Potpisivanjem Pisma  namjere o  suradnji hrvatske i ukrajinske obrambene industrije završio je dvodnevni posjet ministra obrane RH Ivana Anušića Ukrajini. Kako je već ranije objavilo Ministarstvo obrane, Anušić je sa  suradnicima stigao u glavni grad Ukrajine, Kijev, u nedjelju, 26. listopada u jutarnjim satima. Stigao je uobičajenom rutom za međunarodne goste –  noćnim vlakom od Poljske do Kijeva.

Jučerašnji dan bio je posvećen obilasku ratom pogođenih mjesta u Kijevskoj regiji, te Solomjanskog  okruga u Kijevu koji je ovoga ljeta bio pogođen velikim ruskim napadom i pretrpio brojne ljudske žrtve. Zajedno s voditeljem Odjela za međunarodnu suradnju Kijevske regionalne državne uprave, Mikitom Gerashchenkom, hrvatsko  izaslanstvo je posjetilo okrug Buču i selo Mosčun, mjesto žestokih bitaka za Kijev. Kod spomen-obilježja Anđeli pobjede odali su počast braniteljima koji su dali svoje živote za slobodu Ukrajine. U Buči su hrvatski predstavnici posjetili crkvu Svetog apostola Andrije Prvozvanog i Svih svetih, kao i spomenik žrtvama ruske invazije. U Irpenu je izaslanstvo predvođeno  ministrom Anušićem razgledalo mjesta Rute sjećanja Kijevske oblasti – kontrolnu točku Karavan Gala, “groblje” uništenih automobila i ostatke Romanivskog mosta.

Ministar Anušić razgovarao je s ukrajinskim vojnicima i žrtvama ruske agresije, te je odao počast poginulima.

“To je doktrina ratovanja, ulijevanja straha i praktične predaje naroda i strah naroda od njih i koji bi se trebao po njihovoj doktrini ratovanja predati i jednostavno podrediti njima i njihovoj politici. Tako je isto rađeno i u Hrvatskoj. Isto, na tisuće i tisuće civila je ubijeno bez ikakvog razloga, na tisuće civila je završilo u masovnim grobnicama, 402 djece je ubijeno u Hrvatskoj i rađeni su strašni zločini nad civilima. Isto to su radili. Potpuno isti način ratovanja, potpuno ista doktrina ratovanja. U biti to je doktrina divljanja, ne ratovanja,”

poručio je hrvatski ministar obrane iz Kijeva.

Čini se da je ipak ruska vojska noć ranije ispucala planiranu  kvotu bespilotnih letjelica Shahed i balističkih projektila na Kijev, tako da je hrvatska delegacija provela mirnu noć u ukrajinskom glavnom gradu.

Današnji je dan bio rezerviran za bilateralni susret ukrajinske i hrvatske obrambene delegacije, te sastanak s ukrajinskim ministrom obrane, donedavnim premijerom Denisom Šmihalom. Tom je prigodom potpisano Pismo namjere o zajedničkoj suradnji hrvatske  i ukrajinske  obrambene industrije koji, iako za sada neobvezan, govori o zajedničkoj proizvodnji obrambenih materijalnih sredstava u Hrvatskoj i Ukrajini. Radi se o programu potpore ukrajinskoj obrambenoj industriji pod nazivom “Build with Ukraine”, koji je Ukrajina već potpisala s još nekoliko europskih država, između ostalog s Danskom, Njemačkom  i Litvom. Pismo namjere između hrvatske i ukrajinske strane  dvojica ministara potpisala su slijedom Sporazuma o dugoročnoj suradnji i potpori između Republike Hrvatske i Ukrajine koji su predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković i predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski potpisali u listopadu 2024.

“Hrvatska od početka ruske agresije podržava ukrajinsku borbu za slobodu, neovisnost i demokraciju. Hrvatska je prošla ratnu kalvariju kao i Ukrajina, razumijemo kroz što prolazite. Svojom borbom i otporom držite rat dalje od granica Europske unije i iz tog razloga Europska unija kao i Hrvatska trebaju podržavati Ukrajinu jer ukrajinski narod praktički vodi borbu za cijelu Europu. Danas smo potpisali pismo namjere koje će podići na višu razinu našu suradnju, a riječ je o zajedničkoj suradnji hrvatske i ukrajinske obrambene industrije kao i o potpori ukrajinskoj obrambenoj industriji”,

rekao je ministar Anušić, čestitajući pritom ukrajinskoj strani, a posebno ukrajinskim vojnicima, na hrabrosti i izdrživosti:

“Pokazali ste nevjerojatnu hrabrost, žilavost i otpor prema onima koji su mislili da će vas poraziti u roku od pet ili šest dana. Hrvatska će i dalje biti zajedno s vama i uz vaš narod.”

U danas potpisanom Pismu namjere spominje se, među ostalim, i da sudionici s obje strane namjeravaju “identificirati i ublažiti prepreke kako bi se omogućila i ubrzala uspostava hrvatskih tvrtki u Ukrajinii ukrajinskih tvrtki u Hrvatskoj”, dok ukrajinska strana još namjerava i “omogućiti razmjenu tehnologije za uspostavu i opeativnost tvornica ukrajinskih obrambenih materijalnih sredstava s ciljem doprinosa sigurnosti Ukrajine, RH, članica EU i NATOa, te Europe u širem smislu.” Pismo namjere nije pravno obvezujuće, napominje MORH, već će se o bilo kojoj od navedenih obveza sklapati zasebni sporazumi uz vladino odobrenje.  “Iskustva koja Ukrajina stječe u domeni modernog ratovanja iznimno su vrijedna za cijeli svijet pa tako i za Hrvatsku,” zaključio je ministar Anušić na društvenim mrežama.

Zahvalivši na odlučnoj potpori ministra Anušića, njegov ukrajinski kolega Šmihal najavio je da su dgovoreni i naredni koraci u pripremi zajedničkog industrijskog foruma hrvatskih i ukrajinskih proizvođača u obrambenoj industriji, koji bi se trebao održati početkom sljedeće godine. Šmihal je također istaknuo ulogu Hrvatske u radu Koalicije za razminiranje. Hrvatska tvrtka DOK-ING već je doprinijela sa 69 strojeva za razminiranje, te je započela proizvodnju rezervnih dijelova u Ukrajini. “Iskustvo nama prijateljske zemlje važno je u čišćenju naše zemlje od mina i neeksplodiranih sredstava,” rekao je Šmihal.

Također tijekom sastanka, ministri su razgovarali o zajedničkom sudjelovanju u EU-mehanizmu SAFE (“Security Action for Europe”), o čemu su nedavno razgovarali premijer Plenković i predsjednik Zelenski, kao i o mogućnosti pridruživanja Hrvatske NATO-inicijativi PURL (“Prioritized Ukraine Requirements List”) – nabavi naoružanja  za Ukrajinu temeljem liste prioritetnih potreba. Osim toga, ukrajinska i hrvatska delegacija raspravljale su o potencijalu sudjelovanja u inicijativi za zajedničku proizvodnju FPV dronova. No razgovaralo se i o većim dronovima, napomenuo je Anušić:

“Ukrajinci su u ovom trenutku broj jedan nacija na svijetu kada govorimo o besposadnim sustavima. Dugačka je linija obrane i na svakom dijelu dronovi imaju glavnu riječ. Tehnologija, znanje i iskustvo koje Ukrajinci imaju je neprocjenjivo. Upravo o tome smo razgovarali, izmjeni iskustava i znanja. Razgovarali smo i o proizvodnji, ne samo FPV dronova, o kojima najviše slušamo, nego i dronova puno većeg dometa s ozbiljnijim teretom i koji rade po sasvim drugom principu. Ti dronovi se proizvode u Ukrajini, ali tehnologija i znanje mogli bi nam svakako koristiti.”

Razgovaralo se i o ometačima  dronova, koje Ukrajinci također patentiraju kao jedan od svojih izvoznih aduta:

“Dronovi su jedno, ali paralelno se proizvode i ometači tih dronova. I to Ukrajina proizvodi i izuzetno iskusna je u tome. Oko toga su se vodili razgovori i ta tehnologija je izuzetno bitna. Oni su to spremni s nama podijeliti,”

rekao je Anušić.

“Zahvaljujem Hrvatskoj na podršci i 13 paketa vojne pomoći vrijednih preko 200 milijuna eura”, naglasio je Denis Šmihal, dok je – prema priopćenju ukrajinskog Ministarstva obrane, hrvatski ministar Anušić najavio 14. paket pomoći (koji je Vlada već odobrila), kao i 15. koji bi trebao biti odobren do kraja ove godine.Prema Anušićevoj najavi, u 15. paketu trebli bi  biti i agregatori za električnu energiju, budući da se nakon masivnih ruskih napada na energetsku infrastrukturu dio Ukrajine suočava s vrlo ozbiljnim redukcijama.

Za kraj Anušićevog posjeta Ukrajini ostavljen je susret s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, što su obojica objavila na društvenim mrežama. Predsjednik Zelenski je na platformi X objavio:

“Danas sam se sastao s potpredsjednikom Vlade – ministrom obrane Republike Hrvatske Ivanom Anušićem. Zahvalni smo hrvatskoj vladi i narodu na podršci Ukrajini – i na svakom paketu vojne pomoći, uključujući 14. koji je već dodijeljen i 15. planiran do kraja godine. Razgovarali smo o važnosti provedbe projekata u okviru PURL inicijative, posebno u vezi sa sredstvima protuzračne obrane, te o korištenju mogućnosti koje pruža SAFE mehanizam. Zasebna i vrlo relevantna tema bila je politika prema veteranima – važno pitanje za nas. Zanimaju nas hrvatska iskustva u tom području.”

Ministar Ivan Anušić oglasio se na istoj platformi:

“U Kijevu sam se susreo s predsjednikom Ukrajine Volodimirom Zelenskim. Ratni predsjednik vodi Ukrajinu kroz najteže razdoblje njihove novije povijesti. Hrabrošću i žilavošću ukrajinskog otpora Rusiji, ukrajinski narod zaustavio je rat dalje od granica Europske unije. I zato, a i zato što je Hrvatska prošla ratnu tragediju i znamo koliko je pomoć tijekom ratne agresije neophodna, Europa i Hrvatska moraju nastaviti pomagati Ukrajini. Posebno u podršci da se postigne pravedan mir koji uključuje teritorijalnu cjelovitost Ukrajine.”

Anušić je tijekom sastanka s predsjednikom Zelenskim potvrdio da će se Hrvatska početkom 2026. pridružiti PURL inicijativi.

*Photo: MORH/J.Šeri, KODA, V.Zelenski/X,  I.Anušić/X

U utorak, 29. srpnja navečer održana je generalna proba za svečani vojni mimohod koji će se održati u četvrtak, 31. srpnja. U odnosu na onaj od prije 10 godina, ovoga puta trasa ide južnim kolnikom Vukovarske ulice, dok je pozornica postavljena sjeverno, između Gradskog poglavarstva i Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski”. To je ujedno bila prilika da dio sudionika – njih oko 50 posto – izađe po prvi puta na trasu mimohoda, ali i da planeri  provjere vrijeme prolaska i eventualne kritične točke. No večernji sati izabrani za generalnu probu, popraćeni laganom kišicom (jer što je “generalka” bez kiše!), nisu se pokazali kao najsretniji odabir, baš kao ni otvaranje mehaniziranih postroja s policijom, vatrogascima i civilnom zaštitom. Iako i oni itekako imaju što pokazati, nepregledne kolone raznih automobila i motocikala stvorile se dojam usporenosti kretanja postroja dok se ne pojavi “prava” oprema.

Rame uz rame – banitelji i kadeti

“Vitezovi kraljevskog grada Jajca”

Najemotivniji trenutak mimohoda je primopredaja ratne zastave s Kninske tvrđave između branitelja-veterana i kadeta, budućih časnika Oružanih snaga RH. Potom slijede ratne zastave i zastave postrojbi MUP-a i OS RH, te tzv. povijesne postrojbe, ovoga puta proširene i kolegama iz Tomislavgrada i Jajca. Tek par sati ranije načelnik GS OS RH, general Tihomir Kundid, na press-konferenciji povodom posljednjih priprema za mimohod rekao je da definitivno neće biti konjaničkih postrojbi jer nije uvjeren da su konji dovoljno uvježbani i staloženi za miran prolazak trasom mimohoda. To je izazvalo revolt kod onih koji su na ovaj način trebali prodefilirati u mimohodu, no istini za volju – upitno je i koliko je tim skupinama, koje uglavnom služe za jačanje turističke ponude u lokalnim zajednicama, uopće mjesto na obilježavanju VRO Oluja.

Prijavkom načelnika GS OS RH započinje mimohod

Pripadnici stranih oružanih snaga prije početka generalne probe

Potom slijedi postroj kadeta, dragovoljnih ročnika i pričuvnika, potom MUP-a RH (ATJ Lučko, interventne i specijalne postrojbe, Policijske škole), Pravosudne policije i Hrvatske vatrogasne zajednice. Posebno treba napomenuti da na ovogodišnjem mimohodu sudjeluju i strane Oružane snage. Dok je prije 10 godina na mimohodu bila samo 6 stranih zastava, ove godine zastave svoje zemlje nosi i po nekoliko pripadnika Oružanih snaga Albanije, Litve, Luksemburga, Mađarske, Portugala, Poljske, SAD-a (Nacionalna garda Minnesote), Slovačke i Ujedinjene Kraljevine – dakle, 9 ukupno. Pomalo je začuđujuć izostanak francuskih Oružanih snaga, s obzirom na trenutno izuzetno dobre odnose i obrambenu suradnju s Francuskom, a opet nema ni Njemačke o kojoj se 2015. mnogo nagađalo. Potom slijede pješački postroji OS RH – Tigrovi, Gromovi, Kune, Pauci, Sokolovi, Pume i Vukovi.

Specijalna policija pokazala je navalna vozila Gurkha

Mimopolov HRM-a i letni program HRZ-a i MUP-a RH uvod su u dio programa koji je publici uvijek najzanimljiviji – mehanizirani postroji s kombinacijom nove i stare tehnike te opreme. Od onoga što se prvi puta vidjelo na generalnoj probi je nova strojnica “Kuna” te borbeno vozilo pješaštva “Bradley”, a najavljena je i nova maskirna odora za pripadnike HRZ-a. Neki do sada najavljivani noviteti ostavljeni su ipak za glavni događaj u četvrtak, 31. srpnja. Osim na Vukovarskoj ulici, dio mehaniziranih postroja mogao se vidjeti i na Slavonskoj aveniji  prilikom povratka u vojarnu “Croatia”. To je bila i prilika da građani malo spontanije pozdrave hrvatske vojnike, a oni su im odzdravljali trubljenjem i mahanjem.

PzH 2000 ove će godine biti u punom sastavu

Ukupno, na generalnoj probi sudjelovalo je oko 1.500 ljudi i 230 vozila, a ministar obrane Ivan Anušić troškove mimohoda procjenjuje na 2 do 3 milijuna eura. U srijedu poslijepodne održat će se zrakoplovna proba, a u četvrtak u 17 sati svi građani su pozvani u Vukovarsku ulicu na svečani mimohod povodom 30. obljetnice VRO “Oluja”.

BOV Patria (razne varijante) na povratku u vojarnu “Croatia”

U Dubrovniku je u petak i subotu, 11. i 12. srpnja 2025., održano osamnaesto izdanje međunarodne konferencije Dubrovnik Forum pod krovnom temom „Channeling Change“. Dvodnevni skup, u organizaciji Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, okupio je oko 500 sudionika, koji su kroz 17 panela promišljali  o obnovi povjerenja, jačanju obrambenih kapaciteta Europe, suradnji između „globalnog sjevera i juga“, transatlantskim odnosima te ulozi umjetne inteligencije u konkurentnosti i sigurnosti Europe.  U sklopu Foruma održan je i ministarski sastanak Ukrajine sa zemljama jugoistočne Europe na kojem je još jednom potvrđena potpora ukrajinskom suverenitetu, teritorijalnom integritetu i demokratskim aspiracijama. Ministar vanjskih poslova RH Grlić Radman rekao je kako nema slobodne i uspješne Europe bez slobodne i uspješne Ukrajine. Uz ministra Grlića Radmana i ministra vanjskih poslova Ukrajine Andrija Sibihe, na ministarskom sastanku sudjelovali su predstavnici Albanije, Crne Gore, Grčke, Kosova, Moldove, Rumunjske, Sjeverne Makedonije, Slovenije, Srbije i Turske.

