Vlada neutralne Republike Austrije zaključila je potrebu da se u svijetlu novonastalih sigurnosnih okolnosti krene produžiti obvezni vojni rok u Austriji za tri mjeseca. Naime, austrijska Vlada se do posljednjeg trenutka borila s reformom vojne službe, ali u ponedjeljak 27. srpnja čelnici vladajuće koalicije predstavili su dogovor, usuglašen nakon ljetnog sastanka kabineta u vojarni Schwarzenberg zapadno od Salzburga, najvećem takvom objektu austrijskog Bundesheera. Usprkos očekivanja jedinstvene reforme svih oblika služenja vojne obveze u Austriji, do potpunog dogovora ipak nije došlo, te su mnoga pitanja ostala odgođena za budućnost. Prema važećem zakonodavstvu, obvezna vojna služba u Austriji traje šest mjeseci, a civilna služba devet mjeseci.

Kako izvještavaju austrijski mediji, ubuduće će se obvezna vojna služba produžiti za tri mjeseca, uz dodatak perioda obaveznih vojnih vježbi – što umjesto prvotno predlagane varijante „8+2“ sada predstavlja varijantu „6+3“ unutar stručno predlaganog modela „Österreich plus“ (služenje vojne obveze plus još i period obveznih vojnih vježbi). Prema izvješćima, dodavanje ta 3 mjeseca obveznih vojnih vježbi obveznom služenju vojne obveze trebalo bi voditi porastu troškova u iznosu planiranom oko 310 milijuna eura do 2037. godine. Vlada koju čini koalicija konzervativne Austrijske narodne stranke (ÖVP), Socijaldemokratske stranke (SPÖ) i liberalne stranke NEOS time u biti slijedi rad stručne komisije (Wehrdienstkommission) koji je obuhvatio ukupno 49 preporuka te još 41 poticaj za vladajuće.

Problematične izmjene civilnog služenja

Za civilnu službu, čija je reforma bila politički problematična, prvotno se predlagalo produljenje sa sadašnjih devet na ukupno 12 mjeseci. No, prema kompromisnom sporazumu, u početku će biti moguće njeno dragovoljno produljenje sa sadašnjih devet za još dva mjeseca (na ukupno jedanaest mjeseci). Međutim, ako se broj regruta nakon početka 2028. pokaže premalim, na snagu stupa takozvano „Jamstvo vojne službe“ (Wehrdienstgarantie). Po njemu, ako godišnji broj osoba na civilnom služenju od planiranih 15.000 padne za više od 7,5 posto (dakle, ispod 13.875), doći će od 2028. godine i do dodatnih promjena sustava civilnog služenja vojne obveze – uz njeno obvezno produljenje za spomenuta 2 mjeseca. Do tada (ako sve prođe parlamentarnu proceduru po planu), dodatna dva dragovoljna mjeseca (do ukupno 11 mjeseci) moći će se obavljati fleksibilno, u dogovoru s odgovarajućom institucijom.

Svemu tome su prethodile „vrlo duge i intenzivne rasprave“. Pri tome, „vodeće načelo“ bilo je „jačanje vojne službe i nacionalne obrane“. No, „ne može se odlučiti o jednoj stvari (produženju obvezne vojne službe) bez druge (produženju civilne službe)“, izjavio je kancelar Christian Stocker (ÖVP). On je izjavio da „stupnjeviti model“ slijedi preporuke Komisije za vojnu službu: „Ovim mjerama štitimo našu zemlju i ljude u našoj zemlji“. Stocker je zahvalio Komisiji za vojnu službu i partnerima na dogovoru. Na predstavljanju reforme bili su prisutni i vicekancelar Andreas Babler (SPÖ), ministrica vanjskih poslova Beate Meinl-Reisinger (NEOS) i Erwin Hameseder, predsjednik spomenute Komisije za vojnu službu. Trostranačka vladajuća koalicija u Austriji sada namjerava kontaktirati desničarsku FPÖ i Zelene u parlamentu, budući da je za usvajanje predstavljenih amandmana potrebna dvotrećinska većina u parlamentu s glasovima barem jedne od tih stranaka. Planirano je da promjene stupe na snagu 1. siječnja 2027. godine.

Vlada je kao razlog za sve te promjene navela potpuno promijenjenu sigurnosnu situaciju države zbog ruske agresije protiv Ukrajine, kao i učestale hibridne i kibernetičke prijetnje koje povećavaju pritisak na obrambeni sustav te kritičnu infrastrukturu Republike Austrije. Ujedno, austrijske Oružane snage redovito se raspoređuju u zemlji za operacije pomoći i ublažavanja katastrofa, na primjer u slučaju poplava, lavina ili na čuvanje granice. Austrijska neutralnost općenito zabranjuje sudjelovanje u ratovima ili operacijama vojnih saveza – usprkos dugogodišnjem sudjelovanju u mirovnim operacijama Ujedinjenih naroda.

Učiniti vojnu službu atraktivnijom

Alexander Van der Bellen, predsjednik Republike Austrije

Navedeno je da model vojne službe odgovara višeslojnom modelu Komisije za vojnu službu, u kojem će se obvezne vježbe trupa održavati odmah nakon osnovne vojne službe, a najkasnije se moraju završiti u roku od deset godina. Nadalje, vojna služba treba postati atraktivnija povećanjem mjesečne financijske naknade od sadašnjih 625 na 1.000 eura, te uvođenjem određenog broja dana godišnjeg odmora – što još treba specificirati provedbenim propisima, ovisno o raspoloživim financijskim sredstvima.

Do samog kraja, trajanje civilne službe smatralo se glavnom spornom točkom u pregovorima. NEOS se navodno protivio produljenju. Međutim, vjeruje se da je ÖVP inzistirao na duljem trajanju alternativne službe – u početku dragovoljne – bojeći se da bi civilna služba u suprotnom postala privlačnija od vojne službe. Također je kratko bilo riječi o tome da je u početku predstavljen samo sporazum o obveznoj vojnoj službi, dok je tema civilne službe prvotno bila izostavljena iz računice. „Pronalaženje ovog kompromisa između triju koalicijskih stranaka trajalo je dulje nego što se očekivalo, ali ponekad te stvari zahtijevaju svoje vrijeme“, komentirao je austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen na platformi Bluesky. Ipak, postignut je kompromis koji uključuje prijedlog stručne komisije, naglasio je Vrhovni zapovjednik austrijskih Oružanih snaga. Van der Bellen sada se nada brzoj provedbi reforme.

Vođa FPÖ-a Herbert Kickl u priopćenju za javnost opisao je vladin plan kao „sljedeći truli kompromis ove gubitničke koalicije“, smatrajući da predstavljena reforma ne služi „ni Oružanim snagama, ni pripadnicima civilne službe, ni sigurnosti naše domovine“. Kickl je bio posebno ogorčen što javnost nije bila uključena u proces planiranja, te je ponovio poziv na nove izbore. Glasnogovornik Zelene stranke zadužen za obranu David Stögmüller smatra da je „igra brojki oko trajanja vojne službe sada završena“, ali budućnost civilne službe ostaje nejasna. U priopćenju za javnost kritizirao je da reforma mora biti više od pukog mijenjanja mjesečnih brojki, te se posebno požalio na nedostatak konkretnih prijedloga.

Crveni križ pozdravlja projekt

Predsjednik Austrijskog Crvenog križa, Gerald Schöpfer, pozdravio je odluku o produljenju civilne službe, u početku na dobrovoljnoj osnovi, a po potrebi i kao obveznu mjeru: „Odluka jača otpornost društva, a ujedno pruža i fleksibilnost potrebnu za odgovore na buduće razvoje događaja“. Savez austrijskih industrija (Industriellenvereinigung – IV) također je pozitivno ocijenio predstavljeni model, „iako to nije bila prva preporuka Komisije za vojnu službu“, naglašavajući da savezna vlada mora biti „znatno brža“ u donošenju tih odluka. „Geopolitička situacija neće čekati sukobe između pojedinih vladinih stranaka“, rekao je zamjenik glavnog tajnika IV Peter Koren.

Kada su prije nekoliko tjedana organizatori zrakoplovne priredbe Airpower u austrijskom Zeltwegu najavili sudjelovanje čak 2 atrakcije iz Hrvatske – naše akro-grupe „Krila Oluje“ i borbenog aviona MiG-21 – većina je odmahnula rukom jer ne bi bilo prvi puta da se najavljuje nešto čega neće biti. Dok „Krila Oluje“ redovito nastupaju na ovom austrijskom air-showu, MiG-21 nikako da prijeđe granice Lijepe naše. No jučer je Ministarstvo obrane RH potvrdilo: na Airpower 22 sudjelovat će akrobatska grupa „Krila Oluje“ i MiG-21! U priopćenju MORH-a se navodi:

„Na zrakoplovnoj manifestaciji Airpower22 u mjestu Zeltweg u Austriji 2. i 3. rujna 2022. godine sudjelovat će akrobatska grupa ‘Krila Oluje’ i jedan avion MiG-21 iz sastava 191. eskadrile lovačkih aviona.

Zrakoplovna manifestacija Airpower22 tradicionalna je međunarodna izložba zrakoplovne tehnike koja se održava svake dvije godine i predstavlja najveću i najatraktivniju zrakoplovnu manifestaciju u ovom dijelu Europe. Republika Hrvatska je do sada nekoliko puta sudjelovala na ovom događaju sa svjetski poznatom akrobatskom grupom ‘Krila Oluje’ i transportnim helikopterima. Ovo je prvi puta da se na ovaj događaj upućuje i avion MiG-21“.

Dok će „Krila Oluje“ i u petak i u subotu, 2. i 3. rujna, izvesti program u punoj formaciji od 6 aviona, sa slijetanjem u Zeltwegu, MiG-21 svoj će program tijekom oba dana provoditi iz Zagreba, bez slijetanja u Austriji. No i bez toga, kaže se u MORH-ovom priopćenju…

„191. eskadrila lovačkih aviona izrazito je ponosna na ukazanom povjerenju i pruženoj prilici te je u planu posjetiteljima prikazati avion MiG-21 kroz letački program u trajanju od 6 minuta. Tijekom programa piloti HRZ-a prikazat će manevarske sposobnosti ovog legendarnog aviona kao i vještinu i profesionalnost“.

Prema preliminarnom programu Airpowera, MiG-21 iz sastava HRZ trebao bi biti na redu u vremenskom razdoblju između 12 i 13 sati, a „Krila Oluje“ negdje iza 13:30. I organizatori Airpowera svjesni su ovog rariteta, pa u opisu aviona MiG-21 navode: „Dok je MiG-21 često bio viđen na nebu iznad Europe do ’90-ih, ovaj robusni zrakoplov je danas u Europi prva rijetkost. Jedino Hrvatsko ratno zrakoplovstvo još koristi MiG-ove 21, iako će i oni u budućnosti biti zamijenjeni za francuske Rafale. Na Airpower 22 pružit će se rijetka prilika da se divimo letnom prikazu MiG-a 21 iz sastava HRZ-a“.

Avio i foto entuzijasti već su u niskom startu, još samo da vrijeme posluži.

Da bi se prikazale posljedice kako neuspješnog, tako i uspješnog procesa odabira te kupnje modernog borbenog zrakoplova dovoljno je pogledati primjere Austrije i Grčke. U oba slučaja vidljiv je utjecaj svih činilaca navedenih u prethodnim nastavcima ove analize, kao i rezultati njihovog zanemarivanja ili uvažavanja.

Austrijski poučak

Austrijska odluka o kupnji lovaca Eurofighter Typhoon bila je posljedica procjene kako austrijske zračne snage nisu sposobne zaštititi suverenitet zemlje u zračnom prostoru. Od 1961. do 1988. godine korišteni su švedski podzvučni lovci SAAB-29 Tunnan, koje su nakon toga zamijenili nadzvučni lovci SAAB-35 Draken. Usprkos tome, (1) slijetanje jugoslavenskog lovca MiG-21 u zračnu bazu Klagenfurt, kojim je pilotirao Rudolf Perešin u listopadu 1991. godine, te (2) potreba nadzora zračnog prostora Austrije osam godina kasnije za vrijeme NATO-vih napada na Kosovu, pokazali su da taj cilj nije ostvaren (iako je formalno Beč odbio dati potporu operaciji Allied Force jer bi time bio prekršen austrijski ustav, u stvarnosti su tolerirani preleti NATO-vih zrakoplova kroz austrijski zračni prostor). Stoga je 2002. godine konzervativna vlada donijela odluku o kupnji lovaca Eurofighter Typhoon, a ugovor je potpisan godinu dana kasnije. Ova odluka je kontroverzna i danas. Od početka su se čule optužbe o korupciji, a iako je kasnije pokrenuta istraga, ona je bez konkretnih rezultata prvo suspendirana 2019., a onda i obustavljena godinu dana kasnije, iako postoje brojni indikatori (npr. Airbusova nagodba s njemačkim vlastima o plaćanju kazne) koji pokazuju da optužbe o korupciji nisu bez temelja. Ugovor za isporuku 24 Typhoona (s opcijom kupnje dodatnih 6) vrijednosti 1,75 milijardi eura potpisan je 2003. godine.

Pred parlamentarne izbore održane 2006. godine socijaldemokratska stranka SPO najavila je u slučaju pobjede poništenje ugovora. Ali proizvođač je zaprijetio penalima u iznosu od 1,2 milijarde eura. Kada je SPO bio prisiljen oformiti koalicijsku vladu s konzervativnom strankom ÖVP, otpala je i opcija prekida ugovora. Na kraju, 2007. godine došlo je do modifikacije sklopljenog ugovora. Broj lovaca je smanjen prvo na 18y, a zatim na 15 Typhoona. Umjesto serije 2 (Tranche 2), odabrana je osnovna konfiguracija Typhoona (Tranche 1) koja nije imala sve borbene sposobnosti. Šest primjeraka je transferirano iz njemačke Luftwaffe. Oprema isporučenih lovaca je radi uštede dodatno reducirana s objašnjenjem kako zbog stabilne strateške situacije Typhooni mogu izvoditi samo mirnodopske air policing zadaće (a ne puni spektar zadaća zaštite zračnog prostora). Ostvarena je ušteda od 370 milijuna eura (cijena je na kraju smanjena na 1,63 milijarde eura) ali to je plaćeno velikom degradacijom sposobnosti Typhoona. Reducirana je elektronska oprema (na primjer, izostavljene su sposobnosti za protuelektronska djelovanja) i nabavljen samo manji broj kratkodometnih projektila zrak-zrak IRIS-T. Isporučeni lovci nisu mogli koristiti dalekometne vođene rakete zrak-zrak, kao ni vođene projektile zrak-zemlja. Broj pilota reduciran je na 12, a za sve zrakoplove prvobitno planiranih 1.500 godišnjih sati naleta (nikada ostvarenih zbog velikih operativnih troškova) smanjeno je na 1.070 sati (71 sat po svakom lovcu godišnje). Čini se da ni taj cilj nije bio ostvaren, jer prema austrijskim medijima godišnji broj naleta po jednom Typhoonu iznosi samo 30-35 sati. Austrijski mediji navode i podatak kako je normalno da je operativno samo 6-8 lovaca, dok su ostali prizemljeni zbog održavanja. Zrakoplovi su bili isporučeni između 2007. i 2009. godine.

