Dva dana za redom državni se vrh nalazio s vojnim vrhom kako bi razgovarali o modernizaciji hrvatskih Oružanih snaga. Najprije je u ponedjeljak, 27. prosinca, predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OS RH Zoran Milanović razgovarao s načelnikom GS OS RH admiralom Robertom Hranjem, direktorom GS OS RH general bojnikom Ivicom Olujićem, te zapovjednikom HKoV-a general pukovnikom Borisom Šerićem. Dan kasnije, u utorak 28. prosinca, u Banskim dvorima premijer Andrej Plenković je u proširenom sastavu primio predstavnike OS RH, opet na čelu s admiralom Hranjem, te ministra obrane Marija Banožića. Priopćenja s oba sastanka nedvosmisleno ukazuju na to da je glavna tema ovih sastanaka bila nabava borbenih vozila pješaštva M2A2 Bradley, o čemu bi MORH i Vlada trebali donijeti konačnu odluku u narednih mjesec dana.

Po prvi puta je nabava vojne opreme, a riječ je o donaciji SAD-a, podignuta na najvišu razinu, ne samo zbog vojnih, nego i vanjskopolitičkih odnosa. Zato smo o tome razgovarali s Markom Flemingom, otpravnikom poslova u Veleposlanstvu SAD-a u Hrvatskoj. Gospodin Fleming se posebno osvrnuo na hrvatsko-američke obrambene i sigurnosne odnose za koje je uvjeren da neće biti narušeni bez obzira kakvu odluku o Bradleyima donijela hrvatska Vlada.

Mi kažemo da je naše sigurnosno i obrambeno partnerstvo kičma našeg odnosa, i to je itekako točno. 2021. godina je to vrlo zorno demonstrirala – naši vojnici i dalje služe zajedno na Kosovu i u Poljskoj. Hrvatska je bila domaćin dijelu vježbe „Defender“ koja je bila jedan izvranredan uspjeh koji je demonstrirao NATO sposobnosti narastanja snaga. Hrvatska je imala vrlo uspješno predsjedanje organizacijom Američko-jadranska povelja A5. Obilježena je 25. godišnjica State Partnership programa s Nacionalnom gardom savezne države Minnesote i u razgovorima smo o tome kako taj oblik suradnje može biti i dalje produbljivan. Iščekujemo transfer 4 Black Hawk helikoptera. Mislim da mi često definiramo taj sigurnosni odnos u čisto vojnim terminima, ali mislim da je bitno krenuti i nekoliko koraka unazad pa pogledati i napomenuti kako su se odigrale još dvije stvari bitne za naš sigurnosni odnos u širem sigurnosnom smislu – jedan na početku godine i jedan pri kraju godine. Otvaranje LNG terminala na Krku je bio višegodišnji projekt od strateške važnosti koji garantira hrvatsku energetsku sigurnost na dugi rok, i mi se nadamo da će on također imati i regionalni utjecaj. Dakle, opet, tu su napravljeni pozitivni koraci u sigurnosnom partnerstvu. A kao drugo – tu je program ukidanja viza. Mnogo je fokusa bilo stavljeno na to što ta činjenica znači za naš odnos, za veze među ljudima, ali još je tu bitno u sigurnosnom smislu da smo za ulazak u program ukidanja viza mi – Hrvatska i SAD -morale puno dublje surađivati na širokoj lepezi tema vezanih uz graničnu sigurnost. Opet da se vratim na širi kontekst s početka – naši obrambeni i sigurnosni odnosi su jaki i postojani, i nadamo se da ćemo gledati kako se nastavljaju.

Kako bi u tom svjetlu definirali diskusije i sumnje koje su se pojavile u vezi tog jednog konkretnog obrambenog projekta – vezano uz oklopna borbena vozila – koji je okupirao javnost u zadnje vrijeme?

Želio bih istaknuti nekoliko stvari po tom pitanju. Kao prvo, mi i nadalje imamo vrlo kvalitetnu diskusiju s Vladom RH o potencijalnom pribavljanju vozila Bradley. Mi Amerikanci smo po prirodi optimisti i nadamo se da možemo doći do pozitivnog odgovora do trenutka kada ističe naša podrška tom projektu krajem siječnja. Mislim da je i šire gledano važno naglasiti: naši obrambeni i sigurnosni odnosi su bitno širi od nekakvih transfera opreme i to je jedno pretjerano pojednostavljivanje onoga što naši odnosi zapravo jesu. Ako pogledamo malo šire – ovo je moj drugi put da radim u Hrvatskoj. Vidio sam hrvatske vojnike kako služe u Afganistanu, vidio sam hrvatske vojnike kako služe na Kosovu , letio sam i hrvatskim helikopterima na Kosovu. Vidio sam iz prve ruke dubinu tih odnosa i mislim da osnova naših odnosa nije u opremi nego u dijeljenom osjećaju i zajedničkom globalnom pogledu.  Mislim da često kada mi, Amerikanci i Hrvati, govorimo o međunarodnoj sigurnosti – često je definiramo na isti način. I ako želimo tu temu ogoliti do njene srži, mi jedni i drugi shvaćamo da sposobne države imaju dužnost promovirati međunarodni mir i sigurnost, i da oni koji su u mogućnosti imaju dužnost doprinositi tom cilju. To je temelj tih odnosa!

A konkretno, što se tiče vozila Bradley, mislim da nije tu stvar samo pojedinačnog transfera opreme, već je tu pitanje održavanja Hrvatske kao jakog i sposobnog NATO partnera i saveznika. Očigledno, to je suverena odluka vaše Vlade koju u potpunosti poštujemo u smislu da li će dostići tu sposobnost. Što se tiče samih vozila Bradley, to je jedan borbeno provjeren sustav, doslovno sustav provjeren u borbi, koji će i nadalje biti u američkom arsenalu na dugi rok. Kada se raspravlja o dostizanju tih nekih sposobnosti deklariranih prema NATO savezu, naš je dojam da je ovo cjenovno najpovoljniji način da se to napravi s još dvije dodatne prednosti. Prvo – da integracija tog sustava omogućava i dublje partnerstvo s Nacionalnom gardom Minnesote budući da oni koriste tu istu platformu pa mogu onda i opsežnije vježbati s hrvatskim snagama na tom sustavu. A kao drugo – ta vozila će biti obnovljena i dovedena u stanje slično novom u okvirima poduzeća „Đuro Đaković“. Dakle, to je jedna vezana investicija u poduzeće koje je ovdje prilično značajno. Da ponovim – to je suverena odluka hrvatske Vlade i ne želim svoditi naše odnose na nekakve transfere opreme, na pojedine platforme koje Hrvatska prihvaća ili ne prihvaća odlukom svoje Vlade, i želimo to istaknuti. Mi smo optimisti i nadamo se da možemo doći do pozitivnog odgovora o tom transferu.

Ali da li vas je donekle začudila te promjene retorike – prvo kažemo da hoćemo Bradleye, onda ne, nećemo ih. I sve to u razmaku od nekoliko mjeseci…

To je bila 4 godine duga priča i mi smo tijekom čitavog tog vremena bili u prilično dubokim razgovorima s Vladom RH i s nadležnima ovdje… Ono što mogu reći, sa svakom obrambenom nabavom takve veličine očekujete od svog partnera da ima vrlo dubok i metodičan proces gdje mi poštujemo činjenicu da ga hrvatska Vlada provodi. I opet, ono što želim napomenuti, čisto da pojasnim – kao što je bilo rečeno u nekim medijima – naravno ne kod vas – da smo mi dali  ultimatum hrvatskoj Vladi da se mora odlučiti do 31. siječnja. Prijatelji, partneri i saveznici si ne zadaju međusobno ultimatume! Nije tu bilo nikakvog ultimatuma s naše strane. Srž čitave stvari je u tome da tu postoji vezana pomoć SAD koja, iskreno, mislim tu ponudu čini još i boljom, ali zbog načina na koji funkcioniraju naši proračunski ciklusi raspoloživost tih novaca ne može biti produživana u beskraj. I te stvari dospijevaju. Ali koliko god to moglo stavljati okvir na raspoloživo vrijeme odlučivanja, mi ne dajemo nikakav ultimatum hrvatskoj strani. Mi to ne radimo!

Spominjali ste tvornicu „Đuro Đaković“, koji je tijekom zadnjih godina bio u transformacijama. Utječu li takve promjene na sav onaj posao koji bi bio potreban za modernizaciju Bradleya? Imaju li SAD kakav poseban interes vezan uz promjene i preslagivanja u toj kompaniji?

Načelnik Hranj u obilasku tvornice “Đuro Đaković” u studenom 2020. (Photo: HKoV)

Mislim da mi tu nemamo nikakvih posebnih interesa bilo koje vrste u tome kako se tom kompanijom upravlja. Naše je shvaćanje da u slučaju da dođe do transfera takvih vozila, „Đuro Đaković“ bi bio mjesto za njihovu obnovu. U nastavku, ako dođe do takvog transfera, i ako Hrvatska dobije ta vozila Bradley, naravno, postojale bi naknadne opcije u budućim godinama da ih se dalje nadogradi. Potencijalno bi to također bilo nešto što bi „Đuro Đaković“ mogao provoditi i to bi mogla biti jedna dugoročnija poslovna prilika za to poduzeće. Ali ne, mi nemamo nikakvih posebnih interesa u toj tvornici. Kako mi gledamo, samo ako do tog transfera dođe – oni će biti ti koji će odraditi posao.

Da bi bili sposobni to izvesti, tu mora biti partnerstvo s tvrtkom BAE Systems. Je li to nešto gdje bi Veleposlanstvo ili SAD posredovali?

Da, to je dio čitavog programa koji razrađujemo s Hrvatskom… Mi radimo s BAE i s ovim poduzećem, i razrađujemo kako bi to u stvarnosti bilo realizirano.

Naš osnovni argument trenutno je da su Bradleyi stari i skupi za održavanje. Jesu li to utemeljeni strahovi?

I mi smo, naravno, čuli te argumente. Da budemo apsolutno jasni: kao prvo i osnovno – to je platforma koju Oružane snage SAD održavaju, koju koriste postrojbe na prvoj crti… One imaju i vozila Bradley, koji će ostati u našoj službi još dugo vremena – govorimo tu o desetljećima, i za to vrijeme će biti neograničenog dostupa rezervnim dijelovima. Šire od toga još želim naglasiti da je Vlada SAD tijekom zadnjih 10 godina Hrvatskoj donirala 4,4 milijarde kuna za održavanje, razvoj i modernizaciju hrvatskih Oružanih snaga. Dajući tu nekakvu „staru opremu“ ili sredstva „ispod standarda“ potpuno je suprotno našem pristupu te naše politike. Investirali smo u opremu kao što su Kiowa helikopteri i Black Hawk helikopteri, možda i Bradley vozila, u programe vojnog školovanja i zajedničke obuke, i u svemu tome je naš glavni politički cilj bio osiguravanje da Hrvatska ostane jak i sposoban NATO partner. Dakle, ta pomisao da bi dali ili pružili nešto što je ispod standarda je potpuno neistinita! Osim toga, što se tiče tih konkretnih modela, oni bi bili obnovljeni u „Đuri Đakoviću“, bili bi kao novi, to je vrlo sposobna platforma. Ali ona ostavlja otvorenu opciju za ubuduće hrvatskim Oružanim snagama i hrvatskim vlastima da ih nadograde i dalje moderniziraju. Ali ponovno želim posebno naglasiti: vozila Bradley o kojima tu govorimo daleko nadilaze one zahtjeve koje od Hrvatske traži deklarirani NATO cilj sposobnosti.

Također se pričalo o toj vrsti donacija koje traže naprednu vezanu logistiku, što se pokazalo kao izuzetan teret za zemlje koje prime takvu donaciju. Dakle, mi dobivamo opremu koja je potpuno strana prema onome što smo imali do tada, koja traži uspostavu novih logističkih lanaca… Ako sam dobro shvatio, po pitanju donacija vozila Bradley uz nju ide i određena financijska injekcija. Je l ito način da se riješe i takvi dodatni problemi i troškovi?

Ponovno bih želio naglasiti kako je glavni cilj ove politike da Hrvatska bude sposoban i jak NATO saveznik. I svi naši transferi opreme ili prodaja opreme Hrvatskoj služe ostvarenju tog cilja. Mislim da imamo vrlo čvrstu povijest učinaka takve politike i s Hrvatskom, ali i ne samo s Hrvatskom, već i s drugim saveznicima – pomoć u pribavljanju rezervnih dijelova, pomoć oko opskrbnih lanaca i osiguravanja dugoročne održivosti platformi koje saveznicima pružamo. To nije samo u hrvatskom interesu, nego je i u našem interesu, budući da se tu radi o osiguravanju da Hrvatska ostane snažan i sposoban NATO saveznik. Šire gledano, Hrvatska je u tranziciji od opreme bivšeg jugoslavenskog i sovjetskog podrijetla prema zapadnoj, NATO kompatibilnoj opremi. To naravno stvara i potrebu uspostave novih logističkih lanaca, ali to je politika i vaših Oružanih snaga koju mi u potpunosti podržavamo, i koja osigurava najbolje moguće sposobnosti za vas i za Savez.

Ministarstvo obrane je u nekoliko navrata reklo da bi nam Bradleyi trebali za ispunjavanje NATO cilja sposobnosti 2026. Da li u tom kontekstu SAD planiraju još kakvu donaciju kako bi nam pomogli ispuniti taj cilj?

Radi se tu o nizu NATO ciljeva sposobnosti koje se usuglašava sa svakom pojedinom saveznicom. Čitav je niz NATO ciljeva sposobnosti koje je Hrvatska prihvatila. Po našem gledanju, ovaj konkretan cilj sposobnosti je iznimno važan po tome što on znači za hrvatsku sposobnost samoobrane i što on pruža prema Savezu. Naravno, s obzirom na partnerstvo koje razvijamo, mi možemo i hoćemo pomoći gdje god je to moguće. Među ostalim, i pri dostizanju nekih drugih ciljeva sposobnosti, ali ovo je jedan cilj kojeg je i hrvatska strana, i mi kao SAD, stavila kao prioritet, pa možda i kroz usvajanje ove konkretne platforme.

Također, još jedna velika tema su helikopteri Black Hawk. Možemo li se detaljnije dotaknuti njihovog dolaska?

Mi očekujemo da 4 helikoptera Black Hawk tijekom iduće godine stignu u Hrvatsku. Ne bih želio previše obećati, pa malo od toga ispuniti… Mi očekujemo njihovu isporuku u vrlo skoro vrijeme. Vrlo smo optimistični po pitanju tog projekta – on napreduje… To su vrhunski najmoderniji helikopteri koji će zasigurno pružiti jednu vrlo važnu sposobnost hrvatskim Oružanim snagama.

Obuka za njih također se provodi u suradnji sa SAD, ili s Nacionalnom gardom Minnesote?

Da, očigledno, to je jedno te isto. Sjajna stvar s tom našom Minnesotom je da ona ima iznimno sposobnu Nacionalnu gardu i održava u službi mnoge od baš onih platformi koje hrvatske Oružane snage ili imaju ili bi mogle pribaviti. Dakle da,  oni imaju helikoptere Black Hawk i spremni su, voljni i sposobni provesti puni spektar obuke za hrvatske Oružane snage na toj tehnici.

To su pitanja vezana direktno uz obranu. Ali vidjeli smo da SAD u zadnje vrijeme puno surađuju s hrvatskim Ministarstvom unutarnjih poslova. Kakva je ta suradnja?

Izvanredno jaka. Želim vjerovati da imamo izvanrednu suradnju sa svim dijelovima vlasti u Hrvatskoj, a zasigurno imamo i mnogo zajedničkih interesa po pitanju unutarnjih poslova koje su, naravno, pod nadležnošću MUP-a. Radili smo mnogo zajedničkih programa obuke s MUP-om za druge policije u regiji, što predstavlja nešto što obično prolazi svima ispod radara, ali zapravo je jedna vrlo važna stvar. To je kad mi i Hrvatska zajedno, partnerski, radimo na stvaranju regionalnih kapaciteta za snage reda. A kao dodatni efekt toga je poticanje suradnje regionalnih institucija zaduženih za unutarnje poslove. Šire gledano, tu je vezan i program ukidanja viza – dva su hrvatska ministarstva obavila ogroman posao na putu do toga – Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo unutarnjih poslova. Istaknut ću da je posao u Ministarstvu unutarnjih poslova bio izvanredno impresivan… Bilo je tu, čini mi se, 31 stranica popisa zahtjeva za ulazak u program ukidanja viza i većina njih je uključivala zadatke u okviru Ministarstva unutarnjih poslova. Oni su metodično prošli kroz njih sve u relativno kratkom vremenskom periodu. To je još jedno polje na kojem smo produbili našu suradnju. Ali, općenito gledano, imamo izvrsnu suradnju s ministrom i njegovim timom na polju unutarnjih poslova, i to želimo produbiti ubuduće.

