Equipment”), kao i UN Sporazuma o trgovini naoružanjem (UN Arms Trade Treaty). Pri tome se glavnina rasprave svela na drugi od ukupno 8 navedenih kriterija koji moraju biti zadovoljeni za izdavanje spomenutih izvoznih dozvola – kriterij koji ograničava izdavanje takvih dozvola u slučaju postojanja jasnog rizika da bi roba mogla poslužiti za počinjenje ozbiljnih kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Nevladinoj organizaciji CAAT su se u postupku protiv nadležnih državnih struktura Velike Britanije pridružile još i organizacije Amnesty International, Human Rights Watch, Rights Watch (UK) i Oxfam, ne bi li zaustavile izvozne poslove koji su tijekom posljednje dvije godine u UK donijeli oko 3,3 milijarde GBP prihoda.

Pripremne faze ovog sudskog postupka potrajale su većinu 2016. godine, da bi početkom 2017. godine britanski High Court of Justice pokrenuo tzv. “Judicial Review” – postupak preispitivanja legalnosti osporavanih djelovanja državnog sustava UK, zaduženog za izdavanje dozvola za promet naoružanja i vojne opreme. U veljači je sud održao niz tematskih saslušanja svih stranaka postupka (u otvorenoj i zatvorenoj formi), na kojima se preispitivalo britansko zakonodavstvo, 72 podnesena slučaja za koja se tvrdilo kako predstavljaju kršenja međunarodnog humanitarnog prava, kao i mehanizme kojima vlasti Velike Britanije osiguravaju pridržavanje propisa koji reguliraju izvoz tako ograničenih roba. Temeljem spomenutih uvida i materijala, do srpnja ove godine donesena je i presuda, koja je objavljena 10. srpnja 2017. godine. U njoj je spomenuti High Court of Justice odlučio da nema osnove za (1) suspendiranje izvoznih dozvola za Saudijsku Arabiju po pitanju opreme vezane uz sukob u Jemenu, kao ni za (2) obustavu daljnjeg izdavanja takvih izvoznih dozvola.

U osnovi, sud je zaključio da (1) snage Koalicije u Jemenu ne ciljaju civile namjerno, (2) da je Saudijska Arabija uspostavila procedure za osiguravanje pridržavanja normi međunarodnog humanitarnog prava, (3) da je Koalicija istraživala kontroverzne incidente, (4) da se Saudijska Arabija upustila u dijalog s predstavnicima Velike Britanije oko upitnih incidenata i procedura postupanja u takvim situacijama, (5) da je Saudijska Arabija posvećena pridržavanju međunarodnog humanitarnog prava, i (6) da nema “jasnog rizika” za počinjenje “ozbiljnih povreda” međunarodnog humanitarnog prava (u njegovim raznolikim manifestacijama) – koji bi činio nužnim suspendiranje ili otkazivanje prodaje vojne robe iz Velike Britanije u Saudijsku Arabiju temeljem kriterija 2c na koji su se pozivale nevladine udruge.

Ovakve su odluke dočekane s popriličnim negodovanjem u krugovima velikih nevladinih udruga umiješanih u ovaj postupak, a Kampanja protiv trgovine naoružanjem odmah je najavila i ulaganje žalbe nadležnom prizivnom sudu. Pa ipak, ovakva je sudska odluka zanimljiva i izvan Velike Britanije iz najmanje dva razloga. Kao prvo, ona jasno demonstrira kompleksnost ove teme, koja posljednjih godina muči čitav niz europskih država, uključujući tu i Republiku Hrvatsku. Kao drugo, u javno dostupnim materijalima iz ovog sudskog postupka jasno se vidi i mehanizam preispitivanja opravdanosti izdavanja izvoznih dozvola za vojne robu u Velikoj Britaniji – sklop više ministarstava i njihovih specijaliziranih radnih skupina, čiji se rad na registriranju i ocjenjivanju incidenata na terenu mogao predstaviti sudu, u okviru obrazlaganja ispravnosti rada državnog sustava izdavanja odluka za izvoz naoružanja i vojne opreme.

Kako se sve ovo odnosi na RH?

Budući je Hrvatska članica EU kao i Velika Britanija, a kao država je ratificirala i UN Sporazum o trgovini naoružanjem – raspon obveza i djelovanja nadležnih državnih tijela RH i UK je usporediv, usprkos jasno vidljivim razlikama u veličini i snazi država, kao i opsegu pojedinih nacionalnih vojnih industrija. No, dok se u slučaju Velike Britanije jasno vidi opsežna državna infrastruktura koja prati događanja u svijetu i onda donosi ocjene o opravdanosti izdavanja izvoznih dozvola za vojne robe temeljem takvog specijalističkog uvida – u Hrvatskoj je situacija na prvi pogled slična, a ipak temeljito različita. Naime, kao i u UK – gdje takve dozvole donosi državni tajnik zadužen za međunarodnu trgovinu, uz aktivnu suradnju Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva obrane – u Hrvatskoj je to načelno posao Ministarstva gospodarstva, uz suradnju vanjskoposlovnog i obrambenog resora.

Pa ipak, u Hrvatskoj je jasno vidljivo (za razliku od Velike Britanije) da ta suradnja zapravo u praksi ne radi. Naime, nadležna ministarstva u RH načelno više rade na skrivanju podataka o procesu izdavanja izvoznih dozvola za robe vojne namjene, nego što su spremna takve podatke podastrijeti javnosti čak i u slučaju ustrajnih problema, skandala, te propitkivanja. Osim toga, nedostatak suradnje jasno se vidi i u potpunom izostanku međusobne koordinacije nadležnih dijelova države po ovim pitanjima – što se dobro vidjelo u veljači ove godine, kada su temeljem istraživanja medija o jednim te istim izvoznim poslovima iz Ministarstva gospodarstva, Ministarstva financija i Državne uprave za statistiku izašli u javnost temeljito različiti podaci, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org.

Da to nije slučajno, pokazali su i upiti nevladine organizacije Centar za mirovne studije iz Zagreba, koja je 22. lipnja ove godine objavila rezultate svoje tematske prepiske s Ministarstvom gospodarstva, poduzetništva i obrta po pitanju zahtjeva za pristup informacijama oko hrvatskog izvoza oružja u Saudijsku Arabiju tijekom 2014., 2015. i 2016. godine. Tom se prilikom pokušalo doznati više o specijaliziranim procjenama rizika vezanog uz izvoz naoružanja u tu državu – što je posao kojeg je resor gospodarstva pokušao prebaciti na vanjske poslove (koji su se oglušili na očitovanje temeljem upita po pravu na pristup informacijama, jednako kao što su se prije koji dan oglušili i na novinarske upite iz redakcije 24sata).