U okviru programa konferencije, na panelu pod nazivom “Enhancing Europe`s Defence Capabilities: Challenges and Opportunities” sudjelovao je i  ministar obrane RH Ivan Anušić, kao i zamjenica glavnog tajnika NATO-a Radmila Šekerinska, ministar europskih poslova Češke Republike Martin Dvořák i predstavnik američkog Kongresa Martin Turner. Ministar Anušić je istaknuo da su ruska agresija na Ukrajinu i narušena sigurnosna situacija u Europi i svijetu osvijestili Europu da mora sama brinuti o svojoj sigurnosti, a to znači i bitno više ulagati u svoje obrambene sposobnosti:

“Zadnjih 20 godina u Europi se smatralo da ratnih sukoba više neće biti i da je mir nešto što se događa samo od sebe. Pokazalo se suprotno i sad moramo povećati ulaganja u obranu kako bismo osnažili svoje vojske i posebno vlastite vojne industrije”,

istaknuo je Anušić, ponovivši već od ranije poznatu činjenicu da je Hrvatska ove godine dosegnula 2 posto BDP-a izdvajanja za obranu, a uskoro će – u skladu s obvezama preuzetim na nedavno održanom NATO summitu – povećati izdvajanja za obranu:

“Do 2030. godine dostići ćemo 3 posto, a do 2035. godine 3,5 posto BDP-a izdvajanja za obranu plus 1,5 posto izdvajanja za ulaganja povezana s obranom. Nije bit da samo trošimo i kupujemo naoružanje i zadovoljimo statistiku, poanta je da razvijamo naše sposobnosti, da ulažemo u nove tehnologije i da potičemo vlastitu obrambenu industriju. Potrebno je stvarati dodanu vrijednost, moramo znati u što investiramo i koja su iskustva rata u Ukrajini te kako ih primijeniti u sustavu obrane.”

Hrvatska ima iskustvo iz Domovinskog rata, koji je trajao punih pet godina, a trećina Hrvatske bila je okupirana, naglasio je Anušić:

“I onda smo 1995. godine operacijom Oluja, koja je trajala vrlo kratko, oslobodili okupiran teritorij. Danas se ta operacija proučava na mnogim vojnim učilištima diljem svijeta. Zašto smo to uspjeli? Zato što smo u te četiri godine, kao što sada Europa želi napraviti, bili prisiljeni pripremati se za obranu i za oslobađanje vlastite države, jer jednostavno drugog izbora nije bilo”.

Međutim, u današnjim okolnostima, hrvatsko iskustvo iz  Domovinskog rata samo je djelomično relevantno:

Ministar obrane RH Ivan Anušić i ministar vanjskih poslova Ukrajine Andrij Sibiha

“Danas iskustva iz Domovinskog rata možemo primjenjivati i u modernim načinima ratnih sukoba, ali ne u potpunosti. (…) Danas sve ono što vidimo, nažalost, i učimo iz toga, je rat u Ukrajini. I naoružanje se u Ukrajini testira u stvarnim uvjetima rata”.

Anušić je u svom izlaganju upozorio i na sigurnosnu situaciju na jugoistoku Europe:

“Na tom području postoji ozbiljna opasnost od eskalacije sukoba kao i velika opasnost od političkih nestabilnosti koje su ovdje, u jačem ili manjem intenzitetu, prisutne od devedesetih godina. Imali smo nekoliko ratnih sukoba, rat u Hrvatskoj, rat u Bosni i Hercegovini, rat na Kosovu, pa i rat u Sloveniji. Ti su ratovi iza nas, ali političke nestabilnosti su ostale. Ponovno apeliram na naše NATO saveznike da se obrati pažnja na Kosovo, da se obrati pažnja na Bosnu i Hercegovinu, da se obrati pažnja na situaciju koja može vrlo lako eskalirati i vrlo lako postati slična onoj u devedesetim godinama”. 

“Zato smatram”, nastavio je Anušić, “da je odlično što su Sjedinjene Američke Države jasnim rječnikom izravno rekle da je 5 posto izdvajanja nešto što moramo dostići”.

“Mislim da je to Europi odlično došlo i da Europa ovu priliku mora snažno i dobro iskoristiti, ne samo u području obrane i sigurnosti, nego i u području gospodarskog rasta”,

zaključio je ministar Anušić svoje izlaganje na Dubrovnik Forumu.

*Photo: MORH/J.Kopi

Danas je u Uredu predsjednika održan svečani prijem za umirovljene časnike OS RH – dio njih je u mirovini već punih godinu dana, poput bivšeg načelnika GS OS RH admirala Roberta Hranja, dok su neki tek nedavno umirovljeni, kao npr. brigadni general Tomislav Galić koji je po umirovljenju imenovan na političku dužnost državnog tajnika u MORH-u. Svima njima je vrhovni zapovjednik OSRH Zoran Milanović uručio  časničke bodeže i zahvalnice  za časnu i uzoru službu, predano obnašanje dužnosti, uspješnu suradnju, zajednički rad i osobni doprinos u stvaranju i razvoju Oružanih snaga Republike Hrvatske. Časničke bodeže primila su 23 umirovljena visoka časnika: admiral Robert Hranj, kontraadmiral Ivo Raffanelli, brigadni generali Marinko Galović i Tomislav Galić, brigadiri Denis Kovačević, Siniša Šimićev, Mijo Ćubić, Ivica Pavković, Mirko Brcković, Miro Čolić, Vinko Zebić, Sandi Knežević, Andrija Kozina, Stipo Semren, Slobodan Čurčija, Dražen Čovran, Ivan Pervan, Andrija Ramljak, Goran Serenčeš, Renato Paradi, Darijo Klarić te kapetani bojnog broda Damir Poklepović i Darko Malečić.  Osim časničkog bodeža, za časnu i uzornu službu Spomenicom domovinske zahvalnosti odlikovani su brigadni general Tomislav Galić i brigadiri Ivan Pervan i Goran Serenčeš.

Govor je u njihovo i svoje ime održao admiral Robert Hranj:

„Radi se o grupi ljudi koje treba posebno respektirat’, o ljudima koji su svoj profesionalni vijek odlučili provesti u vojsci, u Oružanim snagama i službi domovini, u obrani domovine. Pod tim podrazumijevam i njihovo sudjelovanje u Domovinskom ratu u ratu u kojem smo pobijedili, u kojem smo oslobodili domovinu“.

Hranj je posebno istaknuo da ne treba zaboraviti ni višegodišnje intenzivne napore u izgradnji modernih Oružanih snaga u poslijeratno vrijeme koje će biti bolje pripremljene za moderne izazove mirnodopskog doba.

„Rad na izgradnji jačih, modernijih Oružanih snaga nije gotov. Nismo uspjeli sve uraditi, taj posao možda nikada neće biti gotov. Radi se o tome da se svijet oko nas mijenja i da stalno treba raditi na jačanju i organizaciji Oružanih snaga kako bi one bile bolje pripremljene za nove velike i sigurnosne izazove. Naš posao je gotov, iza nas dolaze nove generacija vojnih vođa. Malo su jači, sposobniji i pametniji od nas i uvjeren sam da će nastaviti tamo gdje smo mi stali, da će postići još veće uspjehe u izgradnji Oružanih snaga. Ako ikada osjete potrebu za našim iskustvom, znanjem, savjetom, stojimo na raspolaganju“.

Zahvalivši umirovljenim visokim časnicima na časnoj i odanoj službi, predsjednik Zoran Milanović je rekao:

„Iza vas je veliko iskustvo, produktivna i predana služba domovini u trenucima kada je bilo najteže i nakon toga u desetljećima kada je bilo već nešto normalnije. Vi ste ratna generacija. Ono što ste preživjeli je istovremeno vaša sreća, ali i teret jedne generacije kakav nije podnijela niti jedna generacija časnika u Europi u zadnjih 30 ili 40 godina, s iznimkom Ukrajine“.

Budući se upravo zbog Ukrajine, posredno i neposredno, trese postojeći svjetski poredak, predsjednik Milanović ponovno je istaknuo:

„Trebamo težiti tome da nas mimoiđu sve te bure i oluje, da nam geografija ne bude prokletstvo kao što je bila stoljećima, nego da nam bude prednost. Ali, to će ovisiti o nama, našoj pameti i našim glavama, o tome koliko ćemo ulagati u svoje tehničko znanje, ali i u svoje humanističko znanje i razumijevanje odnosa među ljudima i među nacijama jer to je sve prije nego jednostavno“.

Ova generacija umirovljenika je dosta specifična jer se u njoj nalaze kako bivši načelnik GS -a Hranj, već i bivši zapovjednik HRM-a Raffanelli, zamjenik zapovjednika HRZ-a Galović, te donedavno čelni ljudi Hrvatskog vojnog učilišta (Čurčija, Čolić i Kozina).

*Photo: Ured predsjednika RH/Tomislav Bušljeta

Iako živimo u eri u kojoj su informacije lako dostupne i još lakše se šire, nevjerojatno zvuči činjenica da šira javnost ne zna praktički ništa o hrabrim hrvatskim pilotima iz Zadra, koji su u tom području 1991. godine među prvima poletjeli u obranu Hrvatske od velikosrpske agresije. Dok su rani počeci stvaranja suvremenog Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ) solidno dokumentirani i publicirani, kako riječju, tako i slikom i videom, zapanjujućim se čini podatak da skupina letača koju ovdje ekskluzivno opisujemo nije našla mjesto u službenim povjesnicama HRZ-a.

Padobranci kao izviđači

Iz službenih publikacija Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH) i HRZ-a tako danas znamo da je 17. listopada 1990. godine sa sportskim avionima Aerokluba Split u Sinju osnovano Samostalno zrakoplovno odjeljenje Split (SZO Split); 10. studenog 1990. godine od sportske i poljoprivredne avijacije Samostalni zrakoplovni vod u Slavonskome Brodu; između 28. lipnja i 2. srpnja 1991. godine Zrakoplovna grupa u Čakovcu, te 15. listopada 1991. godine na aerodromu u Đakovu i čuveni Samostalni zrakoplovni vod Osijek (SZV Osijek), koji se junačkim otporom epskih razmjera istaknuo u obrani Vukovara.

No, izvan okvira povremenog prisjećanja i prigodnih biltena Aerokluba Zadar, u širu javnost nikako da se probije podatak kako je s aerodroma Zemunik kod Zadra već od 29. lipnja 1991. godine izviđačke letove za potrebe obrane Hrvatske u tom području izvela skupina pilota i padobranaca ovog aerokluba, sportskim avionom Utva-75, civilne registarske oznake YU-DHJ. Prvi let tog su datuma izveli padobranci Aerokluba Zadar Velid Jakupović-Gricko i Željko Torbarina-Torba, danas stožerni narednik u mirovini, koji su tih dana tek bili stekli dozvolu pilota sportskog aviona. U pokušaju da to ispravimo, ovdje donosimo njihovu ekskluzivnu priču koju su nam ispričali u Zadru, gradu letača, kolijevci vojnih pilota cijele regije.

Tri mjeseca nakon prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj, u kolovozu 1990. godine izbija oružana velikosrpska pobuna osamostaljenju Republike Hrvatske, a u travnju 1991. godine oformljuje se Zbor narodne garde (ZNG), prvo u okvirima MUP-a Republike Hrvatske. Nakon što se tadašnja JNA otvoreno stavila na stranu velikosrpske pobune, 5. srpnja 1991. godine JNA izdaje proglas kojim dopušta bezuvjetan odlazak iz vojne službe svima koji se na to odluče.

Jakupović i Torbarina sjećaju se trenutaka kada su postali svjesni velikosrpske agresije i nužde da se dragovoljno pridruže organiziranoj obrani zemlje. Krajem 1990. godine prijavljuju se nenaoružanim odborima za obranu i stražama po mjesnim zajednicama, nakon što su se u studenom 1990. godine vraćali s međunarodnog padobranskog natjecanja u Austriji, kada ih je srpska paravojska zaustavila na barikadi na Predzidu.

Pripadnici Aerokluba Zadar, u odorama pričuvnog sastava MUP-a RH. (Fotografija iz biltena „Aeroklub Zadar 1947-2017“)

U analima Aerokluba Zadar ostaje zapisano kako je 5. travnja 1991. godine, održan konspirativni sastanak većeg broja padobranaca i pilota kluba, na čelu s tadašnjim direktorom Aerokluba Ladislavom Radulićem i padobranskim instruktorom Velidom Jakupovićem, uz prisutnost padobranaca Željka Torbarine, Darija Ćurkovića, Dinka Denona i Saše Ivoša, te pilota Tomislava Šobe, Milomira Bratića i Ante Rapana. Odlučeno je da se tim kadrom oformi posebna zrakoplovna postrojba pri Policijskoj upravi Zadar MUP-a RH. „Dobili smo odore od MUP-a RH, naoružani lakim slovenskim strojnicama MGV, koje je kupio Aeroklub“, sjeća se Torbarina, i nastavlja:

„Automatsku pušku i snajpersku pušku smo dobili od tadašnjeg Gradskog bataljuna u osnivanju, koji će kasnije prerasti u 112. brigadu ZNG-a, a svatko je na svoju vojnu padobransku beretku, koju smo imali doma od odsluženja vojnog roka u 63. padobranskoj brigadi JNA u Nišu, stavio hrvatske oznake. Formalno-pravno, od 16. travnja 1991. godine smo kao takvi bili u pričuvnom sastavu policije MUP-a RH“.

U međuvremenu su Jakupović i Torbarina stekli dozvolu sportskog pilota, letačkom obukom koju je provodio nastavnik, sada pokojni, Milomir Bratić. Budući ih je financirao Sabor RH kroz proračun za protupožarno izviđanje, Uprava Aerokluba je donijela odluku da Jakupović, Torbarina i kolege provode letove za potrebe protupožarnog izviđanja jadranske obale. Redoviti kontakti za potrebe obrane Hrvatske održavani su s hrvatskim zapovjednicima generalom Ivom Jelićem, Tomislavom Stanićem i Ivanom Brzojom, a zagrebačka je veza bio Tomislav Magić, koji je aktivno radio na okupljanju kadrova budućeg Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Nad Hrvatskom na snagu stupa zabrana letenja. Izdan je službeni NOTAM, obavijest zrakoplovcima, prema kojoj je formalno-pravno zabranjeno letenje svima osim Hitnoj pomoći i letovima za protupožarno izviđanje. Na aerodromu Zemunik još uvijek je bilo Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana (RV i PVO) Jugoslavije, koje je obavljalo borbene letove prema Sloveniji. Na Zemuniku je još uvijek bila stacionirana i Akrogrupa Zrakoplovne vojne akademije (VVA) RV i PVO „Leteće zvezde“. Aerodrom je već zauzela ekipa 63. padobranske brigade JNA iz Niša, na čelu s potpukovnikom Stevanom Tkačom.

Prvi let

Velid Jakupović-Gricko ((Arhiv Živka Gospića)

„U Aeroklubu Zadar bilo je tada puno vojnih lica te je klub lako dobio odobrenje za protupožarno izviđanje“, napominje Velid Jakupović.

Na 15. lipnja je počela sezona protupožarnog izviđanja (PPI), a Jakupović je dobio nalog da za potrebe 4. hrvatske brigade iz Splita, na čelu s generalom Ivom Jelićem, pri tome iz aviona obavi aerofoto izviđanje položaja JNA i srpske paravojske u ovom području. Dobio je i profesionalnu opremu za fotografiranje, s velikim objektivima, po direktnoj usmenoj zapovjedi Milan Mačeka, koji je zvao iz Zagreba. „Ja to do tada nisam nikad vidio u životu“, sjeća se Torbarina:

„Oprema je bila namijenjena fotografiranju iz ruku izviđača. Zadaća je bila da snimimo neprijateljske položaje, a to znači pozicije 9. korpusa JNA iznad Masleničkog mosta, što je bilo izvan naše rute. I trebalo je planirati da snimimo sve oko aerodroma Zemunik, jer su oni iskopali fortifikacijske točke oko aerodroma. Ja sam već pri jednom od dolazaka na civilni aerodrom, u vožnji motorom, izbrojao da su samo na tom potezu imali iskopana 92 položaja“.

U publikacijama Aerokluba Zadar ostaje zapisano da su Velid Jakupović i Željko Torbarina taj prvi let s aerofoto izviđanjem položaja JNA izveli 29. lipnja 1991. godine.

„Gricko i ja smo se dogovorili da idemo nas dva na prvi let, jer se on kuži u to snimanje. Isplanirali smo let na visini od 600 metara, koja je normalna visina za protupožarno izviđanje. Aviomehaničar nam je bio Aleksandar Anđelković-Aco, koji je tada već bio umirovljeni zastavnik prve klase. Napravili smo pretpoletni pregled, a Aco je unio u avion torbu s opremom i automatskom puškom. Valjda smo se uz tu pušku osjećali sigurnije. Gricko je na desnom sjedalu bio s opremom, a ja na lijevom pilotskom te smo poletjeli na zadaću“,

priča Torbarina.

Željko Torbarina-Torba (Arhiv Živka Gospića)

„Nakon polijetanja, ruta nam je bila prvo ka otoku Pagu. Putem se javljamo i lokalnoj vatrogasnoj postaji. Usput smo snimili položaje JNA kod uzletišta Šepurine. Potom pravimo lijevi zaokret i letimo ka Salima na Dugom Otoku. Spuštamo se niz Dugi Otok. Potom ponovno pravimo lijevi zaokret na Kakmu, gdje je radio-far. Nakon par minuta, skrenemo s odobrene rute, umjesto da idemo u pravac za slijetanje, napravili smo krug oko Masleničkog ždrila i poslikali položaje i tenkove JNA prema Obrovcu, sve ono gdje je tada, uspostavilo se kasnije, zapovijedao na međunarodnom sudu u Hagu osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić“,

veli Torbarina.