Thomasa Starlinger, austrijski ministar obrane od lipnja 2019. do siječnja 2020. godine

Konstantni problem je i stalno smanjivanje obrambenog proračuna Austrije. Godine 1985. obrambeni izdaci iznosili su 1,18 % BNP. Do 1999. godine smanjeni su na 0,99 % BNP, a na najnižu razinu su pali 2016. godine (0,55 % BNP). U razdoblju do 2021. godine došlo je do malog povećanja obrambenog proračuna koji trenutno iznosi 2,89 milijardi eura (0,89 % BNP). Ovaj nedostatak sredstava negativno utječe na operativne sposobnosti Typhoona, ali i potrebu modernizacije mnogih oružnih sustava austrijske vojske. Prema javnom priznanju tadašnjeg ministra obrane Thomasa Starlingera objavljenom u siječnju 2020. godine, navedena situacija dovela je da su zaustavljeni brojni programi kupnje novih oružanih sustava i opreme za Oružane snage u ukupnom iznosu od 16 milijardi eura. Kombinacija nedostatka sredstava i nedovoljnog broja pilota i novih lovaca rezultirala je drastičnim ograničavanjem djelovanja Typhoona. Godine 2014. nakon smanjivanja obrambenog proračuna za 0,5 % BNP-a otkazano je uvježbavanje brzog odgovora, a dnevne aktivnosti Typhoona su limitirane na razdoblje od 8.00 do 16.00 sati. Ova situacija dovela je do toga da je Austrija nesposobna za djelotvorno izvođenje air-policinga.

Tehnološki uvođenje Typhoona predstavljalo je preveliki izazov za Austriju. Prema austrijskim izvorima, operativni troškovi su veliki. Navođena je cijena od čak 70.000 eura za sat leta, što je proizvođač opovrgavao (cijena je vjerojatno prevelika); drugi izvori navode manji, ali još uvijek veliki iznos od 30.000 eura po satu leta. Veliki problem predstavlja i činjenica da je zrakoplove serije 1 sve teže održavati zbog nedostatka dijelova (svi drugi korisnici Typhona su se riješili zrakoplova serije Tranche 1 ili će to uskoro uraditi). Zbog toga su dva od 15 isporučenih zrakoplova povučeni iz službe i kanibaliziraju se kako bi ostali mogli letjeti. Smanjivanje obrambenog proračuna i visoki operativni troškovi Typhoona doveli su do stalnog odlaganja nabave novih mlaznih školsko-borbenih zrakoplova koji bi zamijenili preostalih 12 zrakoplova SAAB-105OE. Iako su modernizirani, ovi zrakoplovi (koji su uz školske zadaće služili za air policing – 35 posto zadaća obavljali su ovi podzvučni zrakoplovi, koji su se koristili i za blisku zračnu potporu te izviđanje) zbog starosti su povučeni 2020. godine bez odabira nasljednika. To će dodatno poskupiti školovanje pilota Typhoona koji najveći dio obuke moraju provoditi izvan Austrije (do sada je to godišnje koštalo 8-10 milijuna eura).

Godine 2017. socijaldemokratska vlada predstavila je izvještaj radne skupine koji preporuča povlačenje Typhoona iz službe do 2020. godine zbog velikih troškova održavanja (5 milijardi eura tijekom 30-godišnje upotrebe) i njegovu zamjenu novim višenamjenskim borbenim zrakoplovom (F-16 ili JAS-39 Gripen) čiji će troškovi upotrebe biti manji. Kada je krajem 2017. godine na vlast došla trenutna konzervativna vlada najavljeno je preispitivanje ove odluke. Na kraju, umjesto odbacivanja ona je potvrđena. Zbog lošeg planiranja Austrija si više ne može priuštiti dalje korištenje Typhoona. Usprkos tome, do sada nije pronađen način njegova povlačenja iz upotrebe. Još nije istekao ugovor sa Airbusom o potpori tehničkom održavanju, a najavljena prodaja Indoneziji nije se realizirala. I tako je Beč prisiljen na daljnje gomilanje troškova za korištenje zrakoplova koji nije ispunio očekivanja. Prije 2 godine, u razgovoru za portal Obris.org, načelnik austrijskih Oružanih snaga, general Robert Brieger, priznao je da austrijski model nabave borbenih aviona nije za preporučiti, pogotovo ako se nabavlja vrlo napredan i kompleksan sustav od kojeg se onda u konačnici koristi samo jedan uski spektar mogućnosti.

Grčka kupnja Dassault Rafalea

Potpuno suprotni slučaj predstavlja grčka odluka o kupnji zrakoplova Dassault Rafale. U osnovi grčke odluke leži geopolitički činilac: brzo pogoršavanje sigurnosti zemlje nakon 2015. godine uslijed agresivne politike Turske u regiji. Pogoršavanje je započelo s izbjegličkim valom 2015. godine koji je Turska usmjerila prema EU, pri čemu je na prvom udaru bila Grčka. Godine 2016. definitivno su prekinuti pregovori obje zemlje o otvorenim pitanjima započeti 2002. godine, a vrhunac napetosti dostignut je 2020. godine ponovnim slanjem izbjeglica preko Turske i prijetnjom izbijanja pomorskog sukoba zbog turskog slanja oceanografskog broda u vode oko grčkog otoka Kastellorizo (koji se nalazi uz jugozapadnu obalu Turske) radi istraživanja podmorskih ležišta prirodnog plina.

Grčki odgovor sastoji se od dva smjera djelovanja. Prvi je nova vanjskopolitička strategija usmjerena protiv Turske, a drugi vojna modernizacija primarno pomorskih i zračnih snaga, bez obzira na visoku cijenu takvog koraka. (1) Grčka je svjesna činjenice da je proces postizanja turskog članstva u EU zaustavljen, a međusobni odnosi su u silaznoj putanji, te da ni NATO – a ni EU – nisu djelotvorno odgovorili na agresivne poteze Turske. S obzirom da se u ovoj situaciji prema percepciji Atene Grčka više ne može osloniti na sigurnosna jamstva NATO-a, kao ni na spremnost EU da pruži potporu grčkom suverenitetu, razvijena je nova strategija. To je strategija stvaranja mreže saveza s državama u regiji i izvan nje s ciljem obuzdavanja Turske. U ovoj strategiji Atena stavlja poseban naglasak na razvijanje veza s Francuskom u cilju dobivanja političke i vojne potpore u mogućem sukobu s Turskom. Pri tome se koristi rastuća zabrinutost Pariza zbog turske ekspanzionističke politike na području istočnog Sredozemlja. U nedavno sklopljenom ugovoru – uz prodaju francuskog oružja Grčkoj u vrijednosti pet milijardi USD – uspostavljen je i obrambeni savez između dvije zemlje. U čl.2 sporazuma potpisnice navode kako će jedna drugoj pružiti vojnu pomoć u slučaju neprijateljskog napada na njihov teritorij. To je do danas prvi slučaj da dvije članice NATO-a stvaraju obrambeni savez izvan ove organizacije koji predviđa i vojno djelovanje protiv članice NATO-a (Turska) u slučaju da ih ista napadne. Isti sporazum Grčka je 2020. godine popisala i s Ujedinjenim Arapskim Emiratima. S Egiptom je potpisan sporazum o uspostavi isključive ekonomske zone na području Egejskog mora. Tu je i dugogodišnja ekonomska, vojna i obavještajna suradnja s Izraelom. Veze s Izraelom su intenzivirane nakon početka urušavanja veza Izraela i Turske, a 2016. godine uspostavljena je vojna suradnja. Obje zemlje su u međusobnu suradnju uključile i Cipar. Grčka je time stvorila dvije osovine djelovanja (istok-zapad, kroz suradnju s Egiptom i Ciprom) i sjever-jug (suradnja s Izraelom) čime je pokriveno područje istočnog Sredozemlja, posebno pomorskog područja oko Cipra značajnog zbog potencijala eksploatacije prirodnog plina iz podmorja.

(2) Drugi smjer djelovanja je ambiciozni program vojne modernizacije s naglaskom na razvoj pomorskih i zračnih snaga. Po pitanju modernizacije ratne mornarice, u sklopu prije navedenog ugovora o kupnji oružja od Francuske kupiti će se tri fregate klase Belharra FDI  (s opcijom kupnje dodatne fregate), te tri korvete klase Gowind (s opcijom kupnje dodatne korvete). Uz to, na Kreti se planira izgradnja nove pomorske baze. Ništa manje nije ambiciozan ni program daljnjeg razvoja zračnih snaga kroz kombinaciju modernizacije postojećih i kupnje novih borbenih zrakoplova. Po pitanju modernizacije napori su, kao prvo, usmjereni na unapređivanje sposobnosti lovaca F-16. Grčka je između 1989. i 2010. nabavila 170 primjeraka različitih verzija F-16, od kojih je 154 i dalje u upotrebi. Grčka je odlučila modernizirati 84 F-16C/D Block 52+ na standard zadnje verzije F-16 Block 72 Viper. Program modernizacije završit će se 2027. godine, a njegova cijena je 1,45 milijardi USD. Primarna zadaća ovako moderniziranih F-16 bit će postizanje zračne nadmoći nad područjem Egejskog mora i istočnog Sredozemlja i napad na pomorske ciljeve u navedenim područjima. Postoji i mogućnost modernizacije 38 F-16C/D Block 50 na isti standard, ali o tome još nije donesena odluka. Drugi korak modernizacije zračnih snaga je kupnja ukupno 24 lovca Dassault Rafale F3R (kombinacija novih i rabljenih zrakoplova). Prema francuskim izvorima, zrakoplovi će biti u standardu F3-O4T (RBE2 AESA radar, poboljšana verzija sustava SPECTRA s IC sustavom za upozoravanje DDM-NG, elektrooptički sustav OSF-IT, unaprijeđeni pokazivači u kokpitu). Od naoružanja – uz projektile zrak-zrak MBDA Mica – bit će opremljeni dalekometnim projektilima MBDA Meteor, a nositi će i sustave koji su već u naoružanju grčkih zračnih snaga (protubrodski projektil AM.39 Exocet, krstareći projektil Scalp EG). Značaj kupnje Rafalea je u činjenici da s ovim zrakoplovom grčke zračne snage po prvi puta dobivaju mogućnost izvođenja udara u stratešku dubinu turskog teritorija. Zahvaljujući njegovom borbenom doletu (780-1.650 km, ovisno o vrsti zadaće i profilu leta), u kombinaciji s krstarećim projektilima, Rafale ima sposobnosti napada na ciljeve na cjelokupnom teritoriju Turske. Kombinacija radara RBE2 AESA (sposobnost praćenja do 40 ciljeva uz istovremeno navođenje projektila na osam ciljeva) i projektila MBDA Meteor otvara mogućnost poduzimanja zadaća neutralizacije turskih zrakoplova u turskom zračnom prostoru. Na kraju treba navesti i mogućnost kupnje američkih lovaca F-35 radi zamjene starijih primjeraka F-16. Pregovori o mogućoj kupnji F-35 započeli su još 2017. godine, a potvrđeni su dvije godine kasnije. Početkom ove godine ponovno je iskazana namjera Grčke za kupnjom 24 američka lovaca F-35 (cijena bi bila oko 3 milijarde USD), a u ožujku je Washington izrazio spremnost za prodajom ovih lovaca Ateni. Ukoliko se ova prodaja ostvari, to će biti nastavak grčke strategije istovremene kupnje borbenih zrakoplova iz Francuske (prijašnja kupnja Miragea F1 i Miragea 2000) i SAD (F-4 i F-16).

Zašto Grčka modernizira F-16 te kupuje Rafale (i možda F-35)? Cilj je potpuna promjena ravnoteže moći u regiji u korist Grčke. U ostvarivanju ovog cilja posebno se naglašava uloga Rafalea u prvoj fazi sukoba s Turskom. Tada je predviđeno  njihovo djelovanje iz zračnih baza na grčkim otocima zajedno s moderniziranim F-16 i ostvarivanje zračne nadmoći nad Egejem. Postizanje zračne nadmoći bi u drugoj fazi sukoba omogućilo izvođenje dubokih udara na kopnene strateške ciljeve u turskoj pozadini, te protubrodske napade na turske plovne sastave. Za potrebu obuke pilota koji će letjeti na moderniziranim F-16 i Rafaleima Grčka je u travnju ove godine s Izraelom potpisala obrambeni sporazum vrijedan 1,65 milijardi USD o osnivanju i korištenju zajedničkog međunarodnog središta za naprednu obuku pilota u Kalamati (Grčka). Prema odredbama sporazuma, izraelska tvrtka Elbit Systems upravljat će ovim središtem u naredne 22 godine. Trenažno središte bit će organizirano na temelju ustroja akademije izraelskih zračnih snaga, a za obuku će se koristiti 10 naprednih školsko-borbenih talijanskih zrakoplova M-346 Leonardo koje će kupiti i održavati  izraelska tvrtka. Obuka pilota trajat će do tri godine. Grčki cilj je zadržavanje visoke osposobljenosti njihovih pilota, što dodatno dobiva na značaju zbog činjenice da je kvaliteta pilota turskih zračnih snaga značajno opala nakon čistki provedenih u oružanim snagama zbog pokušaja vojnog udara 2016. godine.

U ostvarivanje opisanog programa modernizacije svojih oružanih snaga Grčka je spremna uložiti velika sredstva usprkos ne baš najboljoj ekonomskoj situaciji u kojoj se nalazi Atena. U odnosu na razdoblje izbijanja ekonomske krize (2009. godine je obrambeni proračun iznosio 7,88 milijardi eura) proračun je do 2018. godine pao na samo 3,75 milijardi eura. Svi programi modernizacije zaustavljeni su 2010. godine. No, kako je u međuvremenu turska strana nastavljala s jačanjem njezine vojske, Atena više nije mogla zanemarivati potrebu vlastite oružane sile. To dovodi nakon 2018. godine do revitalizacije programa opremanja oružanih snaga i povećavanja izdataka za obranu.  U 2020. godini proračun je povećan za 43 %, na 5,5 milijardi eura (oko 6,7 milijardi USD), a očekuje se daljnje podizanje obrambenih izdataka jer će ovi (i drugi) programi modernizacije oružanih snaga u idućih pet godina tražiti ulaganja od oko 11 milijardi USD.

Ceremonija i predaja prvog aviona Rafale Grčkoj, Istres, 21. srpnja 2021.