No, ono što je ipak postalo jasno usred takvog oglušivanja (u dijelovima prepiske koje su članovi CMS stavili na internet krajem lipnja) – je činjenica da Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta od Ministarstva vanjskih poslova nije dobilo nikakvu vezanu “procjenu” stanja u Saudijskoj Arabiji, koju bi onda iskoristili u svom procesu donošenja odluka o izdavanju ili uskrati izvoznih dozvola za trgovačke poslove iz RH u Saudijsku Arabiju. Umjesto toga, iz Ministarstva vanjskih poslova se sredinom ožujka 2017. godine čulo tek da u okviru svoje suradnje po pitanju spomenutih izvoznih dozvola od zemlje u koju se misli izvoziti pribavljaju “… jamstvo da predmetna roba neće biti prenesena na bilo koju drugu pravnu ili fizičku osobu za poslovne aktivnosti na području te države, ili se ponovno izvoziti, posuđivati ili iznajmiti bez pisanog odobrenja nadležnih tijela Republike Hrvatske“. Dakle, umjesto da samostalno naprave analizu rizika, oni su tek od zemlje potencijalnog odredišta robe tražili obećanje da neće biti daljnje distribucije bez suglasnosti iz Zagreba.

Ono što tu nije napravljeno i dostavljeno u hrvatsko Ministarstvo gospodarstva – izravno bi odgovaralo “savjetu o Konsolidiranim kriterijima”, koje britanski vanjski poslovi sastavljaju kroz suradnju svog Tima za politiku izvoza naoružanja, britanskih diplomata i resornih stručnjaka za pojedine regije te države, a u svrhu potpore nadležnom resoru za izvozne dozvole u UK. Primjera radi, britanski resor vanjskih poslova je od prosinca 2015. godine do ljeta 2017. godine po pitanju Saudijske Arabije i Jemena sastavio 10 takvih preporuka, prateći razvoj rata i situaciju na terenu. U Hrvatskoj izgleda da unutar okvira postupka ocjene zahtjeva za izdavanje izvoznih dozvola za robe vojne namjene nema ni traga usporedivom postupanju nadležnih državnih tijela – ili barem do sada periodični skandali nisu bili dovoljni poticaj da nadležni takav svoj posao objave, opet za razliku od Velike Britanije (ako ništa drugo, a ono u nedavnom sudskom potupku). Uglavnom, nedvojbeno je da mehanizam procjene rizika pri izvozu oružja i vojne opreme iz RH pod hitno traži ponešto ozbiljnog koordiniranja, ako ne i dublju reformu!

Nedaleko centra Kijeva, glavnoga grada Ukrajine, nalazi se Nacionalno sveučilište obrane Ukrajine “Ivan Černjakovski” (Національний університет оборони України імені Івана Черняховського), koje smo nedavno posjetili. Riječ je o najvišem vojnom obrazovnom centru Oružanih snaga Ukrajine, podređenom tamošnjem Ministarstvu obrane, koji je u današnjoj formi osnovan 1992. godine (Akademija ukrajinskih Oružanih snaga) – da bi u travnju 1999. prerasla u Nacionalnu akademiju obrane Ukrajine, a u prosincu 2008. i u Nacionalno sveučilište obrane Ukrajine. Konačno, u veljači 2013. godine i tadašnji predsjednik Ukrajine instituciji je dodijelio i počasno ime “Ivan Černjakovski”.

Tradicija ove institucije započinje 1914. godine, kada su u Kijevu osnovane Druga kijevska vojna škola pješaštva i Nikolajevska topnička škola kao dodatne institucije pri tamošnjem Vladimirskom kadetskome koru. Školovanje u glavnoj zgradi započelo je u ožujku 1917. godine, da bi nakon sloma carske vlasti u tim prostorima tijekom ožujka 1919. započelo i školovanje u okviru zapovjedništva Ukrajinske Sovjetske Crvene armije u Kijevu. Od 1922. ta institucija djeluje kao Kijevska škola topništva, koja je tijekom Drugog svjetskog rata bila preseljena u Krasnojarsk i vraćena u Kijev u rujnu 1944. goine. Postupnim rastom, ona do 1974. godine postaje dio ustanova specijaliziranih za obuku protuzračnih snaga Sovjetske armije (kopnenih snaga SSSR). Od 1978. do 1992. ta institucija nosi počasno ime maršala A. M. Vasilijevskog – sve do kolovoza 1992. i svoga prelaska u današnje organizacijske oblike. Tijekom nedavne posjete Ukrajini, posebno su nas zainteresirali odabrani izlošci vojne tehnike koji krase pojedine dobro održavane zelene površine ove vojno-obrazovne institucije u Kijevu.

Oklopna tehnika i “Kaćuša”

Kao prvo, ondje su izložena četiri povijesna tenka, koji izgledaju izuzetno dobro očuvani. Tu su, prije svega, dva srednja tenka. Njemački PzKpfw IIIF je iz jedne od ranijih izvedbi, naoružan topom od 37 mm (KwK 36 L/45), kojeg se kasnije nadomještalo oružjem od 50mm. Drugi po redu je izložen američki M4A2 Sherman, koji je u Sovjetski savez dospio posredstvom ratnih “Lend-Lease” aranžmana. Preostala dva tenka su u klasi teških tenkova, i oba su sovjetskog podrijetla – IS-2 i njegov sljednik IS-3 – oba nazvana skraćeno po sovjetskome vođi Staljinu (Иосиф Сталин – ИС, odnosno IS).

Izložen teški tenk IS-2, odnosno Objekt 240, proizveden je u Skt. Peterburgu i naoružan topom D-25T (kalibra 122 milimetra). Ovdje je izložen u varijanti tijela tenka iz 1944. godine, koja na prvi pogled iznenađuje ratnom grubošću vanjske obrade. Uz to, tu je i kasniji Objekt 703, poznat kao IS-3, sovjetski teški tenk proizvođen u pogonima Uralvagonzavoda (UVZ) u Skt. Peterburgu i Nižnjem Tagilu, iz 1945. godine i također naoružan topom D-25T kalibra 122 mm. Riječ je o oružnom sustavu koji je zakasnio za uporabu u Drugom svjetskome ratu, a po prvi je puta javnosti bio predstavljen u rujnu 1945. godine, na skupnoj savezničkoj vojnoj paradi pobjede u Berlinu.

Uz to, od motoriziranog naoružanja još se mora spomenuti i legendarni raketni sustav BM-13 (poznata “Kaćuša”), u kalibru 132 mm i varijanti prilagođenoj za ispaljivanje po 16 projektila M13 (koji je ovdje također izložen). Pri tome, dok službeni podaci o čitavom sustavu govore kako je ovdje riječ o varijanti zasnovanoj na kamionu ZIS-6 (u proizvodnji od 1933. do 1941. godine), većina ovoga sklopa vizualno više odgovara kasnijim varijantama sustava – izrađenim nakon Drugog svjetskog rata, i zasnovanim na sovjetskome kamionu ZiL-157 (u proizvodnji od 1958. do 1966. godine). Pri tome, napomenimo kako je “Завод имени Сталина” (ZiS) postojao u Moskvi od 1931. do 1956. godine, da bi onda samo promijenio ime u “Завод имени Лихачёва” (ZiL) pod kojim je dalje radio do svog praktičnog kraja 2012. godine.

Protuzračno topništvo

U skladu sa činjenicom kako je prije 1992. ova vojno-obrazovna institucija bila posvećena obrazovanju protuzračnih snaga Sovjetske armije, ne čudi da među izloženim primjercima oružja ima i nekoliko zanimljivih komada automatskih protuzračnih topova. Predstavljena oružja ovog kalibra sežu od 37 pa sve do 100 milimetara, a sva četiri oružja su u tegljenoj varijanti, iako su neka od njih svojedobno doživjela i samohodne izvedbe.

