Dok kriza između Danske i Sjedinjenih Država iz dana u dan eskalira, Kraljevina Danska je i formalno završila operativnu upotrebu svojih borbenih zrakoplova F-16 Fighting Falcon tijekom ceremonije u zračnoj bazi Skrydstrup, zatvorivši 46-godišnje poglavlje u povijesti zračnih snaga te zemlje. Događaj je označio završetak prelaska danskih zračnih snaga na F-35A Lightning II kao njihov jedini borbeni zrakoplov.

Kraj ere F-16

Oproštaj se održao u nedjelju, 18. siječnja, u Hangaru 3 lovačkog krila Skrydstrup, gdje se osoblje s dugogodišnjim vezama sa zrakoplovima okupilo u bliskoj i neformalnoj atmosferi. F-16, opisan kao „oči i štit jedinice u zraku“, odlikovan je za desetljeća nadzora, odvraćanja i operativnog odgovora. General i bivši načelnik obrane Christian Hvidt, koji je prije 46 godina sletio s prvim danskim F-16 u Skrydstrupu, a kasnije zapovijedao eskadrilom 727. kaže: „Ne govorimo o starosti F-16, jer su ga održavali vjerojatno najbolji svjetski tehničari za zrakoplove, a štoviše, njime su letjeli neki od najboljih svjetskih pilota“. Uz to je dodao: „Velika čestitka 727. Kakvi su uzbudljivi i ogromni izazovi pred nama“, istaknuo je.

Zadnji te oproštajni let danskih F-16

Tijekom svoje službe od 1980. godine, F-16 je sudjelovao u brojnim međunarodnim misijama, uključujući operacije na Balkanu, u Afganistanu, Siriji, Iraku i Libiji. Iako su povučeni iz danske službe, nekoliko zrakoplova prodano je Argentini, a drugi donirani Ukrajini, što odražava njihovo kontinuirano operativno stanje. Također, sudjelovali su u NATO-ovim misijama zračnog nadzora te pomagali u čuvanju Grenlanda i Islanda. Prijelaz Danske na F-35 odražava promjenjive zahtjeve moderne zračne borbe, prema riječima višeg savjetnika Steena Hartova iz Odjela za borbene zrakoplove Zračnog zapovjedništva – „U budućnosti ćemo vidjeti potpuno drugačiju vrstu ratovanja. Vidjet ćemo daleko manje podijeljenih bitaka, a umjesto toga ratove u kojima će se borbe na kopnu, u zraku, na moru, u svemiru i ne najmanje digitalno odvijati istovremeno i izravno utjecati jedna na drugu“.

U punom sastavu 2027.

Danski F-35 presreo ruski Il-20 iznad Baltika, 27. ožujka 2025. godine

Danski portali navode i kako ukupan broj F-35 uključuje izvornu narudžbu od 27 zrakoplova, dopunjenu s dodatnih 16 mlažnjaka odobrenih u listopadu 2025., usred pojačanih regionalnih sigurnosnih zabrinutosti, uključujući upade dronova u danski zračni prostor i rastuće geopolitičke napetosti oko Grenlanda (o čemu je portal Obis.org pisao). Prva četiri F-35 iz početne narudžbe stigla su u rujnu 2023. godine, a isporuka preostalih zrakoplova očekuje se 2026. godine. U travnju 2025., Kraljevske danske zračne snage proglasile su F-35 spremnim za preuzimanje dužnosti presretanja protuzračne obrane uz F-16, označavajući prijelaznu fazu prema punoj operativnoj sposobnosti. Nedavno su dva danska zrakoplova F-35 imala trenažnu misiju koja je uključivala dopunjavanje goriva u zraku, letove na velike udaljenosti i sigurnost s francuskim višenamjenskim transportnim zrakoplovom tankerom na Grenlandu. U međuvremenu, očekuje se da će cijela flota biti u potpunosti operativna do 2027. godine, pružajući Kopenhagenu poboljšanu situacijsku svjesnost, prikrivenost i mogućnosti umreženog ratovanja prilagođene modernim okruženjima sukoba u više domena, dodaje se.

F 35 – kontraverze

Inače, lani se pojavila i informacija da se F-35 može iz SAD-a, daljinski isključiti. Kao odgovor na te i druge slične informacije europskih medija, američki koncern Lockheed Martin i nekoliko vlada odbacili su tvrdnje da lovci F-35 Lightning II (plod dugogodišnjeg razvoja u okviru međunarodnog programa Joint Strike Fighter – JSF) imaju nekakav tajni „prekidač za gašenje“ kojim bi američke vlasti mogle daljinski onesposobiti avione. Prava stvarnost jest da poseban prekidač nije potreban kako bi se strani F-35 avioni spriječili u obavljanju svojih predviđenih zadaća. Dovoljno je prekinuti podršku avionima da bi se postigao isti rezultat, možda ne trenutačno, ali dovoljno brzo. Bez pristupa lancima održavanja i logistike pod kontrolom SAD-a, kao i računalnim mrežama potrebnim za redovito funkcioniranje, svaka flota F-35 brzo bi postala neupotrebljiva, a avioni koji bi nastavili letjeti tijekom ograničenog vremena mogli bi to činiti samo sa značajno smanjenim sposobnostima. A i ovaj portal je već pisao da je ovaj zrakoplov ostao jedan od instrumenata politike MAGA koju provodi američki predsjednik Trump, štio uvelike čini upitnom odluku da Danska, kao i niz drugih EU država uskoro prelaze na ove skupe i sofisticirane letjelice, u situaciji žestokog zaoštravanja odnosa sa SAD-om zbog Grenlanda.

Nakon dosta vremena praznih naklapanja i lažnih nada, protekli tjedan se na vanjskopolitičkom planu pokazao neuobičajeno produktivnim za Ukrajinu. Pri tome, potezi koje tu treba istaknuti dogodili su se kako u Sjedinjenim Državama tako i u Europi, s odrazima i na Kinu te Indiju. Pri tome, posebno po pitanju notorno labilne međunarodne politike Donalda Trumpa i njegove administracije, ako sve to možda i nije znak neke temeljitije promjene stajališta – ipak se radi o bitnim novinama, koje će pomoći opstanku Ukrajine, njene Vlade i predsjednika. Naime, nakon telefonskog razgovora Donalda Trumpa s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u četvrtak 16. listopada, dan kasnije je uslijedio i osobni sastanak Trumpa s Volodimirom Zelenskim u Washingtonu – za čiji se zatvoreni dio, barem prema neslužbenim curenjima informacija u razne svjetske medije, činilo da nije prošao dobro, uz dosta vike a možda i psovanja od strane domaćina. Naknadno se čulo i da je tome slijedilo zaprimanje u Sjedinjenim Državama posebnog ruskog dokumenta kategorije non-paper u kojem su iz Kremlja ponovili svoje uvjete za postizanje mirovnog sporazuma s Ukrajinom, navodeći kao osnovni preduvjet uspostavu ruske kontrole nad čitavim teritorijem Donbasa.

Naravno, takav je zahtjev bio i ostao neprihvatljiv za Ukrajinu jer bi se mirnim putem moralo agresoru predati još i čitav niz gradova te uporišta koje do sada nije uspio oružano zauzeti, ostavljajući žrtvu agresije otvorenu za daljnje napade u neko buduće doba po izboru autokrata iz Moskve. U takvom svjetlu, pokazalo se bitnim gledati razvoj stvari po pitanju potencijalnog sastanka Donalda Trumpa i Vladimira Putina u Budimpešti, kojeg je sam Trump najavio 16. listopada. Iako je u prvo vrijeme bilo rečeno da će se oni sresti u iduća dva tjedna – o tome se Mađarska, kao potencijalna država-domaćin, odmah pokazala maksimalno spremna – ozbiljni su se problemi pojavili već na pripremnoj razini. Naime, do kasnih sati ponedjeljka 20. listopada postalo je jasno da ne dolazi do pripremnog sastanka ministara vanjskih poslova SAD i Rusije, Marca Rubia i Sergeja Lavrova, i to radi „različitih očekivanja u vezi s mogućim završetkom ruske invazije na Ukrajinu“. Dok su neki neslužbeni izvori spominjali kako je taj „konstruktivan razgovor“ učinio suvišnim susret Trumpa i Putina, sam Donald Trump je još u kasnim satima utorka 21. listopada spominjao mogućnost svog susreta s Putinom, ali uz ograde („Ne želim gubiti vrijeme na sastanku“), ostavivši dva dana vremena za konačnu odluku. Naravno, u maniri čitavog svog političkog djelovanja, sve se to prelomilo bitno ranije, tijekom washingtonskog popodneva u srijedu 22. listopada.

Prve Trumpove sankcije za Ruse

Kako izgleda, temeljem lošeg tijeka pripremnih razgovora, Donald Trump je odlučio do daljnjeg odgoditi sastanak s Putinom (iako se službena mađarska politika i idućih dana ponašala kao da su pripreme u tijeku) – da bi se odmah iza toga u javnosti objavile i nove američke sankcije za rusku naftnu industriju. Prve takve sankcije u mandatu Donalda Trumpa kao 47. predsjednika SAD koncentrirale su se na Rosnjeft i Lukoil, obuhvativši mjerama i 34 dodatna poduzeća u kojima imaju preko 50 posto vlasničkog udjela. Time su sankcionirana dva uvelike vertikalno uvezana ruska koncerna, kao i niz tamošnjih upravitelja izvorima nafte i plina na kopnu i moru, te 8 naftnih i jedna plinska rafinerija (sve predmeti učestalih ukrajinskih zračnih napada zadnjih mjeseci). Formalno objašnjenje za ovaj američki potez bio je „nedostatak ozbiljnog posvećenja mirovnom procesu za dovršetak rata u Ukrajini“, te „podizanje pritiska na ruski energetski sektor, kao i smanjivanje sposobnosti Kremlja da prikuplja sredstva za svoju ratnu mašinu i podupire svoju oslabljenu ekonomiju“. U praksi se to nadovezalo na 16. listopada donesene pravilnike Europske unije kojima se regulira ograničenje uvoza u EU goriva iz stranih rafinerija koje su primile ili obrađivale rusku naftu u 60 dana prije posla s Europljanima – mjera sadržana u 18. paketu sankcija prema Rusiji od 18. srpnja ove godine, čija primjena počinje 21. siječnja 2026. godine.

Dodatno, barem ako je vjerovati Donaldu Trumpu – njemu je iz Indije obećao da ta zemlja misli do kraja godine prestati kupovati rusku naftu. U tom svjetlu, od ukupno oko 1,6 milijuna barela koje dnevno kupuje ta država, u rujnu je 629.590 barela otpadalo na kompaniju „Reliance Industries Ltd” – koja je do petka 24. listopada objavila kako se sada namjerava pridržavati američkih sankcija, ujedno nekako „zadržavajući svoje odnose s dobavljačima“. Ponešto je jasnija bila situacija s Kinom, čije su tvrtke PetroChina, Sinopec, CNOOC i Zhenhua Oil dnevno morem primale oko 1,4 milijuna barela ruske nafte – od čega će se temeljem izjava od četvrtka, 23. listopada, izgleda ubuduće suzdržavati. Naravno, dok će se time ocjenjivati režim američkih sankcija, Kina će vjerojatno u tišini nastaviti primati oko 900 tisuća barela ruske nafte dnevno, ali kopnenim naftovodima direktno iz Rusije (što je praktično nemoguće za sankcionirati izvana). Pri svemu tome tek treba vidjeti kako će se postaviti i niz tamošnjih neovisnih rafinerija – koje će (barem naizgled) samostalno procjenjivati situaciju, u očekivanju dodatnih informacija i povodom osobnog susreta Donalda Trumpa te kineskog predsjednika Xi Jinpinga na marginama Azijsko-pacifičkog foruma za ekonomsku suradnju, zakazanog sredinom nadolazećeg tjedna, u srijedu i četvrtak, 29. i 30. listopada.

Europske sankcije

Sve ove novosti došle su samo dan prije početka dvodnevnog sastanka Europskog vijeća posvećenog, među ostalim, i potpori Ukrajini, na kojem se konačno rješavalo i pitanje 19. paketa europskih sankcija prema Ruskoj Federaciji. Ovaj paket mjera, kojeg se usuglašavalo ljetos, bio je predstavljen još 19. rujna kada se očekivalo i usvajanje, da bi se onda rješavanje prigovora i raznih zadrški oteglo sve do pred kraj listopada. Dapače, prigovore iz Slovačke (oko CO2, ETS2 i visokih cijena energije), uložene 26. rujna, uspjelo se inkorporirati do srijede 22. listopada, da bi mjere onda bile i konačno odobrene u rano jutro četvrtka 23. listopada, kada je postalo jasno da nema dodatnih prigovora. Osnova ovog paketa je sankcioniranje dodatnih ljudi iz Rusije i Bjelorusije povezanih s ratom, više desetaka raznih poduzeća iz Rusije, Bjelorusije i niza njima sklonih država, te 117 dodatnih brodova iz sastava ruske tzv. „flote u sjeni“ (sada ukupno 557 brodova koje EU sankcionira, uz dodatak brodara iz UAE, te niza pružatelja pogodovnih zastava). Što se tiče energije, ubrzana je primjena zabrane kupovine,uvoza i transfera ruskog ukapljenog plina (LNG) u Europsku uniju (rok okončanja postavljen na 1. siječnja 2027. za postojeće dugoročne ugovore, te na šest mjeseci za okončanje postojećih kratkoročnih ugovora), a postrožene su i mjere protiv transakcija s ruskim koncernima GazpromNjeft i Rosnjeft (koji je samo dan ranije postao metom i američkih sankcija), te 8 ruskih banaka (Pravda, Zemsky Bank, Commercial Bank Absolut Bank, MTS Bank i Alfa-Bank). Ujedno su sankcionirane i dvije rafinerije te jedan trgovac naftom iz Kine – kao i još banaka i trgovaca ruskom naftom iz Tadžikistana, Kirgizije, Ujedinjenih Emirata i Hong Konga.