„Kad smo to snimili, vratili smo se nazad u kurs za slijetanje na pistu 04. No u namjeri daljnjeg snimanja položaja oko aerodroma, napravili smo prelet preko vojnog tornja i krug, što je Gricko dobro iskoristio da rafalno poslika iskopane rovove. U tom trenutku vidimo da na čistinu izlaze dva borbena oklopna vozila (BOV) s trocijevnim protuavionskim topovima usmjerenim ka nama, a u slušalicama čujemo: ‘Govori… Tkač. Ukloni avion za dva minuta, inače te obaram!’“.

„Odmah sam izveo svaljivanje na krilo, prema moru. Ušao u lijevi zaokret i sletio na pistu 04. Taksiramo na civilnu pistu 02. Dovezemo se na našu poziciju za parkiranje aviona, gdje smo imali i naš smještajni kontejner. Uzmemo stvari i – crta!“,

prisjeća se Torbarina.

Jugoslavenski sportski avion Utva-75, civilne registarske oznake YU-DHJ, kojim su članovi Aerokluba Zadar izviđali položaje JNA i velikosrpske paravojske. (Arhiv Živka Gospića)

Jakupović se sjeća da je poslije razvio te fotografije i predao ih gdje je trebalo 4. brigadi ZNG-a. Fotografije su išle i generalu Anti Rosi u Zagreb, u Split te vojnom zapovjedniku u Zadru Marku Čulini. Kasnije je 4. brigada ZNG-a došla na taj teren, gdje je do tada s hrvatske strane bila zadarska specijalna policija, koja je nakon ovog leta kod Masleničkog mosta imala i prvi okršaj s tenkovima 9. korpusa JNA.

Aeroklub Zadar je s protupožarnim izviđanjem normalno nastavio u narednom razdoblju, a u danima nakon 5. srpnja, Jakupović je obavio još tri ovakva leta s aerofoto izviđanjem. Torbarina je bio na drugome poslu, pa je Jakupović za pilota dobio Milomira Bratića, koji je inače bio kontrolor letenja, a obojici je na letačkoj obuci bio jedan od instruktora i dobar prijatelj. Na trećem letu pilotirao je Josip Njari, dotadašnji član Akrogrupe „Leteće zvezde“.

„Na letu na kojem je pilot bio Njari, sa zemlje smo također dobili upozorenje da ćemo biti oboreni. No Njari je u zraku u radio komunikaciji to okrenuo na šalu. I Bratić i Njari su nam, kao vojna lica, dobro došla za ovo letenje, jer je kontrola JNA prepoznavala njihov glas na vezi te su imali manje nepovjerenja prema njima“,

sjeća se Jakupović.

Članovi Aerokluba Zadar u obrani Hrvatske, snimljeni nešto kasnije 1991. godine. (Fotografija iz biltena „Aeroklub Zadar 1947-2017“)

Poslije je obavljen još jedan ovakav let, gdje je Jakupović za pilota imao Željka Drevenšeka, nekadašnjeg zapovjednika bivše 240. lovačko-bombarderske avijacijske eskadrile JRV i PVO. Svi letovi su bili tajni, ali službeni i po zapovjedi, u obrani Hrvatske od agresije. Svi su obavljeni jugoslavenskom sportskom Utvom-75, registracije YU-DHJ. Poslije su svi letovi obustavljeni i nije se smjelo nikako uzlijetati. „Netko se konačno dosjetio – kakvo protupožarno izviđanje kad je ratno stanje“, veli Jakupović.

Kasnije, konspirativna grupa Aerokluba Zadar, pri pričuvnoj policiji MUP-a RH, ostala je zajedno do studenog 1991. godine, kada se razdvojila. Torbarina i Jakupović su prešli u specijalnu policiju, a ostali u vojne vode 112. brigade ZNG-a.

Epilog

U burnim ratnim događanjima, Torbarina je 30. prosinca 1991. godine ranjen u minskome polju. Demobilizirao se 1992. godine te u tvornici Bagat s dr. Stipom Belakom radio na razvoju domaćeg streljačkog naoružanja. Jakupović i Torbarina kao padobranci Aerokluba Zadar povremeno tih godina sudjeluju i u promotivnim padobranskim skokovima na javnim priredbama. Jedne prigode s neba su donijeli lopte nogometnoj školi NK Zadra i skupini malih nogometaša, među kojima je bio i mladi Luka Modrić, danas svjetska nogometna zvijezda.

Sjećanje na njihov prvi izviđački let od 29. lipnja 1991. godine im je još uvijek živo, a smatraju da su učinili ono što je normalno u obrani svoje domovine. Danas su svojim domoljubljem, hrabrošću i entuzijazmom sigurno zavrijedili da se događaj upiše u povijesne knjige Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, Zračne Luke Zadar, Zrakoplovne baze Zemunik i današnjeg 93. krila HRZ-a!

Gost autor: Antonio PRLENDA, vojni komentator

Anton Tus posljednji je iz plejade velikih ratnih i poratnih generala, prvi načelnik Glavnog stožera OS RH i prvi šef misije RH pri NATO-savezu. Tijekom duge vojne karijere mnogo je puta bio prvi, ponekad i jedini, zasigurno jedinstveni, i zato je njegova smrt odjeknula ne samo u vojnim krugovima, već i diljem hrvatske javnosti, a i šire.

General Anton Tus rođen je 22. studenoga 1931. u Bribiru, Općina Vinodolska, i sa samo 13 godina (odnosno od veljače 1944.) uključio se u Narodnooslobodilački rat kao partizanski kurir. Po završetku Drugog svjetskog rata odlučio se za vojne škole, te je završio Zrakoplovnu akademiju JNA u Mostaru, da bi onda postao i jedan od rijetkih poslanih na nastavak školovanja u inozemstvu, na Vojnoj zrakoplovnoj akademiji “Jurij A. Gagarin” (Военно-воздушная академия им. Ю. А. Гагарина) u Moskvi. U profesionalnoj karijeri koja je trajala od 1950. godine obavljao je dužnosti pilota lovca, nastavnika letenja, pa zapovjednika: avijacijske eskadrile, 204. lovačkog puka, načelnika štaba te potom zapovjednika 15. divizije PVO, zapovjednika 5. korpusa RV i PVO, zamjenika načelnika GŠ za RV i PVO te naposljetku i zapovjednika čitavog Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane SFRJ (od 16. kolovoza 1985. do svibnja 1991. godine). Bio je jedini pilot koji je upravljao svim zrakoplovima u sastavu Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva, kao što je bio i jedini pilot koji je u to doba upravljao i američkim i sovjetskim nadzvučnim avionima, MiG-29 te F-16. Često se spominjalo i da je u toj fazi svoje bogate karijere pod zapovjedništvom imao više letjelica nego što ih se koje desetljeće kasnije moglo zbrojeno naći širom jugoistoka Europe.

Raif Dizdarević, Veljko Kadijević i Anton Tus 1988. obilaze eskadrilu MiG-29 na Batajnici

Jugoslavenski premijer Ante Marković namjeravao je generala Tusa postaviti za načelnika Generalštaba JNA kako bi neutralizirao sve jaču prosrpsku politiku u vojsci, no otpori i političke igrice onemogućili su taj plan. U travnju 1991. tadašnjem saveznom sekretaru za obranu Veljku Kadijeviću Tus je izričito rekao da RV i PVO s njime na čelu neće ratovati ni protiv jednog naroda, pa tako ni hrvatskog. Zbog toga je ekspresno, već 8. svibnja, razriješen dužnosti zapovjednika RV i PVO, a uskoro i umirovljen. Tijekom ljeta 1991. uspostavljen je kontakt s predsjednikom RH Franjom Tuđmanom, u kolovozu 1991. dragovoljno se stavlja na raspolaganje zapovjedništvu Zbora narodne garde, kao najviše rangirani od tek šaćice generala iz sustava JNA koji su se za takav potez odlučili. Početkom rujna već je javna tajna da se formira zapovjedništvo Hrvatske vojske u koje su pozvani generali Anton Tus i Petar Stipetić, pukovnik Karl Gorinšek te još nekoliko desetaka visokih časnika prebjeglih iz JNA. Odlukom predsjednika Republike Hrvatske 21. rujna 1991. general Tus bio je postavljen na dužnost načelnika novoformiranog Glavnog stožera Hrvatske vojske. Prema sjećanju tadašnjeg ministra obrane Martina Špegelja, tek dolaskom Antona Tusa te nešto ranijim dolaskom Imre Agotića (tada načelnikom Stožera ZNG) počela je prava uspostava sustava zapovijedanja i formiranja brigada koje su mobilizacijski bile planirane još u rano proljeće 1991. Zbog napuštanja JNA i preuzimanja visoke vojne dužnosti u Hrvatskoj (veleizdaja i dezerterstvo) Vrhovni vojni sud za Tusa je poništio mirovinu, ne bi li ga onda u listopadu 1991. i osudio, a Vojno-disciplinski sud u Beogradu oduzima mu u odsustvu i čin general-pukovnika avijacije.

Anton Tus i Petar Stipetić – višedesetljetno prijteljstvo

General Anton Tus bio je neposredni sudionik razvoja hrvatskih Oružanih snaga te planiranja, provođenja i zapovijedanja obrambenim i napadnim operacijama u prve dvije godine Domovinskog rata. Zbog neslaganja s tadašnjim ministrom Gojkom Šuškom i tadašnjom državnom politikom prema BiH, Anton Tus 22. studenog 1992. odlukom Predsjednika RH odlazi na dužnost Glavnog vojnog savjetnika predsjednika Tuđmana, što je bio do 1. travnja 1996. kada, na svoj zahtjev (po drugi puta), odlazi u mirovinu. Ovoga puta u mirovini nije bio ni punih pet godina – jer 12. veljače 2001., u vrijeme Vlade Ivice Račana, nakon što se ustanovilo da za njega NATO može garantirati osobnu sigurnost u Bruxellesu, postaje prvi veleposlanik i šef Misije RH pri NATO-u. Misiju je dizao iz samih temelja, baš kao i napore Republike Hrvatske da uđe u NATO-savez, što je rezultiralo ulaskom u MAP proces u svibnju 2002. U Bruxellesu je general Tus odradio puni 4-godišnji mandat, sve do 1. listopada 2005. godine, kada odlazi u mirovinu po treći i posljednji put. Nakon toga, od 2008. bio je i vanjski član saborskog Odbora za obranu, u kojem je dao pečat svojim tihim diplomatskim pristupom, dok je uglavnom sve “žestoke” primjedbe prepuštao svom prijatelju i suborcu generalu Petru Stipetiću.

Za osobni doprinos u obrani RH i Domovinskom ratu te iskazanu hrabrost dodijeljena su mu od Predsjednika RH najviša odličja: Velered kralja Petra Krešimira IV s lentom i Danicom, Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, Red kneza Branimira s ogrlicom, Red kneza Domagoja, Red Nikole Šubića Zrinskog, Red bana Jelačića, Red hrvatskog trolista, Spomenica Domovinskog rata, Spomenica domovinske zahvalnosti, te medalja Bljesak i Oluja. Nositelj je više domaćih i stranih medalja, ordena i Diplome Međunarodne federacije aeronautike.

Ime Antona Tusa sinonim je za principijelnost i časnički integritet, zbog čega ga se nije moglo vidjeti na kojekakvim stranačkim i “braniteljskim” događanjima. Uživao je u ljetima provedenim u rodnom kraju, a poznat je bio i po svojoj velikoj ljubavi prema tornjacima koji su, u vrijeme rata, bili generalovi najodaniji tjelohranitelji, a potom i kućni ljubimci. Pri tome, nije oklijevao svoje ogromno znanje i iskustvo dijeliti sa svima koji su ga pitali za savjet, tako da je i u svoje mirno doba sudjelovao u nizu javnih (i manje javnih) obrambenih razmatranja, dajući svoj sadržajni doprinos i brojnim stručnim autorima te publicistima.

Današnja najava Ministarstva obrane o sutrašnjem posjetu ministra obrane Marija Banožića Zemuniku i Divuljama podigla je neslućenu prašinu u javnosti. Prvo zato što u pozivu stoji da će „Ministar obrane sudjelovati u ponedjeljak 16. svibnja 2022. godine na 30. obljetnici preleta MIG-om pukovnika Ivice Ivandića u vojarni ‘Knez Trpimir’ u Divuljama, s početkom u 11:30 sati“. Potom se poziva i „predstavnike medija zainteresirane za sudjelovanje na 30. obljetnici preleta MIG-om pukovnika Ivice Ivandića, da dođu u ponedjeljak, 16. svibnja u vojarnu “Knez Trpimir” u Divuljama“. Pri svemu tome se MORH pravi kao da je danas, 15. svibnja, 30. obljetnica samo jednog preleta jednog MiG-a, iako je zajedno s Ivandićem preletio i Ivan Selak. No o tome se danas dosta pisalo širom hrvatskih medija, pa ćemo taj dio preskočiti, ne bi li došli do večerašnjeg priopćenja, odnosno „Pojašnjenja MORH-a vezano za otkrivanje eksponata MiG-a 21 u vojarni ‘Knez Trpimir’“.

Postavljanje tzv. “Osvetnika Vukovara” u Divuljama (Photo: Screenshot)

U tom famoznom pojašnjenju MORH tvrdi da su „Oružane snage, odnosno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo; željeli dati obol pukovniku Ivici Ivandiću koji je preletio s aerodroma Ponikve pokraj Užica u Srbiji na aerodrom Split. Naime, pukovnik Ivandić jedini je od pilota koji su za vrijeme Domovinskog rata preletjeli u Hrvatsku, čiji prelet još nije obilježen postavljanjem eksponata MiG-a“.

MiG na ulazu u Pleso

MORH potom podsjeća:

„U spomen na prelete drugih pilota već su postavljeni eksponati:

MiG kojim se obilježava prelet brigadira Ivana Selaka postavljen je na ulazu u vojarnu ‘Pukovnik Marko Živković’ na Plesu.
MiG kojim se obilježava prelet pukovnika Danijela Borovića postavljen je na ulazu u vojarnu ‘Hrvatski branitelji Istre’ u Puli.
MiG u spomen na prelet stožernog brigadira Rudolfa Perešina postavljen je u Gornjoj Stubici“.

Ponovit ćemo još jednom MORH-ovu tvrdnju: „MiG kojim se obilježava prelet brigadira Ivana Selaka postavljen je na ulazu u vojarnu ‘Pukovnik Marko Živković’ na Plesu“. Dragi i nesposobni naš MORH!

Errata corrige

102 ili Osvetnik Dubrovnika – jedini preostali autentični MiG-21

MiG kojim se obilježava prelet brigadira Selaka NIJE postavljen na ulazu u vojarnu „Pukovnik Marko Živković“ na Plesu. Letjelica Mig-21US, navodno svojedobni nosilac službene oznake 161, na ulazu u vojarnu na Plesu postavljen je 2006. godine povodom 15. obljetnice Hrvatskog ratnog zrakoplovstva!

Za razliku od toga, MiG-21 „Osvetnik Dubrovnika“ (i to stvarna letjelica službene oznake 102), postavljen je u dvorištu Zrakoplovno tehničkog centra povodom 10. obljetnice ZTC-a („Dan ZTC-a“), budući da „odražava sedamdesetogodišnju tradiciju održavanja vojnih zrakoplova na ovom mjestu, a ujedno je simbol zrakoplovstva u Domovinskom ratu“. Svečano je bio otkriven 14. rujna 2020. – što piše i u MORH-ovom priopćenju koje se još uvijek može naći na web-stranici Ministarstva – što je otprilike 2 mjeseca nakon što je Mario Banožić imenovan ministrom obrane.

Pa kad već piše „pojašnjenja“, niz PR-ovaca u Ministarstvu obrane mogao bi si bar pogledati elementarne činjenice vezane uz temu o kojoj pišu.

Recimo, mogli bi se i prestati praviti da je sutra postavljeni MiG u Divuljama stvarno Ivandićev „Osvetnik Vukovara“. Naime, MiG-21bisK (s/n 17167), kojim je Ivica Ivandić 15. svibnja 1992. preletio s aerodroma Ponikve u Split nažalost više ne postoji. Nije posebna tajna da je taj konkretni avion srušen 14. rujna 1993: godine iznad sela Stipan u općini Gvozd, a da je tom prilikom nažalost poginuo pilot Miroslav Peris. Dakle, svako daljnje prikazivanje nekakvog MiG-a kao „Osvetnika Vukovara“ čisti je falsifikat – i tehnički i povijesni. S time bi trebalo prestati, jednako kao i s dezinformacijama koje Ministarstvo obrane sve češće širi pod parolom službenih informacija te reakcija!

MORH ne poznaje činjenice iz vlastite/nedavne prošlosti

Već duže vrijeme javno se zagovara „srpski svijet“ koji najavljuje tmurna vremena na ovim prostorima. Još samo čekamo čije će relikvije krenuti po „srpskim zemljama“. Kako se čini, jedina razlika je u imenu, a projekt je i dalje „Velika Srbija“, nakon u krvi propale najveće Srbije što je bez konkurencije bila Jugoslavija u svim njenim oblicima od 1918. do 1991. godine. Projekt se provodi jer od idejnog začetka u prvoj polovici 19. stoljeća nikad nije ni prestao. Ta imperijalistička ideja male države i malobrojnog naroda je jasna, više ili manje prikrivena, a lučonoše su značajne sastavnice srbijanskog i srpskog društva. Bez prevelikog širenja potrebno je istaknuti državu Srbiju, Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) i Srpsku akademiju nauka i umjetnosti (SANU) – naravno, ima ih još u Srbiji i izvan Srbije. Pod velikim i otvorenim pritiskom su Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Kosovo, pa i Makedonija – čiju crkvu ne priznaju, a mnogi i danas Makedonce drže južnim Srbima. Prema Hrvatskoj se djeluje nešto perfidnije, ali ne manje opasno.