Zbog čega Atena modernizaciji grčkih zračnih snaga pridaje toliki značaj? Zračne snage su desetljećima glavna komponenta u održavanju ravnoteže moći sa susjednom Turskom. Opisanom modernizacijom u kojoj je naglasak na razvijanje ne samo sposobnosti za postizanje zračne nadmoći nad Egejskim morem i istočnim Sredozemljem, već i ofenzivnih sposobnosti nanošenja udara na ciljeve u dubini turskog teritorija, Atena nastoji postići stratešku prednost u odnosu na Tursku. Ulaganjem u modernizaciju zračnih snaga i novu ofenzivnu strategiju njihove upotrebe Atena nastoji kompenzirati probleme koji proizlaze iz nepovoljnog geografskog oblika i nedovoljne strateške dubine nacionalnog teritorija. To znači da u početnoj fazi sukoba Grčka mora na području Egejskog moraju ostvariti brzu koncentraciju zračnih i pomorskih snaga kako bi ofenzivnim djelovanjima neutralizirali (ili barem nanijeli velike gubitke) turske zračne i pomorske snage. Ako se postigne ovaj cilj, turska nadmoć u kopnenim snagama (koju Grčka ne može kompenzirati povećanjem svoje kopnene vojske jer nema dovoljno ljudskih i materijalnih resursa) prestaje biti relevantna. Kroz modernizaciju zračnih snaga usmjerenu na postizanje brojčane jednakosti s turskom stranom, praćene dizanjem razine tehnološke kvalitete i osposobljenosti njezinih pripadnika, stvaraju se uvjeti za postizanje tog cilja.

Grčka kupnja borbenih zrakoplova Dassault Rafale primjer je nabave kompleksnog borbenog sustava u skladu s jasno definiranim geopolitičkim prioritetima, operacionaliziranim u vanjskoj i sigurnosnoj politici, te u procesu planiranja i razvijanja vojnih sposobnosti potrebnih za njihovo ostvarivanje. Pri tome, usprkos nepovoljnoj ekonomskoj situaciji, izdvajaju se sredstva potrebna za nabavu traženih sposobnosti, ali i razvoj potpornih sposobnosti nužnih za djelovanje novog oružanog sustava.

Quo vadis Hrvatska?

Koji je scenarij vjerojatniji u Hrvatskoj? Da li će hrvatska nabava Dassault Rafalea biti slična grčkom iskustvu, u kome je vidljivo detaljno strateško planiranje i definiranje ambicioznih ali ostvarivih ciljeva uz osiguravanje potrebne materijalne i financijske osnove za njihovu realizaciju? Ili će hrvatsko iskustvo biti slično austrijskom, gdje se kupnja Typhoona nije zasnivala na deklariranim ciljevima (koji su zanemareni), već na procesu punom kompromisa i nejasnih odluka, koji je rezultirao teškim posljedicama ne samo za zračne snage već i za cjelokupni austrijski obrambeni sustav?

Na žalost, dosadašnji proces odabira novih borbenih zrakoplova u Hrvatskoj (od modernizacije MiG-21 u Rumunjskoj pa sve do neuspjele kupnje izraelskih F-16 i neobrazložene odluke o odabiru Rafalea) pokazuje niz sličnosti s austrijskim iskustvom: politizacija, sumnje na koruptivne radnje, neadekvatno strateško odlučivanje bez sagledavanja alternativa, stavljanje stranačkih i/ili pojedinačnih interesa ispred nacionalnog, neadekvatno financiranje obrambenog sustava. Iako se u hrvatskoj javnosti odluka o odabiru Dassault Rafalea nastoji predstaviti kao odabir tehnološki superiornog zrakoplova, u pozadini se kriju dugo prisutni problemi cjelokupnog sustava nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske koji se ne rješavaju. I u ovom slučaju, širenje utjecaja ovih problema može se vidjeti od strateške do operativne razine nacionalnog djelovanja.

Na strateškoj razini odlučivanja i ova kupnja potvrdila je činjenicu nepostojanja jasne strateške orijentacije Hrvatske, što se vidi u nedefiniranoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. Umjesto jasne orijentacije zemlje po pitanju definiranja sigurnosno-obrambenog djelovanja u NATO i EU (SAD, Europa ili nastojanje balansiranja između ova dva pola) nema nikakvog jasnog stava, a tako ni temelja za vanjsku i sigurnosnu politiku. To se preslikava i na pitanje upotrebe vojne komponente nacionalne moći. Problem proizlazi i iz činjenice da ne postoji koncept daljeg razvoja sustava nacionalne sigurnosti Hrvatske.  Tako ne postoje osnove za donošenje vojne strategije i vojne doktrine, o čemu je već govoreno u analizi. To se reflektira i na proces obrambenog planiranja koji se definitivno treba mijenjati. Centar za strateške i obrambene studije je još prije četiri godine objavio javnu studiju u kojoj je navedena potreba primjene procesa obrambenog planiranja, a to su potvrdila i druga zapažanja.

Bez ovih temelja nema ni osnove za razvoj pojedinih sposobnosti OS RH. Najbolji primjer tu predstavlja razvoj HRZ-a u zadnjih dvadeset godina. Ivan Selak je u komentaru nabave novih zrakoplova istaknuo i činjenicu nesustavnog razvoja zračnih snaga. Po njemu, trebalo je nabaviti određeni broj mlaznih školsko-borbenih zrakoplova za obuku pilota te uvježbavanje zemaljskog osoblja. Time bi se kroz duže vremensko razdoblje pripremala infrastruktura i osoblje za prijem novih zrakoplova nakon povlačenja lovaca MiG-21. To što Selak navodi je tzv. “Hi-Lo Mix” struktura koju na primjer imaju zračne snage Republike Češke. U njihovom sastavu nalazi se 14 lovaca JAS-39C/D, ali i 21 mlazni školsko-borbeni zrakoplov L-159A ALCA. U nekoliko navrata Hrvatska je imala mogućnost nabave sličnih zrakoplova. Tako je na početku mandata Račanove vlade na njemački poziv izaslanstvo OS RH posjetilo njemačku obrambenu industriju. Cilj je bio predstavljanje njemačkih proizvoda, a za vrijeme posjeta predstavljen je i mlazni trenažni zrakoplov Dassault/Dornier Alpha Jet. Pri tome je dana i neizravna ponuda transfera ovih zrakoplova HRZ-u ukoliko hrvatska strana pokaže interes. S hrvatske strane nije dan nikakav odgovor, i zrakoplovi su transferirani trećoj zemlji.

Zadnji problem vezan uz planiranju kupnju Dassault Rafalea vidljiv je u cjelokupnom obrambenom sustavu u zadnjih pet godina. To je stalno smanjivanje obrambene transparentnosti u Hrvatskoj. Sva pitanja povezana s kupnjom borbenih zrakoplova predmet su znanstvenih i stručnih analiza, te javnih rasprava. Uostalom, i podaci navedeni u ovoj analizi uzeti su iz otvorenih izvora – od strateških dokumenata pa do argumentiranih rasprava unutar političkih institucija u drugim državama – i svi su javno dostupni. U hrvatskom slučaju nije tako, već se javnosti ne daju nikakve relevantne informacije. Ovo je zadnji od niza slučajeva skrivanja informacija. Od teškog ranjavanja vojnika i instruktora na poligonu Cerovac u travnju 2016. pa do zadnjeg slučaja otkrivene upotrebe droga u Oružanim snagama početkom listopada ove godine vidljiv je niz problema koji bi ostali prešućeni da nisu otkriveni i medijski prezentirani. Na primjer, što je s rezultatima istrage dva prošlogodišnja udesa letjelica HRZ-a u kojima su poginule četiri osobe? Ovo su stvarni problemi koji se moraju rješavati, bez obzira kupovao se Rafale, F-16 ili neki drugi borbeni zrakoplov. Treba donijeti i obrazložiti stratešku odluku, te osigurati uvjete za njezinu provedbu (odnosno platiti potrebnu cijenu, i ekonomsku i političku).

Zanimljivo je i da do sada nije postavljeno ključno pitanje – da li HRZ uopće ima sposobnosti za korištenje modernih višenamjenskih borbenih zrakoplova, bez obzira na to koji je tip zrakoplova odabran – Rafale, F-16, Gripen, ili neki drugi zrakoplov. Ne radi se tu samo o materijalnim i ljudskim resursima, već i o izuzetno visokoj cijeni održavanja te upotrebe borbenih zrakoplova. Kada se navode cijene pojedinih komponenti naoružanja i opreme, često se zanemaruje činjenica kako postoji i njihova veća “skrivena” cijena. Jedan od primjera je i cijena vođenih projektila zrak-zrak i zrak-zemlja, ranije navedena u ovoj analizi. I ovdje, kao i kod cijene sata leta aviona, postoje dvije kategorije koje se često miješaju. Prva je cijena pojedinog projektila bez ikakve potpore, a druga je znatno veća cijena istog projektila kada se uključe i popratni troškovi. Prva cijena je manje-više fiksna (postoje određene varijacije), no druga cijena može skočiti nebu pod oblake. Na primjer, 2018. godine Ratna mornarica SAD kupila je 185 projektila AIM-9X Sidewinder po cijeni od 430.767 USD po projektilu. Ali za Belgiju je ova cijena bila 1,7 milijuna USD po Sidewinderu, jer Belgijanci (za razliku od RM SAD) nisu imali sposobnosti logističke potpore te su morali platiti kompletnu opremu za održavanje, rezervne dijelove i obuku zemaljskog osoblja (plus izravnu tehničku potporu iz SAD). I druge prodaje AIM-9X ostvarene u okviru američkog FMS programa pokazuju da (kada se uzmu u obzir svi ovi činioci) cijena jednog Sidewindera varira između 1-2 milijuna USD. Navedeno vrijedi i za francuske projektile.

Recentni primjer je odobrenje SAD za prodaju projektila AIM-9X Sidewinder Block II Filipinima u lipnju ove godine. Filipini su kupili 48 primjeraka (24 borbenih i 24 inertnih vježbovnih) Sidewindera zajedno s opremom za njihovo korištenje (oprema za ispitivanje i održavanje, rezervni dijelovi, obuka osoblja, oprema za uvježbavanje, programska potpora, te potpora tvrtki koje je angažirala američka vlada radi pružanja potpore). Ukupna cijena paketa je 42,4 milijuna USD, od čega otprilike samo 40 posto iznosa otpada na cijenu pojedinačnih projektila, a ostatak na cijenu potpore. Koliko ovi činioci povećavaju osnovnu cijenu projektila, pokazuju i primjeri za AIM-120D AMRAAM. Tako je Velika Britanija 2018. godine nabavila 200 primjeraka nove verzije s kompletnom potporom po cijeni od oko 3 milijuna USD po projektilu (ukupna cijena s uključenom potporom bila je 650 milijuna USD). Koliko ukupna cijena projektila može skočiti pokazuje i primjer Kanade iz 2017. godine, kada je za samo 32 AIM-120D platila 140 milijuna USD (preko 4 milijuna USD po projektilu). Na žalost, u Hrvatskoj (prema iskustvu autora) ne posvećuje se pažnja ovakvim “sitnicama” koje se ne planiraju, te se na kraju mora platiti znatno veća cijena od one koja je službeno navedena. Zato bi se moglo i dogoditi da objavljena cijena od 999 milijuna za 12 Rafalea bude na kraju dva do tri puta veća.

U takvim okolnostima logično bi bilo razmatrati te javno ocrtati i moguće alternative kupnji višenamjenskih borbenih aviona, na primjer nabava naprednog školsko-borbenog zrakoplova kao sredstva za razvijanje osnova (obuka pilota i zemaljskog osoblja, revitalizacija infrastrukture) i izvođenje manjeg broja zadaća. Ova opcija postaje sve privlačnija manjim zemljama koje nemaju stratešku potrebu (ili mogućnosti) da u kratkom vremenskom roku ulože značajna sredstva u nabavu kompleksnog borbenog zrakoplova poput Rafalea ili F-16. Ovdje se može postaviti i jedno intrigantno pitanje. Da li bi za cijenu od 999 milijuna eura bilo moguće nabaviti 15-20 naprednih školsko-borbenih zrakoplova te istovremeno pripremiti uvjete za njihovo korištenje (kupnja naoružanja i opreme, osposobljavanje osoblja, priprema infrastrukture)? Pogledaju li se dva trenutno dostupna zapadna zrakoplova ove kategorije – okozvučni talijanski Aermacchi M-346FA (cijena 25 milijuna USD po primjerku) i sposobniji nadzvučni južnokorejski KAI FA-50 Golden Eagle (30 milijuna USD) – vidljivo je da uz obuku mogu izvoditi i niz zadaća, od air policinga i zračnog presretanja pa do bliske zračne potpore i zračnog izviđanja. Time bi se otvorila i mogućnost kasnije nabave višenamjenskih borbenih zrakoplova i stvaranja ranije navedene “Hi-Lo Mix” strukture HRZ-a.

Na žalost, ni na jedno od pitanja i dilema navedenih u ovoj analizi do danas nema zadovoljavajućeg odgovora. Dosadašnji proces odabira novog višenamjenskog borbenog zrakoplova u Hrvatskoj pokazuje kako raste vjerojatnost da će se u hrvatskoj kupnji novih borbenih zrakoplova ponoviti baš austrijski scenarij. Posebno je opasno ako se zanemare potrebna financijska ulaganja za uvođenje u službu i korištenje modernog višenamjenskog borbenog zrakoplova (što je također vidljivo u austrijskom slučaju). No, otvoreno je pitanje da li bi i dugoročne posljedice ovako izvedenog procesa bile iste kao u austrijskom slučaju, ili čak još i gore?

* Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Dok se proteklog tjedna, za posjete ministra Banožića Mađarskoj, tek kratko čulo kako je pohvaljena suradnja „po pitanju EU tematike gdje Hrvatska i Mađarska surađuju kroz tri PESCO projekta“, nije tu bilo nikakvih spomena vrijednih detalja. Dapače, PESCO se u izvorima Ministarstva obrane RH zadnje vrijeme općenito rijetko spominje. No, zapravo i nije da se baš nema što spomenuti.

Naime, kako je prije samo desetak dana objavila Europska obrambena agencija (European Defence Agency – EDA), baš je 21. siječnja ove godine operativno zaživio PESCO projekt uspostave sustava „Nadzora kemijskih, bioloških i nuklearnih prijetnji kao usluge“ (Chemical, Biological, Radiological Nuclear Surveillance as Service – CBRN SaaS). Riječ je o zajedničkoj inicijativi 4 zemalje Srednjoeuropske obrambene suradnje (Central European Defence Cooperation – CEDC), zajedno s dvije države u statusu promatrača, koje su svoju zamisao predložile Tajništvu Stalne strukturirane suradnje (PESCO) u srpnju 2018. godine.

Dok se o novom projektu već i ranije moglo čuti u drugim državama inicijative, novi je PESCO projekt za hrvatsku javnosti prvi puta spomenuo tadašnji ministar obrane Krstičević u kolovozu 2018. godine, kada smo to popratili i na portalu Obris.org. Već tada je bilo napomenuto kako treba jačati suradnju u obrambenoj industriji, ne bi li se dobilo što više tome namijenjenih sredstava iz okvira Europskog obrambenog fonda (European Defence Fund – EDF), što je vjerojatno bio i smisao prošlotjedne kriptične izjave ministra Banožića o potencijalima suradnje koji postoje “i unutar budućeg Europskog obrambenog fonda“. Paket novih PESCO projekata, među njima i „CBRN Saas“ („CBRN Surveillance-as-a-Service“) ministri obrane EU usvojili su u studenom 2018. godine, od kada se o njemu u RH više nije čulo. No, to nipošto nije bio kraj priče.