Novost je i sankcioniranje kripto-valute A7A5, kao i platformi na kojima se njome trguje. Uz to, financijske institucije iz EU ograničene su i u sudjelovanju s ruskim platnim sustavima „MirR“ i „SBP“, kao i sa svim poduzećima iz 9 ruskih specijalnih ekonomskih zona za poticanje industrijskih i tehnoloških sposobnosti za vojne svrhe. Ujedno, sankcionirani su i dodatni pojedinci te 45 poduzeća iz ruskog vojno-industrijskog kompleksa (među ostalim i 17 stranih partnera, iz Kine, Indije, Tajlanda i Ujedinjenih Arapskih Emirata). Dodatno je ograničen i izvoz u Rusiju pojedinih elektroničkih komponenti, tehnologije dronova, kemikalija, metala te slitina za vojnu uporabu, dok je pooštren i sustav za niz proizvoda, od gume te građevinskog materijala sve do ruskog zlata. Ujedno se omogućilo i ograničavanje kretanja ruskih diplomata unutar schengenskoga prostora (za što će trebati izdavati posebna obavještenja ne bi li države postale jasno svjesne tih transfera), jednako kao što se uvelo i obvezu traženja prethodnih odobrenja i za sve potencijalne usluge koje bi entiteti iz EU pružali vlastima Ruske Federacije – sve uz zabranu usluga vezanih uz umjetnu inteligenciju, napredno računalstvo, ali i pružanje svih organiziranih usluga za turističke aktivnosti u Rusiji. Napomenimo da se mjerama obuhvatilo i dodatne subjekte iz vojno-industrijskog te političkog sustava Bjelorusije, kao i niz tehnoloških usluga koje bi im se mogle pružati iz EU.

Belgija se boji

Premijer Bart De Wever boji se da posljedica za Belgiju

Dok tek treba vidjeti kako će se sve te mjere odraziti na međunarodna tržišta i cijene energenata, već je postalo jasno da barem Njemačka pokušava isposlovati izuzetke od sankcija za svoje podružnice ruskog Rosnjefta (radi njihove „vitalne uloge u osiguravanju energetske sigurnosti zemlje”). No, za razliku od novih režima sankcija, do kasnih sati 23. listopada postalo je jasno da nije uspjelo postizanje dogovora oko daljnjeg korištenja dosadašnjim sankcijama zamrznute ruske imovine u svrhu pomoći Ukrajini. Plan da se dosadašnji krediti temeljem prihoda od te imovine sada nadopune i davanjem dodatnog zajma od oko 140 milijardi eura temeljem takve zamrznute ruske glavnice pao je na traženju Belgije (u kojoj je zamrznuta većina takvog ruskog novca) da se i potencijalni rizici takvog poteza unaprijed rasporede među svim državama EU. Naime, Belgija se tu boji da bi potencijalna odmazda ili pravne posljedice pale samo na njena leđa, a „to ne bi bilo baš razumno“ prema riječima belgijskog premijera Barta de Wevera. Dogovori na tu temu trebali bi se hitno nastaviti u svjetlu ukrajinske potrebe za hitnim dodatnim uvozima plina za grijanje, ali i manjkom proračunskih sredstava kojeg se u Kijevu predviđa za mjesece studeni i prosinac ove godine. Iz Kijeva su sve dosadašnje korake po pitanju korištenja zamrznute ruske imovine saželi pojmom postizanja (1) političke odluke po tom pitanju, dok do kraja godine ostaje (2) donošenje i praktične odluke na tu temu, a onda i konkretna provedba.

Može li Kiril Dmitrijev izgladiti odnose?

Mimo svega toga, treba napomenuti i da se tijekom popodneva u petak 24. listopada u Londonu održao i sastanak država „Koalicije voljnih“ – na kojem je usvojeno pet ključnih točaka energetske i vojne potpore Ukrajini. Tu spada već spomenuto (1) uklanjanje ruske nafte i plina s globalnih tržišta, te (2) otključavanje milijardi eura zamrznute ruske imovine, kao i (3) daljnje jačanje ukrajinske protuzračne obrane koja se svakodnevno isprobava u praksi, (4) jačanje pritiska na Rusiju kroz opskrbu Ukrajine oružjima dugog dometa, i (5) nastavak rada na sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu. Svemu tome će se vjerojatno u Washingtonu protiviti ruski izaslanik Kiril Dmitrijev, koji je kasnije tijekom petka stigao u Washington na „već dugo“ planirani bilateralni dijalog zatvorenog tipa – s ciljem da i službeni Washington krene „poštovati ruske interese i stavove koje je predsjednik Putin ranije iznio“, dok bi se objašnjavalo i da za Ruse današnja Ukrajina te Europljani samo remete dijalog i nastoje nastaviti sukob. Tko zna hoće li takva diplomatska misija biti dovoljna da opet preokrene američkog predsjednika Trumpa od aktualnog uvođenja sankcija Rusiji opet prema nekakvoj praktičnoj podršci agresoru na Ukrajinu i njen narod.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 25. listopada 2025. pod nazivom “Belgija se boji Rusa, ali Europa nikad odlučnija. Upadljivo je kakav je sastanak održan u petak popodne u Londonu” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/belgija-se-boji-rusa-ali-europa-nikad-odlucnija-upadljivo-je-kakav-je-sastanak-odrzan-u-petak-popodne-u-londonu-15636253

Završnom press-konferencijom glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga završio je dvodnevni sastanak ministara obrane NATO-članica u Bruxellesu. Sastanak je imao dva dijela – u srijedu, 14. veljače, sastala se Kontaktna skupina za obranu Ukrajine, popularno nazvana „Ramstein“,  a drugog dana, 15. veljače, održan je sastanak ministara obrane NATO-a, te Vijeće NATO-Ukrajina. Oba dana protekla su u najavi budućeg summita NATO-a, planiranog za srpanj ove godine u Washingtonu.

Hrvatski ministar obrane Ivan Anušić bio je vrlo aktivan, te je predložio da se na summitu razgovara o jednoj vrlo ozbiljnoj stvari koja se događa u hrvatskom okruženju, a bitno utječe i na Lijepu našu.

„Hrvatska želi osvijestiti države članice o jednoj temi – a to je tema hibridnog rata deklariranih i nedeklariranih saveznika Rusije koji funkcioniraju i egzistiraju ovdje na području jugoistoka Europe i znamo o kojim potezima govorimo. Osvješćivanje NATO članica, naših saveznika o ovoj ozbiljnoj temi je vrlo važno. Hibridni ratovi koji se ovdje vode, a koji su produžena ruka politike ruske agresije na Ukrajinu moraju se osvijestiti i moraju se povlačiti drugačiji potezi. Jugoistočna Europa postaje trusno područje u sigurnosnom aspektu”.

Mnogi su u ovoj izjavi prepoznali najvećeg ruskog saveznika u jugoistočnoj Europi – Srbiju i njenog prirepka Republiku Srpsku, čiji čelnici nimalo ne kriju nastavak „bratskih odnosa” s Ruskom Federacijom. No njihovo djelovanje uvelike utječe na stabilnost i politčku scenu u BiH, te Crnoj Gori, zbog čega cijela regija počinje izazivati zabrinutost u EU i NATO-u. No ministar Anušić klonio se direktnog upiranja prstom, već je samo naznačio:

„Zna se o kome govorimo i o kojim njihovim potezima govorimo. Mislim da je to izuzetno ozbiljna tema koja u ovom trenutku nije dovoljno osviještena ni u javnosti ni kod saveznika u NATO-u”.

Istaknuo je da se s takvim djelovanjima mora obračunavati, drugačije komunicirati i povlačiti poteze koji će onemogućiti spomenute ruske saveznike da to rade: „Drugim riječima rečeno, da ne mogu sjediti na dvije stolice”.

Na marginama NATO sastanka ministara obrane, Republika Hrvatska je s 15 zemalja članica i Velikom Britanijom potpisnik Pisma namjere koje se odnosi na bržu i jednostavniju nabavu streljiva. Govoreći o benefitima potpisivanja ovog Pisma namjere, Anušić  je rekao da je potrebno jačati vlastitu proizvodnju naoružanja i streljiva te osnažiti vlastitu industriju i na to je stavljen naglasak na današnjem sastanku.

„Sve zemlje NATO-a moraju ojačati vlastitu proizvodnju streljiva, tako i Hrvatska. Hrvatska vojska je opremljena našim naoružanjem i opremom i trebamo poticati vlastitu proizvodnju, imamo potencijala i tu vidimo ogromnu priliku za hrvatsku obrambenu industriju”.

Tako se stara, ali nikad realizirana ideja o izgradnji tvornice streljiva ponovno aktualizira.

*Photo: NATO

S određenom distancom, zanimljivo se vratiti i desetak dana u prošlost, te sagledati još jedan aspekt posjeta hrvatske delegacije sajmu zrakoplovstva koji je na pariškom aerodromu Le Bourgetodržan od 19. do 25. lipnja ove godine. Kako se tada čulo iz Ministarstva obrane, delegacija iz Hrvatske ondje je osvanula već prvog dana događanja, u ponedjeljak 19. lipnja, i osim posebnog spomena posjeta zrakoplovnom sajmu (uz neizbježno slikanje kraj ponosa francuskog zrakoplovstva) – odmah se odradilo i susret s tamošnjim ministrom obrane, Sébastienom Lecornuom. Ujedno se od ministra Banožića i dodatno čulo o zadovoljstvu strateškim partnerstvom s Francuskom, s obzirom “kako je upravo Francuska ključni hrvatski partner u provedbi modernizacije protuzračnih sustava obzirom na projekt nabave raketnog sustava protuzračne obrane kratkog dometa Mistral“. Naravno, nije se tu dopustilo da veselje pokvari doza realnosti – budući je Mistral ipak protuzračni sustav VSHORAD tipa, dakle “vrlo kratkog dometa”, dok se u nas predstavlja nečim klasu širim i moćnijim.

Idilična konferencija

Pa ipak, posebno je zanimljivo bilo vidjeti i navode o hrvatskom sudjelovanju na “Konferenciji o europskoj protuzračnoj i proturaketnoj obrani” (Europe’s Air and Missile Defence Conference), koja je tog ponedjeljka bila organizirana uz veliku međunarodnu zrakoplovnu priredbu u Parizu. Riječ je o neobičnom događanju koje se organiziralo “u nastavku prvog dana izložbe, a na inicijativu predsjednika Francuske Republike Emmanuela Macrona“. Na konferenciji su se tada okupili visoki predstavnici dvadesetak nacija te EU i NATO – koje su predstavljali povjerenik za unutarnje tržište Thierry Breton i zamjenik glavnog tajnika Mircea Geoană. Kako i samo ime skupa govori, događanjem je dominirala rasprava o ustroju i budućnosti protuzračne obrane u Europi, uz spomen i drugih tema kao što su  proturaketna obrana, borba protiv raznih bespilotnih sutava, sposobnost dubokih udara te odvraćanja nuklearnim oružjem (što je tema u kojoj opet Francuska bespogovorno dominira u europskom kontekstu) – a sve uz formalni okvir tekućeg rata u Ukrajini. Uz to je onda održan i “završni sastanak ministara obrane i predstavnika Europske unije i NATO-a“, opet u organizaciji ministra Oružanih snaga Francuske Republike Sébastiena Lecornua, na kojem je tog ponedjeljka također sudjelovao i hrvatski ministar obrane Banožić.

Na drugom panelu spomenute konferencije sudjelovao je kao hrvatski predstavnik i zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, brigadni general Michael Križanec. Kako se tada čulo od ministra Banožića: “Rasprava o operativnim izazovima europske zračne i raketne obrane koju imamo ovdje na konferenciji iznimno je važna u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu. Hrvatska u potpunosti podržava jačanje i razvoj sposobnosti zračne i proturaketne obrane u okviru i u smjeru ostvarivanja zajedničkih ciljeva“. Na prvi pogled, sve sjajno. Hrvatska nešto podržava što naši strateški partneri smatraju bitnim, a čovjek bi iz tih izjava dobio dojam da je nekako tu još i sve jasno, usuglašeno i na putu ostvarenja. Nažalost, već površan uvid u napise svjetskih medija o ovom skupu pokazao je da stvarno stanje stvari stoji svakako, ali zasigurno ne u skladu s bezličnom izjavom hrvatskog ministra obrane.

Sukob na kontinentu

Naime, čitava ova konferencija redovito se stavljala u kontekst francuskog protivljenja planu izgradnje sustava Europske protuzračne obrane kojeg predvodi Njemačka, odnosno kao još jedan znak dubokih neslaganja oko načina na koji čitava naša kontinentalna regija treba odgovoriti na zračne prijetnje iz Rusije. Pri tome, Francusku je navodno lani jako iznenadila inicijativa njemačkog kancelara Olafa Scholza nazvana “European Sky Shield”, objavljena u listopadu prošle godine. Ona je smjerala poticanju relativno brzog stvaranja europskog sustava protuzračne i proturaketne obrane kroz zajedničku nabavu opreme, za što se do sada okupilo ukupno 17 europskih zemalja, uključujući tu i Veliku Britaniju, baltičke države, Švedsku te Finsku.

Konferenciju, koju neki opisuju i kao “skup o strategiji protuzračne obrane u Europi” sazvao je 19. lipnja francuski predsjednik Emmanuel Macron na marginama ovogodišnjeg sajma “Paris Air Show”, a francuski dužnosnici opisivali su je i kao forum za tematsku raspravu EU ministara obrane, te vojnih dužnosnika iz SAD i NATO država, kao i čelnika industrije. Nije sporno da je ruska invazija na Ukrajinu i njihovo intenzivno korištenje raznih projektila za zračne napade predstavljalo svojevrstan poziv na uzbunu, budući je Europa već dugo temeljito zanemarivala svoju protuzračnu i proturaketnu obranu. Dapače, svi su spominjali da je njemački kancelar sredinom ljeta 2022. po tom pitanju izjavio: “Moramo mnogo toga nadoknaditi u Europi“, ali mnogima nije promakla ni činjenica da su iz okvira njemačkog “nadoknađivanja” odmah izostale zemlje poput Francuske, Italije i Poljske. Ovu se suzdržanost u nekim krugovima tumačilo izazovom nadilaženja partikularnih interesa pojedinih nacionalnih industrija, koje se teško koordiniraju čak i u vrijeme masivnoga rasta vojnih proračuna širom Europe. Pri tome, iz svog posebnog fonda za jačanje obrane Njemačka planira u PZO investirati 5 od ukupno raspoloživih 100 milijardi eura, dok je i Francuska za PZO predvidjela trošenje 5 milijardi eura između 2024. i 2030. godine.