Protuzračni top M1939 (61-K) kalibra 37 mm

Ovdje je najmanji po kalibru sovjetski protuzračni top M1939 (61-K) kalibra 37 mm. Riječ je o automatskom oružju razvijanom krajem 1930-tih, koje je u uporabi bilo od 1939. pa sve do sredine 1950-tih godina. Ovaj je automatski top razvijan u SSSR temeljem Boforsa 25 mm model 1933, a konačna verzija sustava težila je oko 2,1 tonu, bila je instalirana na podvozje ZU-7 sa četiri kotača i imala mogućnost djelovanja u punome krugu, uz elevaciju od -5 do 85 stupnjeva. Borbeni komplet je sačinjavalo 200 granata u kalibru 37*252SR, koje su korištene u okvirima po pet komada. Krajem Drugog svjetskog rata ovo je oružje dobilo i samohodnu varijantu nazvanu ZSU-37, zasnovanu na tijelu lovca tenkova SU-76.

Automatski protuzračni top AZP S-60 kalibra 57 mm

Ponešto većeg kalibra je sovjetski automatski protuzračni top AZP S-60 (Автоматическая зенитная пушка С-60), koji ima kalibar 57 milimetara. Riječ je o oružju čiji je razvoj počeo krajem 1940-tih, s idejom nadomještanja postojećih takvih oružja kalibra 37 mm – temeljeći se na iskustvima s njemačkim topom 5 cm Flak 41 i zarobljenim prototipovima njemačkog topa 5,5 cm Gerät 58 – završen je sredinom 1950-tih kada novo oružje i ulazi u službu, u kojoj ostaje sve do 1970-tih. Oružje je koristilo streljivo kalibra 57*348SR s horizontalnim sustavom hranjenja. Operativna masa čitavog sustava iznosi oko 4,66 tona, a oružje je postavljeno na podvozje s četiri kotača koje se obično transportiralo korištenjem teretnog vozila Ural-375GP (kojim su prevoženi i radari te računačka oprema). Ovaj je automatski protuzračni top postao temeljem samohodnog sustava ZSU-57-2, a imao i velikog izvoznog uspjeha – izvezen je u ukupno 37 država, dok su ga Poljska, Mađarska, te Kina i proizvodile po licenci.

Protuzračni top KS-12 M-1939 kalibra 85 milimetara

Iduće po redu je oružje kalibra 85 milimetara, ponešto stariji top KS-12 M-1939, kojeg je Sovjetski savez u osnovnoj varijanti proizvodio od 1939. do 1944. godine u Iževsku. Ovaj jednometni protuzračni top na podvozju sa četiri kotača imao je akcijski radijus od 360 stupnjeva, uz elevaciju između -3 i 82 stupnja. Masa samog oružja je oko 4,3 tone, a za njegov se transport koristilo kamione kakav je na primjer ZiL-157. Njegovih 7 ljudi posade osigurava efikasna djelovanja do 10.000 m vertikalno i 15.600 metara horizontalno. Nakon poduzetih modifikacija 1944. godine, velik broj ovih oružja ostao je u uporabi još desetljećima u nizu oružanih snaga saveznika SSSR.

Protuzračni top AZP KS-19 u kalibru 100 milimetara

Konačno, tu je i teški protuzračni top AZP KS-19 u kalibru 100 milimetara. Riječ je o oružju čiji je razvoj pokrenut sredinom 1940-tih, s idejom nadomještanja oružja u kalibru 85 mm. Tijekom 1949. prvi primjerci ovoga oružja ušli su u službu, a njegova je osnovna varijanta proizvođena do 1951. godine. Riječ je o jednometnom oružju kalibra 100*695R s 15 ljudi posade, koje može djelovati u punome krugu, s elevacijom između -3 i 85 stupnjeva. Sustav ima ukupnu masu od oko 9,55 tona i prevožen je srednjim (AT-S) ili teškim (AT-T) topničkim vozilima na gusjenicama. Treba napomenuti da se ovo oružje predviđalo koristiti i protiv kopnenih ciljeva – za što su bila razvijena i dva namjenska tipa potuoklopnog streljiva.

Zemaljsko topništvo

Protuoklopni top M1937 53-K u kalibru 45 mm

Na prostorima Nacionalnog sveučilišta obrane u Kijevu ukupno je izloženo šest primjeraka zemaljskog topničkog naoružanja – sve primjerci iz doba prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Kao prvo, tu treba spomenuti tri protuoklopna topa, i to dva u kalibru 45 mm (M1937 53-K, te kasniji M1942 M-42) i jedan u kasnijem kalibru od 57 mm (M1943 ZiS-2). Pri tome, zanimljivo je spomenuti i da najraniji od njih, M1937 53-K, nije kompletan budući mu nedostaju kotači i dijelovi oklopa. Riječ je tu o topu koji se proizvodio od 1937. do 1943. godine, kalibra 45 mm i dužine cijevi 46 kalibara (2.070 mm). Ovo oružje ukupne mase 560 kg koristilo je streljivo 45*310R i već početkom Drugog svjetskog rata smatralo se zastarjelim.

Protuoklopni top M1943 ZiS-2 kalibra 57 mm

Njegov nasljednik, protuoklopni top M1942 M-42 dobio je dužu cijev (66 kalibara), jače streljivo (45*386SR), deblji oklop za posadu i pune kotače. Ovo je oružje u proizvodnji bilo od 1942. do 1945. godine, kada ga je u službi uvelike zamijenio protuoklopni top kalibra 57 mm s oznakom M1943 ZiS-2. Proizvod Topničke tvornice br. 92, okićene i svečanim imenom Josifa Staljina, protuoklopni top ZiS-2 je u razvoj krenuo u svibnju 1940. godine, a u serijsku proizvodnju početkom lipnja 1941.godine – da bi nakon pauze njegova proizvodnja za ozbiljno krenula sredinom lipnja 1943. godine (kada su se postojeći protuoklopni topovi definitivno pokazali preslabima za novije njemačke tenkove) i trajala je do 1945. godine. Ovo je oružje imalo cijev dugu 73 kalibra (4,16 m) i koristilo je streljivo tipa 57*480R. Masa čitavog sustava iznosila je 1250 kg, a ovaj je top nakon svoje protuoklopne namjene još dugo korišten i kao lako topničko oružje za sovjetske zračno-pokretne postrojbe (uz ulogu oružja i u više varijanti lovaca na tenkove).

Divizijski top M1942 ZiS-3 kalibra 76 mm

Odmah uz protuoklopni M1943 ZiS-2 izložena su i dva “divizijska” topa – stariji  kalibra 76 mm (M1942 ZiS-3) i njegov nasljednik u kalibru 85 mm (D-44). Pri tome, M1942 ZiS-3 kalibra 76 mm u proizvodnji je bio od 1941. do 1945. godine, u već spomenutoj Topničkoj tvornici br. 92 u Gorkom (Завод №92 имени Сталина), dok je D-44 od 1944. do 1953. proizvodio Zavod br. 9 (danas u okviru “Uralmasha”) iz Sverdlovska, odnosno Jekaterinburga. Dok je sustav ZiS-3 kombinirao lako podvozje protuoklopnog topa ZiS-2 i modificirani sustav prijašnjeg ruskog divizijskog topa F-22USV, njegov je nasljednik D-44 nastao daljnjim razvojem topa D-5 prvotno dizajniranog za tenk T-34-85. Dok je ZiS-3 ima cijev duljine 42,1 kalibara (3,2 m), kod D-44 je to 55 kalibara (4,68 m) – slično im se kreću i težine, koja kod ZiS-3 u borbenom položaju iznosi 1.200 kg, a kod D-44 punih 1.725 kg (za čiji se transport mislilo koristiti kamione Ural-375D i ZIL-131, ili gusjeničara Ja-12).