SPC i SANU

Prije otvorenog napada na Hrvatsku treba stvoriti novo geopolitičko i geostrateško okruženje. U svim nabrojenim zemljama zauzete su negdje veće, a negdje manje „desantne osnovice“ koje na terenu kontrolira i usmjerava SPC kao izrazita imperijalna, parapolitička i državotvorna organizacija. Srbija u susjednim državama, preko svojih poslušnika na svim razinama vlasti, od lokalne uprave do vlade ili pak vlasti u entitetu, radi na destrukciji susjednih država. U Vladi RH instalirana je stranka koju su u svrhu osvajačkog pohoda osnovali ratni zločinci zaslužni za patnje Hrvata, ali i ostalih građana uključujući i Srbe. Slijednicima to ne smeta i ne traže zabranu stranke takvog imena. Možda ime i tko je osnivač nije važno, ali budimo dosljedni i za drugu stranu. Nije od bitne važnosti jesu li ljudi vjernici ili nevjernici jer je SPC politička, državotvorna i osvajačka snaga, pokretač srpske hegemonije, a krštenjem u SPC dijete „postaje“ i  pravoslavac i Srbin.  Za veliki broj jednih i drugih ideja „velike Srbije“ je  intelektualni opijum, pa i ako se zove „srpski svijet“. Prije i nakon desanta na Crnu Goru puno se pisalo i o nastanku SPC u sadašnjem obliku – koja je na ovim prostorima praktički sve pravoslavce uspjela pretvoriti u Srbe, a bilo je tu Grka, Bugara, Makedonaca, Albanaca, Vlaha, Morlaka, Rumunja, Cincara (Arumunja), naravno Hrvata i drugih. Tendencija izjednačavanja pravoslavlja i srpstva izražena je nakon stvaranja Kneževine, pa Kraljevine Srbije, a posebice nakon stvaranja Kraljevstva SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije i pripajanja pravoslavne mitropolije i eparhija s prostora nestale monarhije i s ostalih područja duhovno vezanih na Carigradsku patrijaršiju, te uspostavom crkve pod imenom SPC. Ovdje je odstupljeno, ne slučajno, od običajne prakse pa novouspostavljena crkva u svom nazivu nema ime države već njenog privilegiranog dijela što jasno svjedoči o njenoj ulozi u budućnosti. Ako se išlo na „pošteno“ ujedinjenje, zašto se crkva nije nazvala Pravoslavna crkva Kraljevstva SHS/ Kraljevine Jugoslavije? Zato jer je na taj način stvoren jaki igrač srpskog nacionalizma i hegemonizma. To se konačno dogodilo sramnom kupnjom prava od Carigradskog patrijarha.

Trošak su platili svi narodi, kako bi ih ugnjetavale srpske institucije, a SPC širila srpstvo. SPC kao državna crkva odgovorna „vladaru“ djelovala je na tragu velikosrpstva kroz povijest kao isturena snaga za razgradnju svake pomisli na stvaranje hrvatske državnosti, a sad djeluje na slabljenju i – ako bi se ukazala prilika – na uništenju ili svođenju hrvatske države na “ostatke ostataka“.  Koliko je pametno na svom prostoru legalizirati  i materijalno pomagati destruktivno djelovanje snaga dokazanog mrzitelja s agresivnim namjerama prema vlastitoj državi i narodu? Kako je moguće prihvatiti uzurpaciju imovine pravoslavne mitropolije i eparhija s područja Hrvatske u okviru Austrougarske? Zar je normalno za  vrijeme suše moliti Boga da kiša padne u Srbiji, a ne tamo gdje živiš? Naravno, svaki čovjek i  domoljub u RH treba bez zadrške podržati pravoslavlje kao dio kršćanstva i istovremeno svetosavlju odlučno reći ne. Veliki dio pravoslavaca preko parohija, eparhija i mitropolije, podređeni su vjerski, kulturno i politički patrijarhu SPC, a on državnom poglavaru. Na taj način Srbija legalno rovari u  Republici Hrvatskoj. Jasno, SPC je moćna poluga srbijanskog i srpskog političkog vodstva države Srbije.

SANU se trudi oblikovati u „istinu“ sve zablude i povijesne  neistine kao podlogu osvajačkih pohoda na „srpske zemlje“. Svako malo se čuje o novim memorandumskim dostignućima SANU. Čudno kako njima – a poglavito dijelu srpskog naroda – nije dosta neracionalnog ponašanja koje vodi u moguće nove sukobe na ovim nemirnim i neuređenim prostorima. U srpskoj ideologiji i povijesnom sjećanju pamte se samo loši završeci kao gorivo za nove sukobe. Njih ne interesiraju uzroci, događaje vade iz konteksta ukupnih zbivanja, pa tako gledaju i na Oluju kao zasebno događanje, kao da nisu 1991. godine okupirali trećinu Hrvatske, mučili, zlostavljali, silovali, ubijali i protjerivali Hrvate i ne-Srbe sa svojih ognjišta. Iskreno treba žaliti za svakom nevinom i nepotrebnom žrtvom nakon Oluje. Ipak, mora se znati da je malo Srba na okupiranim područjima bilo nenaoružano, od maloljetne djece do starica, neki su mobilizirani u postrojbe, neki su bili u seoskim stražama, neki jednostavno imali vojničko oružje u kućama, a mnogi su dragovoljno pristupili zločincima, kapetanu Draganu i Arkanu. Nema razuma tamo gdje se glavna ideologija formira na pseudoznanstvenim i nakaradnim političkim učenjima – V. S. Karadžića, I. Garašanina, S. Moljevića, S. Miloševića i sad „vrlog ratnika“, huškača na ratne zločine, govornika  iz Gline i „manekena“ iznad sramotno uništavanog Sarajeva. Ta nakaradna politika polaže prava do granica Otomanskog Carstva gdje su stigli najčešće kao vjerne sluge. Lakše je bilo biti vjerni sluga i pljačkaš u drugom valu nego se  boriti i pokušati sačuvati zavičaj. Jedna pametna glava napisa. „Sačuvaj me Bože srpskog junaštva…“. Ni sad se ne bi usudili ovako nerazumno ponašati da nemaju moćnog zaštitnika u pozadini. Jest, saveznik je pouzdan i svatko bi ga u ratu poželio, ali je puno bolje rat izbjeći jer na ovim prostorima bez krvi se granice neće promijeniti.

Uzor za ideju…

Srbija s ovom vlašću nije odustala od „Velike Srbije“, samo je po uzoru na „ruski svijet“ („росийски мир“) u igru uvela naizgled blaži izraz, „srpski svijet“. No, i to znači – svi Srbi u jednoj državi, ili bar bi svi Srbi odgovorni jednoj vlasti. Što to znači u praksi, vidi se na primjeru Crne Gore, Kosova, Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj također rade razne kuhinje na svim razinama i svim područjima djelovanja. Koriste poziciju u najvišoj državnoj vlasti, jer govorimo o tri mandata koja u krajnjoj vulgarizaciji nakaradnog izbornog sustava mogu ostvarit tri Srbina i odlučiti o parlamentarnoj većini, a onda to i naplatiti. Prema onome što se može razabrati – „srpski svijet“ bio bi još jedna poluga u ostvarivanju velikosrpskih ambicija jer bi svaki Srbin, neovisno o državi čiji je građanin i gdje živi, bio odgovoran i koordiniran iz Beograda. Zar nije na tom tragu bio poziv Srbima ma gdje god bili da 15. rujna izvjese srpsku zastavu i krše zakone države u kojoj žive?! Zar to nije bio pokušaj da se preko građana drugih država šire osvajačke ideje vlastite države?! Svakako treba istaknuti, u ovom slučaju, zreli stav vodstva Srba u Hrvatskoj u nadi da će ih biti sve više u budućnosti. Kako bi reagirali Vučić i njegove marionete kad bi hrvatski predsjednik pozvao ono malo Hrvata što ostadoše u Srbiji da 5. kolovoza, na Dan pobjede, izvjese hrvatske zastave? Je li ovo što dolazi iz Srbije, novi poziv Srbima na pobunu? To nije dobro jer znamo kako je balvanima počelo, a nakon mitinga na Petrovoj gori se rasplamsalo, i na koncu kako je Olujom završilo, ako je uopće završilo.

Treba se uozbiljiti i poduzeti odgovarajuće mjere. Ne smije se vjerovati ni patrijarhu koji kaže da se on i Hrvatska vole javno i da voli sve ljude u Hrvatskoj ma kom narodu pripadali. Nije mogao preko jezika prevaliti ime naroda po kojem je ta država koju voli javno dobila ime, ali mu nije teško pjevati o kokardi popa Đujića na Dinari. Vuk dlaku mijenja ali… Ne treba se pouzdati ni u EU i NATO, jer tu u ozbiljnom sukobu nema dovoljno ni snage ni odlučnosti, a niti želje ginuti za druge. Više od 30 godina su u svojevrsnoj hibernaciji. SAD odlazi u indijsko-pacifički prostor i na Arktik, a „jadna Europa samo što se ne raspadne“ od nesloge i kratkoročnih sebičnih interesa. Bez dugoročne strateške vizije i nerazumijevanja vitalnih interesa, ona gospodarski jača potencijalnog neprijatelja. Očiti primjer za to je „Sjeverni tok II“. Treba li se zapitati koji su to motivi da Njemačka, koja je uz Francusku najzaslužnija za stvaranje EU, stavlja klin pod kotače njenog daljnjeg integriranja. Je li to strah ili teret povijesti u odnosima s Rusijom, slično kao što je i odnos SAD i Velike Britanije donedavno otežavao napredak EU. Istovremeno  bi birokrati u Bruxellesu stvarali europske oružane snage, a ne mogu na nekoliko načela ustrojiti ni Graničnu i obalnu stražu EU, ili udruženo pristupiti razvoju borbenog zrakoplova nove generacije.

„Srpski svijet“ je nedjeljiv dio „ruskog svijeta“ u kojem je već odavno Bjelorusija, te dijelovi pa i neke čitave države Euroazije.

Što bi se dogodilo kad bi „srpski svijet“ za početak bar djelomično uspio, uzmimo hipotetski – u Crnoj Gori? To bi strahovito poboljšalo geostratešku i geopolitičku poziciju Rusije i Srbije, a istovremeno oslabilo poziciju susjednih zemalja, članica EU i NATO. U crnogorskom primorju i Boki Kotorskoj, te u unutrašnjosti Crne Gore, izgradili bi ogromnu pomorsko-zračnu bazu/e. Preko luke Bar mogli bi dovesti tehniku koju žele na prostor Crne Gore i Srbije. Crnogorci bi vjerojatno postali zavičajna kategorija. Nakon toga bi bio permanentni pritisak na BiH s ciljem izdvajanja Republike Srpske i njenog ujedinjenja sa Srbijom, pritisak na Kosovo s ciljem izdvajanja sjevernog dijela i Metohije koju srpsko vodstvo i SPC drže crkvenom imovinom. Razgradnjom i uništenjem BiH, Srbija i naravno Rusija bi do krajnjih granica pritiskale jug Hrvatske s područja istočne Hercegovine i Crne Gore. Naravno, to ne bi bio prvi put. Ako se povijest pravilno tumači ona je učiteljica života, pa evo jednog opisa rusko-crnogorskog djela iz 1806. godine.

„Već 30. svibnja dođe do prvog ozbiljnijeg okršaja kod Zvekovice. Stotinjak Francuza borilo se pet sati protiv tri stotine Crnogoraca. Pristigla neprijateljska pojačanja prisile Francuze da napuste Cavtat 3. lipnja. Stanovništvo se povuče s vojskom spašavajući najnužnije. No kada pravoslavna rulja upadne u taj starodrevni gradić, ‘oni po azijatskom običaju pretresu preostale domove, opustošiše kuće u gradu i okolini, u čemu ih, piše admiral Senjavin caru Aleksandru, ‘nismo mogli spriječiti’.

Napoleonove vojnike, koji su vojevali po mnogim europskim ratištima, osobito iznenadi i zaplaši okrutni postupak sa zarobljenicima i ranjenicima, kojima odreda ‘sijecahu glave i noseve’! Kao svjedočanstvo citiram pismo koje je general Lauriston uputio po posebnom tekliću ruskom vrhovnom zapovjedniku Senjavinu:

‘Dubrovnik, 8. lipnja 1806.
Gospodine generale, Vi ne možete ne znati za barbarski način ratovanja Vaših vojnika i onih što ratuju pod ruskim zastavama; u ratu je taj način do sada među uljuđenim narodima bio nepoznat. Ne govorim samo o pljački i požarima koji se posljednjih osam dana oboriše na nesretne stanovnike neodgovorne za ovaj rat. Europa će izreći svoj sud o njima. Ali ima nešto drugo, gospodine generale, na što mi je red tražiti od Vas odgovora.
U nekoliko bojeva ovih posljednjih dana, ja sam vidio šest francuskih vojnika, odsječenih i na najužasniji način unakaženih glava. Ja sam o tom izvijestio Nj. V. Cara Francuza i kralja Italije. Vi znate da u Francuskoj ima 18.000 ruskih zarobljenika i da se s njima tamo postupa na najčovječniji način. Rad sam vjerovati, gospodine generale, da ćete podsjetiti Vaše postrojbe i one što se bore pod Vašim zastavama na prava ratna načela’.

No sve je bilo uzalud. Rat neuljuđenih pravoslavaca postajao je sve okrutniji…“.

(Kako su Rusi potpomognuti s Crnogorcima palili i razarali Dubrovnik; neutralni izvor, prijevod s talijanskog jezika (prevela Fani Muhoberac, napisao Francesco Maria Appendini) – Ratovanje oko Dubrovnika godine 1806.)

To je bilo 1806. godine a 1991. nam je još uvijek u živom sjećanju. Prošlo je 200 godina, a metode, pohlepa i neprijateljstvo nisu se mijenjali.

Geostrateški aspekti

Dmitri Medvedev, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik – “tri oka u glavi”

Geostrateški, zbog mora, Rusima je važnija Crna Gora od Srbije koja tek osigurava dubinu. Dalje bi pritisak jačao na pravoslavne zemlje od Krima, preko Ukrajina, Moldavije, Rumunjske, Bugarske, Makedonije, Grčke i  Cipra… te dalje. Ako se Europa i „slobodni svijet“ na vrijeme ne opamete to bi mogao biti dio novog rasporeda na velikoj geostrateškoj i geopolitičkoj šahovskoj ploči. Naravno, bilo bi toga još, poglavito u Baltičkoj regiji. Kome nije jasno neka pogleda udaljenost od Crne Gore do atlantske obale Portugala. Ohrabrujuće je što veći dio pravoslavnih zemalja nije osvajački orijentirano, članice su EU i NATO pa se i one moraju na vrijeme probuditi. Srbi žele „svoje“ područje dominacije na prostoru bivše Jugoslavije ili bar zapadnog Balkana, a Rusi bi se vratiti u status velike sile. Ako ne gospodarski, a ono politički i vojno. Put širenja je upravo na pravoslavni svijet jer im je u susjedstvu, dok je na dalje i uz njihovu pomoć stasala moćna Kina.

Što se tiče vjerskog područja, nakon što je Carigradski patrijarh priznao Pravoslavnu crkvu u Ukrajini još je više porasla želja Moskve da ovlada pravoslavljem i konačno se ustoliči kao „Rim istoka“. Više ne želi biti treći Rim, nakon Rima i Carigrada. Glede Ukrajine ne prihvaćaju istinu – „Patrijarh dao, Patrijarh uzeo“. Zašto Patrijarh to ne bi mogao učiniti na našim prostorima i na taj način ispraviti nepravdu i prema Bogu i narodima nakon 1. svjetskog rata, jer je ta njegova nedovoljno mudra odluka pogoršala odnose na ovim našim prostorima?! Tko je bio mudar i nije podlegao trenutnim emocijama mogao je znati da na način na koji je stvoreno Kraljevstvo SHS nije bilo moguće spojiti nespojivo. Nažalost, u to smo se uvjerili kako u krvavom 2. svjetskome ratu, tako i u ratovima devedesetih godina 20. stoljeća.

Aneksijom Krima, Rusija je i geostrateški postala dominantna pomorska sila Crnog mora i dok su otvoreni Bospor i Dardaneli, a na raspolaganju pomorske i zrakoplovne baze u Siriji, te uvijek dobrodošlica u Alžiru – može snažno utjecati na sigurnost u Mediteranu. Baze u Crnoj Gori i Srbiji te sposobnosti bi značajno uvećale. Crna Gora bi bila „novi“ Kalinjingrad. U interesu je Hrvatske, susjednih zemalja, zemalja Mediterana, EU i NATO, zapada i miroljubivog svijeta baš suverena, samostalna i demokratska Crna Gora. Takva Crna Gora bi onemogućila rusko-srpski izlaz na Jadransko more, njegovu destabilizaciju i osvajačko širenje na susjedne zemlje, poglavito na istok. Takvi bi potezi lako doveli i do destabilizacije Hrvatske priljevom izbjeglica, jer je ona tu prva na putu prema zapadu.