Iako je navodno ovim temeljem došlo i do odgode jednog od većih nedavnih sastanaka Njemačke i Francuske, dužnosnici dviju zemalja redovito su izbjegavali izričitu javnu kritiku međusobnih planova, zadržavajući svoje razlike iza kulisa. Tako se čulo i da je Njemačka isprva planirala umjesto ministra obrane Borisa Pistoriusa u Pariz poslati tek jednog visokog dužnosnika, ali da je plan završio promijenjen u danima neposredno prije tog ponedjeljka. 19. lipnja. Sa svoje strane, Macron je implicitno kritizirao “European Sky Shield” – kao inicijativu koja se previše oslanja na oružne sustave proizvedene izvan Europe, dok ne razmatra primjereno kako najbolje odvratiti Rusiju, uključujući kroz potencijalno stjecanje sposobnosti izvođenja raketnih udara dugog dometa. Po njemu, protuzračna obrana “prije je strateško pitanje nego industrijsko, ali očigledno ono mora biti utemeljeno na ravnoteži ofenzivnih i defanzivnih akcija”, da bi onda i dodao – “Kada vidim neke zemlje koje povećavaju svoja izdvajanja za obranu kako bi masovno kupovale ne-europske sustave, jednostavno im kažem: ‘Pripremate probleme sutrašnjice!’”.

S druge strane, u Berlinu francuske kritike smatraju neutemeljenima i tvrde kako baš hitnost zatvaranja rupa u protuzračnoj obrani Europe znači da je nabava “off-the-shelf” sustava poželjnija od “dugih i često skupih” novih razvoja. U to se uklapaju i naznake da su se zemlje iz okvira projekta “European Sky Shield” usuglasile oko “pragmatičnih rješenja” koja “omogućavaju brzi napredak” u uspostavi efikasnog šireg sustava protuzračne obrane. Iako države iz okvira projekta “European Sky Shield” same donose odluke o nabavkama, Njemačka je već najavila planove kupnje projektila Iris-T od domaćeg proizvođača “Diehl Grup” za zaštitu srednjeg dometa, sustava Patriot od američkog koncerna Raytheon Technologies za dugi domet, i izraelskog sustava Arrow 3 za vrlo velike domete. Dapače, početkom ovog mjeseca je njemački parlament već odobrio i prve kupnje – komplet od šest jedinica Iris-T za 900 milijuna eura, te prvu ratu novaca unutar posla vrijednog 4,3 milijarde USD za izraelski sustav Arrow 3 (Hetz 3, plod zajedničkog razvoja izraelske tvrtke Israel Aerospace Industries (IAI) te američkog Boeinga). Pri tome, u Francuskoj je posebno nezadovoljstvo navodno izazvalo svojevrsno zaobilaženje francusko-talijanskog proturaketnog sustava SAMP-T, kojeg proizvode tvrtke MBDA i Thales te koji radi u sličnom dometu kao američki Patriot – no ni naknadno uvrštanje ovog sustava u širi okvir inicijative tu ipak nije dovelo do omekšanja stavova prigovaratelja.

Kako se citiralo bivšeg Macronovog savjetnika Shahina Valléea: “Francuska je uznemirena što se Sky Shield uglavnom temelji na američkoj i izraelskoj tehnologiji dok postoji europska alternativa, i da je projekt praktično izostavio južnu Europu“. Iako se iz službenih krugova Francuske opovrgavalo takve teze, te naglašavalo da ova konferencija u Parizu nije za zadatak imala potkopavanje projekta “European Sky Shield”, ipak su čudno odjeknuli i tamošnji spomeni rizika da bi naglo trošenje milijardi na protuzračne sustave moglo izazvati i novu utrku u naoružanju s Moskvom. Zato i ne čudi da su mediji prenijeli i izjave iz kruga država okupljenih oko projekta “European Sky Shield” koje su izražavale izričiti manjak oduševljenja ovakvim francuskim manevriranjem uz napomene: “Zbunjujuće je i teško za razumjeti zašto Francuzi osjećaju potrebu da to čine“. Naime, smisao ove njemačke inicijative je bio i u tome da se ojača nteroperabilnost i standardizaciju obrambenih platformi u europskoj uporabi, budući se u svjetlu rata u Ukrajini itekako uočilo da naoružanja pojedinih država često ne rade zajedno na  besprijekoran način, a vojske ne mogu uvijek provoditi i opskrbu svojih saveznika. Baš zato je i njemački ministar Pistorius naglašavao kako “European Sky Shield” nije rival NATO savezu ili Europskoj uniji, nego da se samo nastoji postići da “sve što se nabavi može biti integrirano u postojeću strukturu“.

Gdje smo tu mi?

Pri svemu tome nije teško zaključiti i da se (usprkos praznim izjavama ministra) Republika Hrvatska tu itekako krenula svrstavati na kontinentalnoj razini. O tome govore i svjetski mediji, koji su spominjali izjave francuskoga predsjednika Macrona kako je tog ponedjeljka u Parizu “postigao određeni napredak u uvjeravanju nekih od EU-saveznika Francuske da više gledaju na obrambenu strategiju domaćih korijena” – nasuprot njemačkom nastojanju zajedničke nabave PZO opreme izvan Europe. Sve to je bilo ilustrirano i činjenicom da se baš tom prilikom uspjelo i Francusku te Belgiju, Cipar, Estoniju i Mađarsku okupiti oko potpisivanja zajedničkoga pisma namjere o kupovini PZO sustava Mistral – što je potez kojeg je Hrvatska nekoliko mjeseci ranije povukla sama. Naravno, ostalo je nejasno da li je time RH ujedno propustila i prednosti koje uobičajeno prate skupnu nabavu i istodobne narudžbe većih količina istovrsne opreme.

Ujedno, ovaj pristup temi protuzračne obrane bitno je različit i onome, recimo, Slovačke, koja je također zadnjih godina ustanovila kako joj treba obnova na ovome polju. S obzirom na kompleksnost posla uspostave ozbiljnog sustava integrirane protuzračne obrane, ondje se prvo čitav poduhvat definiralo u dugoročnim strateškim dokumentima, da bi se nakon toga krenulo u postupak podijeljen na četiri faze. U okviru prve faze ovog postupka, koja je upravo u tijeku, Slovačka je za maksimalno 200 milijuna eura pribavlja mobilni kopneni sustav srednjeg dometa i manju količinu sustava vrlo kratkog dometa, zajedno sa svim pripadajućim vozilima i povezanom podrškom. U tu svrhu se do kraja srpnja ove godine prikupljaju ponude (Request for Government Proposal – RfGP) od 11 izabranih država proizvođača – dok će buduća kupovina biti financirana iz obrambenog proračuna. Za razliku od toga, u RH nema natječaja niti čak ni formalne konkurencije. Sve to usprkos činjenici da sama Hrvatska na polju protuzračne tehnike nema vlastitu industriju koju bi trebala štititi, kao što se ni u višekratno spominjanom “strateškom partnerstvu” s Francuskom zapravo ne spominje ikakva konkretnija suradnja dviju država na polju vojne industrije. Dakle, time se već unaprijed odlučilo gdje će se u inozemstvu kupiti opremu, pri čemu je (kao i do sada) težište pažnje formalno stavljeno na šire međunarodne odnose, umjesto na postizanje povoljne cijene, te maksimalnu uporabljivosti i ekonomičnosti pribavljene opreme.

Pri tome, formalna šutnja o detaljima čitave teme obnove (ponovne uspostave) protuzračne obrane u Hrvatskoj za domaće dužnosnike jednako je trajala u listopadu prošle godine – kada se prvo izmotavaju na pitanja o izostanku sudjelovanja Hrvatske u njemačkom projektu “European Sky Shield” – na isti način na koji su u međuvremenu prešutjeli i praktično svrstavanje RH po ovom pitanju na konkretnom primjeru spomenute konferencije “Europe’s Air and Missile Defence Conference” održane u Parizu 19. lipnja ove godine. Ipak, u svjetlu više desetljeća zanemarivanja čitave teme protuzračne obrane Lijepe naše možda im je tek dobro sjela izjava Emmanuela Macrona: “Kad pričamo o protuzračnoj obrani, bili bi u krivu kad bi navalili (jačati) kapacitete. Pitanje je prije svega strateško” – pa kad hrvatska javnost još malo zaboravi pad drona u Zagrebu, lako će se i “strateški” opet odgoditi pribavljanje bilo kakve PZO opreme teže od prenosnih trupnih sustava za ispaljivanje s ramena. Ionako je tu riječ o skupoj, barem “srednjoročnoj” opremi, koja nam valjda neće trebati bilo do idućeg uleta drona ili nekog šireg rata koji je ipak malo vjerojatan.

Sutra će se u Zagrebu održati Prvi parlamentarni summit Krimske platforme, međunarodne diplomatske inicijative koju je prošle godine pokrenuo ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski kako bi se pojačao međunarodni pritisak na Rusku Federaciju koji bi u konačnici postigao oslobođenje Krima kao glavnu svrhu. Ovo je prvi puta da se summit Krimske platforme održava van Ukrajine, i to baš u Hrvatskoj gdje će se okupiti predstavnici 32 parlamenta, uključujući i predsjednika ukrajinske Verhovne Rade Ruslana Stefančuka i predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa Nancy Pelosi. Na zagrebačkom summitu sudjelovat će ukupno 53 delegacije, 42 zemlje i 5 međunarodnih organizacija, pa je to ujedno najveći međunarodni skup u Hrvatskoj nakon hrvatskog predsjedanja Europskom unijom 2020. godine. Summit bi trebao završiti usvajanjem zajedničke deklaracije, koja će imati posebnu vrijednost budući se donosi usred rata Ukrajine i Rusije, pa će i zaključci biti više u skladu s aktualnim događanjima. Prema najavi, prvi parlamentarni summit međunarodne Krimske platforme bavit će se mnogostrukim aspektima aktualne sigurnosne situacije u Ukrajini, te mogućnostima doprinosa nacionalnih parlamenata i međunarodnih parlamentarnih institucija u pet prioritetnih područja na koje se fokusira Krimska platforma.

Prvi, inauguracijski summit Krimske platforme, zamišljene kao središte razvoja i usvajanja međunarodnih odluka o deokupaciji ukrajinskog poluotoka Krima, održan je u Kijevu 23. kolovoza 2021. Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski bio je tom prilikom domaćin delegacijama iz 46 zemalja, među kojima je ondje bilo i prilično nevidljivo izaslanstvo Republike Hrvatske predvođeno premijerom Andrejem Plenkovićem. Otvarajući summit, Zelenski je naglasio kako je ovo prvi puta od okupacije ukrajinskog Krima da je to pitanje podignuto na najvišu međunarodnu razinu. “Krim je veći od nekih europskih država, veći čak i od nekih svjetskih država. Naš teritorij pripojila je jedna od država – jamaca sigurnosti Ukrajine u skladu s Budimpeštanskim memorandumom. Jedna od država članica Vijeća sigurnosti UN-a“, naglasio je Zelenski u uvodnom govoru, napominjući kako je Krim pod ruskom okupacijom postao “bure baruta”, posebno zato što je Moskva tijekom okupacije utrostručila svoju vojnu prisutnost na poluotoku. “Danas se Krim od svjetski poznatog odmarališta pretvorio u vojnu bazu. Postao je odskočna daska za daljnje širenje utjecaja Ruske Federacije u crnomorskoj regiji. Krim je postao teritorij na kojem se ljudska prava i slobode grubo i sustavno krše“, rekao je Zelenski na inauguracijskom summitu Krimske platforme, u koju ukrajinski predsjednik polaže enormne nade. “Od danas zapravo počinjemo odbrojavati do oslobođenja naše zemlje – ukrajinskog poluotoka. Sasvim je moguće da će 23. kolovoz 2021. ući u povijest kao dan početka deokupacije Autonomne Republike Krim i grada Sevastopolja. U Moskvi je počela okupacija poluotoka Krim. Definitivno ćemo u Kijevu započeti oduzimanje Krima. Počnimo!“, entuzijastično je Zelenski okončao svoj govor.

Samo koji mjesec kasnije početak ruske invazije na Ukrajinu razbio je ova očekivanja o odbrojavanju do oslobođenja zemlje, pa se sljedeći summit održanao u ratnim okolnostima 23. kolovoza 2022. godine. Putem video-konferencije, na drugom summitu Krimske platforme sudjelovalo je 60 država i međunarodnih organizacija, uključujući i čelnike G7, članice EU-a, nekoliko predstavnika afričkog kontinenta i Latinske Amerike, te predstavnika NATO-a, EU-a i drugih.

Portal Obris.org je 8. travnja 2021. objavio tekst pod nazivom “Ukrajinska kriza i Krimska platforma” iz pera dr.sc. Jevgenija Paščenka koji je, nažalost, iznenada preminuo samo mjesec dana nakon njegove objave. U znak sjećanja na dr. Paščenka, kao i na objašnjenje što je zapravo i čemu služi danas pokrenuta Krimska platforma, u nastavku ponovno objavljujemo tekst iz travnja 2021. godine.

——————————————————–

U Ukrajini je predočena Krimska platforma, odobrenа ukazom predsjednika Ukrajine Vladimira Zelenskog od 24. ožujka 2021. Krimskoj platformi daje se pažnja kao ključnom alatu: Ukrajina uspostavlja i razvija Krimsku platformu kao ključno vanjskopolitičko sredstvo za (1) objedinjavanje međunarodnih napora za deokupiranje i obnovu teritorijalne cjelovitosti Ukrajine, (2) prevladavanje učinaka privremene okupacije Autonomne Republike Krim i ukrajinskog grada Sevastopolja od strane Ruske Federacije i (3) zaštitu interesa građana AR Krim i građana Sevastopolja.

Ovaj dokument je predstavljen na službenim stranicama predsjednika Ukrajine, i predstavlja strategiju Ukrajine u suradnji s međunarodnim ustanovama. U parlamentarnoj skupštini NATO-a, a na inicijativu Ukrajine, bit će uspostavljena skupina za podršku Krimskoj platformi.

Povijest pitanja

Tijekom 2014. godine, kršeći temeljna načela Povelje UN-a i Završnog akta iz Helsinkija Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi, Ruska Federacija iskoristila je svoje oružane snage protiv Ukrajine i okupirala dijelove njezina teritorija.

Okupacija i pokušaj aneksije Ruske Federacije suverenog teritorija Ukrajine Autonomne Republike Krim i grada Sevastopolja 2014. godine, što predstavlja grubo kršenje međunarodnog prava, izazvali su ozbiljnu krizu u međunarodnoj politici. Nova vruća točka pojavila se na europskom kontinentu, a Ukrajina i Ruska Federacija našle su se u stanju faktičkog oružanog sukoba, u kojem je već izgubilo život više od 14.000 ljudi, više od 40.000 je ozlijeđeno, a više od 1,5 milijuna osoba je raseljeno. Činjenica ruske agresije dovela je do podjele između Ruske Federacije i mnogih zemalja (posebno u Europi, Sjevernoj Americi, Dalekom Istoku i Tihom oceanu) i taj se raskol produbljuje. Uz to, narušena je vjerodostojnost međunarodnih organizacija, uključujući Ujedinjene narode, a napori međunarodne zajednice da ojača svjetski poredak zasnovan na pravilima ozbiljno su oštećeni.