Hrvatska se priprema i za Schengen, pa je time pitanje nadzora granica u EU kontekstu za nas ključno u zadnje vrijeme. Je li bilo suradnje i na tu specifičnu temu?

Naravno. Nema smisla da ulazim u konkretne provedbene detalje raznih tehničkih sastanaka, ali svakako – veliki dio zahtjeva za ukidanje viza ticao se razmjene podataka i inicijativa po pitanju nadzora granica. Naravno, po pitanju svih granica – na kopnu, moru, i učestalo sve više i granica u zraku što se tiče direktnih letova ili., kako ih mi, zovemo „non-stop“ letova između SAD i Hrvatske. Mislim da je to već bilo rečeno – imali smo više dolazaka radnih timova iz američkog Ministarstva domovinske sigurnosti u Hrvatsku, na putu prema ukidanju viza, koji su se temeljito upoznavali s hrvatskim praksama pridržavanja propisa o dijeljenju podataka, i takvim stvarima. Program ukidanja viza je jedan vrlo ekskluzivan program i Hrvatska je morala  – da bi mogla u njega ući – zadovoljiti najviše standarde s naše strane.

Da se malo vratimo… Hrvatska kao EU članica očito se pokušava repozicionirati u obrani i u ovom EU kontekstu. Sve više se govori o strateškoj autonomiji EU. U ovom kontekstu, kako SAD gledaju na te stvari u obrani EU i ulogu malih država u svemu tome? Je li moguće za male zemlje da u takvim okolnostima surađuju sa SAD-om na jednako opsežan način kao i prije, budući da se EU mijenja po tim pitanjima?

Američka vojska na Slunju u sklopu vježbe “Defender Europe 2021”

Želio bih istaknuti – Hrvatska je definitivno mala, ali iznimno sposobna, i ona je Savezu i misijama Saveza pružila vrlo vrijedne sposobnosti tijekom zadnjih godina. Šire gledano, moram napomenuti da je i predsjednik Biden rekao da mi uistinu pozdravljamo razvoj europskih obrambenih institucija i obrambenih struktura. Za nas je ključno osigurati da one budu komplementarne Savezu, i mislim da i saveznici rade na tome. Dakle, po pitanju država kao što je Hrvatska, naš je fokus na osiguravanju da, kao što sam rekao i ranije, Hrvatska ostane jak, sposoban i posvećen NATO saveznik i partner, a to izgleda da i jest tako. Tu je uključeno mnogo elemenata – to je i sudjelovanje u zajedničkim operacijama Saveza, ali to je i osiguravanje razvoja onih sposobnosti koje su  korisne Savezu sada, ali i ubuduće.

U tom kontekstu, sjećam se da smo mi izašli iz Afganistana prije mnogih drugih, no onda smo ojačali naše prisustvo na Kosovu i u Poljskoj, Litvi… Kako se te napore cijeni u jednom širem kontekstu?

To se sve iznimno duboko cijeni. Već smo rekli, Hrvatska je mala zemlja, ali to nisu samo fraze ili uljepšavanje stvari kad se kaže- hrvatski ugled pri SAD na obrambenom polju je onaj vrlo sposobnog i posvećenog saveznika. Hrvatske Oružane snage bile su u Afganistanu od ranih dana, radile su vrlo teške poslove i, nažalost, na kraju neki su tu podnijeli i onu konačno žrtvu, i to je nešto što mi duboko, duboko, duboko cijenimo. Hrvatska dugoročna posvećenost misiji KFOR je nešto što je također iznimno vrijedno za tu operaciju, posebno po pitanju sposobnosti koje daje u tu operaciju i koje neki drugi saveznici nisu bili u stanju pružiti. A naravno, i po pitanju ojačane Prednje prisutnosti u Poljskoj – to je jedna sve bitnija operacija, a očigledno i hrvatska posvećenost njoj itekako mnogo znači. Ponovno da istaknem – nije to pitanje brojki ovdje ili ondje, već je pitanje ustrajnog nošenja obveza, pružanja važnih sposobnosti i sudjelovanja na dugi rok, a Hrvatska je to definitivno uspjela. Naravno, nadamo se da će se sve to i nastaviti.

U takvom okruženju, mi i dalje imamo naše susjede, posebno mislim na jedne susjede na istoku koji nisu u NATO-u, koji igraju nekakvu nesvrstanu ili kakvu već političku igru… Kako SAD uspijevaju nadići takva lokalna neslaganja i problematična nasljeđa?

Želio bih istaknuti da u sigurnosnom smislu se nadamo kako se radi o davnom nasljeđu, stvarima koje se više neće ponoviti. U političkom smislu, očigledno, gledajući širu sliku, naša je politika prema ovoj široj regiji bila ista tijekom zadnjih 20 godina. Želimo vidjeti euroatlantsku perspektivu za one koji to žele, kao i europsku integraciju. Kao prvo zato jer to potiče fundamentalne promjene koje su potrebne da ta društva postignu dugoročnu stabilnost. Dakle, dio toga je i političko pomirenje, ono je također dio toga što mi potičemo, ali opet – želimo vidjeti za one države koje to žele da imaju neprekinut realan put prema europskim i euroatlantskim integracijama.

Ali uz takvu konstantnu američku politiku, često se u Hrvatskoj čuje i neke davne američke tvrdnje da Hrvatska nije trebala sposobnost borbenih aviona u Zrakoplovstvu, kako bi njene Oružane snage trebale biti samo male i mobilne, potpuno različite od lokalnih potreba i potreba obrane teritorija kakva je bliska gledanju novih ljudi ovdje? Da li se to gledanje SAD promijenilo?

Zračna garda Minnesote i HRZ zajedno na hrvatskom nebu 2019. godine

Pa je. Želim reći da tipovi platformi i sposobnosti koje Hrvatska želi razvijati za svoju vlastitu obranu i koje nisu međusobno uključive s nekakvim širim NATO kontekstom nego su za samoobranu … Dakle, to je odluka rezervirana za suverene hrvatske vlasti i mi to poštujemo. Ovaj rezon koji spominjete, a i mi smo ga čuli – kad čujem da Hrvati te stvari spominju ja na to odgovaram da je to baš ono o čemu se i radi u slučaju NATO članstva, da se tu radi o doprinosima zajedničkoj obrani. Hrvatska odluka o ulasku u NATO savez je bila važna za državu i pružila je ultimativnu garanciju sigurnosti za Hrvatsku ubuduće. Ali da bi sve zemlje u NATO-u uživale takvu garanciju, sve zemlje saveznice moraju imati sposobnosti za zajedničku obranu, i to je srž stvari. Možda netko misli da se ne bi toliko trošilo da nije u NATO savezu, ali trošilo bi se više nego u NATO članstvu jer se ne bi mogli oslanjati na šire NATO sposobnosti za obranu i Hrvatske, nego bi morali sve to održavati sami.

Još samo jedna stvar… Gledajući financijske ciljeve koje NATO traži – 2% BDP i investiranje u modernizaciju – Hrvatska je sada ovom kupovinom borbenih aviona napravila značajan pomak. Je li to dovoljno, mogu li se takvi ciljevi zadovoljiti samo jednim pojedinačnim poslom? Recimo, kao zamahom čarobnog štapića ili je bitno da to budu kretanja s više strukture ne bi li se pomak u transformaciji sektora obrane napravio i suštinski, a ne samo na računovodstvenoj razini?

Kao što smo rekli, to mogu biti i borbeni avioni. Mi smo rekli javno isto ono što smo rekli i privatno – mi u potpunosti podržavamo ovu nabavu koja pruža moderne borbene sposobnosti hrvatskim Oružanim snagama. Vaša potpora i snaga vrijedna je ne samo Hrvatskoj, već i čitavom Savezu. Očigledno je ovdje pitanje sposobnosti i financijskih rashoda. Načelno postoji generalna korelacija između tog dvojeg. Ako dostignete ciljeve po pitanju BDP-a, to će dovesti i do jačanja sposobnosti. No u praktičnom smislu mi zagovaramo i da rashodi odgovaraju razvoju odgovarajuće sposobnosti kod naših pojedinih saveznika.

Ima li na kraju još nešto što želite posebno istaknuti?

Želio bih ponovno reći i naglasiti – za nas se sve ovo ovdje sve tiče sposobnosti, partnerstva i Saveza. Brinu me neke stvari koje čujemo ovdje u medijima o tome da su to neki testovi prijateljstva, da se dužno ovo ili ono. Tu nije riječ ni o kakvom testu prijateljstva, jer kao što sam već rekao u ovom razgovoru – naš je odnos toliko dublji i ono o čemu mi želimo razgovarati je razvijanje sposobnosti i kako mi pri tome možemo biti od pomoći. Sve to je u našem zajedničkom interesu. Među ostalim, i potencijalni transfer vozila Bradley. Zato i stavljamo na raspolaganje 50 milijuna dolara našeg vlastitog novca ne bi li ga time poduprli. Dakle, opet da ponovim, sve je to suverena odluka hrvatske Vlade, s kojom imamo sjajan odnos po tim pitanjima. A pitanje da li će se ili kada dostići te ciljeve sposobnosti isključivo su u njihovoj nadležnosti. No mi mislimo da je ovo jedna dobra opcija za njihovo postizanje. I ponešto šire gledano, želim još reći da je naše obrambeno i sigurnosno partnerstvo jako i nadamo se da će se ono širiti i nadalje.

Aktualna dvogodišnja kriza zbog pandemije bolesti COVID-19 hrvatskoj obrambenoj industriji nije naštetila – štoviše, čini se da posljednjih godina vodeće obrambene tvrtke bilježe još bolje rezultate. S nestrpljenjem se očekuje evaluacija projekata prijavljenih za sredstva novog mehanizma EU – Europskog obrambenog fonda (EDF) – ministar obrane Mario Banožić ovih je dana otkrio da su hrvatski subjekti zastupljeni u osam prijavljenih projekata, od čega u pet projekata kao članovi industrijskih konzorcija. Iza sudjelovanja hrvatske obrambene industrije u obrambenim projektima na međunarodnoj razini stoji mukotrpan rad – kako na poticanju hrvatskih proizvođača da se uopće počinju prijavljivati na takvu vrstu natječaja, tako i na jačanju kapaciteta za što bolji uspjeh na svjetskoj razini. Veliku ulogu u tome ima i Hrvatski klaster konkurentnosti obrambene industrije (HKKOI), čiji je predsjednik Goran Basarac u prvom dijelu razgovora za portal Obris.org govorio o mogućnostima i rezultatima hrvatske obrambene industrije na razini Europske unije, a u današnjem nastavku govori o nekim izazovima i planovima koji su kako pred Klasterom, tako i pred pojedinačnim tvrtkama koje djeluju u obrambeno-sigurnosnoj areni.

Koliko je teško domaće gospodarstvenike zainteresirati za poslove na području obrane i sigurnosti? Koliko ih je teško animirati i ohrabriti za prijavu na europske natječaje?

U zadnju godinu dana u Klaster nam je ušlo 15 novih članova. Ne znam jel’ to zbog popularnosti Klastera ili zbog toga što ljudi počinju razumijevati koncept obrane koji proklamiramo i pronalaze se u tome. Ja bih rekao da je podjednako. Još me više veseli činjenica da nam ulaze društva svjesna da od 2022. uvodimo članarinu, i što se jasno komunicira s budućim članovima. Poslovi obrane i sigurnosti su specifični. Traži se posebna vrsta standarda, normi, poslovanja, odnosa s krajnjim korisnicima. Ali, s druge strane, takvi proizvodi i usluge se percipiraju ipak kao oni veće dodane vrijednosti, i zato su atraktivni. Također, vidljivo je da dolazi do „spill over“ efekta; vojno-civilno, civilno-vojno. Posebno mi je to zanimljivo vidjeti primjerice u području tekstila. Imate uveden podsegment u smislu taktičke odjeće. Kupci više nisu samo krajnji korisnici kao MUP i MORH. Cijela podkultura civilnih osoba želi biti opremljena i imati proizvode koji su označeni kao „taktički“. Time se otvorilo i tržište tekstilnim tvrtkama, od kojih su neke prepoznale tu nišu koja otvara dodatne mogućnosti zarade. GALKO je, recimo, dobar primjer. Dugogodišnji proizvođač kožne galanterije, ali nedavno je ubacio liniju GALKO MPS – taktičkih proizvoda. Tu se sada otvaraju mnogobrojne mogućnosti koje svaki proizvođač treba prepoznati za sebe.

Što se tiče animacije sektora za EU natječaje, to je jedna od glavnih uloga Klastera. Raduje me da smo mi, kao klaster organizacija, uspjeli u tome. Sjećam se početaka iz 2013. godine dok se pojašnjavalo da postoji mogućnost korištenja ESI fondova za ovaj segment industrije. Bilo je puno ‘nevjernih Toma’. Dobivao sam tada, kao djelatnik Ministarstva gospodarstva, puno nevjernih pogleda, priča da je to nemoguće, da se to nikad neće moći, da pričamo bedastoće. Danas ti isti  prate EU programe, gledaju gdje da se jave, planiraju se investicije prema financijskim perspektivama, planovima EU natječaja i izmjeni karte regionalnih potpora. To je možda i najveći uspjeh Klastera – dokazali smo da se može, a industrija je prihvatila put. U Klaster sam uveo i stručnu podršku putem etabliranih konzultantskih kuća koje daju podršku članstvu u pripremi i praćenju projekata. Danas Klaster djeluje po modelu meta-klastera koji ima puno segmenata podrške klaster članstvu.

Posljednjih godina naši proizvođači postižu velike uspjehe s razvojem i proizvodnjom opreme dvojne namjene. Da li je to – na razini EU – postala hrvatska specijalnost?

Šestanova multifunkcionalna zaštitna kaciga financirana sredstvima ESI fondova

Ne mogu reći da je to naša specijalnost. Prije sam već pojasnio „spill over“ efekte koji se dešavaju ovoj industriji u pretakanju znanja, tehnologija, proizvoda i usluga iz ‘vojnih’ u ‘civilnu’ namjenu, i obrnuto. To je jednostavno efekt koji se događa na razini ove niše. Ono što je sigurno – mi smo to na razini RH prvi identificirali i na razini EU rekli da je to područje izvrsnosti koje bi voljeli razvijati u cilju jačanja konkurentnosti svoje industrije. Niti jedna država članica to nije prepoznala, i mi tu jesmo prvi i jedinstveni na razini EU. Osobno imamo planove to dalje razvijati da RH postane „hub“ za „DUAL USE“, tj. da učimo ostale države članice kako iskorištavati prilike za „DUAL USE“ u svojim obrambenim industrijama. Nedavno sam bio pozvan na okupljanje industrijskih SME igrača njemačke obrambene industrije u Berlinu. Okupljanje je organiziralo vodeće njemačko udruženje za malo i srednje poduzetništvo „The German Mittelstand BVMW“. Nakon predstavljanja našeg hrvatskog klastera i što smo napravili s financijskom perspektivom 20214-2020 i kako smo kroz DUAL USE koristili sredstava ESI Fondova, doslovce sam dobio ponudu za posao pri vodećem njemačkom proizvođaču dijelova za fregate i krstarice. Njihov glavni direktor je rekao da oni za takvo što nisu čuli i da žele taj model primijeniti i kod sebe. Na ponudi sam se zahvalio, ali sam im ponudio da u 2022. oni dođu na edukaciju u RH i da im se predstave koraci kako da se uključe u korištenje ovog potencijala. To je budućnost i za Klaster.

Posvećuju li domaći obrambeni proizvođači sve više pažnje istraživanju i razvoju? Kakva je po tom pitanju suradnja s hrvatskom akademskom zajednicom?