Projekt „CBRN Saas“ je 12. prosinca 2019. prešao u okrilje Europske obrambene agencije, kako su se države osnivačice prvotno i nadale, a njegov je provedbeni ugovor onda i potpisan 19. studenog 2020. godine. Potpisnice su bile EDA (u ime država sudionica) i Austrijski institut za tehnologiju (Austrian Institute of Technology – AIT) u ime konzorcija poslovnih subjekata koji će provoditi ideju razvoja senzorske mreže besposadnih letjelica (UAS) i besposadnih kopnenih vozila (UGS) za prikupljanje podataka i stvaranje 24/7 situacijske slike u slučaju nuklearnih, bioloških ili kemijskih prijetnji (NBKO). Nakon toga je u prosincu 2020. održan i prvi sastanak EDA i AIT, da bi 21. siječnja ove godine bio održan i sastanak predstavnika spomenutog industrijskog konzorcija. Naravno, kako su na snazi posebni uvjeti povodom pandemije bolesti Covid-19, skup tvrtki iz četiri srednjeeuropske države članice bio je održan virtualno.

Industrijski konzorcij

Iako se spominje kako je projekt „CBRN Saas“ sada otvoren za sve države članice EDA-e, a bilo je govora i o Slovačkoj i Češkoj kao zemljama promatračima, za sada se u okviru konzorcija industrijskih sudionika ipak govori samo o subjektima iz uskog kruga država osnivača – Austrije, Hrvatske, Mađarske i Slovenije. Konkretno, riječ je o 5 pravnih osoba iz Austrije, jednoj iz Hrvatske, dvije iz Mađarske, te još 4 iz Slovenije. Iz Austrije su tu (1) AlT Austrian Institute of Technology GmbH koji su i voditelji konzorcija, (2) Rosenbauer International AG, (3) CNS-Solutions & Support GmbH, (4) Schiebel Elektronische Geräte GmbH i (5) MUSE Electronics GmbH. Iz Hrvatske je spomenuto poduzeće DOK-ING d.o.o. kao sudionik. Iz Mađarske su tu (1) GAMMA Technical Corporation i (2) BHE Bonn Hungary Electronics Ltd. kao sudionici, a iz Slovenije se spominju: (1) C-Astral d.o.o, (2) lOS Institute for Environmental Protection and Sensors d.o.o, (3) MIL SISTEMIKA d.o.o i (4) OneDrone d.o.o kao sudionici konzorcija.

Voditelji konzorcija iz austrijskog AIT proveli su opsežne pregovore s poduzećima koja sudjeluju, ne bi li se uspjelo zadovoljiti unaprijed zadane okvire projekta „CBRN Saas“. Glavni proizvod ovog projekta katalogiziranog pod „EDA Cat B“ trebao bi biti tehnološki demonstrator operativnog modula ugrađenog na neimenovane kopnene i zračne besposadne uređaje, opremljen raznolikim senzorima za NBKO nadzor i detekciju u stvarnom vremenu, podobnih za stvaranje NBKO slike stanja za civilne i vojne svrhe. Time bi takva nova oprema predstavljala bitni dodatak postojećim sposobnostima država konzorcija za buduće korištenje u okvirima NATO, UN te Zajedničke obrambene i sigurnosne politike Europske unije. Sada predstoji rad na brojnim segmentima proizvodnje tehnološkog demonstratora, posao koji je podijeljen među sudionicima konzorcija. Ideja je dovršiti spomenuti tehnološki demonstrator do proljeća 2023. godine, ne bi li ga se onda tijekom 2023. testiralo u svakoj od država konzorcija, prema raznolikim scenarijima izazova. Dovršetak čitavog „CBRN SaaS Cat. B“ projekta očekuje se do 1. prosinca 2023. godine.

Krajem 2019. godine Republika Hrvatska je predstavila svoj Program predsjedanja Vijećem EU, prigodno nazvan “Snažna Europa u svijetu punom izazova”. U njemu su identificirana četiri glavna prioritetna područja, među kojima je na trećem mjestu bila i “Europa koja štiti” – područje u koje bi uvelike spadala i borba protiv terorizma te zaštita građana od njegovih posljedica. No u ovom se dokumentu sam pojam terorizma spominje tek rubno – konkretno je naveden tek među prioritetima prema konfiguracijama vijeća, i to u dvije konfiguracije: Vijeća za vanjske poslove (FAC) i Vijeća za pravosuđe i unutarnje poslove (JHA).

Na području vanjskih poslova terorizam se navodi u dva konteksta – (1) onom europskog “južnog susjedstva”, kao zajednički izazov za čije suzbijanje se traži da “Naglasak treba biti i na suradnji u borbi protiv terorizma, suzbijanju radikalizacije i nasilnog ekstremizma i u odgovoru na izazov migracija“, te (2) u sklopu šire tematike partnerstva EU sa SAD i Kanadom. Na području pravosuđa i unutarnjih poslova, terorizam se spominje među glavnim aktivnostima u nadolazećem petogodišnjem razdoblju – uz pravosudne reforme, izmjene migrantske politike, zaštitu vanjskih granica i Schengen, zajedno upakirano s hibridnim prijetnjama te jačanjem sposobnosti civilne zaštite. U sklopu pravosudne suradnje unutar EU terorizam je spominjan tek kao faktor poticanja razmjene informacija među članicama, te usvajanja zasebne uredbe o sprječavanju širenja terorističkih sadržaja na internetu. U vanjskim odnosima Unije terorizam se opet spominje samo kao područje suradnje sa SAD-om, primarno radi sklapanja sporazuma sa SAD-om o razmjeni e-dokaza, jačanju zajedničkih napora u borbi protiv terorizma (“kroz razmjenu informacija s područja sukoba“), te suzbijanju teškog međunarodnog organiziranog kriminala, Time se vidi da je naglasak čitave ove priče zapravo na vanjskim prijetnjama, prvenstveno islamističkog podrijetla, koje se suzbija paralelno s izvođenjem raznih vojnih djelovanja u suradnji sa SAD i NATO savezom. Nije bilo mnogo razlike ni odmah nakon kraja hrvatskog predsjedanja Vijećem EU, kada se terorizam krenulo spominjati bitno manje. Jasno se to vidi u predizbornom programu s kojim je HDZ dobio parlamentarne izbore 5. srpnja 2020. godine. U tom dokumentu, nazvanom “Sigurna Hrvatska”, HDZ terorizam spominje samo jednom – u poglavlju “Pravosuđe i borba protiv korupcije”. Ondje se pod točkom “Reforma kaznenog zakonodavstva i pravna sigurnost” (86. str.) kao prioritet za iduće razdoblje, ali bez ulaska u ikakve detalje, tek navodi: “Osnažit ćemo alate za borbu protiv terorizma i novih oblika kaznenih djela počinjenih modernim tehnologijama“.

No onda je došlo do promjena i zabilježeni su novi teroristički napadi. Prvo je u Hrvatskoj 12. listopada zabilježen do sada jedinstven napad na zgradu Vlade RH u Zagrebu, što je dovelo do ograničavanja pristupa Trgu svetoga Marka i višetjednom dobacivanju premijera Plenkovića s oporbom te predsjednikom RH Milanovićem. Nakon tog domaćeg primjera radikalno desnog terorizma, u javnosti su odjeknuli islamistički napadi u Francuskoj (pokolj oko crkve u centru Nice 29. listopada) i Austriji (pohod usamljenog islamiste centrom Beča 2. studenog 2020. godine) – i sve je to pokrenulo određene reakcije. Hrvatska reakcija se svela na novi sukob premijera i predsjednika oko sazivanja Vijeća za nacionalnu sigurnost, te ulogu Koordinacije za domovinsku sigurnost u nacionalnim naporima oko deradikalizacije nasilnih desničara (koji uz političku podršku HDZ-a već godinama periodično dominiraju društvenom scenom RH).

Taj novopronađeni problem političke deradikalizacije završio je i naglavačke ubačen u nacrt “Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine” kojeg je Vlada RH hrvatskoj javnosti predstavila 12. studenog 2020. godine. Nakon što je godinama Sigurnosno-obavještajna agencija u svojim godišnjim izvješćima tvrdila kako u RH praktično pa nema domaćeg terorizma i radikalizma ni u tragovima, sada je u nacrt tog novog strateškog dokumenta najednom dodano čitavo poglavlje nazvano “Borba protiv radikalizma, ekstremizma i terorizma”. U njemu se pažljivo izbjegava detaljnije opisivati podlogu domaće radikalizacije – spominjući tek “pojavu i širenje radikalizma koji prihvaća primjenu nasilja za postizanje identitetskih ciljeva, te nasilnog ekstremizma i terorizma kao njegove najgore posljedice“. Borbu s ovom novom prijetnjom ne daje se u zadatak nikome specifično (“Nužni su zajednički napori svih relevantnih aktera u javnom i privatnom sektoru, posebno u sustavu Domovinske sigurnosti“), a zaziva se i suradnju s tijelima EU – kao da se tu radi o nekom vanjskom izazovu, a ne domaće uzgojenoj prijetnji. Jednako se spominje i “pitanje posjedovanja i lake dostupnosti nezakonitog vatrenog oružja” – tema s kojom se MUP RH desetljećima bavi neuspješno i preko volje, što bi također trebalo krenuti na bolje uz angažiranje EU i drugih organizacija, prvenstveno Interpola, radi jačanja “mjera za suzbijanje krijumčarenja vatrenim oružjem“. Dio posla misli se uvaliti i “privatnom sektoru“, prvenstveno telekom sektoru i medijima, jer on “posjeduje važan dio digitalne i nedigitalne infrastrukture za učinkovitu borbu protiv govora mržnje, radikalizacije i potencijalnih terorističkih djelovanja” – bez spomena uloge domaće politike u nastanku i rastu ovog problema. Što se prostora za potencijalni terorizam tiče, on je prvenstveno fizički – gdje su problematizirani (1) otvoreni i pristupačni javni prostori, koje bi trebalo nadzirati i štititi uz suradnju lokalnih vlasti i “bez ugrožavanja slobode građana”, te (2) virtualni prostor. Tu se spominje internet općenito i “društveni mediji” (valjda društvene mreže, a ne mediji zajednice ili nešto takvo) – koje se opisuje kao “virtualne arene za radikalizaciju“, te poprište “neprihvatljivog ponašanja na štetu pojedinaca, posebno ranjivih skupina“. Iz nekog razloga se baš uvođenje mehanizama za borbu protiv govora mržnje na internetu navodi kao razvojni cilj države – prebacujući taj posao opet na “internetske platforme i ostale medijske dionike“, bez obzira na činjenicu kako je najozbiljniji dio takvih igrača baziran daleko izvan RH i time temeljito izvan dometa svake domaće prisile.

A što radi Europa?

Kurz i Macron na sastanku 10. studenog 2020. godine

Dok je u ovim primjerima vidljivo sve što su državna tijela Republike Hrvatske zadnjih mjeseci uspjela kompilirati na temu terorizma i radikalizacije (bez makar i spomena ozbiljnih koraka za postizanje političke deradikalizacije), ponešto je drugačije stanje u Europskoj uniji. Naime, u petak, 13. studenog EU je obilježila petu godišnjicu terorističkog napada oko kazališne dvorane Bataclan u Parizu. U tih pet godina mnogo se pričalo o novim, općim i široko prihvaćenim paneuropskim mjerama protiv terorizma, no bitno se manje i stvarno poduzelo. Sporni propisi bili su tema i videokonferencijskog sastanka europskih čelnika u utorak, 10. studenog, kojim su u Parizu zajedno predsjedali austrijski kancelar Sebastian Kurz i francuski predsjednik Emmanuel Macron – predstavnici nacija koje su bile žrtve posljednjih islamističkih napada u Europi. Iako je prošlo dvije godine od kada je Austrija kao geslo svog EU predsjedanja usvojila geslo “Europa koja štiti” i više od godinu dana od kada je Macron istim geslom poticao svoje pozive prema užoj europskoj integraciji – malo se tko tu sjetio istog tog gesla i među prioritetima ovogodišnjeg neuspješnog hrvatskog predsjedanja EU-om. Tek se skup političkih vođa kontinentalne razine – Kurz, Macron, njemačka kancelarka Angela Merkel, nizozemski premijer Mark Rutte, hrvatskoj dobro poznati predsjednik Vijeća Charles Michel te predsjednica Komisije Ursula von der Leyen – spomenuo želje za ubrzavanjem donošenja pojedinih antiterorističkih mjera što se po stolovima EU birokracije povlače još od 2015. i tadašnje faze aktivnosti nakon napada u Parizu.

Kao i obično, opet se kontekst terorizma u Europi, koji često ima korijene u samim EU državama i njihovom odnosu prema pojedinim kategorijama vlastitih građana, iz političkih razloga povezalo s temama kontrole EU granica te imigracija. Ta tema, posebno draga zemljama Višegradske skupine, bila je dovoljno sredstvo okupljanja da od svega što se raspravljalo nakon 2015. godine jedino donekle zaživi Europska agencija za nadzor granica i obala pod okriljem Frontexa (organizacije čiju se brojnost i proračun višestruko povećavalo tijekom proteklih godina). Na to se 10. studenog nadovezala i tema daljnjeg učvršćivanje kontrola na vanjskim granicama EU, s naglaskom na novi informatički sustav granične kontrole (Entry-Exit-system – EES) koji bi trebao zaživjeti 2022. godine. Za to vrijeme, tijekom prošlih pet godina vrlo malo je napravljeno na jačanju široke suradnje među nacionalnim policijama, uspostavi zajedničkih baza podataka i efikasnom dijeljenju obavještajnih podataka. I dok Europa neposredno nakon pojedinih napada provodi kriminalističke istrage pojedinih incidenata, a ponekad i kakve šire policijske akcije – kao 9. studenog širom Austrije provedena “Operacija Luxor”, koja je neposredno prethodila prošlotjednim EU video-dogovaranjima, i u kojoj je uhićeno 70 osoba (u širem smislu pripadnika ili Muslimanskog bratstva ili pretpostavljenih islamističkih organizacija) – Hrvatska se tu prvenstveno zadržava na verbalnoj razini, skrivajući se iza tajnosti istraga i zabavljajući javnost prepucavanjima premijera i predsjednika države na temu suzbijanja radikalizma i terorizma. Nažalost, vrlo je to slično i glavnini EU odgovora na ove izazove – odgovora u kojem se redovito ponavljaju jedne te iste mjere o kontroli legalnog i ilegalnog naoružanja (gdje je 13. studenog i RH opet “apelirala na dosljednu primjenu Akcijskog plana EU za suzbijanje krijumčarenja vatrenim oružjem“), te o integraciji imigranata i pooštravanju graničnih kontrola – ali sve beskrvno i s jako malo naznaka ozbiljne volje za rješavanjem uočenih problema.