Dio plakata na od NATO-a srušenom dijelu Ministarstva obrane Srbije

Vjerujem u mudrost naših političara i da neće žaliti napore ulažući svoj autoritet i povijesno iskustvo granične države kako bi otvorili oči nezainteresiranim „zapadnjacima“. Dobre mjere i odlučan stav s jasnom i vjerodostojnom gospodarskom, diplomatskom, vojnom i političkom podlogom mogu spriječiti pogoršanje odnosa i nove ratove na ovom trusnom prostoru. Svakako ne bi bilo dobro da se opće protivljenje politici sadašnje srbijansko vlasti, koja ne osuđuje politiku s kraja osamdesetih i devedesetih zbog krvavog pira, pretvori u mržnju prema Srbima i razumnom srpstvu. Naime, sadašnja srbijanska vlast onoj vlasti iz krvavih ratova devedesetih zamjera samo neuspjeh. Vjeruju u nove geostrateške i geopolitičke odnose pa ovo vrijeme drže dobrim za ostvarenje sna o „Velikoj Srbiji“, ne shvaćajući kako su premali i za Srbiju u sadašnjim granicama. Pameti nikad dosta.

Nada zadnja umirec, pa se uz maksimalni oprez treba nadati da će današnje progresivne snage u Srbiji i među Srbima biti mudrije od onih u prošlosti i same riješiti defekte u vlastitoj državi.

*gost autor: Zdravko Kardum; bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Prve protubrodske rakete na brodovima i općenito u JRM bile su dobro poznate sovjetske rakete P-15 „Termit“ (NATO: SS-N-2 Styx). Ta raketa je nastala iz aerodinamičnog oblika nadzvučnog zrakoplova Jak-1000 i stečenih spoznaja iz uporabe njemačkih avionskih protubrodskih raketa Henschel Hs-293 iz 2. svjetskog rata.

Styx u Jugoslaviji

Rakete su zajedno s raketnim čamcima (RČ) kupljene u drugoj polovici 1960-tih. Svih (10) RČ izgrađeno je u SSSR u razdoblju od 1965. do 1969. godine. Uvođenjem raketa u uporabu nastale su velike promjene na jadranskom pomorskom bojištu. Odjednom je JRM imala „dužu ruku“ od potencijalnog protivnika. Bilo je moguće izvoditi raketne udare na daljinama do 40 km pa često ne bi bilo potrebno izlaziti iz maske obale. Razvijena je specifična doktrina koja bi se mogla sažeti u nekoliko riječi: „temeljem podataka o cilju isploviti iz URB (uređenog rajona baziranja) i iz maske obale po cilju lansirati raketni plotun, a ako cilj nije u dosegu – maksimalnom brzinom mu se približiti na doseg, lansirati rakete i u što kraćem vremenu uploviti  u URB“. Pojava novog oružja neminovno je izazvala i promjenu u doktrini i taktici uporabe pomorskih snaga JRM, a posredno i pomorskih snaga susjedne Italije. Iako po deplasmanu mali, raketni čamci su glede ubojne moći u eventualnom izravnom pomorskom boju bili superiorni mnogo većim brodovima. „Cijena“ raketnim čamcima je porasla nakon pomorskog boja u kojem su još skromniji egipatski RČ, projekta 183R „Komar“, potopili izraelski razarač „Eilat“.

Hidro-krilna raketna topovnjača „Sparviero“ (P420), prvi brod iz istoimene klase

Koristeći takvu poziciju JRM se često ponašala neprimjereno, dolazeći s RČ jako blizu susjedovih teritorijalnih voda. Odgovor je stigao uvođenjem u uporabu talijanske mornarice (Marina Militare) protubrodskih raketa (PBR) „Otomat“ na fregate klase Lupo 1977. godine. Rakete Otomat Mk-1 imale su doseg 60 km, što je za 50 posto više od dosega raketa P-15, a već 1978. godine u uporabu je uvedena i PBR Otomat Mk-2 Blck 1 dosega 180 km. Kada se tome doda kvalitetnije mornaričko zrakoplovstvo koje je bilo u stanju osigurati potrebne informacije sasvim je jasno kako je nestala raketna prevlast JRM na Jadranskom moru. Ipak, onaj prvi odgovor ciljan na Jadransko more bio je uvođenjem u operativnu uporabu hidro-krilnih raketnih topovnjača „Sparviero“, temeljenih na Boeingovom projektu „Tucumcari“. Prvi brod je ušao u uporabi 1974. godine, prije spremnosti raketa. Neko se vrijeme lutalo, razmišljalo o odustajanju i nabavci većih brodova klase Pegasus. Na kraju je odlučeno da se gradi dodatnih šest Sparviera. Svih šest je uvedeno u uporabu tijekom razdoblja od 1980. do 1984. godine. Imali su maksimalnu brzinu oko 50 uz (93 km/h), a kao naoružanje dvije protubrodske rakete neusporedivo većeg dosega s kvalitetnijim sustavom vođenja i nižom putanjom leta u odnosu na P-15. Također su imali top kalibra 76 mm, naspram dva od 30 mm kod RČ. Najveća prednost bila je u neusporedivo boljem sustavu nadzora mora i zračnog prostora talijanske u odnosu na jugoslavensku stranu.

Vjerojatnost pogađanja raketa P-15, naročito malih ciljeva, nije bila na zavidnoj razini. Labuđi pjev ovih raketa bio je za vrijeme Arapsko-izraelskog rata 1967. godine. Za te ipak dosta jednostavne i u mnogočemu manjkave rakete, najveći izazov su bili mali ciljevi i sposobnost izdvajanja pojedinačnog cilja iz grupe ciljeva. Otpornost na aktivna i pasivna ometanja bila je mala pa je pravilo uporabe nalagalo što kasnije uključenje radarske glave za samonavođenje, kako bi protivniku ostalo što manje vremena za djelovanje. To je opet smanjivalo vjerojatnost zahvata. Raketi je trebalo nešto više od tri sekunde za jedan kilometar puta brzinom 312 m/s. Veća daljina gađanja smanjivala je vjerojatnost zahvata cilja. U konačnici vjerojatnost pogađanja zavisila je o samoj raketi, ali isto tako i o sposobnosti protivnika da spriječi pogodak, odnosno vjerojatnosti da protivnik neće omesti (aktivno ili pasivno) ili na bilo koji drugi način spriječiti raketu da pogodi cilj (srušiti je raketama, topništvom ili pak lovačkim zrakoplovom).

Veliki utjecaj na vjerojatnost pogađanja imaju vjerojatnost zahvata (Pz), vjerojatnost samonavođenja (Psn) i vjerojatnost da se raketa za vrijeme leta neće pokvariti (Qt). Vjerojatnost zahvata ovisi o deplasmanu broda (cilja) (Pz=1,2log log Dt) pa je ista za brodove malog deplasmana bila kritično mala. Raketa je bila namijenjena za gađanje većih brodova. Imala je bojnu glavu za potapanje više od 6.000 tona brodske istisnine. Za RTOP „Sparviero“ vjerojatnost zahvata bila je oko 0,30 (30%). Kada se mala vjerojatnost zahvata pomnoži s ostalim vjerojatnostima, a ima ih najmanje još šest (i naravno, sve su manje od jedan), vjerojatnost pogađanja cilja malog deplasmana je zaista mala pa se rabio termin kako su to „nerentabilni ciljevi“. To je zvučalo ljepše nego javno reći kako je raketa neefikasna za male ciljeve. Izgleda kako se u obmanjivanu i lažima službenih politika ništa ne mijenja. To  vidimo i kroz vremenom uobičajeno nabacivanje lažnim ili bar nedokazanim sposobnostima različitih sustava i od najvećih mornarica i općenito oružanih snaga svijeta – a ljudi vjeruju jer im to lijepo zvuči, a često tako zadovolje i svoje navijačke strasti.

Talijanska fregata Lupo (F564), prva iz istoimene klase

Znajući da je efikasnost pogađanja malog cilja jako mala, postaje jasno kako je talijanska strana s hidrokrilnim topovnjačama „Sparviero“ na izazov našla pravi odgovor. Negdje u isto vrijeme u talijansku mornaricu uvedene su u to vrijeme moderne fregate „Lupo“ deplasmana 2.506 t, pa bi na njih vjerojatnost zahvata bila oko 0,64, a jedan pogodak bio bi više nego dovoljan za potapanje. Ipak bez obzira na sve nedostatke, vješta uporaba je neke od njih mogla umanjiti, a i potencijalni protivnik s pravom nije u potpunost vjerovao čistoj matematici. Značajan čimbenik opreza je i činjenica o 185 članova posade fregate „Lupo“ naspram 10 članova posade RTOP „Sparviero“. Raketni čamac OSA-I imao je 28 članova posade. Pojava malih RTOP na zapadnoj obali Jadranskog mora ponovno je glavne snage jugoslavenske flote vratila pod zaštitu razvedene obale, URB ili općenito obalne obrane. Opet je glavni moto bio djelovati iz radarske maske koju pruža razvedena i često strma obala. Bila su to neka druga vremena, vremena početaka razvoja i primjene novog moćnog oružja u svjetskim mornaricama. Svakako valja naglasiti kako je JRM u najboljem slučaju u isto vrijeme mogla lansirati 40 protubrodskih raketa P-15 s deset raketnih čamaca OSA-1. Bila je to respektabilna snaga koju nije bilo poželjno iskušavati.

Daljnji koraci

Bivši RTOP-402 “Vlado Ćetković”, danas RTOP-21 “Šibenik”, drugi brod klase “Končar”

Borba za prevlast na moru bila je definitivno izgubljena, ali je obalna obrana i dalje ostala jaka u protudesantnim djelovanjima. RČ su uz sudjelovanje obalnog topništva i brzih torpednih čamaca i dalje činili značajnu snagu. Brzo su uočeni nedostaci protubrodskog raketnog sustava zasnovanog na raketi P-15 pa je počela potraga za suvremenijim sustavima. Bilo je to na početku sedamdesetih godina. Želja su bili zapadni sustavi, u prvom redu Harpoon i Exocet. S Francuskom su pregovori bili daleko odmakli pa je novi brod klase „Končar“ dizajniran za te rakete. U velikoj mjeri izvršen je izbor ljudstva, a neki su upućeni i na učenje francuskog jezika. Ipak, na kraju od posla s Francuzima nije bilo ništa.

Brod je za to vrijeme bio suvremeno koncipiran. Forma podvodnog dijela trupa bila je dizajnirana za velike brzine, pogon u kombinacija dizel-motornog i plinsko-turbinskog (2xDM i 2xPT), s četiri pogonske osovine i vijcima s listovima promjenjivog uspona te dva suvremena univerzalna topa Bofors 57/D70, i još radarski sustav 9LV-202/209. Kao zamjena za rakete Exocet kupljene su sovjetske rakete P-20 (oznaka za izvoz), a zbog velike težine i ograničenja prilikom lansiranja, nakon prilagodbe krmene palube, mogle su se ugraditi samo po dvije rakete. Ta nova raketa, kao i rakete nabavljene za obalne raketne bitnice (P-21 i P-22), bile su glede kvalitete mali pomak u odnosu na izvorne rakete P-15. Uostalom, u SSSR su sve to bile rakete P-15, uz dodatak slova kao i na Zapadu (SS-N-2C „Stix“). Rakete P-20  ugrađene su na VPBR-31 i 32 tijekom modernizacije, a P-21 i P-22 na VPBR-33 i VPBR-34 u gradnji. Značajnija poboljšanja ogledala su se u dosegu oko 80 km, nižoj putanji leta (50 i 25 metara) te poboljšanom sustavu navođenja. Iako su rakete bile osjetljive na ometanje i relativno lako oborive – zbog mogućnosti formiranja brojnog plotuna, pa i više uzastopnih plotuna, bile su jako opasne, pa bi i vrlo jake flote izbjegavale ulazak u doseg prije nego što bi udarima pomorskim snagama i raketnim sustavima na kopnu nanijeli velike gubitke. U vrijeme pred Domovinski rata JRM je imala 68 lansera na brodovima i 20 na obali, ukupno 88. Raketa je načelno nabavljeno oko tri puta više od broja lansera (tri borbena kompleta – 3 b/k).

Pored ovih klasičnih protubrodskih raketa, koje se lansiraju s brodova i kopna, JRM je na raspolaganju imala rakete RZ-13 u sustavu „OSA-M“ (SA-N-4 „Gecko“) na četiri VPBR-a. Taj sustav je bio sposoban pojedinačnom raketom sa za to posebnom metodom gađati manje i brze površinske ciljeve. Raketa je pod kutom bliskim okomici pogađala palubu. Također, mornarica je imala na raspolaganju i rakete zrak-brod, AGM-65 Maverick. Po svemu sudeći, upravo je tom raketom početkom Domovinskog rate u Šibeniku bio uništen najmoderniji lovac mina (LM) u sastavu HRM. Nagađalo se da je tom raketom, ili njenim sovjetskim pandanom „Grom“ (Kh-23), možda izvršen i napad na Banske dvore 7. listopada 1991. godine.

Sva navedena oružja, osim raketa RZ-13, namijenjena su prvenstveno za djelovanje protiv površinskih ciljeva i s mogućnošću udara po ciljevima na obalnom rubu – što je bilo dokazano u Indijsko-Pakistanskom ratu. Rakete RZ-13 u sustavu OSA-M imale su osnovnu namjenu djelovati protiv ciljeva u zraku. JRM je raspolagala s još dva raketna oružja za djelovanje protiv podmornica. Bili su to (1) raketno torpedo APR-2E i (2) RBU-6000 s reaktivnim dubinskim bombama RGB-60. RBU je dosta poznat javnosti jer su po dva 12-cijevna lansera bila instalirana na četiri VPBR-a  jugoslavenske flote. Za cijelo vrijeme u floti JRM nisu imali priliku djelovati protiv podmornice u pravim uvjetima, što je dobro – ali su u Domovinskom ratu bili primijenjeni za bombardiranje otoka Brača u predjelu Milne. Bila je to improvizacija s vjerojatno ugrađenim minobacačkim upaljačima. Razorno djelovanje nije bilo zanemarivo, jer bomba RGB-60 ima 23 kg eksploziva.

Puno je interesantnije i tajanstvenije raketno torpedo APR-2 namijenjeno za djelovanje protiv podmornica s PPd helikoptera JRZ i PZO. U to vrijeme to je torpedo bilo cijenjeno i jako opasno za podmornice o čemu najbolje svjedoči njegova maksimalna brzina od 62 uz (115km/h) i velika vjerojatnost pogađanja. Ovo torpedo se moglo koristiti i s drugih nosača, brzine i do 800 km/h, kao što su avioni ili pak krilate rakete koje bi donosile torpedo u blizinu cilja. Ova tehnološki zahtjevna torpeda, u prvom redu zbog raketnog motora, bila su jako skupa. SFRJ ih je nabavila 1989. godine u broju manjem od 10. Sva ta torpeda ostala su u Hrvatskoj, kao i američka PPd torpeda Mk-44. Sovjetska raketna torpeda bila su jako interesantna za zapadne zemlje.

Što je bilo pod zadnje?

Postoje spekulacije i kako je JRM raspolagala sovjetskim raketama obala-more P- 5 “Pyatyorka” (П-5 “Пятёрка”) – NATO oznaka SS-N-3C Shaddock. Bile su to rakete velikog dosega, zavisno o inačici – 450 km (A i B) i 750 km (C). U SSSR su one mogle nositi klasičnu ili nuklearnu bojnu glavu. Na dijelu putanja poradi povećanja preciznost radio-putem je usmjeravana prema cilju. No, vijesti o njihovom postojanju na ovim prostorima su po svemu sudeći bile dezinformacije, koje je vjerojatno u cilju zastrašivanja lansirao povlašteni jugoslavenski, a kasnije srpski novinar s četničkom ideologijom, rođen u Karlovcu i kasnije djelatan na relaciji Zagreb-Beograd. Temeljem znanja, saznanja i logike uvjeren sam s vjerojatnošću koja teži jedinici da JRM, odnosno SFRJ, nikad nije imala tu raketu.

Zadnja i daleko najbolja raketa koju je nabavila SFRJ bila je raketa RBS-15B. Nabavljena je za opremanje novih raketnih topovnjača, danas poznatih kao klasa „Kralj“. Upravo te rakete i motriteljski te nišanski radar bili su najbolji dijelovi broda na čiji su ukupni dizajn u mnogome utjecale tadašnje okolnosti. Prema dostupnim saznanjima, za opremu ovih brodova pregovaralo se sa SAD o isporuci raketnog sustava Harpoon i topničkog sustava „Vulcan Phalanx“, ali bez uspjeha. Nađene su solidne alternative u sustavu RBS-15B i ruskom topu AK-630. Najlošiji dio broda svakako je ispao pogon, jer ruska alternativa 3*M-504 nije ni sjena željenih MTU motora. Gledajući brodove kao cjelinu u vremenima gradnje, brodovi klase „Končar“ predstavljali su tehnološki napredak za JRM, osim u kvaliteti protubrodskog raketnog sustava.