Tekstilna tvrtka GALKO nedavno je lansirala novu liniju taktičkih proizvoda

To je, bojim se, još uvijek nezadovoljavajuće. Imali smo oko 50 projekata u tom fokusu, ali to mora bolje. Problem je, po meni, i nasljeđe prošlih vremena: čeka se da nam netko kaže što raditi. Ipak ovdje govorimo o specifičnom segmentu industrije. Bez poveznice i korištenja sredstava u sustavu obrane i sigurnosti tu nema prodaje i naplate. Zato svi igraju na sigurno. Jedno rješenje je zasigurno „DUAL USE“ segment, u kojem možete raditi proizvode za civilnu sigurnost gdje ipak su blaži standardi, kriteriji a tržište je šire i otvorenije. Drugo rješenje, dugoročno, je pokretanje i formiranje Sveučilišta za obranu i sigurnost. E to je pravi pristup povezivanja s akademskom zajednicom i rad na osmišljavanju programa za obrambenu industriju, a prvenstveno rad na projektima kojima možemo potaknuti obrambeno-sigurnosne projekte u RH. Bit će zahtjevno posložiti sve kurikulume i sadržaje, ali Sveučilište za obranu i sigurnost mora postati središnje mjesto povezivanja industrije i akademske zajednice, gdje Klaster može poslužiti kao izvrstan medijator za suradnju s industrijom i sudjelovanje u zajedničkim projektima. Akademska zajednica je dosta raštrkana i tu bez jednog središnjeg mjesta za industriju, koje uvezuje akademske i znanstvene kapacitete u području obrane i sigurnosti, nema previše pomaka. Zato me i raduje činjenica formiranja ove institucije koju u Klasteru jako pozdravljamo.

Klaster je dogovorio neke inozemne suradnje i po pitanju EDF-a. Na koje segmente se odnosi ta suradnja, i čime naši proizvođači mogu konkretno doprinijeti?

Ugovorili smo par suradnji s ključnim asocijacijama na razini EU u pogledu povezivanja i ostvarivanja prilika za prijavu kolaborativnih projekata na razini EU. Suradnja je jednostavna, ali zato i uspješna. U kontekstu potpisane suradnje dobivamo od partnerskih klaster udruženja zalihu projekata koju onda dijelimo prema našem članstvu. Ako negdje u nekom konzorciju traže člana za prijavu EDF-a, RH partner to može identificirati i prijaviti se.  Isto mi radimo prema inozemnim udruženjima. Imamo „project pipeline“ od cca 8 projekata koje trenutno distribuiramo prema EU. Nadalje, s tim udruženjima radimo na prijenosu znanja i primjera dobrih praksi. Dogovaraju se radionice, posjeti, ali i suradnja s njihovim krajnjim korisnicima u smislu prezentacije naše RH obrambene industrije. Upravo u studenom sam u Turskoj predstavio cjelokupni Klaster i potencijale RH obrambene industrije njihovom tijelu za civilnu zaštitu. Moramo razumjeti da je brendiranje samog sektora isto važno u tom nastupu jer, recimo, sama EU ne prepoznaje individualne kompanije, već sektore i industrijska udruženja. Suradnja na razini tvrtke je tada moguća jer klaster otvara vrata suradnje u područjima interesa za drugu stranu. Još perspektivniji oblik suradnje je povezivanje na razini udruženja u kontekstu zajedničkih prijava na jačanje suradnje i povezivanja u okviru EU sufinanciranih programa suradnje – tipa COSME. Sa zadovoljstvom mogu reći da je upravo u prosincu 2021. HKKOI predao projektnu prijavu na program COSME u području Obrana i sigurnost zajedno s francuskim „maritime“ klasterom, talijanskim klasterom, te belgijskim klasterom. Ciljamo na skoro 1,4 milijuna eura sredstava koja bi se podijelila između 3 partnera u cilju jačanje suradnje u području „Navy Defence“. Ukoliko to prođemo, bit ćemo u mogućnosti dijeliti inovacijske vaučere u vrijednosti do 50.000 eura za industriju po stopi sufinanciranja od 100%. To, znači, neće biti novci za Klaster, već za domaću industriju, i to male i mikro poduzetnike koji žele ući u dobavne lance velikih proizvođača brodova i fregata.

Velika su očekivanja od nedavno potpisanog strateškog partnerstva s Francuskom. Iz Vlade je najavljeno da će u poslu nabave borbenih aviona Rafale biti mjesta i za hrvatske kompanije. Koje su aktivnosti Klastera po tom pitanju, te imate li naznaka kakvi bi se poslovi po pitanju Rafalea mogli otvoriti za domaće tvrtke?

Kako igrati s velikima? Predstavnici DOK-INGa, HS Produkta, Lockheed Martina, Rafaela i Šestan-Buscha na panelu na sajmu ASDA 2019

Ovdje bi prvenstveno trebalo čestitati Vladi RH na donošenju dluke o zadržavanju borbene eskadrile, a onda i na uspješno provedenom postupku nabave i ugovaranju samog posla. Velika je stvar za RH da se ova komponenta Oružanih snaga zadrži. Ja moram tu reći da se odjek ovog ugovora odmah osjetio na razini Klastera. Dva francuska klastera – EDEN i GIACAT – upravo su u pregovorima da potpišu suradnju s HKKOI. Suradnja ide u smjeru da istražimo mogućnost zajedničkog povezivanja industrije na natječaje EDF 2022-2027. Nakon toga, francuski klaster iz područja „Naval“ i „AeroNaval“ – TVT – stupio je u kontakt s HKKOI te je prijavljen zajednički COSME projekt u okviru natječaja SMP-COSME-2021-CLUSTER call. Moram reći da je ovo po meni bio direktni „spill over“ efekt potpisane suradnje. Još nije ništa konkretizirano, ali pozicija HKKOI prema francuskim klasterima je znatno ojačana i došli smo u povoljnu stratešku poziciju. Smatram i da će se otvoriti poslovne prilike za RH tvrtke, ali na njima treba raditi i dobro ih fokusirati. Neki smatraju da ovaj ugovor s nabavkom Rafalea treba biti na razini poznatih aranžmana „off-set“.  To jednostavno nije moguće, i to treba odmah precrtati kao opciju. Teško da će se nametnuti francuskoj strani kupovinu određenih hrvatskih proizvoda temeljem ovog Ugovora. Međutim, suradnju možemo i moramo tražiti i ostvarivati u okviru dostupnih alata i mehanizama: EDF, razmjena iskustava, suradnja između klastera. Na EDF pozivima hrvatske će se tvrtke moći uključiti u dobavne lance velikih francuskih korporacija koje će raditi nove proizvode u okviru EDF-a. Tu je prilika – naučiti se biti dobavljač, zajednički surađivati u razvoju i razumjeti procese, ili razumjeti kako poslovati s ključnim industrijskim korporacijama na razini EU. U nekim područjima, i mi iz RH bit ćemo nositelji: spomenuti programi robotske inženjerije ili naprednih sustava za opremanje vojnika. I tu onda možemo uključiti i francuske partnere u neki vid suradnje, a i otvoriti si tržišta koja zasigurno sami ne bi mogli. To je suradnja koja je moguća i realna. Upravo stoga je nužno ojačavati Klaster kao organizaciju da prenosi i elaborira ove modalitete suradnje prema industriji.

Kakvi su planovi obrambenog klastera za 2022.?

Planovi Klastera za iduću godinu su dosta zahtjevni, ali utvrdit će se na UO Klastera: nastojat ćemo potaknuti program sufinanciranja rada klastera (ne samo obrambenog, već svih klaster udruženja) na razini RH operativnih programa iz ESI Fondova. Tu primarno očekujemo podršku Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, te Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU. Želimo i kompletno operacionalizirati potpisani Sporazum o suradnji s MORH-om u vidu pripreme određenih područja konkurentnosti za projekte gdje RH obrambena industrija može biti nositelj. Želimo i profesionalizirati Klaster na način da zaposlimo 2 osobe za administriranje aktivnosti i provedbu natječaja koje smo aplicirali. U planu je posjet sajmovima koje RH obrambena industrija nije imala prilike posjetiti: FIDAE (Čile), ADEX 2022 (Azerbajdžan), ENFORCE TAC 2022 Njemačka i sl. Jedna od važnijih stvari će biti i organizacija 2 dnevne konferencije „DEFENCE INNOVATION“ u travnju/svibnju 2022. na kojima ćemo u suradnji s ENDR (European Network of Defence Related Regions) postaviti temelje za dodjelu najuspješnijih inovativnih projekata na razini EU. Isti program, po nekim naznakama, podržat će i EDA (European Defence Agency).

Ukratko, nastavljamo rasti kao organizacija i vrijedno ćemo prenositi ključne impulse obrambene industrije RH prema ključnim nosiocima politika koji imaju ingerenciju nad određenim područjima važnima za obrambenu industriju. Vjerujem da ćemo u suradnji svih relevantnih aktera ostvariti prilike koje stoje pred hrvatskom obrambenom industrijom.

*Ovaj tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva Agencije za elektroničke medije

Hrvatski klaster konkurentnosti obrambene industrije (HKKOI) ovu je godinu zaključio na radnoj večeri održanoj 21. prosinca, na kojoj je okupio predstavnike svih ključnih tijela državne uprave, Sveučilišta u Zagrebu, te vodeće ljude hrvatske obrambene industrije – članica HKKOI. Prije samo 8 godina ovom klasteru nitko nije davao šansu – dapače, prema tadašnjim analizama zaključeno je da klaster obrambene industrije nema izgleda za opstanak, da bi danas situacija bila upravo obrnuta – drugih klastera osnovanih u isto vrijeme više nema, a HKKOI broji više od 70 članica i upravo je zaključio jednu od najzanimljivijih i najaktivnijih godina u svom djelovanju.

O Hrvatskom klasteru obrambene industrije, o stanju u domaćoj obrambenoj industriji koja se pozicionirala kao jedna od najuspješnijih izvoznih grana u Republici Hrvatskoj, te o netom zaključenom prvom krugu prijava za sredstva iz Europskog obrambenog fonda, razgovarali smo s Goranom Basarcem, predsjednikom Hrvatskog klastera konkurentnosti obrambene industrije, te direktorom razvoja i projekata u jednoj od najsupješnijih hrvatskih obrambenih tvrtki „Šestan-Busch“. Razgovor donosimo u dva dijela.

Godina je na izmaku. Kad pogledate unatrag, kakva je bila 2021. za domaću obrambenu industriju, posebno za Hrvatski klaster konkurentnosti obrambene industrije?

Godina 2021 je definitivno bila izazovna za sve industrijske segmente na razini svijeta i EU, pa tako i RH. Naravno da od toga nije bio izuzet niti sektor obrambene industrije RH. Mislim da će se o nekoj detaljnijoj analizi poslovanja tvrtki iz sektora obrambene industrije na razini Klastera moći konkretnije govoriti oko ožujka 2022. Mogu, doduše, otkriti da sam kontaktima s naše 3 tvrtke perjanice, (DOK-ING, HS Produkt te, naravno, tvrtke iz koje sam dolazim ŠESTAN-BUSCH), došao do saznanja da će godina 2021 biti ocijenjena uspješnom s rastom prihoda, izvoznih udjela, te otvaranjem nekih novih tržišta. Što se tiče hrvatskog klastera konkurentnosti obrambene industrije (u daljnjem tekstu HKKOI), iza nas je jedna od aktivnijih godina. Prema akcijskom godišnjem planu koji je donijela uprava Klastera – ostvareno je 75% zadanih ciljeva. Od značajnijih aktivnosti tu imamo; ostvarena sufinanciranja na 2 međunarodna sajma (SOBRA i MILIPOL), izrađen je novi katalog RH obrambene industrije za 2021/2022, napravljen je set novih promo materijala, pokrenuta je izrada nove web stranice Klastera, potpisan je ugovor o suradnji s MORH-om, potpisana su i 3 međunarodna ugovora o suradnji s vanjskim organizacijama i asocijacijama (Portugal. Slovenija, Estonija), preko 15 novih članova Klastera, veliki broj informativnih evenata za naše članstvo (uključujući EDF Bootcamp 2021 u okviru međunarodne izložbe ASDA 2021). Sve u svemu, jedna od najaktivnijih godina u Klasteru kao organizaciji i krovnoj asocijaciji RH obrambene industrije.

Koliko je u ovoj godini bio izvozni udio domaćih obrambenih proizvođača u ukupnom izvozu RH? Tko su naši najuspješniji izvoznici?

ORQA FPV.One – naočale za upravljanje bespilotnim letjelicama (Photo: ORQA)

Kako sam i napomenuo, za detaljnije analize trebat će pričekati analize temeljem dostavljenih godišnjih financijskih izvještaja o poslovanju. Bilo bi mi nezahvalno u ovom momentu iskazivati neke brojke bez detaljnijih analiza. Dodatna zahtjevnost je u tome da mi u Klasteru, a evo raduje me i na razini središnjih tijela, više ne gledamo ovaj sektor usko samo prema prihodima od izvoza temeljenih na izdanim izvoznim dozvolama putem Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, već je taj izvoz puno veći. Recimo, jedan DOK-ING sve ove godine prije nije bio dijelom tih izvještaja o izvozu koji su se radili prema navedenoj metodologiji. Zašto? Pa zato jer DOK-ING za izvoz svojih proizvoda ne treba izvoznu dozvolu – njegovi proizvodi ne spadaju u kategoriju proizvoda podložnih traženju izvozne dozvole. Upravo stoga, želim jasnu metodologiju i podatke, te je moguće da kao Klaster podugovorimo Ekonomski institut ili neku revizorsku kuću za izradu detaljnije i obuhvatnije analize od ovih koje su se do sad radile. Najuspješniji izvoznici – vjerujem da će to ponovno biti naše perjanice DOK-ING, HS Produkt, ŠESTAN-BUSCH, premda imamo i pozitivne primjere iz ostalih niša: SPAN d.d. radi odličan posao na vanjskim tržištima (u nekim segmentima kibernetičke sigurnosti), SEDAM IT (isto kibernetička sigurnost i ICT), ORQA d.o.o. sa sustavima proširene stvarnosti i brzog latentnog prijenosa signala je nedavno sklopila ugovor s Ministarstvom obrane Sjedinjenih Američkih Država, te se i tu očekuju dobri rezultati.

Koliko je domaća obrambena industrija uspješna u privlačenju sredstava iz europskih fondova? Na kojim područjima unutar obrane možemo biti konkurentni na razini EU?

Drago mi je na ovom pitanju, posebno zato što smo nedavno čuli da se širi vijest i netočna informacija da hrvatska obrambena industrija nije zainteresirana za korištenje EU sredstava. Odmah bi to demantirao! Činjenice govore sljedeće: putem prioritetne osi 1 i 3, Operativnog program Konkurentnost i Kohezija 2014-2020 društva obrambene industrije RH povukla su preko 500 milijuna kuna bespovratnih sredstava iz EU fondova u protekle 4 godine. Ugovoreno je otprilike 50-ak projekata, dok je ukupna vrijednost projekata (znači zajedno s učešćem poduzetnika) bila veća od 800 milijuna kuna. To su činjenice i provjereni validirani podaci. Klaster zajedno s industrijom maksimalno radi na programiranju i pripremi nove Financijske perspektive 2021-2027 gdje smo postavili temelje u Nacionalnoj razvojnoj strategiji i pozicionirali obrambenu industriju RH – odgovorno tvrdim: da nije bilo Klastera taj ključni strateški dokument za programiranje bio bi bez poveznice s hrvatskom obrambenom industrijom. Što se tiče područja konkurentnosti, segmentacija industrije je vrlo jasna i stalno je naglašavamo: (1) područje osobne zaštitne opreme i sredstava, (2) vozila i plovila (i to primarno bezposadni i autonomni sustavi), (3) kibernetička sigurnost, (4) komunikacija i ICT, (5) područje energetike, te (6) oružje. U okviru ovih područja može se naći obrambena industrija RH i na njima treba raditi u kontekstu budućih natječaja EDF-a.

Višenamjenski robotski sustav KOMODO tvrtke DOK-ING (Photo: Obris.org)

Puno projekata doživjelo je svoju punu realizaciju i komercijalizaciju. Naglasio bih nekoliko: ŠESTAN-BUSCH – projekt multifunkcionalne zaštitne kacige – to je projekt koji je prikazao i ispunio samu svrhu poziva za istraživanje i razvoj (IRI 1) iz 2016. Nismo radili istraživanja radi istraživanja, već smo došli do punog komercijalnog proizvoda koja je upravo predstavljen sustavu civilne zaštite i na testiranjima je u okviru međunarodnih vježbi. Nesumnjivo je da nam je pomoglo korištenje EU fondova u reduciranju rizika ulaska u novo područje poslovanja – segment civilne zaštite. DOK-ING – projekt višenamjenske platforme KOMODO. Osobno smatram da je to budućnost bezposadnih vozila na EU razini. KOMODO je jedna platforma sposobna odgovoriti na više zadaća (kako vojnih, tako i civilnih). Sjajan, sjajan projekt za DOK-ING tim. AUDIO-VIDEO TREND s projektom izrade prototipa nove termovizijske kamere. Kolega Ivica Mijić je, koliko sam upoznat, tu kameru uspješno plasirao i komercijalizirao na nekoliko izvoznih tržišta, uključujući tržište UK. Svima nama je zajedničko da smo uspješno koristili ESI fondove, te da sada imamo znanja kako provesti i zahtjevnije programe, npr. H2021, COSME, EDF i sl. Puno je ostalih projekata, naglasio sam da je otprilike 50 projekata sufinancirano, ali obzirom da su neki imali ugovaranja u 2019/2020 još uvijek čekamo rezultate istraživačkih aktivnosti.