U tom je svjetlu u petak, 13. studenog, održan i sastanak EU ministara pravosuđa te unutarnjih poslova. Prije oko mjesec dana u raspored ga je iznenada dodala Njemačka, ne bi li se na njemu radilo na političkom dogovoru oko novog “Pakta o migracijama i azilu”, kojeg je u rujnu predstavila Europska komisija. Na tu je temu RH, uz tri definirana “stupa solidarnosti” – (1) premještanje tražitelja međunarodne zaštite, (2) sponzorstvo u postupcima vraćanja, te (3) doprinose u izgradnji operativnih kapaciteta – kao četvrti predložila uvažavanje napora pojedinih država članica u zaštiti vanjske granice, uz detektiranje njenog BDP-a i broja stanovnika. No, aktualni događaji su tu na raspored stavili i dodatne novo-stare teme. Jedna od njih je bilo pitanje uloge interneta i raznih njegovih servisa u promociji islamizma. O tome EU do kraja godine misli zaključiti poseban Propis o online terorističkom sadržaju (Regulation on terrorist content online – TCO), gdje ne bi čudilo da dođemo do nečeg sličnog onome o čemu se u Hrvatskoj proteklih tjedana na glas razmišljalo, a što je potom konkretiziralo Ministarstvo kulture i medija kroz novi prijedlog Zakona o elektroničkim medijima, predlažući odgovornost medija i za objave čitatelja – bez da se zapravo makar i zagrebalo u društvene krugove kojima je posljednjih godina postalo normalno na internetu izjavljivati sve ono za što bi u svim drugim okolnostima bili osobno procesuirani.

Video-skupom 13. studenog predsjedao je njemački ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer

No, dok je u brojnim komentarima bila jasno naglašena unutarnjopolitička motivacija posljednjeg EU spominjanja terorizma i borbe protiv te pojave, ostaje činjenica da se tu Europska unija koncentrirala na radikalni islamizam (posebno napadima pogođene Austrija i Francuska). I dok je EU kroz pripreme zajedničke izjave objavljene u petak, 13. studenog tek postupno ipak došla do ponešto općenitijih formulacija o prijetnji, u RH se već tjednima govorilo namjerno mutno, spominjući tek “identitetski motivirani ekstremizam“. Pa ipak, da se točnije objasni o čemu je riječ pobrinuo se Charles Michel prijedlogom nekakve dodatne obuke europskih imama, ne bi li oni savladali “naše fundamentalne vrijednosti, posebno slobodu misli te jednakost spolova“. I dok čelnici kao Merkel ili Rutte osporavaju kontekst suprotstavljanja kršćanstva te islama, pa makar navodeći kao ponešto povoljniju dihotomiju civilizacije i barbarstva, ostaje činjenica da su glavni ton događanjima ipak davali Macron i Kurz – obojica politički vođe koji se stavovima postupno pomiču prema desnici (Macron u očekivanju idućih francuskih parlamentarnih izbora, a Kurz u nastojanju hvatanja jače pozicije u Europskoj pučkoj stranci u doba političkog zalaska Angele Merkel). Pa ipak, na sva ta EU razglabanja već godinama predlaganih europskih mjera bi, prema Ursuli Von der Leyen, sada trebale uslijediti i ponešto konkretnije mjere – prvo se 9. prosinca očekuje svojevrstan EU plan (agenda) borbe protiv terorizma, o kojem bi se raspravljalo na zadnjem ovogodišnjem sastanku čelnika EU zemalja 10. i 11. prosinca ove godine, uživo ili opet na daljinu. Nakon toga, u svibnju iduće godine očekuje se i strategija reformiranja Schengena, o kojoj će suglasje biti bitno lakše postići nego oko EU proračuna ili ujednačene vladavine prava za čitavu Uniju.

* Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Obris.org i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.

U ponedjeljak, 2. studenog 2020. godine malo nakon 20 sati centar Beča postao je poprište terorističkog napada. Kako se ubrzo moglo zaključiti iz niza aktualnih informacija u medijima, tu se govorilo o barem jednom poprištu napada, te o nizu mrtvih i ranjenih. Primarna lokacija napada bila je u sjevernom kraju centra Beča, nedaleko Dunavskog kanala, u okolici Švedskog trga (Schwedenplatz) i tamošnje povijesne sinagoge. Riječ je o objektu poznatom kao “Stadttempel”, smještenom u obližnjoj pokrajnjoj ulici Seitenstettengasse 4 – koji se navodi kao početna točka napada, iako je u vrijeme napada navodno bio prazan. No iako se prvotno pretpostavljalo da je to primarna meta, oko 22:30 sati su se pojavile naznake da je možda metom bio i neposredno sjeverno od toga smješten prostor tzv. “Bermudskog trokuta”, poznat po većem broju restorana, kafića i mjesta za izlazak te provod. Ako se to pokaže točnim, onda bi i čitav bečki napad puno više nalikovao terorističkoj situaciji u Parizu, kada je sredinom studenog 2015. meta bilo slično područje oko Bataclana.

Crvanom bojom označeni potencijalni ciljevi – sinagoga (krug), te “Bermudski trokut”, popularni prostor za provode (trokut)

Policajac ozlijeđen u razmjeni vatre s napadačima

Budući da se Austrija od sutra (utorak, 3. studenog) sprema na zatvaranje društvenog života (lockdown) radi bolesti Covid-19, grad je bio pun prolaznika, restorani su bili puni i mnogi su uočili barem dvojicu napadača koji su prolazili naoružani jurišnim puškama (navodno AK-47), u nekoj vrsti odjeće vojnoga stila. Mediji navode da je došlo do razmjene vatre između napadača i policije. Pri tome je barem jedan policajac bio teško ozlijeđen, a govorilo se i o smrti jednog napadača (što je i potvrđeno oko 22:40 sati), te navodnom detoniranju eksplozivnog pojasa jednog od napadača. O tom detalju kasnije nije bilo mnogo informacija, sve do iza ponoći, kada se saznalo da je poginuli napadač i zaista kod sebe imao nekakvu eksplozivni pojas te torbu punu streljiva – čime su se na licu mjesta krenuli baviti policijski pirotehničari. Od bečkog gradonačelnika Michaela Ludwiga (SPÖ) se oko 1:30 u utorak, 3. studenog čulo da je taj pojas zapravo bio lažan, a da je napadač bio naoružan s više komada vatrenog oružja te mačetom.

Oko 22 sata je i austrijski ministar unutarnjih poslova Karl Nehammer (ÖVP) za državnu televiziju ORF potvrdio da se pri ovim dramatičnim događanjima očigledno radi o terorističkom napadu. Nepotvrđeni iskazi svjedoka govorili su o više napadača, možda i do 10, od kojih je možda i polovica ostala aktivna u centru Beča. U međuvremenu je bečka policija zatvorila centar Beča i građane se pozivalo da ostanu u kućama, u restoranima i zatvorenim objektima, te da nipošto ne izlaze na ulice užeg centra Beča.

Uspostava policijskih blokada nedaleko primarnog mjesta napada

Policijska blokada kod bečke Opere

Mediji pokazuju i policijsku barikadu kod bečke Opere, kojom je zatvoren uži centar grada – gdje se pregledava automobile koji dolaze iz centra, te pretresa i pješake. Kako je situacija prilično napeta, policija je sumnjivce prvo prisiljavala da legnu, da bi ih se tek onda pregledalo. Linije podzemne željeznice (U1, U2, U3 i U4), kao ni lokalnih autobusa (1, 2, 31, D, 71) koje standardno prolaze užim centrom Beča – nisu stajale na tamošnjim stanicama. Sve osobe koje su se u trenutku napada zatekle u restoranima i kafićima užeg centra Beča, u Operi i kazalištima, ondje su morale ostati još duže vrijeme, budući da ih policija nije puštala na ulice dok se ne uhvati preostale napadače ili dok ne organizira njihovo sigurno provođenje iz opasne zone (što je, prema medijima, postupno započeto u utorak 3. studenog, oko 0:30 ujutro). Do jutra je ponovo otvoren i pristup centru Beča sredstvima javnog prijevoza.

“Zarobljena” publika u Burgtheatru

Bečka policija je oko 22:40 objavila kako je u centru Beča registrirano barem 6 odvojenih “mjesta zločina”, sva u pješačkoj zoni bečkog 1. okruga – (1) Morzinplatz, (2) Seitenstettengasse, (3) Fleischmarkt, (4) der Hohe Markt, (5) Salzgries, (6) Graben. U područje napada konstantno pristižu brojne postrojbe austrijske policije. Iz gradskih bolnica se saznaje o tri mrtva prolaznika (dva muškarca i žena) i 15 ranjenih osoba (temeljem ranijih vijesti o 15 dopremljenih ranjenika, od toga 7 teško ozlijeđenih, većina s prostrijelnim a jedan i s ubodnim ranama). Izgleda da se tu prvenstveno radi o gostima tamošnjih restorana i kafića, na čije su terase napadači pucali bez mnogo oklijevanja. Nad centrom grada kruže i policijski helikopteri.

Za razliku od prvih sat vremena trajanja ove situacije, kada se povremeno čulo pucnjeve, malo prije 23 sata novinari kazuju o tišini u gradu dok teško opremljena policija počinje provjeravati ulice centra grada. Pri tome se spominju bečka interventna policijska postrojba Einsatzeinheit WEGA (Wiener Einsatzgruppe Alarmabteilung), te nacionalna postrojba Einsatzkommando Cobra (kraće, EKO-Cobra), kao i timovi sa službenim psima (Diensthundestaffel), te pokrajinska specijalna policijska postrojba visoke spremnosti zadužena za Beč (Bereitschaftseinheit Wien). Iz službenih krugova se čulo kako je ukupno 7 policajaca te večeri koristilo službeno oružje.

Austrijski mediji nagađaju i da se na društvenim mrežama pojavljuju poruke potencijalnih počinitelja, iako ništa od toga još nije provjereno ili dokazano. Nije jasno je li ta čitava situacija imala veze s navodima o talačkoj situaciji na drugoj strani centra Beča, u poznatoj trgovačkoj ulici Mariahilferstraße – gdje se spominje talačku situaciju u restoranu Akakiko – za koju se čuje da se radilo o lažnoj uzbuni. Nejasno je i koji je status i pucnjava u blizini bečkih hotela Hilton i Intercontinental (kod gradskog parka Wiener Stadtpark) koje su spominjali mediji. Iako se tijekom proteklih pola sata čulo i o mogućoj terorističkoj situaciji u gradu Salzburgu – to se pokazalo lažnom viješću.

Nakon što je napadač prolaznika prvo ranio jurišnom puškom, na povratku niz ulicu ga je dovršio pištoljem

Vjerojatno napadač kojeg je policija zaustavila

Oko 23 sata u medijima su se pojavile fotografije navodno snimljene neposredno ispred poznate robne kuće Julius Meinl am Graben, na kojima se vidi četiri osobe, navodno potencijalne napadače, kako se predaju austrijskoj policiji. Na njima se vide naznake uniformirane odjeće, kakvu se vidjelo i na ranijim snimkama napada. Mimo te situacije navodno je uhićen još jedan napadač – dakle, ukupno njih 5, dok je barem jedan počinitelj ubijen. Oko 23:40 sati se saznalo da bečka policija još traži 3 napadača. Ipak, 3. studenog malo prije 2 ujutro se od gradonačelnika Beča čulo da nitko nije dodatno uhapšen u svojstvu napadača, a da su i oni koje se privremeno zadržalo kasnije bili pušteni.

Kako se iza 23 sata moglo čuti od Nikolasa Stockhammera, bečkog stručnjaka za terorizam – ovi napadi ukazuju na islamističku scenu Beča, a usporedivi su s napadima u Parizu (Bataclan u studenom 2015. godine) i indijskom Mumbaiju u studenom 2008. godine. U prvim analizama i procjenama moglo se čuti i kako bi napad lako mogao potjecati iz čečenskih krugova prisutnih u Beču što je, naravno, za sada ostalo bez ikakve službene potvrde. Tek se pred jutro čulo o više pretraga stambenih prostora, te uhićenja osoba povezanih s počiniteljima. Konačno, oko 8:30 su u javnost došle i prve detaljnije informacije o jednom od navodnih počinitelja (onom likvidiranom) – osobi prvo imenovanoj kao “Kurtim S.”, a onda od ministra unutarnjih poslova za agenciju APA kao “Kujtim Fejzulai”, rođen 2000. godine u Beču, gdje je navodno i odrastao. Dakle, riječ je o lokalno radikaliziranom građaninu Austrije imigrantskog podrijetla – ali ne osobno migrantom ili nedavno prihvaćenim izbjeglicom. Mediji spominju da su mu roditelji podrijetlom iz Sjeverne Makedonije, s albanskim korjenima, bez zabilježenih veza s islamizmom – za razliku od sina, kojeg je sustav nacionalne sigurnosti u Austriji zapazio kao jednog od oko 90 tamošnjih islamista koji su nastojali otputovati na bojište u Siriji (što je policija spriječila u srpnju 2018. godine). Temeljem tog pokušaja odlaska na strano ratište, Fejzulai je 25. travnja 2019. bio osuđen na 22 mjeseca zatvora za kazneno djelo terorističkog udruživanja (§ 278b StGB) – da bi 5. prosinca 2019. (nakon samo 5 mjeseci izdržavanja kazne) bio prijevremeno oslobođen prema propisima o povlaštenom postupanju s mlađim punoljetnicima. Pa ipak, tim temeljem se nije službeno procjenjivalo da bi ta osoba – nosilac dvojnog državljanstva, Austrije i Sjeverne Makedonije – bila neposredno opasna, te spremna za izvođenje napada kakav je jučer pogodio centar Beča.

Iza 23 sata je pokrenuta i austrijska vojska (Bundesheer), koja bi uskoro trebala preuzeti zaštitu svih ključnih objekata u Beču, kao i intenzivnu zaštitu zračnog prostora iznad grada. Time se namjerava smanjiti pritisak na policiju, od koje se očekuje da se isključivo koncentrira na napad i njegove počinitelje. U stanju opće pripravnosti je u ponoć na 3. studenog širom Austrije na snagu stupio prije nekoliko dana najavljeni policijski sat. Vlasti pozivaju građane da prate vijesti i tek sutra možda odluče o odlasku na posao. U utorak 3. studenog, u Beču neće biti škole ni vrtića, a policija je najavila i dodatne kontrole državnih granica Austrije.

Navodna predaja četvorice napadača bečkoj policiji

Oko 1:10, u utorak 3. studenog, započela je izvanredna konferencija za medije Ministra unutarnjih poslova Republike Austrije, na kojoj su govorili ministar unutarnjih poslova Karl Nehammer (ÖVP), generalni direktor zadužen za javnu sigurnost Franz Ruf, te šef bečke policije Gerhard Pürstl. Oni su kratko rezimirali situaciju, naglasivši da je jedan od teško naoružanih napadača likvidiran, te da austrijska policija intenzivno radi i traži počinitelje – od kojih je barem još jedan na slobodi. Sudionici su tom prilikom pozvali i građane da do daljnjega ne izlaze iz sigurnih prostora. Ujedno je zakazana i iduća takva izvanredna konferencija za medije, u utorak 3. studenog u 6 ujutro.