Haubica M1938 M-30 kalibra 122 milimetra

Konačno, među izlošcima je i jedna haubica – M1938 M-30, kalibra 122 milimetra. Ovo je oružje razvijano tijekom 1938. godine u sklopu tadašnjeg natjecanja za novu sovjetsku haubicu u kalibru 122 mm, a njegova je proizvodnja započela 1939. i trajala sve do 1955. godine (pretežito u već spominjanim zavodima br. 92 i 9). Borbena masa ovog sustava iznosila je 2,45 tona, uz cijev duljine 23 kalibra (2,8 m) sposobnu za elevaciju između -3 i 63,5 stupnja. Njena posada od ukupno 8 ljudi mogla je u minuti ispaliti 5 do 6 granata teških oko 21,7 kg, na maksimalnu udaljenost do 11,8 kilometara. Cijev ovog oružja bila je korištena i pri konstrukciji jurišnih oružja SU-122, dok je kolijevka poslužila pri konstrukciji kasnijih haubica u kalibru 152 mm (M1943 D-1). Ujedno, radi se o oružju koje je izvezeno u više od 40 država (od kojih su ga neke i modificirale), a mnoge ga i danas operativno koriste.

Teški minobacači

Za kraj, izložena su i ukupno tri teška minobacača. Za razliku od minobacača kalibra 120 mm, kakvog je bilo u arsenalu SFRJ i kojeg se u raznim inačicama itekako viđalo tijekom Domovinskoga rata, preostala dva prikazana oružja su ponešto zanimljivija. Kao prvo, to je minobacač M-160 kalibra 160 mm, proizvođen od 1944. godine u Tuli i Iževsku. Iz cijevi dužne 3 metra ispaljivala se mina težine 41,2 kilograma, za što je već trebao i sustav stražnjeg punjenja te mehanizam za ublažavanje trzaja pri ispaljivanju. Masa ukupnog sustava je 1300 kilograma, a za njegov prijevoz na vlastita dva kotača korištena su teretna vozila, u novije vrijeme redovito kamion GAZ-66 (u proizvodnji od 1964. do 1999. godine).

Treći izloženi minobacač još je masivniji. Riječ je o minobacaču M-240, kalibra impresivnih 240 milimetara. Ovo oružje je u uporabi od 1965. godine, ima cijev dužine 5,34 m (22,25 kalibara) i ispaljuje minu težine oko 130 kilograma. Također se puni straga, nakon spuštanja cijevi u horizontalni položaj, što uvjetuje i relativno malu brzinu gađanja od maksimalno 1 mine u minuti. Sustav ima masu od oko 3,61 tone (4,150 kad je napunjen i opremljen), a pretežito se transportirao uz pomoć teretnog vozila Ural. Zanimljivo je spomenuti kako su za teški minobacač M-240, uz redovitu uporabu rasprskavajućih mina (domet do 9.700 metara), bile razvijene i dodatne varijante streljiva s raketnim motorima za produžavanje dometa, i to – (1) rasprskavajuće, (2) kasetne, (3) nuklearne, i (4) zapaljive.

Usporedni pogled na sva tri spomenuta minobacača

Dan Pobjede nad fašizmom, Dan Europe i Dan Vojske Srbije – ove godine su ta tri praznika proslavljena u jednom danu, u utorak 9. svibnja, “spektakularnom” vojnom vježbom pod imenom “Čelik 2017”. Ona je dijelom bila prikaz operativnih sposobnosti vojske, gdje je korišteno bojno streljivo, a više od toga ogledni prikaz naoružanja i vojne opreme državnog poduzeća “Yugoimport-SDPR” – kojom bi VS trebala biti opremljena, kako kažu, do kraja godine, ali za koju se traže i potencijalni kupci u inozemstvu. Pripreme za vježbu počele su prije mjesec dana, i intenzivirane su tijekom zadnja tri tjedna. Za mjesto realizacije vježbe nije po običaju izabran poligon Pasuljanske livade, nego “Centar za ispitivanje namjenske vojne opreme Nikinci”, na samo 85 km od Beograda. U Nikincima se inače nalazi i “Tehničko opitni centar” gdje se razvijala i testirala većina borbenih sustava bivše JNA, ali sada i SDPR-a. Iako je najava vježbe bila spektakularna, prisutni promatrači mogli su vidjeti samo prototipove – dijelom već viđene prošle godine na paradi u Novome Sadu, uz samo nekoliko sredstava prikazanih sada po prvi put. Borbenu premijeru u Srbiji imali su: višenamjensko oklopno vozilo “Miloš” 4×4, višenamjensko borbeno oklopno vozilo “Lazar 3” 8×8, te raketni sustav “Alas C” (kojeg Srbija razvija u suradnji s Ujedinjenim Arapskim Emiratima), koji su početkom veljače ove godine bili izloženi i na Sajmu naoružanja i vojne opreme IDEX u Abu Dhabiju.

Vojna vježba “Čelik 2017” bila je sastavljena od dva dijela: (1) dinamičkog, na kojem je prisustvovao državni vrh i gosti, te (2) statičkog, na kome su dijelovi svog tog naoružanja i prikazani. Ono što je posebno privuklo pažnju srpske javnosti bio je taj dinamički dio, komad s pucanjem i detonacijama. Prikaz se izvodio po taktičkoj pretpostavci obrambene operacije koju izvodi brigada KoV Srbije u zoni sela Vitojevica, Ogar, Sibač, Hrtkovci, sve kako bi neprijatelju nanijeli teške gubitke. Za izvršenje zadatka formiran je borbeni raspored:  zapovjedne snage (zapovjedništvo brigade), dva operativna postroja s pričuvom (2 pješačke bojne, 2 mehanizirane bojne i tehnička bojna u pričuvi), snage za borbenu i vatrenu podršku, te snage za osiguranje. Vježba se sastojala od 20 segmenata, izuzmu li se još i dva protokolarna. U prvom segmentu prikazano je zapovjedno mjesto brigade, gdje su bili i sadašnji predsjednik Srbije, noviizabrani predsjednik i sadašnji premijer Aleksandar Vučić, ministrica obrane Slovenije Andreja Katič (u bilateralnoj posjeti Srbiji), te ministri iz vlade, vojni izaslanici, ali i umirovljeni generali.