Početkom prosinca prošao je rok za prijavu projekata za sredstva iz Europskog obrambenog fonda. Ima li među prijavljenim projektima i koji hrvatski projekt?

EDF 2021 je iza nas. Koliko sam upoznat, nekoliko hrvatskih tvrtki sudjeluje u konzorcijima koji su vođeni u suradnji s ostalim državama članicama. Koliko sam upoznat, do sada nekih 5 projekata uključuje partnere iz RH. To je lijepo i značajno za Hrvatsku. U ovom trenutku ne bih otkrivao imena tvrtki i „scope“ projekata. Obzirom da evaluacija traje, bilo bi malo neoprezno reći i odmah istaknuti točne sadržaje projektnih prijedloga i imena društava. Mogu reći da ih većina dolazi iz segmenta kibernetičke sigurnosti i komunikacija, imamo jedan energetski projekt, te jedan u području bezposadnih platformi.

Jednom ste rekli da je EDF za nas svojevrsni „Sveti Gral“. Da li i danas, s postojećim iskustvom – tako mislite?

Da! EDF je instrument koji će postaviti novu igru na EU zemljovidu. Vidljivo je da će fokusirati određena područja i ulaganja jer EU trenutno previše troši na razvoj komplementarnih sustava. I tu gubi korak sa SAD. Ideja je dosta plastična – identifikacija sposobnosti koje trebaju EU, sufinanciranje istraživanja i razvoja i istih u kolaborativnim projektima, te uključenje istih u sustav obrane EU (da li i u obliku neke buduće EU vojske ili nekih mobilnih jedinica/postrojbi koji će imati svrhu brzog „deploymenta“). RH se mora pozicionirati unutar tog instrumenta, i to u područjima svoje konkurentnosti koje sam već nabrojao. Za 10 godina imat ćemo točno određena područja izvrsnosti u EU za određene segmente i obrambena industrija RH (barem ona koja želi igrati ozbiljnu tržišnu utakmicu) ovdje i sada lovi svoju budućnost. Zato je bilo jako važno da je MORH prepoznao ulogu i značaj Klastera koji u ovom trenutku animira i priprema industriju za ovaj novi instrument. Ministar obrane, dr.sc Mario Banožić prepoznao je što se događa i maksimalno je izašao u susret i Klasteru i industriji. Postavljeni su temelji koji nam omogućuju pripremu natječaja i suradnju s Ministarstvom obrane RH koja je obavezna u kontekstu prijave natječaja na EDF. Na tome smo jako zahvalni MORH-u!

*Photo: privatni album/Goran Basarac, Orqa, MORH/J.Kopi, Obris.org

**Ovaj tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva Agencije za elektroničke medije

Prvu godinu ministarskog mandata Mario Banožić „proslavio“ je na svom prvom službenom putu u SAD, a večeras je u razgovoru za Novu TV pokušao sumirati to vrlo turbulentno razdoblje iza sebe. Gledajući unatrag, Banožić kaže da se našao u vrlo zahtjevnom razdoblju koje je obilježila epidemija koronavirusa i više potresa, u čemu je vojska odigrala važnu ulogu:

„Mogu istaknuti da smo u tom teškom razdoblju, s uistinu skromnim proračunskim sredstvima, krenuli u završetak projekata koji su tehnički započeli još 2014. godine, i želim završiti i u ovoj godini, isto tako u idućoj, i na taj način zatvoriti projekte o kojima se do sada mnogo puta komuniciralo u javnosti. Uvođenje Black Hawka, Rafalea u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo kao samo jednu granu uistinu je jedno izazovno razdoblje za kompletno i Ministarstvo obrane, a i isto tako i Glavni stožer“.

Što se tiče nedavnog boravka u SAD-u, da li je dogovorena neka nova suradnja? Banožić kaže da je pala jedna bitna odluka:

„Odnosi se na kibernetičko djelovanje, odnosno cyber-sigurnost Republike Hrvatske, gdje razmišljamo o jednom novom projektu upravo sa Univerzitetom Minnesote, Nacionalnom gardom Minnesote, i naravno uz podršku američke Vlade“.

Kada je u pitanju ugovor s Francuzima o nabavi borbenih aviona Rafale, ministar Banožić ponovio je da očekuje da će se ugovor potpisati do kraja ove godine, kada ćemo „imati uistinu jedan svečani trenutak potpisivanja“.

„Ja sad mogu reći sa sigurnošću da ćemo u 2023. godini već imati do 15 pilota koji će, ovaj, otići na daljnju edukaciju, izučavanje na samim Rafaleima, a isto tako do 80 tehničara i inženjera koji će se baviti u budućnosti samim održavanjem Rafalea“.

najavio je Banožić, dodavši još i: „Naravno da sam siguran da ćemo ih još uvesti u sustav, da bude 4 do 5 pilota godišnje“.

Posljednjih tjedana zaredali su se incidenti – samoubojstva vojnika i nalazi pozitivni na opojne droge. Na pitanje otkud vojnicima droga, Banožić je odgovorio: „I ja bih to volio među prvima saznati. Očekujem od institucija da odrade taj posao na način da se uistinu sankcionira svaka takva pojava“. Kao pozitivan je pao i visoki časnik Vojnik policije, pa je prilično nevjerojatno da baš nitko ništa nije znao, uključujući i Vojnu sigurnosno-obavještajnu agenciju. „Ja sa Sigurnosnom vojno-obavještajnom agencijom imam jako dobru suradnju, ravnatelj jako dobro radi svoj posao“, tvrdi ministar obrane. Banožić također tvrdi da nema saznanja da USKOK istražuje gradnju vojnog nebodera na Črnomercu, ali: „Ako se USKOK uključio, što ja – ponavljam opet – ne znam, bit će mi drago da svaki predmet, za koji se pokaže nekaka nepravilnost, ali isto tako da pronađe i krivca za to“. Tijekom godinu dana na mjestu ministra obrane, Banožić je preuzeo i zadržao dio osiguranja svog prethodnika Damira Krstičevića. Na pitanje novinarke Ivane Pezo Moskaljov da li je znao da su pripadnici njegova osiguranja koristili službena vozila u privatne svrhe, Banožić je potvrdio:

„Onog trena kad sam čuo za to, ta osoba je udaljena, ima stegovni postupak, dalje neka tijela rade svoje, ali ne toleriram takvo ponašanje. Ja nikad nisam koristio službeni auto u privatne svrhe“.

Istrage o padovima helikoptera OH-58D i padu školskog aviona ZLIN su završene, a letjelice su tehnički bile ispravne, potvrdio je ministar obrane.

Jučer je američki predsjednik Biden govorio o uvođenju obaveznog cijepljenja protiv bolesti COVID-19 za sve pripadnike američkih Oružanih snaga. Razmišlja li se i kod nas o nečem sličnom?

„Svi vojnici koji odlaze na mirovne misije, operacije, zadaće, vježbe, bilo tko tko nosi odgovornost na nekoj zadaći, bi trebali biti cijepljeni, i to je ono što i Amerikanci traže, a u konačnici to je ovo što i Hrvatska vojska ima. Imamo situacije gdje prihvaćaju, a imamo situacije gdje ne prihvaćaju. Ono što je loše isprezentirano da je netko naredio cijepljenje. Ne. Mi smo izdali zapovijed da se organizira cijepljenje. Što znači da vas kao vojnikinju pozivam da se cijepite, a vi se izrazite da li želite ili ne želite. Dakle, dana vam je mogućnost. Ali isto tako, sutra ako kažemo – ‘Moramo ići u mirovnu misiju ili operaciju, bilo koju operaciju ili zadaću’ – ja znam da ja na vas ne mogu računati“,

odgovorio je Banožić.

Ministar obrane izbjegao je odgovoriti na kritike o svom neiskustvu u zahtjevnom obrambenom resoru, ali je zato za kraj razgovora poručio: „Ono što želim, rekao sam, završiti mandat upravo na način kako sam ga i započeo – časno i pošteno, i to očekujem od svih suradnika u mom okruženju“. Na upit hoće li mu mandat završiti ranije, Banožić je ponovio: „Časno i pošteno, pa dokle traje!“.

U subotu, 22. svibnja, okončana je vježba „Astral Knight 21“, koja se od 13. svibnja provodila u zračnim prostorima Italije, Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Albanije i Grčke. Radi se o vježbi integrirane zračne i raketne obrane pod zapovjedništvom američkih Zračnih snaga za Europu i Afriku (USAFE-AFAFRICA), radi koje je po prvi puta u bazi u Zemuniku bio razmješten i sustav protuzračne obrane MIM-104 Patriot. Vježba je zamišljena na način da pruža zračnu i raketnu zaštitu pomorskih luka i savezničkih snaga u sklopu međunarodne vojne vježbe „Immediate Response 21”. Po prvi puta je u vježbi sudjelovalo i Središte za nadzor zračnog prostora HRZ-a, koje je u određene dane kontroliralo i zapovijedalo većim dijelom savezničkih zrakoplova u provedbi zračnih operacije. U vojarni „Kovčanje“ na Lošinju bio je baziran razmjestivi sustav za zapovijedanje i upravljanje zračnim operacijama (Theater Operationally Resilient Command and Control – TORCC) koji dio 606. Eskadrile zračnog nadzora (Air Control Squadron – ACS) iz sastava 31. borbenog krila Zračne baze Aviano (31. FW – Fighter Wing), a jedan od glavnih ciljeva sudjelovanja u ovoj vježbi je i uspostava trajne komunikacijske i informacijske strukture sustava navođenja zrakoplova i nadzora zračnog prostora. Domaće 93. krilo HRZ-a pružilo je potporu zemlje domaćina (Host Nation Support – HNS) 43. eskadrili za elektronsko djelovanje (43. Electronic Combat Squadron) Zračnih snaga SAD-a koji su sudjelovali u vježbi sa 60 pripadnika i dva zrakoplova EC-130H koji su provodili letačke operacije sa stajanke 393. eskadrile helikoptera.

Krajem prošloga tjedna u Hrvatsku je stigao i general Ratnog zrakoplovstva SAD Greg A. Semmel, pomoćnik zapovjednika USAFE-AFRICA zadužen za Nacionalnu gardu, te ujedno i director vježbe “Astral Knight 21”. U razgovoru za portal Obris.org general Semmel, kojemu je ovo prvi boravak u Hrvatskoj, ističe kako je oduševljen sudjelovanjem Hrvatske i HRZ-a u vježbi “Astral Knight”, te se nada nastavku izgradnje dobrih odnosa i budućim takvim vježbama.

Generale Semmel, što Vas je dovelo u Hrvatsku?

„Ja sam ovdje kao direktor vježbe za vježbu ‘Astral Knight 21’ – dakle, vježbu kojom mi uvježbavamo sposobnost integrirane protuzračne i proturaketne obrane. Za ovu vježbu u 2021. imamo više NATO partnera uključenih širom regije“.

Jeste li zadovoljni načinom na koji se odvijaju aktualne vježbe „Defender Europe“ i „Astral Knight“ (koja je bila u punome jeku dok je vođen ovaj razgovor, op.a.)?

„Da, mislim da imamo pozitivnih pomaka, posebno što se tiče vježbe ‘Astral Knight’ tijekom posljednjih nekoliko godina, posebno ovdje u jugoistočnoj Europi. Postigli smo neke od velikih vježbovnih ciljeva s tim vježbama i općenito – način na koji se to uklapa u ‘Defender 21’ je bio vrlo pozitivan“.

To su neuobičajeno velike vježbe…?

„Da, ‘Defender’ kao godišnja vježba – to je vrlo velika vježba, multinacionalna, ne bi li ojačala spremnost širom NATO partnera, a vježba ‘Astral Knight’ je povezana s tom ‘Defender’ vježbom po tome da se mi fokusiramo, kao što sam rekao, na integriranu zračnu i proturaketnu obranu. Dakle, s vojnog gledišta, kao što vjerojatno znate, jednom kad uspostavite dominaciju nad pojedinim zračnim prostorom, prevlast u zraku, nasuprot svim zračnim prijetnjama – bili to zrakoplovi, balistički ili krstareći projektili, itd – tada možete više vojno postići na tlu. Na tlu možete opskrbljivati svoju vojsku, možete mirnije pokretati svoje mornaričke efektive kuda trebate, dakle to sve ide ruku pod ruku u ove dvije vježbe“.

Naša javnost je po prvi puta čula za „Astral Knight“ prošle godine, kada je fokus više bio na Sloveniji. Da li su ta prošlogodišnja i ovogodišnja vježba slične? Ima li među njima razlika?

„Možete među godinama uočiti razlike. Lani je ‘Astral Knight’ bio više fokusiran na sjever, a sama vježba tendira rotirati, ako možemo tako reći, između sjevernih i južnih regija. Dakle, ove godine, 2021., fokus je dolje na jugoistočnoj Europi, na ovoj regiji s našim ovdašnjim NATO partnerima“.

Koliko male zemlje – sa zrakoplovstvima gotovo simbolične veličine, kao što je hrvatsko ili slovensko – mogu doprinijeti ovakvim vježbama?

„Evo, dat ću vam izvrstan primjer temeljem vježbe ‘Astral Knight’. Mi stvarno cijenimo hrvatsko sudjelovanje u aktivnosti ‘Astral Knight’. U utorak i srijedu ovoga tjedna (18. i 19. svibnja, op.a.), tijekom letačkih dijelova vježbe… Naime, imamo stvarne velike letačke dijelove, ali i simuliranu vježbu djelovanja balističkih projektila… u ovom letačkom dijelu tijekom puna dva dana – NATO snage, odnosno NATO zrakoplovi, bili su upravljani od hrvatskih kontrolora leta. Dakle, oni su odigrali ogromnu ulogu u ovoj vježbi. (…) Pitanje je kontrole nad borbenim zrakoplovima. Budući da ti borbeni zrakoplovi izvode svoje obrambene misije u zračnom prostoru, a kontrolori na zemlji ih praktički usmjeravaju prema protivnicima u zraku i pomažu im u obavljanju njihovih misija. To su sve bili Hrvati, tijekom puna dva dana. Dakle, hrvatske Oružane snage igraju ogromnu ulogu u ovoj vježbi. Definitivno“.

Sustav Patriot po prvi puta u RH (Photo: MORH/ T. Brandt)

Ove godine smo po prvi puta ikad imali raspoređivanje raketnog sustava Patriot u Hrvatskoj…

„Da, to je izvrsno, to je sjajno za čuti“.

Ali taj isti dolazak koji je za nas bio velika stvar izazvao je veliko komešanje u nekim od nama susjednim državama, primjerice u Srbiji. Je li to uobičajena reakcija na takve NATO snage?

„Mi raspoređujemo naše bitnice sustava ‘Patriot’ u skladu s postavkama vježbe i to je normalna, godišnja vježba koju izvodimo ne bi li unaprijedili našu spremnost. Dakle, to je godišnje događanje koje izvodimo ne bi li uvećali tu spremnost i kreirali stabilnost u regiji“.

Samo da provjerim – taj raspored nije trajan?

„Ne, koliko ja znam, nije trajan“.

Također, po prvi put smo imali raspoređivanje trupa Nacionalne garde Floride u Hrvatsku. Koliko često SAD na terenu koriste takav „miks“ pune profesionalne vojske i Nacionalne garde? Je li to nešto što se često radi?

Nacionalna garda Floride u vježbi “Immediate Response” na Slunju

„Da, definitivno su ovdje, ali to je dio opće vježbe, kao dio šire vježbe ‘Defender’. Nacionalna garda igra veliku ulogu, očigledno… ako vam je poznato, u okviru pričuvne komponente. Ali oni su uvijek veliki dio svih ovih velikih vježbi, jer u sastavu pričuvne komponente – bili vi Nacionalna garda ili vojska u punom radnom vremenu – vi ipak morate održavati svoje vještine, svoju spremnost, kao i pune djelatne snage koje sve to rade svakodnevno. Dakle, vidjet ćete jedno normalno sudjelovanje Nacionalnih gardi raznih saveznih država u gotovo svim velikim vježbama ovdje.“

Kada gledate na situaciju na terenu, ako imate snage Ratnog zrakoplovstva i snage Air National Guard, koliko su one zapravo slične? Je li problem održati usporedive razine opremanja, usporedive razine spremnosti?