Kad zarobljeno raketno naoružanje umjesto u uporabi završi na uništavanju

JRM na kraju nije stigla u uporabu uvesti ove, u to vrijeme vrhunske švedske rakete. Stjecajem okolnosti ili pak ironijom sudbine, upravo taj raketni sustav je stubokom okrenuo površinsku nadmoć na istočnoj jadranskoj obali na stranu HRM i Republike Hrvatske. Na kraju se može i sa sigurnošću reći kako su preostale, respektabilne snage JRM, nakon uvođenjem u uporabu na hrvatskoj strani brodova s raketama RBS-15B, postale nebitne i bez ikakvog učinka. Rakete P-15 viđane su još samo kako ih odmetnuti Srbi vozaju po hrvatskoj, a vjerojatno i bosanskoj Krajini. Na kraju je to za Hrvatsku ispalo dobro, a prvi veliki i cjeloviti dio oslobođen od velikosrpskih i četničkih pretenzija bilo je Jadransko more. Značenje toga na žalost ni danas mnogi ne shvaćaju. Nije to, eto, samo tako s neba palo, jer kako je napisao jedan zapovjednik nizozemske podmornice – software  je ostao u Hrvatskoj. Naravno, posebno priznanje tu zaslužuju ljudi koji su preuzeli raketnu bazu u Žrnovnici sa svim raketama RBS-15B i raketama PZO, RZ-13 iz sustava „OSA-M“. Ove druge su, nažalost, nečasno završile na poligonu Crvena zemlja.

Jesu li rakete P-15 u svim svojim inačicama u sastavu JRM odigrale ulogu za koju su namijenjene? Da, sigurno jesu sve do početka raspada SFRJ. No, neslavni kraj JRM i njena djelovanja protiv naroda u čijem se prostoru razvijala i rasla pokazao je kako niti jedna flota, pa koliko god bila velika, ne može opstati bez oslonca na vlastite ili barem prijateljske luke i tehničke kapacitete na kopnu. JRM je, bez sumnje, postala neprijateljska priključivši se zloglasnom velikosrpskom, četničkom vodstvu s ciljem stvaranja velike Srbije, ako već nije mogla opstati “Srpska Jugoslavija”.

*gost autor: Zdravko Kardum; bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Dok Hrvatska ponavlja proces nabave budućeg višenamjenskog borbenog aviona za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, vrijedi se podsjetiti koji je to najmoderniji i najmoćniji borbeni zrakoplov na kome su u povijesti ratnih zrakoplovstava u nas letjeli hrvatski piloti. Naime, kada je 1987. godine kupljen sovjetski frontovski lovački avion MiG-29 (NATO oznake „Fulcrum“) bio je to pravi ponos tadašnjeg Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (JRV i PVO, ili službeno RV i PVO). A kako i ne bi, kada je SFR Jugoslavija bila prva europska zemlja koja ga je nabavila.

Stjecajem okolnosti, piloti današnjeg Hrvatskog ratnog zrakoplovstva branili su i još uvijek čuvaju domovinu na zastarjelom, ali za održavanje mnogo manje zahtjevnom lovcu MiG-21bis, koji na nebu iznad Hrvatske u raznim varijantama leti od 1962. godine. No, pratitelji zrakoplovstva u Hrvatskoj s vremena na vrijeme postave pitanje – „Koliko je uopće Hrvata letjelo na avionu MiG-29, i je li tko od njih mogao tim avionom prebjeći na stranu branitelja, poput četvorice legendarnih pilota Rudolfa Perešina, Danijela Borovića, Ivice Ivandića i Ivana Selaka na Migu-21?“ Ovaj članak pokušaj je da se barem djelomično odgovori na to pitanje.

L-18 umjesto NA

Tanjugova fotografija MiG-a 29, broj 18107, s aeromitinga na Batajnici 15. 05. 1988., kojom je domaćoj javnosti obznanjeno da je SFRJ u naoružanje uvela ovaj avion (Arhiv Oslobođenja)

Kupnja eskadrile aviona MiG-29 uslijedila je nakon što su jugoslavenski zrakoplovni stručnjaci shvatili da projekt razvoja prvog nadzvučnog aviona (NA) domaće proizvodnje debelo kasni. Najučinkovitija se tu pokazala suradnja s francuskim konstruktorima, pa je za NA realizacijski najizglednija bila aerodinamična koncepcija „canard“, koja bi se pojednostavljeno mogla opisati kao – umanjeni jednomotorni Rafale.

„Godine 1985. došao sam na dužnost zapovjednika Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane. Postavljao sam si pitanje gdje smo i što dalje. Domaći NA nije mogao biti proizveden u sljedećih pet godina, a broj operativnih MiG-ova 21 rapidno nam se smanjivao“, kazao je autoru ovog članka umirovljeni general zbora Anton Tus. Kad mu je spomenuta tema, prva je Tusova reakcija bila: „Pa ja sam kupovao MiG-29!“.

„Shvatili smo da još nećemo moći ići na proizvodnju novog aviona, i da trebamo obnoviti lovačko zrakoplovstvo. Nije da su Egipćani kasnili, nego smo mi bili ti koji nismo baš najbolje bili organizirani. Od onih s kojima se razgovaralo o mogućnostima zajedničke proizvodnje nadzvučnog lovca, najorganiziraniji su se pokazali Indijci. Oni su najviše gurali razgovore o eventualnoj zajedničkoj suradnji. Ja sam računao na 100 aviona za nas, iako sam njima rekao 200, jer toliko bi nam u stvari bilo potrebno. A ne možemo ulaziti u proizvodnju i imati financijsku opravdanost bez barem 400 aviona. Iako su od Amerikanaca kupovali avione, s time su se složili i Egipćani, a bilo je još nekih zemalja koje su računale da bi na određeni način bile uključene u taj program“,

prisjeća se Tus i nastavlja:

„Kad smo shvatili da smo zakasnili, uvidjeli smo da moramo kupiti u inozemstvu barem jednu eskadrilu novih aviona, jer smo MiG-ova 21 imali sve manje. Odlučili smo vidjeti što nam mogu ponuditi u SSSR-u. Otputovao sam u Moskvu. Tamo su mi predstavili MiG-29. Zanimali su me razni detalji i mogućnosti ovog aviona u različitim okolnostima leta i održavanja. Odmah sam znao da je to to. Ponudili su i meni da letim, ali sam rekao da ću rado sljedeći put kad dođem. Razmatrali smo mogućnosti da nam u roku dvije do tri godine isporuče jednu eskadrilu. Poslije smo dogovorili isporuku jedne eskadrile, a prije konačnog dogovora sam i ja obavio let na dvosjednom MiG-u 29UB bez naoružanja, kad sam drugi put dolazio u sklopu pregovora. Zagovarao sam da nabavimo četiri dvosjeda, ali smo kupili samo dva“.

Čitatelju je važno znati da se tada u svjetskoj javnosti malo znalo o MiG-u 29. Njegovu siluetu špijunski su sateliti prvi put snimili u studenom 1977. godine u pokusnom središtu Ramenskoje, kada mu na Zapadu daju privremenu oznaku „Ram-L“. Tek ljeta 1986. godine SSSR je upriličio prvo međunarodno predstavljanje lovca MiG-29, kad je skupina od šest aviona iz baze Kubinka posjetila finsku zrakoplovnu bazu Kuopio Rissala. Dva probna leta na dvosjedom MiG-29UB u bazi Kubinka obavio je i pokusni pilot tadašnjeg „Vazduhoplovnog opitnog centra“ (VOC) JNA Branko Bilbija.

Detalj letačkog dana na Batajnici, objavljen na posljednjoj stranici službenog glasila „Krila armije“ od 18. 5. 1988. (Snimio Mladen Savić)

Jugoslavija je kupila 14 jednosjeda MiG-29 podvarijante 9.12B, NATO oznake „Fulcrum-A“, po cijeni od 15,9 milijuna dolara po komadu, te dvosjede MiG-29UB podvarijante 9.51B „Fulcrum-B“ za nešto više od 16 milijuna dolara po komadu. Jednosjed podvarijante 9.12B bio je izvozna inačica lovca čiji avioradar N-019EB („Сапфир-29“, odnosno, NATO „Slot Back-B“) nije imao neke režime kakve je imao radar N-019 na MiG-ovima 29 za Zrakoplovstvo SSSR-a, a od podvarijante namijenjene zemljama Varšavskog pakta (9.12A) razlikovao se u sustavu identifikacije svojih i tuđih zrakoplova (IFF) SRO-2 „Odd Rod“. Uz ugrađeni zrakoplovni top GŠ-30-1 kalibra 30 mm kapaciteta 150 granata, ovi avioni mogu nositi poluaktivno radarski vođene rakete zrak-zrak srednjeg dometa R-27R (AA-10a „Alamo-A“), te toplinski samonavođene rakete R-73E (AA-11 „Archer“) i R-60MK (AA-8 „Aphid-C“) za blisku zračnu borbu. Piloti su dobili i novije ruske kacige ZŠ-5 (ЗШ-5), a puno kasnije i ZŠ-7 (ЗШ-7) s vizirom koji se podiže u samu kacigu. Na te se kacige može namjestiti ciljnik NSC Šćelj-3UM (Щель-ЗUМ) pomoću kojeg pilot pokretom svoje glave navodi glavu rakete R-73 da zahvati cilj do kuta od 60 stupnjeva od osi zrakoplova. Senzorski sustav OEPS-29 obuhvaćao je i novu stvar – infracrveni senzor KOLS (kvantna optičko-lokatorska stanica) kojim se na daljinama od oko 10 km mogao detektirati cilj i bez upotrebe radara koji presretača odaje protivniku.

Po praksi koja je datirala još od isporuke prvih MiG-ova 21, JRV je imao svoje interne oznake za avione pa su jednosjedni lovci označeni s L-18, a nastavni dvosjedi s NL-18. Svi avioni bili su novi, proizvedeni 1987., a posljednja četiri 1988. godine. Za opremanje MiG-om 29 u JRV i PVO odabran je 204. lovački avijacijski puk na Batajnici kod Beograda, čime je nastavljena praksa u JRV da taj puk prvi dobije novi lovački avion. Tus negira pojedine tvrdnje prema kojima je on imao ključnu ulogu u odabiru pilota. „Taj je posao obavljala nadležna komisija. Pri odabiru pilota zahtijevali smo da komisija bude dosljedna. Tražili smo da se poštuju strogi kriteriji. Zdravstvene kriterije smo imali odavno razrađene. No kad je u pitanju ono što suvremeni avion zahtjeva od pilota, tražili smo posebno poštivanje američkih i ruskih kriterija. Ovo se smatralo i malom nagradom onima koji su odabrani za MiG-29“, zaključuje Tus.

Uvijek citirana, monografija 204. lovačkog avijacijskog puka (204. lap) navodi da je polovinom rujna 1986. godine počeo tečaj ruskog jezika za 14 pilota i 30 tehničara radi preobuke na MiG-29. Prve pripreme su bile završene 20. veljače 1987. godine, a od 29. lipnja do 26. rujna 1987. godine tekla je preobuka na novi lovac. Dvanaest pilota upućeno je u Lugovaju, Kazahstan, tadašnji SSSR, a 28 tehničara na obuku u Frunze, današnji Biškek (Kirgistan). Pilotsku skupinu predvodio je zapovjednik puka potpukovnik Ljubiša Veličković, a u njoj su bili potpukovnik Valerij Bugarinović-Rus, major Hajrudin Hodžić, kapetani 1. klase Vlaja Miletić, Željko Mendaš, Petre Maksimov, Predrag Milutinović, Ljubiša Kulačin, Ivica Jakopčić, te kapetani Željko Babi, Mirčeta Jokanović i Slavko Matanović.

Ljeta 1988. predsjednik Predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević na Batajnici posjetio je eskadrilu MiG-29 u pratnji zapovjednika RV i PVO generala Antona Tusa, saveznog sekretara za NO generala Veljka Kadijevića i zapovjednika eskadrile majora Hajrudina Hodžića („Front“)

Prva su na Batajnicu doletjela oba dvosjeda MiG-29UB bez ikakvih oznaka, u standardnoj sovjetskoj shemi bojenja, s ruskim pilotima odjevenim u civilna odijela, 24. rujna 1987. godine. Kao prvi letački dan na njima zabilježen je 20. listopad te godine. Deset jednosjeda pristiglo je u dva navrata 22. i 28. prosinca iste godine, a posljednja četiri 24. travnja 1988. godine. Raspoređeni su u 127. lovačku avijacijsku eskadrilu (127. lae). Zapovjednik eskadrile bio je major Hodžić. Prvo javno predstavljanje lovca MiG-29 u SFRJ dogodilo se 15. svibnja 1988. godine na vojnom aerodromu Batajnica, kada je u povodu 21. svibnja, „Dana RV i PVO“ upriličen aeromiting. Letački program na MiG-u 29 evidencijskog broja 18107 izveo je pilot Miletić. Tri dana kasnije, na središnjoj svečanosti, velikom aeromitingu u sklopu „12. međunarodne izložbe aviona, opreme za avione, aerodrome i protupožarnu zaštitu“, koja je trajala od 18. do 22. svibnja na aerodromu Pleso kod Zagreba, na avionu 18101 letio je zapovjednik Hodžić, pred više tisuća posjetitelja. Godine 1988. završena je preobuka još sedam pilota, među kojima je bio Ante Jurišić i 32 pripadnika zrakoplovno-tehničke službe. Kasnije te godine, ali i naredne 1989. godine obuku je završilo još 12 pilota, među kojima su Marko Živković-Žile, Mladen Crnički-Crni i Mate Vulić.

Obuka na lovcu MiG-29 u samoj SFRJ bila je intenzivna. Trojica pilota obavili su s tri aviona i gađanje zračnih ciljeva u SSSR-u, na poligonu Ašaluk (Astrahanska oblast) od 19. do 26. kolovoza 1989. godine. Gađanje toplinskim raketama R-60 i R-73 te topom GŠ-30 izveli su Miletić, Mendaš i Jokanović. Za rezultat 4,66 pohvalio ih je zapovjednik RV i PVO general-pukovnik Anton Tus. Tijekom 1990. godine još šest pilota je upućeno na preobuku za MiG-29, ali među njima nije bilo Hrvata. Primjerice, u toj su skupini bili jedan Slovenac i jedan Bošnjak (u SFRJ tada službeno nije postojala ta nacionalna odrednica). Za potrebe ovog članka, Mladen Crnički prenio je autoru svoja sjećanja kako je tada bilo biti pilot MiG-a 29 u JRV.

Na početku letačkog dana, prva smjena pilota MiG-ova 29 sluša meteo-izvještaj majora Miletića koji se upravo vratio s izviđačkog leta (Zbirka Svetozara Jokanovića)

On je potekao iz 31. klase Zrakoplovne vojne akademije (VVA) u Zadru, u kojoj su bili primjerice i Marko Živković, Mirko Vukušić, Ivan Selak, Damir Loparić i recimo, 1999. godine na MiG-u 29 oboreni Milenko Pavlović, po kojem se odnedavno zove vojni aerodrom na Batajnici. Svi su oni čin potporučnika zrakoplovstva dobili 30. srpnja 1982. godine. „Nakon druge godine na VVA u Zadru nas su podijelili. Jedna manja grupa (njih 10, među njima Ivan Selak) je poslana za Pulu, gdje su počeli letjeti na MiG-u 21, kao prva generacija pilota lovaca školovanih u okviru VVA. Ja nisam bio među njima, nego u drugoj grupi, koja je redovitim putem poslana u Titograd, današnju Podgoricu, na treću i četvrtu godinu Akademije“, priča danas umirovljeni pilot Mladen Crnički.

„Kad sam završio u Titogradu 1982. godine, raspoređen sam na Batajnicu u 204. lap. Prvi dio karijere sam letio u 128. eskadrili, koja je preimenovana iz Centra za preobuku pa je postala 128. lae. Tada je tamo došlo nas 15, i svi smo tu napravili preobuku na MiG-21 i nastavili borbenu obuku po kategorijama Stručne borbene osposobljenosti (SBO), od pete prema prvoj kategoriji SBO. Kad je krenula kupovina MiG-a 29 prvo su od starijih generacija odabrali grupu od desetak pilota, koji su išli u Lugovaju na preobuku. Birani smo iz više eskadrila kao ponajbolji, ali neki nisu mogli biti uzeti u obzir u tom momentu. Nisu birani samo piloti s Batajnice. Jakopčić je, primjerice, bio u bihaćkom 117. lovačkom avijacijskom puku. Ta 127. lae je napravljena od pilota različitih eskadrila.