Jedan od novih helikoptera helikopter Mi-17V-5 u akciji

Gostima su prikazane mogućnosti OBVT “Lazar 3” u svladavanju različitih prepreka, među kojima i prolazak kroz vodu. Dinamički dio obilježila su lansiranja protuoklopne rakete s helikoptera i raketiranje avionom NJ-22 “Orao”, kojim su nakon ispaljivanja IC-mamaca tijekom pripreme napada bili gađani ciljevi na zemlji nevođenim raketnim zrnima kalibra 57 mm. Sposobnosti Vojske Srbije i MUP-a RS prikazane su na primjeru talačke krize, u kojoj je za desantiranje padobranaca upotrijebljen nedavno nabavljen helikopter Mi-17V-5 Vojske Srbije, kojeg se kasnije koristilo i za prijevoz ranjenika. Za iskrcavanje policijskih specijalaca korištena su dva helikoptera Bell 212, a podršku cijeloj akciji iz zraka pružao je vojni helikopter Gazela. Dinamički prikaz završen je djelovanjem raketnog topništva, i to samohodnim višecijevnim lanserom M96 “Orkan 2” koji se nije vidio, samohodnim višecijevnim modularnim lanserom “Morava” i moderniziranim višecijevnim raketnim sustavom “Oganj-modernizirani”. Iz sva ta tri oružja ispaljeno je čak 70 raketa. Kraj priredbe obilježio je nalet lovaca MiG-29 uz ispaljivanje IC mamaca. Na statičkoj izložbi bilo je postavljeno sve što je sudjelovalo u dinamičkom dijelu, među ostalim i lanseri raketa RLN-IC sustava PASARS-16. Uz brojna nova vozila, bila su prezentirana i razna sredstva koja se učestalo izlažu na svim sajmovima naoružanja “Partner” ili prilikom Dana vojske – tako se mogla vidjeti i samohodna haubica Sora kalibra 122 mm, zatim raketa Pauk, tenk M-84 AS1 – prvijenac “Yugoimport-SDPR”, kao i modernizirani 2K12 Kub, te bespilotne letjelice Vrabac.

Zaključak koji bi se mogao izvući iz vježbe “Čelik 2017” govori da je to bio Dan poduzeća “Yugoimport-SDPR”, kao i svih tvrtki povezanih s tom državnom kompanijom, kroz prikaz svih proizvoda iz njihovog asortimana – kako bi se privukli strani kupci preko vojnih delegacija i sklopili neki poslovi. Zanimljivo je da osim helikoptera, jurišnika “Orao” i manjeg dijela tenkova – većina prikazanih sredstava nije u operativnoj upotrebi vojske, iako se govori da će biti u naoružanju Vojske Srbije. Za sada su prikazani samo prototipovi, za koje je zapravo krajnje upitno da li će ikada ući u operativnu upotrebu – pa ipak, uz određene modifikacije i daljnja unapređenja, orijentacija na kotačna vozila tu pokazuje realni potencijal. U svakom slučaju, bez obzira na sve, može se smatrati da su četiri sata provedena u Nikincima bili kvalitetni. U nastavku ćemo se osvrnuti na neke od posebnih zanimljivosti pokazanih u okviru statičkog postava i taktičko-tehničkog zbora vojne vježbe “Čelik 2017”.

1. Višenamjensko oklopno vozilo “Miloš” M-16

Čast otvaranja vježbe dobilo je višenamjensko oklopno vozilo “Miloš” M-16, konfiguracije 4×4, naoružano daljinski upravljivom borbenom stanicom (DUBS) kalibra 12,7 mm. Njega je kompanija “Yugoimport-SDPR” proizvela u Velikoj Plani, u sklopu tvornice BSS (“Borbeni složeni sistemi”), a predstavljeno je na sajmu IDEX 2017. Platforma 4×4 čini ga idealnim za uloge raznolikih zapovjednih, izviđačkih i sanitetskih vozila, te platforme za protuoklopne rakete. Osnovni koncept vozila bazira se na samonosećem oklopnom tijelu, suvremenim sklopovima pogona i prijenosa snage te neovisnom ovjesu, uz maksimalnu borbenu masu od oko 14 tona. Za sada je “Miloš” M-16 opremljen samo daljinski upravljivom borbenom stanicom DUBS M-15, s mitraljezom kalibra 12,7 mm, a na samoj vježbi iz njega je izašlo pješačko odjeljenje naoružano novim automatskim puškama kalibra 6,55 mm.

Vozilo “Miloš” M-16 dugo je 5,42 m, široko 2,48 m i visoko 2,3 metra. U katalogu se navodi da je njegova maksimalna brzina 110 km/h, što su potvrdili i njegovi vozači, uz maksimalni radijus kretanja od oko 600 km. Također se navodi da “Miloš” M-16 svladava nagib od 60%, bočni nagib od 30 stupnjeva, vertikalnu prepreku od 0,6 m, rov od 0,9 m, te vodenu prepreku dubine do 1 m. Dizajn vozila “Miloš” zadaje V-oblik dna platforme i pokretne podne oplate, koje bi navodno ponijele eksplozije i do 6 kg TNT – vozilo ima 8 sjedišta koja umanjuju efekt eksplozije. Vozilo ima STANAG 4569 razinu zaštite III (štiti od pancirnog metka 7,62×51 mm sa zrnom od volfram-karbida s daljine od 30 m pri brzini od 930 m/s). Zapremina dijela za prijevoz vojnika iznosi oko 9 m³. Modularne sklopove poput čvorišta i diferencijala razvila je francuska kompanija “Texelis”, a kruta osovina u sprezi sa neovisnom suspenzijom (dobivena od irske kompanije “Timoney”) omogućava njegovu visoku razinu prohodnosti. Upravljački sustav vozila također je razvila kompanija “Timoney”, a kompletan dizajn sklopova kotača odradila je britanska kompanija “Tyron”. Vozilo pokreće američki diesel-motor Cummins ISB300 od 300 KS, uz automatsku transmisiju Allison 3500SP sa 6 brzina.

2. Višenamjensko borbeno oklopno vozilo “Lazar 3”

Vozilo “Lazar 3” u varijanti s ruskom kupolom MB2-02

Prethodnik višenamjenskog borbenog oklopnog vozila “Lazar 3”, pod imenom “Lazar 2” 8×8, imao je premijeru na sajmu naoružanja i vojne opreme Partner 2013. Od tada se radilo na njegovom poboljšanju, a javnu premijeru imao je 21. lipnja 2016. godine tijekom policijske vježbe “Drina 2016”, kao i na paradi povodom Dana vojske u Novom Sadu prošle godine. “Lazar 3” pripada kategoriji višenamjenskih oklopnih vozila (Multi Purpose Armored Vehicle – MRAV), a njegova poboljšanja obuhvaćaju: povećanu razinu osnovne balističke i protuminske zaštite (za jedan stupanj); bolju konstrukciju modularnog oklopa, oblika i nagiba; unutrašnjost s termo oblogom te bolji raspored pogonskih uređaja, naoružanja, specijalnih uređaja i posade. Povećane su širina i dužina vozila, ugrađen je snažniji diesel-motor s automatskom transmisijom, poboljšan je sustav neovisnog oslanjanja hodnog dijela i primijenjene su gume širokog profila sa središnjom regulacijom pritiska. Unaprijeđen je sustav kružnog izviđanja danju i noću, konstrukcije sjedišta i obloga; efikasniji je sustav za grijanje i ventilaciju posadnog prostora, olakšano je upravljanje, optimizirana je ergonomija, primijenjen novi asimetrični digitalni maskirni uzorak. Postavljeni su poklopci na krovu i iznad motora na desnoj strani; stavljeni su brisači na bočne prozore; ojačana je nepropusnost spojeva konstrukcije, vrata i prozora; video sustav za vožnju je u zaštitnom kućištu, a omogućeno je i otvaranje zadnje rampe s vozačke pozicije.