„Ne. Razina operabilnosti između Nacionalne garde i djelatnih snaga je besprijekorna. Zaista, oni koriste istu opremu, oni vježbaju na isti način, oni vježbaju zajedno, koriste iste taktike, tehnike i procedure, bili oni vojnici na kopnu ili zrakoplovci u zraku mi koristimo iste tehnike, taktiku i zapravo i istu opremu, tako da je to stvarno besprijekorno“.

Dakle, puno je lakša takva integracija nego sa stranim partnerima, iz NATO-a…?

„Ja bih rekao… Budući da imamo više prilike u Nacionalnoj gardi za vježbanje s našim djelatnim parnjacima… iz perspektive Nacionalne garde, mi nemamo toliko prilika za ići u druge NATO zemlje, toliko često ondje vježbati s našim NATO partnerima…“

Ako sam dobro shvatio, dio vašeg posla tiče se State Partnership programa. Hrvatska je „State Partner“ s Minnesotom. Za Hrvatsku je to velika stvar, ali… Gledano iz američke perspektive, ima li za SAD koristi od takvih programa, od takvih interakcija?

„Stvar je u izgradnji jakih veza između dvije države, i ja mislim da ‘State partnership program’ je tu put za izgradnju takvih veza između SAD, i da on omogućava da već dobre bilateralne veze među zemljama budu i bolje. To je program koji omogućava takve veze i dok pojedini terenski zapovjednik možda i nema uvijek na raspolaganju dovoljno resursa, dovoljno sredstava, koliko bi želio, da pojača te savezničke odnose, aktivnost kao što je ‘State partnership program’ omogućava da se to dogodi. (…) To je jedan vrlo važan odnos između SAD i Hrvatske, i mi ga iznimno cijenimo“.

U Vašoj biografiji se vidi spomen da ste upravljali i borbenim avionom F-16, ali i bespilotnim letjelicama MQ-9 Reaper.

„Jesam“.

Kao prvo – kao pilot – kako bi vi opisali razliku između stvarnog letenja u avionu i upravljanja takvom napravom?

„Mehanički, to je iznimno različito. Očigledno. Razlika između sjedenja u komandnoj kabini i sjedenja te kontroliranja kompjuterske konzole… No misije su gotovo jednake. Dakle, rekao bih da su to glavne razlike – nisam u zraku, ne mogu se staviti sam točno iznad prostora borbi, ali pri letenju ili pri upravljanju MQ-9 misija je potpuno ista. Ja koristim mnoge od istih – opet ću reći: taktike, tehnike i procedure da bih obavio misiju su potpuno iste. Dakle, puno je tu stvari prenosivo od borbenog aviona na ovo drugo. Mehanički iznimno različito, naravno, budući da ne sjedim u borbenom zrakoplovu, ali i dalje kontroliram letjelicu MQ-9 preko računalne konzole“.

Ali možete li bespilotnim sustavom postići jednako mnogo nad prostorom djelovanja kao i borbenim avionom u zraku?

„Apsolutno da. Ustanovio sam da već usporedbom svojeg iskustva iz godina letenja na borbenom avionu F-16 i onda upravljanja letjelicom MQ-9 –izvodili smo iste misije, nosili bi tipično jednako naoružanje, tipično bi bili jednako zaposleni, što se tiče operativnog tempa, dakle po svemu tome to je vrlo usporedivo“.

Znam da je to teško pitanje za pilota, ali možete li zamisliti da te naprave potpuno zamjene letjelice s posadama?

„Ahhh, to je teško pitanje. Teško pitanje. Mislim, vidjet ćemo što nam budućnost nosi. Mislim da ćemo u budućnosti vidjeti više od takvih sposobnosti i takvih tehnologija, nisam baš točno siguran koliko mnogo, ali mislim da će u budućnosti doći do fine mješavine – onog posadnog i besposadnog radi postizanja misija. Nisam baš siguran osobno koji je pravi omjer te mješavine, ali to ćemo zasigurno nadalje viđati“.

Hrvatska je upravo usred postupka biranja novih borbenih aviona. Iz vašeg iskustva, koliko zapravo treba da bi zrakoplovstvo uistinu ovladalo novih avionom?

„Naravno, svaka država je različita u svojim nabavnim procesima. Očigledno, kao Ratno zrakoplovstvo SAD i Ministarstvo obrane, mi pokušavamo sažeti taj proces, učiniti ga kraćim ili toliko kratkim koliko je to moguće, ali, znate, proces nabave redovito traje nekoliko godina. I onda treba još nekoliko godina prije nego što dobijete te zrakoplove i propustite ih kroz – kako mi kažemo – razvojne testove, čemu onda slijede operativna testiranja i vi gradite svoju taktiku s tim zrakoplovom prije nego što on krene u službu kao u punini operativna platforma. To može potrajati još nekoliko godina, definitivno“.

Iz naših izvora čulo se spominjanje razine ambicija – korištenje tih zrakoplova u inozemstvu u misijama. To je vjerojatno dosta optimistično, budući da mi skačemo s 2. generacije MiG-a 21 na nešto mnogo, mnogo modernije… Dakle vidjeti period od više godina za takvu promjenu – to nije nešto posebno?

„Ne, potrebno je više godina da bi se, kao što sam rekao, prošlo kroz taj proces, da bi se zrakoplove dovelo do operativne razine“.

Da li takva promjena kad je provodite u Ratnom zrakoplovstvu SAD, kad se uvodi nova letjelica – osim čiste promjene tehnike – obuhvaća još štogod, poput promjene doktrine ili procedura?

„Kad potpuno novi zrakoplov dolazi u Ratno zrakoplovstvo – da, mislim to je… Misija će ostati ista, doktrina će bazično također ostati ista. Nego, pitanje je kako koristite tu novu platformu, kako na nju primjenjujete doktrinu da bi ostvarili misije. Jer, naravno, možete imati različitu opremu, različite platforme, različite načine korištenja radi ostvarenja misija i doktrina. Zato treba vremena da bi se izgradile te taktike. (…) To je pitanje učenja kako da se najbolje koristi te zrakoplove, kako da najbolje iskoristimo taj zrakoplov da bi njime zadovoljili sve one potrebe koje traže misije“.

U zadnje vrijeme se puno pričalo o jednoj određenoj Federaciji koja je sve aktivnija u nekima od područja Vaše nadležnosti (od Baltika do Crnog mora, i šire do Afrike), posebno na pojedinim morima. Bilo je mnogo vijesti o izazivanjima, bliskim susretima sa savezničkim snagama… Koliko je zapravo problem imati suparnika koji je vrlo aktivan, koji je agresivan? Kako vi gledate na takve situacije?

„Gledano iz vizure Ministarstva obrane i američkog Ratnog zrakoplovstva, mi imamo godišnji program vježbi koji se tipično razvija godinama unaprijed. Znat ćemo koje ćemo vježbe izvoditi i planirat ćemo ih godinama unaprijed, i mi nastavljamo provoditi sve naše vježbe ne bi li ojačali spremnost, i mi nastavljamo provoditi te naše vježbe s našim NATO partnerima ne bi li osigurali postojanje interoperabilnosti da možemo zajedno vježbati, ne bi li koristili te vježbe i za izgradnju naših međuodnosa. Dakle, sve ono što radimo na godišnjoj razini zapravo je pravilo koje se prenosi kroz godine“.

Ali da li takve strane aktivnosti ometaju te vaše aktivnosti? Čini li to stvari izazovnijima? Da li to smeta?

„Ne. Ja bih rekao da mi nastavljamo provoditi vježbe kao što smo i planirali“.

Interoperabilnost u vježbi “Astral Knight 21” (Photo: OSRH)

U našoj regiji mi ne graničimo sa samom Rusijom, ali graničimo s državom koja nije u NATO-u, a koju okružuju članice Saveza. Tu je uvijek određena napetost. Da li se to odražava na način na koji NATO i SAD djeluju u ovim krajevima?

„Ne, mislim da se mi fokusiramo na provođenje vježbi i izgradnju te interoperabilnosti sa svim našim NATO partnerima, i te razne okolnosti ne utječu na naše prigode za obuku, naše vježbe i odnose koje imamo s partnerima“.

Zadnjih nekoliko godina otkad smo ušli u Savez – imali smo vrlo malo prigoda vidjeti veće snage naših saveznika na javno vidljiv način. Ova raspoređivanja snaga lani i ove godine su za nas neuobičajena. Je li to neuobičajeno i za SAD i NATO?

„Ne, ne bih rekao. Kao što sam spomenuo, mi… Upotrijebit ću ovdje primjer iz vježbe ‘Astral Knight’ – i opet, u neparnim godinama 19, 21 – ta je vježba fokusirana na regije jugoistoka Europe, dakle i ovdje… I nije to prvi put da smo u ovim krajevima, da provodimo takve vježbe“.

Neki od naših susjeda pokušavaju prikazati ovakve vježbe i njihove scenarije kao nešto agresivno, kao uvježbavanje stvarnih raspoređivanja snaga koja bi se mogla i na njih odražavati…

„Ne bih rekao, budući da kao jedan od ciljeva našeg uvježbavanja imamo… Mi dižemo našu spremnost za odgovor na bilo kakvu agresiju ili prijetnje širom čitavog europskog područja operacija“.

EC-130H na Zemuniku (Photo: OSRH)

Želite li još nešto istaknuti?

„Ja bih samo još jednom želio reći da smo izuzetno sretni zbog sudjelovanja Hrvatske… a posebno budući da sam toliko uključen u vježbu ‘Astral Knight’, da smo oduševljeni hrvatskim sudjelovanjem u toj vježbi koja teče iznimno dobro. Bilo nam je omogućeno vrlo blisko raditi sa HRZ-om, s nekim od pripadnika vašeg Zrakoplovstva koji su bili uključeni u naše timove tijekom provedbe vježbe, i kao što sam rekao, Hrvatska je igrala veliku ulogu u njoj. Dakle, radujemo se nastavku ostatka vježbe i nastavku izgradnje dobrih odnosa, te budućim takvim vježbama“.

Prošloga su mjeseca u Ministarstvu obrane potpisani redovni godišnji ugovori s predstavnicima domaće obrambene industrije. Među ostalim, kao i do sada, potpisan je ugovor i sa slavonskobrodskom tvrtkom „Đuro Đaković“ za nastavak projekta generalne revizije tenkova, pokrenutog u vrijeme ministra Ante Kotromanovića. Prema planu, ove će se godine taj projekt i okončati, a nakon toga bi, prema najavama aktualnog ministra obrane Damira Krstičevića, trebao započeti projekt modernizacije tenkova. No na „Đuru Đakovića“ ozbiljno se računa i u najavljenom projektu nabave i modernizacije američkih oklopnih vozila Bradley, što bi prema postojećem planu „Đakoviću“ trebalo donijeti 10-godišnji posao. Tako će Ministarstvo obrane RH biti velika poluga u spašavanju „Đure Đakovića“, koji je krajem prošle godine ponovno visio na rubu stečaja.

O svemu tome porazgovarali smo s Hrvojem Kekezom, predsjednikom Uprave „Đuro Đaković Grupe“.

Nažalost, zadnjih mjeseci dosta se čulo o „Đuri Đakoviću“ u nekakvim drugim kontekstima, koji su bili sve samo ne pozitivni. Da li se to sada polako mijenja?

‘Đuro Đaković Grupa’ je u 2019. stvarno došla – pred kraj 2019. – u jako težak položaj. Čuli ste iz medija, čuli ste izjave ljudi iz Vlade, i bilo je poprilično neizvjesno što će se desiti. U, nekako, zadnjim trenucima je Vlada odlučila stati nama u pomoć i stati na našu stranu – svojom izjavom, svojim državnim jamstvom od 300 milijuna kuna. Država je vjerovala u nas i mi smo sada u postupku izrade ‘Rescue Aid’ programa. To je program tipa ‘once-and-last’. Znači, samo jednom i zauvijek, više ne. Imamo jednu šansu. Taj je ‘Rescue Aid’ morala odobriti i naša Vlada, odnosno Ministarstvo gospodarstva, ali i Bruxelles, Europska komisija. Taj program naravno slijedi… sadržavat će program restrukturiranja, od kojeg očekujemo, naravno, puno. Vjerujemo u njega i cilj nam je da ‘Đuro Đaković Grupu’, sa svojim kćerima, izvedemo na nekakav put održivosti, uz pomoć države… ovih sredstava, ‘Rescue’ programa, restrukturiranja i svega – da postanemo održivi.

Kad vi očekujete da bi to trebalo proći?

Neke stvari su utvrđene rokovima, neke i ne tako. Konkretno, ovaj tjedan (17.-21. veljače, op.a.) ide zahtjev prema Bruxellesu za ‘Rescue Aid’. Isto tako, ovaj tjedan će ići izbor konzultantske tvrtke. U roku od tri mjeseca moramo usuglasiti program restrukturiranja, napraviti ga i usuglasiti s Ministarstvom gospodarstva. s nadzornim odborom i sa skupštinom. Mjesec dana nakon toga sa Vladom. A dva mjeseca nakon toga – s Europskom komisijom. A sam program restrukturiranja ne može se odraditi brzo. Nažalost. Bilo bi super kad bi mogli krenuti punom parom i odmah riješiti sve. Da su tako mali problemi, da se može tako brzo – to bi nam ukazivalo da nisu veliki problemi. Problemi su ipak veliki. Samo restrukturiranje traje i trajat će. Mislim da ćemo imati negdje u planu restrukturiranja, otprilike… mislim da ćemo imati plan od tri godine. Naravno, neće se dešavati sve istom dinamikom. U te tri godine mislimo riješiti strateškog investitora. U te tri godine mislimo dovesti do kraja sam proces restrukturiranja – prvenstveno tu mislim na proizvodnju, jer nam je sama proizvodnja kamen spoticanja. Ali isto tako će se u prvih šest mjeseci puno toga dešavati, i naravno, i u onih drugih šest mjeseci. Jer mi i Vlada smo pod nekim uvjetima Europske komisije, gdje onoliko koliko budemo imali pomoći od države – u vidu dokapitaliziranja – toliko ćemo morati imati, u istom omjeru, dokapitalizacije od strateškog partnera, ili vlastitog doprinosa, ili jednog i drugog. Tako da će to trajati…

Dobro. Ali to zapravo ipak sada stabilizira postojanje i opstanak Đure Đakovića?

Svakako. Prvo i osnovno, što je bio problem, je blokada. Uspjeli smo naći s dobavljačima različite kompromise i potpisat s njima dogovore – kako bi se s ovom prvom tranšom novaca, koja je krenula, uspjelo sve odblokirati. Znači, odblokirani smo – i ‘Specijalna vozila’, i ‘Grupa’. Isplaćene su zaostale plaće, osigurana su sredstva za plaće za naredna tri mjeseca … I banke smo riješili, dobavljače, kako je dogovoreno. Krenuli su materijali, kako bi što prije… Sad nam je jako veliki pritisak da preko noći… Kako smo ove dane blokade – radilo se s čime se imalo, a malo toga se imalo – sad mi moramo preko noći podići proizvodnju na jedan visoki nivo, kako bi što prije isporučili sav… nedovršenu proizvodnju – a ima je puno. I kako bi u vrlo kratkom periodu mogli uprihodovati nekakvih 118 milijuna kuna, što će nas dodatno osnažiti i dati nam vjetar u leđa da možemo dalje normalno funkcionirati.

Prije pola godine, ili godinu dana, čulo se da je praktički „Đaković“, silom prilika, gotovo pa izašao iz praktične, dnevne, vojne industrije…

Ma ne… Gledajte, vojna industrija je radila u onoj mjeri… Znači, ove revizije – one su se radile. Jedna ekipa ljudi  je neprestano radila. Nama je u stvari najveći lom došao s prestankom financiranja projekata u proizvodnji vagona. Pritom nisu bili ugroženi poslovi na vojnom programu, za naše Ministarstvo obrane, za naše Oružane snage, ali je stala serijska proizvodnja vagona čime, naravno, smo došli u ugrozu za plaće, za likvidnost, za plaćanje dobavljača, i naravno, ugrozu pred našim kupcima, koji su očekivali i rokove isporuke, a nisu se desili.

Što se revizije tenkova tiče – ona je dakle išla cijelo vrijeme. Koliko je njih napravljeno zapravo? Koja je to dinamika?

Iskreno, ne mogu vam dati te podatke. Ne samo što spadaju u taj dio vojnog dijela, nego i u činjenici da sam ja, evo, nekakvih mjesec-dva samo na ovome radnom mjestu. Ali oni idu svojim nekakvim tijekom…

Dobro. Da li je to bio veliki element u poslovanju? Mislim, koji je to postotak – da dobijemo dojam?