U regionalnoj dimenziji, nova sigurnosna stvarnost pojavila se na Crnom moru i Sredozemlju. Rusija je značajno povećala svoju vojnu prisutnost na Krimu, razmjestivši tamo više od 30.000 vojnika i aktivno koristeći poluotok kao bazu za svoje operacije na Bliskom istoku i Mediteranu. Nakon 2014. godine na Krimu su obnovljena skladišta nuklearnog oružja, stacionirani su bombarderi i podmornice pogodne za uporabu nuklearnog oružja, što znači da će poluotok biti pretvoren u nuklearnu vojnu bazu.

Pod okupacijom, Krim je postao crna rupa Europe u pogledu ljudskih prava, odnosno mjesto široko rasprostranjenih kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. Prisilno nametanje ruskog državljanstva stanovništvu, regrutiranje više od 25.000 stanovnika Krima u ruske oružane snage, ilegalno kretanje civila s okupiranih teritorija, veliko uništavanje i izvlaštenje privatnog vlasništva, politički motivirani progon na vjerskoj i etničkoj osnovi. Ostalo je samo 7 od bivših 49 župa Ukrajinske crkve, a oko 80 krimskih Tatara nalazi se iza rešetaka zbog izmišljenih optužbi – sve je to svakodnevna stvarnost na Krimu. Rusija također namjerno mijenja demografski sastav stanovništva Krima. Od početka okupacije 2014. godine više od 46.000 stanovnika Krima prisiljeno je napustiti poluotok, gotovo 5.000 ukrajinske siročadi ilegalno je prevezeno na ruski teritorij, deportirano je više od 2.500 ljudi, a premješteno 6.000 ukrajinskih državljana iz zatvora na Krimu u zatvore u Rusiji. Istodobno se na Krim preselilo više od 170.000 ruskih građana.

Predstavničko tijelo krimsko-tatarskog naroda, Medžlis, i dalje je zabranjeno unatoč naredbi Međunarodnog suda UN-a. FSB nastavlja redovito pretraživati ​​stanove krimskih Tatara, što je popraćeno pritvorima i ispitivanjima.

Odgovor na okupaciju i pokušaj aneksije

Međunarodna politika nepriznavanja pokušaja aneksije neprestano se razvija kao odgovor na ilegalnu agresiju Rusije. Ukrajina i njezini međunarodni partneri polaze od toga da kršenja međunarodnog prava ne mogu imati pravno legitimne posljedice.

Izglasavanje UN-ove rezolucije 72/190

Uz čl. 2 (4) o zabrani uporabe sile Povelje UN-a, Rezolucija Generalne skupštine UN-a A/RES/25/2625 od 24. listopada 1970. kaže da “niti jedno teritorijalno stjecanje uzrokovano prijetnjama ili uporabom sile neće se priznati kao zakonito“, a u rezoluciji A/RES/29/3314 od 14. prosinca 1974. stoji da “niti jedno teritorijalno stjecanje ili posebna prednost koja proizlazi iz agresije neće se priznati ili može biti priznata kao zakonita“.

Postupajući u skladu s politikom nepriznavanja u okviru općeg međunarodnog prava, Generalna skupština UN-a 27. ožujka 2014. usvojila je Rezoluciju A/RES/68/262 “Teritorijalna cjelovitost Ukrajine“, koja u stavku 6. poziva države, međunarodne organizacije i specijalizirane agencije da ne prepoznaju – ikakve promjene u statusu Krima i grada Sevastopolja, i suzdrže se od radnji ili sporazuma koji se mogu protumačiti kao priznanje takvog promjenjenog stanja. Poziv na nepriznavanje pokušaja aneksije ponovno je potvrđen u sljedećim rezolucijama Generalne skupštine UN-a 71/205, 72/190, 73/263, 74/168 o situaciji s ljudskim pravima na Krimu i 73/194 i 74/17 o militarizacija Krima. Parlamentarne skupštine OESS-a i Vijeća Europe, kao i Odbor ministara Vijeća Europe, usvojili su niz relevantnih dokumenata o nepriznavanju pokušaja aneksije Krima. Europska je unija 2014. usvojila politiku nepriznavanja ilegalne aneksije Krima i grada Sevastopolja te potvrdila svoju predanost ovome u mnogim svojim dokumentima.

Ukrajina i njezini međunarodni partneri također su uveli niz sankcija protiv Ruske Federacije zbog njenih agresivnih akcija. Australija, Albanija, Kanada, Europska unija, Japan, Gruzija, Moldova, Crna Gora, Novi Zeland, Norveška, Švicarska i Sjedinjene Države poduzele su određene restriktivne mjere. Uvedene ekonomske sankcije posebno su doprinijele rastu izravnih troškova okupacije (iz ruskog proračuna godišnje se za potporu Krimu troši najmanje 3 milijarde dolara, a najmanje 12 milijardi dolara za izgradnju mosta preko Kerčenskog kanala i pokrivanje neizravnih troškova, koji su mnogo veći, podložni ograničenjima nametnutim u ruskom financijskom, bankarskom, investicijskom i industrijskom sektoru.

Prijetnje i izazovi za scenarij “status quo“

Ruske snage okupirale su Krim 2014. godine

Ruska Federacija zadržava svoj stav o Krimu, ističući da je to pitanje “zatvoreno i riješeno”, te kategorički odbacuje čak i ideju održavanja razgovora o tom pitanju.

Štoviše, osjećajući nekažnjivost za vojnu agresiju na Ukrajinu, vojnu operaciju u Siriji kao potporu režimu Bashara al-Assada, kao i opetovane sustavne pokušaje miješanja u izborni proces u stranim zemljama, trenutno vodstvo Ruske Federacije nije sklono usklađivanju svoje vanjske politike s normama i načelima međunarodnog prava.

Dakle, Ruska Federacija čini sve napore za:

1. potkopavanje politike nepriznavanja pokušaja aneksije Krima i postizanje formalnog priznavanja “ruskog statusa” poluotoka;
2. jačanje svoje vojne nazočnosti na Krimu radi projekcije sile u regiji Azovskog i Crnog mora, istočne i jugoistočne Europe, Sredozemlja;
3. stvaranje i uporabu alata koji će ometati slobodu plovidbe i blokirati trgovinske rute u Crnom i Azovskom moru;
4. poticanje posjeta Krima stranim državljanima s ciljem stvaranja dojma međunarodnog priznanja “ruskog statusa” poluotoka;
5. stvaranje iluzije legitimiteta takozvanih “predstavnika Krima” njihovim sudjelovanjem na međunarodnim forumima;
6. korištenje svog informacijskog, političkog i ekonomskog potencijala te utjecaja u svijetu da prisili Ukrajinu na obnovu vodoopskrbe Krima.

Ne bi li postigla ove ciljeve, Ruska Federacija aktivno koristi širok spektar alata hibridnog ratovanja (korištenje energije kao oružja protiv pojedinih zemalja i europske solidarnosti; korištenje izbjegličkih tokova s ​​Bliskog istoka kao alata za destabilizaciju unutarnje situacije u državama članicama EU; uplitanje u izbore; kampanje dezinformacija i manipulacija; kibernetički napadi na kritičnu infrastrukturu, vlade i financijske institucije; teroristički akti i ubojstva u stranim zemljama, uključujući upotrebu zabranjenog kemijskog oružja, i tako dalje).

U tim je okolnostima izuzetno važno razviti pouzdaniji i širi sustav suprotstavljanja ruskoj okupaciji i pokušaju aneksije Krima.

Krimska platforma

Ukrajina predlaže novi oblik savjetovanja i koordinacije – Krimsku platformu – kako bi se povećala učinkovitost međunarodnog odgovora na trenutnu okupaciju Krima, odgovorilo na rastuće sigurnosne prijetnje, povećao međunarodni pritisak na Kremlj, spriječilo daljnja kršenja ljudskih prava i zaštitilo žrtve okupacijskog režima, provelo deokupaciju Krima i njegov povratak u Ukrajinu.

Ciljevi Platforme:

• konsolidacija politike nepriznavanja pokušaja pripojenja Krima Ruskoj Federaciji;
• pojačano praćenje provedbe restriktivnih mjera i njihova pravilna provedba;
• suzbijanje militarizacije Krima i vojne ekspanzije Moskve na južnoeuropskom krilu, što predstavlja rastuće prijetnje, uključujući hibridne, široj regionalnoj sigurnosti: Istočna i Jugoistočna Europa, Azovsko-crnomorska regija, Sredozemlje i Bliski Istok;
• osiguravanje slobode plovidbe i sprječavanje blokiranja prometnih koridora;
• rješavanje problema vezanih uz okupaciju Krima: kršenje ljudskih prava, kršenje međunarodnog humanitarnog prava, prijetnje okolišu itd;
• ublažavanje negativnog ekonomskog utjecaja ruskih akcija u regiji na gospodarstva Ukrajine i drugih zemalja.

Krimska platforma želi okupiti pod svojim pokroviteljstvom sve tematske događaje i inicijative o krimskom pitanju u okviru međunarodnih organizacija, te drugih međunarodnih vladinih i nevladinih foruma.

Očekuje se da će se aktivnosti Platforme provoditi na svim razinama: šefova država i vlada; ministara vanjskih poslova; u parlamentarnoj dimenziji; te kroz mreže stručnjaka (o sigurnosti, vanjskoj politici, ekonomiji, ljudskim pravima, pravnim pitanjima i drugo).

Koordinaciju aktivnosti Platforme i pripremu za sastanke na visokoj razini provest će politički/koordinacijski odbor kojim predsjedava Ministarstvo vanjskih poslova Ukrajine. Uključit će predstavnike veleposlanstava zemalja sudionica i diplomatskih misija međunarodnih organizacija u Kijevu, koje će se sastajati ad hoc.

Dogovorom zemalja sudionica mogu se uspostaviti dodatne radne skupine o praktičnim pitanjima na dnevnom redu Platforme, a to su: politika nepriznavanja, sankcije, sigurnost i sloboda plovidbe, kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, prijetnje okolišu itd. Ovisno o problemu, takve radne skupine mogu okupljati stručnjake iz glavnih gradova (ministarstva vanjskih poslova drugih država članica ili drugih državnih tijela, nevladine organizacije, istraživačke institucije), kao i predstavnike veleposlanstava u Kijevu i Ministarstva vanjskih poslova Ukrajine. Ako je potrebno, mogu se koristiti i druge metode razmjene informacija o određenim pitanjima (na primjer, putem posebnog predstavnika Ministarstva vanjskih poslova Ukrajine za sankcije).

U bliskoj budućnosti, aktivnosti Platforme mogu se usredotočiti na sljedeće praktične projekte:

1. pregled učinkovitosti međunarodne politike nepriznavanja s ciljem daljnje kodifikacije/konkretizacije;
2. analizu djelotvornosti i učinkovosti sankcija, te ograničenja nametnutih privremeno okupiranom Krimu kako bi se utvrdile i uklonile praznine koje im omogućuju zaobilaženje;
3. razvoj mehanizama za brzi odgovor kako bi se osigurao brz i koordiniran odgovor država članica i međunarodnih organizacija na ruske povrede međunarodnog prava, ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava na privremeno okupiranom Krimu;
4. osnivanje godišnjeg foruma o sigurnosti crnomorske i mediteranske regije kao ključnog događaja Platforme na polju sigurnosti, uključujući zaštitu slobode plovidbe.

Mreža stručnjaka pružit će informativnu i analitičku potporu aktivnostima Platforme i igrat će aktivnu ulogu u osiguravanju visoke razine javnosti Platforme. Mreža će se sastojati od ukrajinskih i međunarodnih stručnjaka za krimska pitanja – predstavnika javnih organizacija, analitičkih i istraživačkih centara, akademskih institucija. Mreža će organizirati tematske konferencije, pripremati i objavljivati ​​izvješća, pružati preporuke o određenim aspektima rada Platforme.

*gost autor: dr.sc. Jevgenij Paščenko, filolog-slavist, Udruga hrvatsko-ukrajinska suradnja HORUS. Dr Paščenko nažalost nije dočekao daljnji razvoj Krimske platforme, jer je iznenada preminuo početkom svibnja 2021. godine. Tekst objavljen na portalu Obris.org o Krimskoj platformi posljednji je javni rad dr. Paščenka, no njegovo zalaganje za što veću promociju Ukrajine i ukrajinske riječi i kulture u Hrvatskoj ostat će trajno zapamćeno.

Promatrajući rusku agresiju na Ukrajinu važno je znati motive, neovisno jesu li oni povijesno, kulturološki i civilizacijski prihvatljivi ili ne. Ako o tim motivima imamo naizgled jasne stavove ipak nismo puno bliže otkriću pravog uzroka za početak rata jer ni jedan od njih nije egzaktan. Pa što nam onda ostaje? Ostaje nam međunarodno pravo, ali i ono malo vrijedi u odnosu na najveću nuklearnu silu po broju bojnih glava i njihovoj snazi. Uz to, ta i takva sila je i članica Vijeća sigurnosti UN. Zato ćemo u ovom članku razmatrati sadašnju situaciju s pogledom u 1914. i granice tadašnje Carske Rusije.

Za one koji se žele ili se već predstavljaju kao veliki poznavatelji ruskog bića, geostrategije, geopolitike i sveukupne vojne moći bilo bi dobro pogledati zemljopisne karte barem od 1914. – od Carske Rusije, preko SSSR do Rusije nakon raspada SSSR, te razumjeti imperijalne težnje sadašnjeg vodstva Ruske Federacije s ciljem obnavljanja Carevine. Nakon toga ponovno bi se miješale karte, a znamo tko bi ih miješao na euroazijskom prostoru. Naravno, dok je postojao SSSR, Rusi su bili zadovoljni jer su to smatrali Rusijom pod drugim imenom. Rusi su bili dominantan i privilegiran narod u svim aspektima društvenog života te države, od politike, diplomacije, oružanih snaga, gospodarstva, kulture, jezika, jedinstvene Ruske pravoslavne crkve, do svih ostalih segmenata društvenog života. Naravno, uvijek su mogli naći i nekog lojalnog ne-Rusa i uzdignuti ga visoko na ljestvici moći kako bi otupili nezadovoljstvo ostalih naroda u „povijesnom“ procesu stvaranja Sovjetske nacije. Mi to možemo najbolje razumjeti jer su po približno istim načelima funkcionirale obje Jugoslavije.