U 6 ujutro se javnosti opet obratio ministar Nehammer. Osim davanja novih podataka o broju žrtava (3 mrtva i 15 ranjenih), on je napomenuo i da Austrija već dugo nije bila suočena s napadom ovoga tipa. Potvrdio je da se kod ubijenog počinitelja našlo i eksplozivni pojas, za kojeg je tek naknadno ustanovljeno da je bio lažan. Radilo se o simpatizeru “terorističke milicije IS” (Islamska država), čiji su stambeni prostori i životni okoliš predmet intenzivnog policijskog rada. Ministar je ponovo pozvao i stanovništvo Beča da ostane kod kuće te izbjegava javne prostore Beča – a pohvalio je i austrijsku policiju, koja je u pogon stavila sve snage. Zahvalio je i ministrici obrane Klaudiji Tanner (ÖVP), koja je na raspolaganje stavila 75.000 vojnika za aktualne poslove osiguranja. Na to je generalni direktor zadužen za javnu sigurnost Franz Ruf medije obavijestio i o detaljima istrage, u kojoj je eksplozivom bio otvoren, a onda i pretražen stan jednog počinitelja (navodno lokalitet Enkplatz u bečkom 11. okrugu Simmering, predgrađu na jugoistoku grada). Prikupljeno je preko 20.000 video snimki građana, koje je počeo pregledavati tim od 35 istražitelja – te je oko 20 posto pregledano i ocijenjeno prema dokaznoj vrijednosti. Napomenuo je i da austrijskoj policiji, koja je već satima u akciji, na raspolaganju stoje i međunarodne policijske snage visoke razine spremnosti iz ATLAS okvira Europske unije. Njih će se aktivirati po potrebi, a u Beč organizirano stižu i policajci iz raznih dijelova same Austrije. Gerhard Pürstl, šef bečke policije, potvrdio je likvidaciju počinitelja od pripadnika policijske postrojbe WEGA u 20:09, samo nekoliko minuta od prvih dojava napada. On je pohvalio i brzi raspored policije, koja je ovladala situacijom, podijelila Beč u operativne zone, blokirala centar i ovladala gradskim prometom, da bi onda krenula i sustavno prazniti napadnuti centar grada bez izbijanja panike. Pürstl je napomenuo i budući naglasak na balansirani rad – (1) održavanje javne sigurnosti i (2) provedbu istražnih postupaka.

Početak video-sjednice Vlade Republike Austrije, 3. studenog 2020. iza 9 sati

Malo prije 8 ujutro je povećan i broj žrtava – na 4 mrtva (dvije žene i dva muškarca, iako nije jasno da li to obuhvaća i jednog likvidiranog počinitelja), te 22 ranjenih (šest teško te jedan policajac kritično, a ostali lakše). Mediji spominju pretragu više od 18 stanova povezanih s počiniteljima, kao i privođenje barem 14 osoba – od toga navodno i dvije čečenskog podrijetla u mjestu St. Pölten. Zanimljivo da je tijekom kasnog prijepodneva 3. studenog vidljivo pojačana sigurnosna oprema policije raspoređene širom centra Beča, podjelom težih pancirnih prsluka – što je uznemirilo javnost i medije. Do popodneva su nadležne službe evaluirale oko 50 posto prikupljenog video materijala, što još nije nedvojbeno pokazalo prisutnost više napadača – a dok se to ne utvrdi nedvojbeno, u Beču ostaju na snazi posebne mjere opreza i zaštite.

U 9 ujutro je održana i izvanredna video-sjednica Vlade Republike Austrije, iza 11 se javnosti obratio predsjednik Republike Austrije Alexander Van der Bellen, a u 11:30 se nanovo javnosti obratio i predsjednika Vlade Sebastiana Kurza. Vlada je proglasila tri dana javne žalosti.

Na nedavno održanom „Beogradskom sigurnosnom forumu“ (16.-18. listopada), 9. po redu u organizaciji „Beogradskog fonda za političku izuzetnost“ (BFPE), „Europskog pokreta u Srbiji“ i „Beogradskog centra za bezbedonosnu politiku“ (BCBP), glavni je moto bio – „Stremljenje za pravdom u podijeljenome svijetu“. Pod ovim glavnim motom održan je niz panela – o odnosima Istoka i Zapada, Srbije i Kosova, MENA regiji, o klimatskim promjenama i ženama u sigurnosnom sektoru, itd… Jedini izrazito vojni panel bio je onaj pod naslovom „A case for Military Neutrality in the 21st Century“, održan drugog dana Foruma (17. listopada), na kojem su sudjelovala dva načelnika glavnih stožera – general Milan Mojsilović, načelnik Generalštaba Vojske Srbije i general Robert Brieger, načelnik GS OS Republike Austrije. Tijekom 45 minuta, koliko je trajao ovaj panel, dva su načelnika govorila o vlastitim pristupima vojnoj neutralnosti, koja se u slučaju Austrije i Srbije temeljito različito percipira.

No austrijski načelnik, general Robert Brieger, govorio je i o izazovima na Zapadnom Balkanu, s čijim je problemima dobro upoznat budući je tijekom svoje vojne karijere služio i u misijama u BiH te na Kosovu. S te se pozicije general Brieger zauzeo za jačanje „europske posvećenosti“ zemalja Zapadnog Balkana i odlučnom suprotstavljanju „negativnim kretanjima i trendovima“, uključujući tu i nove hibridne rizike. „Ne smijemo dopustiti stvaranje zrakopraznog prostora u našem susjedstvu, i time prepuštanje Zapadnog Balkana utjecaju vanjskih igrača. Ako neće budemo izvozili sigurnost, nužno ćemo uvoziti neizvjesnost,“ rekao je general Robert Brieger. istaknuvši pritom 4 glavna koraka koja bi Europska unija trebala primijeniti na ovom području. To su (1): uključivanje Zapadnog Balkana u EU misije, (2) jačanje sposobnosti za kontrole granica te sposobnosti zaštite od hibridnih prijetnji, (3) unapređivanje regionalnog odgovora na katastrofe, kao i (4) širok raspon bilateralnih te regionalnih obučnih aktivnosti. Kao trenutno veliki tekući izazov, čijem rješavanju se priključila i Republika Austrija, Brieger je istaknuo problem migracija na Zapadnom Balkanu, posebno uzduž granica Hrvatske i BiH gdje su se, po njegovom mišljenju, pogoršali humanitarni i sigurnosni problemi.

Govoreći o glavnoj temi panela, vojnoj neutralnosti, general Robert Brieger podsjetio je da je Austrija proglasila neutralnost još 1955. godine, tumačeći je kao sredstvo kojim je Austrija ponovno zadobila suverenost nakon Drugog svjetskog rata. Temeljem pravila o suštinskoj neutralnosti, Austrija ima 3 osnovne obaveze: (1) da ne započinje rat, (2) da ne dopušta uspostavu tuđih stalnih vojnih instalacija na svom teritoriju, te (3) da ne bude dijelom vojnih saveza. „Naša interpretacija neutralnosti ide u smjeru da mi tumačimo kako je sudjelovanje u Zajedničkoj sigurnosnoj i vanjskoj politici unutar EU okvira moguće. Dakle, tako dugo dok postoji mogućnost iskakanja (iz „Klauzule međusobne pomoći“ Lisabonskog ugovora, op.a.), mogućnost nacionalnog samoodređenja, to ne mora biti u kontradikciji s vojnom neutralnošću. (…) Rekao bih da je to bio jedan uspješan model, iako bih kao načelnik Stožera priznao kako bi za efikasnu zaštitu naše neutralnosti trebalo više vojnih resursa“, istaknuo je general Brieger.

Nakon završetka panela, iskoristili smo priliku za razgovor s načelnikom GS OS Austrije, generalom Robertom Briegerom, u kojem smo se dotaknuli ne samo pitanja vojne neutralnosti, nego i austrijskih iskustava s nabavom aviona i obaveznim vojnim rokom.

Kada se govori o Austriji, pojam neutralnosti dolazi gotovo automatski. Kako gledate razlike između neutralnosti u slučaju Austrije i onoga što smo o neutralnosti čuli na primjeru Srbije? Da li je to ista neutralnost?

„Ja ovdje imam ograničeno znanje. U Austriji je neutralnost definirana u Ustavu i to je dio naše državne ustanovljenosti, što se razvilo iz situacije nakon 2. svjetskog rata. A u Srbiji, koliko ja znam, to nije na razini ustava, već je tu riječ o jednom vojnom konceptu koji više ili manje signalizira jedan određeni način pristupanja sigurnosnim problemima u regiji. Pokazat će se da li taj oblik sigurnosnog koncepta, takoreći, ima svoje mjesto ovdje na Zapadnom Balkanu. Ali mogao bih si predočiti da vojna neutralnost – prema svim izazovima koji su prisutni ovdje u regiji – može biti svrsishodan koncept ako bude kombiniran s pravim potezima“.

Ali takav neutralitet – proizlazi li on iz države same, ili moraju i drugi tu činjenicu prihvatiti i pristati na to stanje neutralnosti? Kad netko kaže – „ja sam neutralan“ – je li to dovoljno, ili i drugi trebaju prihvatiti tu činjenicu?

„Ja vjerujem da na političkoj razini priznavanje statusa neutralnosti je, naravno, bitan preduvjet da bi ta neutralna zemlja odgovarajuće bila svrstana u okviru sigurnosno-političke prosudbe i da za jednu neutralnu zemlju mora postojati predvidivost (postupanja, op.a.). Za Austriju mogu reći kako naše nastojanje ide u smjeru da našu neutralnost vjerodostojno štitimo. Austrija, dakle, ne predstavlja neka ulazna vrata za bilo kakve agresore, bilo tijekom Hladnoga rata ili poslije njega, i zaštita te neutralnosti je vojna zadaća koja traži određene resurse. To sam izrazio i svojim stavom kako bih želio više pojedinih resursa. Politički koncept neutralnosti ima, kako sam rekao, tri obveze – u slučaju Austrije mislim da je uspjelo jednom aktivnom politikom neutralnosti postići maksimum suradnje i integracije u međunarodnom kontekstu, a s druge strane taj status vojne neutralnosti ipak vjerodostojno predstavljati, i do sada moram reći s puno uspjeha voditi u budućnosti. Zbog toga pitanja koje se svako malo iznova postavlja – ‘da li austrijska neutralnost ima smisla?’, i ‘da li bi je trebalo zadržati?’ – to iz moje perspektive nije primjereno, budući je ona bila i jest uspješan koncept. Naravno da tijekom razvoja taj koncept podliježe i određenim prilagodbama i interpretacijama. Ali kao temeljni koncept izgleda mi i za neke druge države slične veličine itekako vrijedna promišljanja“.

Ako se kaže da je država neutralna, evo čuli smo iz Srbije kako po njihovom gledanju to znači da se sa svima radi na isti način, na istoj razini – bi li Austrija svoju neutralnost tumačila tako, i bi li to npr. kod vojnog opremanja otvaralo prostor i za rusku opremu?

Vojni panel s djelomično vojnom publikom

„Ja tu zapravo ne vidim nikakve nepremostive razlike, budući da neutralnost pojedinoj državi ne brani pribavljanje ove ili one vojne robe i naoružanja, već neutralnost ima te temeljne obveze koje sam naveo. A otkuda dolazi konkretna vojna oprema u principu mi izgleda kao jedno vojno-ekonomsko i konceptualno pitanje. U tom smislu, mislim da je korisno kada se i u međunarodnom kontekstu neutralna država trudi postići priznavanje tog svog statusa. Kada se, dakle, jedna država poput Srbije odluči biti vojno neutralna, tada polazim od toga da će ona i u odgovarajućim političkim forumima biti tako zabilježena, i da za to postoje mehanizmi. Ali diplomacija je bolje u stanju definirati te stvari. U osnovi ne vidim u tome kontradikciju“.

Ako pričamo o naoružavanju, Hrvatska pokušava pribaviti borbene avione. Kakva su iskustva Austrije u tome?

Austrija i Eurofighter – od optimizma 2011. do teških problema 2019. godine

„Ah, to je jedna tema za zaseban seminar. Nisam siguran da li je austrijski model pribavljanja lovačkih aviona međunarodno za preporučiti (smijeh). Ima raznih metoda… Postoji mogućnost raspisivanja natječaja, postoji mogućnost korištenja modela ‘government-to-government’… Mislim da se po mjeri vlastitih potreba i prema vlastitim konceptualnim zadanostima, a i prema ekonomskim mogućnostima, svaka nacija mora odlučiti koja vrsta obrambenog materijala će biti pribavljena. A to naravno  vrijedi i za kompleksne sustave kao što su borbeni zrakoplovi. Čini mi se da razumijem podlogu Vašeg pitanja, jer znam da je i kod vas bilo teškoća s F-16. Ja zasigurno tu nisam u prilici davati savjete, ali općenito – preporučio bih da se gleda prema sustavima koji su dokazani u praksi i koji su prilagodljivi na specifične zahtjeve pojedine države. Mi smo se početkom 2000.-tih odlučili pribaviti jedan vrlo napredan kompleksni sustav, dakle Eurofighter, no u praksi mi od mogućnosti tog aviona  za zaštitu zračnog prostora koristimo samo jedan vrlo uski spektar njegovih mogućnosti. Dakle, zbog toga sam rekao da to možda i nije model kojeg treba slijediti“.

Još jedna razlika između Hrvatske i Austrije – krajem 2007. Hrvatska se odlučila za profesionalnu vojsku. Austrija je prije nekoliko godina krenula potpuno drugim putem. Kakva su tu vaša iskustva – da li ste zadovoljni tim sustavom?

Izložba o doprinosu austrijskih OS u civilnim zadaćama u Beču 2018.

„Mi smo zadovoljni odlukom da zadržimo opće služenje vojne obveze. Ona je faktor integracije Oružanih snaga u stanovništvo, i daje mogućnost da se kroz Miliciju (naziv za pričuvne snage OS u Austriji, op.a.) organiziraju određene snage ljudi koje su potrebne za npr. prostorno opsežnija djelovanja za zaštitu kritične infrastrukture. Ona, dakle, omogućava jedan veći opseg mobilizacije. Naravno, postoje tu poslovi koje ne uspijemo obaviti. Naime, trajanje vojnog služenja je kod nas ekstremno kratko i to je također jedna točka o kojoj se diskutira. Bitno je to temeljno služenje vojnoga roka urediti dovoljno atraktivno budući da ono u Austriji stoji u konkurenciji sa civilnim služenjem. Dakle, otprilike 40% mladih muškaraca odlučuje se za civilno služenje, koje je također nužno potrebno, prije svega za organizacije koje se bave spašavanjem i hitnom pomoći. Ali ovdje načelno postoji jedan odnos konkurencije, i radi toga se nalazimo pred izazovom da to služenje vojne obveze napravimo atraktivnim, da mladim ljudima damo nešto za daljnji život, a ne samo učenje neke konkretne vojne funkcije i da im, naravno, ponudimo ukupno dobru izobrazbu i infrastrukturu, što je opet i jedno od pitanja proračuna. I tu, naravno da ima s time vezanih želja“.

Ja ne znam kako je kod vas, ali za kompleksnije sustave, koji stvarno traže više znanja – da li se to kod vas ostavlja profesionalcima?