Ne, nije bio veliki. Znači, značajni su to novci za ‘Đuru Đaković Specijalna vozila’. Ali, s obzirom na visoku proizvodnju vagona, oni su u postotku činili negdje oko 5 posto ukupne realizacije. U postotku djeluju jako malo, a nama u samom radu, i u našoj realizaciji, su nam svakako bitni i ti poslovi.

Sada je to gotovo, ali se govori o Bradley-ima…

Nastavljaju se revizije tenkova onom dinamikom kako nama Oružane snage dostavljaju svoja vozila. Čuli ste preko medija, tako da, otprilike, ono što vi znate znam i ja – da su ‘BAE Sistemi’ u Americi, da je i njihova Vlada, da su donijeli određene odluke o dostavi našim Oružanim snagama teških oklopnih transportera, i da će bit nekakav cilj da ‘Đuro Đaković’ – kao prvo, radi modernizaciju tih oklopnih transportera, za naše Oružane snage, a postoji ideja u Americi da mi postanemo i ‘hub’ za zemlje u okruženju koje su isto tako opremljene s tim vozilima.

Htio bi, ako imam prilike, reći… Često se u javnosti brkaju neke stvari i postavljaju se pitanja koja, naravno, proizlaze iz nekakvog nerazumijevanja. Zašto sada Bradley? Da li to sad nama remeti neku dinamiku proizvodnje Patria za naše Oružane snage? Malo prije je isto ministar rekao da određene količine Patria će ići, ako bude budžet dozvoljavao. Međutim, Patria je prvenstveno oklopno vozilo za prijevoz i podršku pješaštvu, a Bradley teško oklopni gusjeničar – to su oklopna vozila koja idu sa tenkovskim jedinicama. Znači, jedno sa drugim se ne kosi, u nekakvoj strategiji obrane, i u samoj upotrebi tih vozila. Tako da jedno je za jedne potrebe, a drugo je za druge…

Ako sam dobro shvatio, bili su neki industrijski izvidi Đure Đakovića, njegovih kapaciteta. Koliko vama zapravo treba vremena za savladati takvu novu tehniku? Mislim, to je ipak tehnološki nešto što do sada nismo imali u svojim rukama…

Pa, da… dosta su duge pripreme. Mi ne očekujemo, znači, da će se ove godine nikakvi priljevi… odnosno, nikakvi prihodi desiti. Krenut će se s tim, i to očekujemo, da tamo negdje, pred kraj godine imamo neke bitnije aktivnosti. Dosta će to ovisiti i o samim ‘BAE Sistemima’, koliko će oni nama dati transfer određenih tehnologija i dokumentacije za konverziju… koje će oni nama prebacivati… I o tome će ovisiti brzina usvajanja.

O tome bi trebalo sklapati nekakav poseban ugovor?

Ideja je, znači, bussines koji će se dešavati, će biti ‘goverment-to-goverment’, što znači da će američka država ugovarati s hrvatskom državom – pa da će Hrvatska, Ministarstvo obrane, ugovarati određene usluge sa ‘Đurom Đakovićem’, a ne direktno mi sa Amerikancima.

Ove nove Patrie – govorimo o proizvodnji 19 dodatnih, ili o konverziji već postojećih …

Ono što sam ja čuo iz medija, a nemamo mi službeno… nikakve papire… Radi se o proizvodnji 18 ili 19 novih, ne o konverziji.  Baš proizvodnji novih Patria. Ono što se radi konverzija, s postojećih Patria sa onom izraelskom borbenom stanicom – se i vrši.

To je, dakle, dogradnja s takvom izraelskom stanicom?

Postojeća sa izraelskom, a ovo što me pitate – to je ideja o proizvodnji novih.

Da li bi na njih isto tako išle…

Ne znamo. Nismo dobili od Ministarstva njihove prave želje. Znamo da bi trebalo biti 18, 19 komada, a onda će oni… Pitanje je. Oni će složiti onda potrebe – što koje vozilo treba imat na sebi kao opremu.

Kada očekujete da bi se to moglo konkretizirati?

Isto ove godine bi se trebalo ući u dogovore, u potpisivanje ugovora, u pripremu proizvodnje. Obzirom da je prošlo par godina otkako smo zadnje izbacili kao novogradnju, isto će trebat… minimalno šest do osam mjeseci da bi se nekakve pripreme odradile, priredila proizvodnja, naručili materijali, i sve ostalo. Tako da opet će se svesti… tu negdje oko kraja godine. Obično je tako.

Držimo palčeve da sve bude po planu…

Mi bi bili zadovoljni da se to tako i desi, zato što, svakako, ova godina je puna vagona. Knjige su pune za ovu godinu i velikim dijelom za iduću – tako da ćemo paralelno s time raditi ove pripreme i onda krenuti punom parom… Što se tiče vojnog programa u ovoj godini još imamo tenkova za generalne remonte, revizije, tako da ćemo imati i na tome raditi.

Što je s izvozom Patria za treća tržišta? Da li je to projekt koji je i dalje na stolu?

Ja se moram ispričati. Dakle, ja sam mjesec-dva tek predsjednik Uprave. Međutim, ono što ja znam, i što sam se već sastao s ljudima iz Kuvajta… Ono glavno što je bilo je bilo da smo mi bili na natječaju u Kuvajtu. Nažalost, taj natječaj – ili na sreću, kako god hoćete – znači, nikada kuvajtska Vlada, njihovo Ministarstvo obrane, nije zaključilo natječaj, niti su koga izabrali. Oni su jednom pali, na tom natječaju, sami sebi, u svojim problemima. Dosta je velika korupcija tamo, dosta su velike afere, i na kraju je praktički taj natječaj ostao… neću reći zauvijek, ali – otvoren do daljnjega. Što će se desiti, ne znam. Ono što bi se moglo nešto drugo desiti to je da finska Patria ima određene potrebe. Prodala je vozila slična ovome, s manje osovina, prodala je gore, u ove zemlje – ne znam, Litva, Latvija, tako nešto… I iskazali su interes za našim kapacitetima, u nekom obliku suradnje. Ja vam ne mogu sad reći, u ovom trenutku, da li ćemo mi… ako dođe do posla, raditi tipa, ‘roh-bau’ do neke faze vozila, pa voziti u Finsku, pa oni završavat… Ili ćemo možda mi dio napravit, oni dio… Ali u svakom slučaju, to priželjkujemo. To nam je nešto interesantno.

Kad ste spominjali strateškog partnera – to je strateški partner iz sfere… više ove civilne proizvodnje, ili iz nečeg vojnog? Ili i jedno i drugo se gleda?

Da bi zadovoljili uvjete koje nam postavlja Europska komisija… Njima nije nužno kako ćemo to izvesti. A sama provedba programa restrukturiranja, ispitivanja interesa, i tako dalje, će nas voditi u smjeru… jer mi sebi nemamo vremena. Rekli smo da je to mjera ‘sad i nikad više’. Mi sebi ne možemo dozvoliti da imamo jednu ideju, jedan pravac, i da onda to padne u vodu. Znači, mi ćemo imati par alternativnih pravaca, pa ćemo pokazati. Da malo pojednostavnimo… Ako nađemo strateškog investitora, grupu koja je naslonjena na vagonsku proizvodnju – naravno, onda će to bit to. Ako budemo s Ministarstvom obrane imali nekakve ideje, zajedničke, oko nekog strateškog partnera koji je vezan za vojnu industriju, onda ćemo ići u tom smjeru. A možda će to sve biti kombinirano – jedni u jedno, drugi u drugo. Sve ovisi o samim investitorima. Imamo i alternativu. Ukoliko se ne pojavi nitko, u onim potrebnim iznosima… Onda ćemo to rješavati djelomično strateškim investitorom, a djelomično vlastitim doprinosima. To je mjera koja je takva kakva je, i to su nam prezentirali oni u Bruxellesu, kad smo bili… To je da određena društva, koja nisu ovako u fokusu – govorimo o energetici i infrastrukturi, i o ‘Đuro Đaković Strojnoj obradi’, da oni mogu isto biti predmet neposredne prodaje… Znači, ne strateškog partnera koji kupuje grupu, da bi imao ‘Strojnu’, nego da kupi baš samo ‘Strojnu’… Tako da su i to alternative. I, naravno, ostaje ‘Đuro Đaković Grupa’… kao takva ima dosta nekorištene imovine. Mislim tu i na opremu, i građevine, i nekretnine, i zemlju. I tu ćemo nekakav doprinos naći. Znači, radit ćemo sve što možemo da izvedemo na pravi put. 

Na prošlotjednom svečanom otvorenju Središta za razvoj vođa “Marko Babić”, smještenom u vojarni “Josip Jović” u Udbini, malo tko je propustio usporediti novo Središte s nekadašnjim Gardijskim središtem za obuku desantnog pješaštva “Damir Tomljanović Gavran” u Šepurinama. I zaista, vrh OS RH, HKoV-a i Ministarstva obrane posebno naglašava ovih dana da je cilj u Udbini oživjeti Šepurine, te da je novo Središte organizirano na sličan način kao i nekada središte u Šepurinama. U vojarni u Udbini uređena je i posebna spomen soba koja se sastoji od dvije cjeline – jedna je u spomen na središte u Šepurinama, a druga u spomen na vukovarskog branitelja Marka Babića, čije ime nosi novo Središte za razvoj vođa. Kroz Šepurine je u razdoblju od ustrojavanja središta pa do njegovog gašenja, dakle od 1994. do 2000. godine, prošlo oko 1.700 ljudi, od kojih su gotovo svi sudjelovali u oslobodilačkim akcijama Domovinskoga rata.

——————

——————

Inicijator osnivanja Gardijskog središta u Šepurinama bio je general Ante Gotovina, koji je nakon operacije “Maslenica” zaključio da se Hrvatsku vojsku treba nadograditi, posebno na nižim taktičkim razinama u zapovjednom lancu. “Stvaranje visoko profesionalnog i autoritativnog dočasnika, zapovjednika desetine i voda, koji će biti primjer podređenima  i uzdanica nadređenima uz visoku nacionalnu svijest i s osobnošću hrvatskog vojnika“, opis je cilja nekadašnjeg središta u Šepurinama, a koji se pripisuje generalu Gotovini.

“General Gotovina zna zašto je to napravio. U tom Središtu obučavani su hrvatski ratnici koji su bili udarna snaga u pobjedonosnim operacijama Hrvatske vojske – u Bljesku i Oluji. Dio njih je i danas ovdje, i još jednom ih pozdravljam. I sam sam svjedok koliko je to Središte pomoglo da 4. gardijska brigada, Zborno područje Split, a i cijela Hrvatska vojska, budu još jači, bolji, jer sam i sam, zajedno s ostalim zapovjednicima, bio polaznik obuke koja nas je učinila nepobjedivima”.

rekao je u svome govoru u Udbini ministar obrane Damir Krstičević.

Uspomena na Šepurine u vojarni “Josip Jović” u Udbini

“Snaga vojske proizlazi iz kvalitetnog časnika”

Zato je umirovljeni general Ante Gotovina bio poseban gost na svečanosti u Udbini, te se ekskluzivno za portal Obris.org prisjetio osnivanja i djelovanja Gardijskog središta za obuku desantnog pješaštva iz Šepurina.

“To je bio centar… zapravo, središte za specijalističku obuku. Imali smo jednu široku lepezu specijalnosti, koje nam je bila potrebna tada, da bismo zapravo poentirali na ono što je najvažnije, i ono što nam je najviše falilo u onom vremenu – zapovjednici tipa zapovjednik borbene skupine, zapovjednik satnije, zapovjednik voda i zapovjednik desetine. I to je ono na što smo težište stavili u tim Šepurinama. Imali smo izvrsne instruktore. Sad je to već poznato… Tada smo imali vojno-vojnu suradnju sa Francuskom, i tu su nam došli izvrsni instruktori, koji su formirali naše instruktore. Kad smo dobili te naše instruktore, negdje oko njih 30, vrhunskih instruktora… onda je krenulo, 1994. godine, formiranje tog našeg kadra… Pogotovo, vidjevši poslije operacije Maslenica – kad smo učinili raščlambu te operacije, i vidjeli što nam je i gdje nam je zapravo problem… Problem nije bio u planiranju, problem nije bio čak ni do razine bojne… više – nego od bojne pa niže… A, zapravo, snaga vojske proizlazi iz kvalitetnog časnika i mladog časnika. To je taj kadar, koji je Hrvatska vojska trebala. Ona ga je trebala i u ratu. Rezultati toga su bile one finalne operacije, kroz koje smo vidjeli manevar u prostoru, koji je bio… daleko, daleko bolji, nego što je to moglo biti u početku rata. I sigurno da je time bilo i manje žrtava, i manje kolateralnih žrtava – jer je bila prisutna i disciplina, i vojnik na kojega se i pazilo”.

Usred ratnog vihora trebalo je postići da se takvo jedno obučno središte uspostavi bez curenja informacija i pod stalnim strahom od prisluškivanja. “Pa… i to rade i danas, isto“, smije se Gotovina i nastavlja: “Kako to izbjeći? Ideja je – strogom disciplinom… i voditi računa o tome. Imati to uvijek u vidu. Tajna je početak ideje. Tajna u trenutku kada je izrečena i kad je podijeljena s nekim – ona prestaje biti tajna. I o tome se treba voditi računa“.

Zanimalo nas je i ponešto više o instruktorima koji su uvodili spomenutu disciplinu – kad se spominjalo francusku ulogu u začecima središta u Šepurinama, je li se mislilo na francusku redovnu vojsku, francusku Legiju?

“Ne. To su bili instruktori profesionalci, koji se bave tim poslom, i koji su nam u to vrijeme dobro poslužili. Zajedno, jednako, sa ovim našim ljudima, časnicima iz Jugoslavenske narodne armije, koji su prešli u Hrvatsku vojsku, i koji su bili sastavni dio toga”.

Obuka u Udbini, kako je najavljeno, trajat će od 3 tjedna za instruktore do 6 tjedana za polaznike. U Šepurinama, usred rata, obuka je ipak trajala nešto duže, prisjeća se general Gotovina:

“Trebalo nam je nekoliko mjeseci da formiramo instruktore – što je bio prvi korak, 1993. godine, poslije Maslenice. Tada smo krenuli u pripremu takvog centra… I, posebno, instruktora za taj centar. 1994. godine, krenuli smo u obučavanje. Obuka je trajala, ovisno o specijalnosti… Evo, od tri mjeseca, za formiranje vođa… ili specijalistička – sve druge specijalnosti, važne, trajale bi po nekoliko tjedana”.

No, obučni program u novom Središtu za razvoj vođa bit će kraći. Upitali smo generala Gotovinu znači li to da je ovih po novom planiranih 34 dana premalo?

“Pazite – tada mi nismo imali, ono što se kaže, vremena za školovanje časnika. Znači da je trebalo malo više vremena, da bi mogli dati im onu teoriju, potrebitu… I, onda, kroz obuku vještine na taktičkoj razini. Sada ti časnici… dočasnici i časnici, idu u škole… dočasničke škole i časničke škole… i dolaze tu, da zapravo se iskleše ono što je zapravo pravi vođa… Da psihofizički bude spreman, i da zapravo sve one vještine na taktičkoj razini budu vrhunske”.

Jednostavno rečeno, s papira u praksu, zaključujemo. “S papira u praksu. Evo, to je jako važno – da se prođe kroz to,” složio se i general Gotovina, kojem je u znak zahvale 13. rujna 2019. godine pukovnik Tomislav Kasumović, zapovjednik Središta za razvoj vođa “Marko Babić”, svečano uručio beretku s oznakama novog obučnog centra.

——————

——————

Tijekom proteklih nekoliko godina, intenzivirala se i obrambena suradnja između Hrvatske i Crne Gore. Dobri su se odnosi najviše manifestirali kroz suradnju u ISAF-u (danas operaciji Resolute Support), i projektu BRAAD, no bilo je i drugih, u javnosti manje vidljivih veza. O svemu tome porazgovarali smo s admiralom Draganom Samardžićem, načelnikom Generalštaba Vojske Crne Gore.

Crna Gora je praktički na vratima NATO-a. Što je to značilo za oružane snage Crne Gore posljednjih godina?

Ja mislim da je to najkrupnija i najvažnija stvar koja se Crnoj Gori dogodila nakon njene nezavisnosti. A za oružane snage, odnosno za Vojsku Crne Gore… Mi se odavno pripremamo za taj korak, jer i svi strateški dokumenti koje smo radili – radili smo ne gubeći vrijeme, već smo pretpostavili da će Vojska Crne Gore biti sastavni dio kolektivnog sustava sigurnosti, i na osnovi takvog koncepta smo i razvijali svoje sposobnosti. Svakako da će kruna biti naše punopravno učlanjenje u NATO, koje očekujemo da se dogodi polovicom iduće godine. Ali do tada imamo niz obveza, prije svega po pitanju pristupnih pregovora i integracija… vojne integracije Crne Gore u NATO.