Nažalost, na ovoj vjetrometini nešto slično se ponavlja u Bosni i Hercegovini. Čovjek je takav da mu nešto u određenim okolnostima ne odgovara, a u drugim to isto smatra vitalno važnim za svoju zajednicu. Pitanje je samo je li u većini ili manjini. Objektivna analiza važnih poteza Ruske Federacije od dolaska na vlast Predsjednika Putina i odgovora na sve to uspavane Europe pokazala bi kako 24. veljače 2022. nije nikakvo iznenađenje, naprotiv. Prije nego se usnula Europa probudila a neki se još bude, postala je životno ovisna o ruskim energentima i u velikoj mjeri o mineralima, metalima,  pa i temeljnim prehrambenim proizvodima. Ako su (1) održavanje vrste, (2) hrana i (3) energija tri temeljna uvjeta opstanka – ni jedan više ne pripada europskim sposobnosti. Sad ta ista Europa, kolijevka „Zapadne civilizacije“, baulja i ne zna ni što bi s Rusijom, a niti što bi sa sobom. Ako Rusiji ta Ukrajina ne prisjedne, ta Ukrajina bi mogla biti samo predjelo bez obzira na hrabrost većine ukrajinskih ljudi. Naravno, to nisu oni što pobjegoše, po Europi kupuju vile i hotele, te se voze u skupim i preskupim automobilima – a na taj način izravno pomažu okupaciju, uništavajući empatiju prema pravičnoj borbi Ukrajine. Ujedno, čuvanje oružja u skladištima dok istoga nedostaje u Ukrajini za ravnopravno ratovanje – put je u katastrofu. Ako padne Ukrajina, ostaje uski prostor, istočno krilo „novih članica“ NATO-a, a ako i oni padnu na čelu s Poljskom – to oružje više neće imati tko upotrijebiti. Mogu ga samo uredno i njemački pedantno popisati, te unijeti u neki novi savez s Rusijom i time pripomoći u stvaranju nekog novog euroazijskog prostora, ma što to značilo. Tko bi bio novi Staljin sasvim je izvjesno, a tko bi bio s druge strane ostaje otvorenim pitanjem…

Prije pohoda na europski dio NATO-a nužno bi se zakuhalo oko Tajvana s ciljem razvlačenja SAD na dva za njih vrlo važna ratišta. To bi značilo da djeluje ratni savez Kine i Rusije u svrhu nove globalne podjele svijeta. Obzirom da se radi o dvije diktature, rat bi stalno bio na rubu prelaska u nuklearni. Poznato je da i sada Rusija prijeti ili bar plaši svijet nuklearnim oružjem, a usnule Europljane i energentima te hranom. Gdje su sad strateška poduzeće i strateški proizvodi osmišljeni u SAD i Europi? Zašto je Zapad postao ovisan o rudama, metalima i mineralima iz „neprijateljskih“ zemalja? Odgovor je bolno jednostavan i glasi – zbog profita. Valjda je svakome čiji je IQ veći od broja cipela postalo jasno da u odsudnim vremenima prevagu ne odnosi kultura, turizam, financije i trgovina, već ljudski potencijali, hrana i energija. Zapad se doveo u poziciju da je Tajvan vrijedan Trećeg svjetskog rata, ne zbog demokracije i ljudskih prava nego zbog proizvodnje poluvodiča. Pa gdje je bila pamet?!

Širom Ukrajine se brani opstojnost ukrajinske nacije, ali i sigurnost i opstojnost Europe kakvu danas poznajemo. Zato treba „isprazniti“ skladišta i na najbolji način opremiti branitelje Ukrajine, ma tko oni bili, najboljim konvencionalnim oružjem s ciljem postizanja brze tehničke superiornosti. Štetno je kalkulirati s efikasnim dosezima uskraćivanjem odgovarajućeg streljiva i raketa. Treba omogućiti udare po legitimnim ciljevima i izvan granica Ukrajine. Zašto bi bile legitimne mete komunikacije, skladišta i proizvodni kapaciteti oko Lviva, Ivano-Frankivska, Žitomira i Vinicije, a ne i oko Kurska, Belgoroda, Rostova na Donu, Volgograda ili pak Saratova? Zar nisu legitimni ciljevi lanci ratne logistike, trupe na pripremi i pokretu, komunikacije koje vode prema fronti, pomorske i zračne luke?! Izgleda da su to legitimne mete za ruske napade u Ukrajini, ali eto nisu za ukrajinske u Rusiji. U konačnici sve se vrti oko moći, gdje moćniji na sve načine želi postići ciljeve, ali barem u teoriji i pravu treba biti dosljedan. Nije dobro kalkulirati i voditi rat do posljednjeg Ukrajinca. Dugi rat odgovara diktaturama jer se ne moraju plašiti narodnih nemira, a ako se i pojave – tu su moćni mehanizmi i snage „narodne vlasti“. A ako baš neki i nastradaju sami su si krivi jer, eto, nisu razumjeli narodnu vlast i nisu bili spremni i travu jesti za velike povijesne ciljeve od Boga odabranih vođa.

Visoki časnici i oni koji se bave ratom znaju kako se nažalost strategijom bave amateri, često i neznalice, a profesionalci se bave logistikom, taktikom i na najnižoj razini borbenom uporabom ratne tehnike. Zato je dužnost profesionalaca i znalaca da nađu način i utječu na amatere u čijim je rukama moć za donošenje strateških odluka. Otprilike slične konstatacije pripisuju se Napoleonu i Pattonu, naravno ne u potpunosti zasluženo jer su pravi vojskovođe/generali i floto-vođe/admirali davno prije njih znali da bez odgovarajuće logistike nema pobjede u ratu. Prijetnje su sastavni dio ratne propagande, a jedna od njih je svakako puštanje u javnost kako bi Rusija mogla povući priznanje baltičkih zemalja pa bi ih NATO morao isključiti iz Saveza. Sve je to začinjeno s puno prijetnji nuklearnim oružjem ili pak nezaustavljivim hiperzvučnim raketama. Kažu kako Ukrajinci, ne smiju ni pomisliti na uništenje Kerčkog mosta koji spaja Rusiju s Krimom, duljine oko 18 km, jer će oni udariti na Kijev. Zar već nisu ili je za njih Kijev samo ono što drže kolijevkom Rusije? Nužno, Zapad treba što žurnije isporučiti topničko-raketno oružje za potporu većeg dosega. Ukrajina treba sposobnost udariti okupatora bilo gdje u Ukrajini i na prilazima Ukrajini, kako bi otežali uvođenje  svježih trupa, ali i kako bi ugrozili lance opskrbe. Također trebaju isporučiti i najučinkovitije sustave proturaketne i protuzrakoplovne obrane.

Ruski strah od MLRS M270

Ukrajini treba i puno više haubica te VRL(VBR) velikog dosega. Čini mi se kako 300 km nije prevelik doseg. Uostalom, raketni sustavi do 500 km spadaju u sustave malog dosega. Ako su Rusi ušli 200 km u Ukrajinu, doseg od 300 km ne čini se nešto velik. Za oružje dosega do 300 km nema valjanog razloga za uskratu, poglavito kad neprijateljska strana raspolaže sredstvima kojima iz vlastitog prostora može gađati bilo koju točku u Ukrajini. Obzirom tko je agresor, jedino što ne treba isporučiti je nuklearno, biološko i kemijsko oružje – sve drugo bi trebalo biti legitimno i uvjetovano daljim razvojem rata. Koliko bi čega trebalo poslati? Vjerojatno ne koliko Ukrajina traži, ali sigurno ne ovako malo koliko Zapad sada šalje. Neadekvatno i nedovoljno naoružanje jedne strane samo toj strani povećava gubitke, a nadmoćniji razara s još većim žarom. Teško je shvatiti zapadne „mudrace“ koji sve to nisu uočili u divljanju „srpsko-crnogorsko-četničke“ bagre na ovim prostorima tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Da nam ne uvedoše embargo, rat bi vjerojatno bio gotov unutar godine, sigurno za manje od dvije, a da nam ne oteše oružje Teritorijalne obrane RH vjerojatno ne bi ni počeo. Upravo su ti mudraci omogućili Srbiji povijesni prijelaz preko Drine, a da ni jedna granata nije pala na njihov teritorij. Po kojem su to zakonu, pravdi ili bilo čemu drugom Moskva, Sankt Peterburg, Soči ili tamo neka „vukojebina“ važniji od Kijeva, Harkiva, Odese ili Lviva. Rusija masovno koristi krstareće rakete pa je zato Ukrajini nužno proturaketno oružje, i to ono najučinkovitije.

Poljski “Crab” na bojištu u Ukrajini

Nemoguće se oteti dojmu kako su Zapad i Ukrajina ne samo slikovito nego stvarno tu bili zatečeni „spuštenih gaća“, te da niti nakon četiri mjeseca ne znaju kako na najbolji način pomoći i Ukrajini i sebi. Dostavlja se svakojako oružje koje treba, ali i koje ne treba. Ako tek pogledamo koliko se vrsta haubica dostavlja, što pokretnih što vučnih, vidimo neusklađenost i bezidejnost. Puno vrsta haubica – najmanje sedam do osam – stvara ogromne logističke probleme, poglavito u sferi održavanja. Za svaku od njih trebaju posebni specijalisti, specifični pričuvni dijelovi i bar dio specijaliziranog alata. Sreća što je barem NATO streljivo 155 mm standardizirano. Kao što rekosmo, raznolikost naoružanja zahtijeva povećano trošenje ljudskog potencijala u logistici pa će, naravno, ljudi nedostajati na drugim mjestima. Bilo bi korisno izabrati jednu vučnu i najviše dvije vrste samohodnih haubica. To bi olakšalo život braniteljima, a i bilo bi lakše i pokrenuti proizvodnju istih za zemlje koje bi ispraznile svoje zalihe. U međuvremenu bi bilo jako dobro poduzeti sve što treba, pa i pokrenuti ratnu proizvodnju streljiva za haubice koje već posjeduju ukrajinske Oružane snage, a to su prije svega oružja u kalibrima 152 mm, ali i 122 i 203 mm. Za to vrijeme, neki kao da s polica uzimaju davno zaboravljene stvari i šalju ih tamo – kao da je isto vodi li se rat ravnopravnom ili inferiornom oružanom silom. Takav način pomoći i nema baš očekivanu svrhu.

Kako Rusi zamišljaju Rusiju nakon rata u Ukrajini

Bez obzira na pokazano rusko nesnalaženje u početku, nakon dolaska na čelo niza dokazanih dželata iz Sirije počelo je i po Ukrajini sistematsko uništavanje u razmjerima neviđenim u novijoj povijesti. Koliko bahatosti pokazuje ruska strana dovoljno svjedoči mantra kako im je Zapad uveo nelegitimne sankcije – a ako je išta nelegitimno to je izvršenje agresije na suverenu državu. Da stanje bude još apsurdnije, treba napomenuti da je to učinila nuklearna sila i stalna članica Vijeća sigurnosti UN. Svakako je za svaku pohvalu ponuda UK da za 120 dana obuči 10.000 ukrajinskih vojnika i tako sve dok treba. To bi trebale učiniti i ostale članice NATO u broju prema vlastitim mogućnostima. Nadam se da će se Zapad opametiti i da će se onaj upitnik iz naslova pretvoriti u veliko NE ruskim ambicijama, a onda u unutarnjim obračunima neka diktatoru pomogne Svevišnji. Neće biti kriv što je počeo rat, nego što u ratu nije pobijedio. Ipak, nadajmo se da je većina ruskog naroda miroljubiva, privržena pravdi i svjesna svoje europske civilizacijske definiranosti još od Petra Velikog.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Nakon tjedana napetosti, okupljanja vojnih snaga i raznolikih vojnih vježbi oko Ukrajine, jučer, u ponedjeljak 21. veljače 2022. godine, tamošnje krizno stanje je prešlo još jednu prijelomnu točku. Naime, oko 22 sata po moskovskom vremenu, nakon sjednice tamošnjeg Vijeća sigurnosti, ruski predsjednik Vladimir Putin održao je jednosatni monolog za medije u kojem je naznačio daljnje korake Ruske Federacije u Ukrajini. Oni su svi završili sažeti u dva predsjednička ukaza, kojima je Putin regulirao odnose Rusije i tzv. Donjecke Narodne Republike, te Rusije i tzv. Luhanske Narodne Republike – oba dokumente na po jednoj stranici teksta, sa po pet točaka ukupno.

Priznanje i suradnja

Prvi od tih koraka, sadržan u prvim točkama ovih ukaza, predstavlja rusko priznanje neovisnosti pobunjenih dijelova ukrajinske Donjecke i Luhanske oblasti – tzv. Donjecke Narodne Republike i Luhanske Narodne Republike. Te tvorevine nastale tijekom travnja 2014. i proglašene u svibnju 2014. godine time su za službenu Moskvu sada postale neovisne države u kojima živi Rusiji blisko stanovništvo, koje se može i neposredno štititi (iako vojna djelovanja ondje ni do toga nisu bila strana Oružanim snagama i svim drugim dijelovima sigurnosnog sustava Ruske Federacije). Drugi korak, sadržan u drugim po redu točkama predsjedničkih ukaza, najavljuje da će Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije s tim entitetima (sada priznatim državama) provesti konzultacije o uspostavi punih diplomatskih odnosa. Treći korak, u trećojm točki spomenutih Ukaza – govori da će Ministarstvo vanjskih poslova i predstavnici Donjecka i Luhanska provesti pregovore o suradnji i uzajamnoj pomoći, te o tome potpisati odgovarajuće dokumente. Imajući u vidu koliko je sve ovo bilo unaprijed kazališno koreografirano, ne treba čuditi ni da su tzv. “Ugovori o prijateljstvu, suradnji i međusobnoj pomoći” između Ruske Federacije i te dvije svježe priznate tvorevine bili potpisani samo malo kasnije. Rusiju je tu predstavljao Vladimir Putin, dok su Donjeck i Luhansk na licu mjesta predstavljali njihovi predsjednici, za Donjeck Denis Pushilin, a za Luhansk Leonid Pasechnik.