MiG-29 broj 18109 pri posjetu Zemuniku, prigodom svečane promocije novih pilota JRV 4. 7. 1989. godine (Snimio Nenad Šetina)

Svi piloti MiG-ova 21 išli su na kontrole u centrifugu. To je bilo redovno i nisi mogao proći na MiG-ove ako nisi prošao centrifugu. Hipoksiju smo radili u barokomori. To se sve radilo u Zemunu, na Zrakoplovno-medicinskom institutu (VMI), za one koji su išli na nadzvučne avione. Kasnije je Institut prebačen na Batajnicu. Uvjet za MiG-ove 21 je bio izdržati gravitacijsko opterećenje od 5 G s anti-G odijelom, a bez odijela – koliko se sjećam – nismo tad ni radili. Kad je procurila vijest da će se kupiti MiG-29, onda smo išli na posebne dodatne preglede. Obzirom da MiG-29 može do 9 G bez ikakvih problema, postavljen je novi, rigorozniji uvjet da se izdrži 7 G bez odijela i 9 G s anti-G odijelom. Onda su piloti za koje se planirala preobuka na MiG-29 upućeni na izvanredan pregled i morali zadovoljiti te nove uvjete. I pri tome nije bilo protekcije. Bio sam svjedok da je Slobodan Medić, inače po nacionalnosti Srbin, išao dva puta na centrifugu, jer nije prošao iz prve. Kako ni drugi put nije prošao, skinut je i nastavio je letjeti na MiG-u 21. To pokazuje s koliko se ozbiljnosti tada, 1986. i 1987. godine, prišlo odabiru pilota za novi avion“.

Avion „k’o Bog“

„Svi su to tada gledali kao u Boga, svi su željno iščekivali novi avion i hoće li letjet’ na njemu. Tada se znalo da će u početku biti samo jedna eskadrila, iako kasnije jest bilo planova za još jednu (u Bihaću – op.a.). Piloti k’o piloti, uvijek bi htjeli letjeti bolji i brži avion“, smije se Crnički te nastavi opisivanje:

„Kad se prva grupa vratila iz Lugovaje, onda su oni počeli raditi preobuku s nama ovdje. Ubrzo su napravljene dvije manje grupe. Ja sam bio u toj drugoj grupi, jer nismo mogli svi odmah, pošto su bila samo dva dvosjeda. Time ne možeš raditi preobuku za 10 ljudi odjednom, jer ne mogu svi stići letjeti. Tada još nije bilo trenažera, koji je stigao kasnije. Počeli smo prvo tehničku učionicu pa letenje. Prvo su došli avioni, a onda smo mi počeli preobuku. Imali smo vremena, jer su se i oni stariji uvodili u trenažu. Nisu oni sve napravili na obuci u SSSR-u.

Nama je letenje na MiG-u 29 zapravo bilo vrlo lako, jer smo naučeni na MiG-21 gdje je navigacijska oprema relativno loša, pa si se u letu više brinuo o tome di si, kad si, da se ne izgubiš… Pogotovo nad Vojvodinom, gdje je krajolik gotovo stalno identičan, s vrlo malo specifičnih orijentira. Sva sela izgledaju isto, lako ih je zamijeniti. S novim inercijalnim navigacijskim sustavom SN-29 nismo imali problema, samo mu ukucaš gdje hoćeš i on te vodi, kao danas s GPS-om“.

U JRV i PVO lovci MiG-29 imali su standardne kamuflažne sheme bojenja RZ SSSR-a (Autor profila Goran Sudar)

Za razliku od MiG-a 21, MiG-29 posjeduje indikator čeonog stakla ILS (danas poznatiji kao HUD) zahvaljujući kojem pilot pred očima stalno ima ključne informacije, bez gledanja dolje na instrumente u kabini. Pilotu je na raspolaganju i ekran (HDD) IPV, koji ponavlja veliku većinu podataka s HUD-a, i služi kao pomoćni prikaznik. Govorni automat „Nataša“, pored svjetlosne signalizacije, i glasom upozorava pilota u slučaju ozbiljnijih otkaza na avionu. „Rutu nisi imao nacrtanu, ali ti je pokazivao kurs i imao si prekretne orijentire. Tri prekretna orijentira su se mogla ubaciti u memoriju, s tim što se u to vrijeme ništa nije moglo mijenjati u zraku. Nego si imao samo ono što je bilo ukucano na zemlji. Znači, prije leta kad je ruta poznata, onda smo je ukucali u navigacijski sustav SN-29 i nema mijenjanja u zraku,“ kaže Crnički.

„Nastavnici su mi bili Jakopčić i Mendaš. Mendaš mi je bio zapovjednik voda, ili odjeljenja, kako su u to vrijeme zvali, i s njim sam letio najviše, iako smo letjeli i s ostalim nastavnicima. Iz prve grupe su neki završili obuku za nastavnike letenja i oni su odmah bili zapovjednici odjeljenja, kao i pomoćnici zapovjednika npr. za navigaciju i gađanje, raketiranje i bombardiranje (GRB),“ sjeća se naš sugovornik. „S letenjem nije bilo nikakvih problema, ali je bila iznimno jaka disciplina“, nastavlja Crnički…

„Budući da je to bila jedina takva eskadrila, s novim skupim avionima, pazilo se na svaku sitnicu. Odstupiti od zadaće, a da se to ne sazna, bilo je iznimno teško, jer se sve moglo pratiti na testeru (pisač podataka, kao crna kutija) koji je pratio puno više podataka nego takav uređaj na MiG-u 21. U to vrijeme su djevojke završavale tehničku školu u Rajlovcu, pa su kod nas u 127. lae raspoređene dvije kolegice. Imale su ‘ruski’ magnetofon na kotačićima, priključile bi ga na avion nakon svakog leta i skidale podatke o letu. Nakon toga bi se u posebnoj sobi podaci s magnetnog zapisa crtali na papiru i tu se skidalo pedesetak podataka, od brzine, visine, opterećenja… Poslije svakog leta bi zapovjednik eskadrile dobivao skraćeni ispis najvažnijih parametara leta. Onda bi on, onako slučajnim odabirom ili ako je sumnjao na nekog tražio – ‘Hajde skinuti sve, napadni kut, opterećenje…’. Ako je meni bio planiran navigacijski let na ruti, a nađe mi postignuto opterećenje 7 G, bez obzira što sam ja resetirao akcelerometar u kabini, onda mu to skrene pažnju – ‘Šta si ti radio!? Da vidimo sada visinu, brzinu…’. I odmah se, na temelju parametara leta može utvrditi kakve sam ja manevre izvodio po ruti, to jest vidi ako si radio nešto što nije trebalo. Kad je Jakopčić kasnije postao zapovjednik eskadrile, on bi znao nasamo pozvati pilota pa mu to reći i upozoriti ga bez kažnjavanja“.

Potpuno naoružan MiG-29 u Pripravnosti broj 1, snimljen 1990. godine na Batajnici (Zbirka Mladena Crničkog)

„U MiG-u 29 je bolji pregled iz kabine. Puno veća kapljasta kabina, bez puno ramova za staklo naprijed. Ergonomija je bila bolja. Sjedalo malo više nagnuto unazad da se lakše trpe opterećenja, navigacijski sustavi su bili bolji, jer su oslobodili pilota brige za neke stvari u letu. Na IFR-letu, bez vanjske vidljivosti, kad si u oblacima, nisi morao brinuti gdje si. To je davalo više sigurnosti pilotu i mogućnosti da se više posveti tehnici pilotiranja i samom zadatku. Pogonska grupa je bila puno jača, s dva motora. Nismo uopće polijetali na forsažu, osim kada si na dežurnoj pari i pod punim opterećenjem. Na njemu se normalno polijetalo pojedinačnim avionom sa 100 posto snage motora, na ‘maksimalu’, ili ako smo bili u paru, vođa je dao 97 posto tako da pratilac može korigirati snagu, dodati ako treba do 100 posto da ga stigne, ili smanjit malo ako istrčava, da polete u paru, a ne kao ‘rakova djeca’, kako smo zvali kad se avioni razdvoje kod polijetanja u paru. Odnos mase i potiska bio je preko jedan. Koliko se sjećam, odnos je 1:1,14. Mislim da je bilo 8.300 kiloponda po motoru, a normalna težina (bez ubojnog tereta) 14.100 kg recimo. Avion je mogao pri polijetanju uvući trap i ići odmah u petlju ili penjati okomito u vis bez pada brzine, što je za MiG-21 nezamislivo, jer mora prije toga skupit brzinu“,

opisuje Crnički MiG-29, koji je imao mnogo bolje manevarske karakteristike i uži radijus zaokreta od MiG-a 21. Nadalje, Mladen Crnički objašnjava:

„Moja grupa je imala obuke tri do četiri mjeseca, taj prvi dio, a onda smo krenuli redovito samostalno letjeti. Svi smo stigli s MiG-a 21, već smo bili borbeno obučeni i bili smo piloti barem druge kategorije SBO. Uvjet je bio da pilot ima najmanje 500 sati naleta na lovcu MiG-21. Ja sam došao s drugom kategorijom i lako sam na MiG-u 29 dostigao prvu kategoriju. Uslijedili su preleti, povremene vježbe gađanja… Gađanje ciljeva u zraku obavljali smo na poligonu Bar, od Budve prema Ulcinju u Crnoj Gori, gdje smo ispaljivali rakete R-60 i pucali iz topa. S topom je zanimljivo, pošto možeš imati radarski zahvat na metu, budući da je meta imala metalni uteg, mogao si je vidjeti normalno na radaru, kao i avion-remorker koji je vukao metu. I jednostavno ostvariš zahvat radarom, vidiš da je to zahvat po daljini, i pucaš topom. Imao je spregnut i radar i KOLS. Kompjuter bi odabirao podatke o cilju, koji su njemu najbitniji. Tako si kao pilot dobio objedinjene, sintetizirane podatke. Ima i jedan režim na računaru koji se, čini mi se, zvao ‘gađanje topom nevidljivih ciljeva’ – Ako ti cilj uđe u oblake možeš ga gađati, jer ga vidi radar. Top je bio vrlo precizan i nije zahtijevao da si veliki maher u tome. Zemaljski poligon smo imali na Čenti, s druge strane Dunava u blizini, gdje Tisa utječe u Dunav. Tamo smo gađali nevođenim raketnim zrnima (NRZ) i cementnim bombama. Dva vanjska nosača su bila uparena i na njemu su morale biti samo dvije iste rakete, jer kompjuter nije mogao prepoznavati koju hoćeš (iako je bilo fotografiranja sa sve tri različite rakete zrak-zrak – op.a.). Jer nekad je ispaljivao i raketu koju ti nisi morao odabrati, tj. onu koja je imala najbolji zahvat. Sustav je mogao istovremeno pratiti šest ciljeva. Odabereš najopasniji i ispališ raketu na taj odabrani“,

Pilot Maden Crnički u Pripravnosti broj 1. – nosi ciljnik NSC Šćelj-3UM na kacigi ZŠ-5, kojeg su piloti uvijek nosili na dežurnoj pari, kao i u vježbama presretanja i bliske borbe (Zbirka Mladena Crničkog)

Prema njegovom sjećanju, prosječni mladi piloti 127. lae su u tom periodu ostvarivali osobni godišnji nalet od oko 80 sati. Ako se računaju i piloti MiG-ova 29 koji su bili u zapovjedništvu puka i na višim pozicijama te manje letjeli, ukupni prosjek za sve pilote MiG-ova 29 mogao je biti 60 sati. Ugledni World Air Power Journal, siječnja 1991. godine, u broju u kojem detaljno opisuje sve što se tada znalo o MiG-u 29, donosi fotografiju Jakopčića i njegove dojmove i usporedbu letenja lovcem MiG-29 u odnosu na MiG-21bis. Na aeromitinzima, ruski tvornički piloti su avionom MiG-29 izvodili „zvono“, pa i „kobru“. Jugoslavenski piloti na aeromitinzima izvodili su „zvono“ tek kasnije, nakon što su s ruskim instruktorima završili „naprednu pilotažu“.

Iz više izvora danas se zna da je u eskadrili kao posebno dobar pilot kotirao Željko Mendaš iz Ivanca kod Varaždina. Potekao je iz 25. klase VVA, i potporučnički čin stekao 29. kolovoza 1975. godine. U 127. lae Mendaš je bio zapovjednik odjeljenja. Uz Omera Avdakovića, probnog pilota Zrakoplovnog zavoda „Zmaj“ iz Velike Gorice, zbog potrebe remontiranja iračkih MiG-ova išao je u Mađarsku na preobuku za MiG-23, u vremenu od 18. rujna do 12. studenog 1989. godine, u bazi Papa, kod Balatonskog jezera. Prema nekim saznanjima, Mendaš je već tada planirao ići u Zagreb u okviru zamjene s jednim od probnih pilota u „Zmaju“. Tiho je uspio zamijeniti stan s njim. No, nakon obuke u Mađarskoj vratio se u 127. lae i nikad više nije letio na MiG-u 23, tom avionu s krilima promjenjive strijele, generacijski između MiG-a 21 i MiG-a 29, kojeg JRV inače nije imalo u naoružanju. Osim toga, Mendaš je najviše od svih letio na aeromitinzima, demonstrirajući manevarske sposobnosti MiG-a 29, i to: rujna 1989. godine na Brniku kod Ljubljane (dvosjedom 18302), svibnja 1990. godine na Batajnici (jednosjedom 18108), te svibnja 1991. godine nad Mostarom (bez slijetanja u Mostaru). „Mendaš je bio ponajbolji, iako je i Jakopčić imao jako dobru ruku na palici. Mendaš je baš fino letio, sve mu je lagano i fino išlo“, ističe Crnički te nastavlja:

„U početku, 1987. i 1988. godine, nisam osjećao nikakvu nacionalnu netrpeljivost, pogotovo u eskadrili. Mi, kao mladi piloti, bili smo zaokupljeni letenjem i samo letenjem. Politika nas nije zanimala. A onda se 1989. godine dogodio Gazimestan, na Kosovu, s onim poznatim govorom Slobodana Miloševića“.

Ratne sudbine

Poslije Hodžića, zapovjednik eskadrile tijekom 1989. godine postaje Vlaja Miletić. Kada Miletića 1991. godine upućuju na Komandno-štabnu akademiju (KŠA) Jakopčić postaje zapovjednikom. Jakopčić je potekao iz 26. klase VVA, s potporučničkim činom od 30. srpnja 1976. godine. „Jakopčić je bio zamjenik zapovjednika eskadrile i bilo bi presumnjivo da su ga preskočili i stavili za zapovjednika nekog drugog“, kaže o tome Crnički. „Ali, sada se uvijek kao zamjenik oko njega vrtio Crnogorac Mirčeta Jokanović, kao neki osigurač. Tako da Jakopčiću nisu puno dali da on odlučuje o svemu. I osjetilo se da nas pojedine miču s nekih zadaća. Recimo za dežurstvo na pari, kažu – ‘Hajde, ne moraš ti, pa će ovaj’ – i slično“.

JRV MiG-29 i danas je tema maketara u Hrvatskoj. Autor makete u omjeru 1/48 je Tomislav Bošnjaković (Snimio Tomislav Kralj)

Hrvatski sabor donosi 25. lipnja 1991. godine odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Istoga dana samostalnost i neovisnost proglasila je i Republike Slovenija, a Naredbom Komande RV i PVO sve postrojbe su prevedene u punu „borbenu gotovost“. Dva dana kasnije, pokretom snaga JNA prema graničnim prijelazima Slovenije, počeo je oružani sukob.

„Kad je krenuo sukob u Sloveniji, nije prošlo dugo, skupili su nas u eskadrili i rekli – Vidite ovo što se događa u Ljubljani. Ima na nekom brdu nešto i trebalo bi to gađati“, priča Crnički. „Prvo su tražili dobrovoljce, da se izjasnimo tko je spreman za tu zadaću. Ja nisam tada gledao puno s političke strane, zanimalo me samo letenje. Ja sam rekao – Pa to je grad, civilni objekti, nije to vojni cilj, nisam baš za tu zadaću. I tu sam pokazao da ne mogu računati na mene. Ni dan danas ne znam da li je to bilo za stvarno ili neka vrsta testa, jer tada je eskadrila obavila samo zaštitu zračnog prostora. Nakon toga, onako lagano, mic po mic, stavljali su me ‘na led’“.

Dana 21. rujna 1991. godine uspostavlja se Glavni stožer Hrvatske vojske, s načelnikom generalom Antonom Tusom, koji se dao na raspolaganje hrvatskim vlastima čim je u svibnju otišao u mirovinu iz JNA. Monografija 204. lap navodi da je puk u sukobe ušao jednom eskadrilom lovaca L-17 (MiG-21bis) i jednom L-18 (MiG-29), kojima je od 25. kolovoza 1991. godine djelovao i iznad Hrvatske, u Slavoniji. Do kraja godine puk je poduzeo 568 borbenih letova, od kojih s upotrebom naoružanja 476, a ostalo se vodi kao izviđanje teritorija i komunikacija. U 147 letova (26 posto) hrvatske snage djelovale su po avionima prijenosnim raketama ili protuzrakoplovnim topovima. Oštećeno je 13 aviona L-17 i tri L-18. Od 16 oštećenja, 15 je okarakterizirano nevelikim, a uništen je jedan L-17 (MiG-21bis) iz sastava puka. Navodi se i da je do ožujka 1992. godine iz postrojbe otišlo osam pilota i tri pripadnika zrakoplovno-tehničke službe, te da su svi bili slovenske, hrvatske i albanske nacionalnosti.