Hrvatski je sustav imao puno posla s tim gomilama raznih dokumenata i papira. Kako je s tim izašla Crna Gora na kraj, budući je sustav ipak bitno manji?

Susret s hrvatskim kolegom, Kupari, početkom prosinca 2015. godine

To je možda i najveći problem kod nas. Prvo, kadrovski problem, nemamo dovoljno kadrova. Drugo, što je sam sustav koncipiran tako, kao mali. Mali je Generalštab. Ali moram istaknuti da smo ogromnu pomoć imali od Hrvatske i Slovenije. Pogotovo od Hrvatske, koja nam je puno pomogla po pitanju njenih iskustava u pristupnim pregovorima, i po pitanju onoga što nas najvažnije očekuje, vojsku. To su integracije u NATO-u. Mi se nadamo da će naš Integracijski plan biti završen negdje u mjesecu svibnju, i od tada kreće njegova implementacija. Istovremeno, i NATO će donijeti svoj Plan podrške našoj integraciji, i očekujemo – kao što su do sada bila neka iskustva – da se u od tri do pet godina integriramo kompletno u kolektivni sustav sigurnosti.

Ako sam dobro shvatio, Crna Gora je vrlo nedavno donijela Dugoročni plan razvoja obrambenog sustava. Koje su osnovne stvari koje u tom dokumentu predviđate za idućih 10 godina?

RTOP-405 nakon remonta u brodogradilištu “Bijela”, početak 2015. godine

Mi smo nedavno donijeli svoj Strateški pregled obrane, po drugi put – zato što prvi nije bio toliko realan, jer nije bila realna financijska konstrukcija. Nakon toga smo usvojili novi, i na osnovi toga smo donijeli nedavno i Dugoročni plan razvoja. Dugoročni plan razvoja – mislim da je realno koncipiran. Ono što je osnovno – želimo graditi sustav koji će biti dio kolektivnog sustava, ali najvažnije je da bude održivi. Mi smo tu točno predvidjeli što želimo po pitanju modernizacije vojske, nabavke opreme, i planirali smo u narednih 10 godina utrošiti otprilike 120 milijuna (eura) za kapitalnu opremu, i oko 20 milijuna za poboljšanje infrastrukture. Ono što je najvažnije – želimo u Zrakoplovstvu nabaviti, i u procesu smo, dva suvremena multifunkcionalna helikoptera, i želimo poboljšati svoj sustav nadzora kroz nabavku adekvatnog radara. Već ovih dana radimo intenzivno s Hrvatskom, kao našom liderskom nacijom, za konekciju kroz sustav NATO-a. I, nadam se, za mjesec dana da ćemo biti uvezani – da dobivamo podatke o zračnom nadzoru kroz taj sustav. Što se tiče Mornarice, tu smo zaokružili naš sustav nadzora mora… Ove godine smo raspisali tender da nekadašnje topovnjače 405 i 406 modificiramo i rekonstruiramo u patrolne brodove. Što se tiče Kopnene vojske, najveći nedostatak je nepostojanje lakih oklopnih terenskih vozila. Mi smo dosta uložili u kopnenu vojsku, naročito u naše deklarirane čete. Opremili smo ih suvremenim naoružanjem kalibra 5,56, program Heckler&Koch. Nabavili smo kompletnu zaštitu tih jedinica, uključujući NKB zaštitu. Mnogo smo poboljšali svoje sposobnosti djelovanja noću, kroz nabavku optike. Radimo EOD timove. Tako da nam je težište svakako, u narednom razdoblju, da naše deklarirane snage, koje će biti naša sposobnost za kolektivni sustav sigurnosti, što prije opremimo. Ali, normalno, najveći posao nas očekuje u obuci. Mi smo do sada dosta toga napravili, zato što smo se na vrijeme odlučili iskoristiti sve moguće instrumente koje NATO daje partnerskim zemljama. Tako da smo od početka ušli u OCC (Operational Capabilities Concept), i da smo obučili jedinice u procesima donošenja odluka po NATO procedurama – da smo obučili i osposobili jako veliki broj ocjenjivača, tako da kasnije, u ocjenjivanju jedinica po CREVAL sistemu, nam neće biti problem.

Je li točno da je Crna Gora pri tome i dalje zadržala granski stožer? Je li bilo ideja da se napravi nekakvo funkcionalno spajanje, npr. na operacije i pripremu snaga, ili tako nešto, kako bi se na taj način sažimala struktura?

Mi smo napravili jedan Generalštab, jedinstven. Kao što znate, mi nemamo klasičnu podjelu na vidove. Tako da jedan mali generalštab, koji će u okviru sebe imati zajednički komandni centar, operativni centar – koji će pratiti sva događanja i vršiti dnevno zapovijedanje – mislim da nam je to optimalno rješenje. U proteklom razdoblju mi smo pokušali čak i smanjiti Generalštab, objediniti neke funkcije u Ministarstvu obrane – kao što je logistika i upravljanje ljudskim resursima – ali, nažalost, to se nije pokazalo dobrim. Bolje bi bilo te funkcije za mali sustav objediniti na nivou Generalštaba… Ali, u svakom slučaju, te operativne funkcije ćemo zadržati u Generalštabu, ono što se tiče izvršenja konkretnih zadataka i misija vojske.

Ova pregradnja bivših raketnih topovnjača u patrolne brodove… Tu je sudjelovao hrvatski Brodarski institut u Zagrebu?

Točno. Hrvatski Brodarski institut je inače i konstruktor tih brodova, i kada smo htjeli izvršiti tu prenamjenu – normalno da je bilo logično njih angažirati. Mi smo dobili odgovarajuće studije, koje ćemo fazno implementirati, i mislim da ćemo dobiti brodove koji će biti sposobni najmanje idućih 10 do 15 godina izvršavati obveze na moru. Jer to su se u praksi pokazali kao vrlo dobri i izdržljivi brodovi, s dobrom tehnikom. Uz određeno skidanje raketnog naoružanja, i prilagodbu današnjim zadacima, mislim da ćemo dobiti vrlo funkcionalne brodove za ono što nama treba.

To je bio komercijalni posao? Kako ste zadovoljni s njima?

Da, komercijalni. Bio je tender, javio se Brodarski institut, javile su se još neke tvrtke iz Hrvatske. Brodarski institut je ponudio najbolje uvjete i on je izabran. Na osnovu toga je sklopljen ugovor i završen posao. Prezadovoljni smo s onim što su oni napravili. Njihovi inženjeri su boravili nekoliko puta u Crnoj Gori, i razgovarali s našim pripadnicima Mornarice. Vidjeli su ideju, što bi mi to htjeli, i mislim da su napravili dobar posao.

Školski brod “Jadran” jedan je od rijetkih predmeta koje Hrvatska traži u sukcesiji vojne imovine bivše JNA

Ja sad neću ulaziti u šire pitanje koje kod nas svako malo izroni, što se sukcesije vojne imovine bivše JNA tiče. Ali jednu stvar moram pitati. Puno ljudi u Hrvatskoj, i u našem obrambenom sustavu, pati na “Jadran” kao školski brod.  Kakvi su planovi Crne Gore s njim? Postoji li ikakva šansa da se tu nešto dogovori drugačije nego do sada?

Kao što ste i sami rekli, to je stvar političke odluke. Svakako, školski brod “Jadran” se trenutno nalazi u brodogradilištu “Bijela”. Privodi se kraju njegova rekonstrukcija. Mi smo uložili u njegovu modernizaciju i remont blizu 2 milijuna eura. Mi njega namjeravamo kao i do sada koristiti, za obuku ne samo naših kadeta, nego i za civilne potrebe pomorskih fakulteta u Crnoj Gori, ali želimo ubuduće da “Jadran” bude brod koji će spajati, a ne razdvajati. Mi smo spremni za sve moguće vidove suradnje, da se “Jadran” upotrebljava na čitavom Sredozemnom moru, za potrebe svih onih koji trebaju školovati svoje kadete na tim brodovima – jer “Jadran” je jedan od najboljih brodova baš za obuku u pomorstvu i navigaciji.

Hrvatska strana prilično je zadovoljna zajedničkim djelovanjem hrvatskih i crnogorskih vojnika u Afganistanu. Kako ta suradnja, to djelovanje u misijama, izgleda s crnogorske strane, budući da je vama ovo zapravo priličan presedan, na taj način?

Da, mi smo se u Afganistan uključili kasnije nego vi. Išli smo postepeno. Prvo smo imali stacionarno osiguranje u bazi Pol-e-Khomri, ali kad smo prešli u Mazar-e-Sharif na novi zadatak, već od početka smo taj zadatak počeli izvršavati s Oružanim snagama Hrvatske – tako da je to dugoročna suradnja. Imali smo i više zajedničkih projekata u okviru A5 inicijative, kao što je uspostava škole za vojnu policiju u Kabulu. Taj zadatak je uspješno završen. Sad također imamo, u okviru A5, jedan zadatak u stožeru u Mazar-e-Sharifu. Ali najvažniji zadatak je što imamo zajedničku jedinicu koja osigurava vojne savjetnike, savjetničke timove, i mislim da jako dobro rade taj posao. Mi idemo najmanje dva puta – svaki kontingent ide na obuku u Hrvatsku – da li je to na poligonu u Gašincima ili u Slunju – ali smo prezadovoljni s konkretnom suradnjom. Mislim da naša jedinica radi baš kao jedinica – da se ne osjeća tko je iz Hrvatske, tko iz Crne Gore – da su svi na istom zadatku. Dijelim mišljenje svih naših pripadnika da smo izuzetno zadovoljni s tom suradnjom. Mislim da je to jedna nova kvaliteta, zato što imamo jedinicu koja ima zajednički jezik. To nam ostavlja mogućnost da u misije idu čak i ljudi koji slabije poznaju engleski jezik. Bitno je da na zapovjednim strukturama imamo ljude koji dobro govore engleskim jezikom, a unutar same jedinice ostavlja se ta mogućnost – vjerojatno ta mogućnost ne bi bila da smo s nekim drugima, s kojima se ne može sporazumjeti na istom jeziku. Ali, evo, na kraju mogu reći da mi nastavljamo tu suradnju, i vrlo smo posvećeni tome da, dok god traje misija u Afganistanu, imamo ondje zajednički angažman s Oružanim snagama Hrvatske, i da ne želimo mijenjati partnera.

Bi li bilo zamislivo tako nešto raditi i u nekoj drugoj misiji, na nekoj drugoj lokaciji?

Mogu reći da mi imamo u regiji jednu izvanrednu inicijativu. Vi znate da mnoge zemlje idu prema kolektivnom sustavu sigurnosti, ili su u NATO ili nisu, ali bez obzira na kolektivni sustav sigurnosti – mislim da je jako, jako bitna za sve nas regionalna suradnja, i regionalna sigurnost. Tome je Crna Gora izuzetno posvećena. I ova Američko-jadranska povelja, smatram je jednom od najboljih sigurnosnih inicijativa zato što se lako dogovaramo, i lako možemo realizirati te stvari. Tu su uključene skoro sve zemlje bivše Jugoslavije, kako u statusu promatrača, tako i kao aktivni članovi, i mi smo već razgovarali u kontekstu svih događanja u regiji – da se tu mora poboljšati, prije svega, razmjena podataka u obavještajnoj sferi, radi opasnosti od ratnika koji se vraćaju sa stranih ratišta, jer oni većinom tamo imaju zajedničke jedinice i ostaju povezani kada se vrate na ovo područje. Zbog toga je jako bitno da svi u regiji raspolažemo s tim informacijama. Također, razmatrali smo mogućnosti da i u nekim drugim misijama – kao što znate, u regiji nemaju svi cilj članstva u NATO, ali svi imaju cilj biti u Europskoj uniji… Pa smo razmišljali da u Europskoj uniji, ili u Ujedinjenim narodima, imamo neku zajedničku jedinicu, koja bi mogla dati svoj doprinos, i na taj način nas još više povezati u regiji, jer smatram da je uvijek dobro razgovarati o svim problemima za stolom.

Krajem kolovoza novinari tjednika Novosti zamolili su za interview našeg analitičara Igora Tabaka. Uz dozvolu medija prenosimo elektroničku varijantu ovog novinarskog uratka.

Stanje u oružanim snagama daleko je od idealnoga, što govore i dva smrtna slučaja početkom ljeta, pogibija i ranjavanje dvojice pirotehničara prilikom čišćenja terena bivšega vojnog skladišta u Pađenama kod Knina, a potom i nedavna smrt mladog ročnika, kojeg je pregazio tenk za vrijeme obuke na vojnom poligonu Gašinci kod Đakova?

Bojim se da je problem u nedostatku novca. Kako Hrvatska nema skup i nerentabilan sustav remonta streljiva, pri čemu bi se kontroliralo njegovo stanje, tako novca nedostaje i za uništenje streljiva u Pađenama. Stanje je takvo da se od rata devedesetih obrane sjetimo samo prigodno; puno se više priča o braniteljima nego o djelatnoj vojsci, o obilježavanju godišnjica nego o sređivanju djelatnih aktivnih skladišta streljiva. Hrvatska se nakon rata prestala ozbiljno baviti obrambenim temama i investirati u obranu. Do prije koju godinu, u tišini, radikalno se štedjelo na vojsci. Najžešće su uštede bile na obuci i izobrazbi, koje su svedene na razinu dovoljnu da primarnu djelatnost, a to je djelovanje u inozemnim misijama, odrađujemo na dobar način. Takav oblik štednje dočekao je početkom 2012. novog ministra Antu Kotromanovića, koji ima terensko i zapovjedno iskustvo iz rata i za kojeg mi se čini da ga je takvo stanje duboko zgrozilo. Provođenje obuke, vježbe i izobrazba te financiranje tih aktivnosti tek se posljednjih godinu i pol počelo intenzivirati. A kad nakon dulje letargije krenete intenzivnije, ozbiljnije i aktivnije raditi na takvim stvarima, mogu se očekivati škripanja i pucanja u sustavu. Doima se da nesreća u Gašincima spada u tu kategoriju – na tom se slučaju vide posljedice zanemarivanja tog dijela sustava.

Nedostatak novca i ljudstva

Od dolaska novog ministra vojni je proračun skresan na 4,6 milijardi kuna (1,3 posto BDP-a), od čega 67 posto odlazi na plaće zaposlenih. Broj djelatnih vojnih osoba smanjen je s gotovo 18 na 15 i pol tisuća. Vojnicima je snižena plaća, ukinut je beneficirani radni staž, nema regresa i božićnica. Kakva je, u svjetlu tih činjenica, motiviranost vojske i vojna moć zemlje?

Opet dolazimo do financija: za razliku od Domovinskog rata, kad je zemlja trošila od 30 do 40 posto proračuna za obranu, spali smo na svega 1,3 posto udjela u BDP-u, unatoč njegovu rastu. Početkom tisućljeća nedostatak novca popraćen je nedostatkom ljudstva. Hrvatska je krenula radikalno smanjivati vojsku, što je u skladu sa zapadnom modom profesionalizacije vojske, no tijekom provođenja tih promjena službena je mantra bila da će, kad rezovi završe, krenuti veća investiranja kako bi se smanjeni sustav stabilizirao, obnovio i prilagodio 21. stoljeću. Rezove smo izveli, proračun je od 2005. počeo rasti, da bi u proljeće 2009., sa službenim priznanjem krize tadašnje vlasti, doživio radikalni lom. Tijekom te godine silnim smo rebalansima odstupili od svih planova za obranu, bez ikakvih promjena i prilagodbi, tako da otada financije padaju ili stagniraju. A reforme koje su se tada počele provoditi sada su preskupe za okončati. Na primjer slučaj Patria – troškovi nabave oklopnih vozila bili su jedva podnošljivi, a kad to završi mnogi će odahnuti.

U mjerama štednje sa 2009. na 2010. dotaknuto je dno, pa se činilo da će vojska prestati funkcionirati na svakodnevnoj razini. Uslijedila je stagnacija, da bi rebalansom proračuna ovoga proljeća financije ponovno počele padati. Budući da su nam želje i ambicije posljednjih godina narasle – jer Hrvatska sve više sudjeluje u međunarodnim operacijama – potrebno nam je sve više novca. U isto vrijeme, s obzirom na to da ima zabranu sindikalnog udruživanja i javne bune, djelatna je vojska izuzetno zahvalna za rezove.