Pješaštvo ukrcano u “Lazar 3” gleda prema vanjskim puškarnicama

Oklopno tijelo izrađeno je od pancirnog čelika, a stakla prozora su od pleksiglasa (razina zaštite III, STANAG 4569, sa svih strana vozila, a s prednje strane je III+). Dodatnim oklopom montiranim preko osnovnoga postiže se zaštita razine IV, a s prednje strane čak V. Predviđena je i mogućnost postavljenja rešetkaste ograde (tzv. slate armor) za efikasniju zaštitu od protuoklopnih sredstava (klase RPG -7). Pod je oblikovan u V-profilu, zaštita od eksplozije ispod vozila je razine IIIa (PTM ili IES od 8 kg TNT) za eksploziju ispod kotača, a razine IIIb kada je eksplozija ispod centra vozila. Sustav preživljavanja u borbi štiti i od NBK sredstava filtriranim sustavom ventilacije, koji odvodi barutne plinove i daje nadtlak u vozilu. “Lazara 3” pokreće suvremeni diesel-motor Cummins ISM500, jačine 500 KS i mase 1.000 kg. Riječ je o četverotaktnom motoru sa šest cilindara, volumena 11 litara, s turboprehranjivačem rashlađenog zraka i direktnim ubrizgavanjem goriva s elektronskom kontrolom pumpe. Automatska transmisija s mjenjačem Allison 4500 ima 6+1 stupanj prijenosa, čime je olakšana ekonomija vučne snage. Na vozilu “Lazar 3” za sada su predviđena dva suštinska modula naoružanja – (1) daljinski upravljiva borbena stanica (DUBS) kalibra 12,7 mm M-15, i (2) oružna kupola MB2-02 (uvoz iz Ruske Federacija), s topom kalibra 30 mm, strojnicom PKTM 7,62 mm, automatskim bacačem granata 30 mm i bacačima dimnih kutija. Broj članova posade ovisi o osnovnom naoružanju – u DUBS varijanti posadu čini 12 ljudi (3+9), a s kupolnim naoružanjem 11 ljudi (3+8). Posada može djelovati iz vozila i osobnim naoružanjem, iz puškarnica (2×5) i sa zadnjih vrata.

Vozilo “Lazar 3” s DUBS M-15 / 12,7 mm

DUBS M-15/12,7 mm obuhvaća strojnicu 12,7 x108 Zastava M 87 (sustav NSV model 07 za kupolnu ugradnju) i pojednostavljeni sustav upravljanja vatrom (SUV). Sustav je namijenjen gađanju zemaljskih ciljeva (laka oklopna ili transportna vozila, zapovjedna mjesta te neprijateljsko ljudstvo na daljinama do 2.000 m) i niskoletećih podzvučnih ciljeva na daljinama do 1,500 metara. DUBS M-15 ima kružno polje djelovanja od 360 stupnjeva, s elevacijom od -7 do +60 stupnjeva. Osnovni način upravljanja i gađanja je daljinski, preko zapovjednog bloka i joysticka u unutrašnjosti vozila, uz pomoćno ručno upravljanje. DUBS M-15 teži 310 kg bez borbenog kompleta, a 340 kg s njim. Strojnica Zastava M 87 postavlja se na platformu s nosačima, a zaštićena je oklopom od stakloplastike. Desno od nje, u zaštićenom kućištu, su izvidničko-ciljničke sprave s TV kamerama za dnevni i noćni režim, dok je optički kolimatorski ciljnik za pomoćni režim ciljanja njoj na desno. Strojnica ima pancirno zapaljivo streljivo B-32 i pancirnozapaljivo-obilježavajuće streljivo BZT-44, redenički povezano i pakirano u kutije po 180 komada.

Kupola MB2-02 (proizvod Muromteplovoza iz Rusije) se koristi pri modernizaciji ruskih oklopnih transportera obitelji BTR 8×8 i BMP-2, teži oko 1.500 kg bez borbenog kompleta i ima balističku zaštitu razine V (ruski standard GOST R50963-81). Ovaj sustav obuhvaća automatski top 2A42 kalibra 30×165 mm s dvostrukim hranjenjem, spregnutu strojnicu PKTM kalibra 7,62 mm, spregnuti automatski bacač granata AG-30, te bacače dimnih kutija BDK 902B (na čelu kupole, lijevo i desno od topa). Moderan automatski top 2A42 kalibra 30 mm ima životni ciklus cijevi od 6.000 do 9.000 metaka, i dolazi s dva kompleta streljiva (300 i 500 metaka u redenicima), s više vrsta projektila – od trenutno fugasno-zapaljivih, trenutno fugasnih, trenutno fugasno-fragmentiranih s traserom, do pancirno-obilježavajućih s balističkom kapom i probojnošću od 20 mm oklopa. Rasprskavajući i samozapaljivi projektili imaju samolikvidator, a “Sloboda Čačak” je proizvela gotovo identično streljivo 30×165 (osim potkalibarnog). Iz topa se pješački i slabije zaštićeni ciljevi lako gađaju do daljina od 4 km, laka oklopna vozila do 1,5 km, i dozvučni ciljevi u zraku do 2 km visine i 2,5 km daljine. Spregnuta strojnica PKTM kalibra 7,62 mm ima 2000 metaka u kompletu, efikasno djeluje po pješaštvu na daljini do 1,5 km, a automatski bacač granata 30 mm AG-30 (200 granata u kompletu, spregnut s topom) je efikasan protiv pješaštva van zaklona i u lakšim zaklonima do 1.700 metara. Za izviđanje te gađanje se koristi kombinirana dvokanalna nišanska sprava TKN-4GA-02 (s dnevnim i noćnim kanalom), ili pomoćna jednokanalna nišanska sprava 9Š 119-01, te SUV s balističkim računalom.

Ono što “Lazaru 3” definitivno nedostaje je POVRS dometa 5 – 10 km. Sasvim je sigurno da se “Lazar 3” neće zadržati samo na kupolnom naoružanju, već će biti razvijane i drugačije varijante – s minobacačem kalibra 120 mm, raketnim lanserima za PZO i PO, te amfibijskim svojstvima vozila. Vojska Srbije treba dobiti 12 “Lazara 3”, a Žandarmerija još 6 komada – no to je upitno, za razliku od nabave za policiju.