„Mi ‘de facto’ imamo jedan mješoviti sustav. Dakle, imamo otprilike 16.000 profesionalnih vojnika, časnika, dočasnika i ljudi u dugotrajnijoj službi, i onda još otprilike i jednak broj regruta koji budu pozvani u sustav na rok od 6 mjeseci. To znači da ‘de facto’ kompleksnije sustave poslužuju profesionalci i osobe u dugotrajnijoj službi, dok regruti tijekom tih 6 mjeseci u najboljem slučaju budu izučeni za neke od osnovnih vojnih funkcija. Naravno, nedostatak je taj da tim kratkim vojnim rokom i kasnije mogućnosti uvježbavanja počivaju na dragovoljnosti. Time je onda ograničena uporabljivost takvog osoblja u Miliciji, i time neka obveznija uporaba u toj Miliciji nije moguća. To je politički aspekt o kojem se u nas također na veliko diskutira.“

U ovoj regiji, a i u Hrvatskoj, jedan od naših najtežih problema je kako ljude potaknuti i motivirati za karijeru u OS. Kako s time stvari stoje u Austriji? Mislim, Austrija je jedna puno bogatija država, ali ipak…

„Mi također imamo izazove pri pribavljanju osoblja jer demografski, naravno, ne doživljavamo uzlet. Mnogi pripadnici vojnog kadra odlaze u mirovinu i tu je izazov koji sam već spomenuo – da trebamo to obvezno služenje vojne obveze učiniti atraktivnijim, ne bi li muškarci, a poželjno je i žene, onda ostali kod nas, te da time možemo osigurati podmladak u takvom opsegu koji je nužan za održavanje nužnih djelatnih snaga. To je nedvojbeno izazov koji i nama izaziva glavobolje“.

Svaki ljubitelj zrakoplovstva i vojne povijesti u Hrvatskoj danas može biti ponosan što se avion MiG-21R legendarnog Rudolfa Perešina konačno vratio u Hrvatsku. No onim najvatrenijim zaljubljenicima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva nije promakla ni značajna vrijednost aviona koji je zrakoplovnom muzeju u austrijskom Zeltwegu dan zauzvrat. Posebno to vrijedi za one koji vole zrakoplove baš u onim originalnim bojama i oznakama s kojima su letjeli u vojnim operacijama i čije označavanje autentično odražava tradiciju i povijest letenja u nas.  

Za Perešinov izviđački MiG-21R „Fishbed-H“, koji je u tadašnjem Jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu službeno označavan kao L-14i, Hrvatska je dala rashodovani lovački MiG-21bisD. Ali ne bilo koji. Radi se o avionu registarskog broja 110, jedinom preostalom od samo dva aviona koji su u svojoj „karijeri“ letjeli sa znakom tadašnje 22. eskadrile lovačkih zrakoplova iz Pule – Letećim boškarinom (najčešće zvan samo „boškarin“).

U ljeto 2000. godine 110 je bio najsvježije pofarban MiG-21bis u Puli

I dok su avioni lovačke eskadrile sa zagrebačkog Plesa svi na nosu dobili dobro nam poznatog crnog viteza, u Puli je boškarina imao još samo avion registarske oznake 120. No taj se aparat srušio rujna 2010. godine na vježbi kod Slunja, pri sudaru s avionom broj 108. Oni koji posebno gaje sjećanje na bogatu povijest nekadašnje Zrakoplovne baze Pula, a što osobito vrijedi za ljubitelje zrakoplovstva s područja Istre i Kvarnera, stoga su intimno sanjarili da će 110, možda, jednog lijepog dana, „osvanuti“ restauriran u svojim starim bojama i autentičnim rijetkim znakom eskadrile, koji odražava specifičnost toga kraja.

Čini se da je ostvarenje te želje sada u rukama Austrijanaca, koji možda imaju i razlog više jer je upravo Austrija najzaslužnija za početke letenja nad pulskim akvatorijem i tamošnjim Valturskim poljem. Ovaj članak pokušaj je da se konkretno podsjeti na životni put ovog aviona MiG-21bis u Hrvatskoj. Pa pođimo redom…

Iz Kirgistana do Hrvatske

Na lijevoj strani nosa, uz znak eskadrile, vidi se neobična bijela mrlja nepoznatog porijekla

Naš 110 je proizveden 27. svibnja 1974. godine kao MiG-21bis tvorničkog broja 75017895, s automatskim sustavom navođenja Lazur. Ta je varijanta u NATO-u označavana kao „Fishbed-L“.

Prema podacima koje nam je ustupio Vojislav Jereb, avion vjerojatno potječe iz sastava neke od jedinica zrakoplovstva bivšeg SSSR-a sa sjedištem u gradu Frunze (današnji Biškek, glavni grad Kirgistana u središnjoj Aziji). Budući je ovo rani MiG-21bis, iz 12. serije, originalno je bio proizveden za sovjetsko RZ i korišten u nekoj od njegovih regularnih letačkih postrojbi sve do druge polovice 80-tih, kad je bio prebačenu u jedinicu za obuku inozemnih pilota. Posljednji remont prije dolaska u Hrvatsku imao je 26. lipnja 1990. godine u nama nepoznatom sovjetskom remontnom zavodu.

Danas valjda svi znaju da je Migove-21 za ratom zahvaćenu Hrvatsku, zaobilazeći UN-ov embargo na uvoz naoružanja, na crnom tržištu dobavio hrvatski trgovac oružjem Zvonko Zubak. No relativno malo ljudi zna da ih je dobavio u – Kirgistanu, bivšoj sovjetskoj republici, u kojoj su ostali stokovi različite vojne tehnike.

Zapovjednik 22. ELZ pukovnik Boris Grenko pozira uz znak njegove eskadrile

U tadašnje Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu ovaj je MiG-21bis stigao 15. listopada 1993. godine i registriran je brojem 110, ispisanim u kućištu stajnog trapa. Korišten je u 22. eskadrili lovačkih zrakoplova u bazi Pula. Zasad nema podataka da se njegova ratna povijest po nečem razlikuje od većine Migova-21bis, čiji su hrvatski piloti potpuno redefinirali borbenu upotrebu ovog lovaca. Često su letjeli na esktremno malim visinama u zadaćama napada ciljeva na tlu, kako bi što kraće bili izloženi protivničkoj protuzračnoj obrani. Zrakoplovni tehničar Kristijan Siladić ne sjeća se da je 110 zadavao bilo kakvih posebnih problema.

Avion 110 je i kraj rata dočekao u Puli. Naši veliki zrakoplovni entuzijasti i publicisti, Danijel Frka iz Kraljevice i Vojislav Jereb iz Krka, koji su od samih početaka sudjelovali u kreiranju znakovlja za eskadrile i baze HRZ i PZO (pa i legendarnog crnog viteza) najčešće su nastojali postrojbe označiti nekim obilježjem konkretnog lokalnog kraja. Ideja da i pulska eskadrila dobije takav znak realizirana je kada je zapovjednik zrakoplovne baze bio pilot lovac Vladimir Mikac. A za znak je odabrano autohtono istarsko govedo – boškarin, karakterističan i po velikoj masi i posebno dugim rogovima. Simpatični, ali borbeni vol na znaku je dobio krila, a za podlogu je dobio broj pulske 22. eskadrile u bojama hrvatske šahovnice.

Prosinac 1996. – Frka, Jereb i Ećimović nesumljivo zadovoljni pituranjem boškarina na avion 110

„Boškarina smo smislili Danijel i ja, skupa, odnosno više on nego ja“, sjeća se danas Jereb. „Frka je imao više strpljenja dogovarati se s pilotima kako bi boškarin trebao izgledati“.

Grb eskadrile je dobio svoju šivanu varijantu na amblemima letačkih kombinezona, a 3. prosinca 1996. godine osvanuo je i na nosu aviona 110, kada su ga farbali Frka, Jereb i Jadranko Ećimović iz Njivica s otoka Krka, dugogodišnji maketar i danas jedan od naših najboljih spotera i fotografa zrakoplovnih tema.

Na žalost, fotografija aviona 110 i 120 s boškarinom na nosu baš i nema mnogo. No autor ovog članka imao je sreću na miru poslikati 110 u ljeto 2000. godine, praveći fotoreportažu za riječki Novi list i Glas Istre u Puli. Avion se činio najsvježije pofarban od svih ostalih u Puli. No na fotografijama s lijeve strane aviona, kod boškarina je vidljiva neobična bijela mrlja nalik na traku, za koju nema pouzdanih informacija kako je nastala. Moguće da je na svježe pofarban avion slučajno prislonjen neki šablon natopljen alkoholom iz rezervoara za hlađenje radara u nosu i protiv zaleđivanja stakla. A tehničari se kasnije nisu htjeli opterećivati s tim…

Oštećenje na krilu

Noble Midas 2007: u formaciji s turskim F-16

Tri godine kasnije, 110 je bio jedan od osam aviona MiG-21bis odabranih za remont i djelomičnu modernizaciju na standard MiG-21bisD u rumunjskoj tvrtki Aerostar, gdje su avioni dobili potpuno novu kamuflažnu shemu, bez ikakvih eskadrilskih znakovlja. Spoteri su avion 110 prepoznavali i po karakterističnoj nijansi zelenog panela na vrhu vertikalnog stabilizatora.

Poslije remonta, avion je nastavio službu u Eskadrili borbenih aviona (EBA) 91. zrakoplovne baze na Plesu, budući je lovačka eskadrila u Puli ugašena. No, na avionu 110 po povratku iz Rumunjske primijećeno je neobično oštećenje u području remenjače krila. Dok se ne razjasni što je, letenje nije dolazilo uz obzir.

Kako je doznao autor ovog članka, to je otkriveno pri jednom pregledu. Radilo se o blagom udubljenju oplate s donje strane krila uz ramenjaču, u zoni zadnjeg integralnog gorivnog rezervoara. Avion je tada bio u Zrakoplovno-tehničkom zavodu (ZTZ), čiji je djelatnik to uočio i dao primjedbu. Nije bilo nikakvog mehaničkog oštećenja, a razlog nastanka udubljenja nije utvrđen, kao ni je li udubljene nastalo prije ili nakon remonta.

Negdje nad Kvarnerom u paru s talijanskim F-16

Oštećenje je bilo teško uočiti jer se radilo o blagoj zakrivljenosti na dužini oko 30 cm. Riješenje problema dugo nije bilo na vidiku, a predstavnici Aerostara pokušali su isposlovati da se kupi novo krilo. Gotovo tri godine avion 110 nije letio. A onda, na inicijativu iz 91. zrakoplovne baze, pokrenuti su pregledi metodama nerazarujućih ispitivanja (NDT) i nivelacije aviona, kao i pregled ramenjače. Nisu uočena strukturna oštećenja pa je osnovano povjerenstvo koje je odlučilo avion vratiti u uporabu uz 25-satne preglede i kontrole. Stručnjaci ZTZ-a izvršili su sva ta ispitivanja i dali preporuku o daljnjoj eksploataciji.

Četiri godine nakon upitnog remonta u Rumunjskoj, listopada 2007. godine, avion 110 je konačno primijećen u javnosti na međunarodnoj vježbi NATO-vih snaga za brzu reakciju (NRF) „Noble Midas“. Za potrebe vježbe, avioni EBA uzlijetali su s aerodroma u Zemuniku kod Zadra. Letjelo se iznad stranog brodovlja, ali i simulirale borbe sa  zrakoplovstvima NATO-a. Iste godine u prosincu, 110 je sudjelovao u vježbi „Istrian Wings“ s talijanskim lovcima F-16, nad područjem Istre i Kvarnera. Za 20-tu godišnjicu Oružanih snaga RH, krajem svibnja 2011. godine, MiG-21bisD broj 110 odabran je za statički prikaz na zagrebačkom jezeru Jarun, što je ukazalo da možda i nije među aparatima koji često lete.

Noble Midas 2007: formacija klin s francuski palubnim mlažnjacima Super Etendard Modernise (SEM)

Boškarin i vitez zajedno

Uz pomoć traktora, 110 na putu za Jarun 2011. godine, kao i Perešinov razmijenjeni MiG-21R ove godine

Prema tablici o stanju aviona s kraja 2010. godine, avion 110 u operativnoj upotrebi bio je planiran ostati do travnja 2013. godine, no čini se da je iz upotrebe povučen 2014. godine. Točan datum nije nam poznat.

Činjenica da je rashodovani 110 bio jedini MiG-21 koji je dugo stajao uz „umirovljene“ transportne An-32 uz glavni hangar zrakoplovne baze Pleso ukazivala je da bi ovaj avion mogla zateći posebna sudbina. Sada znamo i zašto. Iako ovaj aparat više nije u Hrvatskoj, ljubiteljima zrakoplovstva ostala je utjeha da je s njim ipak napravljena iznimno vrijedna razmjena. Osim toga, austrijski kustosi su dokazali da na pravi način čuvaju muzejske primjerke.

A što se tiče boškarina, on i dalje živi na današnjem grbu Eskadrile borbenih aviona na Plesu. Netko vrlo pametan uzeo je u obzir tradiciju i snažno sjećanje na Pulu, te simpatični istarski vol danas krasi štit legendarnog crnog viteza na nosu svakog lovačkog mlažnjaka iz sastava ove eskadrile.

Izblijedjelih boja, rashodovani 110 ovako je na Plesu čekao bolju sudbinu

Autor članka u svome elementu

* gost autor je Antonio PRLENDA, vojni komentator

Nedjeljno otkrivanje borbenog aviona MiG-21R (L-14i), kojim je Rudolf Perešin prebjegao iz JNA u Austriju, posljednji je čin u povratku ovog, za Hrvatsku povijesnog aviona. Razgovore s Austrijom vodile su, barem načelno, i neke ranije političke garniture. Tako se bivši ministar obrane Ante Kotromanović nadao da će Perešinov MiG biti glavna zvijezda mimohoda upriličenog povodom 20. obljetnice VRO “Oluja”, no to se ipak nije dogodilo. Godinama se kao glavna prepreka spominjala nevoljkost Ministarstva vanjskih poslova da ozbiljno prione tom poslu, kao i općenito poslu vojne sukcesije, sve pod motom “nećemo kvariti susjedske ili dobrosusjedske odnose”. Austrija je tražila dokaz da je taj avion zaista hrvatski, a Ministarstvo vanjskih poslova, kako je objavila Slobodna Dalmacija još 2009. godine, tada jednostavno nije predočilo nikakve tražene dokaze, niti je od MORH-a zatražilo ikakvu dodatnu dokumentaciju.