Pilot Marko Živković, ovdje u činu kapetana, ispred MiG-a 29 evidencijskog broja 18101 (Arhiv HRZ-a)

„Prvo su počeli iz JNA odlazit Slovenci. Od njih je samo Igor Skerbiš letio na MiG-u 29, koliko znam“, sjeća se Crnički. Od Hrvata pilota na lovcu MiG-29 prvi JNA napušta Marko Živković. Već u rujnu 1991. godine zatražio je otpust iz aktivne službe u JRV. Mlađi mu se brat Nikola kao hrvatski policajac borio u Vukovaru. Živković je rođen 3. listopada 1959. godine u Donjoj Mahali, BiH, kao najstariji od četvero djece. Ubrzo nakon Markovog rođenja Živkovići sele u Vukovar, u tadašnje Borovo naselje, na Trpinjsku cestu. U Vukovaru, Markova majka rađa kćer Maricu, koja umire kao šestomjesečna beba, a potom još dva sina, Đuru i Nikolu. Marko je, kao i njegova braća, pohađao Osnovnu školu „Bratstvo i jedinstvo“, danas OŠ „Blage Zadre“. Poslije je Zrakoplovnu vojnu gimnaziju završio u Mostaru. Vojnu akademiju nastavio je u Zadru, u spomenutoj 31. klasi, a potom ide u Pulu. Nakon VVA odmah je upućen na službu u Beograd, gdje se ženi i gdje mu se 1987. godine rađa kći. U slobodno vrijeme, Marko je letio i na jedrilicama, sportskim avionima, a često je i zmajario, pa je u Beogradu osnovao i aeroklub „Galeb“. Krajem lipnja 1991. godine Marko dobiva ključeve dvosobnog stana na Novom Beogradu. No krajem kolovoza on prebacuje obitelj iz Beograda k bratu Đuri u Zagreb. Koristeći to da upozna i Zrakoplovnu grupu HV-a s Tuškanca. Vraća se u Beograd, gdje uspijeva dogovoriti razmjenu stana s kolegom s VVA, te se 10. rujna konačno oprašta s JNA. Marko udomljuje obitelj i 16. rujna potpisuje ugovor o pristupanju HV-u. Sutradan mu brat Nikola gine u Vukovaru. Ne zna se gdje je sahranjen. Marko traži da ga se uputi u Slavoniju i 26. rujna stiže zapovijed general Tusa o upućivanju u Krizni štab regije Osijek. Ondje inicira osnivanje Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek, službeno 8. listopada 1991. godine.

U početku se isprobavaju mogućnosti sportskih aviona Cessna-172 i Utva-75. U najkritičnijim trenucima obrane Vukovara, SZV Osijek pružat će logističku pomoć braniteljima u lijekovima i sanitetskom materijal za bolnicu, i to većim dvokrilnim poljoprivrednim avionima Antonov An-2 „Colt“, popularno zvanom „Kukuruznik“, ali u nas češće – „Anuška“. Vještom upotrebom civilnog Garminovog GPS-a i improviziranim bombama napravljenim od 200-litarskih plinskih boca (tzv. „bojler-bombe“), ludo hrabri piloti SZV Osijek, predvođeni Živkovićem i domišljatim pilotom MiG-a 21 Markom Vukušićem-Vuletom, sporog dvokrilca pretvaraju u noćnog bombardera!? Moral branitelja rastao je do neba, a JNA ponukao da iz Srbije dovuče modernizirani samovozni raketni sustav 2K12 Kub-M (SA-6 „Gainful“), prepravljan da ipak može pratiti ciljeve sporije od 200 km/h. Poslije je nađeno više neeksplodiranih raketa 3M9M sustava Kub, ali tog kobnog jutra 2. prosinca 1991. jedna je ipak pogodila „Anušku“ kod sela Otok sa Živkovićem, Vukušićem, te padobrancima-bombašima Radetom Grivom i Antom Plazibatom. Za Živkovića i Vukušića bio je to sedamnaesti borbeni let dvokrilcem na suvremenu oružanu silu na kraju 20. stoljeća… Njima u čast vojarna Zrakoplovne baze Pleso dobila je Živkovićevo ime, a na Zemuniku – Vukušićevo.

U međuvremenu, na drugom kraju Hrvatske, prelet kapetana 1. klase Rudolfa Perešina na izviđačkom MiG-u 21R s bihaćkog aerodroma kod Željave u austrijski Klagenfurt 25. listopada 1991. godine po mnogo čemu je bio prekretnica. „Poslije Perešinova preleta posebno su pooštrili mjere u eskadrili“, sjeća se Crnički: „Bilo je kao – ‘Ma mi tebi vjerujemo’ – ali ne planira te za letenje, nego planiraju pilote Srbe. Ili, ako te planira, onda te planira na dvosjedu, ali ne letim više s Jakopčićem ili Mendašom, nego letim sa Srbinom Miletićem, koji se vratio iz škole, ili s Crnogorcem Jokanovićem. Nešto se letjelo iznad istočne Slavonije, ali mene nisu planirali da letim na tu stranu“. Od pilota Hrvata iz 127. lae sljedeći je JRV napustio Ante Jurišić iz Našica (29. klasa VVA, potporučnik, 30. srpnja 1980.), koji se aktivira u HV-u u Slavoniji. Iz osvete, njemu čak JNA početkom studenog 1991. godine gađa kuću u mjestu Niza kod Našica. Srećom bez žrtava. Jurišić postaje zapovjednikom protuzračne obrane 132. brigade HV te kasnije i cijele brigade. Tek nakon rata, 1997. ili 1998. godine, iz Zbornog područja Osijek premješten je u HRZ, gdje je završio preobuku na školskim Pilatusima PC-9. Nakon Jurišića, JRV napušta i Mendaš. Priznaju mu kvalitetu i dobija dužnost u Zapovjedništvu HRZ-a. No nije imao borbenih letova. Stekao je zvanje inženjera. Nakon rata odlazi u mirovinu.

„Je li se moglo prebjeći Migom-29 u Hrvatsku? Bio je to najnoviji avion i na njih su ipak više pazili. Nakon Perešina, Borovića, a pogotovo nakon Selakova i Ivandićeva preleta, bilo je mnogo teže, da ne kažem nemoguće doći do MiG-a 29 i biti u povoljnoj prigodi za prebjeg,“ konstatira Crnički. Početkom 1992. godine Jakopčić i Crnički još su u JNA i ta će ih činjenica pratiti do kraja njihove karijere u HRZ-u kojem će se ipak pridružiti. JNA se 20. svibnja 1992. transformirala u Vojsku Jugoslavije iz koje se Jakopčić demobilizira tijekom ljeta, nakon čega se stavlja na raspolaganje Hrvatskoj vojsci. Za njim odlazi i Crnički. Ostao mu je zabilježen podatak da je na lovcu MiG-29 ostvario ukupno 397 sati naleta, uključujući i trenažer, na kojem je „letio“ oko 80 sati.

Pilot Ivica Jakopčić u kabini borbenog aviona MiG-29 (Zbirka Svetozara Jokanovića)

„Meni se od Hrvata nitko nije javio prije odlaska. Neki kažu da su ih kontaktirali iz Hrvatske. Mene nije nitko kontaktirao, ni kad sam u svoj Zaprešić dolazio za 1. svibnja 1991. Vjerojatno nisu računali na mene ili me se nitko nije sjetio“, veli Crnički. „Mi smo svi otišli svaki za sebe. Jer nitko nikome nije vjerovao. Barem ja. Koga ćeš pitat da li ide? Da li su se Mendaš i Jakopčić ili Jurišić što dogovarali, ja ne znam. Jakopčić je otišao mjesec dana prije mene. Tad smo svi bili poslani na plaćeni godišnji. Kazao sam supruzi – ‘Otišao Jakopčić, idemo i mi’. Kao zapovjednik i pilot bio mi je uzor. Ljudina. Otišli smo automobilom preko Mađarske, s najnužnijim stvarima. Imao sam hrvatsku putovnicu i Domovnicu, koje sam riješio kad sam bio doma u Zaprešiću. Kad sam došao u HV, Mendaš je već bio u Zapovjedništvu HRZ-a, Živković pokopan na Mirogoju, a Jakopčić na ledu, na čekanju“. Crnički se javio na raspolaganje Zapovjedništvu HRZ i PZO u Maksimirskoj ulici, nekoliko dana od odlaska iz JRV. Onda je uslijedio obavijesni sastanak. Nisu ga dalje zvali, jer nije bilo dovoljno MiG-ova, samo dva. Tek 1993. godine, kad su kupljeni MiG-ovi, pozvan je, i na Plesu je obavio trenažne letove na MiG-u 21 sa Selakom, koji mu je bio zapovjednik voda. Zapovjednik eskadrile bio je Perešin, a njegov zamjenik Borović. Jakopčića tek 1994. godine Hrvatska vojska mobilizira kao običnog vojnika. Njegova pilotska stručnost čini svoje, i ipak sjeda u kabinu hrvatskog lovačkog aviona MiG-21bis u sastavu Prve lovačke eskadrile Zrakoplovne baze Pleso. U MiG-u 21 Jakopčić obavlja borbene letove u vojno-redarstvenoj operaciji „Bljesak“ 1995. godine, i to kao obični „vojnik“. Kolege koje su mu priznavale njegove ljudske i letačke osobine bockali su ga da je bio „ČBČ“ – časnik bez čina. Tijekom „Oluje“ 6. kolovoza 1995. godine iz zone patroliranja angažira se protiv srpskog jurišnika J-22 Orao, koji je pokušao napasti petrokemijska postrojenja u Kutini. No, ograničenim radarom MiG-a 21 ne uspijeva zahvatiti napadača, koji niskim letom bježi u sumrak i sumaglicu, nakon što je promašio cilj. Kasnije, Jakopčić ipak dobiva čin satnika, što je bio jedan čin manje u odnosu na ono kako su obično činove dobivali piloti koji su ranije prešli iz JRV-a.

Nakon rata

Među pilotima koji su letjeli u „Bljesku“ i „Oluji“ bio je i Crnički. U eskadrili je ostao do 1997. godine, kada je trebalo nastavnika za Pilatuse PC-9 u Pilotskoj školi u Zadru. Poslani su Ivandić, Jakopčić, Antun Samoborac i Crnički, koji su bili nastavnici letenja prvim naraštajima pilota lovaca školovanih u HRZ-u. Odradili su i jedinstveni program napredne obuke na školskom avionu PC-9, s dodatnih 30-tak različitih vježbi, prilagođenih većim brzinama, tipičnim za lovca MiG-21. U Zadru su bili nastavnici letenja do 1999. godine. Crnički 2000. godine prelazi u Zapovjedništvo HRZ i PZO, u Odjel operativnih poslova. Počelo je doba učestalih međunarodnih suradnji pa je bio na svim vježbama. S Jakopčićem je 2000. godine boravio na američkom nosaču aviona USS George Washington (CVN-73) tri dana na Jadranu, obojica kao časnici za vezu.

Ivica Jakopčić (stoji u sredini) i Mladen Crnički (kleči drugi zdesna), zajedno s Ivicom Ivandićem i Antunom Samoborcem kao nastavnici letenja prvom naraštaju pilota lovaca HRZ-a na Zemuniku (Snimio Antonio Prlenda)

Crnički je na vježbama letio i na stražnjem sjedalu američkih lovaca F-14 i F-16. Jakopčić je bez promaknuća radio do 2002. godine, kada se izdaje Pravilnik o perspektivnosti u Oružanim snagama RH. Kako je prema tome pravilniku bio „prestar“ za satnika, a nije mogao dobiti promaknuće, proglašen je za „neperspektivnog“. Kao takav, odlazi u mirovinu 31. prosinca 2002. godine. Ostaje činjenica da je i nakon odlaska u mirovinu Jakopčić bio poštovan i omiljen kod kolega i učenika s kojima je radio. Iznenada umire 2014. godine. Odužili su mu se počasnim preletom jednog lovca MiG-21 na njegovom pokopu 31. listopada, na mjesnom groblju njegova rodnog slavonskog mjesta Lipovljani. Mladen Crnički prelazi u Odjel za međunarodnu vojnu suradnju i radi na poslovima vezanim uz pristupanje RH u NATO. Prestaje aktivno letjeti na lovcu MiG-21, ali održava godišnji trenaž na PC-9M i Zlinu-242. Godine 2013. i 2014. sudjeluje u NATO misiji KFOR-a na Kosovu kao „Air Desk Officer“. Po povratku, prelazi u Ministarstvo obrane RH, u Upravu za obrambenu politiku, kao viši stručni savjetnik za NATO. Na tom je mjestu umirovljen 2018. godine s činom pukovnika.

Od ostalih Hrvata na MiG-u 29, koji nisu prešli u HV, prema saznanjima autora, Slavko Matanović više je bio obavještajni oficir. U javnom životopisu mu piše da 1991. godine napušta vojnu službu, te radi kao profesionalni pilot u Adria Airwaysu, zatim kao profesor engleskog jezika u Sremskim Karlovcima. Od kraja 1991. do 2001. godine boravi u Italiji, radeći u međunarodnoj špediciji. Po povratku iz inozemstva zapošljava se kao profesor engleskog jezika u Ekonomskoj školi u rodnom Brčkom. Magistrira, radi kao programer, upisuje doktorat, postaje šefom „Odjela za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja“ u Brčkom. Bio je ministar komunikacija i prometa BiH, a od lipnja 2019. godine veleposlanik je Bosne i Hercegovine u Italiji. Mate Vulić, iz sela Nijemci u Slavoniji, oženjen Makedonkom, bio je među stariji pilotima, te nije dugo ostao u 127. lae. Premješten je u zapovjedništvo puka. Umirovljen je kao pukovnik Vojske Jugoslavije. U Vojsci Jugoslavije je ostao i Željko Babi, obiteljski vezan za Čakovec. Čitatelju za temu može biti zanimljiv i Slobodan Kužet, Srbin iz Dalmatinske Zagore, koji je u Vojsci Jugoslavije bio zapovjednik 127. lae od 1999. do 2000. godine. Preminuo je 2006. godine u zrakoplovnoj nesreći s jedrilicom.

A što se tiče jugoslavenskih MiG-ova 29, danas u Vojsci Srbije lete preostala tri jednosjeda 18101, 18102 i 18108, te dvosjed 18301. Srbija je od Rusije nabavila još četiri jednosjeda (tri poboljšana MiG-29 9.13 „Fulcrum-C“) i dva dvosjeda, koje sve modernizira, kao i još četiri podvarijante 9.13 koji trebaju biti dopremljeni iz Bjelorusije. U procesu nabave višenamjenskog borbenog aviona za očekivati je da će Hrvatska pokušati odabrati avion zapadne proizvodnje koji je manje zahtjevan za održavanje od MiG-a 29, ali koji u operativnom smislu pruža više.

Riječ autora

Autor članka u kabini mađarskog lovca MiG-29 9.12B, iste podvarijante i kamuflažnih boja kao i jugoslavenski L-18, tijekom posjeta Zrakoplovnoj bazi Kecskemet 1999. godine

Autor je na ovome članku radio dugo, no tekst ne smatra dovršenim. Članak bi bio potpuniji ako bi umirovljeni pilot Željko Mendaš pristao podijeliti svoja sjećanja na taj period, a volio bih u tekstu imati i detalj više o Anti Jurišiću, te pojedincima koji se ovdje samo spominju. Autor je pokušao ostvariti kontakt sa Slavkom Matanovićem iz Brčkog, ali nije bilo odgovora.

Pri istraživanju teme neizbježno je bilo „prebrojavanje krvnih zrnaca“ ondašnjih pilota, čemu autor članka nikada nije bio sklon. Po prirodi stvari, izazov je utoliko veći što je bez izravnog kontakta s neposrednim akterima vrlo lako pogriješiti kad je u pitanju nacionalnost pojedine osobe. Također, nije isključeno da se netko od ovdje navedenih tada možda izjašnjavao i kao Jugoslaven. Ipak, autor se nastojao osloniti na izvore koji su barem iz druge ruke imali kontakt sa spominjanima, kako bi u razumnom vremenu zaokružio temu. Iako smo zbog nepomirljivih stavova posvađani, zahvalnost sam dužan kolegi Svetozaru Jokanoviću, nećaku pilota Jokanovića kojeg se ovdje spominje. Bez njegovih korisnih komentara i ustupljenih par fotografija članak ne bi bio kakav jest. I ostalima koji su mi pomogli s fotografijama – Veliko hvala! Najveća zahvalnost ide umirovljenom pilotu Mladenu Crničkom za ukazano povjerenje i strpljenje te, naravno, umirovljenom generalu Antonu Tusu. Na koncu, recimo i to da je prije par godina tadašnji zapovjednik današnje 101. lovačke avijacijske eskadrile Vojske Srbije s MiG-ovima 29 u jednom neplaniranom susretu autoru rekao da u njegovoj eskadrili ima i Hrvat(a). Autor bi svakako volio i tu priču rasvijetliti, na zadovoljstvo pratitelja zrakoplovne povijesti i letačkih sudbina u nas.

* gost autor je Antonio PRLENDA, vojni komentator