3. Vođeni raketni sustav “ALAS C”

Na vježbi “Čelik 2017” svoju premijeru imao je raketni sustav “Alas C” kojeg razvijaju kompanije “EDePro” i “Yugoimport-SDPR” s partnerima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Iz ovog sustava je vršeno nekoliko lansiranja u toku pripreme za vježbu, i onda tijekom vježbe, na pokretni cilj – što je bilo viđeno putem uživo prijenosa (prisutne novinarske ekipa nisu vidjele lansiranje uživo, kao ni sustav na poligonu ili u statičkom postavu). Raketni sustav “Alas” razvijen je na bazi napuštenog projekta “Polypheme”, za djelovanje po raznim neprijateljskim ciljevima, kao što su tenkovi, borbena vozila pješaštva, poljska utvrđenja, zapovjedna mjesta, infrastrukturni objekti, brodovi na moru i priobalju, industrijski objekti, niskoleteći helikopteri i dr. Međutim, njegova je posebnost izuzetna razina preciznosti, ostvarena zahvaljujući ugradnji TV ili IC glave za samonavođenje. Ovaj raketni sustav nije vezan za jednu vrstu lansirne platforme – može biti ispaljivan s brodova, s raznih platformi na gusjenicama ili kotačima, sa stacionarnih lansera, pa čak i s helikoptera. Zemaljska komponenta raketnog sustava “Alas”, koju opslužuju dvojica vojnika, obuhvaća zapovjedno mjesto i lansere raketa na različitim platformama. Njegove vođene rakete imaju maksimalni domet 25 km, s mogućnošću povećanja do 60 kilometara. Projektili dužine 2.040 mm, promjera 175 mm, i razmaha krila od 1.440 mm testirani su u temperaturnom rasponu od -30 do +70 stupnjeva Celzijusa. Njihova ukupna masa je 50 kg, od čega 10 kg otpada na bojnu glavu.

Vođenje je kombinirano – na srednjem dijelu putanje vođenje se ostvaruje pomoću inercijalne platforme koja raketu vodi u očekivanu zonu cilja (proračunatu temeljem podataka izviđačkih platformi), a nakon dolaska u zonu cilja primarni senzor postaje stabilizirana glava za samonavođenje koja šalje kvalitetnu sliku cilja do zapovjednog mjesta, putem optičkog kabla propusnosti 200 Mbit/s koji se odmotava do zadnjeg dijela rakete. Slika se prenosi do prikaznika na zapovjednom mjestu, a istim tim optičkim kablom se prenose i zapovijedi na raketu – omogućavajući operatorima izbor optimalne udarne točke, preusmjeravanje rakete na drugi cilj, odnosno samouništenje, ukoliko taktička situacija to nalaže. Time je operater stalno u petlji vođenja, tako da je čovjek (a ne mašina) finalna instanca koja odlučuje o tijeku napada, smanjujući opasnost kolateralne štete. Ujedno, vođenje rakete optičkim kablom omogućava gađanje ciljeva koji nisu u izravnoj liniji pogleda (ciljeva u zaklonjenom položaju) – čime raste borbena otpornost lansera i zapovjednog mjesta, kojima neprijatelj ne može lako i brzo odrediti položaj. Kada operator izabere cilj, raketa prelazi u fazu napada, obrušavajući se na izabranu točku. Nakon provedbe napada, ukoliko nije kompromitiran položaj lansera, posada može započeti napad na novi cilj. Bojne glave su modularnog tipa: kumulativne, tandem-kumulativne ili rasprskavajuće. Probojnost kumulativne bojne glave prelazi 800 mm valjanog homogenog oklopa iza kutije eksplozivnog reaktivnog oklopa.

Poduzeće EDePro prezentiralo “Alas C” na sajmu Partner 2015

Raketa se lansira pod kutom ne manjim od 60 stupnjeva, uz pomoć dva raketna motora na čvrsto gorivo, koji osiguravaju potisak za dostizanje visine ne manje od 300 metara, nakon čega raketa prelazi u horizontalni let pogonjena putnim turbomlaznim motorom Mungos, potiska 40 daN. Taj je motor u srednjem dijelu trupa rakete i napaja se zrakom iz dva usisnika smještena simetrično u osi projektila. Radi se o konvencionalnom tipu motora, s aksijalnim kompresorom, komorom za sagorijevanje i jednostupanjskom aksijalnom turbinom – koji na manevarskom dijelu putanje projektilu osigurava maksimalnu brzinu do 180 m/s, te domet između 5 i 25 kilometara. Raketa se može programirati i za let po unaprijed zadanoj putanji, po koordinatama kontrolnih točaka, uz mogućnost uključivanja glave za samonavođenje radi otkrivanja potencijalnih ciljeva. U takvim misijama, “Alas” postaje izviđačko-raketni sustav sa sposobnošću brze reakcije u zoni cilja. Najbitnije modifikacije na posljednjoj verziji rakete tiču se ugradnje još jednog para krilaca radi poboljšavanja stabilnost prilikom valjanja (TV navođenja), i novih rešetkastih uvodnika zraka u ravnini rakete, koji dižu aerodinamičnost te ujedno  zadržavaju veće čestice iz zraka. Svjetska prezentacija raketnog sistema “Alas” bila je na izložbi vojne opreme IDEX 2017. godine u Abu Dhabiju. Verzija koja se razvija za Ujedinjene Arapske Emirate je obalni raketni sustav za uništavanje brzih patrolnih čamaca s kojima raspolaže Iran. Također se predviđa i instaliranje na patrolne brodove i fregate. “Alas C”, prikazan u Nikincima, montiran je na NIMR u verziji 6×6 – vozilo teško 10 tona, oklopljeno prema STANAG 4569 razine III, s maksimalnom brzinom do 135 km/h, i kapacitetom za prijevoz osam osoba. Projekt NIMR započeo je 2000. kao skupni poduhvat “Bin Jabr Group” (BJG) i “Razvojnog ureda” jordanskog kralja Abdullaha II (koji je kasnije izašao iz sporazuma), i do sada je oko 1.000 primjeraka isporučeno vojskama Libije i UAE.

4. Protuzrakoplovni topničko-raketni sustav PASARS -16 “ Terminator”

Yugoimport-SDPR “Terminator” bez raketa

Samohodni hibridni PZO sustav “Protu-Avionski Samohodni Artiljerijsko Raketni Sustav”, PASARS-16, javnost Srbije prvi puta je vidjela prošle godine u Novom Sadu. On je namijenjen za zaštitu oklopno-mehaniziranih sastava KoV od napada iz zraka, kao i za djelovanja po ciljevima na zemlji, tijekom kretanja ili u borbi. Njegovo naoružanje čine modificirani automatski top 40 mm L/70 BOFORS, te dvostruki lanser inercijalno i IC samonavođenih PZ raketa, na zajedničkoj obrtnoj platformi, ugrađenoj na modernizirano vozilo FAP 2026, s novom oklopljenom kabinom niskog profila. Švedski jednocijevni vučni protuavionski top L/70 Bofors kalibra 40 mm (brzina gađanja 300 met/min, uz elevaciju od -4 do +90 stupnjeva) tu je postavljen na kamion FAP- 2026BS/AV konfiguracije 6×6, s potpuno novim dizajnom oklopljene kabine izrađene u poduzeću “Zastava kamioni”. Pored topa, na sustav su integrirane i dvije rakete zemlja-zrak RLN-IC s infracrvenim samonavođenjem – konstruirane temeljem sovjetske rakete zrak-zrak R-13M. Taj projektil kalibra 170 mm težak je 125 kg (bojna glava od 11 kg), i ima maksimalnu brzinu od 800 m/s. Raketa RLN-IC ima potpuno novi motor, novu bojnu glavu, blizinski upaljač i moderniziranu infracrvenu glavu za samonavođenje. Takav ukupni kombinirani sustav ima masu od 17.000 kg u borbenom položaju, a sposoban je iz transportnog preći u borbeni položaj za samo 30 do 60 sekundi. Namijenjen je trupnoj protuzračnoj obrani, te zaštiti važnih objekata uz maksimalni efikasni domet od 8 km po visini i 12 km po daljini.