Da su se sada, 10 godina kasnije, stvari poklopile, potvrdio je u nedjelju, 12. svibnja, i premijer Andrej Plenković na svečanom otkrivanju Perešinovog MiG-a pred Ministarstvom obrane RH. Istaknuo je da je to plod odlučnog te tihog rada Vlade i diplomacije u namjeri da u Hrvatsku vrati jedan od ključnih simbola Domovinskog rata. “Pomogli smo na svojim razinama svi – i ministar obrane, i ministrica vanjskih poslova, i naša vojna i obrambena diplomacija radila je zadnje dvije i pol godine vrlo tiho i sustavno da se u Hrvatsku vrati ovaj MiG 21“, rekao je premijer Plenković. Pohvalama tihoj diplomaciji pridružila se i ministrica vanjskih poslova, Marija Pejčinović Burić. “Cijeli ovaj proces trajao je dosta dugo, ali nije bilo dvojbe da taj avion pripada Hrvatskoj i da se tu treba vratiti. (…)  Zahvaljujem svima koji su bili u timu, i u posljednje dvije i pol godine sudjelovali u ovom procesu“, izjavila je ministrica vanjskih poslova. Slično se moglo čuti i u Austriji, gdje su iz tamošnjeg Ministarstva obrane hvalili kako ministra obrane Maria Kunaseka, tako i njihovu ministricu vanjskih poslova Karin Kneissl.

Za sada još uvijek ostaje nejasno koji su sve dokazi predani Austriji da ona napokon odluči riješiti ovo, prije svega diplomatsko i političko, a ne vojno pitanje. Na naše pitanje, Ministarstvo obrane RH odgovorilo je sljedeće:

“Predmetni zrakoplov je materijalna pokretna vojna imovina bivše SFRJ, koji se na datum stupanja na snagu Ugovora o pitanjima sukcesije nije nalazio na državnom području nijedne države slijednice SFRJ, već na državnom području treće države te je bio registriran na državnom području Republike Hrvatske, u zračnoj bazi Željava. Republika Hrvatska je  kao jedina zainteresirana država slijednica, u skladu s Ugovorom o pitanjima sukcesije, jedina država koja je ovlaštena tražiti povratak navedenog zrakoplova, te je to i učinila“.

Kako smo već i pisali, a potvrdilo nam je i austrijsko Ministarstvo obrane, Hrvatska je u ime naknade troškova skladištenja Perešinovog aviona Austriji, odnosno muzeju u Zeltwegu, ustupila jedan drugi MiG iz sastava HRZ. To nam je 08. svibnja, dan nakon što je tu informaciju objavilo Ministarstvo obrane Austrije, potvrdio i MORH: “Republika Hrvatska je Austriji ustupila neperspektivan i otpisan avion MIG 21 koji će se koristiti kao medijski eksponat“. Na pitanje konkretno koji je to MiG – MORH je ostao nijem. No austrijski mediji, točnije Kronen Zeitung, već 7. svibnja objavili su da se radi o neperspektivnom HRZ-ovom MiG-u, evidencijske oznake 110.

“Kroz desetljeća je bilo kompliciranih pregovora, Hrvati su željeli tu ratnu letjelicu – koja, usput budi rečeno, više nije sposobna za let – nužno natrag, a ministarstva vanjskih poslova i obrane su tu bila intenzivno uključena. Ministar obrane Mario Kunasek (FPO) ove se priče i osobno prihvatio, i ona sada ima i sretan kraj. U noći na utorak rastavljena borbena letjelica kamionima je transportirana u Hrvatsku. Ondje će biti središnji izložbeni primjerak novog Vojnog muzeja u Zagrebu. Lijepo je da se u vezi s nekim ratom može ponekad i štogod pozitivnoga objaviti. Osim toga, Hrvatska je, kao naknadu za troškove čuvanja, Muzeju zrakoplovstva u Zeltwegu prepustila jedan usporedivi MiG-21”,

pisao je Kronen Zeitung u utorak, 7. svibnja, prilažući kao ilustraciju i fotografiju spomenutog MiG-a br. 110, još uvijek s hrvatskim oznakama, u hangaru zrakoplovne baze “Fliegerhorst Hinterstoisser”, sjeverno od mjesta Zeltweg u austrijskoj Štajerskoj.

Kao što smo već pisali, Perešinov MiG nalazi se ispred Ministarstva obrane RH još od noći s petka na subotu (s 10. na 11. svibnja). Njegovo premještanje s Plesa do Krešimirovog trga odradili su pripadnici Zapovjedništva za potporu i 91. ZB, te su se na licu mjesta nalazili general bojnik Mladen Fuzul, zamjenik zapovjednika HRZ-a brigadir Michael Križanec, zapovjednik 91. ZB brigadir Nikola Mostarac, kao i pilot iz sastava Eskadrile borbenih aviona, bojnik Zvonimir Milatović. Veliki posao odradili su i zrakoplovni tehničari, prije svih desetnik Željko Janečić, te skupnik Tomislav Kozjak, koji su već u Austriji pripremili Perešinov MiG za povratak u RH, a i budno su ga i marljivo pratili i na putu zagrebačkim ulicama do zgrade Ministarstva obrane.

Desetnik Željko Janečić – budno oko premještaja

Raskršće Heinzelova-Vukovarska: prolazak pred ZET-om i malobrojnim vozilima

Sam prijevoz od Plesa do Krešimirovog trga trajao je oko 3 sata, dok je postavljanje i završno pokrivanje aviona trajalo još oko sat vremena. Prilikom prijevoza najveći je izazov bio prolazak ispod tramvajskih vodova. S time se kolona s dragocjenim teretom prvi puta suočila na Radničkoj cesti, gdje je prateće osoblje iz ZET-a nadgledalo prolazak aviona ispod vodova. Slično se ponovilo i na raskršću Heinzelove i Ulice grada Vukovara, no prolazak je ipak bio nešto brži, s obzirom na to da je visina tereta već uspješno položila ispit na Radničkoj cesti. Nakon toga je kolona ponešto ubrzala, pa je prolazak kroz Branimirovu i Ulicu kneza Višeslava protekao prilično glatko. U Ulici kneza Višeslava najveći je izazov bio uvoz Perešinovog MiG-a u uski prilaz ispred Ministarstva obrane, što je napravljeno ulaskom u “rikverc”. Uz još ponešto manevriranja, Perešinov je MiG negdje iza 2.30 sati u subotu, 11. svibnja, napokon postavljen kao privremeni izložak ispred Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Ondje će posljednji od ukupno 12 jugoslavenskih izviđačkih MiG-21R (L-14i) ostati najvjerojatnije do kraja svibnja ove godine.

Povratak aviona MiG-21 kojim je pilot Rudolf Perešin prebjegao 1991. godine iz JNA u Austriju opravdano je glavna današnja vijest većine medija. Velika je to stvar i za Ministarstvo obrane RH, kao i za HRZ, jer time se stavlja točka na bitan povijesni događaj. Dva Ministarstva obrane – hrvatsko i austrijsko – o povratku ovog povijesnog aviona, koji je nedavno najavio i portal Obris.org, objavila su svoja priopćenja. Dok je priopćenje Ministarstva obrane RH uglavnom slavljeničko, austrijsko priopćenje odaje i neke tajne koje prate ovaj posao. Na primjer, spominje se velika pomoć i ekspertiza austrijskog Ministarstva vanjskih poslova, kao i to da je Hrvatska za uzvrat Austriji ustupila drugi MiG-21, koji će ubuduće biti izložen u tamošnjem Vojnom muzeju. Osim toga, austrijsko Ministarstvo obrane spominje da će Perešinov MiG-21 biti izložen u hrvatskom Vojnom muzeju, koji će biti ponovno otvoren nadolazećeg 28. svibnja, dok hrvatsko Ministarstvo obrane napominje da će se ovaj povijesni avion čuvati u 91. ZB do otvorenja Vojnog muzeja 2025. godine.

No, za daljni sud najbolje je usporediti ova dva priopćenja, koja prenosimo u cijelosti, i pričekati dok se MORH ne izjasni o nekim austrijskim detaljima.

MORH: „Vlada nakon 28 godina vratila Perešinov avion u Hrvatsku“

Avion MiG-21 oznake „26 112“, kojim je hrvatski pilot Rudolf Perešin u listopadu 1991. godine iz Bihaća preletio u Klagenfurt, u utorak 7. svibnja 2019. nakon 28 godina stigao je u Hrvatsku.

Njegovim dolaskom završena je prva faza procesa povratka aviona legendarnog hrvatskog pilota, a Perešinov avion obišli su zamjenik načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH general-pukovnik Drago Matanović, posebni savjetnik ministra obrane Božo Kožul, zamjenik zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva brigadir Michael Križanec, te ostali predstavnici HRZ-a i Hrvatske vojske.

U projektu povratka MIG-a 21 Rudolfa Perešina iz Austrije u Hrvatsku sudjelovalo je 12 zrakoplovnih tehničara iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i 15 pripadnika Zapovjedništva za potporu, koji su bili angažirani u logističkom i tehničkom dijelu. U toj prigodi, general Matanović, voditelj projekta povratka Perešinovog aviona u Hrvatsku, zahvalio je svima koji su sudjelovali u ovom, kako je kazao, značajnom povijesnom događaju za Hrvatsku vojsku i hrvatsku državu. „Čast mi je što sam imao priliku voditi cijeli ovaj proces povratka Perešinovog aviona u Hrvatsku. Posebno hvala ministru obrane Damiru Krstičeviću, koji je uložio izniman trud da ovaj simbol pobjede u Domovinskom ratu vrati u Hrvatsku. Svi smo mi ponosni što je avion danas ovdje, a herojski čin našega pilota Perešina u povijesnim trenucima važnim za našu državu, pokazao je svijetu kakve ljude hrvatska vojska i hrvatska država ima“, rekao je general Matanović. Ovaj događaj, zaključuje Matanović, rezultat je izvrsnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Austrije, odnosno hrvatske i austrijske Vlade.

Prisjećajući se lika i djela Rudolfa Perešina, kojeg brigadir Križanec smatra zaslužnim za razvoj Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, istaknuo je kako je transport aviona obavljen u rekordnom roku, te kako su hrvatski zrakoplovni tehničari koji su sudjelovali na zadatku, svojim znanjem i vještinama oduševili austrijske kolege. „Operacija je planirana i provedena u svega pet dana, 20 sati efektivnog rata – i avion je tu. Spoj mladosti iskustva, puno volje i ono što je vezivno tkivo svih nas zrakoplovaca koji smo to radili i pripadnika Zapovjedništva za potporu koji su avion prevezli – bila je motivacija. Znamo tko je Rudi i što on znači Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu, znamo što on znači Oružanim snagama, znamo što znači građanima RH. Bez njega i bez njegovog čina mnogi od nas ne bi ni bili u zrakoplovstvu jer nas je on sve motivirao da idemo i krenemo. I evo nas, ovdje smo. Rudi nas sve povezuje“, zaključuje Križanec.

Desetnik Željko Janečić, jedan od dvanaestorice zrakoplovnih tehničara koji su sudjelovali u transportu aviona Rudolfa Perešina iz Austrije u Hrvatsku, prisjetio se poznanstva s Perešinom i priznao kako ga emocije nisu napuštale tijekom cijelog ovog procesa. „Emocije su prisutne zaista u velikoj mjeri. Kada nam je zadaća dodijeljena, nismo pitali kako će to izgledati i koliko će trajati. Posebna mi je čast jer sam poznavao pilota Perešina. Bio je čovjek, ljudina. Kada je Rudi preletio u Austriju, netom prije toga sam radio na remontu ovog aviona. Posebno sam ponosan i hvala mu na tom herojskom činu“. Zrakoplovni tehničar, skupnik Tomislav Kozjak priznao je kako mu je velika čast sudjelovati u ovakvom značajnom i povijesnom događaju. „Ovo je zaista povijest u kojoj mi je bila iznimna čast sudjelovati. Avion se konačno vratio u Republiku Hrvatsku. Koliko god smo bili umorni, bili smo sto posto spremni za rad jer se ovako nešto događa samo jednom u životu“, ispričao je Kozjak.

Povodom povratka Perešinovog aviona MiG-21 u Hrvatsku, Ljerka Perešin, supruga junaka Domovinskog rata Rudolfa Perešina, u ime cijele obitelji uputila je zahvalu predsjedniku Vlade RH Andreju Plenkoviću i potpredsjedniku Vlade i ministru obrane Damiru Krstičeviću što se avion njezinog supruga nakon 28 godina vratio u domovinu. „Rudolfe, mirno snivaj, a ja ću svima pričati priču o cijelome tvome životu dokle god živim. To naravno, ne mogu ostvariti sama, ali zato imam ljude pored sebe koji mi u tome pomažu“, rekla je Ljerka Perešin.

Planirano je da će avion heroja Domovinskog rata Rudolfa Perešina biti smješten u 91. zrakoplovnoj bazi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u vojarni „Pukovnik Marko Živković“ na Plesu, nakon čega će biti izložen u budućem Hrvatskom vojnom muzeju. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske poziva sve zainteresirane građane u nedjelju, 12. svibnja da razgledaju avion heroja Domovinskog rata, Rudolfa Perešina koji će biti izložen ispred Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Zagrebu, a povodom obilježavanja 24. obljetnice Perešinove smrti i održavanja XXII. Susreta za Rudija u Gornjoj Stubici.

Ministarstvo obrane Austrije: „Austrija vraća stari MiG-21 Hrvatskoj“

Austrija je odlučila ispuniti zahtjev za vraćanjem onog MiG-a 21 kojim je hrvatski pilot Rudolf Perešin tijekom jugoslavenskog rata 25. listopada 1991. sletio u Klagenfurt. On je tada izjavio kako se više ne želi boriti u službi JNA protiv svojih hrvatskih sugrađana.

Susret Krstičević-Kunasek u Zagrebu, 14. svibnja 2018.

Ministar Mario Kunasek založio se tijekom bilateralnog sastanka sa svojim hrvatskim kolegom Damirom Krstičevićem u svibnju 2018. u Zagrebu za povrat tog MiG-a 21. Tijekom tog posjeta s hrvatske je strane upućena molba ministru Kunaseku da Austrija provjeri mogućnost povratka tog zrakoplova. Na to je Kunasek zamolio ministricu vanjskih poslova Karin Kneissl za pravno pojašnjenje Ministarstva vanjskih poslova, koje je o ovom poduhvatu odlučilo pozitivno. „Osobno me veseli da nakon 28 godina možemo taj MiG-21 vratiti Hrvatskoj. Posebno se zahvaljujem našoj ministrici vanjskih poslova Karin Kneissl, kao i njezinoj instituciji, za pruženu podršku“, rekao je ministar Kunasek.

Donedavni izložak u Zeltwegu (Photo: Društvene mreže)

Predaja MiG-a 21, koji je 28 godina bio na čuvanju u Saveznom ministarstvu za obranu Republike Austrije, održana je 06. svibnja 2019. u Zeltwegu. Ondje je ovaj borbeni avion donedavno bio čuvan u tzv. „Hangaru 8“ Vojnozrakoplovnog muzeja OS Republike Austrije kao izložbeni primjerak. Dijelovi odore pilota već su 2004. predani njegovoj obitelji. Ova letjelica koja nije u letnome stanju bila je rastavljena, te je teretnim kamionima transportirana u Hrvatsku. Ona će ondje biti središnji izložbeni eksponat Hrvatskog vojnog muzeja u Zagrebu, koji bi trebao biti nanovo otvoren 28. svibnja na Dan hrvatskih OS.

Hrvatska je kao naknadu za troškove skladištenja Vojnozrakoplovnom muzeju u Zeltwegu predala jedan drugi isluženi MiG-21 u izložbene svrhe.

*Photo: sve osim posljednje – MORH/J.Kopi