No, posebno je tu zanimljiv četvrti korak Ruske Federacije. Naime, temeljem treće točke Ukaza, potpisivanja međusobnih akata o prijateljstvu i suradnji, te formalnih obraćanja predstavnika sada priznatih republika s istoka Ukrajine Ministarstvu obrane Ruske Federacije – što je sve odmah sažeto u tekstu četvrte točke ruskih predsjedničkih ukaza o priznaju dva separatistička entiteta iz Ukrajine – odlučeno je o raspoređivanju postrojbi Oružanih snaga Ruske Federacije na teritoriju Donjecke i Luhanske Narodne Republike, “u funkciji očuvanja mira“. Završna peta točka ovih ruskih predsjedničkih ukaza govori o tome da sve navedeno stupa na snagu odmah po potpisivanju tih dokumenata.

Gotovo odmah po završetku direktih prijenosa novosti iz Moskve, Sjedinjene Američke Države objavile su i prve sankcije – ograničavanje američkih investicija u spomenute entitete, zabranu trgovine s tim područjima, te sankcije prema svima koji će ondje djelovati – najavljujući i dodatne mjere. Uvođenje sankcija očekuje se sutra ujutro i iz Ujedinjene Kraljevine, gdje bi se na tu temu trebala u 6:30 ujutro održati i izvanredna sjednica kriznog tijela COBRA. Ukrajina je o svemu tome zatražila i hitan sastanak Vijeća sigurnosti UN ne bi li se održalo konzultacije između Ukrajine, Ruske Federacije, UK i SAD po članku 6 Budimpeštanskog memoranduma o sigurnosnim garancijama iz prosinca 1994. godine, ne bi li se utvrdilo hitne mjere za deeskalaciju te praktične korake za jamčenje sigurnosti Ukrajine. Prema najavama, UN (trenutno pod ruskim predsjedanjem) bi trebao reagirati prvim hitnim sastankom već u ranim jutarnjim satima utorka, 22. veljače, zakazanim za 21 sat EST (3 ujutro po hrvatskom vremenu).

Priznanje Južne Osetije 2008. godine i Luhanska 2022. – Putinova reciklaža već postojećih dokumenata

Počinje “mirovna operacija”

Gotovo neposredno nakon ovog opsežnog mijenjanja stanja i odnosa Ruske Federacije s ta dva entiteta, oko ponoći po moskovskom vremenu, izgleda da je i započela ova tzv. mirovna operacija u sada od Rusije priznatim republikama Donjeck i Luhansk – koje sačinjavaju otprilike po trećinu negdašnjih ukrajinskih oblasti Donjeck i Luhansk. Kako su objavili međunarodni mediji, i ukrajinski dužnosnici su uskoro nakon toga potvrdili mogući ulazak ruskih snaga na teritorije spomenutih separatističkih tvorevina.

Oko 1:40 ujutro prema moskovskom vremenu ruska novinska agencija Interfax objavila je da spomenute sporazume Ruske Federacije te novopriznatih entiteta još u utorak, 22. veljače, trebaju potvrditi oba doma ruskog parlamenta, dok su njihovi tekstovi već noćas bili razaslani u nadležna parlamentarna radna tijela. Tekstovi ovih “Ugovora o prijateljstvu, suradnji i međusobnoj pomoći” između Ruske Federacije i te dvije svježe priznate tvorevine su gotovo međusobno identični, objavljeni su gotovo trenutno u bazi podataka ruske Dume, a sklopljeni su na po 10 godina s automatskim obnavljanjem – a podrazumijevaju i naknadno sklapanje dodatnih ugovora za pojedina područja suradnje, od vojnih i znanstveno-tehničkih, sve do društvenih. Jedan od njihovih članaka propisuje i da ugovorne strane poštuju teritorijalnu cjelovitost i nepovredivost postojećih granica (kakve god one bile u ovo ratno doba) Ruske Federacije i ova dva entiteta, dok će se zaštita državnih granica tih republika provoditi “zajedničkim naporima ugovornih strana” temeljeno na “interesima vlastite sigurnosti, mira i stabilnosti”. Tu se izričito navodi i da će svaka od ugovornih snaga, radi osiguranja tog mira i stabilnosti, dati pravo drugoj strani da svojim oružanim snagama gradi, koristi i poboljšava vojnu infrastrukturu i vojne objekte na svom teritoriju. Uvjeti i postupci ostvarivanja tog prava trebali bi se utvrditi posebnim naknadnim ugovorima.

Snage iz Donjecka 2015. godine

No, te pravne nejasnoće nisu spriječile da se stanje na terenu krene praktično odmah mijenjati. Naime, već u ranim jutarnjim satima zabilježeni su pokreti snaga koje bi mogle biti ruske, na prostorima grada Makiivka (15 km zapadno od grada Donjecka). Svjedoci govore i o velikom konvoju oklopnjaka te druge vojne opreme, koji se izgleda oko ponoći pokrenuo sjeverno, prema gradu Jasinuvata udaljenom oko 15 km sjeverno od grada Donjecka. Još nije jasno predstavlja li to sve onaj duže najavljivani početak općih vojnih operacija Ruske Federacije protiv Ukrajine, ili se radi tek o daljnjem koraku postupnog jačanja vojnog pritiska na vlasti u Kijevu, kojim se nastoji iznuditi šire kontinentalne političke ustupke EU i NATO, uz istodobno pokoravanje Ukrajine metodom korak-po-korak.

Jedva 2 godine nakon što je francuski predsjednik Emmanuel Macron proglasio Savez „moždano mrtvim“, NATO je uskrsnuo na krilima ruskih prijetnji Ukrajini, ostavivši tu dugogodišnju i pomalo zahrđalu obrambenu organizaciju pod vodstvom SAD jedinim pravim igračem na polju europske sigurnosti. Kako to sve služi desetljećima starom strateškom cilju Moskve o istiskivanju SAD iz Europe ne bi li se lakše dominiralo kontinentom, samo ruski predsjednik Vladimir Putin zna. No za nas koji mu ne možemo čitati misli  sve je to, izgleda, najblaže rečeno – nelogično. Što god da Putin na kraju odabere poduzeti po pitanju Ukrajine, ako mu je cilj bio oslabiti zapadni savez neke mu tu stvari nedvojbeno i nisu baš pošle za rukom.

Kao prvo, on je pojačao općenitu privlačnost NATO članstva – ili barem odlučnost da se takvu opciju ostavi mogućom – u Švedskoj i Finskoj. Obje ove nordijske nacije ostale su vojno neutralne nakon pristupa Europskoj uniji poslije Hladnog rata. Ali one sve intenzivnije surađuju s Atlantskim savezom od ruske intervencije i aneksije Krima 2014. godine.

Njemački admiral Kay-Achim Schönbach podnio je ostavku na dužnosti 22. siječnja 2022. godine

Dodatno, njegovi javni ultimatumi natjerali su čak i one poprilično nevoljke NATO članice u situaciju da zapravo moraju potvrditi politiku „otvorenih vrata“ Saveza usprkos dugogodišnjim sumnjama u mudrost primanja Ukrajine i Gruzije u njegovo okrilje. Nitko ne želi izgledati kao da popušta Putinu i njegovim 100.000 ruskih vojnika na granicama Ukrajine. Nedavno prisiljavanje na ostavku čelnika njemačke Ratne mornarice nakon što je javno izrazio svoje razumijevanje za postupke vođe iz Kremlja i kazao kako se Krim nikad neće vratiti Ukrajini – što su oboje među berlinskom vladajućom elitom vrlo rasprostranjena gledanja – jasno to pokazuje. Svojim insistiranjem na pregovaračkom formatu „supersila-sa-supersilom“ između Ruske Federacije i SAD u hladnoratovskom stilu, i svojim omalovažavajućim odbijanjem davanja ikakvog mjesta za tim stolom Europskoj uniji, Rusija je također praktički spotaknula sve one u Parizu, Berlinu i Bruxellesu koji sanjaju o tome da bi među sobom mogli graditi neku novu europsku sigurnosnu arhitekturu. Tako se bez problema može zaboraviti i prošlotjedni Macronov poziv, izrečen u govoru pred Europskim parlamentom, kojim on EU-vođe potiče na sastavljanje vlastitog nacrta novog sigurnosnog poretka kojeg bi onda trebalo iznijeti pred NATO i Rusiju – to je ionako bila više neka predizborna finta za njegove domaće potrebe nego bilo kakva ozbiljna diplomatska inicijativa, znajući išta o jasno vidljivoj podijeljenosti EU po tom pitanju.

Konačno, i prilično ironično, Putinovo ponašanje je i nanovo povuklo SAD natrag u dubine bavljenja pitanjima europske sigurnosti, i to baš nakon što su dva uzastopna američka predsjednika pokušavala okrenuti strateški fokus Washingtona prema Kini, i baš kad je predsjednik Joe Biden tiho nastojao prebaciti veći udio tereta za europsku sigurnost na Europsku uniju. Kad smo konačno imali Bijelu kuću voljnu prihvatiti veću europsku „stratešku autonomiju“, baš se ona našla okupirana danonoćnim bavljenjem tom istom europskom sigurnošću.

Poduzela Rusija novu vojnu akciju u Ukrajini ili ne – a Putin je sada podigao uloge toliko visoko da bi mu lako moguće trebali veliki ustupci da se povuče mirno – ova će kriza nužno utjecati i na osnovne obrise NATO-a koji će proizaći iz njegovog summita u lipnju ove godine, kada se očekuje da Savez usvoji svoj novi Strateški koncept, po prvi put u desetljeću, i da odabere svog novog glavnog tajnika.

Ruska prijetnja koja se svela samo na rubnu zabrinutost u prošloj strategiji Saveza – bitno manje zabrinjavajućom od borbe protiv terorizma, upravljanja krizama ili misija u dalekim mjestima poput Afganistana i Iraka – sada je opet usred fokusa i pažnje. NATO se sučelio s pojačanim pritiskom iz svojih istočnih članica, koje su osjetile teret sovjetske dominacije, da prijeđe iz svoje trenutne strategije prisutnosti minimalnih snaga na istočnome krilu Saveza, prema vojnome postavu više hladnoratovskoga stila, prema „prednjoj obrani“. Ovo uključuje pozicioniranje više trupa i opreme blizu potencijalnih linija fronte kao odgovor na ruska raspoređivanja snaga u Bjelorusiji i oko Ukrajine. Prve znakove te promjene već vidimo u tome da UK šalje dodatnu vojsku u Baltičke države i Poljsku, a Francuska nudi učiniti isto za Rumunjsku, sve to u vrijeme dok vrhovni zapovjednik NATO snaga preporuča općenito jačanje vojne prisutnosti na terenu. SAD također izgledaju spremne za raspoređivanje dodatnih sredstava na istočno krilo Saveza, dok i donedavno suzdržane NATO članice, kao što je to Španjolska, sada planiraju slanje svojih ratnih brodova u Crno more. Ukupan rezultat prijetećeg ponašanja Rusije nedvojbeno će biti jačanje NATO vojne prisutnosti u čitavom nizu nekadašnjih istočno-europskih satelita službene Moskve, a ne uklanjanje zapadnih snaga iz svih tih zemalja – kako je to Putin izrijekom zahtijevao.

Europske države imaju samo po jedan komplet raspoloživih vojnih snaga, a potrebe za njima na „istočnoj fronti“ vjerojatno će biti vrlo istaknute tijekom nadolazećih mjeseci – za razliku od svih onih aktivnosti u Sahelu ili Libiji, gdje se Unija sada angažira ili bi se mogla angažirati da nema ove nove situacije. Da budemo jasni, Europska unija će i dalje imati svoju ulogu, posebno ako se Moksvi nametnu oštre ekonomske sankcije, ili po pitanju smanjivanja europske ovisnosti o ruskome plinu. Ali ona neće biti za stolom na kojem se oblikuje buduća sigurnosna arhitektura Europe.

Nordijci na čelu NATO – Anders Fogh Rasmussen (2009-2014) i Jens Stoltenberg (2014-2022)

Ova kriza bi lako mogla utjecati i na profil idućeg glavnog tajnika NATO saveza. Nakon 2 uzastopne osobe iz nordijskih zemalja, koje su izvan EU obrambenih napora, više europskih vlada (a posebno Francuska) bilo je odlučno na to mjesto dovesti više pro-europskog kandidata iz neke od država „stare EU“. Trebao je to biti netko u čijem mandatu bi teklo postupno preuzimanje dodatnih odgovornosti europskih saveznika za njihov vlastiti kontinent, dok se Amerika trebala zadržati tek kao jamac u pozadini. Pa ipak, budući da će se sučeljavanje oko Ukrajine nastaviti, a možda i eskalirati, zasigurno će se ocrtati pritisak iz Washingtona, Londona i Varšave za izborom tradicionalnog atlanticista na mjesto glavnog tajnika, koji će umjesto svega toga zauzeti čvrste stavove prema Rusiji. Putin će moći samo sebe samoga kriviti ako završimo s novim hladnoratovskim „jastrebom“ na čelu NATO-a iduće 4 godine, umjesto osobe koja bi nastojala da se Savez razvije prema većem europskom udjelu u njegovom vođenju.

Sve su ove posljedice već prilično jasne, pa i prije no što je igdje bio ispaljen ijedan metak (ako do toga uopće ikad i dođe). Dakle, možda je došlo vrijeme da prestanemo gledati Putina kao majstora stratega koji itekako zna iskoristiti slabosti i podjele u Europi, te američku nestalnost i podložnost odvraćanju pažnje. Naime, njegovo vođenje ove krize uvelike ide kontra baš javno iznesenih ciljeva Moskve. Ako u čitavoj ovoj situaciji Putin i nastupa noseći „veliku pušku“, to oružje ipak uvelike izgleda upereno u njegovu vlastitu nogu.

* Ovaj je tekst autor Paul Taylor objavio 25. siječnja 2022. godine na europskoj verziji internetske stranice portala „Politico“ (https://www.politico.eu/). Original članka pod naslovom „Good work, Volodya! Putin resurrects NATO“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.politico.eu/article/vladimir-putin-resurrect-nato-russia-ukraine/

Povijest uči da je pomorska moć/dominacija uvjet za cjelovitu, globalnu dominaciju otkad su jedra postala glavni izvor energije za plovidbu svjetskim morima. Pomorska dominacija igrala je veliku ulogu i u vrijeme brodova na vesla, naravno u „umanjenom globalnom“, odnosno prostoru primjerenom takvim brodovima i tadašnjem stupnju razvoja (npr. pomorska bitka kod Salamine, Punski ratovi, pa i Lepantska pomorska bitka – vesla i jedra, itd.).