Na PASARS-16 je ugrađen automatski punjač, sustav satelitske navigacije (GPS), te sustav za vezu sa zapovjedništvom bitnice i modificiranim radarom Žirafa. Iako je ovaj sustav projekt VTI, u integriranju naoružanja sudjelovali su i “Prva petoletka” iz Trstenika, te “Tehnički remontni zavod” iz Čačka. Izradu hidraulike, kao i završnu integraciju, izvela je firma “Srboauto” iz Beograda. Na vježbi “Čelik 2017” sustav PASARS-16 prikazan je bez raketa. Gađalo se samo iz topa kalibra 40 mm i to rafalno s 5 granata. Tokom gađanja bilo je pogodaka u metu, ali i prebačaja. Top je napravljen da pogodi avion na 4.500 metara, a ciljeve na zemlji gađa isključivo u samoobrani. Nagađa se da je ideja iza konstrukcije sustava PASARS-16 zapravo bila pronalazak zamjene samohodnom protuavionskom sustavu M53/59 30/2 “Praga”.

5. Još ponešto pokazane teže tehnike

Samohodne haubice “NORA B-52” u djelovanju na Nikincima

Samohodna haubica “NORA B-52” predstavlja borbeni sustav na koji Srbija najviše računa i kojeg se uspjelo izvesti u Keniju, Uniju Mjanmar i Bangladeš, a po novim i neprovjerenim informacijama navodno i u Pakistan. Dakle, “NORA B-52J1” predstavlja kapitalno naoružanje iz vlastite proizvodnje, koje je doživjelo prvi izvozni uspjeh, a 6 komada bi Vojska Srbije trebala dobiti do kraja godine kao donaciju. Na vježbi su NORA-e ispalile dva plotuna. Međutim, kritičari ove haubice smatraju da je njen nedostatak korištenje “koritaste” kolijevke topa, kao kod ruskog topa M46 130 mm, što za posljedicu ima ograničenje rada automatskog punjača pri nekim elevacijama, tako da maksimalna brzina paljbe od 4 granate u minuti nije najbolje rješenje viđeno u svijetu. Naravno, diskutabilan je i relativno mali kapacitet auto-punjača (12 granata) koji predstavlja dodatno ograničenje. Uzme li se u obzir princip borbenog djelovanja samohodnog topništva (“shoot and scoot“), taktički je upitno treba li insistirati i na potpunom oklapanju ovih vozila. Osim toga, kritičari zamjeraju i sam način nabave, tj. poklon 6 NORA u zamjenu za zemljište bivše vojarne, zbog čega je navodno mijenjan i pravilnik o opremanju VS. Još se i više zamjera činjenica da su na njihovim vozilima bile privremene civilne umjesto vojnih tablica.

Upitno modernizirani M-84AS-1

Na vojnoj vježbi “Čelik 2017” (kao 11. segment vježbe) prikazano je djelovanje tenkova M-84, među kojima je premijeru imala i njihova modernizirana varijanta pod oznakom AS-1. Projekt modernizacije vodio je “Yugoimport-SDPR”, dodavanjem moderniziranog sustava upravljanja vatrom (SUV), koji je dobio termovizijsku kameru i TV kameru u 2ATK ciljničkoj spravi. Za top 2A46 kalibra 125 mm koristi se novo streljivo, koje nije prikazano na taktičko-tehničkom zboru. Tenk je dobio na kupoli montiranu daljinski upravljivu borbenu stanicu DUBS M-15 kalibra 12,7 mm, koja omogućava zapovjedniku tenka da iz unutrašnjosti kupole danju i noću (TMV, TV, LD) gađa zemaljske i zračne ciljeve. Tenk je opremljen uređajem za otkrivanje radarskog zračenja. Na tenku, osim eksplozivno reaktivnog oklopa II generacije, na zadnjoj strani je po uzoru na ruski tenk T -72B3 i B3M postavljen rešetkasti oklop, tzv. kavez kao zaštita od kumulativnih projektila. Na bokovima s prednje strane nalaze se produženi protuoklopni ekrani. Tenk je navodno dobio i nova sredstva veze kompanije “Thales”, zapovjedno informacijski sustav KIS za podršku u zapovijedanju oklopnim jedinicama, te sustav za navigaciju GPS. Snaga motora je navodno s 780 KS povećana na 840 KS. Tenk je dobio i uređaj za zaštitu od nepravilnog starta, kao i novu NBK zaštitu. Ono što se može zamjeriti – prikazano je gađanje iz pokreta tenkova M-84 i M-84A, ali je gađanje iz topa verzije AS-1 (iz mjesta i pokreta) izostalo. Navodno je tu došlo do otkazivanja SUV-a, tako da sam M-84AS-1 nije ni dovršio svoje sudjelovanje u vježbi.

“Daljinski kontrolirano besposadno zemaljsko vozilo (DKBZV) Miloš”

Ponešto boljim se pokazalo “Daljinski kontrolirano besposadno zemaljsko vozilo (DKBZV) Miloš”, namijenjeno uništavanju i onesposobljavanju pojedinačnih i grupnih ciljeva na daljinama do 800 metara, uz potpunu daljinsku kontrolu kretanja vozila te njegovih oružnih sustava s udaljenog sigurnog mjesta. Radi se o gusjeničnom besposadnom vozilu kojim se upravlja daljinski bežično. Vozilo je opremljeno strojnicom PKT 7,62 mm i bacačem granata RBG 40 mm/6M 11. Izviđačko-ciljnički sustav čini širokokutna dnevna kamera, uskokutna dnevna kamera, termovizijska kamera i laserski mjerač daljine. Vozilo je dugo 1.725 mm, široko 770 mm, i visoko 475 mm. Njegova ukupna masa je 400 kg, a pokretanje platforme ostvaruje se po pravcu, te kutno, maksimalno 30 stupnjeva u sekundi/na svih 360 stupnjeva, uz elevaciju od maksimalno 10 stupnjeva u sekundi, od -10 do +45 stupnjeva.

Hrvatska delegacija u razgledu rakete “Šumadija”

Za kraj, spomenimo još i da je na prigodnom taktičko-tehničkom zboru bila prikazana je i vođena balistička raketa “Šumadija”. Taj je raketni sustav namijenjen uništavanju površinskih ciljeva neprijatelja – kao što su vojne baze, aerodromi, luke i lučka postrojenja, važna transportna čvorišta i raskršća, tvornička postrojenja te drugi važni kopneni nepokretni objekti na daljinama između minimalno 70 km i maksimalno 285 km u razini mora. Svoju premijeru “Šumadija” je imala na sajmu vojne opreme i naoružanja IDEX 2017 u Abu Dhabiju. Ova raketa je tada definirana kao srpski faktor odvraćanja. Raketni sustav “Šumadija” organiziran je u osnovnoj formi bitnice, s mogućnošću da svako lansirno vozilo može djelovati i neovisno. Njegova raketa dugačka je 8,25 metara, kalibra 400 mm, uz raspoloživost 200 kg teških razornih i rasprskavajućih bojnih glava s multifunkcionalnim upaljačima.

* Gost autor: Andrej Mlakar, novinar iz Beograda