Koliki bi trebao biti proračun da bi obrambeni sustav funkcionirao na normalnoj razini? Vidimo da se MIG-ovi popravljaju u Ukrajini, da su tenkovi zastarjeli, da mornarica gotovo ne postoji…

Barem deset posto više nego sada, dakle oko pet milijardi kuna godišnje. Sada vojska može funkcionirati, ali bez ozbiljne modernizacije. Hrvatska je obrambeno dosad živjela na tehničkim ulaganjima iz doba Jugoslavije te se nakon ratne vojske vrlo sporo prebacivala na civilni model rada. Potkraj 1990-ih optimistično smo počeli planirati nekakvo mirnodopsko djelovanje, za kojeg bi vojno bili obrambena regionalna sila; ispalo je da realne mogućnosti ne dopuštaju takve planove. Ako želimo imati sve tri grane oružanih snaga, moramo u njih investirati. Međutim, nabava ozbiljnih količina kamiona za pješaštvo stala je s “famoznim” pilot-projektom za vrijeme ministra Berislava Rončevića; tek od projekta Patria možemo reći da se u pješaštvo nešto i investira. U mornarici se održavala postojeća tehnika uz otpis plovila, pa smo došli u situaciju da imamo raketne topovnjače bez raketa, koje su otpisane. U tijeku je natječaj za ophodna plovila, ali je njegova provedba jako neizvjesna. Kako u flotu ne planiramo investirati ništa, prijeti nam gašenje mornarice. S mornaricom je usporedivo i stanje u zrakoplovstvu: sastavljeno je od muzejskih primjeraka, koje je još Jugoslavija, početkom 1980-ih, smatrala zastarjelima. Dakle, hrvatska obrana još koristi MIG-ove 21, filozofira o njihovoj većoj ili manjoj uporabljivosti, iako ih je još 2003. slala na remont i to ponovila deset godina kasnije.

Argument za sve je da novca nema. No on je političke prirode, jer otkud novac za farbanje tunela i mostova te dijelove autocesta koji nigdje ne završavaju? Riječ je o izbjegavanju odgovornosti svih vlada unazad petnaest godina. Naš obrambeni sustav ima problem sa srednjoročnom i dugoročnom održivošću i traži posebna ulaganja da bi opstao nakon što se potroši tehnika i ljudstvo kojima je vođen Domovinski rat. Kad ostanemo na onome što smo friško obučili i nabavi tehnike, cijeli će taj sustav izgledati puno jadnije nego prije dvadesetak godina.

Neovisnost Vojnog ordinarijata

Zašto se primjerice ne štedi na bespotrebnom, poput Vojnog ordinarijata koji godišnje usiše desetak milijuna kuna vojnog proračuna?

Vojni ordinarijat je uspostavljen na temelju međunarodnih ugovora Hrvatske i Svete Stolice, kojima se ustvrđuje neovisnost njegovih troškova i zapovjedna neovisnost njegova kadra. To je komad obrambenog sustava koji je umetnut izvana i kojem ništa ne može čak ni vrhovni zapovjednik. Da bi ga se ukinulo, trebalo bi napraviti reviziju ugovora, za što mora postojati volja čitave Vlade.

Ministarstvo obrane godinama se nada zaraditi prodajom ili najmom niza zapuštenih vojnih nekretnina na obali, no čini se da je i to propalstvar koče imovinskopravni odnosi?

Bivša premijerka Jadranka Kosor u nekoliko je navrata tvrdila da je pitanje trenutka kad će nam te puste milijarde pasti u krilo, a ministri turizma, uključujući i aktualnog, najavljivali su privatizaciju vojnih objekata uz more, što nema veze s vezom. Neriješeni imovinski odnosi samo su floskula – nitko si nije dao truda i vremena da ekipu geodeta pošalje na teren kako bi se riješile zemljišne i katastarske knjige te napokon ustvrdilo čije je što; mi bismo prodavali bez investiranja u pripremu prodaje… Mislim da se u MORH-u nitko ne zanosi iluzijama da bi se komercijalna vrijednost tih nekretnina sutra mogla ogledati u vojnom proračunu. Od sveg tog prihoda, ako do njega ikada dođe, obrana neće imati ništa, možda se u najboljoj varijanti tek uspije uštedjeti na sadašnjim komunalnim davanjima, no i to je upitno.

Iz godišnjeg izvješća o spremnosti obrambenog sustava u 2011. dade se iščitati da su međunarodne mirovne misije važnije od unutarnje sigurnosti zemlje: koliko su one doista važne i kakvi su im učinci po cijelo društvo?

Za ovu je godinu bilo planirano na te operacije potrošiti 256,8 milijuna kuna, rebalansom je to smanjeno na 212,6 milijuna, a vjerojatno će se i dalje ići s uštedom, s obzirom na to da smo se povukli s Golanske visoravni, koja je po troškovima bila velika operacija. Najavljeno smanjivanje djelovanja u Afganistanu je usporeno, pa će biti zanimljivo vidjeti kako ćemo dalje. Hrvatska je na europskoj razini prepoznata kao zemlja u kojoj vanjska politika i vanjskopolitički ciljevi vode obranu, a u većini zemalja je obrnuto, vanjskopolitički ciljevi se usklađuju s obrambenim financijskim proračunom. U misije, dakle, odlazimo da bismo bili vanjskopolitički viđeni, a vrlo se uvjetno postavlja pitanje koliko je pri preuzimanju takvih obaveza vođeno računa o vojnim sposobnostima i financijama, još manje o tome čemu ti ciljevi služe. Za dobar dio ozbiljnih zemalja sve su te integracije sredstvo, a ne cilj. A mi smo to dvoje pomiješali i u takve misije odlazimo da bismo bili aktivniji, bez ambicije da takvu aktivnost kapitaliziramo. Iako smo godinama aktivni u UN-ovim misijama, to ne prati slanje ljudi u UN-ove strukture, unatoč tome što aktivne zemlje ondje imaju puno ljudi na odgovornim i vidljivim mjestima. Dakle, Hrvatska je puno plaćala, bila jako aktivna i slabo kapitalizirala tu aktivnost.

I Komšićeve i Dodikove izjave poza su bez osnove

Udio dragovoljnih ročnika koji prelaze u profesionalce u drastičnom je padu, pa opada i interes za vojsku. U Srbiji pak raste interes za dobrovoljnu vojnu službu. Kakvo je sigurnosno stanje u regiji i postoji li rivalstvo u vojnom smislu?

I kod nas je navala, samo što država radi štednje ročnicima ne nudi sklapanje ugovora. Prije krize smo planirali imati dvije tisuće ročnika godišnje, sada ih uspijemo obučiti 600 do 700, a u djelatni sastav primimo oko polovice njih. Što se tiče rivalstva, njega uvijek ima. Hrvatska ne može pobjeći od činjenice da su joj od šest susjeda četiri stabilna, a dva malo manje: Italija je velesila, Slovenija i Mađarska su sređene države, članice NATO-a, Crna Gora je na putu prelaska u sređeni krug država, Srbija se koleba s jedne strane po pitanju Kosova a s druge po pitanju svog sustava, a BIH je prilično kaotična… Jasno je na koje strane treba gledati pri procjeni rizika, da rizici iz BIH nisu jednaki onima koji dolaze iz zemalja s nekakvim sustavom i ambicijama.

Kako tumačite izjavu Željka Komšića, predsjedatelja Predsjedništva BIH-a, koji je nedavno rekao da će doći do rata ako predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik pokuša realizirati svoje prijetnje o odcjepljenju tog entiteta?

Izjave obojice spadaju u red poze bez osnove. Zašto? Zato što ne prate financije i faktičku odgovornost za posljedice. S obzirom na trenutačno ljudstvo, količinu raspoložive vojne tehnike i infrastrukturu BIH nije u stanju, ni uz najbolju volju svih tamošnjih faktora, proizvesti sukob usporediv s onim devedesetih.

Razgovor s Igorom Tabakom, analitičarom portala Obris.org vodio je za tjednik Novosti novinar Dragan Grozdanić. Interview je objavljen u tiskanoj formi tjednika, te 24. kolovoza 2013. na web-stranici tjednika Novosti, www.novossti.com . U svom elektroničkom obliku dostupan je na: http://www.novossti.com/2013/08/igor-tabak-hrvatska-nakon-rata-nije-ozbiljno-investirala-u-obranu/

Na jučerašnjoj međunarodnoj konferenciji pod nazivom „Regional peacekeeping experiences from ISAF to the Middle East, and the way forward for ‘smart’peacekeeping“, održanoj u centru RACVIAC nedaleko Zagreba, neprijeporno glavna zvijezda bio je nedavno umirovljeni američki general John R. Allen, bivši zapovjednik misije ISAF u Afganistanu. Allen je na konferenciji održao poduže predavanje o svom karijernom putu koji ga je doveo do zapovjednog mjesta u Afganistanu, te je po prvi puta javno dao svoju evaluaciju ISAF-a i pogled na perspektive za Afganistan nakon 2014. godine.

Generala Allena upoznao sam prošle godine u zapovjedništvu misije ISAF u Kabulu. Tada je s velikim žarom i stručnošću iskusnog vojnika govorio o izazovima s kojima se svakodnevno susretao. No malo je poznato da je general John Allen sada već davne 1995.-1996. godine kao dio desantnih snaga 6. Flote sudjelovao u operaciji „Joint Endeavour“ na području nama susjedne Bosne i Hercegovine. S obzirom na neka mišljenja kako su Balkan ’95. i Afganistan danas donekle slični, zanimalo nas je što o tome misli poznavatelj prilika na oba ratišta.

Budući ste bili u ovim našim krajevima tijekom posljednjih faza ovdašnjih ratova, možete li kratko usporediti Balkan 1995. i Afganistan?

Nije to isto, ni na koji način. Potrebno je mnogo više izgradnje raznolikih sposobnosti, koja se tek treba dogoditi u Afganistanu – mnogo više nego što je to trebalo na Balkanu. Naime, na Balkanu je bilo potrebno razdvajanje i pomirenje, na mnogo razina, a mi nismo ni blizu toga u Afganistanu danas. Mi smo ondje još uvijek u postupku razvoja bilateralnog sporazuma o sigurnosti, koji će snagama Sjedinjenih Američkih Država dati priliku za ostanak nakon 2014. godine, kao i snagama međunarodne zajednice i NATO saveza. Mirovni proces ondje tek treba proizvesti bitnije interakcije između vlasti predsjednika Kharzaija i talibana. Dakle, bilo je daleko više sposobnosti i resursa na Balkanu, kojima se u konačnici moglo brže stvoriti stabilan okoliš, nakon Daytonskog sporazuma, i razviti pomirenje – koje je ključno za pozitivan ishod – nego što danas ima u Afganistanu. No, na oba ova faktora sada se radi u Afganistanu, i to tek traži više vremena te kontinuiranu evoluciju operativnoga okoliša.

———————————————-

Ovdje se pretežito pričalo o Afganistanu. Što mislite o opciji „nula snaga“, koju se posljednje vrijeme često spominje?

Ne znam koje je instrukcije nadležni zapovjednik tu zaprimio, ali on je i javno rekao da nije bio upitan da evaluira takvu „nula snaga“ opciju. Ni od mene se, zasigurno, nikad nije tražilo da razmatram takvu opciju s „nula snaga“. Dakle, sve dok to nije jasno utemeljena opcija – dana na evaluaciju zapovjedniku – mislim da smo do danas obavili dosta kvalitetnog razmatranja, da smo i NATO vodstvu i vodstvu SAD dali niz vjerodostojnih opcija, iz kojeg mogu birati – ne bi li na koncu ostvarili zadaće čijem izvršenju svi težimo. Dakle, od mene se nikad nije tražilo da ozbiljno razmatram opciju s „nula snaga“ u Afganistanu, a ako dobro shvaćam i javne komentare generala Dunforda –  ni on to nije razmatrao.

No koje je vaše osobno mišljenje o tome?

Pa, to ne može raditi! Iz mojeg iskustva, ta opcija s „nula snaga“ implicira da bi SAD ondje dospjele na nula prisustva. Ako dođemo do uspjeha u pregovorima oko bilateralnog sigurnosnog sporazuma – to bi onda stvorilo i platformu za definiranje naših dugoročnih ciljeva ondje. Mi smo jasno pokazali da smo posvećeni dugotrajnim odnosima s Afganistancima, i u kontekstu bilateralnog sigurnosnog sporazuma neki će broj američkih snaga ostati – vjerojatno, i zajedno sa NATO snagama. Ostat će, u konačnici, ne bi li kontinuirano radili na profesionalizaciji afganistanskih nacionalnih sigurnosnih snaga. Dakle, održali smo te razgovore, dali smo naše preporuke – te su preporuke zaprimljene, naše nadležno vodstvo ima lepezu opcija od kojih mogu birati, ne bi li na kraju priredili snage koje će ondje djelovati na dugi rok. Ali, mi ćemo ići na opciju „nula snaga“ ako se ne sklopi bilateralni sigurnosni sporazum. Mi ne želimo unaprijed zaključivati o volji Afganistanaca, da nas pozovu da budemo u toj državi. Bilateralni sigurnosni sporazum je taj instrument – koji Afganistancima dozvoljava da nas pozovu da ostanemo, a nama omogućava da tome posvetimo snage. Ako ne dođe do sklapanja tog bilateralnog sigurnosnog sporazuma – tada se ta situacija pretvara u tu opciju „nula snaga“. Ali, u pogledu da je to samostalna opcija, odvojena od pregovora o bilateralnom sigurnosnom sporazumu – od mene se nije tražilo da razmatram takvu situaciju. A ja ne bih želio ni spekulirati o tome koje se instrukcije dalo generalu Dunfordu…

———————————————-

Kad gledate na svoje vrijeme provedeno u Afganistanu…Ako bi Vas pitali da istaknete jedan, glavni problem s kojim ste se suočavali – koji bi to bio?

Mislim da je to raširenost korupcije. Kao što sam već rekao, mreže kriminalnih odnosa duboko su raširene u afganistanskome društvu, i ja sam svjestan da svaki dan kojim afganistanska vlast postaje kompetentnija, svaki dan kojim afganistanske nacionalne sigurnosne snage postaju sposobnije – to je za njih loš dan, to je dan koji umanjuje njihovu moć i njihov utjecaj na afganistansko društvo i nad afganistanskim vlastima. Dakle, ja vjerujem da afganistanske nacionalne sigurnosne snage mogu na dugi rok izaći na kraj s talibanima – ali i da je taj dugoročni korozivni utjecaj korupcije pitanje na čijem rješavanju moraju Afganistanci raditi s Afganistancima. Predsjednik Kharzai to razumije, i mislim da je on radio na rješavanju tog pitanja – a mi smo spremni pomoći, biti pri ruci u izgradnji sposobnosti, po pitanju provođenja zakona, pravosuđa – ne bi li to riješili… Ali to je afganistanski problem, kojeg moraju riješiti Afganistanci. Mi im možemo pomoći izgradnjom sposobnosti. Mislim da je korupcija ta jedna stvar koja me ondje zabrinjava. 

Nakon umirovljenja u proljeće ove godine, general Allen zaputio se u akademske vode, kao istaknuti suradnik za vanjsku politiku na američkom Institutu Brookings. Odnedavno je i poseban savjetnik američkog državnog tajnika Johna Kerrya za Bliski istok.

Kojim se sve temama bavite u „civilu“?

Nastavljam pratiti razna područja i razne teme – povezane s Bliskim istokom i južnom Azijom. Baš sam se vratio iz Singapura, gdje smo raspravljali to takozvano „prebacivanje US balansa u istočnu Aziju“. Što to sve znači? Kakva je situacija na istoku Azije? Koja je tu uloga Kine? Dakle – od, grubo rečeno, istočne Azije, preko južne Azije, Perzijskoga zaljeva te Bliskog Istoka općenito, do Izraela i Palestine posebice. Time se zanimam i bavim.

Koje bi bile stvari koje planirate raditi, koje vas zanimaju – u budućnosti? 

Osobno? Nastaviti proučavati međunarodne odnose. Vjerojatno ću se baviti i poučavanjem, kao i znanstvenim radom, pisanjem i objavljivanjem – taj tip stvari. Bavit ću se predavanjem znanja, razvojem vođenja… Veselim se i nastavku bavljenja s mladim ljudima, ne bi li im pomogao na njihovom putu ka obrazovanju… i nastavku bavljenja razvojem politika, bilo da im nudim alternativne poglede, ili da jačam nastojanja političkih nositelja – kao što sam rekao, na teme Bliskoga Istoka, regije Zaljeva, južne Azije i istočne Azije – više ili manje, na regionalne teme, a ne nužno na funkcionalne teme.