Bitka kod Salamine, autor: Konstantinos Volanakis, ulje na platnu

No utjecaj pomorske dominacije posebno je zanimljivo promatrati kroz noviju povijest, a koju su obilježili linijski brodovi, bojni brodovi i još uvijek nosači zrakoplova. Svakako dužno poštovanje zaslužuje i podmornica – još od početka prošlog stoljeća, a poglavito od 2. Svjetskog rata do danas. Posebnu, zastrašujuću ulogu imaju podmornice s nuklearnim  pogonom, naoružane balističkim i krstarećim raketama s nuklearnim punjenjima. Nadati se kako to strašno nuklearno oružje neće biti upotrijebljeno. U naravi to i nije oružje rata kao politike, već oružje uništenja civilizacije. Iako su se glavni igrači na globalnoj razini opremili i opremaju s još razornijim nuklearnim i termonuklearnim oružjima na moru, pod izravnim i neposrednim odlučivanjem čovjeka, još veću opasnost u skoroj budućnosti predstavljat će plovila bez ljudskih posada, na morskoj površini, ali i ispod morske površine, bolje rečeno iz morskih dubina.

O navedenom u uvodu nekom drugom prilikom, a ovdje izrečeno služi kao upozorenje na činjenice kakva se opasnost krije i s kakvim mogućnostima neki raspolažu u slučaju da iz bilo kojih razloga upotrijebe ono što imaju. U ovom razmatranju u sjeni prijetnje razornog sukoba i svjetskog rata, možda i nuklearnog, pokušati ću iznijeti razmišljanje koje ne pretendira na apsolutnu istinu, a to je:

“Zašto Kina – kao novi pretendent na svjetsku dominaciju – želi ultimativno osporiti američku pomorsku dominacija?”

Povijesno najmoćnije pomorske države bile su u pravilu najmoćnije i u ostalim sposobnostima potrebnim za oblikovanje svijeta. Raspolagale su velikim financijskim sredstvima, u prvom redu stvorenih trgovinskim monopolima i raspolaganjem tuđim prirodnim bogatstvima. Čak i  po površini i broju stanovnika manje države, ili pak gradovi državice, živjele su u blagostanju zahvaljujući pomorstvu. Dovoljno se prisjetiti Genove i Venecije, Portugala, Španjolske, Francuske, Nizozemske i Engleske. Znamo da je i hrvatska država u svojoj povijesti bila najmoćnija kad je imala jaku mornaricu.

U početku su to bili trgovački brodovi koji su po potrebi postajali ratni, da bi se kasnije te dvije kategorije brodova razdvojile i danas po pomorskom pravu predstavljaju dvije glavne kategorije brodova. SAD su prevlast na moru izborile u 2. svjetskom ratu i ona traje do današnjih dana. Nadzor mora i glavnih plovnih ruta daje ogromnu prednost, doprinosi bogatstvu nacije i jača njen gospodarski i politički utjecaj, te u danim okolnostima uspostavlja dominaciju u oblikovanju svijeta. Pomorska flota i pomorska moć predstavlja kamen temeljac kojeg je potrebno izbiti iz cjelovite konstrukcije pa će se urušiti i dominantna nacija. Dobro je znati što se desilo s moćnom Engleskom kad je povukla svoju flotu sa svjetskih mora i oceana, te je „vezala“ za vlastito kopno. Upravo to za SAD želi današnja Kina. Naravno, za početak je izabrani teatar – Južno kinesko more – uz održavanje napetosti u Istočnom kineskom moru te sve agresivnijem izlasku u Indijski ocean sve do Afrike, ali i s Rusijom u Arktički ocean. Također, uspostavom bliskih odnosa sa Sjevernom Korejom kontrolira se Žuto more.

Kina u usponu

Neki od glavnih oružnih sustava kineske fregate FFG-547 “Linyi”

Rast kineske mornarice u zadnjih dvadesetak godina je izuzetno brz i sve više zasnovan na najnaprednijim tehnologijama. Posebno su impozantni brodograđevni kapaciteti koji s radnom snagom, čak i najstručnijom, nemaju problema. Kineska flota je po broju ratnih brodova pretekla flota SAD. Istina, još će trebati puno raditi ako je misli preteći i po borbenim sposobnostima, ali ne treba zanemariti asimetrični odgovor Kine i Rusije, u prvom redu preko hipersoničnih balističkih i parabalističkih glajdera, te hipersoničnih krstarećih raketa. Bilo bi normalno postaviti pitanje zašto je kao prostor sučeljavanja izabrano baš Južno kinesko more? Odgovor nije samo jedan, ali su svi međusobno u uskoj vezi i zalog za daljnju ekspanziju, najprije u Istočno Kinesko more. Plovnim putem kroz Južno kinesko more odvija se značajan dio svjetske trgovine, posebice nafte i plina kao primarnih energenata za mnoge ekonomije. To je prostor u kojem se ratna događanja u mnogome mogu modelirati djelovanjem s kopna. U ovom slučaju, pored svih američkih baza u tom dijelu svijeta, u slučaju rata snaga kopna je na kineskoj strani. Važan čimbenik za izbor teatra je Tajvan, kojeg Kina smatra svojom pokrajinom koja se eto odmetnula, a ona ne dopušta mogućnost da Tajvan živi kao samostalna i slobodna država. Načelo da svi Kinezi trebaju živjeti u jednoj državi čini se od nekud poznato i na ovim našim prostorima. Uspjeh u ratu ili pak mirno povlačenje SAD omogućilo bi Kini zauzimanje Tajvana i nametanje svojih interese susjednim zemljama u oba kineska mora.

Kineski opskrbni brod “Weishanhu” u posjeti Splitu, početkom lipnja 2015. godine

Također ne manje važan čimbenik je u činjenici da Kina još nema SAD-u ravnu oceansku flotu. Područje Južnog kineskog mora prekrila je krstarećim i balističkim raketama kratkog te srednjeg dosega, s kojima može ugroziti američke udarne skupine nosača zrakoplova i glavne pomorske i zrakoplovne baze na kopnu. Valja priznati da je Kina vrlo uspješno iskoristila vrijeme dok je vrijedila zabrana razvoja takvih raketa za SAD i SSSR/Rusiju. Napravljeno je to uz pomoć „prijatelja iz interesa“, temeljem često pogrešnog, a ponekad i katastrofalnog mišljenja kako je „neprijatelj moga neprijatelja moj prijatelj“. Naravno, tako čudnim savezima vjetar u leđa daje i neracionalna geopolitika Zapada. Kina je napravila veliki iskorak u svim segmentima naoružanja i opreme, od podmorja do svemira, a posebice u raketnom naoružanju svih vrsta, uključujući i sposobnost gradnje raketa s hipersoničnim brzinama. Na ovaj način postavljena „šahovska ploča“ ne ide u korist floti SAD jer njihove glavne površinske snage s nosačima zrakoplova (NZ) u prvo vrijeme ne bi mogle bez velikog, pa i razumu neprihvatljivog rizika doći u prostor efikasnog dosega ukrcanog zrakoplovstva. To nameće drugačiji pristup u kojem bi neke druge snage taj rizik smanjile na prihvatljivu mjeru i osigurale djelovanje s NZ. Kao takve snage nameću se podmornice s krstarećim i/ili balističkim raketama, te bombardersko zrakoplovstvo zračnih snaga, uključujući i raznovrsne zrakoplove bez posade. Naravno, sve bi to moralo biti bez uporabe nuklearnog oružja, samo je pitanje do kada. U toj opasnoj igri pitanje je tko će prvi izgubiti samokontrolu, prigrabiti bijele figure i prvi povući potez velikog sukoba, a moguće i općeg svjetskog rata. O rezultatima sučeljavanja bez rata ili s ratom ovisi američka vjerodostojnost globalne pomorske (i ne samo pomorske) sile i zadržavanje dominantne pozicije – ali i kineskih planova o preuzimanju globalne dominacije  u svijetu do 2050. godine. Sve ukazuje da je i ovo sukobljavanje u funkciji za Kinu još jednog „dugog marša“, a za SAD način zadržavanja pozicije ako ne jedine super-sile a onda barem dominantne sile.

SAD zanemaruje mornaricu

Kineski lanseri protubrodskih krstarečih raketa YJ-83 (NATO oznaka CSS-N-8 Saccade)

Čudi višedesetljetno američko zanemarivanje mornarice, a u manjoj mjeri i ostalih dijelova oružanih snage, te nekih vrsta ofenzivnog oružja koja su omogućila asimetrični odgovor – ugrožavajući globalnu dominaciju SAD tridesetak godina od završetka „hladnog rata“. Bili su uspavani na lovorikama „pobjede“ misleći kako se stanje neće promijeniti do kraja svijete. Nisu baš puno naučili iz povijesti i načina propadanja nekadašnjih imperija – ili su mislili da to za njih ne vrijedi. Još se jednom pokazalo kako nije dobro čekati sljedeće izazove s pobjedničkim elitama. To se naročito odnosi na oružane snage. Ako nema dovoljno opreza i kritičkog uma, u pobjedi često proklija klica budućeg poraza – a poraz u ratu može biti degradirajući za naciju i državu, pa i uzrok njenog nestanka. Važna je stvar uočiti kako više ni američko kopno nije nedodirljivo jer oceani već dulje vrijeme nisu konačna prostorna zapreka. Pored toga, kvaliteta naoružanja potencijalnih protivnika, poglavito podmornica, omogućava prilaz dovoljno blizu i stavljanje važnih ciljeva pod doseg suvremenih raketa, istovremeno skraćujući vrijeme mogućeg protudjelovanja. Protiv podmornica je vjerojatno najefikasnija podmornica pa ne bi trebalo isključiti gradnju podmornica koje bi bile jeftinije, ali i ne manje učinkovite u ograničenim prostornim uvjetima, s osloncem na vlastito kopno. Takve podmornice mogle bi biti lišene skupog nuklearnog pogona s malobrojnom posadom, ili bi mogle biti bez ljudske posade.

Jedan od prikaza američkog koncepta “Arsenal ship” iz sredine 1990-tih

Ipak, čini se kako se u američkom promišljanju pomorske moći ide ka razbijanju tradicionalizma te okretanju prema konkretnim i budućim izazovima. To se najočiglednije vidi u ideji promjene strukture pomorskih snaga, povećanju broja i smanjivanju veličine brodova. Nastoji se povećati kvaliteta i ubojna moć primjenom suvremenih znanstvenih dostignuća, nastoji se graditi brodove i podmornice bez posade ili s malim brojem posade, te zrakoplove bez posade. Jednostavno, ne trebaju se za svaki zadatak i u svakom prostoru koristiti najskuplji brodovi. Nužno je uspostaviti optimalan balans između kvalitete i kvantitete. Uz povećanje automatizacije smanjuje se broj članova posade, te na brodu iste veličine ostaje više prostora za naoružanje. To je svakako jedan od načina izbjegavanja takozvanih „šupljih brodova“. Gradnja velikih površinskih brodova bez posada je razmišljanje u pravom smjeru i oživljava ideju nekadašnjeg „broda arsenala“ (Arsenal ship). Takvi brodovi bi bili osjetno jeftiniji od brodova s ljudskom posadom. Međutim, postavlja se pitanje jesu li za tako nešto raspoložive i dovoljno zrele potrebne tehnologije. Možda će u početku, bar u vrijeme mira, trebati male, visoko stručne posada.

Logistički lanac kao slaba točka modernih oceanskih flota

Prema naznakama trebao bi se osjetno povećati broj logističkih brodova koji predstavljaju krucijalnu važnost za oceansku flotu koja je dizajnirana za djelovanje širom svijeta daleko od matične države. Snabdjevački brodovi, posebice tankeri za snabdijevanje glavnih snaga oko nosača zrakoplova (NZ), bili bi među prioritetnim ciljevima raketa s brodova, zrakoplova i kopna, te raketa-torpeda i torpeda s podmornica. To nameće novi izazov i potrebu angažiranja borbenih snaga za njihovu zaštitu, a to znači kako bi istih moglo nedostajati na drugom mjestu. Velika opasnost prijeti i zrakoplovnim tankerima za dopunu gorivom mornaričkih zrakoplova s nosača i drugih s kopna. Bez zračnih tankera postaje kritičan doseg sadašnjeg krila s NZ ili pak njihov povratak na mjesto sigurnog slijetanja. Značajno bi se mogao smanjiti broj brodova-tankera za popunu brodova gorivom i ujedno povećati žilavost sastava nosača zrakoplova ako bi budući površinski brod/brodovi kao zamjena za razarače i krstarice imali nuklearni pogon. Naravno da je takav brod skuplji, ali se smanjuje broj potrebnih tankera, a samim time i broj angažiranih ljudi, te bi se kroz stručnu komparaciju modela vidjelo kakav je odnos glede ukupnog  koštanja za vrijeme cijelog ciklusa uporabe.

Nosači zrakoplova su velika baština američke mornarice pa se teškog srca prihvaćaju njihove manjkavosti i približavanje vremena teške održivosti u vihoru velikog rata. Svakako je dobro razmišljanje o manjim nosačima jer su nezamjenjivi u miru i manjim sukobima, te u stoljećima poznatoj i priznatoj mornaričkoj diplomaciji. Pitanje je koliko manjim? Svakako bi trebalo razmisliti o zadržavanju nuklearnog pogona i katapulta, a za zrakoplove s vertikalnim ili kratkim polijetanjem i vertikalnim slijetanjem mogu se graditi i osjetno jeftinije „ravne palube“. Na manjem nosaču je i manji broj posade, manje košta pa bi bilo “lakše“ i podnijeti njegov ratni gubitak. Ipak, za daljnji opstanak NZ presudnu ulogu imati će doseg ukrcanih letjelica sa i bez ljudske posade, te sposobnost da se od većeg broja ugroza sam obrani. Veliko angažiranje brodova u njegovoj zaštiti umanjuje ofenzivne sposobnosti nosača i njegove skupine za djelovanje po kopnenim i/ili morskim ciljevima.

Kako bi se uspjelo izgraditi optimalan broj brodova mora se puno napraviti na oporavku i izgradnji novih brodograđevnih kapaciteta i, svakako, na smanjenju cijene pojedinačnog broda i pratećih borbenih sustava. Približno isti brod u SAD je osjetno skuplji nego u Europi, a poglavito u odnosu na Rusiju i Kinu. Kada tome dodamo neizbježno skuplje posade, logika kazuje da veća izdvajanja SAD u odnosu na konkurentne, za mornaricu i općenito oružane snage, nisu pravi pokazatelj dostupnosti novih sustava. Veliki broj brodova zahtijeva velike brodograđevne i financijske kapacitete jer je manji teret izgraditi novi brod nego ga održavati i eventualno nakon nekog vremena modernizirati. Smatra se da uz kvalitetno održavanje i primjerenu uporabu/plovidbu svakih 10 godina brod košta kao novogradnja, što znači da će za 30 godina eksploatacije jednu četvrtinu koštati novogradnja, a tri četvrtine održavanje i ostali troškovi. Najveća šteta i najmanje razumno je izgraditi nove brodove pa da za neko kratko vrijeme čine ukrase na raznim vezovima dok im školjkama obrasta podvodni dio, a pogonski i oružni sustavi zastarijevaju i propadaju. Ratna pričuva se stvara od brodova koji se nešto ranije povlače iz operativnog sastava, a ne od novih. Definitivno glavna snaga mornarice, bar na početku, u sukobima najvećih je u morskim dubinama pa ne iznenađuju sve češći zahtjevi za povećanjem broja podmornica. Čini se kako bi bilo opravdano na temelju nove SSBN dizajnirati i nove SSGN prema već iskušanom modelu.

Što dalje?

Kineska fregata FFG-550 “Weifang” u Splitu 2015. godine

Ne treba sumnjati u intelektualne, znanstvene i inženjerske kapacitete američke nacije. Pitanje je da li će sve to biti dovoljno da se razbiju okovi konzervatizma i stanja u kojem se od šume ne vidi drveće. Moćnici navike teško mijenjaju, a kad budućnost da za pravo sadašnjim vizionarima – najčešće je  kasno. Razni vlastodršci – bez obzira jesu li oni politički, ekonomski ili pak vojni – guše slobodnoumne ideje, a „duh zamjeranja“ nastao iz propitkivanja je li nešto dobro ili nije – kriminaliziraju. Kako bi se olakšalo sustizanje u nekim područjima, prije svega u raketnim tehnologijama hiperzvučnih brzina, i njihovo uvođenje u uporabu te zadržavanje i povećanje prednosti tamo gdje postoji, neophodno je više ulagati u „mač“ (ofenzivno oružje) u odnosu na „štit“ (defenzivno oružje). Jasno je kako su obrambena sredstva puno skuplja od napadačkih. To se najbolje vidi u usporedbi cijena napadnih raketnih sustava i proturaketne obrane koja će uvijek, više ili manje, biti „šuplja“. Ujedno, pouzdano je nemoguće izgraditi apsolutno nepropusnu proturaketnu obranu.

Izazov je očigledan, a ulozi su izuzetno veliki, čak sudbonosni. Novi saveznici s figama u džepu razvlače snage najveće pomorske sile na velikoj geostrateškoj ploči u Pacifičkom, Indijskom i Arktičkom oceanu s u ovom vremenu glavnim težištem u Južno kineskom moru i težištima u Istočno kineskom moru, Barentsovom, Sjevernom i Sredozemnom moru. U danim okolnostima nužna je suradnja prijateljskih i zainteresiranih snaga u svim navedenim morima. Treba stvarati saveze i prijateljstva, a ne ih nemilosrdno raskidati. Za probleme u prijateljstvu, iako ne uvijek, ali najčešće je kriv moćniji partner. Posebno je važno ohrabriti države u Južnom kineskom moru čija su prava prema Konvenciji UN o pravu ugrožena. S druge strane, Kina kao najmnogoljudnija država svijeta i druga (?) gospodarska sila, a koja bi mogla i profitirati u ovoj globalnoj zdravstvenoj krizi, legitimno želi što prije ravnopravnu poziciju s najmoćnijom državom i jasnim ciljem s manje ili više javnim naznakama kako u budućnosti želi biti dominantna nacija svijeta. Sasvim je jasno kako je jedna od najvećih zapreka takvom njihovom cilju pomorska inferiornost na svjetskim morima i oceanima. Kao teatar potencijalnog sukoba izabrana su mora bliže svom kopnu gdje bi se počela nagrizati protivnička superiornost i skidati stigma vlastite inferiornosti.

Za kraj, ne zaboravimo da se kineska flota ubrzano gradi pa su njeni brodovi osjetno mlađi od brodova glavnog suparnika. Za to vrijeme SAD bi bez najmoćnije flote – pod uvjetom da se zbog toga značajno ne uruši gospodarstvo i ne da zamah unutarnjim neslaganjima – ostale tek velika i izolirana sila bez sposobnosti oblikovanja svijeta, a dominacija bi bila drugdje. Nije teško pogoditi gdje.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Švedski ministar obrane Peter Hultqvist predstavio je prije 10-ak dana Vladin prijedlog novog obrambenog plana za Švedsku. Dokument nazvan “Totalna obrana 2021.-2025.” (Totalförsvaret 2021.–2025.) predviđa veliki porast proračunskih izdvajanja za obranu, te masivno novo opremanje Oružanih snaga, kao i snaga civilne obrane. U razdoblju od 2021.-2025. godišnji bi proračun trebao rasti za dodatnih 79 milijardi švedskih kruna, što će u usporedbi proračuna za 2014. i onog za 2025. dati porast od 85% na usporedbi godišnjih razina obrambenih financija. Kako je kazao ministar Hultqvist, “ovo je najveći porast obrambenih sposobnosti u postotku sve tamo od ranih 1950-ih. To će biti signal švedskom narodu, ali i signal našim partnerima i našem regionalnom okruženju“. U novim obrambenim dokumentima po prvi put su navedeni i tzv. “esencijalni sigurnosni interesi” (Väsentliga Säkerhetsintressen – VSI) u opremanju. Konkretno, radi se o dva osnovna vojna projekta modernizacije koji će sami za sebe do 2032. koštati ukupno oko 180 milijardi SEK. Riječ je o: (1) dovršetku novih podmornica projekta A26, te (2) uvođenju u službu novih borbenih aviona Gripen E/F. Ovi strateški projekti su po prvi put odvojeno prikazani u obrambenim proračunima i ukupno će na njih otići oko 15% sredstava namijenjenih obrani.

Ovaj Vladin prijedlog, koji je 15. listopada otposlan pred švedski parlament (Riksdag), rezultat je sporazuma vladajućih stranaka. No kad se uzme u obzir obrambeni proračun koji aktualne 2020. iznosi oko 60 milijardi SEK, a koji bi 2025. trebao biti 89 milijardi, već je sada jasno da novaca za sve planove u ovom računu nema dovoljno, te da će se nakon 2025. godine morati dogovarati dodatne financijske injekcije ne bi li švedska obrana bila ono što švedske politika i vojska žele.

Jačanje po pojedinim granama

Švedske OS i snage visoke spremnosti na Baltiku (Photo: Joel Thungren/Swedish Armed Forces)

Predložene promjene obuhvaćaju veliku dogradnju vojnog sektora koja će obuhvatiti i uspostavu novih postrojbi, jačanje kibernetičke i informacijske obrane, te udvostručavanje godišnje kvote ročnika. Obrambenih postav švedskih Oružanih snaga bit će ojačan, među ostalim, dodavanjem dviju brigade Kopnene vojske – jedne oklopne (ukupno 3. u Švedskoj), koja bi trebala biti stacionirana oko mjesta Lund, i jedne reducirane mehanizirane koja bi trebala biti raspoređena u obranu grada Stockholma. Pri tome treba imati na umu kako brigada OS Kraljevine Švedske broji između 4.000 i 5.000 vojnika. Uz to, misli se bitno ojačati topništvo (gotovo utrostručiti broj oružja), a od 2022. uspostavit će se i 5 lokalnih obrambenih bojni specifične namjene, s otprilike 800 ljudi svaka. One bi trebale svoju operativnu sposobnost dostići nakon 2025. godine. Jedna od tih bojni bit će dodana na strateški važni otok Gotland na Baltiku, i ona će biti ojačana te mehanizirana. Još po dvije bojne trebale bi biti nanovo uspostavljene na zapadu Švedske, u regijama Svealand i Norrland. Njihova će zadaća biti osiguravanje transportnih ruta prema Norveškoj, otkuda Švedska očekuje dolazak strane vojne pomoći u slučaju nužde.

Usporedba podmorničkih klasa švedske proizvodnje (Photo: SAAB)

Što se tiče Švedske ratne mornarice, od njenih aktualnih 7 korveta njih 2 se planira modificirati u periodu od 2021.-2025., a još će 2 biti zamijenjene u periodu 2026.-2030. Uz to, brodove se misli opremiti novim naprednijim mornaričkim raketnim sustavima, kao i novom protuzračnom obranom. Broj operativnih podmornica biti će povećan od sadašnjih 4 na 5. To će se provesti zadržavanjem u službi 3 podmornice klase Gotland, dok će preostala jedna podmornica klase Södermanland biti u službi zamijenjena s dvije nove podmornice klase Blekinge. Riječ je o modernim podmornicama programa A26 koje gradi tvrtka SAAB u specijaliziranom brodogradilištu Kockums. Taj strateški važan dio švedske brodograđevne infrastrukture je 2014. godine prešao iz ruku njemačkog koncerna ThyssenKrupp u ruke švedskog SAAB-a, gdje čini SAAB Bussinnes Area Kockums (SAAB Kockums). Pored svega toga, za obranu zapadne obale Švedske bit će uspostavljena jedna amfibijska bojna u Göteborgu. Ova je luka iznimno važna za švedsku sposobnost primanja međunarodne potpore, a to je ilustrirao i ministar Hultqvist riječima: “Göteborg ima najveću luku u nordijskoj regiji i vrlo je strateški važno područje.”

JAS 39 Gripen E

Švedsko Ratno zrakoplovstvo trebalo bi zadržati dosadašnjih 6 eskadrila borbenih aviona. Pritom njih 2 će i do 2030. te nadalje biti opremljene lovcima Gripen C/D, podignutima na konfiguraciju MS20, sa sposobnošću korištenja raketa zrak-zrak Meteor i vođenih bombi GBU-39 (Small Diameter Bomb). Ovi obrambeni planovi predviđaju nabavu novih senzorskih paketa za Gripen C/D, kojima bi se zamijenila već dotrajali izvidnički podvjesni kontejneri SPK-39, i nove rakete zrak-zrak. Uz to, ministar Hultqvist je ponovo najavio i planove opremanja Zrakoplovstva novim raketnim oružjem dalekog dometa, sposobnim gađati ciljeve na kopnu. Takvo bi naoružanje uvelike otežalo posao svima onima koji bi razmišljali o napadu na Švedsku, a pružilo bi i sposobnost izvođenja udara na ciljeve u Rusiji – no ministar se ipak suzdržao ikakvih detalja konkretnijeg korištenja takvog oružja. Uvođenje nove verzije Gripena, model E/F, očekuje se nakon 2025. i postupno će tim lovcima biti opremljene 4 švedske eskadrile. Tih do sada 60 naručenih lovaca Gripen E/F za švedsko Ratno zrakoplovstvo sačinjavat će dio borbene snage koju nadležni sada procjenjuju na ukupno do 100 Gripen lovaca. Obrambeni dokumenti koji dolaze pred Riksdag trebali bi ujedno objaviti i ponešto o budućoj tehnološkoj i operativnoj suradnji Švedske s Finskom ako ta država odabere novi Gripen na svom HX-programu izbora novih borbenih aviona.

Ukupno gledano, sve ove nabave nove tehnologije i uspostave novih vojnih postrojbi trebale bi dovesti do povećanja švedskih Oružanih snaga od sadašnjih ukupno oko 60.000 pripadnika (uključujući civilne zaposlenike i pričuvu) na ukupno oko 90.000 pripadnika oko 2030. godine. Da bi se pomoglo popuniti sva ta nova radna mjesta u obrani, planira se povećati i broj osoba na obveznom služenju vojnog roka s oko 4.000 koliko ih je služilo 2019. na oko 8.000 godišnje od 2025. godine nadalje.

Smisao promjena

Ministar obrane Kraljevine Švedske Peter Hultqvist

Te promjene u vojnim aspektima obrane, kao i paralelno predstavljene dogradnje sustava civilne obrane, koje je obrazlagao švedski ministar unutarnjih poslova Mikael Damberg, stavljaju fokus na osposobljavanje Švedske da izdrži sigurnosno-političku krizu u trajanju od 3 mjeseca. Naime, po švedskim pretpostavkama, toliko vremena treba da državi u pomoć priskoče saveznici. “Koliko dugo možete izdržati u krizi ili konfliktnoj situaciji ovisi kompletno o tipu situacije o kojoj govorimo. No, naša je ambicija biti mnogo bolji nego što smo danas. I zbog toga tu alociramo ova enormna sredstva. To će utjecati na Zrakoplovstvo, Mornaricu i Kopnenu vojsku, kao i na snage Totalne obrane sa svojim civilnim dijelom“, istaknuo je ministar obrane Hultqvist.

Švedski vojnici u ophodnji na Gotlandu (Photo: Antonia Sehlstedt/Försvarsmakten)

Početkom 21. stoljeća Švedska je bila posebno zapažen primjer rastakanja obrambenog sustava u obliku svojevrsne “mirovne dividende”, što se promijenilo odlukama Riksdaga (parlamenta) 2015. godine. Postupno se krenulo u velike promjene, počelo se povećavati obrambeni proračun, ponovno nabavljati vojnu tehniku, a nanovo je uvedeno i obvezno služenje vojne obveze. Daljnji koraci ovih promjena traže masivna novčana sredstva i bili su vrlo žestoko raspravljanom političkom temom tijekom prošle zime. Neslaganja na švedskoj političkoj sceni oko točnih okvira plana “Totalna obrana 2021.-2025.” bila bi i mnogo vidljivija da se nisu našla temeljito zasjenjena korona-krizom. Naime, prošle zime bilo je ustanovljeno da nedostatno planirano odvajanje novčanih sredstava dozvoljava provedbu tek oko pola planiranih programa naoružavanja. U svibnju ove godine to je preraslo u pravu krizu na razini velikih političkih stranaka i tek krajem ljeta – pred početak proračunskih rasprava – ovaj je problem politički riješen. Tada je postalo jasno da će sektor obrane dobiti u ovoj godini dodatnih 13 milijardi SEK i to je usuglašeno na razini vladajuće koalicije, koja se nada i široj potpori u parlamentu. Dok oporba načelno podržava ove obrambene reforme, još nisu sigurni da će i zaista glasati za njih u parlamentu. Razlog za oklijevanje nalaze u traženju dodatnih informacija o planiranom utrošku novca u periodu do 2030., te propitivanju balansa između operativnih postrojbi i sustava potpore, budući da se zalažu za dugotrajnu održivost Oružanih snaga. Posebno ih brine da bi naglasak na investiranje u borbene postrojbe mogao biti praćen izostankom razvoja odgovarajuće potpore, što je loša opcija na koju su do sada već upozoravale i same švedske Oružane snage.